Žarko Paić

Zavirimo li u neku od internetskih enciklopedijskih na brzu ruku sročenih pojašnjenja, vidjet ćemo sljedeće značenje riječi katarza. Katarza (grč. καθάρσις, kathársis ‘pročišćenje’) je ritualno očišćenje od neke nečistoće. Platon govori o smrti kao o katarzi (odvajanju) duše od tijela. Za Aristotela katarza je pročišćenje duše od štetnih uzbuđenja putem samilosti i straha. Pročišćenje je za Plotina prakticiranje vrlina, to je i razboritost i hrabrost, a i sama mudrost. S aspekta duše, kaže Plotin, to je odbacivanje svih nečistoća da bi preostalo samo ono dobro. Kada se pročisti, duša postaje ljepša, postaje slična onom božanskom. Ona se tako oslobađa, odvaja od svega što nije njezina istinska priroda, od svega prolaznog i, kako kaže Plotin, svega besmislenog. Ono što duši u tome pomaže su razum i mišljenje koji se okreću od onoga dolje i usmjeravaju prema onome gore, prema Bogu.

Dovoljno za početak, zar ne? Ipak, možda još samo dodatak da je ova riječ-pojam iz estetike, psihologije, umjetnosti u suvremeno doba tehnosfere ponajviše u uporabi kad se govori o etičko-političkim kategorijama suočenja s grijesima prošlosti kao što su to bili u 20. stoljeću totalitarni režimi fašizma, nacizma i komunizma, potom kolonijalna pustošenja Afrike i imperijalistički ratovi Europe i SAD-a sveudilj tzv. Trećega svijeta. Suočenje nije pripisano i ne zahtijeva se od „objekta“ ili žrtve genocida, već od „subjekta“ organiziranoga nasilja kao što su to države i carstva hegemonijski ustrojene zapadnjačke civilizacije kao vladara svijeta. Na taj se način starogrčka riječ s filozofijsko-umjetničkim podrijetlom reducira danas na etičko-politički zahtjev subjektima Moći kao zlosilja i užasa počinjenoga u neposrednoj ili daljoj prošlosti da priznaju ovaj čin kao strašno djelo svojih bližnjih, naroda i sudionika u zatiranju Drugoga svim sredstvima i tako prevladaju svoju kolektivnu odgovornost za zločine iz mržnje da bi se u nadolazećoj budućnosti moglo živjeti u miru i na distanci između naroda i država nakon blagotvorne ontologijske terapije zvane kršćanski pokajanje i oprost.

Katarza je, dakle, nužnost egzistencijalne drame čovjeka u situaciji složene povijesti njegove kolektivne sudbine za koju nije, doduše, izravno odgovoran, ali jest pod uvjetom da neprestano ne preispituje i djelatno ne mijenja prošlost kao faktičnost zbivanja iz kojih proizlazi povijest kao trauma. Tko misli da je neki zločin iz daleke prošlosti zauvijek zaboravljen i potisnut u neku imaginarnu Ur-podsvijest čovječanstva, taj ništa ne zna o svijetu u kojem živi i kad-tad ga sustiže plod njegove zablude. Poslušajmo ove strašne riječi jednog od najvećega pjesnika 20. stoljeća Thomasa S. Eliota, pisca Puste zemlje, koji tvrdi da u zbilji građanski rat nikad ne završava i samo se preobražava u druge forme sukoba između zaraćenih strana. Znači li to da je svaka katarza uzaludna?

Postoje, međutim, vidni dokazi kako se pojam katarze vraća svojim korijenima još iz razdoblja grčke tragedije koju su posebno oživjeli u svojim poetskim i filozofijskim djelima dva Friedricha, Hölderlin i Nietzsche. Obojica su jasno prozreli kako se bit tragedije u Grka ne može posve razriješiti ovim etičko-političkim nastojanjima „pročišćenja“ duše u misteriju javnoga djelovanja u zajednici. Da bi, naime, taj aristotelovski credo mogao djelovati (samilost plus strah), tragedija se već mora pojaviti u formi književnoga djela na sceni i iz traumatske stvarnosti postati ono imaginarno kao realno, kazano lakanovskim pojmovljem. To znači da je funkcija katarze u etičko-političkome smislu „pročišćenja“ naroda i pojedinaca od vlastite čudovišne upletenosti u niz krvavih zgoda u prošlosti posredovana onime što stoji u samom bezdanu i bezrazložnosti tragedije. Riječ je o volji za moć u formi nesvjesno-svjesnoga vladanja nad Drugime kao načina vlastite nadmoći i samopriznanja da je to što su počinili „moji“ preci i sunarodnjaci Drugima uvijek rezultat ressentimenta, neke primordijalne nužnosti osvete za ono što su Oni počinili „nama“. I tako u vječni krug bez izlaza iz ove tragedije obesmišljenoga bitka koji nije daleko od strašnoga običaja krvne osvete u tzv. primitivnim predmodernim društvima koje unatoč probicima i boljitku života u globalnome kapitalizmu zadržavaju svoj zakon patrijarhalnoga patricida i homicida, a danas ponajviše femicida. Žene su oduvijek najveće žrtve i tragične heroine poput arhetipske Antigone. Zato ova razmatranja o katarzi danas valja preusmjeriti u estetsko područje prevladavanja zla sredstvima umjetničkoga ponovnoga događaja suočenja s traumom koju u teoriji suvremene umjetnosti nazivamo engleskim nezgrapnim izrazom re-enactment. Doslovno značenje izraza je rekonstrukcija povijesnoga događaja. No, simboličko je značenje ovdje presudno, a ne ono doslovno.

Da bih pokazao zašto katarza iznova postaje primarno estetsko-umjetnička kategorija kao uvjet mogućnosti etičko-političkoga pročišćenja, koje se u kršćanskome shvaćanju svijeta svodi na samopokajanje i oprost grijeha, uzet ću dva paradigmatska primjera u kojima su u glavnoj ulozi dramaturgije života kao umjetnosti upravo žene.

Prvi je slučaj film Michaela Cacoyanissa, Grk Zorba, u kojoj slavna grčka glumica Irene Papas tako maestralno igra mladu udovicu, izrazito senzualnu mučenicu s Krete, koja se zaljubljuje u britansko-grčkoga pisca Basila i tako odbija udvaranja seoskih muškaraca riskirajući osvetu ne samo njihove povrijeđene „autohtone“ muškosti, već i čitavog poretka patrijarhalnosti grčke „zatucane“ opsjednutosti tradicijom u kojoj je žena samo i zauvijek „drugotnica“, vjenčana žena ili preljubnica, te udovica u notornoj mediteransko suđenoj crnini do vlastite smrti. Ishod je apsolutno tragičan u ovome humornome filmu u kojem briljira, naravno, alfa-muškarac Anthony Quinn u svojoj najboljoj filmskoj ulozi ikad. Udovica nakon ljubavnoga čina kao etičko-društvenoga prestupa (transgresije) bez presedana u okružju u crno odjevenih kretskih žena i udovica, biva ritualno kamenovana. Zamislite, 20. stoljeće, film koji pozornost gledatelja usmjerava u kreativnu ludost Grka Zorbe kao umjetnika-i-luzera, a u filmu gledamo totalnu tragediju koja kao da nas vraća istinski u mračno doba Mikene i trojanskih ratova u kojoj sudbina žena postaje mjerom nečuvenoga užasa postojanja Drugoga. Film sam gledao od njegova nastanka 1964. godine još kao dijete do danas valjda desetak puta i uvijek, ali uvijek, osjetim neizmjernu srdžbu i bijes na mnoštvo seoskih egzekutora u likovima bezubih baba i bezubih djedova, u likovima zadriglih muškaraca koji u praskozorje skamene sudbinu čiste ljepote, uzvišenosti i čistoće Žene koju igra najveća glumica grčkih tragedija ikad, veličanstvena Irene Papas. I što ćemo onda s katarzom? Čijom? Pa, zar mislimo da će ljudski izmet plemensko-rodovske zajednice tražiti oprost nakon samopokajanja i vlastito pročišćenje jer što bi rekao Isus na križu, u kojeg naravno ovaj ljudski izmet vjeruje iz straha i bezrazložnosti, oni ne znaju što čine? Ništa od toga. Strah se mora ponovno utjerati u kosti samo pravno-politički, dakle zakonski s pomoću primjerene kazne, a ne nikakvoga moralnoga preobraćenja.   

Drugi je slučaj najznačajniji performans Marine Abramović naslovljen Balkan Baroque iz 1997. godine. Posrijedi je njezin video-rad kao spoj instalacije i performansa izveden na bijenalu u Veneciji. Riječ dajem umjetnici koja ovako objašnjava postupak pranja kostiju i sve oko nastanka ove izvedbe toliko upečatljive još i danas za razumijevanje ne samo katarze, već i re-enactmenta.

„Kad je počeo rat u Bosni, to je bilo jako teško vrijeme za mene. Nisam bila tamo. Dugo sam živjela izvan zemlje. I sjećam se da je toliko umjetnika odmah reagiralo, te radilo i protestiralo protiv strahota tog rata. I sjećam se da nisam mogla ništa. Bilo mi je preblizu. Otišla sam u Beograd, intervjuirala sam majku, oca i čovjeka koji hvata štakore 35 godina svog života. Nekoliko se stvari događa u ovoj instalaciji. Postavljena je tako da su tu ruke moga oca, moj otac s pištoljem, moja majka prvo pokazuje prazne ruke, a zatim je s prekriženim rukama na očima. A onda sam tu prvo ja kao liječnica, koja priča priču o štakorovcu, a onda kao seksi plesačica, koja pleše na mađarski čardaš. A u međuvremenu tu je ogromna hrpa kostiju, koje tijekom cijeloga nastupa perem sjedeći među njima. Bilo je ljeto u Veneciji, jako, jako vruće i već nakon nekoliko dana počinju izlaziti crvi iz kostiju. A smrad je bio nepodnošljiv. Cijela ta ideja da pranjem kostiju i pokušajem ribanja krvi nešto učinim jest nemoguća. Ne možete oprati krv s ruku kao što ne možete oprati sramotu od rata. Ali također je bilo važno nadići to, da se može koristiti, ta slika, za bilo koji rat, bilo gdje u svijetu. Dakle, da slika postane od osobnoga iskustva ono univerzalno.“

Dok je Irene Papas u filmu Grk Zorba autentičan slučaj singularne žrtve žene koja teži ljubavi i slobodi kao univerzalnoj kategoriji smislenoga svijeta uopće, a ne tek u nekoj verziji demokracije, pa svjesno počini tzv. prestup upuštajući se u zabranjenu vezu s Englezom kao strancem/Drugim, a ne s kretskim muškarcima na lageru, instalacija-performans Marine Abramović Balkanski barok izravno nastoji, naravno neuspješno, umjetničkim činom proizvesti katarzu. Ali koga? Ona kao subjekt izvedbe već je unaprijed „spašena“ od svih grijeha njezina naroda u počinjenim zločinima od Vukovara do Srebrenice i dalje, jer se pročišćava i preuzima etičko-političku dužnost da ispere krv s kostiju kao tragični čin preuzimanja odgovornosti za mogući oprost i posljednji mesijanski čin pomirenja. Katarza se, dakle, iznova vraća u svoje okrilje odakle je i ponikla i otela se estetičko-umjetničkoj kontroli. Ona je tragična drama kojim se „balkanski barok“ estetizira i postaje više od puke izvedbe na jednom sajmu suvremene svjetske vizualne umjetnosti. Ishod je tragičan i spektakularan. Kosti se ne mogu isprati, simbolički čin pročišćenja ostaje uzaludno nastojanje da se svijet iznova vrati u okrilje pred-tragičnoga doba. Sve je to iluzija i sve je to nužnost ponovnoga promišljanja i estetiziranja tragedije življenja u povijesnim bezdanima i tami uopće. Umjetnost živi od katarze, a politika od zloporabe žrtava s patetičnim „politikama sjećanja“. Bio je u pravu Thomas S. Eliot.

 Zašto onda još i nadalje govorimo o nužnosti Drugih da prožive svoju katarzu, a sebe ustrajno lišavamo te ritualno-religiozne scene razotkrivanja istine samoga života koji prelazi granice zatvorenosti u krv i tlo samo onda kad iskreno suosjeća s Drugim bez uzvrata? Oprost krivnje je najčišća moguća etičko-metafizička, tek potom i politička situacija oslobađanja povijesti od mahnitih krugova zla koji se ponavljaju do iznemoglosti ljudske egzistencije. Katarza nije svediva na taj čin, već je nužnost oslobađanja kao procesa postajanja autentičnim svjedokom vlastite težnje za smislom života onkraj svih užasa tragedije uopće. Tko se oslobađa vlastitih demona povijesti postaje već uvijek Drugi od vlastite ukorijenjenosti u kamenovanje crne žene slobode i smrad kostiju svojih bližnjih i žrtvovanih okrutnome Molohu rata. To je čin iskupljenja i koji mu je krajnji doseg, nije više važno za svijet, ali jest za onog tko želi raskinuti krug krvne osvete i zla željom za vlastitim oslobađanjem od onoga što je neizrecivo i nepojmovno, što je onkraj svih zakonitosti uma u povijesti, što je apsolutno zlo i što ga je gotovo nemoguće prevladati mišljenjem i djelovanjem čiste duše. Ali, važno je pokušati!

Bez katarze i u ovoj ravnodušnoj suvremenosti ne postoji mogućnost života u istini slobodne egzistencijalne drame.