Žarko Paić

Čemu još čovjek ako je od strukturalne do kibernetičke antropologije, od Claude Lévy-Straussa do Stefana Riegera, postalo samoizvjesno kako svijet u smislu horizonta otvorenosti postaje mreža struktura, funkcija i programa algoritamske nove metafizike stvaranja posthumanoga stanja? U mojoj knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023., ovo pitanje nema nikakvu ‘apokaliptičku’ crtu katastrofičnosti. Uostalom, ovo se pitanje na različit način pojavljuje u Heideggerovu mišljenju prebolijevanja metafizike, potom kod Emanuela Severina u njegovoj kritici nihilizma Zapada, isto tako u mediologiji Günthera Andersa, u Deleuzeovoj ontologiji postajanja, u Simondonovoj i Wienerovoj kibernetici. Čitava povijest mišljenja 20. stoljeća jest povijest kritike i pokušaja prevladavanja humanizma. Čovjek se, uostalom, već u Heideggerovu Bitku i vremenu zbog nužnosti radikalnog ontologijskoga zahvata u bit metafizike više ne naziva ovim pojmom i izrazom, (njemački der Mensch), već se misli kao tubitak, njemački Dasein.

Razlog je bjelodan. „Čovjek“ kao relikt modernoga subjektivizma vlada nad prirodom s pomoću znanstveno-tehničkoga redukcionizma. To znači da „čovjek“ kao supstancija-subjekt umjesto iskonske otvorenosti bitka pokorava sva bića svojim svrhama, a glavna metafizička znanost od Kanta do Schellera, Gehlena i Plessnera, vodećih predstavnika filozofske antropologije, postaje antropologija koja u sebe „usisava“ biologiju i psihologiju. Posve je krivo stoga modernu antropologiju uzimati kao alibi za novo shvaćanje humanizma. Nije to nikakva dekartovski artikulirana humanistička znanost koja razlikuje posve razdvojene um i tijelo, već da paradoks bude potpun, ona koja „čovjeka“ nastoji iz vertikalnosti transcendencije razmjestiti u horizontalnost imanencije.

Antropologija u ovom ili onome obličju uvijek je znanost koja misli „čovjeka“ izvan logike teologijskoga obrata u biti metafizike koji polazi od „drugoga došašća“ Krista u svijet, jer „čovjek“ više nije trijada duha-duše-tijela kao hijerarhijskoga ustrojstva, već ono što Nietzsche naziva „estetskom fiziologijom“, pri čemu poput Spinoze i Marxa ljudsko tijelo oslobađa svakovrsnoga „idealizma“ i „psihologizma“, te ga usmjerava kroz korporalni obrat u otvorenost nove povijesti koju određuje lik nadčovjeka. Ali, nadčovjek nije smisao ili cilj povijesti, već prijelazna  faza u evoluciji onog „ljudskog-suviše-ljudskoga“ u ono što pripada figuri homo kybernetesa. Ponovit ću još jednom krajnje jasno za sve one koji ništa ne čitaju s razumijevanjem biti stvari, a htjeli bi biti arbitri s ideološkim kompasom za navigaciju društvenom prazninom. Marx i Nietzsche su mislioci prevladavanja metafizike kao nihilizma, a to znači i svih formi povijesno-epohalnih nauka o tzv. humanizmu od renesanse do Comteova pozitivizma, pa čak i do Sartreova egzistencijalizma. Heideggerovo „Pismo o humanizmu“ u kojem spominje i Husserla i Marxa i Sartrea u tom je smislu i ‘danas’ neprevladana temeljna filozofijska literatura. U čemu je problem s antropologijama koje su ponikle na postavkama o kraju čovjeka?

U tome što ne vide da je s vrhuncem u ideji realizacije metafizike u Hegela već dokinut bilo kakav „antropologizam“ i „humanizam“ i apsolutni duh postaje u svojoj istinskoj formi suvremenosti samo i jedino ‘znanost logike’ kao „filozofija enciklopedijskih znanosti“. To znači da je antropologija ne tek znanost o čovjeku, u smislu refleksije o njegovu predmetnome bitku. Umjesto toga antropologija kao znanost o duši sjedinjuje psihologiju i biologiju i reflektira „na“ čovjeka kao proizvoda ili rezultata prirodnih znanosti u  smislu kategorija kvantiteta i kvaliteta, a subjektivni se duh realizira u objektivnome duhu ili onom što će Freud nazvati Super-Ego. Time otpadaju sve subjektivističke postavke moderne antropologije i „čovjek“ može u znanstveno-tehničko doba postati ‘suvišnim čovjekom’ a da sustav koji od dolaska tehnosfere sam sebe kibernetički proizvodi i kontrolira ono „neljudsko“ u čovjeku ne propadne u tehnički bezdan povijesti. Problem je, dakle, svih novijih dekonstruiranih antropologija od kulturalnih, strukturalnih do kibernetičkih u tome što je njihova znanstvena redundantnost zapravo „suvišna“.

Zašto? Zato što „čovjek“ više ne kontrolira tehnosferu, već ona njega, zato što tehnosfera nije tehnologija koja počiva na logici kauzaliteta i načelu telologije, već na transklasičnoj logici rekurzivne kontingencije, zato što tzv. humanističke znanosti više nemaju svoje utemeljenje u filozofiji znanosti od Hegela do Whiteheada, već se umrežavaju i frakataliziraju s biokibernetikom i informatikom, a dolaskom umjetne inteligencije gube razlog opstojnosti u onom što se tako patetično nazivalo „ljudskošću“, a pod tim se pojmom uglavnom uvijek mislilo samo na ono što Lévinas naziva etikom Drugoga polazeći od suosjećajnosti spram njegove patnje bio to i pas ili svinja.

Inflacija antropologija danas svjedoči o porazu tzv. humanizma i humanistike s njezinom posljednjom vjerom u boga Jezika. Ali, ako ćemo pravo, najveći filozof jezika 20. stoljeća, Ludwig Wittgenstein baveći se jezikom i jezičnim igrama u svoje dvije faze mišljenja, nije dospio dalje od – teorije slike nakon što je napustio ideju bilo kakve suvisle transcendentalne logike za doba mislećih strojeva. Neće nas spasiti ni Bog, ni jezik, niti slika svijeta s čovjekom u decentriranome središtu.  Antropologije su već  „metastazirale“ u zoologije a la Konrad Lorenz i animal studies a la Peter Singer. Ove su, pak, na putu postumanoga stanja kao sveopće hibridizacije prirodnih i umjetnih bića.

Sve u svemu, tzv. „subjekt“ novih antropologija nije nikad bio hajdegerovski Dasein, već jedino stvar-stvor iz laboratorija kibernetike kao vrli kibernetički „čovjek“ koji nije bačen-u-svijet, već uronjen-u-mreže virtualnoga svemira u kojem vlada kaos, entropija i praznina umjesto čovjeka kojeg Sofoklo smješta u kraljevstvo demona i čudovišne neodređenosti između bogova i zvijeri, baš onako kako smo od Aristotela naslijedili najumniju definiciju metafizike kako je čovjek zoon logon echon, u isto vrijeme i živo biće i životinja koja ima govor.

Antropologije više nemaju svoje opravdanje jer homo kybernetes kao post-čovjek više ne misli iz kazivajućega govora, već iz pokazivajuće slike događaja. Eto, tako je to s „čovjekom“ i njegovim tzv. svijetom danas.