Žarko Paić

Michel de Certeau, francuski teoretičar poznat po tome što je ingeniozno u svojim djelima spajao psihoanalizu, hermeneutiku i semiotiku, etnologiju i religiju objavio je niz knjiga među kojima vrijedi izdvojiti: La Culture au Pluriele, L’Ecriture de l’Histoire, L’Invention du Quotidien, La Fable Mystique. Kao predstavnik francuskoga kruga poststrukturalizma ima vidnu ulogu u proučavanju fenomena svakidašnjeg života zajedno s Henrijem Lefebvreom ali isto tako i znamenitim povjesničarem Fernandom Braudelom. Invencija svakidašnjice u njegovoj napoznatijoj studiji odnosi se na sklop praksi koje su unutar modernosti i suvremenoga života u industrijskome društvu postale nezaobilaznim fenomenom dokolice. U njegovoj iznimno poticajnoj i značajnoj knjizi Pisanje povijesti govori o preinaci mišljenja o povijesti od 17.st. Freud i monoteizam pritom postaju prekretnica za daljnju historiografiju.

Da bi dospio do biti novog pristupa povijesti, autor smatra da valja drukčije tumačiti ideje metafizike u cjelini, koje su nužne za pisanje povijesti. Namjesto univerzalnosti koja je krasila njemačku spekulativnu filozofiju od Kanta do Hegela, kao i prosvjetiteljski program stvaranja umnog ljudstva koje teži obrazovanju i usavršavanju u moralnim vrednotama, francuski je obrat u historiografiji u 20. stoljeću uistinu dalekosežno važan za suvremenost, jer partikularnost kulture otvara mogućnost da se vide bitni odmaci, rezovi i pronalasci ‘malih povijesti’ u strukturi svijeta života. Michel de Certeau o tome kaže sljedeće.

Ambivalentnost historio­grafije sadržana je u tome što je historiografija uvjet činjenja i denegacija odsutnosti; ona se naizmjence odvija kao diskurs zakona (povijesni govor otvara sadašnjost koju valja napraviti) ili kao alibi, realistička iluzija (efekt realnoga stvara fikciju druge povijesti). Ona oscilira između “pravljenja povijesti” i “pričanja priča”, a da se ne može svesti ni na jedno ni na dru­go. Isto udvostručenje nesumnjivo možemo prepoznati i u onome što se ostvaruje povijesnom operacijom koja je ujedno kritička i konstruktivna: pismo kroči između blasfemije i znatiželje, između onoga što uklanja tako što ga uspostavlja kao prošlo i onoga što uređuje od sadašnjosti, između lišenosti ili razvlaštenosti koju postulira i društvene normativnosti koju nameće čitatelju bez njegova znanja. Svim tim aspektima, koji se spajaju u literarnom uprizorenju, povijesna operacija simbolizira želju koja us­postavlja relaciju spram drugoga. Ona je biljeg tog zakona.

– str. 109-110.

Pisanje povijesti predstavlja stoga novi pristup odnosa između historiografije kao ‘priče’ i povijesti kao ‘konstrukcije’ polazeći od struje sjećanja koja nikad nije autonomna, već heteronomna, odnosno na nju utječe književnost i kultura određene epohe i opća svijest o egzistencijalnom vođenju života unutar samog duha vremena. Ovo je, dakle, knjiga koja ukazuje na dijakroniju povijesti i njezin drukčiji red u humanističkim znanostima od uobičajene teorije povijesti i povijesti kao tzv. objektivne znanosti. Michel de Certeau na maestralan način spaja  hermeneutiku, psihoanalizu i semiotiku da bi uspostavio novi poredak značenja same povijesti. To znači da kreće od religijske povijesti 17. stoljeća preko etnografije i tzv. Frojdovskoga pisma. Novost se na taj način pokazuje u ontologijsko-epistemologijskome smislu, jer se susrećemo s jednim osebujnim povijesno-deskriptivnim ‘dekonstruiranjem’ velike povijesti metafizike Zapada. Ono što time nastaje jest povijest koja se ogleda u zrcalu heterologije i transgresije, u drukčijem pristupu pojmovlju prakse i svakodnevlja, ali posebno se iščitava kao trag višestrukih preklapanja duha, duše i tijela kroz analizu povijesnoga diskursa nastalog između ‘religijske arheologije’ i ‘sustava smisla’.

Povijest je, piše on, metoda, a ne istina. Zato povijest nije vjerodostojan zapis. To je pisanje. U de Certeauovim terminima, ne može postojati nešto poput postkolonijalnoga pisanja ili postkolonijalizma, budući da je svako pisanje kao praksa već kolonizacija terena koji nije njegov. Pisanje je, za de Certeaua, sam simbol racionalnosti i to kao nametnute racionalnosti, a ujedno je i simbol racionalnosti. Pisanje uređuje svijet, sastavlja ga u smislu vlastite gramatike, čineći samo sebe jedinim sredstvom pomoću kojeg se svijet može učiniti razumljivim. To je praksa drugoga. One narode koji nemaju pismo pisci razumiju samo u smislu pisma: bez diskursa oni su bez moći. Kad imamo ovo u vidu, postaje bjelodana sveza između pisma i moći kao nastavka znanja i znanosti drugim sredstvima. De Certeauova kritika povijesti propituje dokumente: ono što podupire određene zaključke igrajući ulogu dokaza. Uglavnom, s aspekta metodologije, problem nastaje naravno oko selektivnoga odabira dokumenata. Odabir uključuje čin izolacije, razdvajanje sadašnjosti od prošlosti. Jasno je da tzv. postulat interpretacije omogućuje konstruiranje novoga razumijevanja ili inteligibilnosti prošlosti i upravo u ispitivanju tog novoga razumijevanja de Certeauova najvažnija pitanja dolaze do izražaja.

Ustrajavajući oko postavke pisanja povijesti, a ne otkrića same povijesti kao takve, de Certeau dovodi u pitanje sve povijesti. Lyotardovom vlastitom istraživanju pisanja povijesti ovo istraživanje nadasve se čini bliskom i zato nije nimalo začudno da se de Certeau često navodi kao renomirani postmoderni teoretičar u istom krugu mišljenja. Kad se, naime, povijest razumije kao „velika priča“, onda je posrijedi antiesencijalizam kao svojevrsni spoznajno-teorijski relativizam; točnije, povijest kao univerzalna i totalna moć jedinstvenoga diskursa lomi se i raspada u krhotine već u 19. stoljeću s Marxom, Nietzscheom i Kierkegaardom, a u 20. stoljeću to će se ubrzano nastaviti u svim aspektima mišljenja o povijesti i sumnje u svrsishodnost neke hegelovski sročene svjetske povijesti polazeći od metafizičkoga ustrojstva znanosti i načela slobode. U svakom slučaju, knjiga Michela de Certeaua Pisanje povijesti na uistinu originalan način dovodi do onog suda na kraju knjige kad spominje Jeana Cavaillèsa koji je napredak znanosti držao za „vječnu reviziju sadržaja putem produbljenja i prepravljanja“.

Ako povijest nije ni znanost ni priča, već konstrukcija pisma koje situira događaje iz prošlosti u kontekst sadašnjosti kao političko-ideologijskoga laboratorija značenja, nije li onda možda posve legitimno da je svaka politička povijest zapravo stvar nadolazeće budućnosti s njezinim već prepravljenim sadržajima nakon izvedenih mentalnih operacija revizionizma i negacionizma povijesti?

Problem postaje utoliko veći kad se ono univerzalno više ne može vratiti u povijest, već se interpretira kao stvar „moje“ i „tuđe“ interpretacije. Ali, pisanje povijesti već uvijek pretpostavlja kao svoju inherentnu bit nešto nesvodivo i odlučujuće za koncept znanja i moći. To je povijest pisanja kao povijest moći koja još nije napisana iz jednostavnog razloga što zahtijeva drukčije spekulativno izvođenje od de Certauove „hetereologije“ i „transgresije“ kulture.