Sonata za fluidna stanja

Uz Wittgensteinovu sonatu Ljerke Mifke

September 29, 2024
Ljerka Mifka
Ljerka Mifka

Evo, pođimo ponajprije od enciklopedijskoga objašnjenja ovog pojma u naslovu današnjega zapisa/bloga. Što je, dakle, sonata? Navest ćemo nekoliko odrednica iz mjerodavne online Britannice.

„Sonata, vrsta glazbene skladbe, obično za solo instrument ili mali instrumentalni ansambl, koja se obično sastoji od dva do četiri stavka ili dijela, svaki u srodnom tonalitetu, ali s jedinstvenim glazbenim karakterom. Potječući od participa prošlog talijanskog glagola sonare, “zvučati”, pojam sonata izvorno je označavao skladbu sviranu na instrumentima, za razliku od one koja je bila kantata, ili “pjevana”, glasovima. Njegova prva takva uporaba bila je 1561., kada je primijenjen na suitu plesova za lutnju. Pojam je od tada dobio druga značenja koja lako mogu izazvati zabunu. Može značiti skladbu u dva ili više stavaka, ili zasebnih dionica, koju izvodi mala skupina instrumenata, a koja nema više od tri samostalna dijela. Najčešće se odnosi na takvo djelo za jedan ili dva instrumenta, poput Beethovenove Mjesečeve sonate (1801.) za klavir. Prošireno, sonata se također može odnositi na skladbu za veću instrumentalnu skupinu koja ima više od dva ili tri dijela, kao što je gudački kvartet ili orkestar, pod uvjetom da se skladba temelji na načelima glazbenog oblika koji su od sredine 18. stoljeća korišteni u sonatama za male instrumentalne skupine. Izraz je labavije primijenjen na djela 20. stoljeća, neovisno o tome oslanjaju li se na načela 18. stoljeća ili ne.“ (https://www.britannica.com/art/sonata)

Što nas obuzima kad slušamo sonate? To da iz ove glazbene forme zvuči ili odjekuje ljepota i sklad svemira kao sveopće uređenoga sustava prirode i duha kao u najumnijim postavkama Leibnizove Teodiceje. Ako nema Boga, neka mu zvukovnost višeznačnih stavaka baroknih skladbi Bacha podari postojanje koje ne možemo drukčije misliti niti kazivati osim onako kao što su srednjovjekovni teolozi stupnjevali stadije i stanja bitka da bi dospjeli do pojma-riječi koji zvuči savršeno na latinskome i zato ga ne treba prevoditi: ens realissimum. Doduše, uvijek se u raspravama o univerzalijama navodi i drugi oblik istoga kao ens perfectissimum, Sonata je stoga uvijek usmjerena nekome ili nečemu, pa tako i ta znamenita Beethovenova koju zacijelo nadahnuje gibanje Zemljina satelita i koji svaki puni mjesec lunaticima i opsjednutima fluidima onostranoga pričinja teške probleme izazivajući nesanicu. Slušati sonate već uvijek označava biti u stanju mjesečarenja čak i kad tematsko ozračje glazbe za nekoliko instrumenata upućuje na grozni nesklad kao pravo stanje suvremenoga svijeta i svih njegovih pojava. Riječ ima u sebi više od poziva na samoću u zajedništvu bez pretjerivanja.

Kad čitam ranu Joyceovu liriku nazvanu divno Komorna glazba odmah pomislim na sonatu ne za nekoga ili nečega, već za ideju upravo te divne „komorne glazbe“. Ne možemo slušati sonatne koncerte u tvornicama i vojarnama, u buci i bijesu avangardne pobune protiv kanona veličajne i uznosite prošlosti u znaku tog žuđenoga sklada, ali možemo u samotnim kapelama i klaustrima, u sanatorijima i u koncertnim dvoranama. Nije to demokratska forma za svekoliki vox populus, već ono što pripada svima kojima su odlučili ne slušati više taj sumorni i dosadni, zaglušujući ritam histeričnih ulica i raspadnutih prostora gradova pretvorenih u skladišta za smrznutu ribu i plastične folije ničega.

Svirati sonatu i slušati je uspostavlja suptilno zajedništvo onih koji su posvećeni trenucima izlaska iz sebe i odlaska ondje gdje prebiva carstvo zvukovnih znakova same biti glazbe kao emanacije metafizičkoga osjećaja najviše razine ljepote uopće. Ništa nam drugo nije potrebno, samo malo komornoga prostora i iznimnoga vremena uzvišene slobode namijenjene vlastitoj izolaciji u zajedništvu posredovanome glazbom.

  Sonata za fluidna stanja duha zahtijeva smirenje ili smiraj duše. To je idealna forma kojom klasična glazba uspijeva preživjeti svoja izvrtjela i propala vremena kad je još postojala iluzija da je moguće sve skladno dovesti u savršeni red poput baroka za kojeg je ideja Leibnizove prestabilirane harmonije paradigmatska struktura mišljenja. Filozofija, teologija i umjetnost čine savršeni duhovni red uspostavljene monadologije samim time jer dostatni razlog postojanja svijeta proizlazi logički iz matematike i iz nje se tehnički konstruira ona glazba koja nije bila prije moguća jednostavno zato što je prošlost bila tehnički zastarjela u instrumentalnome smislu.

Ne možemo uživati u sonatama u predbarokno doba jer nedostaje uvjeti mogućnosti ove forme za komornu glazbu. Tehnodiceja povijesti pretpostavlja svoja formalna sredstva da bi svjetski duh bio na visini zadatka kroz muziku Bacha, slikarstvo Velázqueza i filozofiju Leibniza. Ali, to ne znači da je s nestankom baroka, tog razdoblja nabora i kristalne čistoće konstruirane simetrije svemira, prestala duhovna potreba za onim što je u svojoj kratkoj poemi naslovljenoj Wittgensteinova sonata nesvodivo refleksivna i suptilna hrvatska pjesnikinja i esejistica Ljerka Mifka iskazala tako sabrano i razasuto, posve u skladu s mijenom duha vremena kojem je pripadala i dušom i tijelom bez kompromisa.

Evo, zar ovi stihovi nisu dokaz mjesečarenja i usmjerenosti izvan središta vrtnje jednog svijeta na rubu vlastite održivosti. Poslušajmo ih u spokojstvu samoće, onako kako to jedino ima smisla.

Ljerka Mifka

SONATA ZA WITTGENSTEINA

(1993.)

Ako je dozvoljeno samoubojstvo

(tada) je sve dozvoljeno. To baca

novo svjetlo na prirodu Etike.

11.1. 1917. L.W.

Bog nema osjećaja

Bog nema osjećaja. Prozirnost

Njegova je potpuna

Ponekad se vidi prašina na staklu,

Pejzaž iza njega,

Nikad staklo samo

Koliko odjeka i brige prolazi

Membranom, ni kajanje ni brza vožnja

Ne sustižu prah.

                 II

Već kad se ispisuju slova

Neko biće se briše. U šupljini

Možda je govor, možda smijeh,

Može se prebrisati pejzaž

Iza stakla, može se izbrisati

Točka na horizontu, ali

Brod na zlatnim krilima leti.

      Što struji iz sonate koja umjesto Beethovena mjesečarenja ima u naslovu filozofa jezika iz Tractatusa i još k tome s citatom koji se odnosi na mogućnost da samoubojstvo ne bude zabranjeno i na etičku dimenziju novoga reda u životu? Kaos koji kroz fluidna stanja miješa riječi i osjećaje kao „točku na horizontu“; koji se ozvučuje kao let „broda na zlatnim krilima“; koji nadilazi „šupljinu prebrisana pejsaža“.

      Baš tako.

      S Wittgensteinom sonata može konačno slušati svoje vlastito breme vremena, ono koje ubrzano hita u bezdan singularnosti, i pitati se o granicama svojeg svijeta bez jezika.     Baš tako.                 

Ljerka Mifka - Suzdržani pir
Ljerka Mifka - Dugoprolazno nebo

Similar Posts

O inflaciji antropologija

Čemu još čovjek ako je od strukturalne do kibernetičke antropologije, od Claude Lévy-Straussa do Stefana Riegera, postalo samoizvjesno kako svijet u smislu horizonta otvorenosti postaje mreža struktura, funkcija i programa algoritamske nove metafizike stvaranja posthumanoga stanja? U mojoj knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023., ovo pitanje […]

December 30, 2024

Raskomadani kaleidoskop vremena

1. U kakvome su odnosu povijesno vrijeme i slike? Ponajprije, za Benjamina vulgarno vrijeme opredmećenja ili postvarenja nesvodljiva života u modernome kapitalizmu pripada dosadi sadašnjosti. No, nije to vrijeme oprisutnjenja niza vremena-sada (Jetztzeit). Da bi vrijeme postalo „homogeno i prazno“ mora se iz njegove živosti i jednokratnosti izdvojiti ono što čini furiju napretka u svim […]

December 29, 2024