Copyright ©2026 Žarko Paić

Žrtvovana egzistencija tijela

Dimitrije Popović i Corpus metaphysicum

April 20, 2025
Žrtvovana egzistencija tijela
Dimitrije Popović

1.

Na početku bijaše zabrana prikazivanja tijela. Najveća tajna uzvišenosti monoteističke religije kršćanstva koja je odredila povijest umjetnosti zapadnjačkoga kruga bila je upravo u nadilaženju granica između pojave i biti svijeta. Nije stoga slučajno da se ova zabrana kao čudovišni tabu pronalazi i u ideji povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća. U iznimnoj knjizi francuskoga povjesničara i stručnjaka za Bizant i Rusiju, Alaina Besanҫona Zabranjena slika: Intelektualna povijest ikonoklazma (L’image interdite: Une histoire intellectuelle de l’iconoclasme) iz 1994. godine autor ukazuje na svezu/odnos između predplatonskoga i ranokršćanskoga zahtjeva za čistom formom duhovne refleksije s idejom avangarde o rastjelovljenju u konstrukciji tehničkoga života. Kada se zabranjuje prikaz ljudskoga tijela u povijesti i u suvremenosti uvijek se suočavamo s neizrecivim mjestom bezrazložnosti utemeljenja. Novo ne nastaje bez čina radikalnoga rastemeljenja metafizike. ( Alain Besanҫon, L’image interdite: Une histoire intellectuelle de l’iconoclasme, Gallimard, Pariz, 1994.)

Tijelo kao ono mračno i zazorno u svojoj paradoksalnoj ljepoti i uzvišenosti postaje otuda ono zabranjeno i neprikazivo. Ono je gotovo poreknuto nastojanjem da se iz posve drukčijih razloga od religijske zabrane proglašava iluzijom i posvemašnjim traumatskim mjestom konstruirane zbilje. (Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Imati tijelo i biti-tijelom usudno prati sve ljudske projekte i umjetničke eksperimente. Može se s punim pravom kazati da je doba tijela u suvremenoj umjetnosti razotkriće njegove simboličke i stvarne moći u oblikovanju života prema estetskim mjerilima i etičkim normama. To vrijedi i za negaciju njegove egzistencije u ruskome konstruktivizmu i za svođenje tijela na meso i živce u Baconovu slikarstvu na koje Gilles Deleuze primjenjuje pojam „logike senzacije“. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: Logique de la sensation, Seuil, Pariz, 2002.)

Sa stajališta klasične metafizike čovjek je utjelovljenje duhovnih sposobnosti mišljenja i osjećanja nalik Bogu. Iz Biblije je poznato da je čovjek načinjen na sliku i pasliku Boga. Ova sličnost ili nalikovina dovodi izravno u svezu tijelo sa slikom (eikon). Tijelo ne može biti mimetički mišljeno ako je posrijedi figura u smislu obrisa njegova oplošja s dodatkom simboličke dimenzije ljepote i uzvišenosti. Stvar se, međutim, bitno mijenja prikazivanjem-predstavljanjem (Kristova) tijela u povijesti umjetnosti. Na to treba uvijek skrenuti pozornost da ne bi došlo do privida. Mi ne možemo s izvjesnošću imati predstavu o povijesnome liku Spasitelja. Razlog leži u tome što je njegova egzistencija upravo dvoznačno nemoguća. Istovremeno je riječ o rastjelovljenome tijelu kao žrtvovanju na Raspeću i o uskrsnuću uzlaženjem tijela u nebeske sfere obitavanja čistoga duha. Tijelo se, dakle, određuje kao egzistencijalno žrtvovanje. (Jean-Luc Nancy, „The Unsacrificeable“, Yale French Studies, br. 79 (1991), str. 20-38. http://www.jstor.org/stable/2930245)

Ovo treba shvatiti početkom svake „ontologije tijela“ koja u dosadašnjem metafizičkome jeziku i slici nije bila mogućom. A nije to mogla biti zbog toga što je shvaćanje mimetičke naravi Isusa Krista zanijekano već time što nije posrijedi „čovjek“, već Bog u ljudskome liku kao prikazu-predstavi onoga vidljivoga u posvemašnjoj nevidljivosti.

U ogledu Noli me tangere Jean-Luc Nancy preispituje sva zagonetna mjesta tumačenja Kristova uskrsnuća. Pritom se njegov koncept dodira izvodi iz fenomenologije tjelesnosti kao nedjelovne prisutnosti smisla. Ništa nije tek u opipu onoga tvarnoga. Već je Sartre u Bitku i ništavilu te u romenu Mučnina posve izričito pokazao zazornost (abjekciju) spram iskonske magme bitka. Ono što se dodiruje nije meso (flesh, Leib) tijela kao složevine proteina, neko ovako ili onako biološki strukturirano objektiviranje predmeta. Dodir je osmišljavanje svijeta u nečemu što nadilazi metafizičko razlikovanje duha/duše i tijela. I zato je posrijedi egzistencijalna drama susreta s Drugim. Kada Krist zabranjuje Magdaleni koja ga je prva ugledala nakon čina uskrsnuća bilo kakav fizički dodir njegova „novoga“ tijela onda je u činu zabrane izrečena nelagoda u onome što se pokazuje stanjem-između (in-between). Nancy minuciozno egzegetski i hermeneutički ispituje narav ovog iskaza „nemoj me dotaknuti“ (noli me tangere) budući da mu je jasno kako se ovdje ne radi više o sukobu između dvojstava s pečatom metafizičkoga shvaćanja razlike. Bog i čovjek nisu tek dva različita bića u tradiciji ontologije. Oni su ponajprije mjesto pomirenja razlika između logosa i mimesisa, mišljenja i osjetilnosti. A to mjesto valja shvatiti kao početak novoga prostora kojemu tijelo kao medijalnost medija podaruje dublje značenje. Između Boga i čovjeka, između rastjelovljenja i uzlaženja tijela postoji ono dosad nemislivo. Prostor između jest ono nedodirljivo što nije nikakav religiozni tabu za mogućnost vjerodostojnoga žrtvovanja tijela kao darovanoga „objekta“.

„Zašto dakle tijelo? Zato jer samo tijelo može biti prizemljeno ili uzdignuto [abattu ou levé], zato jer se samo tijelo može dodirnuti ili ne dodirnuti [toucher ou ne pas toucher]. Duh ne može ni jedno ni drugo. Neki „čisti duh“ može samo dati formalni i prazni indeks neke prisutnosti koja je u cjelini zatvorena sama u sebe. Tijelo otvara tu prisutnost, oprisutnjuje je, postavlja je izvan sebe, odvaja je od same sebe i na taj je način nosi prema drugome: tako Marija Magdalena postaje pravo tijelo onoga nestalog [le corps véritable du disparu]. .“ (Jean-Luc Nancy, Noli me tangere: On the Raising of the Body, Fordham University Press, New York, 2008., str. 48.)

2.

djelovanje. U „tamnoj jezgri mimesisa“ postoji ono što osvjetljava prolaz naspram mjesta apsolutne nedodirljovosti. To je logos kao figura-slika uzlazećega tijela čiji prikaz-predstavu u zapadnjačkome slikarstvu dosežu tek rijetki pokušaji viđenja poput Rembrandta i Tiziana. Ali, zašto samo slikarstvo? Zašto ne i drugi mediji poput pjesništva i filma? Ne skriva li se u tome neka varljiva dimenzija prvotnosti slike nad jezikom? Čini se nemogućim da bi bilo koja druga umjetnost u njezinoj singularnoj naravi mogla prikazati-predstaviti ovaj događaj vidljive nevidljivosti. Razlog leži u viđenju mjesta posredovanja. Vidjeti ne znači opaziti u smislu puke zamjedbe nekog izvanjskoga predmeta. Posrijedi je vizija u kojoj se susreće vremenska dimenzija prisutnosti tijela „ovdje“ i „sada“ s onim što je odsutno u smislu nadolazeće budućnosti. Tajna je tijela otuda pitanje o vremenu egzistencijalnoga događaja s kojim povijesno zbivanje poprima smisao. Samo je „u“ tijelu moguće ostaviti znakove propadanja i „na“ tijelu vidjeti znakove uzlaženja. To je kao kad u agoniji bolesti izmučeno tijelo pridodaje duhu onu nesvodljivu crtu plemenitoga trpljenja patnje. Slikarstvo to može jer je jedino ukorijenjeno u „tamnoj jezgri mimesisa“. U jazu između rastjelovljenja tijela i njegova uzlaženja preostaje djelo u spokojstvu trajanja-u-vječnosti. Za razliku od pjesništva koje jeziku podaruje uzvišenost i za razliku od filma koji sliku reducira na niz „sada“ u pokretu samo se slikarstvo sve do nepredmetnosti i apstrakcije događa kao sinteza i utjelovljenje logosa, figure i slike. Od Giotta do Francisa Bacona slikarstvo razgrađuje tijelo kao duh i meso, ideju i zbilju univerzalne izvedbe ljudskosti ostavljene na milost i nemilost umjetnosti. Kako se slikarstvo razvija od renesanse do kubizma tako se tijelo sve više svodi na mrlju, točku, crtu. Apstrahiranje kao metoda desupstancijaliziranja slikovne umjetnosti ostavlja tijelu još samo proteze i nadomjeske. U tom pogledu valja iznova propitati tehničke i poetičke dimenzije mimesisa. Zašto se, naime, u slikarstvu nakon pokreta povijesne avangarde više ne radi o slici tijela, gdje je figura Isusa Krista doslovno isparila pred zahtjevima estetizacije i politizacije umjetnosti, nego samo o prelasku tijela u događaj performativno-konceptualnoga obrata?

Pitanje o tijelu kao žrtvovanoj egzistenciji čovjeka u doba vladavine spektakularnoga izlaganja i preobrazbe tijela u stvar društvene razmjene simboličkih dobara, što je samo razvijeni oblik postmodernoga nihilizma i njegove neiskazive praznine, jest opsesivna tema umjetničkoga djela Dimitrija Popovića. Štoviše, čini se neprijepornim da je njegovo promišljanje odnosa između jezika i slike pokušajem da se ona čudovišna zabrana prikazivanja ljudskoga tijela u stanju raspadanja i smrti uzdigne do razotkrića tajne slikarstva u doba tehničke vizualizacije. Mogli bismo čak ići tako daleko i reći ono isto što je ustvrdio José Ortega y Gasset za slikarstvo Diega Velásqueza u ogledu „Oživljavanje slike“: da je, naime, posrijedi slikarstvo kao način mišljenja ili kao paradigma umjetnosti za umjetnike što neizbježno dovodi do primata estetskoga u oblikovanju svijeta. (José Ortega y Gasset, „Oživljavanje slike“, Europski glasnik, br. 7/2002., str. 367-382. Sa španjolskoga prevela Tanja Tarbuk.)

Autonomija umjetničkoga djela pretpostavlja samozatvorenost njegova kruženja i ponavljanja oko istoga. Sve upućuje na tu paradoksalnu crtu stvaranja u vremenu koje od Duchampa više ne može razlikovati zbilju od iluzije, ideju od pojave, stvar od estetskoga objekta. Dimitrije Popović izgradio je svoj umjetnički credo u posvećenosti slici koja u prolomu mnoštva medijskih značenja i nadalje opčinjava i zavodi iako je riječ o kritičkome palimpsestu i ironičnome citatu, kolažu i asemblažu, novome čitanju nadrealizma, simulakrumu a ne kopiji izvornika u svim preobrazbama tijela i povijesno-epohalnim „ikoničkim razlikama“. (O pojmu „ikoničke razlike“ vidi: Gottfried Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder“, u: Wie Bilder Sinn Erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007., str. 34-53.)

U njegovim višeznačnim djelima u rasponu od „Corpusa Mysticuma“, „Dantea“, „Judite i Marije Magdalene“, „Salome“ „Leonarda“, „Mantegne“, „Marylin Monroe“, „Kafke“, „Dalíja“, „Et in Arcadia Ego“ do „Harmonija“ i „Frojdizama“ možemo pratiti slijed umjetničke transpozicije užitka i patnje u tjelesnome iskustvu. Da bismo se približili ideji kako umjetnost slikarstva-crteža-kiparstva i instalacija u novome ruhu produljuje trajanje i u doba transparencije vizualnosti u logici novih medija, potrebno je unaprijed još preciznije razlučiti ono na čemu počiva razlika između estetizacije svijeta i njegove mračne tajne u raspadanju tijela. Drugim riječima, potrebno je razlučiti ono sublimno estetsko od procesa estetiziranja slike kao koprene traumatskoga događaja.

3.

Kako je moguće da se zadivljenost masovne publike ovim složenim djelom iz kojeg se na uzoran način pokazuje dvoznačnost postmoderne estetike ─ obnova povijesnoga nasljeđa klasičnoga prikazivanja tijela i nestanak ljepote iz umjetnosti njezinim nadomještanjem u novoj figuraciji ─ usmjerava ponajprije na pročišćenje forme od svih tragova prohujalih stilova zapadnjačke slikovne umjetnosti? Estetizacija života odgovara potrebi današnjeg čovjeka za dizajniranim objektima, bizarnim fetišizmom praznine, znakovima bez značenja, sublimnim događajem spektakla. Sve to, međutim, ne može biti zadovoljeno bez onoga što uopće omogućuje prelazak svijeta u stanje apsolutne slikovnosti. Posrijedi je želja za preobrazbom čovjeka u estetizirani objekt. Slika je to sebstva bez trajnoga identiteta. Ovaj ontologijski narcizam iziskuje neprestanu reprodukciju slike kao tijela u pokretu. Apsolutna mobilnost slike koja više nema svoje mjesto ni vrijeme, već je određena nadomjestivšću i razmjestivošću, na paradoksalan način potrebuje zaustavljanje u trenutku. Neka vrsta ravnodušnoga spokojstva proizlazi iz toga. Stoga se kinematičko vrijeme suvremene umjetnosti pohranjuje u sjećanju promatrača umrtvljivanjem njegova povijesnoga pamćenja. Želja je to za povratkom u stanje čiste forme ljudskoga tijela, za dodirom sâmoga objekta u njegovoj uzvišenoj nedodirljivosti. Svi su objekti suvremene umjetnosti otuda izvedeni iz konceptualnoga-postkonceptualnoga stanja. Ideja slikarstva postaje njezinom zbiljskom pojavom. Nije nimalo začudno da se obožavanje slike iz klasičnih vremena poklapa s težnjom za ovjekovječenjem tijela u slici, a ne više u nekom mramornome spomeniku ljudskoj prolaznosti. Dimitrije Popović učinio je već od prvih koraka u izboru crteža i slikarstva na kraju njegova povijesnoga poslanstva sablazan i skandal. U doba konceptualne slike i vladavine ikonoklazma u suvremenoj umjetnosti posegnuo je za „iluzijom povratka“ u ono što je slici podarivalo varljivi sjaj i tamnu ljepotu. Na to je skrenuo pozornost talijanski povjesničar umjetnosti Giorgio Segato u monografiji Dimitrije:

„(…) Dimitrijev već dugi umjetnički put na izvoran i jedinstven način obilježava njegov izbor poetike svojevrsnog, posebnog, nadrealizma koji se ne nudi kao alternativa, nego kao ključ za shvaćanje i razumijevanje zbilje dublje negoli što se ona pokazuje na površini, ispod kore, unutar živih i pulsirajućih tkiva bića, u nemirnoj magmi psihe. (…) Na početku 1970. zacijelo nije slučajno Dimitrijevo zanimanje za asemblaže i kolaže kao sinteze najbliže vizualnoj poeziji i konceptualnoj umjetnosti, u težnji katkad prema dadaističkoj provokaciji, a katkad prema užem djelokrugu nadrealizma.“ (Giorgio Segato, Dimitrije, biblioteka „Zlatni rez“, Skener studio, Zagreb, 1999., str. )

Ključ za razjašnjenje ove osebujne i često sablažnjujuće estetizacije raspada čovjeka u njegovoj piktoralno-figuralnoj cjelovitosti leži, dakle, u prisvajanju nadrealizma za vlastito samoazumijevanje ideje slikarstva. I doista, ne može se poreći da je Dimitrijev put između radikalne geste osporavanja umjetnosti u dadaizmu te preuzimanja stvaralačkoga patosa i metoda nadrealizma s posebnim osvrtom na ulogu Salvadora Dalíja odredio njegovu usmjerenost da iz čitave pustolovine zapadnjačke ideje slike i slikarstva od renesanse do konceptualizma preostaje samo ono što obilježava bit moderne estetike. To je forma metamorfoze (ljudskoga) tijela. Ništa nije zamrznuto u vremenu. Sve se obnavlja, postaje novo i iščezava u svojoj jednokratnosti. Budući da se ovo tijelo uzdiže u moć slikovne neprikazivosti-nepredstavljivosti svijeta bez „velikih priča“ već nakon iskustva Paula Kleea i Yvesa Kleina, ekspresionizma i novoga realizma, ono što preostaje kao referencijalni okvir za Dimitrijevu ideju slike i slikarstva nije ništa drugo negoli estetska forma ovjekovječene propasti onoga ljudskog-suviše-ljudskoga. U času njegove kraljevske iluzije ljepote tijelo se još jedino ekstatički uznosi i potom nepovratno propada.

Ta je forma sama po sebi problematična jer se radi o povratku svemu onome što više nije bila zadaća suvremene umjetnosti još od Maljeviča i Duchampa. Stoga se paradoksalna zadaća novoga tumačenja nadrealizma pokazuje u tome što više ne postoji referencijalni okvir koji ga je pokretao u zlatno doba povijesne avangarde 1920-ih godina. Ako je iščezao okvir svekolike eksperimentalnosti moderne umjetnosti, nešto mora nužno nadomjestiti njegovu moć začaravanja u vidokrugu slike. Umjesto društvene pobune i psihoanalitičkih vježbi s nesvjesnim, umjesto Marxa u Freudovu ključu, preostalo je nasljeđe koje je i samo problematično u svojoj univerzalnoj primjenjivosti. Zašto? Postupci dadaizma i metode nadrealizma spajaju, naime, ono nespojivo u Dimitrijevu djelu ─ primjerice, fotografski snimak Kafke koji je postao simboličkom točkom sublimnoga iskustva čudovišnoga (Unheimlich) u licu i pojavi te sklop morbidno-bizarne strukture ljudskoga kostura koji se omata oko lika književnika poput sablasne praznine gotičkoga horror vacui. Što se time naposljetku želi? Koji je posljednji cilj i svrha ovog kolažiranja i defragmentiranja medijski konstruirane zbilje?

4.

Odgovor leži u estetskoj formi preoblikovanja konteksta i situacije u kojoj tijelo postoji u prostoru. Nije to, dakako, tek stvar Dimitrijeva načina pristupa umjetničkoj zbilji ovog razdrtoga vremena. Isto se pokazuje i u mnogim novijim formama medijske umjetnosti kao u filmskome uratku Larsa von Triera, Melankolija. Umjesto doživljaja ljepote nekog sublimnoga objekta izloženi smo prolomu kaskada zasljepljujuće fascinacije. Fatalnost umjetničkoga djela u ovome vremenu nosi sa sobom teško breme ponavljanja ili čak izmišljanja svojega predloška. U Dimitrijevu slučaju ti su tragovi konstanta njegova „povratka ljepoti“. No, nije to ljepota iz renesansnoga kanona stvaranja koja se tek umijećem slikanja i crtanja može razmjestiti iz jedne epohe u drugu. Ljepota je na granici s čudovišnim poniranjem u ono tjeskobno i smrtno. Baš onako kao što pjeva Rainer Maria Rilke u Devinskim elegijama da je ljepota početak onog strahotnoga. Potraga za izvorima predstavlja stoga pokušaj vlastite orijentacije u mnoštvu nepouzdanih znakova. Nigdje se to ne osjeća s više intenziteta negoli u vizualnim umjetnostima. Ako značenja estetskoga zamjenjuju metafizički smisao umjetnosti susrećemo se s iskustvom praznine. Nije time pogođeno tek samoodređenje umjetnosti. Ugrožena je nadasve veličajna ideja čovjeka kao namjesnika božanskoga i svetoga. A njegova sloboda u vođenju egzistencije dospijeva izravno pred zid vremena. U shvaćanju prostora slike u tehničko doba ovo postaje jednim od glavnih problema. No, prostor nije unaprijed zadan i zauvijek statički određen. Kao u suvremenoj filozofiji, u kojoj nakon Merleau-Pontyja više ne razmatramo tijelo niti prostor iz neke izvanvremenske strukture što prethodi našoj spoznaji, tako se i u suvremenoj umjetnosti uspostavlja mogućnost „otvorenoga prostora“. Uostalom, u tekstu kataloga Dimitrije Popović: Retrospektiva 1966. – 2016. Misterij metamorfoza, izložbe održane u Klovićevim dvorima od 25. siječnja do 19. ožujka 2017. sâm autor o tome govori na veoma upečatljiv način:

„Kategorija prostora u stvarnom se životu određuje ljudskim tijelom. Arhitektura je za to najbolji primjer. Prostor u slikarstvu nužno dobiva različita značenja svoga uobličavanja, odnosno prikazivanja. Moje iskustvo prostora u slici poznaje dva vida njegovog predstavljanja. Jedan je iluzionistički, što se odnosi na pejzaž, i drugi koji se odnosi na imaginarnu sliku, na metafizičko polje simboličkog prostora, na prazninu u svim njenim mogućim konotacijama i kvalitetima ovisno o motivu kojim se bavim. Obje vrste ili oba tipa prostora u svezi su sa ljudskim tijelom.“ (Dimitrije Popović: Retrospektiva 1966. – 2016. Misterij metamorfoza, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 25. siječnja – 19. ožujka 2017., str. 126.)

Uistinu se čini zabludom Dimitrijevu ideju slikarstva svoditi tek na crtačko umijeće najvišeg dosega koje mu podaruje posebno mjesto među današnjim vizualnim umjetnicima. Kao što vrhunski gudač ne uznosi umijeće sviranja tako što savršeno poznaje materijalni supstrat svojega instrumenta, već se tajna dosezanja uzvišene točke sklada glazbe i doživljaja kao ugođaja u slušatelja prenosi iz onoga što je Leibniz nazivao metafizičkom točkom u razlici spram matematičke, tako se i slikar-crtač-kipar ne razmeće virtuozno naučenim zanatom. Poput preludija u glazbi, tako se i grafičke mape Dimitrija posvećene Leonardu, Mantegni, Danteu mogu, doduše, razumjeti i kao vježbe u oblikovanju ljudskoga lika prema anatomskome atlasu i prema mappi anima mundi. No, ono što razlikuje Dimitrija od Leonarda kao „uzora“ na kojeg se referira s dodatkom morbidnoga i dramatski ustrojenog u rastjelovljenju figure bolešću, raspadanjem, prizorima propasti i očaja nije ništa drugo negoli produžetak tjelesnoga u prostoru neodređenosti i praznine. Kada autor na kraju bilješke o tijelu i prostoru iskazuje da „praznina nije slika negativnog značenja, pustoši, antiprostora, nego polje potencijalnih projekcija novih značenja proizašlih iz simbola tijela“, tada taj iskaz valja shvatiti krajnje ozbiljno. Slikar-crtač-kipar u ozračju današnjeg svijeta estetske vizualizacije praznine ne može pobjeći od razdobnih sjena svojega vremena. Praznine su onoliko stvaralački produktivne koliko su ujedno granice novoga razumijevanja prostornosti. Sve što Dimitrije čini u svojim ciklusima novoga proizvođenja referencijalnoga okvira za mogućnost slikarstva-crteža-kiparstva jest „logika estetskoga insceniranja“. Zahvaljujući tome forma ljudskoga tijela postaje univerzalnim znakom za ono sublimno i neprikazivo.

Nazovimo taj postupak traganjem za otajstvom „nove metafizike“ sukladne ovom vremenu kaosa i entropije, neodređenosti i fraktalizacije. Vrijeme je to u kojem vladavina tehnosfere sve ljudsko i neljudsko preobražava u objekt bez svrhe, u razorni objektil bez konačnoga cilja. Dimitriju je od samoga početka bilo jasno da se povezanost s tradicijom ne odigrava više nimalo drukčije negoli kao pronalazak istovjetnih procesa u prošlosti. Otuda je u pravu Igor Zidić kada kaže sljedeće u predgovoru katalogu Leonardovim tragom, Galerija „Schira“, Zagreb, 1981.

„Cilj Dimitrijev nije, dakle, Leonardo (koji se jednom zauvijek, dogodio između 15. travnja 1452. i 2. svibnja 1519.), nego sâm Dimitrije: njegove su snohvatice o Leonardu inventirane u XX., a ne u XV. (XVI.) st. (…) Dimitrija Popovića uzbuđuje pomisao na prosektora da Vincija: onoga koji je jednako okretno barato skalpelom kao i kistom. Što bi tim bićima – dopola anđelima, otpola demonima – mogao dodati, a što oduzeti nož stvarnosne, zemaljske imaginacije: ‘pisaljka’ vražjeg doktora, koji raspliće što je Bog sastavio? Kako bi skalpel (oko, ruka) ‘dugoga’ dovršio posao, koji je kist ‘prvoga’ nerado privodio kraju? Tko naglas postavi pitanje – u sebi je već i odgovorio. Crteži su Dimitrija Popovića nastali u noćnoj radionici Messer Leonarda.“ (Igor Zidić, Predgovor katalogu „Leonardovim tragom“, Galerija „Schira“, Zagreb, 1981.)

Što znači to ─ „logika estetskoga insceniranja“ u slučaju Dimitrijeva shvaćanja odnosa između tradicije i suvremenosti u umjetnosti? Ponajprije, umjetnik se nadovezuje na svoje prethodnike tako što ih oživljava kroz diskurs vremena kao osuvremenjivanja onoga što ima značajke trajne prisutnosti. Poput klasične glazbe slikarstvo je obilježilo doba renesanse i baroka. Manirizam je, pak, početak dugovjeke dekadencije s naglaskom na obilju detalja i citatne magme u višeznačju motiva kao i tematske usmjerenosti na binarne opreke utopije i apokalipse, čežnje za savršenim gradom i prodora elemenata nekontroliranoga raspada. Sve postaje opsjenom i ruši se u krhotine. Od Arcimbolda do Dalíja svjedočimo procesu estetske imaginacije u nastanku novih svjetova iz logike sklopa onoga što je naizgled nesklopivo. Nije riječ tek o pronalasku metode umjetničkog djela sastavljenoga od heterogenosti i kaosa dvoznačnih elemenata. Mnogo je važnije da se iza manirizma ili postmoderne skriva i razotkriva opskurno lice propasti i smrti. Vidjeli smo da se okrenutost Dimitrija „prošlosti“ ne odnosi na bijeg iz sumorne svakodnevice tehničkoga nihilizma suvremenoga svijeta.

Ideja forme nije platonska vječna sjena nad stvarima. Čak se ni u njegovu otajstvu „Corpusa Mysticuma“ u kojem se ne prikazuje i ne prestavlja Kristova muka i posljednji dani na Zemlji u „ovome tijelu“ ne radi o primatu onostranosti nad ovostranošću, duha na tijelom u gnostičkome shvaćanju svijeta. Dimitrije ne slika tzv. svete motive i ne pripada nikakvoj struji obnove religijskoga referencijalnoga okvira u suvremenoj umjetnosti. Pitanje svetoga i božanskoga u odnosu na banalnost i profanost naše egzistencije u svakodnevici tehnosfere otvara se kao pitanje o mogućnostima prikazivanja onog neprikazivoga u formi estetskoga insceniranja. Zato su objekti, instalalacije i performativno događanje tijela u ravnopravnome položaju. Ništa nema primat osim onoga što je uvjet mogućnosti da u-sliku uđe i Krist i Marylin Monroe, i Dante i Kafka, i anđeli i demoni.

„…za mene su podjednaku važnost imali renesansna ljepota Raffaelove ‘Sikstinske Madone“ i nihilistički pisoar ‘Fontana’ Marcela Duchampa. Upravo stoga jer su oboje pripadali tradiciji. Bili su dio umjetničkog nasljeđa.“ (Dimitrije Popović: Retrospektiva 1966. – 2016. Misterij metamorfoza, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 25. siječnja – 19. ožujka 2017., str. 9.9

Forma je za ideju slikarstva-crteža-kiparstva istovjetna postajanju razlike u drugosti. Zato Dimitrije uzima ključnu riječ za ovaj Corpus metaphysicum ─ metamorfoze. Riječ i pojam se podjednako odnose na grčko i kršćansko značenje unatoč bitnih razlika. Grci, naime, svijetom kao kozmosom misle harmoniju sfera između božanskoga i ljudskoga, dok se u kršćanskome shvaćanju svijet označava kao mundus, to jest stvaralačko djelo Božjega čina. Ovdje postoji rang među bićima, a prijelazi između njihova stanja pokazuju se vidljivima na granici s nevidljivim svjetovima. Metamorfoze su, dakle, oblikotvorna postajanja drugim i drukčijim u istome i drugome. Riječ se pojavljuje i u rimskoga pjesnika Ovidija, prognanoga na obale Crnoga mora, na granice „posljednjega svijeta“ kako ga imenuje Christoph Ransmayr u istoimenome romanu Posljednji svijet (Die Letzte Welt) iz 1988. godine. Ali isto tako i u vodećeg filozofa kibernetike Gilberta Simondona, koji tim izrazom ukazuje na proces postajanja digitalnoga svijeta satkanog od nematerijalnosti informacija. Insceniranje pretpostavlja specifičnu estetsku logiku rasporeda i razmještanja tijela na-slici. Ako se Dimitrijeva postavka o tome da se prostor umjetničke transpozicije konstruira polazeći od postava ljudskoga tijela, onda je samorazumljivo da se njegovo slikarstvo-crteži-kiparstvo naslanja na iskustvo antropogeneze kakvo je ponajprije u 20. stoljeću uspostavio nadrealizam. Čovjek ne postoji prije svoje umjetno-tehničke egzistencije. Uronjen u prostor vlastite imaginacije preporađa se i preobražava u ono neljudsko poput preobražaja Gregora Samse u snu u kukca iz Kafkine pripovijetke „Preobražaj“. No, takav prostor više nije onaj s kojim se ophodimo u tvorbi sintetskih materijala i fraktalnih formi, iako je već na prvi pogled jasno da Dimitrije defragmentira tijelo. Čini ga plastičnim i metamorfnim, zakrivljenim i fluidnim. Takve su i „glave“ u njegovim skulpturama s aluzivnim smjernicama spram ConstantinaBrancusija, znamenitog rumunjskoga kipara, slikara i fotografa.

Mi živimo u prostorima koji se sami od sebe oprostoruju (spatializing) upravo zato jer su nadomjestivi i umjetni ─ od prostora virtualnosti do onoga što Baudrillard u ogledu „Ekstaza komunikacije“ („L’extase de la communication“) iz 1987. godine naziva prostorom „satelizacije duše“. (Jean Baudrillard, „The Ecstasy of Communication“, u: Hal Foster (ur.), The Anti-Aesthetic: Essays on Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998., str. 145-154.) Kada se, dakle, prostor slike više ne zasniva iz unaprijed određenoga referencijalnoga okvira kakav su umjetnosti podarivali mit i religija, tada je moguće da se i Krist dekonstruira na isti način u Dimitrijevu „Corpusu mysticumu“ kao što je Dalí već to prvi učinio svojom vizijom estetske fascinacije. Sjetimo se kako njegova neoklasična kompozicija Raspetoga prema viziji Ivana od Križa lebdi ponad svijeta prikazujući ga iz izokrenute perspektive. Nije više lik ili figura ljudskoga tijela ta koja jest u metamorfozama. To je i sâma ideja prostora slike na čemu Dimitrije ustrajno radi od ciklusa o Kafki, te osobito u najnovijim ciklusima naslovljenim „Harmonije“ i „Frojdizmi“. Ovdje se kolaži i asemblaži tijela pojavljuju estetiziranim objektima njegove čiste artificijelnosti. Golo žensko tijelo od idealiziranoga akta postaje biopolitičkom robom na tržištu vizualnih fascinacija. Hiperrealnost slike ne odnosi se više ni na kakav referencijalni okvir osim na sâmu sebe. Autizam (bez) značenja prelazi tako u opscenost čiste estetske tvorevine. Krug je zatvoren. Metafizika erosa postaje perverzni događaj u kojem seks i smrt iziskuju od tijela potpuno pražnjenje duhovnih potencijala. Dimitrije u ciklusu prepoznatljivih slika o „golome tijelu“ i labirintu nesvjesnoga kaže:

„’Frojdizmi’ su labirinti ogledala nesvjesnog u kojima se zrcale stvarnost i fantazmi ljudskog bića u omamljujućoj vlasti erosa i zavodljivoj tajni smrti.“ (Dimitrije Popović: Retrospektiva 1966. – 2016. Misterij metamorfoza, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 25. siječnja – 19. ožujka 2017., str. 196.)

5.

Vratimo se metafizičkome razumijevanju tijela. No, je li taj povratak slici kao emanaciji ideje ljepote još uvijek moguć? Nije li, naposljetku, čitava Dimitrijeva poetika korporalne ekstaze u metamorfozama preostatak neke zakašnjele estetske vizije svijeta kao pomirbe između onog što je ipak nepomirljivo poput već spomenute Raffaelove „Sikstinske Madone“ i Duchampova nihilističkoga pisoara „Fontana“? Problem je u načinu viđenja slike, a ne u manihejskoj logici izbora prema modelu ili-ili. U suvremenoj umjetnosti nakon postmoderne uočljivo je da sve postaje moguće i da se sve svodi na izbor prema modelu i-i: i klasično slikarstvo prikazivanja-predstavljanja već uvijek postojećega svijeta i eksperimentalna provokacija stanja za koje vrijedi ona maksima dadaističkoga mislioca Huga Balla: Upotrijebiti simetriju i ritmove umjesto načela. Zanijekati postojeće svjetske zakone. Međutim, ako viđenje nečega na slici više ništa ne označava, što je nekoć imalo značajke stvarnosti kao svijeta univerzalnoga značenja, očito je da se sada radi o onome što Lacan naziva traumatskim Realnim. Ova raspuklina u jezgri stvarnosti sve više i više zjapi u našim životima poput Kristovih rana od čavala na probodenim rukama. Očito je, dakle, da se Dimitrije i tematski i motivski orijentira iz svijeta kao teksta/slike. Labirint ispražnjenih simbola i znakovi što traže svoja nova značenja ne mogu imati moć ozakonjenja zbilje. Stoga je put spram estetskoga obrata (aisthetic turn) ovdje istodobno i put u moguća nova čitanja ikonološke mape raskomadanog i ponovno sastavljenoga tijela. Naravno, to nije ništa novo u umjetnosti.

Bilo je često takvih prijelomnih razdoblja u znaku estetske zavodljivosti i apokalipse pred vratima. Georges Bataille je bio zadivljen mističnim otajstvom srednjovjekovne knjige/palimpsesta Saint Severove Apokalipse. Manirizam se, pak, uzdao u labirint i ogledalo kao figure mišljenja iz kojih proizlaze ljepota Anđeoske tvrđave i smrtni izdisaj svijeta kao igre staklenih perli. Ono što Dimitrija neizostavno razlikuje od srodnih pokušaja u ideji slikarstva na tragu manirizma/nadrealizma jest neognostička igra binarnih opreka. Ima ih čitav niz u njegovu djelu. Navedimo one najvažnije. To su nebo/zemlja, sveto/opsceno, uzvišeno/banalno, arkadijsko/morbidno, prikazivo/neprikazivo, duh/tijelo, mistika/požuda, ljepota/poruga. Bilo bi, međutim, pogrešno predmnijevati da je u Dimitrija „povratak ljepoti“ jedino u znaku spašavanja metafizičkoga sklopa figuracije s obzirom na mogućnosti tijela u povijesti umjetnosti. U ciklusu slika „Hommage à Mantegna“ riječ je o mrtvome tijelu u neodređenoj bjelini. Simboličko značenje pokrova poprima sve ono što pripada području onostranosti i duhovnosti. Način kompozicije postaje presudan za izvođenje s onu stranu zadane teme koja ima svoje utemeljenje u tekstu/jeziku, jer se prizori Kristove muke svagda referiraju na utjelovljenu Riječ zapisanu u Svetome Pismu. Dijelovi su, dakle, spojeni križem, a ono što nedostaje od predloška su tri poznata Mantegnina lika. Što se time postiže? Ništa drugo negoli preusmjeravanje pogleda u ono što viđenju omogućuje stapanje s prizorom tjeskobne i doista neiskazive samoće ljudskoga tijela koje pati. U borbi između profanoga i okultnoga ono sveto ne proizlazi iz apsolutne udaljenosti čovjeka od Drugoga u liku Krista.

Posrijedi je iskustvo bliskosti s nečim što je u svojoj univerzalnosti čista forma nesagledive i singularne promjene. Da, Dimitrije polazi od mogućnosti stvaralačkoga ponavljanja života kao umjetničkoga događaja koji se kristalizirao u djelu oslobođenom od suviška emocija, doživljaja, napadne osjetilnosti. I zato je ovo slikarstvo na putu čiste ideje kao forme koja se i sâma pojavljuje u metamorfnome stanju. Corpus metaphysicum se nužno pojavljuje i kao „corpus mysticum“ i kao „corpus profanum“ i kao „corpus spectaculorum“. U svim se preobražajima ne radi više o metafizičkome otajstvu postojanosti i vječnosti izvornika (arché). Iznimka stvara novo pravilo. Na taj se način slika pokazuje kao singularni simulakrum koji se ne ponavlja kao što se vrijeme okreće u sferama. Ako ima neka slika nad slikama onda je to za Dimitrija čuveni „Isenheimski oltar“ Matthiasa Grünewalda. Na njemu je prikazano tijelo Krista „posve izobličeno od boli i tako strašno ranjeno kao da su na njemu uslikane sve postaje Križnoga puta“. Ekspresija slike ne poznaje granice u vremenu. Ona se probija izvan vidokruga na kojem slikovno predstavljanje tijela kao žrtvovane egzistencije pronalazi svoju ekonomiju izraza, bez obzira je li posrijedi sveto ili profano mjesto njegove neprikazivosti. Postmoderni američki slikar i kipar, apstraktni ekspresionist u prvoj fazi svojega umjetničkoga djelovanja, Barnett Newman rekao je da je „predmet stvaranja kaos“.

U slučaju Dimitrijeve opsesivne potrage za mjestom susretišta između metafizičkih dvojstava moguće je ustvrditi, ali ne bez stanovita opreza, da je stvaranje pokušaj estetskoga preoblikovanja kaosa u poredak čiste forme metamorfoza. Čini se da je to najveći paradoks i aporija umjetnosti koja je izgubila svoj referencijalni okvir u mitu, religiji, društvu, politici, kulturi. Što još preostaje svodi se na ideju slike koja neće tek eklektički ponavljati čudovišni osjećaj stapanja viđenja i patnje tijela kao s „Isenheimskoga oltara“, kao što isto tako neće nastavljati na tragu nihilističkoga znaka bez značenja koji se odvija u tjelesnome krugu krika i bijesa suvremene umjetnosti s težnjom da se postane više od umjetnika u mistici nesuvisle pobune i nemoći prohujale subverzije. Tijelo je posljednja zona otpora svakom estetskome objektiviranju. Dimitrije je to naslutio već u ranim djelima poput grafičke mape „Korda“ iz 1980. godine. Sukob erosa i thanatosa prožima svu napetost između tijela u pokretu od rođenja do smrti. Ako igdje valja potražiti odgovor na pitanje o vremenu slike u okrilju ovog paradoksalnoga pokušaja estetskoga obrata same stvari umjetnosti, onda je to u modernoj težnji za „novošću“ koja se isušuje u samoj sebi poput Duchampovih sušila za boce. Vrijeme je slikarstva i umjetnosti u doba tehnosfere prošlo. Što preostaje zacijelo nije moguće sagledati bez uvida u pokušaj da se očuva dostojanstvo slike tako što će se spasiti ljudskost u onome što na kraju Sezone u paklu pjesnik Arthur Rimbaud imenuje iskustvom stvaranja u jednoj duši i jednome tijelu.

Dimitrije Popović svojim je umjetničkim traganjem na putu tog stapanja i iščeznuća svijeta kao insceniranja događaja u slici koja još uvijek opčinjava i zavodi, uznemirava i budi radost i užitak u doba apsolutnoga rastjelovljenja, tog ravnodušnoga doba aktualnosti bez posljednje tajne stvaranja i života.

Na kraju preostaje još samo slika bez svijeta.

Corpus Mysticum - Dimitrije Popović
cikl. Corpus Mysticum

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026