Tri crtice, usputnice…

Natren, dim i razglednice iz groba

July 31, 2024
Telefunken_tonband_hg
Telefunken tonband

1.

Nitko nije baš previše obraćao pažnju na njega, ali ni on nije baš previše obraćao pažnju na njih. Moj pokojni prijatelj, filozof Goran Starčević, bio je njegov student na FF-u u Zagrebu, ali osim Wittgensteina i možda malo Fregea nije ga zanimala simbolička logika ni putovi i stranputice tumača analitičke filozofije i teorije  o običnome jeziku. Ispričao mi je da je volio Gorana Švoba baš zato što se nije družio ni s kime, uglavnom, što je sam uvijek pio kavu i vjerojatno bio posve daleko u svojem svijetu brojeva i logike izvan ovog pakla Realnoga, što bi kazao Lacan, i njegovih sumnjiivih protagonista. Kazao mi je moj Goran da je filozof logike i aritmetike navodno umro za stolom kafića dok je pio kavu i prelistavao novine. To, navodno, nitko nije neko vrijeme uopće zamijetio. Ništa čudno. Obični je jezik i za Wittgensteina bio ‘misterij’ kao i običan život, uostalom, puka forma komunikacije bez dubljeg smisla. Ono što je jedino važno jest da je to za mojeg Gorana bio traumatski događaj koji ne zaslužuje oplakivanje ni tugovanje iz jednostavnog razloga što filozofija kao jezik metafizike i njezina kraja prolazi i odlazi iz svijeta tako da to gotovo nitko ni ne zamjećuje poput smrti Gorana Š. u kafiću s novinama na licu i nepopijenom kavom s natrenom i čašom obične vode. Čak i ako je sve ovo što kažem ‘izmišljotina’, jer oba su Gorana na pivi i kavi u Hadu, teško da se može osporiti da je s filozofijom ipak nekako bitno drukčije.

2.

Marijan Cipra, filozof i pisac slavne knjige Metamorfoze metafizike, proveo je neko vrijeme u umobolnici Vrapče. Jednom prigodom posjetili su ga dvoje uglednih filozofa u sobi gdje je ležao. Navodno su sat vremena njih dvojica govorili, tek tako, pitali ga kako se osjeća, ali osim praznine u pogledu ništa nisu mogli izvući iz njega. Kad su odlazili iz sobe, Cipra je konačno progovorio.

ʺSat me vremena već tu davite, a niste mi donijeli cigarete. Puši mi se, a ne priča.ʺ

3.

Beckett mi je uvijek bio više od grčkoga kinizma. Ali zahvaljujući genijalnome Svenu Lasti i njegovoj glumi u Svršetku igre ne znam što bih imao o njemu i njegovoj šutnji još reći. Možda samo to da su mu one pjesme-posmrtnice iz Francuske koje je Dragutin Dumančić preveo pod nazivom Stihoklepstvo u Ceresu, a ja napisao pogovor toj knjizi, poput razglednica iz groba i anti-haiku zapisa koji ne znače baš ništa mudro, jer se o smrti unatoč Sokratu iz Platonova Fedona nema baš što suvislo kazati.

Recent Posts

Cioran ili o „filozofijskoj prozi“

1. Svaki susret s bilo kojom Cioranovom knjigom eseja bez obzira je li riječ o njegovu mladenačkome razdoblju početkom 1930ih godina kad je pisao na rumunjskome i po vlastitu priznanju imao simpatije za ono što Umberto Eco zove „pra-fašizmom“, ili, pak, o tekstovima zreloga i kasnoga razdoblja na francuskome jeziku 1960ih godina do smrti 1995. […]

June 26, 2026

Vergilijeva druga smrt

1. Moje prvo čitanje jednog od najznačajnijih romana ideja 20. stoljeća, Brochove Vergilijeve smrti (Der Tod des Vergil) koji je prvotno objavljen 1945. godine, zbilo se 1986. godine kao i usporedno čitanje romana Thomasa Manna, Doktor Faustus. Mjesecima sam bio uronjen u duhovno-povijesne sveze rimskoga svijeta i suvremenosti. No, unatoč jasnoj svijesti da je posrijedi […]

June 25, 2026