Copyright ©2026 Žarko Paić

Volja za prividom

Nietzsche i kraj umjetnosti?

(Poglavlje iz knjige Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.)

May 5, 2025
Volja za prividom
Friedrich Nietzsche

1.

Koliko puta smo čuli i istodobno prečuli ono što nam Nietzsche želi poručiti iskazom: „Imamo umjetnost, da ne bismo propali s istine“? (Friedrich W. Nietzsche, Sämtliche Werke: Kritische Studienausgabe (=KSA), (ur. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, München- Berlin, 1980., sv. 3., str. 832.) Ponajprije, moramo jasno istaknuti da nije posrijedi nikakva kritika neke metafizički nužno „krive“ ili „pogrešne“ teorije istine. Ne cilja se, nadalje, na to da bi spoznajna teorija u antici, srednjem i novome vijeku bile zabludom, pa bi pogreške valjalo samo ispraviti i otpočeti na „novim temeljima“ iznova s uvidom u bit istine. Kada bi to bilo tako, ne bismo mogli razumjeti zašto Nietzsche u svim svojim koracima u nastojanju prevladavanja metafizike kao nihilizma ima toliko povjerenje u moć umjetnosti.

Za razliku od religije, morala, filozofije i znanosti, jedino je umjetnosti nekako „predrefleksivno“ ostavljena mogućnost da bude „istinski“ egzistencijalni događaj čovjeka kao poveznice između „životinje“ i „nadčovjeka“. „Istina“ nije stoga nikakvo slaganje ili sukladnost mišljenja i bitka, jer bi to značilo da je svijet takav kakav jest potrebno samo spoznati i ostaviti ga u njegovu stanju stvari kakav već odavno jest bez želje za „novim“. To je naprosto nemoguće. Razlog leži u tome što mišljenje nije nikad tek puko suđenje o bitku, već kao što to dobro znamo iz Nietzscheovih spisa od Rođenja tragedije do Radosne znanosti i posthumno objavljenih fragmenata naslovljenih ─ kritika i tumačenje svijeta. Prvo pretpostavlja spoznajno-voljnu djelatnost razračunavanja s bitkom, a drugo mogućnost perspektivizma „vrijednosti“. U samoj je „biti“ mišljenja, dakle, razračunavanje i volja za „prevrednovanjem vrijednosti“, čak i kada sve naposljetku završava s ravnodušnošću spram krajnjeg ishoda.

Ako „istina“ pretpostavlja razumijevanje onoga što jest, a to je ovako ili onako shvaćen bitak u tradicionalnoj metafizici od Platona do Hegela, onda je otuda samorazumljivo da umjetnost ne može biti istovjetna s uvidom u „bit istine“ koja se pokazuje i skriva kroz povijest svojih likova i njihovog načina kazivanja. Filozofijski uvidi u ono što jest istina, te moralni i znanstveni pristupi zacijelo nisu ono „isto“ iako pripadaju zajedničkome sklopu. No, za Nietzschea postaje bjelodano kako umjetnost čak i kada prikazuje (mimesis) i predstavlja (representatio) bit istine u smislu suglasnosti mišljenja i bitka nikad to ne čini „ravnodušno“ u odnosu na ono što se istinom pokazuje. Ovo, naravno, ne znači da bi Nietzsche posegnuo za nekom novom inačicom paskalovske pohvale „metafizici strasti“. Patos pripada, doduše, ne samo grčkoj tragediji nego i biti volje za moć.

No, umjetnost ne proizlazi ni iz kakvog svečanog događaja visokih strasti, jer njezina mjera ne pripada intenzitetu osjećaja, već naprotiv osjećaju intenziteta razvitka volje za moć kao vječnog ponovnoga vraćanja. Usto, umjetnost progovara o „istini“ bitka kao bivanja posve drukčijim načinom kazivanja i neiskazivosti za razliku od filozofije, morala i znanosti. Pa ipak, iz Nietzscheova mišljenja nikad ne može biti poreknuto da je ono što on uistinu hoće ovim putem prevladavanja metafizike ništa drugo negoli izvođenje filozofijskoga razumijevanja posljednje nakane umjetnosti uopće. Proživjeti umjetnički zahtjev filozofije na putu prevladavanja metafizike znači biti s onu stranu istine kao lozinke nihilizma. Ovdje nije čak odlučujuće ni to je li mišljenje na putu spram neke „objektivne“ i „apsolutne“ istine o svijetu kao sklopu onto-teo-kozmo-antropologije uopće. Naposljetku, od „istine“ ne ovisi ljudski život u smislu vrijednosti i volje za moć. Ono što umjetnost radikalno razlikuje od svih drugih duhovnih djelatnosti čovjeka dolazi iz najdubljeg bezdana kao tajne bivanja uopće. Umjetnost, naime, kao i sloboda i Ništa, nije „nešto“ niti se može utemeljiti „odozgo“ ili „odozdo“, unatoč tome što je to bio čudovišan zahtjev navlastito njemačke spekulativno-idealističke filozofije od Kanta do Schellinga. (Vidi o tome: Wolfgang Welsch, Blickwechsel: Neue Wege der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 2012., str. 13-132.)

Uostalom, sjetimo se kako Nietzsche zanosno i upečatljivom metaforikom nastoji dospjeti do „istine“ o nastanku tragedije i tragičnoga mišljenja u Grka. Pritom uzima za vlastiti način kazivanja ditirambe i aforizme, a ne služi se učenom raspravom pozivajući se na mnoge autoritete u klasičnoj filologiji. Sve to mora dovesti do pokušaja da promislimo je li ova „kritika“ i „tumačenje“ bitka kao bivanja (Werden) tek kritika svekolike dosadašnje metafizike kao platonizma, ili se s njom već uvelike nadilaze granice govora koji pretpostavlja jezik kao kazivanje logosa iz kojeg sve proizlazi, pa tako i volja za „istinom“. Problem s kojim se valja uhvatiti u koštac nedvojbeno je onaj koji ne može ostati bez razmatranja sljedećeg pitanja. To je pitanje ujedno i aporija u Nietzscheovu mišljenju. Je li umjetnost kao proizvođenje (poiesis) novoga u-svijetu s onu stranu istine bitka kao takvoga ili se njezina bit može izvesti iz volje za moć kao vječnog ponovnog vraćanja? Ovo pitanje pretpostavlja ujedno i odgovor na pitanje koje odlučuje o biti nihilizma kao sudbini metafizike Zapada. Je li nihilizam u svim svojim likovima, a to su nesumnjivo i filozofija, moral i znanost moguće prevladati tako što će umjesto volje za moć kao sudbine planetarne tehnike kojim bitak postaje informacija, a čovjek njegova isporučiva struktura postava (Gestell), sve biti preusmjereno u volju za moć kao bezuvjetnu volju za prividom s kojim umjetnost postaje smisao i jedina mogućnost očuvanja ljudske egzistencije u suočenju s Ništa?

Jasno je da se prvo razumijevanje Nietzscheove volje za moć odnosi na Heideggerov stav o epohalnoj pripadnosti ovog mišljenja samome okviru i matrici metafizike u njezinoj „silaznoj putanji“. O tome smo u prethodnome poglavlju opsežno raspravljali. No, ovaj drugi put, uistinu smjer izlaza iz metafizičke zatočenosti mišljenja koje „istinu“ pretpostavlja „stvaralaštvu“, kao da omogućuje Nietzscheu neskrivenu moć proboja ove fatalne granice i istodobno dovodi do toga da se Heideggerova kritika proglašava ako ne baš i svojevrsnim promašajem tumačenja, a onda svakako nečim što i samo iziskuje kritiku jer ne uočava dalekosežne mogućnosti da upravo patos i ekstaza volje za moć podastire umjetnosti drukčije poslanstvo i izvedbu čina prevladavanja metafizike (Überwindung der Metaphysik). U suvremenoj raspravi ovo je stajalište razvio Gianni Vattimo, talijanski filozof tzv. postmoderne „slabe misli“ (pensiero debole). On, naime, tvrdi da je u tzv. trećem stadiju Nietzscheova mišljenja s razotkrivanjem misli o vječnome ponovnome vraćanju otvorena mogućnost spasonosnoga izlaza. Umjetnost stoga za Nietzschea nužno poprima novu „ontologijsku“ zadaću, jer je nemoguće zamisliti da bi razumijevanje bitka kao bivanja u svim njegovim promjenama bilo moguće bez slika „nevinosti“ (djeteta), bezrazložnosti „igre“ i naposljetku radosti „stvaranja“. Što to znači za pokušaj prevladavanja nihilizma, a u konačnici i svega onog što s pojmom „istine“ pripada filozofijskome, religiozno-moralnome i znanstvenome pristupu bitku uopće? Vattimo kaže sljedeće:

„Protiv tumačenja heideggerovskog tipa, koja volju za moć razumiju kao ekstremno razvijanje racionalne i tehničke organizacije zbiljskog od strane čovjeka koji i sam postaje objektom totalnog planiranja, naglašavanje značenja volje za moć kao umjetnosti značilo bi, prema hipotezi koja je ovdje naznačena samo u grubim crtama, učiniti svima bjelodanom volju za moć u njezinu bitno destrukturirajućem domašaju. Ovo je točka na kojoj bismo također trebali nastojati uspostaviti poveznicu između Nietzschea i književnosti i umjetnosti avangarde 20. stoljeća koje su, naravno, pretrpjele utjecaj i ‘prevele’ kreativno lekciju.“ (Gianni Vattimo, „Volja za moć kao umjetnost“ (1978), u: Čitanka. Priredio i preveo s talijanskoga Mario Kopić. Izdanja Antibarbarus i HDP, Zagreb, 2008., str. 12-13.)

U nastavku obrazloženja ove masivne postavke protiv, u načelu, Heideggera i na njegovim tragovima uspostavljene „logike tumačenja“ volje za moć, Vattimo kreće u drugom smjeru. Nihilizam se otuda ne pojavljuje kao ono što in ultima linea obilježava Nietzscheovu kritiku dosadašnjih vrijednosti i njihova ozbiljenja u „aktualnosti“. Ništenje bitka i obezvređivanje vrijednosti označava i u silaznoj putanji realizirane metafizike dvojnu narav volje za moć. Ona je i „prokletstvo“ i „spas“. Nikad ništa nije samo jedno te isto, već se u tome prepoznaje mogućnost nastanka onog što je drukčije. Sve je to, međutim, jasno iskazano u Heideggerovim promišljanjima Nietzschea. (Martin Heidegger, Nietzsche: Der Wille zur Macht als Kunst, GA, sv. 43, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1985.)

Pa gdje je onda ta točka koja razdvaja njegovo shvaćanje nihilizma iz položaja planetarne tehnike kojim se bitak preobražava u informaciju, a čovjek u funkciju postava (Gestell) od onoga što Vattimo vidi u neoskvrnutoj „biti“ umjetnosti kao volji za moć? Odgovor je u tumačenju spisa Ljudsko, odviše ljudsko (Menschliches, Allzumenschliches I-II) iz 1886. godine te u spisu Sumrak idola (Götzen-Dämmerung) iz 1889. godine. U analizi ovih tzv. kasnih Nietzscheovih spisa Vattimo dolazi do zaključka da umjetnost u aspektu „preobilja“ upućuje na

„nametanja ‘stvarima’ slika i proizvoda mašte, simboličkih vrijednosti koje je subjekt iznjedrio pod djelovanjem čuvstava i nagonskih impulsa. (…) To je igra isticanja ‘tumačenja’ bez ‘činjenica’, to jest igra simboličkih konfiguracija koje proistječu iz odnosa snaga da bi potom i same postale činitelji stabilizacije konfiguracije sila, ono što Nietzsche naziva svijet kao volja za moć. Taj je svijet poput ‘umjetničkog djela koje samo sebe rađa.“ (Gianni Vattimo, isto, str. 13.)

Međutim, nije problem što umjetnost stvara „nove vrijednosti“, tako što se izlaže „preobilju“ svekolikih sila i moći bivanja koje određuju život kao ono faktično i kontingentno. Iz ovog razumijevanja Nietzscheove kritike metafizike kao nihilizma očito je da umjetnost, pa čak i u doba koje bi Heidegger svakako prekrižio kao „spasonosno“ i dao mu atribut „nihilističnosti“, a riječ je o tzv. povijesnim pokretima avangarde u 20. stoljeću, nadvladava zapalost svijeta u znanstveno-tehnički sustav informacija. Svijet kao volja za moć postaje od usuda neljudskoga ono navlastito „ljudsko, odviše ljudsko“. Nije isto tako posve jasno kako i zašto umjetnost podaruje čovjeku „ljudskost“ ako proizlazi iz nečega što nipošto nije samo ono ljudsko, već prije pripada „neljudskome“. Uglavnom, sve to još uvijek nije dostatan dokaz za vjerodostojnost tumačenja po kojem bi nihilizam mogao biti prevladan „iznutra“, nekom tihom strategijom više no misaonoga otpora s pomoću temeljne značajke koju umjetnost nosi u sebi od iskona do suvremenosti. A to je da se nasuprot religije, morala, filozofije i znanosti njezina moć pokazuje kao „volja za prividom“ (der Wille zum Schein). (Vidi o tome: Jochen Köhler, „Der Wille zum Schein: Nietzsches Spätphilosophie einer ästhetischen Bemächtigung“, Philosophisches Jahrbuch, br. 3/2019., str. 246-268.)

Od ranih spisa do kraja misaonoga života za Nietzschea umjetnost nije tek proizvođenje novoga u smislu metafizičke postavke koju je izveo Platon kako je posrijedi sveza/odnos pojmova poiesis i téchne. Štoviše, ono što pripada umjetnosti jest mogućnost da sâm život postane začaran simboličkim moćima igre s onu stranu prvoga uzroka i posjednje svrhe, da istodobno poprimi karakter svetkovine dvaju iskonskih grčkih bogova poput Dioniza i Apolona, te da čovjeku otvori pristup drukčijem životu od „ovog“ svedenog na logiku broja, bezmjerja, praznine i ništavila. No, je li ta „volja za prividom“ tek puka ljudska djetinja želja da svijet ostane u stadiju bajke, poput začaranog zrcala bez svjetsko-povijesne borbe oko volje za moć kao vječnog ponovnoga vraćanja ili se susrećemo s nečim uistinu čudovišnim, što je zapravo filozofijski radikalno izrekao netko Nietzscheu posve suprotan po načinu mišljenja i kazivanja? To čudovišno, ali implicitno prisutno u Nietzscheovim pokušajima da se otrgne nužnosti vladavine metafizike u „silaznoj putanji“ svojeg razvitka jest postavka o „kraju umjetnosti“, koju je u spekulativno-dijalektičkome kazivanju izložio nitko drugo negoli sâm Hegel. (Vidi o tome: Gűnter Seubold, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, Denkmal Verlag, Köln, 2005., str. 13-38.)

Zar nije začudno što Nietzsche u traganju za probojem granica nihilizma mora pronaći alternativu ne samo Hegelu i njegovoj metafizici apsolutnoga duha, već se mora razračunati s postavkom o tome da je bit čovjeka ono što od Aristotela nazivamo izrazom animal rationale. Čovjek kao umjetnik u svojoj „svetoj ludosti“ želje za življenjem iznad svih bezdana tehničkoga nihilizma ne može ostati nedirnut spoznajom da je problem nihilizma u tome što je sama „bit“ umjetnosti kao volje za moć ono čudovišno (Unheimlich) neljudsko, a ne nešto „ljudsko, odviše ljudsko“. A što dakle, ako ni Heideggerovo shvaćanje volje za moć kao ni ono njemu naizgled suprotstavljeno što je u ovome slučaju posredovano Vattimom i njegovim tumačenjem, a prije njega to su drukčijim kazivanjem uspostavili i Gilles Deleuze i Pierre Klossowski, nije stvar naše „suvremenosti“ koja u Nietzscheu vidi svoj posljednji preostali svjetionik nostalgije za „suvišnim čovjekom“?

2.

O čemu govorimo kada imamo u vidu Nietzscheovu uporabu pojma nihilizam? Već smo vidjeli iz dosad izvedenih postavki da je posrijedi svagda dvoznačnost: s jedne je strane riječ o „biti“ metafizike koja u obezvređivanju vrhunskih vrijednosti uspostavlja vladavinu volja za moć kao sustava vrijednosti (ideje, norme, postulati) bez odnosa sa zbiljskim životom, a s druge o mogućnosti da se iz najveće ugroze svjetske povijesti izvede radikalni obrat mišljenja s pomoću onog što nadilazi svekoliku metafiziku i njezine prolazne likove. Problem je, naravno, u tome što se ono spasonosno ne nalazi izvan metafizike kao događaja otvoenosti-zatvorenosti svijeta. Nihilizam nije, dakle, tek puka negacija svijeta i njegovo utonuće u koprenu ništavila (Nichts). U njegovoj „biti“ pokazuje se da s bitkom kao takvim i u cjelini više ne možemo uspostaviti prisan odnos kazivanjem o njegovu „poslanstvu“ (arché i eschaton). Kada Nietzsche od početka do kraja svojeg mišljenja pronalazi izvorište i smisao nastanka onog što nihilizam dalekosežno određuje u predsokratskoj metafizici koja je još imala mogućnost misliti i živjeti bez konstruktivnih dodataka ideja i normi pripisanih volji za moć kao vječnome ponovnome vraćanju, bila je to pohvala bezrazložnosti svjetske igre, kao u Heraklita.

No, nastanak metafizike u bitnom smislu znači put u ovjekovječenje bezdana nad kojim svetkuje logika, racionalnost, dostatni razlog, volja za uspostavljanjem onih vrijednosti koje su u religiji, moralu i filozofiji dosegle vrhunce neautentičnosti sâmoga života. Osloboditi se ovog zatočeništva u kojem ideje vladaju nad tijelom, onostranost nad ovostranošću, ništavilo nad bitkom ─ označava put spram prihvaćanja „sudbine“ ili amor fati koju filozof kao umjetnik života mora preuzeti svojom prvom i posljednjom zadaćom. Nihilizam pretpostavlja događaj raspada svih vrhovnih vrijednosti. U realiziranome stanju dovršene metafizike, pak, predstavlja katarktičku točku za prijelaz u „više stanje“. To je ono stanje koje filozofija kao metafizika više ne može „misliti“ tradicionalnim jezikom pojmovne konfiguracije svijeta. No, nihilizam se ne može razumjeti bez energetske mogućnosti njegova prevladavanja. Ne možemo tiho prijeći preko pustoši s kojom svijet gubi značajke svoje svjetovnosti. Otuda jedino umjetnosti još preostaje izgled spasonosnoga obrata u stvaranju novoga svijeta. Izgledi su prevladavanja ove „ontologijski“ uspostavljene neautentičnosti života podareni onome što Nietzsche u Rođenju tragedije iskazuje na sljedeći način:

„Već u proslovu Richardu Wagneru postavlja se umjetnost ─ a ne moral ─ kao prava metafizička djelatnost čovjeka; u samoj je knjizi višestruko vraća izazovna postavka da je postojanje svijeta opravdano samo kao estetski fenomen. Doista, cijela knjiga zna za samo jedan umjetnički i zadnji smisao svega zbivanja ─ za jednog ‘boga’, ako se hoće ali zacijelo samo za posve nedvojbenog i nemoralnog boga-umjetnika, koji u gradnji kao i u razaranju, u dobrom kao i u lošem hoće postati svjestan jednake svoje radosti i samovlasnosti, koji se, stvarajući svjetove, oslobađa nevolje i preobilja, patnje opreka, što su se u njemu nagomilale.“ (Friedrich W. Nietzsche, Die Geburt der Tragödie. Oder:
Griechenthum und Pessimismus. KSA, W. de Gruyter, Berlin, 1980. http://www.nietzschesource.org/eKGWB/index#eKGWB/GT-Selbstkritik-5 Hrvatski prijevod: Rođenje tragedije ili Helenstvo i pesimizam, GZH, Zagreb, 1983., str. 13. S njemačkoga prevela Vera Čičin-Šain.)

Već odmah na početku vidimo nelagodu i problem u razmatranju tzv. nemetafizičkih mogućnosti umjetnosti s obzirom na postavku o „kraju umjetnosti“ koju Nietzsche razumije na posve drukčiji način od Hegela. Naime, ako je umjetnost „prava metafizička djelatnost čovjeka“, onda je očito da postoje i „neprave“ djelatnosti. To su, naravno, sve one koje proizlaze iz suprostavljanja glavnome načelu Nietzscheove filozofije kao nadilaženja „biti“ nihilizma s idejom o volji za moć kao vječnome ponovnome vraćanju. U dosluhu sa svojim učiteljem Schopenhauerom, ali protiv njegova pesimizma i kvijetizma (volje kao predstave), sada se pojavljuje odredba koja filozofiju dovodi do krajnjih granica djelatnosti nihilističkoga pustošenja svijeta. Iz njezinih diskurzivnih pravila, kažimo to u maniri Foucaulta, nastaju svi oni pojmovi i figure s kojima se određuju „neprave“ djelatnosti, a to su tlapnja, varka, obmana, zabluda, riječju interpretiranje svijeta. Na prvom je mjestu ipak ona riječ s kojom Nietzsche, naizgled paradoksalno, umjetnosti podaruje uzvišenu i ekstatičku moć estetskoga opravdanja života kao bivanja (Werden). Riječ je to bez koje nema estetike, a ni umjetnosti uopće ─ privid (Schein). Što je to uistinu „prividno“, što se zbiva kada se svijet pojavljuje kao volja za prividom? Nietzsche u svim svojim koracima mišljenja ne misli tek tranzitivno i transverzalno u odnosu na glavne razvojne crte filozofijskoga diskursa o biti nihilizma. Njegove su jedinstvene i nove stilske figure rezultat spoja svekolika tragičnoga grkstva s iskustvom mišljenja koje je odredilo vrhunac njemačke spekulativne filozofije i to u artističkoj metafizici Schopenhauera.

No, bez vlastita udjela stvaralačkoga patosa i ekstaze, jer pjesništvo i klavirska muzika koju je skladao svjedoče o „preobilju“ talenta za ono što krasi estetsku dušu, zacijelo ne bi u mišljenju kraja metafizike jedini na tako uzvišen i radikalan način uveo umjetnost kao patnju, radost i igru. Stoga privid nije samo iliuzija u smislu optičke varke ili spoznajno-teoretske zablude u razmatranju bitka kao bivanja (Werden). Što se priviđa nadilazi spor između opažaja intencionalnoga predmeta i njegova zamjećivanja u zoru ili pojmovnome iskazu. Umjesto čitave strukture zapadnjačke metafizike koja je strogo razlikovala zbiljsko od nezbiljskoga, bitak od privida, sada se upravo radi o tome da zahvaljujući činu „imanentne transcendencije“ pitanje subjekta zamjećivanja i njegova korelativnoga objekta nije nepremostiva dvojnost između uma i tijela. Privid je „ontologijska“ kategorija estetskoga opravdanja života, jer „istina“ ne služi životu da bi se živjelo „bolje“. Moral, religija i filozofija kao „neprave“ djelatnosti pokoravanja preobilja života izvanjskim svrhama teoretiziranja „o“ duhu i duši, umu i razumu, strastima i osjećajima u sklopu onoga što unutar prividne moći bitka nisu ništa drugo negoli puka tlapnja, posvemašnji privid života kao volje za moć. Volja za prividom postaje tako posve jasan put spram kontingencije i singularnosti onoga što više nije određeno metafizičkim atributima razlikovanja forme i materije. Privid postaje naša estetska zadaća i jedina nužnost autentične egzistencije koja još preostaje „suvišnome čovjeku“.

Postoji još nešto krajnje neodređeno u ovom obratu s kojim Nietzsche preusmjerava hod zapadnjačke metafizike na njezinome kraju. Koliko god su razvidne razlike između tzv. triju stadija njegova mišljenja, toliko je nešto ipak zajedničko. Posrijedi je ono što je prisutno u i Rođenju tragedije i u Tako govoraše Zaratustra te u posthumnim fragmentima miz ostavštine. Što je to zajedničko njegovu sintetičkome mišljenju prevrednovanja svih vrijednosti i volje za moć kao vječnog ponovnoga vraćanja? Ništa drugo negoli da volja za prividom proizlazi iz „biti“ umjetnosti kao vječnoga bivanja na način estetskoga opravdanja života. Ako na takav način pristupimo pokušaju rasključavanja tajne onog što „privid“ uistinu otvara kao mogućnost drukčijeg egzistencijalnoga nabačaja čovjeka negoli što to podastiru filozofija, moral, religija i znanosti, onda se susrećemo s aporijom koja nastaje otuda što je upravo uvjet mogućnosti prevladavanja nihilizma uspostava i najveći doseg one umjetnosti koja na kraju 19. stoljeća obilježava pojam dekadencije. Bez dekadentne umjetnosti, koju savršeno utjelovljuju književnici poput Baudelairea, Huysmansa i Wildea, nema ni prodora nihilizma u svijet niti njegova prevladavanja. To je kao da proizvodimo umjetni virus u laboratoriju da bismo spriječili njegovim kontroliranim širenjem nastanak novih zlokobnih bolesti. No, još je važnije u svemu tome da „privid“ postaje u estetskome razumijevanju bivanja jedina „prava“ egzistencijalna drama ljudskoga života. Jer bez „privida“ umjetnost nema razloga svoje opstojnosti. Nije slučajno Platon u Politiei prognao pjesnike iz „države“ zbog toga što oponašaju ono što je već jednom stvoreno i u tom stvaranju ima značajke ozbiljenja ideje dobra. Postoji, dakle, istinski „privid“ i „privid“ istine. U drugome obratu o tome govori Marx u kritici kapitalizma i političke ekonomije kada ga naziva ideologijom. Nije to nikakva „lažna ili kriva svijest“ čovjeka o istinitome ili pravome društvenome bitku u zajednici. Naprotiv, ideologija se pokazuje kao ontologijska perverzija ili sustavni privid pravog stanja stvari, odnosno „istinita“ svijest o lažnome ili prividnome bitku. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. 2. prošireno i popravljeno izd.)

Da bismo još preciznije odredili ovaj nužni i za Nietzschea sudbonosni trenutak nastanka „tragičnoga mišljenja“ bez kojeg nema istinske umjetnosti koja postaje ne samo katarktička moć oslobađanja od stega i utega znanstveno-tehničke racionalnosti novoga vijeka i sukladno tome modernosti i suvremenosti, već se uzdiže do jedinog preostalog izgleda prevladavanja nihilizma, potrebno je vidjeti kako to volja za moć kao umjetnost postaje „prividom“ u smislu estetskoga opravdanja života. Je li stoga umjetnost uistinu na putu da na kraju zatvorene strukture sâmoga života u okružju konstruktivnih tlapnji i iluzija bivanja od filozofije, morala, religije do znanosti bude više od posljednjega utočišta za opsjenare i fantaste protiv nepodnošljive dosade i praznine ovog „programiranoga svijeta“, da se poslužimo jednim izrazom njemačkog filozofa, estetičara i kibernetičara Maxa Bensea? Vratimo se iznova Nietzscheovu stavu iz fragmenta 794. ostavštine, u kojem se tvrdi da su

„naša religija, moral i filozofija oblici su dekadencije čovjeka. – Protugibanje: umjetnost.“ (Friedrich W. Nietzsche, Volja za moć: Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti, Mladost, Zagreb, 1988., str, 378. S njemačkoga preveo Ante Stamać.)

Što je uopće ono što označavamo prividom? Prema Platonu, samo svijet ideja ima ontologijski status pravog i smislenoga svijeta, dok je svijet pojava tek prividno stanje prolaznosti i fikcije. Četvorstvo metafizičkih pojmova bitka-boga-svijeta-čovjeka određeno je otuda suprotnošću od konačnosti pojavljivanja u faktičnome obliku. Trajnost, postojanost, nepromjenljivost krase bitak kao i svijet u kojem se čovjek trsi izgraditi okružje kao horizont značenja protiv svakog mogućeg raspada cjeline bitka. Nije stoga nipošto slučajno da se pojam boga izvodi iz atributa koji pripadaju onome što se ne kreće, ili se pak njegova bit iskazuje onime što nadilazi svekoliko postajanje i gibanje. Vremenost vremena kao autentičnoga načina egzistencije nužno pripada biću koje „nije“ na način konačnosti i vremenitosti čovjeka. No, ono što Nietzsche dovodi u pitanje postavkom o smrti Boga i dolasku nadčovjeka jest upravo taj i takav metafizički određen poredak kategorija i pojmova prema kojem je samo nadosjetilni svijet „pravi“ svijet, a sve je drugo puki privid. U vjerodostojnim tumačenjima ove logike obrata koju Heidegger, kao najznačajniji predstavnik mišljenja na tragu Nietzschea uspostavlja neprelaznom granicom između metafizike i ne-metafizike, pokazuje se da je i svaki obrat ili preokret ujedno gibanje unutar iste matrice zbivanja sâme stvari mišljenja. (Martin Heidegger, 1. Nietzsches Metaphysik, GA, sv. 50, (Vorlesung Wintersemmester 1941/1942), V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1990., str. 70-71. (Prir. Petra Jaeger).

Drugim riječima, kada i umjetnost, ili preciznije umjetnik-filozof kao „viši pojam umjetnosti“, kako ga naziva Nietzsche u 795. fragmentu ostavštine, postane „zakonodavac“ i „tumač“ svijeta u kojem više nema Boga i vlada posvemašnja praznina u središtu zbivanja, ništa se još bitno ne mijenja sa svijetom. Njegova je glavna značajka da je Ništa sada logika čitavog „novoga“ načina razumijevanja događaja, pa tako i umjetnost unatoč svojeg preobilja intenziteta gubi bilo kakvu svezu s ljepotom i uzvišenošću, kako to svjedoče povijesni pokreti avangarde u prvoj polovini 20. stoljeća. Neki od paradigmatskih primjera su eksperimenti s onime što vlada kao čista „nepredmetnost“ u slučaju suprematističkoga slikarstva Kazimira Maljeviča, ili se, pak, pokazuje kao disharmonija i atonalnost u slučaju glazbe Arnolda Schönberga, ili naposljetku jezik poprima karakter dadaističkoga traganja za praiskonskim zvukom i gubitkom posvećenoga govora ideja kao u poeziji Tristana Tzare.

Kako valja razumjeti Nietzscheov stav o „volji za prividom“ koji proizlazi iz postavke o volji za moć kao umjetnosti? Vidjeli smo kako u suprostavljanju Heideggerovom tumačenju, kako ga on vidi, počiva čitavo zdanje „sloboga mišljenja“ postmoderne u filozofijskim spisima Giannija Vattima. No, problem koji smo otvorili ukazao nam se i kao aporija. Jer ako umjetnost može biti više od života, štoviše, ako je ona „stimulans životu“ za Nietzschea, onda je nužno razložiti odnosi li se to uopće na neku metafizičku ideju umjetnosti kao prikazivanja i predstavljanja bitka u njegovoj nepromjenljivosti i trajnosti, u odnosu spram vremena kao ovjekovječene prisutnosti (nunc stans), ili je uvijek riječ o povijesno-epohalnome događanju sâme umjetnosti kojoj „stimulans“ ne proizlazi više iz nadosjetilnoga neba ideja, već iz žive i životodajne prakse djelovanja umjetnika kao filozofa i filozofa kao umjetnika? Sve smjera spram ovog drugoga rješenja. Umjetnost stvara „novo“. Ona ima tu tragičnu crtu što je povezana s odnosom spram Ničega. Naposljetku, o tome svjedoče mnogi pokušaji suvremene umjetnosti poput poezije ništine Paula Celana ili ispitivanja neiskazivosti u atonalnim kompozicijama neoavangardnoga kompozitora Johna Cagea. (Vidi o tome: Georg Steiner, Grammars of Creation: Originating in the Gifford Lectures for 1990, Faber & Faber, London, 2001., str. 127-128.)

U Nietzscheovome spisateljstvu pronalazimo mnoštvo dokaza za tvrdnju da je umjetnost ono što se razlikuje od oslikavanja i kazivanja „o“ tzv. zbiljskome svijetu. Umjesto estetike koja zagovara realizam ili idealizam, on se zalaže za umjetničko proizvođenje „novoga“ koje je starije od staroga jer je čak i u doba pisanja Rođenja tragedije jasno uspostavio simbolički prijelaz spram nadolazećega kritikom i uvidom da svaka apologija „modernosti“ u smislu „aktualnosti“ nije drugo do ustrajavanje u bespuću dekadencije. Vidjeli smo već koliko je njegov stav o problemu dekadentne umjetnosti proturječan, kadšto i krajnje neprimjeren u prosudbi najznačajnijih djela poput Baudelairea, primjerice. (Vidi o tome: Helmut Pfotenhauer, Die Kunst als Physiologie: Nietzsches ästhetische Theorie und literarirsche Produktion, J.B.Metzler, Stuttgart, 1985.)

Očito je, nadalje, da umjetnost ne može biti ono što određuje umjetnika kao singularnoga pojedinca. Naprotiv, ideja je istovjetnost pojave i zbilje, ali ne kao primat transcendencije nad imanencijom niti u pokoj zamjeni mjesta, o čemu smo raspravljali pouzdajući se u tumačenje Heideggera. Ako je za Nietzschea umjetnost upravo protugibanje spram nihilizma, onda u obezboženome svijetu umjetnik više nije prikazivač i predstavljač istinskoga svijeta ideja. Umjesto toga, on prozvodi „istinski privid“ života kao „stimulans“ za ono što samome životu kao bivanju (Werden) podaruje jedini smisao i opravdanje. Utoliko je samorazumljivo zašto „istina“ u bilo kojem spoznajno-teoretskome smislu, kao i sve realističke i idelaističke ontologije, više ne znače ništa za život koji se estetski konstruira iz težnje da „svijet postane bajkom“. Aporija se pokazuje u tome što Nietzsche u patosu i ekstazi volje za moć pronalazi istinski privid sâmoga života kao bivanja, te mu zbog toga kao model za razumijevanje odnosa „bitka“ i „vremena“ u novome načinu mišljenja i kazivanja ne može biti nikakva već opstojeća slika ili prispodoba iz povijesti filozofije i umjetnosti kao metafizike. Njegovi su bogovi poput Dioniza i Apolona filozofijski opojmljeni svjetovi razlike, a umjesto boga-filozofa, koji je bio opsesijom novovjekovne spekulativne metafizike, on preuzima figuru boga-umjetnika za uvid u ono nadolazeće, s onu stranu granica uma i intuicije, jezika i slike. (Nietzsche obezvređuje staru metafiziku u njenom temeljnom ishodištu, koje glasi: istinski i zbiljski bitak leži u svem biću u temelju. Ali – i to je bitno ─ to obezvređenje stoji sa svoje strane u službi jedne nove metafizike, budući da Nietzsche samu volju za moć određuje metafizički, time što je misli kao temeljni karakter bića, a to znači kao vječno vraćanje jednakog. Nauk o vječnom vraćanju jednakog jezgra je Nietzscheove metafizike. On je volja za moć uzdignuta do sistema.“ – Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str. 93. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić.)

U čemu je stoga aporija? Jednostavno u tome što oboje, i volja za moć kao vječno ponovno vraćanje jednakoga i umjetnik-filozof kao zagovaratelj ove misli u liku Zaratustre simbolički određuje nemogućnost razdvajanja umjetnosti od umjetnika, bitka kao bivanja od vremena kao vječne vrtnje jednog te istoga. A to, u konzekvenciji, znači da estetsko opravdanje života ne može biti nikad ništa drugo negoli kontingentan događaj novosti kao ponavljanja stvaralačke patnje i radosti nečega što je u samoj svojoj „biti“ bezrazložno poput djetinje igre i njezina užitka u prividu svijeta uopće. Tragično je to što umjetnost mora proći krug samoodređenja svojih likova od prapočetka do kraja u liku nadčovjeka da bi se bivanje ispunilo smislom, a stvaralački patos postao egzistencijalni stimulans života. Ako ovo izostaje, umjetnost se nužno kreće između čekića i nakovnja modernosti kao što su l’art pour l’art i naturalizam u poeziji i književnosti poglavito. Ne moramo posebno obrazlagati da su oba puta ono što nazivamo esteticizmom bez krajnjeg cilja u osmišljavanju novih „vrijednosti“. Samo što je u prvome slučaju umjetnost postala svoja vlastita grobnica, a u potonjem je spuštena na razinu opsesije s logikom brutalnosti, mase i moći. Priroda je za kraj metafizike u liku znanstveno-tehničkoga nihilizma ionako uvijek i jedino ─ „mrtva priroda“.

3.

Ima u Heideggerovu tumačenju Nietzscheove postavke o volji za moć kao umjetnosti jedan iskaz koji zaslužuje posebnu pozornost za daljnju analizu. Naime, Heidegger kaže da u Grka „estetika otpočinje tek u trenutku u kojem velika umjetnost, ali istodobno i velika filozofija dolaze do svojega kraja.“ ( Martin Heidegger, isto, str. 73.) Sve je stoga već priređeno u doba Platona i Aristotela, jer temeljni pojmovi razlikovanja oblika i materije, ideje i pojave dovode do toga da umjetnost Grci razumiju iz razlikovanja onog što određuje pojam proizvođenja (poiesis) i rukotvorne sposobnosti ili umijeća tvorbe predmeta i stvari (téchne). Ovo valja uzeti u obzir pri razmatranju postavke kako s Nietzscheom i njegovim mišljenjem pokušaja prevladavanja metafizike kao nihilizma nije nipošto samorazumljivo je li posrijedi da iz „biti“ umjetnosti nužno slijedi mogućnost spasonosnoga izbavljenja iz zagrljaja onoga što Heidegger naziva postav (Gestell) kao „bit“ tehnike. Što je ovdje zagonetno i ujedno aporetično? Ponajprije to da Nietzsche u razotkrivanju ne-metafizičke „sudbine“ Zapada prije njezina kraja u filozofiji, moralu i znanosti kao mišljenju o nadosjetilnošću koja upravlja „ovim“ svijetom, vidi grkstvo u iskonskome suočenju s tragičnim razumijevanjem bitka uopće.

Estetika u Grka, a isto vrijedi i za estetiku u Nijemaca kada sredinom 18. stoljeća nastaje filozofijska estetika s Baumgartenom, rezultat je shvaćanja umjetnosti kao „prirode“ (mimesis) i „predmetnosti“ (representatio). (Estetika je kao filozofijska disciplina nastala tek u 18. stoljeću, tj. u doba racionalizma, očevidno izazvana samim novovjekovnim racionalizmom, koji se uzdiže na temelju konstruktivnih prirodnih znanosti, kakve su se razvile u 17. stoljeću i kako do danas određuju lice našeg svijeta, tako da se u sve vrtoglavijem tempu pretvaraju u tehniku.“ – Hans-Georg Gadamer, „Umjetnost i oponašanje“, u: Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb, 2003., str. 102. S njemačkoga prevela Darija Domić. Vidi također izvornik u: Hans-Georg Gadamer, Ästhetik und Poetik I: Kunst als Aussage, Gesammelte Werke, sv. 8, J.C.B.Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1993. („Kunst und Nachahmung“), str. 107.)

Zahvaljujući racionalno-tehničkome izlaganju bitka estetsko shvaćanje poprima lik filozofijski određenog nauka o osjetilnosti. ( Hans Blumenberg, „Nachahmung der Natur: Zur Vorgeschichte der Idee des schöpferischen Menschen“ (1957), u: Ästhetische und metaphorologische Schriften, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2001., str. 9-46.) Estetsko iskustvo uvijek je ono iskustvo koje dolazi nakon događaja s kojim umjetnost otvara „novi“ svijet. I doista, zakašnjelost je njezina sudbina. Misliti „bit“ osjetilnosti nemoguće je bez metafizički shvaćenog odnosa konstrukcije uma i biologijski zadane tjelesnosti. Usto, nauk o osjetilnosti postaje od novoga vijeka ujedno naukom o lijepome i uzvišenome kao što je to paradigmatski postavio Kant u Kritici moći suđenja (Kritik der Urteilskraft).

Nietzsche koristi često izraz „estetsko“ i „artističko“ sinonimno, što nije dokaz njegove „nemarnosti“ oko preciznosti pojmova i bitne razlike između ta dva načina pristupa ljepoti i uzvišenosti. Razlog ove sinonimnosti jest u onome što je implicitno povezano s Heideggerovom postavkom kako Grci nisu potrebovali estetsko shvaćanje umjetnosti u smislu filozofijskoga utemeljenja nauka o lijepome, jer su umjetnost živjeli kao događaj svakodnevnoga susreta s mitsko-božanskim u građevinama, svetkovinama i ritualima. Kada se to raspada, uistinu je na djelu „kraj umjetnosti“. Nakon toga umjetnost se razdvaja na proizvođenje i tvorbeno umijeće spravljanja „novoga“. Kraj nije „kraj“ u smislu faktičnog nestanka potrebe za proizvođenjem umjetničkih formi i sadržaja. No, kraj valja misliti kao prestanak važenja metafizičkoga okvira unutar kojeg je umjetnost imala svoje mjesto, svrhu i zadaću za ljudsku egzistenciju. Iščeznućem neposrednosti odnosa između četvorstva besmrtnika i smrtnika, neba i zemlje, nastaje prostor za razvitak „umjetnosti“ drugim sredstvima.

Tek tada može biti govora o estetskome opravdanju života koje Nietzsche preuzima iz Schopenhauerove „artističke metafizike“ tako da umjetnosti oduzima bilo kakvu crtu estetike doživljaja (Erlebnis), prije svega tzv. pesimizma. Ovdje ćemo samo uzgred spomenuti da je od svih rodova umjetnosti i diobe na raznolike forme, kako za Schopenhaeura tako i za Nietzschea muzika ona umjetnost koja podastire najviše mogućnosti uzdignuća u ekstatički prostor kozmičko-ljudske volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. Muzika je titraj i suzvučje stvaranja-razaranja svijeta iz duha posvemašnje bezrazložnosti. Dohvatiti „bit“ muzike iz bilo koje starije ili novije estetike čini se uzaludnim naporom traganja za nedokučivim. Kada umjetnost otvara nove svjetove, onda je njezina „bit“ s onu stranu svake estetske, a to će reći, metafizičke zadaće da čovjeku pruži utjehu od svakodnevnih briga ili da ga katarktički usmjeri u etičko-politički zahtjev za ozbiljenjem slobodne i pravedne zajednice. Nietzsche ima u vidu stoga umjetnost koja s umjetnikom-filozofom misli sâm događaj stvaranja kao bivanja (Werden) za koje „volja za prividom“ postaje credo svekolike težnje u „estetiziranju života“ kao takvoga. U spisu Rođenje tragedije to posebno dolazi do izražaja.

Nije li ipak naizgled neprimjereno u slučaju Nietzschea ukazivati na „kraj umjetnosti“ ako je baš toj duhovnoj moći ljudske egzistencije posvetio ponajviše refleksivne usmjerenosti i od nje očekivao porive za prevladavanje metafizike kao nihilizma? U pravu je Heidegger kada pokazuje da je u tom pogledu važno uočiti bitnu razliku spram Hegelove estetike. Naime, za Hegela je umjetnost ispod religije i filozofije, te je njegova znamenita postavka o „kraju umjetnosti“ izvedena iz ideje spekulativno-dijalektičkoga „razvitka“ svjetskoga duha. Krug koji prolazi duh iz neposrednosti preko posredovanja do posljednje točke uzdignuća u apsolutni duh određen je misaono-zbiljskim procesom ukidanja/prevladavanja (Aufhebung) „nižega“ u „višem“. Da ovaj proces ne bi postao „lošom beskonačnošću“ sve se pomiruje ─ i priroda i duh, i čovjek i Bog. Ali tek sa stajališta onoga što predstavlja ozbiljenje filozofije u ideji apsolutne znanosti duha sâmoga. Umjetnost tu nema razloga biti nikakvim sredstvom/svrhom spasa od nihilizma naprosto zato što je njezino vrijeme „prošlo“.

Čini se kao da je ova postavka neoboriva. Uostalom, i sam je Heidegger na tragu Nietzschea i Hölderlina pokušao pronaći alternativu Hegelovu mišljenju apsoluta i stroju Aufhebunga, te je za svoje mišljenje odabrao naziv koji umjesto moći prevladavanja filozofije kao metafizike (Überwindung der Metaphysik) smjera prebolijevanju metafizike (Verwindung der Metaphysik). ( Martin Heidegger, „Überwindung der Metaphysik“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 67-95.) Tome usuprot, Nietzsche svoju čitavu filozofijsku orijentaciju stvara u suprotstavljanju bilo kakvom „razvitku“ i „napretku“ koji polazi od nužnosti logosa kao znanstveno-tehničkoga načina mišljenja. Navodili smo već nekoliko mjesta iz njegovih ranih i kasnih spisa u kojima odrješito i cinično prigovara znanosti da ne pridonosi mudrosti svijeta, već onome što zahtijeva korist i uporabnost za čovjeka i njegove narasle biologijski shvaćene potrebe. No, iako je taj okret od logosa k tijelu u Nietzschea često odveć prožet biologijskim nagnućem zbog toga što „imanentna transcendencija“ iziskuje skidanje s prijestolja svega što podsjeća na fikcije i norme neautentičnoga života, posve je jasno da se život ne može apsolutizirati i suspregnuti u sustav racionalne interakcije između prirode i čovjeka.

Zbog toga je njegova estetika ona koja uzima „fiziologiju umjetnosti“ za počeak svake buduće estetizacije svijeta. Tjelesnost u konfiguracijama osjećaja, doživljaja i refleksije čini ovu „estetiku“ novim načinom prožimanja filozofije i umjetnosti. Toliko je fragmenata iz ostavštine, ali i za života objavljenih Nietzscheovih spisa, u kojima možemo pronaći dokaz kako je ono što je u čitavoj povijesti metafizike bilo na distanci u približavanju sada postalo odlučujuće za nadolazeće doba. Pa, zar pojam nadčovjeka nije u tom pogledu estetička konstrukcija života koji zahtijeva nove „najviše vrijednosti“, a ne može se nipošto svesti na biologijsko čudovište kako je to, tijekom 20. stoljeća, nacističkom eugenikom i manipulacijama ničeanski orijentiranih tumača u službi Trećeg Reicha dospjelo do nekih tvrdokornih kritičara ne samo Nietzschea, već i Heideggera.

4.

Ako je „volja za prividom“ ono što proizlazi iz volje za moć kao umjetnosti, tada se Nietzsche u razumijevanju odnosa između bitnog karaktera bitka i mišljenja (volja kao predstava), koje je preuzeo od Schopenhauera, nužno sučeljuje s problemom metafizičkog shvaćanja „istine“. Nije privid tek suprotnost onome zbiljskome kao istini u ovoj ili onoj inačici spoznajne teorije s već uvijek utvrđenim pojmovima svijesti, njezina intencionalnoga predmeta i jezika koji u tradicionalnome smislu samo služi kao prenosnik misli. Čitava Nietzscheova razgradnja metafizičkih temelja mišljenja Zapada počiva na razgradnji pojma umjetnosti koji se nakon predsokratovskih filozofa sunovratio u bezdan onoga što nam je predano s pomoću pojmova mimesis i reprezentacija (prikazivanje i predstavljanje). No, da bi se moglo razgraditi i rastemeljiti pojam umjetnosti, nužno je stvoriti novi jezik i k tome imati novo razumijevanje jezika kao takvoga. Vidjeli smo da je stoga postavka o vladavini privida i estetskome opravdanju života ona koja iziskuje rješenje aporije o „kraju umjetnosti“. Ne misli Nietzsche spekulativno-dijalektički, jer inače ne bi mogao dospejti do toga da filozofiju, moral i znanost smatra oblicima dekadencije i nihilizma onoga što je iskonski bljesnulo u Grka kao „tragično mišljenje“. Isto tako, njegovo mišljenje nije tek mito-poetska vrtoglavica metafora i simbola, već strogo i precizno oblikovanje jezika kao otvorenosti događaja nastanka „novoga“ iz bivanja kao vječnog vraćanja jednakoga.

Jezik nam ne služi kao medij komunikacije. Njegova je zadaća metafizički „viša“ od pukog prijenosa nezapisanih i zapisanih misli. Ako je Nietzscheova estetika „filoziologija umjetnosti“, onda je njegovo tumačenje jezika kao igre znakova, značenja i označavanja već na putu destrukcije metafizičke moći posredovanja mišljenja i zbilje. Nije stoga neobično ni ekscesno što je prvi radikalno otpočeo s dokidanjem pojmova poput „bitka“, „bića“ i „biti“. Bez toga nema klasične ontologije. Ali, ono što je u ovome razmatranju za nas odlučujuće odnosi se na njegovo nastojanje da se „umjetnost“ otvori u posve novome smjeru od spora klasično-dekadentno, realističko-naturalističko. Utoliko više što je kritikom Wagnera i njegove ideje cjelovitog umjetničkoga djela (Gesamtkunswerk) dospio do postavke kako jedino ono što sjedinjuje iskustvo tragičnoga mišljenja u iskonu Grka s mišljenjem „fiziologije umjetnosti“ može omogućiti životu da postane „umjetničkim djelom“. (Friedrich W. Nietzsche, Der Fall Wagner: Ein Musikanten-Problem, u KSA, W. de Gruyter, Berlin, 1980. http://www.nietzschesource.org/#eKGWB/WA)

Što, dakle, treba značiti postavka o „volji za prividom“ i „kraju umjetnosti“ u Nietzschea? Naravno, već smo pokazali da to nije ni u kakvom afirmativnome odnosu s Hegelovom postavkom o umjetnosti kao „lijepom prividu“ koja pripada minuloj prošlosti. Ostavimo za sada svaku refleksiju o tome je li s obzirom na stanje naše suvremenosti Hegel bio prorok nadolazećega u doba tehnosfere i otuda „realniji“ od onoga što su htjeli Nietzsche i na njegovu tragu Heidegger, da ne govorimo o čitavom nizu suvremenih mislilaca koji zaslužuju pozornost: naime, da s pomoću umjetnosti omogući spasonosni „drugi početak“ mišljenja izvan zatočenosti metafizikom i njezinim „usudom“ ovladavanja svjetskom poviješću. Ne, „umjetnost“ ne treba spašavati od propasti u tehničkome bezdanu nihilizma.

Nietzscheu je bilo bjelodano da je moderna znanost na putu razotkrića svjetova koji uistinu nisu nikakav dokaz o „objektivnoj“ i „apsolutnoj istini“, već su otvoreno polje upisivanja znakova estetske fascinacije s onime što više nema nikakve veze s „čovjekom“. Umjetnost koju Nietzsche uspostavlja „stimulansom života“ ne govori više o čovjeku kao subjektu zbivanja u smislu njegovih problema i pitanja egzistencije. Umjesto toga, to je „umjetnost“ za doba obezboženosti i apsolutnoga nihilizma koji se mora proširiti svijetom i postati zrak kojeg udišemo da bismo mogli krenuti s onu stranu njegovih epohalnih granica. Figura koja naviješta tzu „novu“ umjetnost, ali koja je starija od stare i pripada iskonu i budućnosti jest ─ nadčovjek (Übermensch). Ali „što“ je i „tko“ jest uopće taj nadčovjek? Heidegger u raspravi „Nietzscheova izreka ‘Bog je mrtav“ („Nietzsches Wort ‘Gott ist tot“) iz 1943. godine jednostavno kaže da to

„ime označava bit ljudstva koje kao novovjekovno otpočinje ulaziti u bitno dovršenje svojega razdoblja. ‘Nadčovjek’ je čovjek, a koji čovjek jest iz te kroz volju za moć određenu zbilju i za nju. Čovjek, čija se bit izvodi iz volje za moć, jest nadčovjek.“ (Martin Heidegger, „Nietzsches Wort ‘Gott ist tot’, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 251. 8. nepromijenjeno izd.)

No, potrebno je izričito ustvrditi da nadčovjek nije nadomjestak za metafizičko značenje Boga i ne stupa na njegovo mjesto. Umjesto takvog načina mišljenja, odveć plošnoga i prekratkoga, u tumačenju Nietzschea za Heideggera postaje ovo „novo“ mjesto smrti Boga izvedeno u pojmu novovjekovne subjektnosti, odnosno pred-stavljajućega i računajućega mišljenja. No, „tko“ jest ovdje taj „subjekt“ ako ne ono što ne pripada umjetnosti kao „stimulansu života“, već racionalnome protokolu stvaranja tehnologije koja nije primijenjena znanost o zbijskome. Njezina se „bit“ zasniva na konstrukciji umjetnih svjetova, te stoga mišljenje postaje apsolutno znanje o gibanju same stvari koja se odmiče od iskonskoga traga dionizijske moći života.

Kao što volja za moć kao umjetnost zahtijeva preobilje životnih snaga, uranjanje u patnju i radost igre bivanja, tako se isto može kazati da je nadčovjek rezultat ovog preobilja intenziteta i konfiguracija odnosa između elementarnih čestica i organskih kodova. No, njegova je ideja u tome što pronosi „istinu“ apsolutnoga privida: da je život estetski slučaj uspostavljanja „najviših vrijednosti“ bez kojih ništa više nema smisla. Umjetnost stvara i razara, a filozofija u „novome“ ruhu genealogije i simptomatologije jedina može tumačiti to djelo-događaj koji se neprestano obnavlja kao vječno ponovno vraćanje. Nije, dakle, volja za moć ona koju Nietzsche vidi kao „bit“ u znanosti i tehnologiji, već u umjetnosti. Razlog je u tome što samo umjetnost stvara ono „novo“. Na taj način omogućuje uvid u prstenujući krug bivanja u ovjekovječenom trenutku. Čovjek je u svemu tome „suvišan“. Njegovo je vrijeme prošlo, a ne kao što to kaže Hegel za umjetnost kao osjetilno sijanje ideje. Što, ipak, preostaje čovjeku u emfatičkome „kraju umjetnosti“ bez koje nema mogućnosti prevladavanja nihilizma? Ništa drugo negoli da otvori prostor dolasku nadčovjeka. Da iz „biti“ umjetnosti koja je sjaj i vrhunac imala već na početku u dionizijskoj svetkovini u Grka spozna kako je „tragično mišljenje“ uvjet mogućnosti podnošenja i spasonosnoga obrata iz začaranoga kruga nihilizma uopće. Bez „volje za prividom“ svijet tone u ravnodušnost zbiljske apokalipse svih dosadašnjih vrijednosti.

Ima li, međutim, ova Nietzscheova misao još uvijek ono spasonosno kao putokaz za nadolazeće, ako je u doba tehnosfere kao doba realizirane metafizike u kibernetici i sâm „umjetni život“ (A-life) sintetiziran iz tehnogeneze onoga što nadilazi svaku razliku „živoga“ i „neživoga“, a mišljenje koje stoji u temelju ovog čudovišnoga raščovječenja nije ništa drugo negoli sinteza računanja, planiranja i konstrukcije ─ tehnoznanstvena proizvodnja svjetova digitalne simulacije, tog privida nad prividima?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026