Žarko Paić

U knjizi Postmoderno stanje: Izvještaj o znanju iz 1979. godine vodeći filozof postmoderne kaže.  

“U humboldtovskome modelu Sveučilišta svaka znanost zauzima svo­je mjesto u sustavu kojim vlada spekulacija. Ulazak jedne znanosti u područje druge može samo izazvati pomutnje, ’šumove’, smetnje u sustavu. Suradnja je moguća samo na spekulativnoj razini, u glava­ma filozofa. Ideja interdisciplinarnosti, nasuprot tome, pripada epo­hi delegitimiranja i njezinom užurbanome empirizmu. Odnos spram znanja nije odnos ozbiljenja života duha ili emancipacije čovječanstva; to je odnos između korisnika složenih konceptualnih i materijalnih kompleksa koji koriste njihova dostignuća. Oni ne raspolažu nekim metajezikom ni nekom metapričom da bi formulirali njegovu svrhu i najbolji način njihove uporabe. Ali raspolažu brainstormingom da bi osnažili njihove izvedbe.” (Jean-François Lyotard, La condition postmoderne: Rapport sur le savoir, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1979., str. 86.)

              O teorijskim konzekvencijama Lyotardova mišljenja koje nesumnjivo ima podosta dodirnih točaka s onim što sam razvio s mišljenjem tehnosfere, o čemu sam pisao još od moje prve knjige Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996., pa preko Treće zemlje – tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., do Nihilizma i suvremenosti – Na Nietzschovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., dovoljno je reći kako je posrijedi bitan uvid u stanje mišljenja i društva-politike-kulture nakon kraja metafizike. Lyotard je jasno sagledao da s dolaskom ere AI završava „era profesora“ i dolazi doba vladavine istraživačkih laboratorija tehnoznanosti koji nadomještaju tradicionalan položaj Humboldtove ideje sveučilišta. Sve se već realiziralo u praksi. Za ovaj komentar i promišljanje obrata u biti tehnosfere koja u tendenciji postaje nova Ideja znanja bez aure metafizički vrloga sveučilišta i njegovih namjesnika u liku profesora kao sveze kognitivnih vladara u odori generala i kardinala čemu se genijalno izrugivao mladi James Joyce u Portretu umjetnika u mladosti, pogledajmo što je to zapravo „mozgovna oluja“, taj famozni brainstorming kojeg spominje Lyotard. Očito je iz njegova tumačenja obrata biti ideje znanja i sveučilišta da je riječ o novoj „legitimnosti“ i „performativnosti“ procesa komunikacije nakon što je s dolaskom kibernetike 1960ih u javni diskurs ušao čitav niz novih partikularno određenih preklapajućih post-disciplina znanosti s čvrstim tehnološkim potpornjem informatike. To se ponajprije odnosi na informacijske i komunikacijske znanosti, semiotiku, teorije suvremene umjetnosti polazeći od pojma performativa kao i teorije društva-politike-kulture polazeći od pojma događaja. Čini mi se da je u tom smislu reprezentativna knjiga koja je formalno pripadala filozofiji, ali i lingvistici i semiotici, upravo kanonska studija tzv. postmoderne, naime knjiga Jacquesa Derride, O gramatologiji.(Jacques Derrida,De la grammatologie, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1967.)

              Jezik i mišljenje utemeljeno na njegovim promjenama od logike do semiotike označava kraj metafizičkih mogućnosti mišljenja kao filozofije uma, te prodor tzv. filozofija jezika istodobno koincidira s usponom kibernetike. Uostalom, sam Derrida već na početku svoje ključne knjige u kojoj uvodi pojam logocentrizma kao biti metafizike upućuje na kompjutorski program kojim se vizualni ili tehnički jezik pojavljuje kao fundamentalna struktura ili kôd. Otuda primat pisma nad govorom u našoj postmodernoj kulturi odgovara primatu slike nad jezikom. Ovo pismo samo se dalje kibernetički usavršava, ali bit ostaje ista. Logika jezika u doba vladavine tehnosfere jest ona iz Wittgensteina druge faze, kada uvodi u optjecaj pojam jezičnih igara kao performativa znanja koje od univerzalnosti neke meta-narativnosti poput Hegelova duha ili Freudeova nesvjesnoga postaje know–how, što znači da stvar ima svoje značenje samo u nekom kontekstu događaja, društva-politike-kulture, a ne apriorno i transcendentalno. „Oluja mozgova“ je stoga vulgaran engleski izraz za stanje u kojem ni filozofija ni bilo koji vrhovni meta-narativ metafizički shvaćene povijesti nema više gotovo nikakve vjerodostojnosti. Štoviše, ovo je izraz koji treba pospješiti tehnike mišljenja kao pisanja kroz tri učinkovita načina diseminacije znanja u skupinama. To su hvatanje ideje, jer doslovno treba uhvatiti ono što je u mreži mišljenja kao ono neiskazivo i neodredivo, potom diskusija  i kritika te izbor najbolje misaone opcije ili alternative. Tako funkcioniraju istraživačke skupine u laboratoriju. No, sada ova metoda istraživanja iz prirodnih znanosti posve prožima humanističke znanosti jer se znanje ne nalazi više u knjigama iznimnih mislioca kao pojedinaca, već se korporativno pojavljuje u tekstovima skupine koja svoj projektni zadatak „pušta“ u dijelovima u javnost uz pomoć interdisciplinarno ustrojenog autorstva u znanstvenim časopisima koji se umnožavaju geometrijskom progresijom u današnjem svijetu tehnoznanstvenoga uma.

           Brainstorming je kolektivna matrica mišljenja kao tzv. kreativnoga učenja i bit će sve više u uporabi što se više razvija koncept tehnosfere kao autopoietičkoga načina konstrukcije umjetnoga života. Razlog leži u tome što znanje nije više čin diseminacije ljudi-kao-genija, već strojeva-kao-performativa onog znanja koje je pragmatično i spremno trenutačno za uporabu poput readymades-objekta u industrijskoj proizvodnji. Usto, ovo znanje koje nastaje „mozganjem“ u skupini pripada glavnoj kategoriji kibernetičke komunikacije, a to je vizualna interakcija. Društvo se, dakle, pojavljuje kao brainstorming-efekt u smislu stalne i gotovo nužne interakcije unutar tzv. ekspertnih skupina. Demokratski potencijal ove tehnike stvaranja i diseminacije znanja pretvara svijet u mikro-makro strukture istraživačkih laboratorija protiv kojih, u načelu, mi filozofi ne bi trebali imati ništa. Osim samo ovoga.

           Mišljenje je samotna noć i praskozorje nastanka nove ideje u singularnoj svijesti ovog-i-tog pojedinca koji misli tako što s pomoću pisma otvara ono neistraženo i neizvedivo bilo čime osim jezikom mišljenja. Nema tu nikakvog laboratorijskoga stimmunga, nikakve apologije „mozgalica“ i raznolikih „mozgotvorina“.

          Kad misliš i pišeš, onda ono što misliš i pišeš poput shizo-dvojnika čita i tvoj Drugi koji te prati na tvojem putu mišljenja, a da ne moraš biti stvarno „lud“ poput Artauda da bi kazao kako te svako grupno mišljenje, osim možda u ideji grupnoga seksa, sablažnjava, iz jednostavnog razloga što nisi muzikalan na stvarne Druge oko tebe, osim kad im predaješ to što misliš i pišeš gotovo sveto tradicionalno u aulama sveučilišta ili u mraku svoje špilje.

         Svi smo mi filozofi, ipak na kraju, ponikli iz one Platonove špilje ideja i izlazimo na svjetlo dana samo kad imamo što za reći i kad je to što kažemo novo mišljenje apsolutne singularnosti, a ne rezultat pragmatično- kreativnoga brainstorminga.