Copyright ©2026 Žarko Paić

Trenuci u vječnosti – izgaranje i pregorijevanje vremena

September 4, 2025
Trenuci u vječnosti – izgaranje i pregorijevanje vremena
Emanuele Severino

1.

U knjizi Emanuela Severina Bit nihilizma iskazuje se na prodoran način kritika onog mišljenja koje danas pripada suvremenosti kao bezuvjetna vladavina paradigme ʺempirijsko-znanstveno-operativno-anti-metafizičkoga mišljenjaʺ. Takvo mišljenje počiva na razdvajanju bitka i bića, odnosno na otuđenju i zaboravu iskonskoga sklada vječnosti i vremenosti. Otuda je za Severina bjelodano da je čitava povijest Zapada nakon Parmenida ništa drugo negoli ʺstrogo konzistentni razvitak stava koji misli i iskušava biće kao Ništa; i tako, u najstrožem mogućem smislu, to je povijest nihilizma.ʺ

Postoji, dakle, iskonski početak u kojem mišljenje misli bitak u njegovoj otvorenosti kao iskustvo kozmičko-prirodno-ljudske vječnosti u kojem je sve isto i stoga nerazlučivo, te postoji i ono što je u potpunosti određeno nihilizmom zbog toga što počiva na stavu da je biće isto što i Ništa, jer apsolutizira neprestanu promjenu kao kontingentnu nužnost. Što obilježava vladajuću paradigmu mišljenja suvremenosti očito je nešto što čini uvjet mogućnosti svekoliko ustrojenoga ʺempirijsko-znanstveno-operativno-anti-metafizičkoga mišljenjaʺ. To ʺneštoʺ nije nešto u smislu bića kao aliquid ens, već nešto što nije ni bitak niti biće. Uvjet mogućnosti nastanka novoga mišljenja pripada samoj biti mišljenja. Strogo govoreći, da bi mišljenje moglo preuzeti lik ovog vladajućega četvorstva empirije-znanosti-operativnosti-antimetafizike očito je da se morao dogoditi neki apsolutni rez s prethodnom paradigmom mišljenja koja pretpostavlja posvemašnju suprotnost spram čitave povijesti nihilizma. Zašto Severino, za razliku od Heideggera, ovo novo mišljenje koje počiva na znanstvenome pozitivizmu i pragmatizmu naziva anti-metafizičkim? Zar upravo to i takvo mišljenje nije tzv. realizacija metafizike u kibernetici i to kroz sve njezine mogućnosti dovršenja onog početnoga i posljednjega (aché i eschaton)?

I Heidegger i Severino suglasni su oko toga da je onaj ʺprvi početakʺ istinskoga mišljenja koje je oblikovalo Zapad u iskonu Grka. To je razdoblje koje se, paradoksalno, naziva od 20. stoljeća u filozofijskome shvaćanju povijesti grčke filozofije dvojako: ili razdobljem predsokratovaca ili predplatoničara. Ključni dokumenti ovog reza u samoj biti povijesti Zapada kao povijesti njegove filozofije nalaze se u djelu Hermanna Dielsa Predsokratovci: Fragmenti iz 1903. godine. Nikad ne smijemo zaboraviti da imenovanje-znamenovanje povijesnih epoha i stilova, primjerice u povijesti umjetnosti, ne izvodimo iz samorazumijevanja Grka ili srednjovjekovne skolastike ili renesanse. To su samo moderni nazivi za pokušaj situiranja nekog vremenskoga razdoblja ili epohe u slijedu vremena. U ovome slučaju, mišljenje koje otvara uvjet mogućnosti reza spram povijesti nihilizma kako ga je ocrtao Severino skriva se u određenju jednog povjesničara grčke filozofije i klasičnoga filologa koje nastaje s počecima 20. stoljeća. Mi ne određujemo, dakle, ovo izvorno mišljenje Grka kao parmenidizam i heraklitstvo, talesizam i anaksimandarstvo, što bi bilo, čini se, jedino ispravno. Umjesto toga, njihovu autentičnost u događaju mišljenja koje ima karakter svojevrsne alternative povijesti metafizike kao nihilizma uspostavljamo, zahvaljujući Dielsu, zaobilazno, polazeći od onog što više nije iskonsko-izvorno, nego se sa Sokratom i Platonom pojavilo kao povijesno-epohalni rez u mišljenju i tako pridonijelo da se bitak i biće razdvajaju, te da se biće izjednačava s Ništa, kako to rigorozno iskazuje Severino. Sve što nije otuda nihilizam ima značajke nekog stanja koje se imenuje vremenskim prijedlogom pred. Predsokratovci ili predplatoničari su stoga i predmetafizičari, odnosno mislioci koji još nisu ʺukaljaniʺ poviješću nihilizma.

Što time hoćemo reći? Zacijelo ne da bismo jednoznačno tvrdili kako metafizika valjda otpočinje sa Sokratom i Platonom, jer je u njih posve jasno odijeljeno onostrano od ovostranoga, svijet ideja od svijeta zbiljskih pojava u životu. Metafizika je odveć složena stuktura mišljenja da bi smo mogli olako ustvrditi njezin početak izvan stvarnoga početka onog što se naziva filozofijom, a što upravo Heidegger u predavanju Što je to ‒ filozofija? održanome u kolovozu 1955. godine u Cerisy-la-Salle u Normandiji naglašava kad tvrdi da ʺriječ / Φιλοσοφία/ govori nam da je filozofija nešto što najprije određuje egzistenciju grčkog duha. I ne samo to ‒ Φιλοσοφία ‒ određuje i najunutarnjije osnovne crte naše zapadnoeuropske povijesti.ʺ

No, Heidegger polazi od toga da je filozofija nemoguća bez filozofa, a riječ φιλόσοφος navodno je Heraklitov izum i odnosi se na čovjeka koji odgovara onome što ga izaziva da misli. To što ga izaziva i čemu teži biti u skladu jest mudrost ili grčki σοφόv. Problem je, dakle, što metafizika nije nekim čudom izvan izvornoga značenja filozofije, a filozof za ʺpredsokratovcaʺ Heraklita jest onaj koji filozofiji daje mogućnost da bude misaono djelotvorna upravo zato što je egzistencijalna potreba čovjeka par excellence. Kad to ne bi bila, mogli bismo je smatrati nečim puko izvanjskim poput lagodnosti užitka koje pružaju stvari za ures i ukrašavanje doma. Taj σοφόv nagovara čovjeka na mišljenje poput neke silne moći kojoj se ne može izmaknuti. Ipak, razlika je u tome što σοφόv nije izvor erotske požude. Njegovo ʺdemonskoʺ nagovaranje proizlazi iz događaja osmišljavanja svijeta što nije moguće bez djelovanja filozofa. Mi ne možemo dospjeti do izvorišta grčke filozofije kao metafizike a da iz ove suvremenosti u znaku vladavine pozitivnih tehno-znanosti ne oslobodimo duhovni prostor za mišljenje koje pretpostavlja upravo ono što izvorno filozofija označava, naime ljubav spram mudrosti ili onoga što kazuje σοφόv.

Što znači otvoriti prostor drukčijem mišljenju iskona? Ponajprije, to znači poći od nužnosti jedne metode koju je Heidegger na tragu Husserlove fenomenologije iskušao u svojem djelu Bitak i vrijeme. Nazvao ju je destrukcijom tradicionalne ontologije kao metafizike Njezina je temeljna zadaća bila u zadobivanju pročišćenoga pojma smisla bitka u horizontu iskonskoga vremena. Nije nimalo slučajno da je ova destrukcija u 20. stoljeću otvorila put svim kasnijim dekonstrukcijama i novim konstrukcijama filozofije i društveno-humanističkih znanosti iz jednostavnoga razloga što je mišljenje postavila kao kritiku temeljne ekstaze novovjekovno shvaćenoga vremena iz aspekta aktualizirane sadašnjosti. Vijeme koje se kristalizira u ovome ʺsadaʺ nužno zatvara i iskonsko shvaćanje prostora u ovo ʺovdjeʺ i tako ono složeno u ekstatičkome dosezanju struna vremena gubi navlastiti potencijal otvorenosti u ono prošlo i nadolazeće bez vulgarne redukcije bitka na pragmatiku znanja u ʺvječnoj sadašnjostiʺ (nunc stans). Heideggerova ʺdestrukcija tradicionalne ontologijeʺ u bitnom je smislu bila pokušaj radikalnoga obrata čitave dosadašnje metafizičke tradicije zapadnjačke povijesti, a kako smo vidjeli on je tu i takvu povijest sagledao i kao sudbinu ili udes (Geschick) filozofije uopće. Problem je što se odnos bitka i vremena očito nije mogao misliti bez uvida u zaborav bitka samoga. A to je za Heideggera očigledno značilo i destrukciju metafizičkoga shvaćanja onog što povezuje iskonsko vrijeme s iskonskim pojmom vječnosti i to ne kao bez-vremenosti, nego kao nečeg što je upravo Severino baveći se Parmenidom nazvao izvornom strukturom bitka uopće.

Povratak u ono iskonsko-izvorno, na paradoksalan način, označava promišljanje uvjeta mogućnosti onog nadolazećega. Utoliko je za današnju vladavinu tehno-znanstvene konstrukcije objekta X naprosto nepojmljivo kako ono naizgled ʺzauvijekʺ prošlo i očuvano samo u arhivima sjećanja tzv. povijesti filozofije kad je riječ o mišljenju predsokratovaca poput Parmenida i Heraklita može uopće biti suvremenije od aktualnih filozofija znanosti i tehnologije i možda čak, kako su to pokazali Heidegger i Severino, stimulansom za izglede nadolazeće filozofije. Razlog ove nepojmljive ʺsuvremenostiʺ iskonskoga mišljenja proizlazi otuda što je ono u svojoj bitnoj nakani onto-kozmologijsko, a ne teo-antropologijsko. Postoje stoga samo dvije temeljne strukture mišljenja u čitavoj povijesti metafizike. Prva je ona grčka koja polazi od pitanja o smislu bitka-kao-svijeta i iz odgovora na to pitanje uspostavlja razumijevanje i položaj onog božanskoga i ljudskoga, a druga je ona skolastičko-novovjekovna koja polazi od pitanja o smislu Boga-kao-čovjeka u svoja dva načina pojavljivanja: teocentričnome i antropocentričnome. Bitak-kao-svijet u Grka dohvaća iskonsko shvaćanje vremena i vječnosti iz otvorenosti samoga bitka, dok Bog-kao-čovjek pretpostavlja mišljenje koje ponajbolje iskazuje Hegelov pojam apsoluta kao istovjetnosti subjekta i supstancije. Otuda su najveći mislioci Zapada iz unutarnjega okružja povijesti metafizike Aristotel i Hegel. Filozofija, dakle, nije tek refleksija o bitku kao takvome, o biću i biti čovjeka, već navlastiti povijesno-epohalni događaj mišljenja s kojim u egzistencijalni odnos nastupaju bitak, bog, svijet i čovjek. Dvoznačna i dvostruka stuktura mišljenja postaje nužno četverostručje, jer da bi metafizika mogla misliti povijest vlastita mišljenja u povijesnome kretanju same stvari mišljenja (to auto), mora se uspostaviti konstelacija odnosa koja u svim svojim modifikacijama polazi od vladavine onog iskonskoga i početnoga.

U razdoblju koje karakterizira predmetafizičko mišljenje unutar grčke filozofije ova konstelacija je u znaku vladavine bitka kao vječnog i nepromjenljivoga načina bitstva svega što jest. Ono Jedno-Sve, u Heraklitovu smislu, obuhvaća bića ali ne u smislu njihova stvaranja, već u smislu sabiranja kojim ono što je nepromjenljivo i vječno postaje povijesno vremenito i tako je izvorni odnos između vječnosti i vremena neposredovano jedinstvo bitka, bića i biti čovjeka. Neposredovanje označava prvotno iskrsavanje bića u svijet. Tek s nužnošću ozbiljenja potrebe za Drugim u razvitku organske prirode na Zemlji od bilja, životinja do čovjeka posredovanje postaje medijem života uopće. Nije stoga začudno zašto, primjerice, Nietzsche ovaj genealogijski moment izvorne prirode koji se otvorio predmetafizičkim Grcima opisuje kao ono divlje i kaotično stanje. Svijet nije, dakle, shvaćen u kreacionističkome značenju kao u teologiji sv. Augustina ili sv. Tome Akvinskoga. Posve suprotno, svijet je onto-kozmo-centričan način kojim se pojavljivanje bitka u bićima događa kao ono Isto u svim preobrazbama stanja stvari, te se utoliko svekoliko bivanje ili postajanje bića u procesu promjene ne može osamostaliti i preuzeti moć izvorne stukture. To je razlog zašto Severino u pojmu bivanja ili postajanja (Werden, devenir, Becoming), kojim se suvremena metafizika od Nietzschea do Deleuzea uzdiže do mišljenja čistih kontingencija, mnoštva i razlike, vidi korijen povijesti nihilizma. Jer ono što samo biva ili postaje nečim drugim jest zapravo Ništa i to kao temeljno načelo ne samo ljudskoga stvaranja. Početak je ovog procesa dinamičkoga shvaćanja bitka u Aristotela i posljedično u sv. Tome Akvinskoga, jer je Bog kao actus purus uzročnik svekolike promjene bitka bića, što je posvjedočeno skolastičkim mišljenjem o biti stvaranja svijeta uopće iz načela creatio ex nihilo. Ako je rez u biti metafizike onaj koji mišljenje dijeli na autentični pristup bitku i vremenu polazeći od mišljenja Istoga kao nepromjenljivoga i vječnog u smislu povijesne ekstatičnosti bitka-kao-svijeta naspram mišljenja koje misli Boga-kao-čovjeka u smislu stvaratelja iz čega slijedi da je sve što jest povijesno samo ne-autentično zbivanje procesa teo-tehnologijskoga centrizma, onda je samorazumljivo zašto upravo Severino ne može razdoblje postmetafizičkoga mišljenja odrediti kao mogućnost onog spasonosnoga kao takvoga. Nije li zapanjujuće da je ono isto podjednako u načinu stvaranja tzv. prirodnoga i tzv.umjetnoga svijeta, budući da Božji i tehnologijski um stvaraju ex nihilo? U Biti nihilizma nailazimo na sljedeće iznimno provokativne i rigorozne formulacije o tome.

ʺTrijumf tehnologije jest trijumf nihilizma. Mnogi iz suvremene kulture priznaju tu činjenicu. Ali zapadna kultura nije raspoznala bitan smisao nihilizma. (…) Tehnologijska moć i razaranje svetoga i kerygme ne impliciraju zaborav naših korijena, iako su naši korijeni gradnja u vremenu, a znanost i tehnologija su najrigoroznija konzistentna realizacija ove izgradnje. Budimo sigurni, pustinja raste. Ali pustinja je vrijeme i usud ovog rasta je tehno-znanstveno vladanje nad zemljom. Svi graditelji-vremena koji s Heideggerom, Adornom, Marcuseom, Habermasom, Frommom, Ellulom, Ricouerom i mnogim drugima pripadaju kulturi koja osuđuje tehnologijsku civilizaciju – svi oni koji se opiru rastu pustinje i brane čovjeka i njegovo dostojanstvo nužno promašuju…Filozofija, kršćanstvo, marksizam, umjetnost, su kolosalne olupine ove svagda rastuće pustinje.ʺ

Ovo je naizgled najradikalniji obrat u suvremenoj filozofiji. Povratak iskonskome ili predmetafizičkome mišljenju kao eksplicitni povratak Parmenidu za Severina predstavlja jedini put osmišljavanja bitka-kao-svijeta. Suvremenost zahtijeva stoga kerygmu, ono spasonosno u mišljenju koje zemlju uzima za zalog otvorenosti spram nadolazeće budućnosti onkraj svekolikog ʺtrijumfa tehnologije kao trijumfa nihilizmaʺ. No, kako pritom objasniti da Severino izjednačava Heideggera sa svim drugim misliocima koji su upravo za Heideggera na ovaj ili onaj način zapali u vladavinu ʺrealizirane metafizikeʺ poput Adorna, Marcusea i Habermasa, filozofe tzv. Frankurtskoga kruga ili kritičke teorije društva ‒ pa zar to nije u najmanju ruku posvemašnji misaoni promašaj? Očito je, naime, da Severino do toga dolazi zbog toga što ima u vidu Heideggerovu alternativu ovom trijumfu nihilizma u znaku vladavine tehnoznanstvene pragmatike znanja iz njegova kasnoga mišljenja kad suprotstavlja tzv. računajuće i predstavljajuće mišljenje (Rechnen) kazivajućem mišljenju (Dichten); kad se bavi Nietzscheom i Hölderlinom, a pred kraj života slikarima poput Cézannea i Klea. Problematično je što Severino uzima od Marxa i Heideggera dva temeljna pojma za svoju ʺontologijsku destrukcijuʺ mišljenja moderne zaslijepljenosti napretkom tehnologije, a to su otuđenje i zaborav bitka, dok istodobno Heideggera uvrštava u krug suvremenih metafizičara raznolikih orijentacija od negativne dijalektike, otvorene dijalektike do postfenomenologije, pa čak i do egzistencijalne popularne psihologije à la Fromm. Dodatni argument protiv Severina i njegove problematične radikalnosti obrata u mišljenju na putu spram Parmenida može se razabrati i u tome što je s Heideggerom suvremena filozofija podarila dijalogu s predmetafizičkim mišljenjem ponajviše pozornosti. Dokaz su mnogobrojna Heideggerova predavanja o Parmenidu, Anaksimandru i Heraklitu te uporno inzistiranje da je s Platonom nastala ʺvelika pričaʺ o metafizici, koju je prije Heideggera, uostalom, na impresivan način uspostavio Nietzsche. Naposljetku, sam je Nietzsche tvorac ovog složenoga pojma koji ima negativno značenje za čitavu povijest Zapada do njegova kraja ‒ nihilizam.

U čemu je onda, osim problematičnosti, nesumnjiva lucidnost Severina za suvremenu filozofiju kad je riječ o povratku predmetafizičkome mišljenju? Jednostavno u tome što on svaki iskaz o bivanju ili postajanju, svekoliko povijesno zbivanje u smislu ne-postojanosti i ne-vječnosti kao bezvremenosti u bilo kojem vidu obrane pred trijumfom tehnologije smatra nedostatno vjerodostojnim. Nije dostatno kritički razmatrati uspostavljanje tehnologije opasnošću i onim čudovišno neljudskim (Unheimliche) poput nuklearnoga oružja. Još je manje plodotvorno uzdati se u moć tehničkoga samousavršavanja koje će spasiti čovječanstvo od pada u bezdan nihilizma. Ono najintrigantnije za raspravu o ʺkoristi i šteti prevladavanja povijestiʺ za život suvremenoga mišljenja predstavlja svojevrsna kritika Nietzschea i Heideggera polazeći od njihova nastojanja da iz biti umjetnosti otvore mogućnost nadolazećem mišljenju. Ovo mi se čini odlučujućim mjestom za daljnje razmatranje. Ako, naime, umjetnost nije nikakva vjerodostojna alternativa modernome nihilizmu tehnologije, onda se postavlja pitanje na kojem temelju Severino uopće može gotovo ʺepigonskiʺ hajdegerijanski ustrajavati na kritici suvremenoga doba i njegove tehno-znanstvene biti konstrukcije umjetnih svjetova? Nietzsche je gotovo u apodiktičkome tonu apokaliptičara i satira moral i znanost smatrao reliktima metafizičkoga nihilizma i otuda nedostojnim za filozofa koji teži ozbiljenju volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. Umjetnost mu je bila stimulans za život, a lik umjetnika jedini pokazetelj smjera kojim istinski život može istisnuti laž i privid tzv. zbiljskoga života kao realizacije biti čovjeka kao animal rationale. Nema nikakve dvojbe da Severino nije u tome zagovornik neke postmetafizičke etike à la Lévinas ili Jonas, niti se, pak, priklanja sekti novih filozofa znanosti i tehnologije. U jednom razgovoru s fizičarem i nobelovcem Rogerom Penroseom, gorljivo je branio čast metafizike i filozofa suprotstavljajući se argumentima pozitivnih znanosti o nužnosti i koristi umjetne inteligencije za život. Kazao je, naime, da je svijest polje koje umjetna inteligencija ne može doseći i da je stoga pravo pitanje našeg vremena u proizvodnji svijesti.

U nastavku elaboracije o ničeanski kazano neminovnome razdoblju nihilizma u kojem ʺpustinja rasteʺ Severino ustvrđuje da se ovoj kozmičko-ljudskoj entropiji ne može doskočiti time što će se ʺsuprotstavljati rastu pustinje vraćanjem tradicionalnim ili arhaičnim formama ljudske civilizacijeʺ.

Naravno, ni najokorjeliji teologijski fundamentalist danas ne lišava se blagodati tehnosfere u svakodnevnoj komunikaciji. No, posve je drugo ako povratak Parmenidu znači i obrat u samoj biti zapadnjačke metafizike. Alternativa nihilizmu stoga nužno mora biti u izvođenju onog mišljenja koje se ovom otuđenju i zaboravu bitka pojavljuje kao povratak izvornome shvaćanju vječnosti i vremenosti. Za Severina sinteza i istovjetnost bitka, bića i biti čovjeka prethodi svakoj mogućoj razlici. U tom smislu bića nisu određena bivanjem ili postajanjem drukčijim u stalnoj preobrazbi bitka. Bića nisu, dakle, određena logikom ništenja, već logikom samopotvrđivanja koja govori da je Sve-Jedno, odnosno da je biće u svojoj bitosti vječno i nepromjenljivo i da je stoga priroda (physis) u svojoj veličajnoj strukturi s onu stranu svakog čina umjetne konstrukcije. Povratak iskonu i navlastito Parmenidu znači ujedno i razotkriće onog što se Grcima činilo samorazumljivo. Da, naime, bitak jest, a ne-bitak nije. Da Ništa nije i ne može biti uvjet mogućnosti nastanka nečega kao nečega, već da se bitak u svojoj vječnosti i nepromjenljivosti mora misliti kao ono Isto što se vječno pojavljuje i nestaje u pojavi, poput puta Sunca i Dana. Mišljenje koje to priznaje, a ne prihvaća zahtjeve svekolikog privida promjenljivosti bića u stalnoj preobrazbi svojih akcidentalnih stanja, ne potrebuje stoga nikakvu auru umjetnosti za svoj mogući ʺdrugi početakʺ niti se, pak, mora izvoditi u kazivajućem načinu osmišljavanja bitka kao događaja (Ereignis). Nastajanje umjetnosti u Grka, uostalom, proizlazi iz mitske izvorne strukture koja u jedinstvu slike i jezika izgovara ono isto što i predmetafizičko mišljenje u fragmentima ‒ da bitak jest ono Isto, vječno i nepromjenljivo.

2.

U metafizičkome razumijevanju kroz povijest Zapada do razdoblja vladavine tehnosfere vidjeli smo da postoje dvije temeljne paradigme: ona grčka koju određuje konstelacija odnosa s označiteljem kao što je to pojam bitka i njegova označenoga ‒ svijeta, da se poslužim kategorijalnim sklopom semiologije, te ona srednjovjekovno-novovjekovna s pojmovima Boga i čovjeka. U obje paradigme na djelu je mišljenje koje proizlazi iz događaja u kojem se sintetički nalaze svi relati u relaciji. Nemoguće je zamisliti da bi, primjerice, pojam čovjeka mogao imati apsolutno značenje; da bi čovjek mogao imati status subjekta kao gospodara nad prirodom. Doduše, u povijesti filozofije govori se kako je razdoblje stoika i skeptika ono koje nazivamo antropologijskim razdobljem. No, to ne znači da postoji bilo kakva osamostaljena filozofijska ili politička antopologija kao u 20. stoljeću. Shvaćanje bitka, dakle, presudno je kakav će biti svijet, po kojim će se spoznajno-djelatnim kriterijima zbivati odnosi između bogova, prirode i ljudi u zajednici (polis). Stoga je iskonsko grčko, predmetafizičko mišljenje onto-kozmologijsko. Bitak kao Jedno-Sve u svojoj otvorenosti sabire sva bića u harmoničnu cjelinu koju nazivamo svijet. Svjetovnost svijeta pripada metafizičkome horizontu unutar kojeg pojava mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti zaokružuje cjelovitost i sklad između kozmosa i polisa. U drugoj paradigmi bjelodano je kako sveza između teologijskoga kreacionizma i znanstveno-tehničke produkcije bitka kao predmeta konstrukcije počiva na božansko-ljudskome shvaćanju stvaralaštva. Kad grčki pojam poiesisa postaje latinski creatio, nije nimalo slučajno da će s Descartesom novovjekovna epoha vladavine bitka kao moći konstrukcije znanstveno-tehničkoga svijeta nastati iz sekulariziranoga pojma creatio ex nihilo. Svijet više nije ono neposredno dano i otvoreno u kozmo-političkome okružju svekolikih bića, već trijumf nihilizma u formi moderne tehnologije. Pogledajmo kako Severino izvodi ovaj događaj nastanka biti tehnologije u okviru zapadnjačke povijesti.

ʺOd samoga početka metafizičkoga mišljenja, bitak je bio techne. U Sofistu (247 d-e) Platon definira bitak kao dynamis (moć): ono što jest (to on) jest ono što ima moć činiti ili biti učinjeno (dynamin eit’ eis to poiein eit’ eis to pathein). (…) Ali moć jest sama bit techne, jer ako techne može biti podijeljena u proizvodnu techne i akvizativnu techne (poietike techne, ktetike techne), akvizicija bića – takva kao što je pravljenje novca, održavanje vlasništva, lov, borba, znanje ‒ nije ništa drugo negoli uspostavljanje onoga što je već bilo proizvedeno u različitim oblicima poietike techne. Razlika između božanske techne i ljudske techne (theia techne, anthropine techne, ibid. 265 b-e) jest, prema tome, temeljna razlika između bića. (…) Danas, theia techne je nadomještena s anthropine techne, ali značenje bitka je ostalo istovjetno s onim koje je postavio Platon jednom i zauvijek u zapadnjačkoj povijesti. Bog i moderna tehnologija su dva temeljna izraza metafizičkoga nihilizma.ʺ

Što drugo iz ovog ulomka iz Biti nihilizma možemo zaključiti osim da je konstanta u metafizičkome mišljenju da proizvođenje bića proizlazi iz božansko-ljudske moći stvaranja? Platon je nesumnjivo otac-utemeljitelj metafizike koja proizvodnju izjednačava s temeljnom moći stvaranja bića. Bitak nije, dakle, ravnodušno postojanje koje u svojem početnome samoodređenju jest ono Isto i stoga se hegelovski nalazi na istome ontologijskome položaju kao i Ništa. Naprotiv, bitak se razumije kao Moć proizvođenja bića. No, tako shvaćen bitak jest istodobno uvjet mogućnosti za uspostavljanje vremena u horizontu teo-antropologijskoga apsolutiziranja vječne sadašnjosti kao apsoluta s kojim se i izvorna vječnost i izvorno vrijeme svode na ʺmrtvu ireverzibilnostʺ trenutaka u vječnosti koji su isti i bez-razlikovni. Čitava povijest metafizike koja od Platona shvaća bitak kao téchne postaje povijest izgaranja i pregorijevanja vremena u totalnoj unifikaciji bitka bića. Jer, kada se bitak shvaća iz proizvodne stukture djelotvornoga odnosa spram svijeta, onda je samorazumljivo da je poiesis apsolutna moć proizvodnje svijeta kao povijesnoga hoda spram vlastita samo-razaranja. Téchne je u suvremeno doba postala planetarno-globalna tehnosfera koja više nije, i tu je bitna razlika spram realizacije metafizike kako ju shvaćaju i Heidegger i Severino, ništa božansko i ništa ljudsko, kao što to nije niti ničeanski shvaćeni nihilizam vladavine nadčovjeka. Doduše, i u Platona i još više u Aristotela dynamis koji određuje bit bitka jest istovjetno s Moći koja proizlazi iz téchne. No, tehnosfera ima dodatni stimulans za postmetafizičko razumijevanje odnosa bitka i mišljenja, jer je čista kontingencija i emergencija realizacije potencijala umjetne samosvijesti. Problem je u tome što takva ʺsamosvijestʺ nije tek mimesis i repraesentatio tzv. prirodne svijesti o kojoj govori Severino u raspravi s Penroseom, nego autopoietički sustav prijenosa, pohrane i proizvodnje informacija čime dolazi do sinteze živoga i neživoga. To, naravno, ne znači da će budući kvantni strojevi mišljenja filozofirati ili biti znanstvenici. Posve suprotno, bit tehnosfere je u nastanku treće paradigme mišljenja s onu stranu metafizike uopće.

Taj tertium datur nužnom slučajnošću ili onime što Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? nazivaju hibridnim izrazom preuzetim od književnika Jamesa Joycea ‒ kaosmosom ‒ nadilazi horizont zapadnjačke filozofije i znanosti, te postaje tehno-estetički novi apsolut koji živi u ireverzibilnoj vječnosti. Njezino je vrijeme dinamično i relativno, jer više nema nikakve dodirne sveze s onime što Severino naziva zemljom i biti čovjeka. Otuda valja na posve drukčiji način sagledati njegovu krajnje uznemirujuću i uistinu provokativnu postavku kako alternativa trijumfu zapadnjačke tehnologije nije u biti umjetnosti. Razlog je lako vidjeti nakon što smo se osvjedočili kako Severino, ali bez bitne razlike spram Heideggera, određuje početak metafizičkoga temelja razumijevanja bitka u Platona kao téchne. Ono što ipak valja ovdje posebno istaknuti jest Severinova misaona odluka da povratak predmetafizičkome mišljenju Parmenida izvede iz postavke o vječnome pojavljivanju bitka te otuda proizašloj biti čovjeka. No, nije li onda problematično svako razumijevanje povijesti koje metafizički ima u horizontu svojih putovanja uzrok-početak i kraj-svrhu (arché-eschaton)? Ne proturječi li ovaj iskonski grčki smisao razumijevanja bitka i vremena polazeći od aiona ili vječnosti zbiljskoj povijesti svijeta koja ne može postojati bez onog što je izvor svekolikoga nihilizma, naime poiesis kao téchne, odnosno stvaralačke dinamike ljudske egzistencije u svijetu? Čemu uopće povratak Parmenidu ako ne stoga što je apsolutna brzina trijumfa tehnologije dovela do kraja bit onog ljudskoga u srazu s Moći neljudskoga? Sve što Severino čini na svojem misaonome putu uspostavljanja iskonske vječnosti naspram povijesno aktualiziranoga vemena totalne tehničke produktivnosti nije ništa drugo negoli pokušaj izvođenja jednog drukčijeg mišljenja kao alternative tehnologijskome nihilizmu i apokalipsi. Taj put, međutim, čini se problematičnim upravo zbog toga što je ono iskonsko ili izvorno već uvijek ʺprošloʺ, iako se čini da usudno i nadalje određuje našu suvremenost. Da, Severino ima pravo u raspravi sa Penroseom što pokazuje kako od Platona mišljenje počiva na ideji kako poiesis određuje bit bitka i otuda samu svijest kao prirodnu u razlici spram umjetne. No, postavimo pitanje ne da bismo dali pravo Penroseu u njegovoj argumentaciji koja nalikuje Simondonovoj postavci o suživotu ljudske i umjetne inteligencije. Pitanje glasi: a što ako mišljenje u postmetafizičko doba više uopće ne počiva na Platonovu techno-poiesisu, već se iz autopoietičkoga načina artikulacije pokazuje kao stvaralačka evolucija novih događaja s onu stranu svega božansko-prirodno-ljudskoga? Nije li time bit čovjeka u otvorenosti spram nadolazećega koje više nije ni budućnost u znakovima vječne sadašnjosti, a niti u znakovima ʺmrtve ireverzibilnostiʺ povijesnoga kontinuiteta?

Grci nisu imali riječ za umjetnost, već su to stvorili praktični i pragmatični Rimljani. Njihov misaoni put umjetnost razlikuje od prirode, pa je ars poetica, doduše, prijevod grčkoga izraza poietice téchne, ali s već jasnim ulaskom u svijet umjetničke proizvodnje kao neke vrste ograničene autonomije. Razlog leži u tome što je mitska slika svijeta u Rimu bila već uvelike oskrnavljena posvemašnjom politizacijom života kao vječne okrutnosti u borbi za moć. Umjetnost se, dakle, pojavila s rimskom dekadencijom, a ne s grčkom klasikom. Utoliko je bjelodano zašto Severino ne vidi u umjetnosti nikakvu alternativu trijumfu tehnologijskoga nihilizma. Za njega je umjetnost svagda ono što proizlazi iz Platonova razumijevanja bitka. Naime, umjetnost je proizvođenje bića iz Ničega i njezin je izvor téchne. Kad se sklope umjetnost i tehnologija u stvaranju novih svjetova, dobivamo tehno-poeitički svijet moderne opsesije sa strojevima i onim što čini bit umjetne inteligencije, a to je proizvodnja umjetno stvorenoga mišljenja kao konstrukcije umjetnih svjetova. Ako bismo ovdje htjeli pokazati da je kritika Heideggera istodobno i kritika Nietzschea motivirana pokušajem da se dopre do skrivenog ʺtemeljaʺ mišljenja onkraj metafizičke postavke o bitku kao poiesisu i téchne, mogli bismo kazati da analize Severina nisu u tome nimalo upečatljivije od Heideggerovih. Štoviše, kritika moderne tehnologije kao postava (Gestell) iz horizonta događaja (Ereignis) omogućuje postmetafizičkome mišljenju daleko veće mogućnosti u ʺosmišljavanjuʺ (Besinnung) ovog planetarnoga razdoblja vladavine ʺsvjetske noćiʺ u kojoj pomrčina bitka dovodi do nihilizma kojem se ne može doskočiti nikakvim povratkom Parmenidu niti izvornome smislu vječnosti i vremenosti.

Problem je u tome što odnos između onog pred-i-post-metafizike nije moguće razriješiti više niti nekom novom ʺdestrukcijom tradicionalne ontologijeʺ, a niti povratkom Parmenidu koji bi istodobno bio put posvemašnjega ovjekovječenja onog što povijesno lutanje svjetova drži na uzdi poput vrhovnika Zeusa i svih drugih olimpskih bogova. Jednostavno, Severino podaruje ʺzastarjeluʺ kozmologijsku sliku svijeta, onu koja je možda imala svoje veličajne trenutke u iskonu Grka s njihovim mitovima i religijom, umjetnošću, filozofijom i znanošću. Ta je paradigma, na uistinu zapanjujući način, iskonsko svjetlo svijeta u svim civilizacijama, a ne samo u zapadnjačkoj, poput pastoralne simfonije ili vječnog proljeća bogova i ljudi. Ona rasvjetljuje tamu povijesnih svjetova, ali ne može biti svjetionik ni u kakvim okolnostima za suvremeno doba. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što je ovo ʺovdjeʺ i ʺsadaʺ povijesno-epohalno realizacija vladavine trećeg poretka kibernetike u kojem autonomni strojevi mišljenja pragmatično rješavaju probleme svijeta kao tehničke probleme. Služimo se alatima umjetne inteligencije koji počivaju na logici da ʺpustinja rasteʺ odnosno na logici informacijske entropije i na temelju slučaja i kontingencije, a ne nužnosti i determinizma. Paradigma koja objašnjava ovo vrijeme ʺsadaʺ koje ne protječe više, već prolazi ubrzano poput trenutka zaborava, pripada onome mišljenju koje više nije filozofijsko, ali nije ni umjetničko, već je posrijedi tehno-epistemologija događaja. Nihilizam je postao ʺudomaćenʺ i tu se nema više što dodati ni oduzeti svim dijagnozama Nietzschea, Heideggera i Severina. No, to što je Ništa unutarnji pokretač proizvodnje novih virtualnih svjetova ne znači istodobno da smo osuđeni na beskonačno trajanje agonije zbiljskoga. Umjesto toga, pred nama je nadolazeće vrijeme izgaranja i pregorijevanja vremena kao doživljaja ispunjenosti i sklada vječnosti i vremenosti. Zaboravimo na to da možemo više išta promijeniti u shvaćanju bitka i vremena bez radikalne promjene mišljenja i to bez ustrajavanja na onome što je bilo predmetafizički i što se zbiva postmetafizički. Ono što preostaje jest samo u očuvanju zadaće i biti filozofije nakon njezine realizacije u kibernetičkome događaju apsolutne tehnosfere. A to znači biti u lutanju svjetovima ʺsadaʺ i ʺzauvijekʺ kao međuzvjezdani nomadi koji umjesto prvotnoga čuđenja nad onime što jest bitak postaju čudovišno (Unheimliche) izazvani na promišljanje razloga i slučaja nastanka novih svjetova. Naša je sudbina da umjesto pitanja o tome što nešto jest (quiddittas), istražujemo zašto nešto uopće nastaje (quoddittas). I gotovo da smo u napasti da preokrenemo Leibnizovu znamenitu izreku i nasposljetku kažemo još samo ovo:

Zašto ʺjestʺ uopće Ništa, a ne nešto?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026