Copyright ©2026 Žarko Paić

Tragedija bez patnje

O tajni suvremene egzistencije

(Poglavlje iz knjige Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.)

June 8, 2025
Tragedija bez patnje
Irene Pappas

1.

Povijesni likovi ljudske egzistencije odgovaraju ideji čovjeka kroz pet načina očitovanja „duhovnoga bitka“: (1) mita, (2) religije, (3) umjetnosti, (4) filozofije i (5) znanosti. Likovi pritom poprimaju različite obrise i figuralno određenje. Sjetimo se tek načina kako je tijekom povijesti lik filozofa mijenjao značenje počevši od Heraklita, Sokrata do Spinoze, Marxa, Kierkegaarda i Nietzschea. Ovdje, dakako, nije posrijedi slikovno ozbiljenje ideje. Umjesto toga mislimo na simboličko značenje lika kao duhovne moći ozbiljenja onoga što čini bit ideje u pojavnome svijetu. Epohe se mogu čak odrediti vladavinom referencijalnih okvira njihove moći kojom upravljaju ne samo ljudskim svijetom, već i prirodom, odnosom kozmičkih sila, konstelacijama društva, politike i kulture. Nije nimalo neobično da se ono prvotno ili začetno (arché) odvija u neposrednosti odnosa božanskoga, prirodnoga i ljudskoga. Mitski čovjek odnosi se spram bitka tako da ga opjevava kao tajnu postojanja živeći smjerno u strahu od bogova. Tome usuprot, znanstveni čovjek s nastankom novoga vijeka bitak već ništi time što ga preobražava u predmet i predstavljanje kao znanstveno određeni objekt.

Utoliko su mit i znanost, ono početno i ono krajnje u povijesno-epohalnome slijedu vremena, međusobno u paradoksalnome odnosu afirmacije i negacije. Nije slučajno da će znanstveni pozitivizam s Augustom Comteom, primjerice, vjeru u napredak ljudskoga roda/vrste pripisati znanstvenoj objavi prvih i posljednjih ciljeva ljudske civilizacije i time dovesti do sinteze dva naizgled oprečna diskursa ─ oponašanja i predstavljanja teodiceje svijeta i tehnogenetske konstrukcije svjetova. Znanost koja operira s pojmom funkcija i algoritama zasniva se na načelu dostatnoga razloga (principium rationis) i na vjeri u posljednju svrhu istine koja oslobađa čovjeka od neznanja i praznovjerja. Ali, način njezina kazivanja u bitnom se pokazuje novim mitskim odnosom spram vlastitih temelja. Mitski je čovjek osjećao neposrednu povezanost bitka s bićima. Otuda špiljsko slikarstvo nikad nije bilo u funkciji neke mistične alegorije o nastanku svijeta i njegovu kraju (Vidi o tome: Georges Bataille, „Lascaux ili rođenje umjetnosti“, Europski glasnik, br. 8/2003. S francuskoga prevela Ana Buljan.) Znanstveni čovjek racionalno vidi da bitak više nema postojanost i nepromjenljivost. Umjesto toga već je sve u postajanju i procesu stvaranja svijeta. Na temelju tehnologijske simulacije u virtualnim avatarima odvija se proces ubrzane transformacije života. Biti, dakle, znači osjećati i misliti korelativno pobudom koja dolazi iz događajnosti događaja s onu stranu opreke bitka i bića. Svekolika povezanost od mitskoga osjećanja blizine s bogovima i demonima nije strana suvremenom objektiviranju mistične sveze čovjeka i neljudskoga. Tzv. internet stvari, ili pak noosfera s onu stranu obitavališta bilja, životinja, ljudi svjedoči o uzdizanju i nadilaženju tijela u metafizičkome shvaćanju korporalnosti.

Prvo i posljednje, međutim, ne odnosi se tek na pitanje o nastanku svega što jest i na odgovoru o smislu onoga što je nastalo i nestaje. Ako je početak povijesnoga događanja u onto-teo-kozmo-antropologijskome smislu određen mitskim načinom vođenja ljudske egzistencije, onda je ono što se pojavljuje u tom događaju kao iskonsko i začetno istodobno u zametku i najava kraja povijesti uopće. Na nekim mjestima razlaganja ove „sudbinske“ strukture metafizike, Heidegger će unatoč jasnog znaka neutemeljenosti istinske povijesti iz mitskoga kazivanja o bogovima i ljudima u Grka ostati poput Hölderlina i Nietzschea „začuđen“ kako se ono čudovišno i neljudsko, ono tjeskobno i strahotno, što je gotovo izjednačeno s ništavnošću Ništa, probija u onto-teologijski karakter filozofije kao metafizike. (Martin Heidegger, „Was ist Metaphysik?“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978. 2. dopunjeno i pregledano izd. str. 103-121.) Drugim riječima, ako za Heideggera kao „posljednjeg filozofa“ na tragu njezine metafizičke sudbine/poslanstva postaje neupitno da povijesno zbivanje može nastati tek s filozofijom koja pita o smislu bitka kao takvoga polazeći od pitanja o egzistencijalnome ustrojstvu čovjeka kao bića otvorenosti u onome nadolazećem, kako je onda moguće da se ono mitsko u svojoj neiskazivosti jezikom filozofije i znanosti odnosi na ono što Grci imenovahu pojmom tragedije kao svetoga udesa ljudske slobode i smisla ljudske egzistencije u suočenju s Ništa?

Bit se tragedije ne može razumjeti bez promišljanja onog što progoni samu bit metafizike kao takve. Naravno, riječ je o mišljenju koje neskriveno mora pretpostaviti da logos vlada nad mythosom, razbor nad pripoviješću, istina nad zabludom; da se bit čovjeka u odnosu spram bitka kao takvog i u cjelini ne može svesti više na ono što je na tako plastičan način odlikovalo mitsko razdoblje nastanka povijesti u raskidu s „djevičanskim izvorom“ neposrednosti odnosa čovjeka, prirode i božanskoga. To što je bilo samorazumljivo za mitski prapočetak bitka i vremena jest čudovišna tajna kao raspuklina između onoga što pripada neljudskome i logici nužnosti te ljudskome i logici slobode i novoga. Filozofija u tragičnome razdoblju Grka, kako usput glasi naslov jednog Nietzscheova spisa iz 1872/1873. godine, nije još napustila sveto tlo istine kao privida, onaj dionizijski svijet osjetilnosti i nesvodljivosti na um i znanstveno oblikovanje života. Zbog toga postaje jasno zašto je Nietzsche otvorio problem „grčke države“ kao problem nastanka i nestanka onog tragičnoga iz povijesti što se u svojem nestanku na tako paradoksalan način pokazalo otvorenošću svetoga i umjetničkoga u samoj drami bivanja/postajanja (Werden) čovjeka. Sofoklo ga, pak, imenuje čudovišnim događajem na granici demonskoga. (Friedrich W. Nietzsche, Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen, http://www.nietzschesource.org/#eKGWB/PHG)

Čovjek nije tragičan slučaj u povijesti bitka. Sam se bitak pojavljuje u svojoj sudbini/poslanstvu/udesu kao ono što tragičnim čini povijesno događanje. Od samoga početka čovjek vodi svoju egzistenciju na metafizički način. Heidegger je stoga imao pravo kada je rekao da su metafizička pitanja „urođena“ ljudskome načinu postojanja. Već je otuda razvidno da se ono tragično smješta u područje iskonske sveze/odnosa religije i umjetnosti. Stoga nije posve iznanađujuće zašto je u njemačkoj romantici, a sve je zapravo otpočelo s Hegelom, bljesnula misao o obratu metafizike iz nje same tvorbom tzv. umjetničke religije (Kunstreligion). U njoj se pokušalo sabrati mogućnost spasa čovjeka iz znanstveno-tehničke podjarmljenosti. Tragično se stoga pokazuje pojmom koji povezuje religiju i umjetnost. To je ono što pripada u područje doživljaja i ono što uzdiže osjećaje na razinu katarzičke refleksije o bitku kao takvome. Posve je očito, pak, da ono što taj odnos čini mogućim nije ništa religiozno ni umjetničko. Njihovu svezu/odnos omogućuje bit metafizike. Ona mora uz mišljenje bitka-boga-svijeta-čovjeka nekako već pretpostaviti da je i sama pogođena udesom koji proizlazi iz tragične sudbine ili poslanstva filozofije kao takve. Bez toga Grci ne bi mogli dospjeti do izvora tajne ili zagonetke o svijetu u kojem prebivaju zajedno smrtnici i besmrtnici, i zemlja i nebo. Pristup grčkome iskustvu onog tragičnoga u samoj naravi metafizičke zgode povijesti otvorio je na uistinu mitopoetski način Walter Friedrich Otto u spisu Teophania: Der Geist der altgriechischen Religion iz 1956. godine. Bez uvida u bit božanskoga u slučaju grčkih bogova nije moguće dospjeti u čudovišnu tajnu zašto je Grcima uopće trebala tragedija, kako je to formulirao Nietzsche na kraju nastupnoga spisa Rođenje tragedije iz duha glazbe (Die Geburt der Trägedie aus dem Geist de Musik) iz 1872. godine. (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, GZH, Zagreb, 1983. S njemačkoga prevela Vera Čičin Šain.)

Što, dakle, Otto iznosi u svojoj „apologiji“ grkstva i onog što je tako uzvišeno otvoreno u počecima metafizike kao kraljevstva privida i uznesenosti bez čega nije moguća nikakva velika katarza promatrača tragičnoga događaja? Na jednom mjestu nailazimo na objašnjenje bitne razlike grčkoga i kršćanskoga shvaćanja religije, odnosno razlike grčkih bogova i kršćanskoga Boga.

„Ali ono plemenito, što ljudsku dušu obuzima vlastitom božanstvenošću, ujedno je karakter velikih likova bogova. Pa ako mit o njima i pripovijeda mnogo toga što se građanskome moralu čini odbojnim, ipak su oni svagda veliki i uzvišene veličajnosti te su i u svojem gnjevu jednako dostojni poštovanja kao i u nebeskom čaru svojeg osmjeha i svojeg darujućeg milja. Oni nisu zakonodavci, već blistavi ideali. I sve do u kasno doba ostaje neusporedivom prednošću grčke religije to da su se velika božanstva po prvi put objavila baš kraljevskim junacima. Jer Atena je boginja jednoga Ahila, jednoga Odiseja, a tako je i s drugima. Kipove tih božanstava gleda se licem u lice i pita se je li ljudski lik, o kojemu se kaže da je napravljen prema slici boga, ikad bio viđen plemenitijim, čistijim, blistavijim i božanskijim no ovdje.“ (Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 86. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić)

Bez bogova stare Grčke nema onog što Miguel de Unamuno zove već kršćanski promijenjenim nazivom „tragičnoga osjećanja života“. (Miguel de Unamuno, O tragičnom osjećanju života, Alfa, Zagreb, 2002. Sa španjolskoga prevela Ana Marija Bogišić.) Razlog za bliski odnos/svezu starogrčke religije i tragedije koja se pokazuje iz biti grčke umjetnosti u povijesnome smislu onoga što umjetnost navlastito jest kao prikazivanje-predstavljanje bitka, biti čovjeka i bića u njihovu sklopu pronalazimo u tome što se čovjek uopće ne može pojaviti kao poseban problem. To znači da antropologije ne može biti u bilo kakvom ranome shvaćanju čovjeka. Aristotel u klasifikacijama znanja o bitku nije nikad pomišljao na takvu „znanost o čovjeku“, a dobro je poznato da je i u Kanta antropologija u pragmatičkome vidu strano tijelo njegove filozofije. Čovjekova se „bit“ u mitskim zgodama svagda ostavlja zagonetnom. Nije ono što proizlazi iz sebe samoga, a nije ni ono što se božanski utiskuje u njegov egzistencijalni projekt slobode. Drugim riječima, već u Homera posrijedi je uvjet mogućnosti postojanja heroja kao pronositelja spasonosne sudbine/poslanstva/udesa (Geschick) bitka kao otvorenosti istine bića, govoreći hajdegerijanski. Ako čovjek nije subjekt zbivanja, već namjesnik velike igre bogova s istinom bitka, njegova se bit ne može odrediti drukčije negoli iz logike nadomjeska. Biti čovjek znači, pak, imati mogućnost otvorenosti spram budućnosti. U tome se zrcali početak odluke o prekidu s poretkom nužnosti. Sloboda označava pukotinu u bitku. Baš onako kako to Nietzsche opisuje kada govori o plemenitom mudracu Edipu i njemu suprotnome tragičnome liku Prometeja.

Bogovi podaruju herojima njihovu odlučnost u preuzimanju povijesnih zadaća. Što je krasilo mitski svijet s likovima Sizifa i Edipa nije tek njihova „predodređenost“ kojim smjeraju onome krajnjem kao žrtve ne znajući svoju „zlu kob“. Naprotiv, upravo je sloboda preuzimanja vlastite odgovornosti u srazu s onim nečuvenim i čudovišnim bezdanom između ljudskog i neljudskoga početak svake tragedije. Pritom valja spomenuti da se pridjev tragičan ili tragično (tragikós u smislu jarčev, ono što pripada jarcu) odnosi na osjećaje strahotnoga, jeziva i užasavajućega. (U Aristotelovoj Poetici, najmjerodavnijem izvoru za teoriju tragedije što nam ga je antika dala, pridjev tragikós pojavljuje se samo jednom, kad se za Euripida kaže da je ‘najtragičniji’ (tragikótatos) od svih pjesnika tragedija premda inače ne udešava dobro konstrukciju svojih drama. Nije posve jasno što bi to trebalo značiti, ali se danas općenito tumači da Aristotel hoće reći da Euripidove tragedije imaju pretežno nesretan ishod. U drugim Aristotelovim spisima taj pridjev ima značenje ‘svečan, natprirodan’. – Zdeslav Dukat, Grčka tragedija, Demetra, Zagreb, 1996., str. 166.)

Bogovi Grka nisu tek idealizirana mjera ljepote i uzvišenosti kao „blistavi ideali“, kako to poetski izriče Walter F. Otto. Oni su, štoviše, posredujući uzroci svekolika događanja kao prostora-vremena ozbiljenja ljudskih mogućnosti u konstelacijama odnosa politike, društva i kulture. Ono što nedostaje u Ottovoj „apologiji starogrčke religije“ jest upravo ono tragično u odnosu između neljudskoga i ljudskoga. Ovo je za Nietzscha središte svakog budućeg uspostavljanja umjetnosti kao spasonosne mogućnosti obrata od metafizike lažnih svrha i koruptnih ideja, od tiranije pozitivizma u ruhu religiozno-znanstvenih obećanja budućnosti kao blaženstva bez obveza ili kao optimalne sreće shvaćene prispodobom zoološkoga vrta na zemlji i raja na nebu.

Razumjeti „danas“ razloge zašto je Grcima bila potrebna tragedija kao biti umjetnosti u smislu proizvođenja „novoga“ (poiesis kao téchne) znači otvoriti problem neodređenosti čovjeka i njegova svijeta. Na to nas upućuje i Heidegger u predavanju/spisu Što je metafizika? (Was is Metaphysik?) iz 1929. godine. Pred kraj izlaganja, u kojem se na uistinu nov način promišlja o tjeskobi, smrti, smislu bitka i značenju ništenja onog moćnoga Ništa za povijesno događanje kao takvo, nalazi se i onaj zagonetni izrijek kako „metafizika pripada ‘prirodi čovjeka’, a razlog Heidegger vidi u tome što je ni manje ni više baš metafizika „temeljno događanje u tubitku (Dasein).“ (Martin Heidegger, „Was ist Metaphysik?“, str. 120.) A što ako je metafizika samo misaoni izraz za ono što joj leži ne u temelju, već što takvo utemeljenje čovjeka i svijeta uopće omogućuje kao svojevrstan bezdan (Abgrund) koji razdvaja prirodu i povijest, ono što počiva na logici kauzalnosti i ono što je usuprot tome značajka sudbinskoga zbivanja s onu stranu svake logike i temelja? A što, dakle, ako je podrijetlo metafizike u svojoj bitnoj neodređenosti čovjeka upravo tragedija bitka samoga čiji se smisao nužno pojavljuje u znaku ništenja i obesmišljavanja čak i kad je prividno riječ o sjaju i uzvišenosti razdoblja poput iskonske Grčke povijesti s njezinim bogovima kao „blistavim idealima“? Moramo li prihvatiti onda Heideggerovu postavku o počecima nihilizma u iskonu grčke metafizike?

2.

Čini se kao da je pojam tragedije nakon Hegela i Heideggera u suvremenom mišljenju i kazivanju izgubio važnost za naše doba. Čak ni preostali pjesnici više ne smatraju nužnim podsjećati na to da se od Eshila, Sofokla, Euripida preko Shakespearea i njemačke barokne drame (Trauerspiel), koju je estetski uzvisio Walter Benjamin postavkom o sekulariziranju grčke tragedije u kontekstu rađanja autoritarne novovjekovne države, događa ujedno dokidanje i prevladavanje (Aufhebung) njezine forme. (Walter Benjamin, „Ursprung des deutschen Trauerspiels“, u: Gesammelte Schriften, I-i, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991. Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018., str. 92-123.) Od Aristotela ona ima dva temeljna pojma: strah i sućut. Naravno, oba su pojma ključ za razumijevanje antičkoga razumijevanja ethosa. Navlastito u Aristotelovoj izvedbi političkoga kao zajednice koja počiva na pretpostavkama razboritosti ljudi i regulativnoj moći pravednosti razvija se etički smisao tragedije. Strah i sućut proizlaze iz položaja promatrača. Utoliko su već posredovani djelovanjem tragedije kao događaja na sudionike ili aktere božansko-ljudske priče o herojima i tragičnim herojima. U Heideggerovu „Pismu o humanizmu“ („Brief über den Humanismus“) iz 1946. godine, slijedom rasprave o „biti“ čovjeka u svjetlu metafizike, nailazimo na sljedeći iskaz:

„Sofoklove tragedije iskazuju, ako je uopće ova usporedba primjerena, u svojem kazivanju ἦθος izvornije negoli Aristotelova predavanja o ‘etici’. (Martin Heidegger, „Brief über den Humanismus“, u: Wegmarken, str. 184.)

U daljnjem izvođenju Heidegger se nadovezuje na Heraklita i njegovu postavku o čovjeku kao ethos anthropoi daimon. Zašto su Sofoklove tragedije „izvornije“ kad je riječ o razumijevanju „biti“ čovjeka? Očito je da Heidegger pretpostavlja kako se spor između Heraklita i Aristotela nastavlja i u suvremenom mišljenju, koje umjesto izvornosti onoga što pogađa „čovjeka“ poseže za modernim metafizičkim terapeutskim sredstvom ─ tvorbom „etika“. Problem je u tome što nikakve „etike“ koje se utemeljuju upravo u estetskim pojmovima proizašlim iz psiholoških afekata („strah“ i „sućut“) ne mogu dohvatiti onaj izvorni bezdan u kojem se ljudska egzistencija pokazuje istodobno stvaralačkom i razaralačkom. Za Heideggera je utoliko spomen Sofokla i njegovih tragedija upustvo za drukčije razumijevanje onog što određuje cjelokupnu povijest Zapada. Posrijedi je, naravno, pojam metafizike. Zahvaljujući Aristotelu on je ostao oporukom grčkoga mišljenja. Pritom se metafizika ne odnosi tek na filozofiju kao ontologiju. Njezina se moć u usmjeravanju mišljenja istodobno proteže na religiju, umjetnost i znanost. Samo je mit jednim dijelom neokrznut i to zbog toga što je njegova „logika“ pred-metafizička. (Vidi o tome: Will McNeill, „A ‘scarcely pondered word’. The place of tragedy: Heidegger, Aristotle, Sophocles“, u: Miguel de Beistegui & Simon Sparks (ur.), Philosophy and Tragedy, Routledge, London – New York, 2000., str. 163-183.)

Kako treba razumjeti Heideggerov stav o „izvornijem“ odnosu spram ἦθοςa koje omogućuju Sofoklove tragedije? Zacijelo da se u tom iskazu ne spočitava Aristotelu neka kritička zamjerka da nije dobro promislio što tvori smisao života ljudi u polisu kao pravednoj zajednici utemeljenoj na slobodi i jednakosti građana. Tragedija se zasniva na tragičnome događaju koji povezuje božansko i ljudsko. Da bi život čovjeka mogao biti pogođen onime što pokriva riječ tragedija u izvornome smislu, očito je da se moramo vratiti Heraklitovu fragmentu. Čovjekova „bit“ pokazuje se ovdje iz onoga što je demonsko. Ono demonsko, pak, ne može biti nikako drukčije određeno negoli pojmom koji Heidegger u „Pismu o humanizmu“ izričito razvija iz iskustva romantike (Hölderlin i Schelling). Ta je riječ u njemačkome jeziku istodobno sinonim za ono strano, tuđe, čudovišno, jezovito. Demonska struktura ljudske „biti“ koju iskazuju grčke tragedije „izvornije“ od Aristotelovih „predavanja o etici“ jest upravo to ─ Unheimliche. I kada gotovo ništa od metafizičke predaje izvornoga grkstva ne bi preostalo za suvremenost, pokazuje nam se iz iskustva romantike zaslugom Heideggera da čovjek u svojoj egzistencijalnoj bačenosti u svijet na način brige za vlastiti bitak u sebi „nosi“ taj čudovišni bezdan i izvorište onoga što tragični osjećaj života obuzima u cjelini njegovih očitovanja. Tragedija nije stoga tek neka umjetnička forma u dramskome prikazu i predstavi. Iz nje proizlazi ono što je Hegel najpreciznije izveo u svojem djelu. Naziva ga filozofijskim pojmom „pomirenja“ (Versöhnung). Pomiruju se bog i čovjek, svijet i cjelina bića, kozmos i priroda, ono neljudsko s onim što je još preostalo od čovjeka u slijedu povijesnoga događanja. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, „Hegel: or the tragedy of thinking“, u: Miguel de Beistegui & Simon Sparks (ur.), Philosophy and Tragedy, str. 10-36.)

Međutim, da bi uopće moglo doći do pomirenja onoga što je tako „tragično“ razdvojeno, a vidimo da i za Heraklita demonska „bit“ čovjeka nije tek nešto postalo ili nastalo njegovom povijesnom tvorbom odlikovanog bića koje gradi i razgrađuje svjetove, mora se moći uspostaviti novi odnos između bogova i ljudi. Polazeći od drukčijeg shvaćanja ethosa sve teži sintezi. Razlog zašto grčke tragedije imaju za moderno mišljenje nesumnjivu prednost pred religijom i umjetnošću Židova i kršćana zacijelo leži u onome što se za srednjovjekovnu teologiju od sv. Tome Akvinskoga do kasne skolastike označava transcendentalijama. To su, kao što je poznato, ideje rangiranja Božje prisutnosti kao cjelovitog metafizičkoga sustava i poretka: Jedno (unum), dobro (bonum), istinito (verum), biće (ens) i lijepo (pulchrum). Iako se kroz tragediju kao umjetničku formu iskazuju ponajprije etičke norme i zakon zajednice, koju tragični heroj ili heroina poput Antigone mora prijeći bez obzira na cijenu koju se plaća vlastitim životom, grčka je navlastitost u tome što se događaj onog čudovišnoga i zastrašujućega (Unheimliche) izvodi kao prikaz i predstava apsolutne ljepote. Nije ljepota nešto nedokučivo poput transcendentnoga Boga Židova. Isto tako nije ni osjetilno sijanje ideje u smislu Kristove agonije na križu koji simbolički spaja tjelesne muke singularnosti i univerzalni spas u uskrsnuću s onu stranu ovoga svijeta. Zbog toga je u samoj „biti“ metafizike već sudbinski upisan kôd tragičnoga mišljenja. Ono otpočinje s Heraklitom i Parmenidom.

Sa Sokratom te kasnije Platonom i Aristotelom poprima zatvoreni krug racionalnoga odnosa spram bitka uopće. Metafizika ima otuda strukturu tragedije koja prolazi kroz povijest svojih likova (eidos) od logosa, ideje, energeiae, svijesti, duha, rada, želje, nesvjesnoga, postava (Gestell) do kraja u kibernetici s dobom tehnosfere. Naravno da time ne mislim da bi metafizičko mišljenje bilo tragično u smislu Schopenhauerova pesimizma ili kvijetizma volje. Još manje se to odnosi na predviđanje nesretnih događaja od biološkoga razaranja vrsta do propasti civilizacija. Ono tragično u „biti“ metafizike odnosi se na sudbinu mišljenja nastalog u iskonu Grka. Pojam „sudbine ne valja shvatiti nipošto nekom slijepom nužnošću događanja bitka u struji vremena. Naprotiv, sudbinsko je istodobno slobodno izabrani put na kojem se odvija povijesno svjetovanje svjetova čovjeka.

Svaki povratak u okrilje onog što Pierre Klossowski u tumačenju Nietzscheova „vječnog vraćanja jednakog“ naziva grčkom državom nužno označava pokušaj nostalgije za razdobljem kada je bogovima još bilo dano da „utemeljuju“ svijet satkan od ideja slobode, pravednosti i ljepote, te kada je ljudima kao herojima još bila namijenjeno izvršenje sudbine kao prve i posljednje tajne bitka i vremena. S Grcima iščezava tragedija kao lik estetske metafizike. (Walter Kaufmann zagovara stav da „pitanje je li tragedija u današnje vrijeme moguća zvuči paradoksalno, jer je vrijeme upravo tragično. Ako mi ne svjedočimo tragedijama, a tko onda uopće? No jesu li događaji tragični u smislu dramskoga zbivanja?“ – Walter Kaufmann, Tragedy and Philosophy, Princeton University Press, Princeton-New Jersey, 1968., str. 309.) Jer nestankom ovog povijesno-epohalnoga svijeta sve postaje bezmjerno, beskonačno, nemjerljivo i nečuveno. Sve se, naposljetku, ubrzava i prelazi granice ljudske mjere. Tako od polisa i njegove ljepote koja sjaji u ethosu naroda slobode preostaje tek sjena vladavine koja uzdiže na prijestolje upravo ono što Heraklit smatra sudbinskom „biti“ čovjeka ─ demonsku „prirodu“ apsolutne vladavine neljudskoga. Nije slučajno Heidegger u „Pismu o humanizmu“ taj presudan trenutak ulaska u bezavičajnost postava kao biti tehnike odredio tragedijom modernoga doba i njegovih tamnih sjena otuđenja i postvarenja ne tek čovjeka, već ponajprije bitka od samoga sebe, bića i biti čovjeka. Izraz koji je upotrijebio posve jasno ima tragove metafizike s kojom se razračunavao čitav misaoni život. Ali ovi tragovi vode u područje mitopoetskoga kazivanja. Ono, pak, nužno izabire arhajski zov prošlosti da bi očuvalo moć postojanosti pred strahotnim funkcionalizmom upravo tog jednog te istog, mahnito homogenog bezavičajnoga svijeta.

„Bezavičajnost postaje svjetskom sudbinom. Stoga je nužno ovaj udes misliti iz mišljenja bitka. Ono što je Marx u bitnom i značajnome smislu spoznao polazeći od Hegela kao otuđenje čovjeka, sa svojim korijenima seže u bezavičajnost novovjekovnoga čovjeka.“ (Martin Heidegger, isto, str. 336.)

3.

Pitanje o bogovima Grka bilo je uistinu pitanje o mogućnostima tragedije u moderno doba. Sve što su u tome mislili Hegel, Hölderlin i Schelling, sve što je o tome u Wagnerovoj muzici smjeralo ideji cjelovitog umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk), sabire se u Nietzscheovoj ideji estetskoga vođenja ljudske egzistencije. Nakon spoznaje da s „umjetničkom religijom“ (Kunstreligion) više nije moguće obnoviti jedinstvo uma i tijela u zajednici, koja nadilazi bezavičajnost sudbine profane drame kapitalizma, nastaje razdoblje povijesnoga bezdana. Nema nikakve sumnje, zagovor obnove tragedije nikad nije ni u romantici značio puko oživljavanje helenskih bogova, koliko god ta iluzija vladala na temelju Hölderlinove poetske čežnje za idealiziranim svijetom predsokratika. Zadržat ćemo se stoga ovdje na Nietzscheovoj ideji o estetskoj teoriji tragedije. Razvio ju je u ranome spisateljstvu, osobito u Rođenju tragedije. Čini mi se, naime, da je to najznačajniji doseg kojim se filozofija u moderno doba obraća iskustvu izvornoga grkstva, iako je sam Nietzsche u svojem kasnome mišljenju ovu knjigu smatrao mladenačkom ludošću. Baš zbog toga, zbog te njezine razbarušenosti, dualizmu razbora (logosa) i ekstatičke tjelesnosti (mythosa) na rubu života i smrti, suočenje s biti tragedije kao s biti metafizike doseže najviše vrhunce. Ali ujedno i svoju silaznu putanju. Odgovor na pitanje „Čemu tragedija u oskudno doba?“, u ovom helderlinovskome obratu, iziskuje ponajprije osjetljivost za temu koja u suvremeno doba kao da izmiče pozornosti. Štoviše, kao da se unaprijed čini apartnom i čak posve nesuvremenom. Ova osjetljivost proizlazi iz osjećanja da se nešto u suvremenosti zbiva ipak tako da nije sve podvrgnuto mahnitoj logici tehnoznanstvene proizvodnje „umjetnoga života“ (A-life) i da nije ipak sve svedivo na računanje, planiranje i konstrukciju. Nietzsche je to naslutio vrlo rano. Pronašavši tajni ključ za ulazak u onaj bezdan koji dijeli svjetove logosa i mythosa, filozofije i umjetnosti, apolinijsku smjernost duha i dionizijsko rastrojstvo osjetila, dospio je do izvorišta ontologijski shvaćenoga razdora između bitka i bića. Na početku Rođenja tragedije nalaze se i ove riječi:

„Estetičkoj ćemo znanosti mnogo pridonijeti ako dopremo ne samo do logičkog uvida nego i do neposredne pouzdanosti nazora da je razvoj umjetnosti vezan uz dvojnost apolinijskog i dionizijskog; slično kao što generacija (rađanje) zavisi od dvojnosti spolova među kojima neprekidno vlada borba, a samo povremeno nastupi pomirba. (…) Uz njihova dva božanstva umjetnosti, Apolona i Dioniza, vezuje se naša spoznaja, da u helenskom svijetu postoji silna oprečnost – u pogledu podrijetla i ciljeva – između likovne umjetnosti, apolinijske, i nelikovne, glazbene umjetnosti kao one Dionizove…(…) dok se naposljetku, čudotvornim metafizičkim činom helenske ‘volje’ ne pojave zajedno spareni i u tom sparenju konačno proizvedu dionizijsko i u isti mah apolinijsko umjetničko djelo atičke tragedije.“ (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, str. 23.)

Ne zaboravimo: Nietzsche je naslovio svoj spis tako što je povezao nastanak ili rođenje tragedije s nečim što omogućuje taj čin nastanka. To je glazba, preciznije „duh glazbe“. Ništa ne može duhovno nastati bez odnosa između osjetilnosti i inteligibilnosti. Ako je Nietzscheova teorija tragedije moguća tek iz horizonta estetskoga shvaćanja i vođenja ljudske egzistencije, onda se postavlja pitanje što je to estetsko ako ne ono što nadilazi pojavno područje u kojem se tjelesno očitovanje duha pokazuje takvim kakvim jest. Pitanje o estetskoj mogućnosti tragedije jest, dakle, pitanje o biti umjetnosti polazeći od njezina nastanka u grčkome razumijevanju odnosa između dva božanstva, Apolona i Dioniza. Nema nikakve sumnje da Nietzsche estetski bitak ne shvaća kantovski. Otuda mu ljepota nipošto ne može biti svedena na „svrhovitost bez svrhe“ i na „dopadanje bez interesa“. Upravo suprotno, ljepota kao estetski fenomen samoga življenja kojim se bitak samopotvrđuje u svojoj nužnoj dvojnosti logosa i mythosa iziskuje drukčije promišljanje samoga čina nastanka umjetnosti. Vidimo iz navedenog odlomka da Nietzsche, naizgled kao i Hegel, uvodi u razmatranje i ono treće. To je sinteza kao „čudotvorni metafizički čin helenske ‘volje’. Ali to nije logika pomirenja svjetova u smislu dokidanja/prevladavanja suprotnosti (Aufhebung) uzdizanjem na viši rang pojave u njezinoj biti. Tragedija nastaje u svojoj autentičnoj formi kao mitologika estetskoga vođenja života. Na taj način dionizijsko podrijetlo tragedije ne dokida apolinijsku uzvišenost sklada prirode i ljudskoga, nego se sintezom dvojnosti ne dokida autonomno polje očitovanja bitka kao sna i opojnosti. Između ovih opreka ne postoji jaz. Umjesto toga na djelu je ono što Günter Figal naziva posredovanjem kojim „dionizijska umjetnost jest jedino moguća kao apolinijska, i apolinijska jedino kao dionizijska.“ (Günter Figal, „Aesthetically limited reason: on Nietzsche’s The Birth of Tragedy, u: Miguel de Beistegui & Simon Sparks (ur.), Philosophy and Tragedy, str. 142.)

Vratimo li se još za kratko navedenom odlomku iz Rođenja tragedije primjećujemo da Nietzsche nastoji estetici zajamčiti dvoje: (a) logički uvid i (b) pouzdanost nazora. Oboje pretpostavljaju da umjetnost nije nikad tek nešto prepušteno osjećaju bez umne utemeljenosti. Naprotiv, podrijetlo grčke tragedije unatoč estetskoga primata dionizijske opojnosti počiva isto tako u okrilju apolinijskoga sna. Nije moguće stoga neutralizirati jednu stranu nauštrb druge. Zato je ovdje riječ o mitologici povijesnoga događaja, a ne o logici mitskoga načina mišljenja. Usto, tragično se u izvornoj predaji Grka nikad ne može razriješiti sintezom ili pomirenjem koje bi etički zakon zajednice postavilo iznad djelovanja helenskih heroja. Iako Antigonin slučaj u tom pogledu predstavlja iznimku, Sofoklova najmoćnija tragedija o ženi-heroini pokazuje da tragedija unosi razdor u normativnu strukturu etičko-političkoga temelja zajednice. Bez tog razdora tragedija ostaje umrtvljeno estetsko događanje kojem nedostaje katarzična funkcija posredovanja onog što čini uvjet mogućnosti metafizike. Riječ je o sudbini/poslanstvu/udesu povijesnoga kazivanja o slobodi i pravednosti kao temeljnim idejama starogrčkoga svijeta s njihovim blistavim božanstvima čudovišne ljepote i sklada. Što označava ovaj razdor? Ponajprije, tragedija ne može ispuniti svoju svrhu bez katarze. Kao što je to ustvrdio Aristotel, bez straha i sućuti spram izvršitelja herojske sudbine ne postoji mogućnost odnosa između bogova i ljudi. Likovi božanstava stoga su „antropomorfizirani“ kao što herojska egzistencija u tragediji kao drami iziskuje zanos i patetiku.

Visoki intenzitet osjećanja sudionika događaja da prisustvuju prikazu i predstavi onoga što spaja apolinijsko i dionizijsko dosiže vrhunac u trenutku kada više ne postoji „jasan privid“ da je posrijedi sudjelovanje u izvedbi umjetničkoga djela. Razdor, dakle, počiva u kritičko-normativnoj funkciji katarze. (Vidi o tome: Walter Kaufmann, Tragedy and Philosophy, str. 49-52.) Sada postaje jasnije zašto je Heidegger Sofoklove tragedije mogao smatrati izvornijim uvidom u bit metafizičke „velike priče“ o odnosu bitka, bića i biti čovjeka od Aristotelova racionalnoga uvida u bit etike. Tragedija nije u funkciji nikakve etike ili politike, jer bi to značilo da je umjetničko događanje tek nastavak grčke paideie drugim sredstvima. Ne, umjetnost je u Grka proizašla iz biti tragedije stoga što je za svoj prostor-vrijeme imala nešto mnogo više od „umjetničke religije“ ili „političke religije“. Nije to bilo tek zbog toga što je tragedija vezana uz zatvoreni svijet grčkoga polisa koji predstavlja referencijalni okvir apolinijsko-dionizijskoga spoja sna i opojnosti samoga života kao primarnoga kaosa različitih duhovno-tjelesnih moći. Mnogo je važnije nešto drugo. Sam Nietzsche to iskazuje time što niječe suprotnost subjektivnoga i objektivnoga u umjetničkome događanju istine kao estetskoga privida:

„…jer su postojanje i svijet samo kao estetski fenomen zavazda opravdani…“ (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, str. 44.)

4.

Podrijetlo je zapadnjačke metafizike trostruko: (1) grčko, (2) židovsko i (3) kršćansko. Ako je njezina „bit“ u kazivanju koje povezuje četvorstvo bitka-boga-svijeta-čovjeka, onda je posve jasno da arché same metafizike leži izvan mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti. Ono što se nalazi izvan pet povijesno-epohalno određenih načina kazivanja o bitku i na bitak sâm i u cjelini ne može se imenovati drukčije negoli iskustvom sveze/odnosa neljudskoga i ljudskoga. Tragedija se za Grke pojavljuje stoga kao ono nesvodljivo, nepoznato, čudovišno, strano, demonsko. Na isti način kojim Heraklit i Sofoklo čovjeku uskraćuju odredbu koja je zaslugom Aristotela postala paradigmom racionalnosti i svrhovitosti zapadnjačke eshatologije, da je, naime, riječ o animal rationale, tako i u promišljanju onog tragičnoga osobito u Nietzschea iskrsava misao o estetskome opravdanju bitka uopće. Što to znači? Nema nikakve dvojbe da Nietzsche nije pritom mislio tek na iznimnost umjetnosti u moderno doba s obzirom na njezinu silaznu putanju spram dekadencije. Problem je u tome što je umjetnički način egzistencije jedini mjerodavno usmjeren u bit tragičnoga kao takvoga. Nije nimalo neobično da će upravo Niezsche pronaći lik koji metafiziku kao nihilizam nastoji prevladati sredstvima subverzivne mahnitosti upisane u unutarnju strukturu tragedije. Nije to, dakako, moguće izvesti na tlu židovskoga ili kršćanskoga shvaćanja svijeta.

Zašto? Iz jednostavnog razloga što oba pretpostavljaju ikonoklazam i ozakonjenje patnje kao načina izbavljenja iz individuacije bitka. Tragedija se židovskoga naroda pokazuje u tome što umjesto pomirenja (Versöhnung) nužnosti i slobode, apsolutna nesreća i genocid nad povijesnim narodom Knjige (Talmud) postaje zalog mesijanskoga očekivanja spasa kao apsolutnoga događaja. Kršćansko se razumijevanje tragedije subjektivira već u počecima s pomoću lika Isusa Krista. Ono postaje pitanje razrješenja povijesnoga napretka u ideji slobode, govoreći hegelovski. Žrtvovanjem Bogočovjeka u ime spasa čovječanstva tragedija prelazi u agoniju smrti na križu. Ono što nedostaje i židovskome i kršćanskome shvaćanju tragedije očigledno jest nešto što proizlazi iz starogrčke usmjerenosti na bit čovjeka kao bića bez „biti“. Čovjek tu i takvu „bit“ jedino može opravdati estetski. Razlog leži u tome što život predstavlja sjedinjenje slobode, ljubavi, užitka i patnje. Židovsko-kršćansko razumijevanje metafizike već je bitno uronjeno u nihilizam izvanjskoga izbavljenja. Potrebna je, dakle, neka božanska intervencija s onu stranu ljudskoga. Umjesto imanencije života na djelu je transcendencija Zakona i Ljubavi kao prvoga uzroka i posljednje svrhe postojanja. Ono što nedostaje modernome svijetu prazne transcendencije jest tragično osjećanje života, ili drukčije rečeno, estetsko opravdanje egzistencije kao svete žrtve individualne slobode. Živjeti jednokratnu egzistenciju čovjeka punim plućima znači živjeti izvan pravila i zakonodavne moći uma i prirode. Takav život pretpostavlja prekoračenje realnosti, uzdizanje iznad postojanosti bitka, prihvaćanje sudbine/poslanstva/udesa čovjeka bez grižnje savjesti, bez kajanja i krivnje za nečim što je ionako bilo određeno kao puka „iluzija transcendencije“, kako to iskazuje Gilles Deleuze u spisu Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011.)

Lik koji predstavlja smisao povratka onog što Nietzsche naziva voljom za moć kao vječnog vraćanja jednakoga zagonetka je moderne tragedije egzistencije bez patnje. Naravno, posrijedi je Zaratustra. Objavitelj postavke koja priprema tlo za prevladavanje nihilizma i nastanak novih vrijednosti, zagovaratelj imanentne moći životnosti života, presuditelj fikcijama istine, morala, pravednosti, onaj tko donosi vijest o smrti Boga, je li uistinu riječ o „posljednjem filozofu“ ili možda treba njegovu zagonetku potražiti negdje drugdje? (Vidi o tome: Walter Brogan, „Zarathustra: the tragic figure of the last philosopher“, u: Miguel de Beistegui & Simon Sparks (ur.), Philosophy and Tragedy, str. 148-161.)

Iako se Nietzsche razumije učenikom boga Dioniza kao filozofa, koji ne prezire paradoksalnu i apsurdnu ulogu Isusa Krista kao učitelja izvorne ljubavi spram čovječanstva, već smatra kršćanstvo religijom robova i platonizmom za narod u vulgarnome smislu riječi, očito je da estetsko opravdanje bitka kao bivanja ili postajanja (Werden) iziskuje drukčije mišljenje i kazivanje. Ono u liku Zaratustre progovara naizgled kroz sinkretizam Zapada i Istoka. Ali uz svezu starogrčke metafizike i zoroastrijske perzijske mudrosti, glavni cilj njegove kritike metafizike kao nihilizma jest drugi i treći sastavni dio povijesno-epohalnoga ustrojstva zapadnjačkoga mišljenja: židovska i kršćanska religija. Zašto „posljednji filozof“ umjesto tradicionalno shvaćene uloge mišljenja u razdiobi na ontologiju, etiku, epistemologiju, filozofiju politike i prava poseže za nečim krajnje „demonskim“ i istodobno „ne-suvremenim“ kao što je to spoj predsokratskoga mišljenja i zoroastrijske proročke mudrosti?

Ovo je odlučujuće. Estetsko samopotvrđivanje života kao bitka u svojoj otvorenosti iziskuje jednostavnost kazivanja protiv tehničkoga nihilizma modernoga doba. Tragediju nikad ne smijemo shvaćati „negativno“ u smislu sudbinski predodređene nesreće čovjeka zbog njegove želje da poput Prometeja bogovima postavlja granice. Čovjek nije tragično biće time što je po svojoj „naravi“, kako to Nietzsche kaže, neopskrbljenom životinjom, bićem nedostatka. Njegova se „bit“ razotkriva upravo u onome što je uvjet mogućnosti filozofije i umjetnosti. Riječ je o ideji i pojmu slobode. Čak i kod Jean-Paul Sartrea u njegovoj drami Muhe (Les Mouches) iz 1942. godine ovo jasno dolazi do izražaja. Sloboda se, naime, čovjeku otvara kao njegova nužnost. Nemoguće ju je otkloniti, ne izabrati svoj vlastiti udes i razrješenje problema. (Jean-Paul Sartre, Les Mouches, Gallimard, Pariz, 1947.)

No, sloboda nije ništa utemeljeno stavkom razloga. Naprotiv, u njezinoj se „biti“ otvara ono čudesno, čudovišno i ujedno „demonsko“, s onu stranu dobra i zla. Slobodan čovjek zahtijeva svoje pravo na odluku o putu vlastita života. Na isti način nastaje filozofija kao mišljenje slobode o bitku-bogu-svijetu-čovjeku. Metafizika kao grčko-židovsko-kršćansko nasljeđe zapadnjačke povijesti, koja se završila u doba tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnoga života“ (A-life), spaja stoga iskustvo slobode i nužnosti. Ovo se zbiva na taj način što kazivanje o bitku kao bivanju ili postajanju (Werden) poprima lik ničeanski shvaćenog Dioniza-filozofa. Prethodnik Zaratustre, zagovaratelja novih vrijednosti, pojavljuje se kao utjelovljeni lik prevladavanja metafizike kao nihilizma. Heidegger izričito ustvrđuje da je Zaratustra „zagovaratelj Dioniza. To će reći: Zaratustra je učitelj, koji u svojem nauku poučava o nadčovjeku i vječnom vraćanju jednakoga.“ (Martin Heidegger, „Wer ist Nietzsches Zarathustra?“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009, 11. izd., str. 119.)

Zašto je ovdje formalno posrijedi „subjekt“ i „supstancija“ onoga što Nietzsche smatra fikcijom i opsjenom poput glavnoga pojma metafizike uopće kao ontologije ─ bitka (esse, Sein, Being)? Odgovor je tautologijski: zato što „jest“ upravo tako da ono što omogućuje razumijevanje bitka kao vladavine nadčovjeka kroz vječno vraćanje jednakoga nije ništa drugo negoli volja za moć. Tek iz „bitka“ ili volje za moć moguće je dospjeti do „biti vremena“ ili vječnoga vraćanja jednakoga. Nije li već u tome korak do uvida u tragično događanje povijesnoga sklopa za koji više bitak, bića, a ni bit čovjeka ne mogu obuhvatiti zbilju u znaku vladavine tehnosfere? Od Rođenja tragedije do Tako govoraše Zaratustra svjedočimo o putu mišljenja i kazivanja s onu stranu racionalnoga prstena bivanja ili postajanja metafizike. Koliko je za njegovo razumijevanje „povratka tragedije“ važno razaranje opsjene o univerzalnosti kategorija, o vladavini ideje nad zbiljom dostatno je već kazati da sam sebe naziva „posljednjim filozofom“. Posljednje ne smijemo shvatiti kao ozbiljenje prvotnoga u skladu s židovsko-kršćanskim eshatologijskim naukom. Ono prvo i posljednje jest izvan vladavine zakona kauzalnosti i teleologije. Povijest nema nikakvu objavljenu svrhu koja postoji unaprijed kao svojevrsna deterministički shvaćena „sudbina“. Utoliko se pojava dionizijski usmjerenoga boga-kao-filozofa ne razmatra tek u suprotnosti s Raspetim niti, pak, sa sokratizmom znanstveno-racionalne metafizike privida. Što Nietzsche uistinu želi s „rođenjem tragedije“ i nastankom novog lika mislioca kao „posljednjeg filozofa“ jest uvid da filozof, ta „rijetka biljka“ mora moći priznati kako se u volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga otvara mogućnost „nove tragedije“. Pritom je posrijedi mnogo više od osjećaja, osjetilnosti, doživljaja i energetske mogućnosti vibracije sfera glede uživljavanja u ono što tragedija kao umjetnička forma kazivanja govori „posljednjem čovjeku“. Što je ono tragično u Zaratustrinom nauku? Ništa drugo negoli samopotvrđivanje života u njegovoj punini i sjaju, bez konstruktivnih nadomjestaka, bez potrebe za utjehom u onostranome! Zaratustra kaže o smislu „vjere u nadčovjeka“ i ovo:

„Budućnost i ono najudaljenije neka ti budu uzrokom tvoje današnjice: u svojemu prijatelju trebaš ljubiti nadčovjeka kao svoj uzrok.



Braćo moja, ne savjetujem vam ljubav prema bližnjemu: savjetujem vam ljubav prema najudaljenijemu.



Tako govoraše Zaratustra.“ (Friedrich Nietzsche, Tako govoraše Zaratustra: Knjiga za sve i nikoga, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2018., str. 71. S njemačkoga preveo Mario Kopić.)

Blizina pretpostavlja udaljavanje kao što tuđina i stranost pretpostavljaju prisnost i zavičajnu udomljenost. Nietzsche kao „posljednji filozof“ stoga i pripada metafizičkoj predaji povijesti Zapada i ujedno označava njezin dovršetak. Povratak tragedije u tom smislu ne znači nipošto stvarno vraćanje grčkih bogova u ovostrani život dekadentne modernosti. Kada govorimo o onome tragičnome mi već uvijek unaprijed znamo da se iskon u Grka pojavljuje suvremenom čovjeku kao ono najudaljenije i, paradoksalno, najbliže. Najudaljenije stoga što je tako mračno i uzvišeno iznad banalnosti tehničke svakodnevice života u društvima spektakla; najbliže stoga što ovom životu ovdje, kako su to dijagnosticirali i Karl Marx i Walter Benjamin, nedostaje stimulansa za istinsku, autentičnu egzistenciju izvan službe kapitalu i njegovu carstvu privida i opsjena. Dovršetak metafizike ipak nije i njezin faktični kraj. U Nietzschea je bjelodano osciliranje u ovim proročko-navjestiteljskim iskazima. Jednom govori o prevladavanju metafizike kao nihilizma, a drugi put opet o „antimetafizičkome motrenju svijeta ─ da, ali artističkome.“ (Friedrich Nietzsche, Volja za moć: Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti, Mladost, Zagreb, 1988., str. 483. S njemačkoga preveo Ante Stamać.)

Kako god bilo, Nietzsche je jedinstveni mislilac onoga što dolazi poslije metafizike jer je jedini bitno promislio mogućnost da ono tragično postane „stimulansom života“. Na jednom mjestu spisa iz ostavštine sabranih pod nazivom Volje za moć (Der Wille zur Macht) tako određuje zadaću umjetnosti. Ako životu nedostaje ona unutarnja snaga za preoblikovanje iz sebe samoga, onda se kao jedino terapeutsko sredstvo nudi umjetnička egzistencija čovjeka kao „posljednjeg filozofa“. Njegove uzvišene ditirambe slavi Dioniz kao Zaratustra, zagovaratelj života posvećenog do kraja onome što više nije svrha života, već njegovo uzdizanje do bezdana svijeta i bivanje ili postajanje nadčovjekom. Estetsko opravdanje bitka čovjek više ne može izvesti ni jednim drugim duhovnim putom obrata od tamne jezgre metafizike osim suočenjem s biti tragedije. U tome je problem.

5.

Walter F. Otto zapitao se zašto olimpski bogovi, a ne egipatski, još i danas izazivaju toliku svečanu pozornost kad god se želi reći kako je u arhajsko doba postojala neposredna sveza između bogova i ljudi? Odgovor koji nudi uistinu je prihvatljiv: zato što ne trebaju autoritarnu objavu. (Walter F. Otto, Theophania, str. 28-29.) Umjesto toga, njihova je mitsko-(o)kultna svetkovina uvijek vezana uz bit političke zajednice (polis) kojoj podaruju uzvišeno opravdanje. Ali to ne čine, dakle, „autoritarno“, već se iz slobode objave njihova božanskoga bitka sama zajednica metafizički učvršćuje, postaje razlogom žrtvovanja pojedinca za svoj grad-državu, narod, i naposljetku ono što svemu daje posljednju svrhu i smisao ─ pravednost kao zalog istine u njezinom razotkrivajućem sjaju ( aletheia). Nije li možda još potrebno svemu iskazanome dodati da bogovi Olimpa unatoč njihovoj prisutnosti u životu Grka nisu gnjevni ni osvetnički bogovi razdora. Upravo suprotno, kao da je njihova blažena ravnodušnost i spokoj uvjet mogućnosti razdvajanja svetoga i svjetovnoga. To ide do mjere koja slobodi utemeljenja zajednice podaruje autonomiju bez nadzora izvanjske sile. Pa ipak, takav svijet neposrednosti odnosa i razdvajanja istodobno, nemoguće je razumjeti bez onog uistinu čudovišno „demonskoga“, što proizlazi iz biti tragedije. Nije li zapravo taj osjećaj-doživljaj neke nesvodljive ontologijske tuđine i neukorijenjenosti, ta slutnja moguće prijetnje raspada metafizički utvrđenoga poretka bitka, bića i biti čovjeka početak povijesnoga događanja kao nadolazeće apokalipse? Tragedija u Grka nikad ne može biti shvaćena tek etičko-političkim i estetsko-kozmičkim događajem razdora u svijetu. S njom se razara stari poredak i uspostavlja novi. Ujedno se narušava ravnoteža između smrtnika i besmrtnika, zemlje i neba.

Govoreći jezikom Simondonove kibernetike, kao da smo neprestano suočeni s nekom vrstom metastabilne ravnoteže. Posrijedi je kaos koji ima značajke privremenoga poretka stvari. Sjetimo se sudbine Edipa u Sofoklovoj tragediji. Njegove patnje nisu tjelesne nakon što je oslijepio vlastitom voljom za samokažnjavanjem nakon strahotne spoznaje da je ubio svoga oca i oskvrnuo vlastitu majku. Uostalom, tijelo se u Grka ne može pojaviti autonomnim djelatnim pokretačem svih drugih procesa. Isto je u posve drukčijem razumijevanju, ali u blizini s predsokratskim mišljenjem, smatrao i Heidegger izlaganjem smisla bitka tubitka (Dasein) u svojem glavnome djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv 2, V. Klostermann, Frankfurt a, M., 1977.) Sve što pripada tijelu proizlazi iz njegove uklopljenosti u duševno-duhovne svjetove kojima upravljaju bogovi. Ali nipošto tako da bi čovjeku preostao samo neki oblik „dinamične inertnosti“, kao u okazionalističkoj metafizici prigodnih uzroka u Mallebranchea. Naprotiv, patnje koje proživljava Edip na Kolonu su strahotne stoga što je najteža kazna u grčkome svijetu biti izvan zajednice, Biti kao a-theos (prognanik i stranac), onaj koji više ne pripada nigdje, a smrt mu ne ostavlja mnogo izleda za konačan spas, označava ono čudovišno (Unheimlich). Problem s tragičnim herojem u tom kaotičnome stanju gubitka središta jest ontologijski par excellence. Tragedije izričito pokazuju da između dva svijeta, božanskoga i ljudskoga, unatoč korelacijama i blizini, postoji nešto mnogo više od „demonskoga“ u sudbini koja pogađa zajednicu kada više ne djeluju stari zakoni, uvriježene norme i vrijednosti, a novo se još ne razvija u punom razmjeru apsolutne novosti. Tada vlada stanje izvan „logike pomirenja“. Čini se da nije svejedno je li smisao tragedije i tragičnoga tek u pomirenju suprotnosti kao radu spekulativno-dijalektičkoga uma (Hegel), ili je, pak, riječ o onome što Nietzsche u 821. fragmentu iz ostavštine pod nazivom Volje za moć uspostavlja protiv Schopenhauerova pesimizma u umjetnosti:

Tragedija ne uči ‘rezignaciji’…Prikazati strahote i upitne stvari već je instinkt moći i krasota umjetnika: on ih se ne boji…Nema pesimističke umjetnosti…Umjetnost potvrđuje.“ (Friedrich Nietzsche, Volja za moć, str. 392.)

Vratimo se još jednom glavnoj postavci koju ovdje razvijamo. Tragedija u moderno doba ne postoji više kao bit vremena u kojem umjesto autentičnoga života u istini bitka sve smjera egzistencijalnome suočenju s čudovišnom prazninom ljudskoga srca. Stoga nastaje doba u kojem bol i patnje nisu uvjet mogućnosti tragične egzistencije čovjeka. Štoviše, vidimo to u Nietzscheovu slučaju s obzirom na razmatranje umjetnosti i figure umjetnika. Nalazimo se, naime, pred zidom sagrađenim od novovjekovne obuzetosti znanošću i tehnikom koji sprečava bilo kakvu neposrednost odnosa božanskoga i ljudskoga. Kada više nema onoga što je taj odnos omogućavao, a religija od umjetničkoga događaja svetkovine iskonskoga zajedništva u polisu postaje mesijansko iščekivanje drugoga došašća Spasitelja ili utjeha od patnji i boli života, kako je to precizno definirao Ludwig Wittgenstein, što preostaje od tragedije? Ništa drugo negoli ono što Nietzsche neprestano ima u vidu prevrednovanjem metafizike kao nihilizma. Posrijedi je pokušaj da se na mjesto olimpskih bogova utisne Dioniz-kao-filozof u liku zoroastrijskoga mudraca Zaratustre, kao put spram neumitnoga došašća „nadčovjeka“. Prema tome, estetsko opravdanje života označava ustvari estetsku konstrukciju svjetova bez tlapnje vječnosti i postojanosti „bitka“ kao ideje, energeaie, duha, rada, želje. Volja za moć tako ujedno predstavlja nužnost i slobodu u prevladavanju života gubeći vlastite instinkte i vibracije pred logikom brutalnosti, mase i moći. Nietzsche u fragmentu 852. Volje za moć podaruje opis umjetnika koji u nadilaženju opreke klasično-dekadentno ispunjava smisao tragičnosti:

“Dubina je tragičnog umjetnika u tome što mu estetski instinkt ima pregled nad daljnjim posljedicama, što ne zastaje kratkovidno pred onim što je najbliže, što potvrđuje ekonomiju u velikome, koja opravdava ono što je strašno, zlo, upitno, i ne samo…opravdava.“ (Friedrich Nietzsche, Volja za moć, str. 407.)

Opravdanje? O čemu je tu riječ? Opravdati egistenciju čovjeka u suvremenosti kada tehnosfera određuje smjer i putanju samoga života u onome što proizlazi iz logike računanja, planiranja i konstrukcije, čini se nemogućim projektom. Bol i patnja čovjeka, doduše, nisu nestali nepovratno iz svijeta. Čini se da su možda i uvećani jer nakon svjetskih ratova, Holokausta, genocida i etničkih sukoba u postimperijalno doba izbačenosti u „veliki prostor“ (Groβraum), kako Carl Schmitt imenuje kraj poslanstva nacije-države u povijesti, ono što ima karakter apokaliptičke prijetnje nadilazi granice ljudskoga. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1974. Vidi o tome: Žarko Paić, „Katehon ili o gubitku povijesti: Paradoksi i aporije političke teologije Carla Schmitta“, u: Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., str. 219-266.)

I u tome je ključ problema s tragedijom. Nije, naime, tragično ono što pripada kvantitativnome uvećanju ljudskih nesreća i katastrofa. Posve suprotno, ovdje više nema nikakve tragedije. Jednostavno stoga što čovjek u masovnome opstanku ne može biti singularni pojedinac u zajednici kao što je to moglo biti pripisano Prometeju, Edipu, Orestu, Antigoni, Medeji, Hekubi. Pogledajmo u čemu je temeljna razlika i paradoks između grčke i moderne egzistencije čovjeka. Tragika proizlazi iz onoga što označava iskonsko podarivanje bitka i vremena u odnosu faktičnosti egzistencije. I stoga je za Grke prošlost istinska ekstaza autentične vremenitosti. Heroji prelaze zakone običajnosti. Time utemeljuju savez bogova i ljudi žrtvovanjem za blistave ideale očuvanja smislenosti svijeta. U moderno doba, umjesto etičko-političkoga žrtvovanja, na djelu je estetsko-metafizičko opravdanje života pojedinca.

Polazeći od smislenosti života kao umjetničkoga događaja mjera vremena postaje stvaralačka moć promjene samoga života. U književnosti njemačke i francuske romantike, primjerice, susrećemo povratak bogovima antike i put u ezoteriju i mistiku (Hölderlin i Nerval). Izbavljenje od dosade i jednolikosti znanstveno-tehničke zapalosti bitka u otuđeni svijet industrijskoga kapitalizma neminovno iziskuje žrtvu. Singularni pojedinac, kao u Kierkegaarda, vodi život u tragičnome uzdignuću iz estetske sfere u etičko-religioznu transcendenciju svijeta. Koliko god je umjetnost navlastit način egzistencije, toliko je i nemoćno suprotstavljanje silini kojom se brutalna moć prakse svaljuje na leđa pojedinca. To znači da više nije moguće opravdati smisao bitka žrtvovanjem za Druge ako izostaje „briga za dušu“. Na tragu Platona u suvremenoj filozofiji ovo je zagovarao češki mislilac Jan Patočka. (Jan Patočka, Plato and Europe, Stanford University Press, Stanford CA, 2002.) Dodajmo još i da je prava ekstaza vremena modernoga čovjeka njegova uronjenost u sadašnjost kao aktualnost. Doista, čovjek iz ove ontologijske klopke ne može izaći. Dobro je to znao Franz Kafka. U jednoj paraboli govori o čovjeku koji stoji ukopan na mjestu i nigdje više ne može, ni natrag u prošlost, a niti naprijed u budućnost. Bit aktualnosti počiva upravo u nemogućnosti izlaska iz slijepe mahnitosti nužnosti kao slučaja.

Tragedija je, dakle, moderno estetsko preuzimanje vođenja vlastite egzistencije kao pokušaja prevladavanja nihilizma zapadnjačke metafizike iz duha umjetnosti. Riječ je ostala ista kao u iskonu Grka. No, sve se drugo promijenilo u njezinu značenju. Kada se to zbiva, umjesto slijepe nužnosti slobode na djelu je slijepa sloboda nužnosti. Ali sada nužnost postaje slučaj. Kontingencija ima prednost pred nužnošću. U svim područjima suvremenoga života ovo se pokazuje promjenom paradigme. Stoga govor o „smrti tragedije“ uvijek upućuje na ono što je Nietzsche najradikalnije formulirao kao značajku kraja metafizike ─ smrt božanskoga. (Nema te količine kazališne dosjetljivosti koja će učiniti da Furije izgledaju prirodno u oštrom, tankom svjetlu modernog svijeta. Starina nije rukavica u koju se modernost može uvući kako hoće. Mitologija grčke drame bila je izražaj potpune i tradicionalne slike života. Pjesnik je sa svojim općinstvom mogao postići neposredan doticaj straha ili užitka jer su im bile zajedničke iste navike vjerovanja. Kad te navike više nisu u opticaju, odgovarajuća mitologija postaje mrtva ili patvorena.“ – Georg Steiner, Smrt tragedije, CKD, Zagreb, 1979, str. 221. S engleskoga prevela Giga Gračan.)

Dok je još romantika snatrila o povratku bogova Olimpa stvaranjem „umjetničke religije“ (Kunstreligion), sve je to uskoro postalo posve nesuvremeno. Ali još k tome i naivno očekivanje obrata iznutra, s nadom da se tehnogenezi i njezinoj logici stvaranja „umjetnoga života“ (A-life) može doskočiti subverzivnim mogućnostima onog mišljenja koje je Heidegger nazivao kazivajućim (Dichten) u odnosu spram pragmatike racionalnoga mišljenja tehnoznanosti (Rechnen). (Martin Heidegger, Was heiβt Denken?, GA, sv. 8, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002.) Razlika između Grka i moderne zapadnjačke kulture s njezinim kultom objektiviranja u stvarima tjelesnoga užitka pokazuje nam da se nakon „smrti tragedije“ ne zbiva ništa drugo negoli ono što odlikuje post-tragičnu samosvijest. Iako je Hegel govorio o „nesretnoj svijesti“ u kontekstu napredovanja duha u svijesti o slobodi, u slučaju post-tragične samosvijesti problem se svodi na ono što karakterizira bit moderne subjektivnosti. Očigledno, to je možda ponajbolje ocrtao Kierkegaard. U estetskim spisima pronašao je formulu za određenje smisla moderne egzistencije čovjeka. Pojam koji ga prikazuje i predstavlja nije nikakav strah od nečeg što ontički postoji već uvijek u-svijetu. Naprotiv, riječ je o tjeskobi (Angst) ili strahu-na-smrt. Ona obuzima čovjeka utoliko što ga suočava s moćnim ništećim Ništa. Tragedija modernoga svijeta jest upravo u suočenju s neraskorjenjivom prisutnošću nihilizma u samosvijesti ljudske egzistencije. Otuda je za Kierkegaarda bilo samo po sebi razumljivo da je morao pronaći ishodište za prevladavanje tjeskobne egzistencije u etičko-religioznoj sferi.

Može li onda uopće biti smisleno bilo kakvo žrtvovanje singularnoga pojedinca kao estetskoga „subjekta“ na etičko-religiozni način ako je već sama „bit“ modernoga doba postala prožeta onim što Walter Benjamin u jednom fragmentu naziva „kapitalizmom kao religijom“? (Vidi o tome: Giorgio Agamben, Creation and Anarchy: The Work of Art and the Religion of Capitalism, Stanford University Press, Stanford-CA, 2019.) Probiti krug ove nihilističke sudbine modernosti čini se nerješivom zadaćom. Kada se kapital kao supstancija-subjekt povijesnoga zbivanja pojavljuje fetišizmom robe, tada postaje jasno da iza ove travestije života nema nikakve mračne tajne bitka. „Kapitalizam kao religija“ postaje estetsko začaravanje svijeta bez žrtve za sublimno Drugo, bez otkupljenja i bez posljednje oporuke. Sve postaje golo nasilje, brutalnost i moć ideje koja se pojavljuje baš tako u „svetom trojstvu“ vlastite ništavnosti. Što je uopće „bit“ kapitalizma? To da je posrijedi moderni društveni poredak bez autentične forme društvenosti, a u ontologijskome smislu na djelu je pervertirano stanje života kao vladavine profita nad iskonskom snagom singularnosti bitka. Kada ne postoji odgovor na pitanje Zašto? i Čemu? ─ povijest se razvija u zatvorenom krugu volje za moć. Besmisao postaje značenje sustava objekata, a gubitak cilja rađa dosadom ponavljanja na sve većoj razini intenziteta prozvodnje radi proizvodnje=potrošnje zbog potrošnje. Odakle sve to dolazi i kamo sve to odlazi? Dolazi iz Ničega i odlazi u Ništa. To je ta čudovišna tautologija nihilizma. S kapitalizmom moderna tragedija nužnost izjednačava sa slobodom izbora. Problem je samo u tome što je takva okrnjena sloboda pojavni lik nihilizma koji se od novoga vijeka, modernosti do suvremenosti pojavljuje u mnoštvu svojih preobrazbi. (Vidi o tome: Emanuele Severino, Capitalismo senza futuro, Rizzoli, Milano, 2012.)

Posljednji lik ujedno je i najperverzniji. Posrijedi je post-tragična samosvijest u doba bez epohe, kada sama želja za uvećanjem profita postaje objektivirano stanje čudovišne ravnodušnosti spram bitka uopće. Nije to više agonija, već mnogo opasnija nelagoda koja sustiže sve što jest.

6.

Heidegger se 1942. godine u predavanjima o Hölderlinu bavio Sofoklovom Antigonom. Smatrao ju je najznačajnijom njegovom tragedijom. Jedan od razloga je zacijelo i onaj koji navodi Will McNeill. On tvrdi da umjesto predodređenosti i nužnosti u tragediji Kralja Edipa ovdje susrećemo njezin odnos spram sudbine kao patheion to deinon touto, to jest spram onog što Heidegger prevodi s njemačkom riječju Unheimliche. (Will McNeill, „A ‘scarcely pondered word’. The place of tragedy: Heidegger, Aristotle, Sophocles“, u: Miguel de Beistegui & Simon Sparks (ur.), Philosophy and Tragedy, str. 177.) Ono što tvori dramsku radnju tragedije, prema Heideggeru, proizlazi iz odnosa spram čudovišne i strahotne sudbine. A nju se ne prihvaća tek slijepo u njezinoj nužnosti. Samo aktivno i odlučno može se voditi ljudska egzistencija spram budućnosti. Nije teško uvidjeti da Heidegger svoje temeljne filozofijske pojmove još iz ranoga doba mišljenja posredovno Bitkom i vremenom (Sein und Zeitom) te pojmovljem nastalim 1930-ih godina poput događaja (Ereignis), kada već umjetnost ima vodeću ulogu u promišljanjima prebolijevanja metafizike, uvodi u razmatranje Antigone. Tako je i s razumijevanjem bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode). U egzistencijalnome ustrojstvu tubitka (Dasein) u odnosu spram bitka smrt nema tek puko značenje ništenja. Poetsko znamenovanje sudbine čovjeka u ovoj tragediji jest briga za istinu zajednice kojoj prijeti zapalost u ono neautentično što razara smisao čovjeka uopće. Antigonu na djelovanje ne pokreće tek briga za ljudsko dostojanstvo zajednice zbog strahovlašća Kreonta. Umjesto tog ljudsko-odveć-ljudskog motiva u igru ulazi ono što pripada navlastito zajednici. S pomoću božanskoga utemeljenja Zeusa i Dike etika i politika poprimaju uzvišenu moć djelovanja. Iznad ljudskih svrha uzdiže se božanski poredak pravednosti svijeta. Jamče ga vrhovni bogovi polisa. S Antigonom se za Heideggera u Sofoklovoj drami uspostavlja ono što smjera gradnji zajedničkoga svijeta u njegovoj ugroženosti. Unatoč vladavini bezavičajnosnoga i strahotno čudovišnoga nastoji se pronaći zavičajnosno i prisno obitavalište smrtnika i besmrtnika, zemlje i neba. Kaos ipak ne može vladati i trajati vječno.

Zašto Antigona za suvremeno doba predstavlja posebni izazov tumačenju ako je posve izvjesno da post-tragična samosvijest više ne može pred sobom imati „logiku pomirenja“ (Hegel), a ni ono što proizlazi iz Heideggerova ili, pak, Lacanova čitanja njezine „suvremenosti“ ─ otvorenost blizine bitka u tjeskobnome času destrukcije svijeta i uspostavu simboličke tvorbe subjekta s onu stranu čudovišnoga Realnoga? U zanimljivome tumačenju Waltera Kaufmanna tvrdi se, pak, da Antigona za razliku od grčkih heroja prikazanih u tragedijama Eshila i Euripida, pa čak i u drugim Sofoklovim dramama, najplastičnije dokazuje ono što proizlazi iz logike moralnoga djelovanja kao takvog. Mlada žena ne vjeruje toliko u uzvišene pojmove pravednosti i slobode zajednice koliko u vlastitu želju da se pravda i sloboda utisnu u ljudsko srce. Ona, dakle, djeluje po vlastitoj savjesti. No, isto tako, Antigona je svjesna da će taj transgresivni čin morati platiti svojom žrtvom. Usto, ima još nešto iznimno važno za razlikovanje grčkoga i kršćanskoga odnosa spram tragičnoga. Posrijedi je ponos plemenitog djelovanja osobe koja tragičnom žrtvom preokreće poredak unatoč tome što Kreont, naposljetku, učvršćuje svoju vlast pozivajući se na Zakon koji štiti običajnost polisa. Kršćansko djelovanje iz dužnosti spram Boga u liku Isusa Krista, nasuprot tome, ponos smatra grijehom. (Walter Kaufmann, Tragedy and Philosophy, str. 218-219 i 224.)

Međutim, nije pitanje ponosa tek nešto izvanjsko i usputno. Susrećemo se s presudnim određenjem razlike između autentične tragedije i onoga što postaje njezina blijeda sjena. Već je Hegel otvorio pravi problem ove „ontologijske razlike“ antike i srednjega vijeka ustvrdivši da su Grci tragedijom uspostavljali bit običajnosnoga zakona (Sittlichkeit) kao temelj grčke države. Stoga je pad u subjektivnost i savjest rezultat straha od Božje kazne. Sloboda u odnosu spram bogova i poniznost pred Bogom-zakonodavcem i otkupiteljem ljudskih grijeha pokazuje nam kako se i zašto kršćansko shvaćanje tragedije mora presmjeriti iz misterija „objektivnoga“ događaja u mistiku subjektivnosti. Imajući tu razliku u vidu možemo zaključiti.

Antigona za post-tragičnu samosvijest vjerodostojno pokazuje kako borba za priznanjem Drugoga u neuatentičnome svijetu nužnosti i slijepe sudbine iziskuje nemoguću žrtvu. Pitanje je samo za što? Ima li takvo žrtvovanje ikakvog dubljeg smisla osim što uspostavlja „novi poredak“ koji pokazuje da iza brige za dobro zajednice ne stoji drugo doli etičko-politička ravnodušnost. Što to znači? Zacijelo ne da je suvremenom čovjeku jedino važan ekonomski probitak te užici u stilu života dekadenta bez savjesti. Društva spektakla nesumnjivo su poremetila tzv. sustave vrijednosti. Umjesto jezika zavladala je moć slike. Usto, mediji su oslobodli latentno stanje masovne histerije za samopriznanjem osobe. Patološki oblici narcizma samo su posljedica sprege novih tehnologija i želje za posjedovanjem stvari. Ova estetizacija života prožima sva područja masovne egzistencije. No, suvremeno doba vladavine tehnosfere već je samo po sebi estetizirana neljudskost. Zbog toga joj ni estetsko opravdanje života u Nietzscheovu smislu, koje jedino još upućuje na tajnu suvremene egzistencije u post-tragičnome svijetu, ne može podariti ništa drugo osim viška ravnodušnosti. Uostalom, sve funkcionira bez zastoja. Patnje nisu više nužne da bi post-tragična samosvijest na kraju metafizike mogla dovesti do obrata ili preokreta mišljenja u smjeru „drugoga početka“ (der andere Anfang), kako je to još mislio Heidegger. Iskustvo nam nihilizma potvrđuje da tragedija označava početak i kraj povijesno-epohalne težnje čovjeka za smislom vlastite egzistencije izvan svođenja na opsjene i fikcije vječnosti i besmrtnosti. Kada nema suvislog odgovora na pitanje zašto je naše mišljenje uhvaćeno u zamku kazivanja bitka i vremena kao tajne onog što se odvija u prstenu bivanja ili postajanja (Werden) na način stvaralačkoga ponavljanja sudbine, pojavljuje se ono što tu misao suspreže u jaram tragike i tragičnoga. Nitko to nije bolje iskazao od Nietzschea. U Volji za moć, fragmentu 853. u kojem se razmatra rani njegov spis Rođenje tragedije čitamo:

„Umjetnost i ništa do li umjetnost! Ona je ta velika omogućiteljica života, velebna zavodnica za život, velebni stimulans životu…



Umjetnost kao jedina nadmoćna protusnaga sučeljena svim voljama za nijekanje života, kao nešto antikršćansko, antibudističko, antinihilistično par excellence. (…)



Umjetnost kao iskupljenje patnikovo ─ kao put k stanjima gdje se patnja hoće, preobrazuje, obožava, gdje je patnja oblik velebnog ushićenja. (…)



….’umjetnost kao prava zadaća života, umjetnost kao njegova metafizička djelatnost…“ (Friedrich Nietzsche, Volja za moć, str. 408-409.)

Umjetnost bez patnje? Može li još biti svijeta bez metafizičkoga stimulansa koji ostavlja životu tek da prijeđe u estetiziranu formu mislećeg objekta što računa, planira i konstruira buduća stanja? Nihilizam „trećeg stupnja“ ne određuju više patnje i izbavljenja čovječanstva iz sudbinske silazne putanje povijesti. Umjesto toga sve je u znaku pustinje koja se širi i prožima post-tragičnu samosvijest do „posljednjeg čovjeka“. U znakovima iscrpljenosti i zamora protječe stoga vrijeme jednolikog ponavljanja. Naposljetku, u tom carstvu konstruktivne dosade postavlja se pitanje je li umjetnost još dostojna alternativa sveprožimajućem nihilizmu bez blistavih bogova iskona koji su još obasjavali tmine povijesnoga svijeta na ishodu svih njegovih iluzija? Odgovor je unaprijed poznat: Ne! Nakon „smrti tragedije“ možemo samo ponavljati njezine krhotine. Usto, možemo tek utvarati da su Edip i Antigona naši suvremenici. Iako je odavno jasno da s njima ili bez njih život u trajanju ove tehnogenetske agonije sebi više ne postavlja nikakve visoke ciljeve. Ono što takav život još održava moćnim jest estetska fascinacija s preobrazbama tehnosfere u prividu apsolutne ljepote i uzvišenosti. Kada život izgubi metafizički stimulans volje za moć kao estetskoga opravdanja bitka, ne preostaje drugo negoli vratiti takvom životu duhovno dostojanstvo svetom žrtvom. Suvremena umjetnost bez žrtvovanja nema više opravdanja. Bio je u pravu Nietzsche kad je muzeje kao njezina profana svetišta proglasio „modernim grobnicama“. Nije problem u tome što umjetnost u odnosu na tehnoznanosti ne posjeduje više moć estetskoga privida, već što iza toga ne postoji više tajna suvremene egzistencije koja nas je čuvala od pada u tehnički bezdan. Postoje još samo arhivi sjećanja onog što se muzealizira i historizira u „beskonačnoj brzini“ iščeznuća.

Pa ako je sve dospjelo do nulte točke svečane propasti, zašto onda još k tome problematizirati tako nešto kao što je odnos metafizike, tragedije i nihilizma? Nietzsche je, kako vidjesmo, umjetnosti dodijelio moć iskupljenja patničke sudbine. Nije to, doduše, značilo da je Hegelov, Schellingov i Hölderlinov pojam „umjetničke religije“ tek prisvojio za svoje svrhe. No, da je umjetnost nemoguće uspostaviti kao tragediju bez nadomjesne funkcije božanskoga čini se samoizvjesnim. Dostatan razlog za ovu tvrdnju pronalazimo u „sudbini“ suvremene umjetnosti. Na tragovima pokreta povijesne avangarde i neoavangarde ona svoju „bit“ izvodi iz jedino preostalih referencijalnih okvira današnjice kao što su to politika-ideologija i estetika. Umjesto mitologike bitka, otpočelo je otuda novo mišljenje čije mitopoetsko iskustvo još i danas izaziva udivljenje. No, ne i više od toga. Kada metafizika okončava u kibernetičkome pojmu upravljanja samim sobom (autopoiesis), tada se nihilizam i tragedija dovede do krajnje točke realizacije u onome što označava današnji pokret posthumanizma/transhumanizma. Posrijedi je težnja za prelaskom u netjelesni oblik egzistencije. Tada mišljenje više nije mišljenje „na“ bitak, bića i bit čovjeka. Ono postaje proces „uploadinga“ tehnosfere. Na tom putu od čovjeka više ne preostaje ništa osim transformacije „čistoga uma“ u misleći objekt „trećeg poretka kibernetike“.

Sve se razdjelovljuje. Sve se rastvara u čistoj informaciji. Tako komunikacija postaje prazna riječ naše svekolike umreženosti s Drugim kao nadomjesnim ishodištem dijaloga i diskursa. S tragedijom okončava i metafizika zapadnjačke povijesti: od svrhe i smisla gibanja ideje do ravnodušne vrtnje u krugu tehnički realizirane slobode kao prvog i posljednjega razloga vlastite bezrazložnosti.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026