Žarko Paić

Ubrzavanje je vremena njegovo posvemašnje sagorijevanje poput onog što pripada motoru. Pojam brzine bez koje Einstein ne bi mogao doći do svojeg epohalnoga otkrića teorije relativnosti, C, nije ono apsolutno. Brzina se pojavljuje samo u odnosu spram nečega drugoga, u ovom slučaju energije. Isto vrijedi i za njezinu suprotnost u sporosti. Sve je strukturirano u odnosima i sklopovima. No, ni odnosi niti sklopovi, što je Deleuze dobro znao, ne bi mogli postojati bez nekog događaja koji pobuđuje proces kretanja u prostoru-vremenu. Otuda ni slavna Zenonova aporija o kretanju koja suprotstavlja brzonoga Ahileja i sporu kornjaču ne govori zapravo ni o čemu drugome negoli o ne-događaju, onome što leži u biti svakog događaja. Prije kretanja postoji neka pra-iskonska sila ili Moć koju ni u teoriji Velikoga praska ne možemo odrediti s pomoću tzv. fizikalnih kategorija. Kad je u suvremeni znanstveni i svekoliki diskurs tehnologije unio pojam informacije, otac-utemeljitelj moderne kibernetike Norbert Wiener, definirao je taj gotovo misteriozni pojam kao ono Treće između materije i energije. Ni jedno niti drugo, već ono što srednjovjekovna skolastika imenuje tertium datur. Informacija je otuda više od Aristotelove forme, jer predstavlja uvjet mogućnosti započinjanja događaja s kojim se mijenja poredak inercije u svemiru u posvemašnjem totalitetu. Da bi događaj mogao pokrenuti snagom lavine niz situacija i stvoriti kontekst u kojem stvari i pojave poprimaju svoje novo značenje, potrebno je još nešto. Ništa drugo negoli ubrzanje materije s pomoću energije. No, ubrzanje pretpostavlja postojanje kôda između informacije i komunikacije, bez obzira hoće li se on svrsishodno koristiti ili će ostati izvan dekodiranja poput prazne ploče megalita.

Život je upravo taj kôd s kojim se tajna nastanka i iščeznuća svjetova pokušava razumjeti. U suvremenoj umjetnosti slikarstva to su kozmičko-gnostička istraživanja meteora i sazviježđa u velikim slikarskim platnima Anselma Kiefera, a u književnosti time se bavi Thomas Pynchon, osobito dojmljivo u romanu V. u kojem stoji i ovo.

In the eighteenth century it was often convenient to regard man as a clockwork automaton. In the nineteenth century, with Newtonian physics pretty well assimilated and a lot of work in thermodynamics going on, man was looked on as a heat engine, about 40 per cent efficient. Now in the twentieth century, with nuclear and subatomic physics a going thing, man had become something which absorbs X-rays, gamma rays and neutrons.

Evo zornog dokaza što znači ubrzavanje informacija i što znači kraj povijesti, kad ‘zdravorazumskim’ nevjernim Tomama ne može ući u glavu da to nije konačan prestanak zbivanja s čovjekom u svemiru, kako bi to kazao Max Scheler. Kad se, naime, tehnosfera utiskuje u sam proces konstrukcije umjetnoga života (A-life) metafizici je definitivno odzvonilo. Život postaje upravo ta eksperimentalna igra X-zraka, gama-zraka i neutrona u svim područjima življenja od znanosti i tehnologije do umjetnosti i igre. Sve se ubrzava, sve poprima obrise nerazlikovnosti između stanja i događaja koji se proizvode geometrijskom progresijom i dovode do nužnog zaborava povijesti. Mi, žitelji Platonove špilje, stručnjaci za sjene i sjene sjêna, možemo protiv toga prosvjedovati jedino tako da ‘konzervativno’ branimo teritorij puste zemlje sjećanja na povijest, ali ne kakva je uistinu stvarno i bila, nego kako je otpočela i završila s idejom informacije. Takvo je shvaćanje povijesti upravo ono ničeansko, perspektivističko. Sjetimo se, u spisu O koristi i zloporabi historije za život on govori o monumentalnoj, antičkoj i kritičkoj povijesti. Sve je iz ovih pojmova jasno, pa ih ne treba ovdje dodatno tumačiti. Problem je u tzv. kritičkoj povijesti koja nužno živi na platformi apsolutnoga znanja i ne služi životu, već njegovu osiromašenju u tzv. pogonu kulture. Što je rezultat ovog procesa znanstvene dekadencije duha negoli pad moći samoga života. I naposljetku, što imamo od svega toga drugo negoli ironiju i cinizam, a ne ono što je još bilo imanentno Grcima kad je i sam Sokrat filozofiju razgraničio od sofisterije i bezglave akumulacije znanja. Je li nam onda uopće još potrebna kritička povijest ako je njezin lik već uvijek dosadno dekonstruiranje monumetalnosti i antike s pomoću onog što je Hegel u Fenomenologiji duha imenovao psihologijom kumordinera, koji u svojoj pobuni protiv zlog gospodara vidi samo njegove fiziologijske mane, ali ne i herojske geste duha? Toliko naizgled opravdanog gnjeva rasno i klasno-socijalno, rodno-spolno potlačenih Drugih tijekom povijesti već je postalo krikom i bijesom koji smjera u beskraj. Da, povijest je bila mahnita vrtnja zla, da povijest je bila furiozno ubrzavanje događaja koji su doveli do njezina kraja u brutalnome zatiranju Drugoga drugim sredstvima kao što je danas korak do nuklearnih sukoba na planetarnoj razini. Pa, što ćemo, Mi žitelji Platonove špilje, još uopće očuvati u sjećanju kad je sve, navodno, vrijedno prezira i zaborava? Ništa. Očuvat ćemo sjećanje na Ništa, koje u trećem poretku kibernetike kao autopoiesis samo sebe pamti i samo sebe poništava, a da mu Mi, žitelji Platonove špilje, više i ne trebamo nizašto.

Povijest je bila smislena zgoda putovanja od-do. U mahnitome lutanju pustom zemljom sada je samo nepouzdano sjećanje i predvidljiva nadolazeća struja ubrzane svijesti o imploziji informacija. To je ono što se više ne širi u prostoru-vremenu, već se sužava i potiskuje do entropije. To je ono što je Nietzsche bljeskovito imenovao iskazom da pustinja raste. To je to.