Žarko Paić

1.

Moje prvo čitanje jednog od najznačajnijih romana ideja 20. stoljeća, Brochove Vergilijeve smrti (Der Tod des Vergil) koji je prvotno objavljen 1945. godine, zbilo se 1986. godine kao i usporedno čitanje romana Thomasa Manna, Doktor Faustus. Mjesecima sam bio uronjen u duhovno-povijesne sveze rimskoga svijeta i suvremenosti. No, unatoč jasnoj svijesti da je posrijedi divan slučaj filozofijske poetizacije dva usporedna vremena, onog koji posreduje veličanstveni i iznimno za čitatelja složeni roman Hermanna Brocha, jednog od mojih ključnih svjedoka za postavku kako je duh eseja uvjet mogućnosti za razumijevanje svih obrata u biti metafizike s obzirom na umijeće pripovijedanja kao i fragmentarnoga mišljenja suvremene filozofije od Benjamina do Adorna i Ciorana, nisam se mogao oduprijeti njegovoj masivnoj „vjeri“ u to da je onkraj estetske razine mišljenja bit književnosti onkraj njezinih granica, u sklopu etičke tvorbe istinskoga i pravednoga svijeta pa makar to bio posljednji mit našeg vremena u izbavljenju iz mračnoga bezdana. (https://zarkopaic.net/blog-post/nakon-raspada-vrijednosti/ ) Te sam godine svojih pripremnih vježbi iz filozofije i umjetnosti bio u stalnoj uznesenosti i razočaranju, na rubu između stanja uzvišenosti koje stvara istinska sveza uma i osjećaja i posvemašnje suprotnosti u suočenju s totalnim kaosom koji se polako uvlačio u naš svijet i doba iluminacija prestajalo je svijetliti već u ranome sutonu svega opstojećega.

Ovo prvo i odlučujuće čitanje Vergilijeve smrti imalo je tada moć prosvjetljenja i zaborava svakodnevice jer sam po prvi put vidio da je jedini način osmišljavanja svijeta u njegovu zamračenju upravo način kako je Broch pristupio prikazivanju i predstavljanju odnosa filozofije i pjesništva na kraju mogućnosti jezika uopće da iskaže ljepotu i tragičnost ljudske egzistencije. Odlazio bih s ovim romanom svako ljetno popodne na samotnu uzvisinu ponad mora i u sjeni pinija nalik onim rimskim iz drevne prošlosti stranicu po stranicu stapao se s dušom krajolika kojim prolazi umirući pjesnik Eneide na nosiljci kojim ga robovi prenose do luke u Brindisiju. Znao sam tada da je ovo monumentalno djelo ne samo priča jednog romana, već filozofija u poetskome obliku kakva se znala odvijati još u doba Empedokla i stoika. Hermann Broch u  Vergilijevoj smrti uistinu stilski savršeno istražuje radikalne granice jezika, smrti i ljudske svijesti.

Umirući pjesnik, grozničavo tužan, razmišlja o neprimjerenosti umjetnosti i bori se s potragom za apsolutnom, univerzalnom etikom. Broch tvrdi da zemaljski jezik i književnost (simbolizirani Vergilijevom Eneidom) ne uspijevaju izraziti apsolutno, božansko ili istinsku bit čovječanstva. U svojim samrtnim trenucima shvaća da je njegova poezija ostala površna. Roman, dakle, prikazuje sporo raspadanje svijesti. I zato ga treba i čitati sporo jer sve je drukčije besmisleno. Smrt se ne shvaća kao kraj, već kao filozofijski prijelaz. To je nadilaženje sebstva u bezvremenskome i prevladavanje zemaljske dualnosti duha i tijela. Suočena sa smrću, Vergilijeva se misao posve mijenja. Estetski genij zamjenjuje odgovornost za bližnjega, Drugoga. Broch ovdje povezuje umjetnost s moralnome dužnošću znanja.

No, ono što je autonomna vrijednost samoga teksta romana jest nešto najsuvremenije uopće, ono što pogađa iskustvo modernoga romana iznutra kao takvo i proteže se do suvremenosti u kojoj se nevoljko nalazimo stiješteni između praznine i osjećaja beskraja. Riječ je o razumijevanju biti vremena nakon Joyceove implozije vremena u Uliksu kad se zbivanje tzv. radnje smješta u grad Dublin u jednome danu. Sve je to Broch stvaralački preuzeo u tkanje Vergilijeve smrti. Zato posljednji dan u životu pjesnika Rima i njegove okrutne i tragične povijesti postaje dijalog s besmrtnošću i vječnošću duše onkraj svih granica materijalne zbilje i njezinih divota i užasa postojanja. Vrijeme se vremenuje u jednome danu kao svetkovina trenutaka i dramatski susret sjećanja i traume tjelesnoga bitka čovjeka. I zato se pripovijedanje ovdje preokreće u solilokvije i poetsko začaravanje samoga života kakvo bijaše i u doba mitske slike svijeta i u doba arhajskih vizija kakve Vergilije kao lik Brochova romana uzdiže u ovome stvaralačkome palimpsestu stvarnoga pjesnika Eneide do pitanja o granicama između povijesti kao historije i povijesti kao priče o događajima koji su se dogodili drukčije od stvarnosti, jer jezik je mit i mit se kroz jezik obnavlja i ponovno iščezava u tami bivanja.

Struktura romana je podijeljena sukladno ontologijskome i ezoteričnome stvaranju svijeta i njegovu cikličkome kretanju: Prvo poglavlje: Voda – došašće, drugo poglavlje: Vatra – silazak; treće poglavlje: Zemlja – očekivanje i četvrto poglavlje: Eter – povratak. Od rođenja do smrti svakog singularnoga bića sve se kozmičko-prirodne i ljudske epohe pojavljuju kao putovanje duše od svojeg početka do kraja. I zato je odabrani jezik Brochova romana suptilna i magična stvaralačka igra u kojoj jezik pjeva pjesmu smrti kroz sjećanje na život i njegove najuzvišenije i najstrahotnije moći posredovanja između mythosa i logosa, svekolika svijeta duhovnosti i duševnosti. Jezik prethodi umjetnosti i stoga nije nimalo začudno zašto je njegova poetska fascinacija ona koja prelazi granice zadanosti govorom koji ima svoja pravila, zahtjeve interpunkcije i odredbe sintakse i semantike.

Treće poglavlje romana u tom je pogledu možda i jezično najzahtjevnije i najpoetičnije uopće izvedeno. Vergilije je čovjek od riječi, pa halucinira riječima i shvaća ih kao svoje poslanstvo u svijetu. Naime, on stvara beskrajne lance asocijacija, ponekad motivirane značenjem, ponekad sličnošću zvukova među riječima. To rezultira rečenicama koje se protežu na nekoliko stranica i to bez odlomaka. Pjesniku je važan zvuk, a ne logičko-semantički sadržaj nizova riječi. Broch je ovime htio pokazati kako Vergilije traži riječi kako bi izrazio nešto s čime se kršćanska teologija nastoji izboriti već dva tisućljeća, a za što Vergilije, na svojem latinskome jeziku, još ne može pronaći primjerene riječi. On je, u određenom smislu, prvi koji pokušava formulirati kršćansku doktrinu na latinskome. Jer Vergilije ovdje doživljava svoje prve vizije nadolazećega kršćanstva i njegove teologije. Naposljetku, Brochu je to bilo prezentno već iz razloga što Vergilije ima ulogu bitnoga vodiča kroz sfere Pakla u Danteovoj Božanstvenoj komediji.

2.

Da bismo razumjeli vremensko značenje ovih vizija, potrebno je promisliti Vergilijev ideal bezvremenosti, koji ujedno predstavlja i Brochov vlastiti ideal. U Brochovim teorijskim razmatranjima, koncept bezvremenosti, analogno postavkama suvremene psihologije, redovito se povezuje s konceptom totaliteta. I kao što je tamo već uočeno, ta sveza u Brochovu djelu opetovano je popraćena pozivanjem na mistične diskurse, kao što je slučaj i u Vergilijevoj smrti. Kao središnju ideju vlastite i univerzalne ljudske nade, Vergilije formulira čežnju za bezvremenošću u kojoj

“poslije postaje prije i svaka točka na putu ujedinjuje svu prošlost i svu budućnost u sebi, smireno u pjesmi sadašnje jedinstvenosti, noseći trenutak savršene slobode, trenutak postajanja Bogom, ovo vremensko ništavilo trenutka, iz koje je ipak svemir obuhvaćen poput jednog bezvremenskoga sjećanja.”

Po dolasku u luku, pjesnika Vergilija nose na nosiljci kroz prljavu uličicu, izbjegavajući mnoštvo ljudi koji pozdravljaju cara. Tamo ga žene ogovaraju te kroz prozore dobacuju, nazivajući ga bogatim, dekadentnim slabićem. Međutim, Vergilije shvaća pravo značenje ove scene na sljedeći način:

“[O]h, samo ga je Vrijeme podrugljivo dozvalo, nepromjenjivo, tekuće Vrijeme sa svom raznolikošću svojih glasova i sa svom isisavajućom snagom koja prebiva u njemu i samo u njemu; utjelovilo se u glasovima žena.”

U knjizi Hannah Arendt Ljudi u mračnim vremenima (Meni in Dark Times) iz 1955. godine analiza romana usredotočuje se na nekoliko ključnih filozofijskih i književnih tema. Ponajprije je to bezdan povijesti. Vergilijevu unutarnju krizu vidjela je kao odraz teškog položaja modernoga intelektualca suspendiranog između sloma starih tradicija i neizvjesnoga dolaska novog svjetskoga poretka. Temeljnu etičku dilemu umjetnosti kada Vergilije na samrtnoj postelji slavno odlučuje spaliti Eneidu, kajući se što je dao prioritet estetskoj ljepoti nad ljudskim odnosima i shvaćajući da njegov spjev u konačnici opravdava carsku moć i laži, Arendt istražuje ovu krajnju “nedostatnost književnosti”, razmišljajući o tome kako umjetnost mora uroniti u antinomije (proturječnosti) ljudskoga postojanja.

Kako se Vergilije približava smrti, doživljava vizije koje pomiruju ljepotu i ružnoću. Arendt se na to poziva kao na svjedočanstvo moći ljudske svijesti, dok umirući pjesnik pronalazi most koji premošćuje jaz između života i smrti. Ali, ono što je njezina apsolutna novost u tumačenju diskurzivne originalnosti Brochova romana jest nešto krajnje iznenađujuće i gotovo paradoksalno. To što je Arendt iznijela u svojoj dubokoj i preciznoj analizi čitavoga Brochova poduhvata na tragu Joycea kad je riječ o jeziku kojim je pisana Vergilijeva smrt pravo je nadahnuće za moje novo čitanje kao Vergilijevu drugu smrt, ali ne u onome poznatome Lacanovu stavu kako je tek druga smrt, ona simbolička i onog simboličkoga poretka nesvjesnoga, zapravo istinski „novi početak“ povijesti nakon njezina „kraja“. Evo, što Arendt kaže.

„Bez sumnje, uspio je u Vergilijevoj smrti formu romana, unatoč njegovim inherentnim  tendencijama prividne istinitosti ili naturalizma, preobraziti u autentično pjesništvo ꟷ te je stoga tim pirmjerom dokazao nedostatnost pjesništva kao takvog. (…) Književnost ne nameće nikakve obvezne proglase. Njezini uvidi nemaju obvezujući karakter mitosa kojem služi u netaknutom religijskom viđenju svijeta ꟷ pri čemu je to služenje stvarno opravdanje umjetnosti. (Prema Brochu, veliki prototip i primjer takve službe je uvijek bio hijerarhijski uređen sustav života i mišljenja koji je vladao tijekom katoličkog srednjeg vijeka.) Isto tako umjetnost, a osobito književnost, ne posjeduje prisilnu snagu, neproturječnost logičkih iskaza: premda se manifestira u jeziku, nedostaje joj uvjerljivost logosa.“ (Hannah Arendt, „Hermann Broch (1886-1951.)“, u: Ljudi u mračnim vremenima, TIM Press, Zagreb, 2019., str. 122. S engleskoga preveo Srđan Dvornik)

Ako je, dakle, problem suvremenoga romana ne u beskrajnome izboru tematskoga okružja i načinu artikulacije njegovih likova nakon što je sve već destruirano/dekonstruirano s Joyceom i Proustom, pa su likovi izgubili vjerodostojnost metafizičke „velike priče“ o povijesti i postali projekcija književnoga mikro-kozmosa u svim mogućim smjerovima rastemeljenja označitelja od klase, rase, nacije-države, roda-spola, seksualne redistribucije uloga muškarca i žene u transgresiji ideje ljubavi, onda je problem vjerodostojnosti romana kao univerzalne književne forme pripovijedanja upravo u tome što mythosu nedostaje njegov navlastiti logos.

Pjesništvo nema stoga primat nad prozom u tvorbi priče koja povezuje stvarnoga Vergilija s onim iz Brochova romana. Ono što, međutim, u analizi Hannah Arendt izbija u prvi plan nije ipak sveza vremenske ekstaze prošlosti sa sadašnjošću, već problem nemogućnosti književnosti da u doba vladavine racionalnoga diskursa znanstvene logike tvorbe stvarnoga svijeta očuva svoju navlastitost i zato je upravo u novome ruhu poetizacije proze ishod neumitno onaj koji Brocha svrstava u mislioce kulturnoga pesimizma najviše razine. Naime, književnost kao estetska fascinacija i začaravanje svijeta ostaje zatočena onime što u romanu u dijalogu pjesnika Vergilija i rimskoga cara Augusta Oktavijana, umjetnosti i politike, proizlazi iz odnosa vječnosti i besmrtnosti spram prolazne slave i moći bezobzirne vladavine nad ljudima. Ono što književnosti nedostaje u tom pokušaju prevladavanja bezdana svijeta i njegove tragične rascijepljenosti između ideala i zbilje jest nova zbiljska mito-logika onkraj razlike mythosa i logosa.

3.

Moje novo čitanje Vergilijeve smrti polazi stoga upravo od onoga što je Broch ovim romanom pretkazao kao stvar mišljenja nadolazeće budućnosti. Riječ je o „kraju romana“ kao diskurzivne forme koja uopće može sjediniti moć pripovijedanja i filozofijsku refleksiju o svijetu koji ne počiva više na metafizičkim temeljima kao u doba o kojemu je ponajviše govorio kao o klasičnoj postojanosti ideje svijeta utemeljenoga na ideji Boga i vjere u povijesnu eshatologiju kao što je to bio kršćanski srednji vijek. Vergilije je paradigmatski lik romana ideja, kojemu nužno nedostaje zbiljske „krvi i mesa“. Lik je zapravo metahistorijska fikcija i zato je posrijedi slučaj koji romanu podaruje suvišak ideja, a manjak događaja koji se kompenziraju rastemeljenjem klasičnoga povijesnoga romana. Dobro znamo da priča nije ona koja pripada prošlosti, već našoj sadašnjosti i nadolazećoj budućnosti upravo zato što je povijesno vrijeme izgubilo svoju vjerodostojnost kretanja spram svrhovitosti i cilja same metafizike i postalo posvemašnji kaos u kojem više ništa mitologijsko nema svoje opravdanje kao niti estetsko opravdanje bezdana svijeta bez posljednje, ali ne i mesijanske nade. Ono što pretpostavlja Brochov roman zahtijeva stoga Vergilijevu drugu smrt i umjesto sveze mythosa i logosa nužno je uspostavljanje novoga ethosa bez kojeg čitava književnost, prema Brochu, nema višeg smisla od estetizacije života. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/nesvodiva-moc-umjetnosti/ )

Hannah Arendt u jednome drugome tekstu posvećenom Vergilijevoj smrti iz 1949. godine naslovljenome „Dostignuće Hermanna Brocha“ i objavljenome u američkome časopisu The Kenyon Review o tome kaže ovo:

„Filozofska osnova Brochovih spekulacija o svesmislenosti svih stvari koje postoje ili se događaju leži u istinski panteističkoj i panlogičkoj nadi u otkupljenje u kojoj će se početak i kraj, “ništa” i “svemir” na kraju pokazati identičnima. Ta nada osvjetljava kompoziciju baš kao što je artikulira umiranje, shvaćeno kao svjesna radnja. Veličanstveni, fascinantni ritam Brochove proze, koja u obliku zaziva neprestano i sve upornije ponavlja temeljne teme djela, u skladu je s gestom oproštaja koja žudi spasiti ono što je nužno osuđeno na propast, kao i s entuzijastičnom opijenošću univerzalnim bićem koje se može izraziti samo u usklicima. U tom smislu, tema knjige je istina, ali istina koja se, poput matematičke formule, mora očitovati u jednoj riječi da bi se uopće u potpunosti izrazila. Ponavljano inzistiranje na riječima poput Život, Smrt, Vrijeme, Prostor, Ljubav, Pomoć, Zavjet, Samoća, Prijateljstvo, slično je spekulativnome pokušaju prodiranja do jedne riječi u kojoj su od početka svemir, čovjek i život “rastvoreni i oslobođeni”, “sadržani i sačuvani”, “uništeni i zauvijek ponovno stvoreni”, do Božje Riječi koja je bila u početku i koja je “iznad govora”. (Hannah Arendt, „The Achievement of Hermann Broch“, The Kenoyn Review, God. 11, br. 3/1949. (ljeto), str. 481-482.)

Vergilijeva smrt uistinu predstavlja nakon romana Roberta Musila, Čovjek bez osobina (Der Man ohne Eigenschaften) iz 1930. godine jedan od ključnih romana ideja 20. stoljeća. Nije to, naravno, filozofijski roman kao što je to slučaj sa Sartreovom Mučninom (La Nausée) iz 1938. godine. Razlika je neporeciva. Oba pisca, i Broch i Musil, nisu stvorili filozofijski novi pokret i idejnu osnovu obrata u suvremenoj metafizici kao što je to učinio Jean-Paul Sartre svojim egzistencijalizmom. U njihovim romanima i proznih djelima filozofijski problemi su okvir pripovjedne strukture, ali ne kao zaokružen i artikuliran filozofijski sustav ili orijentacija koji se onda samo interpolira književnim umijećem u tekst romana, koji već u naslovu Sartreova djela nosi simboličku težinu egzistencijalnoga iskustva modernoga čovjeka kojemu tjeskoba određuje svakodnevnu egzistenciju u refleksivnome proživljavanju svijeta.

Tome usuprot, Vergilijeva smrt hibridni je žanr pripovijedanja koji u sebi obuhvaća i dekonstruirani povijesni roman, alegoriju s primjesama političke kritike diktature u sadašnjosti s aluzijama na stvarnu situaciju s usponom fašizma u Europi 1930ih godina i totalnoga bezdana svijeta u 2. svjetskome ratu, te naposljetku filozofijsko-teologijsko pretkazanje budućnosti u diskursu poetske spekulativnosti. Ono što Brochov pothvat čini uistinu jedinstvenim u okružju sličnih romana ideja kakvi su bili i Gombrowiczev Ferdydurke te Durrellov Aleksandrijski kvartet jest njegova radikalna kritika književnosti kao estetske autonomije teksta bez sveze s onim što književnosti podaruje samu bit istinske ljudske egzistencije u svijetu kao rasulu i bezdanu. Ne, nije riječ ni o kakvoj etičkoj politizaciji književnosti jer je Broch onkraj svih takvih pokušaja od Bertolta Brechta do uvjetno kazano druge faze Sartreova filozofijsko-političkoga angažmana kojeg predstavlja njegov trodjelni roman Putevi slobode (Les Chemins de la liberté) iz 1938-1952. godine. Ono uzvišeno etičko u Brochovu slučaju, zbog čega naposljetku Vergilije u trenucima umiranja u snu proživljava traumu zašto nije otkazao bezuvjetno povjerenje caru-diktatoru Augustu Oktavijanu i zapalio svoje remek-djelo Eneidu koja pjesnički utemeljuje Rim i svu njegovu povijest od mitskoga početka do naslućene propasti vječnoga Carstva, nije drugo negoli arhajska ideja platonske metafizike o vladavini ideje božanskoga dobra i pravedne zajednice (politeia) na zemlji.

Zašto u književnome smislu Broch s Vergilijevom smrti nadilazi granice romana ideja i postaje mnogo više od silnoga čitateljskoga užitka iako su tehnike kojima se služi kao unutarnji monolog, spekulativna filozofijska poetizacija svijeta i ezoterično pretkazanje nadolazeće budućnosti svijeta i umjetnosti uopće iznimno zahtjevni za prohodnost teksta u cjelini? Moj je odgovor vrlo jednostavan. Zato što je ključna dinamička struktura pripovijedanja ove Vergilijeve druge smrti dramski intonirani sukob i filozofijsko-estetsko-politički spor između Umjetnosti i Politike (poezije i totalitarizma). Uostalom, duhovni lik rimskoga pjesnika Vergilija nije samo u kontrapunktu spram cara Augusta Oktavijana, već je k tome još posrijedi ono najvažnije. Što?

Poezija nikad nije slava bogova i pohvala životu na zemlji. Ona je traganje za jezikom etičke nesvodivosti čovjeka koji u trenucima svijesti o konačnome iščeznuću donosi sud o svojoj nestalnosti i nemogućnosti dosezanja najvišeg hrama vremena u moralnoj čistoći i savršenstvu. Zato je poezija izlika za gubitak ljudske biti potraćene u okrutnosti volje za moć diktatora kojima je potrebna više od svega iz jednostavnog razloga jer kako Hölderlin kazuje ꟷ pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji.

Da bi iskupljenje uopće imalo svoj posljednji smisao dosezanja istine i pravednosti, sam Pjesnik mora prebrisati svoj moralni pad u bezdan i stopiti se sa zvijezdama, baš onako kako to Hermann Broch iskazuje u Vergilijevoj smrti.

Oh noć, sat pjesništva. Jer pjesništvo je čekanje što motri sumračje..

pjesništvo je sutonski ponor…

4.

Vrijeme ostaje tajna za svako mišljenje o svijetu i čovjeku i za svaku umjetnost koja se nastoji razračunati s kultom pseudo-božanstva u religiji i politici. Vergilijeva druga smrt stoga upućuje na nemogućnost filozofijskoga romana i na nemogućnost poetizacije svijeta nakon Brochova pokušaja da se stvori i razori ono što je umjetnosti podarivalo njezin smisao kao veličajni privid kozmičko-ljudskoga postojanja. Dobro je to uvidjela Hannah Arendt u njezinim esejima o Brochu. Intuitivno je shvatila zašto poezija pritom ima svoju osloboditeljsku misiju i ujedno se njezinom realizacijom dokida kao umjetnost koja otvara nove svjetove imaginacije i zbilje. Ono što poeziji prethodi i što je u Brochovu romanu Vergilijeva smrt razlog konstantne eksperimentalne igre suzvučja riječi i tvorbe njihovih novih značenja jest glazba, ali kao „ukinuće vremena koje žuri prema smrti“ (Hannah Arendt, „Hermann Broch“, u: Ljudi u mračnim vremenima, str. 136.)

          Vrijeme ostaje tajna suvremene filozofije i suvremenoga romana. Jedino se glazba kao arhé svih umjetnosti približava njezinoj otvorenosti u sjećanju i zaboravu. Glazba duboke vedrine i melankolije za vremenom koje odlazi u nepovrat kao i nosiljka s rimskim velikim Pjesnikom na putu prema posljednjoj luci njegova života.