Copyright ©2026 Žarko Paić

Thanatoidi  i društvena entropija

Thomas Pynchon, Vineland, Little Brown & Comp.

New York, 1990.

September 18, 2026
Thanatoidi  i društvena entropija
Thomas Pynchon

1.

Vineland je četvrti roman znamenitoga američkoga autora Thomasa Pynchona, objavljen 1990. godine nakon sedamnaest godina njegove izdavačke stanke. Radnja je smještena u izmišljeni okrug Vineland u sjevernoj Kaliforniji tijekom 1984. godine, a kroz česte retrospekcije bavi se nasljeđem šezdesetih godina i ondašnje slobodnjački usmjerene kontrakulture. Roman funkcionira kao oštra politička i društvena satira koja istražuje kako je taj mitski slobodarski duh šezdesetih godina 20. stoljeća pokleknuo pred državnom represijom i konzumerizmom Nixonove i Reaganove ere. Likovi u ovome romanu su Zoyd Wheeler, ostarjeli hipi i samohrani otac koji svake godine izvodi javni čin “ludila” kako bi zadržao državnu invalidninu; potom Prairie Wheeler, Zoydova kći tinejdžerica koja kreće u potragu za svojom nestalom majkom Frenesi Gates, bivšom radikalnom filmašicom iz 1960-ih koja je postala doušnica i ljubavnica vladinoga agenta; naposljetku, Brock Vond, nemilosrdni savezni tužitelj i glavni negativac koji utjelovljuje moć državne kontrole u uništenju duha kontrakulture.

Pynchon romaneskno govori o tome kako su idealizam i „revolucija“ 1960-ih kompromitirani, izdani ili kupljeni od strane liberalnoga, ali sve više predatorskoga i autokratskoga kapitalizma. Reaganizam i kontrola prikaz su represivnog državnoga aparata, paranoje i uspona medijske kulture u Americi 1980-ih. Usto, roman je kritika medija kroz koncept “Tubala” (ovisnika o televiziji) koji stvarnost zamjenjuju ekranom. Usprkos ovim mračnim temama, roman nudi ipak neobičnu toplinu kroz motive ponovnog obiteljskoga okupljanja i preživljavanja zajednice kao nekovrsnu mesijansku sliku američkoga novoga komunitarizma. (v. https://voegelinview.com/the-myth-of-america-in-vineland-will-thomas-pynchons-political-pluralism-prevail/ )

Kritička recepcija romana Vineland nakon njegove pojave 1990. godine bila je izrazito podijeljena, ponajviše zbog golemih očekivanja nakon sedamnaest godina Pynchonove šutnje i njegovog prethodnog remek-djela Gravity’s Rainbow. (v. https://thomaspynchon.com/rocket-power-gravitys-rainbow-reviewed-by-richard-poirier-1973/) Mnogi su kritičari, uključujući velikoga pisca Salmana Rushdieja u recenziji za The New York Times, pohvalili knjigu kao Pynchonov najprohodniji i ujedno najhumaniji roman. Naglasak je bio na hrabrosti u seciranju Reaganove Amerike, fašizacije društva i gubitka sloboda. Suglasan sam s onim tekstovima koji tvrde da je Vineland specifičan spoj visoke književnosti, pop-kulture, paranoje i ironije. No, nije moguće zanemariti isto tako kako je ovaj roman u usporedbi s enciklopedijskom i refleksivnom dubinom romana Gravity’s Rainbow možda čak i „pad“ na razinu koja jamči stanovitu komercijalnost. U zapletu likova osjeća se povremena rascjepkanost, oslanjanje na preduge retrospekcije (flashbackove) i završetak bez katarze.

S vremenom je roman dobio daleko bolje vrednovano mjesto u Pynchonovom opusu. Danas se, naime, slavi kao navjestiteljsko djelo koje je točno predvidjelo uspon društva totalne kontrole, moć medijske manipulacije i pretvaranje političkoga otpora u potrošački proizvod. Zato se često promatra kao izravni tematski prethodnik njegovog kasnijeg romana Inherent Vice (2009.). Flmski redatelj Paul Thomas Anderson snimio je prema ovome romanu kao labavome predlošku svoj Oskarima ovjenčan film 2025. godine naslovljen Jedna bitka za drugom (One Battle After Another) s Leonardom di Capriom i Sean Pennom u glavnim ulogama.

2.

U romanu Vineland, Thomas Pynchon koristi motiv kontrole kako bi prikazao tranziciju Amerike iz slobodarskih 1960-ih u opresivne i kontrolirane 1980-e pod Reaganovom političkom administracijom. Ono što je 1990. godine djelovalo kao ekstremna paranoja i politička satira, u kontekstu današnje digitalne tehnologije prepoznaje se kao zapanjujuće točno, proročansko predviđanje modernognadzornoga kapitalizma s fašistoidnim konzekvencijama kao u Trumpovu MAGA-landu. Sveze između Pynchonove vizije i današnjeg digitalnoga doba očituju se kroz nekoliko ključnih koncepata:

Od Orwellovog “Velikoga brata” do dobrovoljnoga nadzora

U ovome romanu Pynchon se referira na Orwellovu 1984., ali uz bitnu razliku. Državni agent Hector razmišlja o trenutku kada će televizija prestati samo emitirati sliku i početi promatrati gledatelje (“From now on, I’m watching you“). Pynchon je, dakle, nedvojebno predvidio da država neće morati nasilno ugraditi kamere u domove. Ljudi su, kroz pametne telefone, ugradbene kamere (poput pametnih ekrana i asistenata) i društvene mreže, sami uveli nadzorne uređaje u vlastitu privatnost. Gledanje ekrana postalo je dvosmjerna ulica u kojoj algoritmi neprekidno prate svaki naš klik, izraz lica i lokaciju.

“Tubal” (ovisnost o ekranu) i algoritamska kontrola

Likovi ovisni o televiziji u Vinelandu nazivaju se “Tubals” (od the Tube – katodna cijev). Oni gube vezu sa stvarnošću, a njihovo se pamćenje i ponašanje oblikuju isključivo kroz medijske reprize i konzumaciju sadržaja, što država koristi za pacifikaciju buntovnoga duha. Pynchonova kritika televizije izravna je preteča ovisnosti o algoritmima i beskonačnom skrolanju (doomscrolling) na platformama poput TikToka ili Instagrama. Kontrola se više ne provodi samo policijskom prisilom, već sustavnim plasiranjem personaliziranoga sadržaja koji otupljuje kritičko mišljenje i stvara kolektivnu apatiju.

Kompromitacija tehnologije otpora (Frenesi Gates i kamere)

Frenesi Gates i njezina radikalna skupina koriste filmske kamere kao oružje protiv državne represije (tzv. kontra-nadzor). Međutim, državni agent Brock Vond uspijeva preoteti te snimke i iskoristiti ih za identifikaciju, ucjenu i uništavanje revolucionara. Tehnologija koja je trebala osloboditi pojedinca postaje alat njegove propasti. Internet i pametni telefoni u svojim su počecima slavljeni kao alati apsolutne demokracije i aktivizma (poput prosvjeda koordiniranih društvenim mrežama). Danas su te iste platforme pretvorene u najmoćnije alate za masovni nadzor, prepoznavanje lica i geolociranje prosvjednika od strane autoritarnih režima i korporacija.

Prijelaz na digitalnu bazu podataka i gubitak privatnosti

Pynchon eksplicitno bilježi povijesni prijelaz s “analognih umjetnosti” na digitalnu tehnologiju i računalna sučelja. Državni aparat u njegovu romanu shvaća da centralizirane baze podataka omogućuju praćenje svakog građanina koji iskače iz ekonomskoga ili društvenoga sustava. Doista, živimo u svijetu gdje su naši životi u potpunosti pretvoreni u podatke (datafication). Korporativni i državni sustavi kroz Big Data analitiku predviđaju naše ponašanje, kupovne navike i političke afilijacije, ostvarujući Pynchonovu viziju sveprisutne paranoje unutar informacijskoga društva. Kao u svim dobrim proznim uratcima, a posebno je to razvidno u filmovima i TV-serijama, „institucija“ negativca kao karakternoga nositelja sindroma zla (individualnoga ili kolektivnoga) zaslužuje posebnu pozornost.

Gotovo da nema dobroga romana i kinematičkoga događaja bez takvih monstruma, čudovišta, psiho-killera, složenih likova koji nisu nasilnici kao takvi, već to postaju unutar nekog društvenoga sustava i poretka bez obzira bilo to totalitarizam ili liberalno-demokratski autokratizam. Pynchon je stvorio u Vinelandu „svojeg“ negativca posebnoga kova. Naime, Brock Vond je ključni lik u romanu Vineland i jedan od najjezivijih negativaca u njegovu cjelokupnome opusu. Kao nemilosrdni savezni tužitelj i operativac unutar Ministarstva pravosuđa, on utjelovljuje hladnu, birokratsku moć države koja je sustavno uništila kontrakulturni pokret 1960-ih i uspostavila društvo kontrole u 1980-ima. Kroz njegov lik Pynchon dekonstruira načine na koje autoritarni sustavi manipuliraju ljudskom psihom i prodiru u najintimnije sfere pojedinca. (v. https://theconversation.com/computers-tracking-us-an-electronic-collar-gilles-deleuzes-1990-postscript-on-the-societies-of-control-was-eerily-prescient-254579 )

Dok su Pynchonovi raniji negativci (poput onih u Gravity’s Rainbow) često bili vezani uz vojni sektor, Brock Vond predstavlja postmoderniji, pravni i birokratski vođen post-fašizam. On koristi zakone, savezne proračune, tajne odgojne logore (poput kampa PREP) i informatičke baze podataka kako bi ugušio neistomišljenike. On je arhitekt prijelaza s grube ulične prisile na sofisticirani, sistemski nadzor. Vond pritom ne pobjeđuje svoje neprijatelje samo oružjem, već manipulacijom njihovih skrivenih želja i neuroza. Njegov odnos s Frenesi Gates predstavlja okosnicu romana. Naime, on prepoznaje njezinu podsvjesnu privlačnost prema autoritetu i uniformama (naslijeđenu od njezine holivudske obitelji s crne liste). Zato i koristi seksualnost kao prostor političke subverzije. Kroz aferu s Frenesi, Vond je ne pretvara samo u doušnicu, već joj potpuno oduzima političku osobnost i njezin kontrakulturalni idealizam, dokazujući Pynchonovu tezu da država može kolonizirati čak i ljudsku želju.

Voditelj je projekta PREP (Political Re-Education Program), tajnoga vladina kampa namijenjenoga uhićenim studentskim radikalima. Umjesto fizičkoga mučenja, kamp koristi psihološke tehnike kako bi prosvjednike uvjerio da je njihov otpor bio tek dječji hir ili nesvjesna želja za roditeljskom kaznom. Vond uspješno pretvara revolucionare u konformiste, integrirajući ih u kapitalistički sustav 1980-ih. Zanimljivo je da sebe doživljava kao transcedentalnu figuru iznad zakona, neku vrstu postmodernoga boga kontrole koji može upravljati ljudskim sudbinama s visine (što simbolizira njegovo neprekidno letenje u helikopteru iznad okruga Vineland). Međutim, njegov kraj nosi duboku ironiju.

Kada Reaganova administracija odluči smanjiti proračun za njegove specifične antikomunističke programe, Vond biva politički odbačen od istog onog birokratskoga aparata kojeg je stvorio. Njegov konačni pad u romanu poprima obrise mita i indijanskoga folklora Jurok plemena, sugerirajući da usprkos tehnologiji nadzora, iskonska priroda i zemlja na kraju gutaju one koji je pokušavaju apsolutno kontrolirati.

3.

Američki suvremeni pisci ključni su svjedoci duha vremena i doista je za razumijevanje onoga što određujem pojmom vladavine tehnosfere slučaj Thomasa Pynchona (Vineland) i Don DeLilla (White Noise), dvojice vodećih autora američke postmodernističke književnosti koji su, objavivši svoje romane u razmaku od samo nekoliko godina (1985. i 1990.), odlučna njihova dijagnoza kasnoga kapitalizma i Reaganove Amerike. Iako se razlikuju s obzirom na književne stilove, njihove kritičke studije društva kontrole, medija i gubitka ljudske autonomije duboko korespondiraju s najznačajnijim teorijskim razmatranjima o suvremenome kapitalizmu i njegovim anomijama kao što su to ponajprije ona Gillesa Deleuzea. (v. https://voidnetwork.gr/2014/05/26/capitalism-a-very-special-delirium-by-gilles-deleuze-and-felix-guattari/ )

Mediji kao instrument kontrole i anestezije

Oba autora vide medije ne kao izvor informacija, već kao alat koji oblikuje i kontrolira ljudsku svijest.

Pynchonov “Tubal” ꟷ U Vinelandu, likovi su ovisni o televiziji (the Tube), koja briše njihovo povijesno pamćenje i pretvara stvarni politički otpor u bezopasne medijske reprize.

DeLillov “Bijeli šum” ꟷ Kod DeLilla, televizija i radio emitiraju neprekidni tok reklama, katastrofa i trivijalnosti (bijeli šum). Taj šum prožima svakodnevni život obitelji Gladney do te mjere da oni stvarnost doživljavaju samo ako je potvrđena na ekranu (npr. prosvjednici koji su razočarani jer mediji ne izvještavaju o njihovoj evakuaciji).

Tehnološki nadzor i pretvaranje čovjeka u podatak

U oba romana, ljudski identitet prestaje biti fizički ili duhovan i postaje digitalni konstrukt unutar računalnih mreža. U Vinelandu, državni aparat na čelu s Brockom Vondom koristi računalne sustave kako bi pratio, identificirao i ucijenio bivše radikale, pretvarajući njihove živote u dosjee.

DeLillov “MRE” (Medical Records/Data) ꟷ U White Noiseu, glavni lik Jack Gladney biva izložen toksičnome oblaku, nakon čega ga računalni terminal uokviruje kroz podatke o njegovoj vjerojatnoj smrti. Jack zaključuje da je njegov stvarni život postao nebitan – bitan je samo njegov “profil” u bazi podataka. Nadzor se ovdje provodi kroz medicinsku i korporativnu birokraciju. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/rizik/)

Paranoja kao jedini logičan odgovor na sustav

Likovi u oba romana pate od specifičnoga oblika postmoderne paranoje, no ta paranoja nije psihička bolest, već točna intuicija o tome kako sustav funkcionira.

Politička paranoja (Pynchon) ꟷ Likovi u Vinelandu stalno gledaju u nebo tražeći vladine helikoptere. Oni znaju da država aktivno radi na infiltraciji u njihove živote i uništenju njihove zajednice.

Egzistencijalna i potrošačka paranoja (DeLillo) ꟷ U White Noiseu, paranoja je suptilnija i ugrađena u svakodnevicu – strah od kemikalija u hrani, zračenja iz mikrovalnih pećnica, nevidljivih toksina i, ultimativno, strah od smrti koji likovi pokušavaju izliječiti bjesomučnim šopingom u supermarketima.

Gubitak privatnosti u korist simulakruma

I Pynchon i DeLillo opisuju društvo u kojem je privatnost nestala jer su granice između javnoga i privatnoga prostora potpuno izbrisane tehnologijom. Kod Pynchona, državni agenti i kamere prodiru u spavaće sobe i revolucionarne komune. Kod DeLilla, tehnologija i konzumerizam prodiru u samu srž obitelji – obiteljski razgovori prekidaju se citiranjem marketinških slogana, a djeca posjeduju više informacija o svijetu iz medija nego njihovi roditelji koji su sveučilišni profesori.

Dok Pynchon nadzor vidi primarno kao političko oružje države (fašizacija, policijska kontrola, COINTELPRO) protiv kojeg se likovi pokušavaju boriti kroz zajednicu i ostanak “izvan mreže”, DeLillo nadzor vidi kao korporativno-potrošački ambijent. Kod DeLilla, sustav ne mora slati helikoptere; ljudi sami i dobrovoljno uranjaju u tehnološki šum supermarketa i medija kako bi pobjegli od vlastite smrtnosti.

4.

Jednom drugom prigodom ustvrdio sam da je Pynchon u stvari nastavak Kafke drugim posthumanim sredstvima. U Vinelandu riječ je o nastanku nove neljudske mašinerije koja više ne funkcionira kao skriveni “transcendentalni logor” iza kojeg je “Veliki Drugi” (Bog, Država, Društvo), već je riječ o logici interaktivnoga “dobrovoljnoga ropstva” Mreži. Ona postaje tehnosfera kao “Veliki Treći” (Trans/Meta/Korporacija) u kojoj je sve transparentno. I zato je jezovitost i čudovišnost ovog kibernetički stvorenoga poretka naprosto onkraj svega ljudskoga, suviše ljudskoga.

Kod Kafke, aparat moći je još uvijek „onostran“, vertikalan i skriven. Moć je locirana u nedostižnim visinama (Dvorac) ili u mračnim, labirintskim tavanima (Proces). Postoji pretpostavka o “Velikome Drugome” – Zakonu koji je neuhvatljiv, ali strukturira stvarnost kroz krivnju. Pojedinac pati jer ne može stupiti u interakciju s tim skrivenim centrom.

Pynchon radikalno ukida tu vertikalu. U Vinelandu moć više nije “iza” ili “iznad”; ona postaje horizontalna, imanentna i sveprisutna. Ona se seli u kablove, baze podataka, televizijski signal i opticaj kapitala. Sjetimo se da Brock Vond u Vinelandu na kraju biva odbačen od samoga sustava jer sustavu više nisu potrebni karizmatični, autoritarni pojedinci. Moć postaje autonomna mašinerija bez subjekta – tehnosfera. Više ne postoji suveren (Kralj, Bog, Država) koji zabranjuje i kažnjava. Nastupa kibernetički poredak trans/meta-korporacija u kojem nema vanjskog prostora. Mreža ne traži od aktora, ne aktera, poslušnost pod prijetnjom giljotine; ona dehumanizirano integrira. Tehnosfera u Vinelandu (kroz koncept ovisnosti o ekranu i digitalnim bazama) usisava svu ljudsku želju, preoblikuje je i vraća je natrag pojedincu kao potrošačku robu.

Ovo je ključni moment u kojem Pynchon nadilazi Kafku i ulazi u sferu posthumanoga. Kod Kafke, K. se očajnički bori protiv sustava ili pokušava ući u njega pod vlastitim uvjetima. Kod Pynchona, otpor je unaprijed simuliran i predviđen unutar sistemskogaa koda. U Vinelandu, likovi poput Frenesi Gates ili “Tubalsa” (ovisnika o televiziji) aktivno participiraju u vlastitome porobljavanju. To je interaktivni kavez. Jezovitost ne proizlazi iz toga što nas netko prisiljava da gledamo u ekran ili predajemo podatke, već iz toga što to činimo dobrovoljno, s užitkom i žudnjom. Sustav je hakirao ljudski afektivni aparat. Čovjek sam postaje terminal, organski produžetak te neljudske mašinerije.

Kafkin užas je još uvijek duboko humanistički – to je užas pojedinca koji zadržava svoju ljudsku supstanciju (iako biva pretvoren u kukca ili pseto) dok se bori protiv apsurdnoga stroja. Pynchonov užas u Vinelandu (i kasnije u Bleeding Edge) prelazi u posthumani nihilizam. Poredak koji nastaje u potpunosti je transparentan, lišen tajne, a samim time i lišen mogućnosti za kafkijansku tragediju. Sve je svedeno na informaciju, algoritam i protok podataka. Kada sve postane transparentno i mjerljivo unutar Mreže, ljudska autonomija, privatnost i nesvjesno nestaju. Ono što ostaje je hladna, matematička inteligencija tehnosfere koja funkcionira po zakonima kibernetike, potpuno ravnodušna prema pojmovima pravde, morala ili slobode. Pynchon je, stoga, doista Kafka digitalnog doba: onaj koji je opisao kako je Dvorac prestao biti građevina od kamena i postao operativni sustav u kojem svi živimo.

5.

Thanatoidsi kao zombiji iz romana Vineland su rezultat videocentrizma (v. The Technoscientific Turn of Philosophy – The Age of Cybernetics, https://www.lafeltrinelli.it/technoscientific-turn-of-philosophy-ebook-inglese-zarko-paic/e/9783032210814?srsltid=AfmBOord1dY0XbDHOBLnbgsLwVgccrzgn0h1yLET1XaTfPR34_sNofYd ). No, ovaj videocentrizam nije trijumf novoga “subjekta”, već novoga “objekta” koji misli ne više iz logike jezika, već iz semiotike slike kao vizualizacije događaja. Pynchonovi Thanatoidsi – ta bića koja su “zaleđena” u stanju između života i smrti, fiksirana ispred televizijskih ekrana – nisu tek obični pop-kulturni zombiji. Oni su, u izravni produkt i savršeni građani kibernetičkog poretka u kojem slika proždire bitak.

U tradicionalnoj metafizici (i kod ranijeg Kafke), moć i otpor artikuliraju se kroz jezik (zakon, suđenje, tekst, ideologijski traktat). U svojim analizama tehnosfere detektiram ključni prijelaz: suvremeni tehnofilozofski obrat ukida primat logocentrizma i uspostavlja videocentrizam. (v. https://medium.com/@ayolov/the-shaped-self-images-without-history-38c2ec8ff9e0 i https://medium.com/@ayolov/peter-ayolovs-the-shapes-of-the-self-identity-and-recognition-in-visual-space-book-review-1052fcad9c05) U romanu Thanatoidsi ne komuniciraju jezikom u smislu dijaloga ili kritičke misli. Njihov “jezik” je semiotika slike – neprekidni niz vizualnih podražaja s ekrana. Slika više ne predstavlja stvarnost (ona nije reprezentacija); ona vizualizira događaj prije nego što se on uopće dogodi. Događaj postoji samo ako je slikovno kodiran. Za Thanatoidse, povijest i sjećanje nisu tekstualni zapisi, već vizualni arhiv medijskih repriza. Ako prosvjed ili trauma nisu vizualizirani, oni ontologijski ne postoje. Tvrdnja da videocentrizam nije trijumf novog subjekta, već novog objekta koji misli izvan logike jezika, ključna je za razumijevanje Pynchonovoga posthumanizma.

Klasični politički subjekt (građanin, revolucionar mitskih šezdesetih) definiran je svojom unutrašnjom sviješću i djelovanjem. Videocentrizam kibernetičkoga doba, međutim, ukida tu unutrašnjost. Thanatoidsi su “isprani” od subjekta – oni postaju objekti unutar tehno-medijske mreže. Kada medijski sustav (ekran, algoritam, slika) počne misliti umjesto čovjeka, misao se seli iz ljudskoga mozga u sam tehnološki objekt. Slika više nije pasivni predmet kojeg čovjek promatra; ona postaje aktivni, autonomni sklop (kibernetički aparat) koji strukturira ljudsku žudnju i percepciju. Čovjek (Thanatoid) biva misleći objektiviziran – on je tek terminal koji provodi struju i impulse te semiotičke mašinerije.

U svojoj knjizi The Return of Totalitarianism redefiniram totalitarizam: to više nije povratak fašizma 20. stoljeća s marševima i fizičkim terorom, već totalna transparentnost kibernetičkoga koda. (v. https://books.apple.com/us/book/the-return-of-totalitarianism/id6445003485 ) Pynchonov “kibernetički stvoreni poredak” u Vinelandu jeziv je upravo zato što je lišen tajne. Sve je izloženo pogledu ekrana i sve je prevedeno u bazu podataka. Thanatoidsi su otuda zombiji jer su ontologijski ispražnjeni. Njihovo dobrovoljno ropstvo Mreži proizlazi iz činjenice da unutar semiotike slike nema mjesta za nesvjesno, za skriveno, za ono “suviše ljudsko”. Kada se ukine dubina jezika (koji uvijek ostavlja prostor za dvosmislenost, metaforu i otpor) i uvede ravna površina vizualiziranoga ekrana, čovjek gubi sposobnost da bude subjekt. On postaje savršeno prilagođeni element tehno-kapitalističkoga ekosustava.

6.

Thanatoidsi iz Pynchonova romana Vineland proročanska su vizija današnjega čovjeka uronjenoga u digitalnu slikovnost (pametni ekrani, virtualne simulacije, algoritamski generirani vizualni narativi). To je doista stanje onkraj svega ljudskoga: poredak u kojem tehnosfera kao “Veliki Treći” ne vlada nad nama, već vlada kroz nas, transformirajući nas iz bića jezika (subjekata) u bića slike (objekte).

Jedna bitka za drugom stoga označava permanentni rat za onaj svijet koji postaje slika bez svijeta u svojoj fascinantnoj praznini.

Recent Posts

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026
Kraj futurologije i pitanje o smislu budućnosti

Kraj futurologije i pitanje o smislu budućnosti

1. Zašto je futurologija kao spoj znanosti i probabilizma koja je imala svoje pokriće 1960-ih godina u doba osvajanja Mjeseca i svemirskih letova, nastanka kibernetike i konceptualnoga dizajna te postindustrijskoga društva informacija i medija ꟷ a bitna njezina riječ-pojam bilo je znanstveno predviđanje budućnosti svijeta, ljudskoga društva i kulture ꟷ izgubila danas vjerodostojnost u doba tehnosfere i zamijenjena je s posthumanizmom i transhumanizmom? Moj je odgovor zbog toga jer se njezina temeljna premisa – da ljudski razum može linearno predvidjeti i kontrolirati smjer društvenoga i tehnološkoga razvitka – pokazala neadekvatnom za današnji kaotični, umreženi svijet. Dok je futurologija 1960-ih bila utemeljena na znanstvenome predviđanju (prognozi) unutar antropocentričnoga okvira da čovjek upravlja strojevima za dobrobit društva, današnja tehnosfera toliko je narasla da je njezina složenost nadišla ljudsku spoznaju i znanje. Smjena paradigme prema transhumanizmu i posthumanizmu označava duboki paradigmatski zaokret: umjesto da predviđamo budućnost ljudskoga svijeta, mi danas propitujemo budućnost samoga čovjeka kao biološke i ontologijske vrste. 2. Futurologija 1960-ih bila je čedo modernizma, hladnoratovskog planiranja i kibernetike prvog reda. Vjerovalo se da se povijest i tehnologija mogu modelirati, predvidjeti i kanalizirati (npr. Rimski klub, planiranje svemirskih misija). Današnja stvarnost je u znaku vladavine tehnosfere (globalna mreža algoritama, umjetne inteligencije, biotehnologije i kapitala), koja je postala autonomna i nelinearna. Pojave poput interneta, društvenih mreža ili generativne umjetne inteligencije ne razvijaju se predvidljivim, planiranim stazama. Futurologija, koja je pokušala "izračunati" budućnost pomoću vjerojatnosti (probabilizma), zakazala je pred fenomenima "crnoga labuda" (nepredvidivih događaja s golemim utjecajem). Zato je uvijek u središtu imala čovjeka i njegovo društvo. Tehnologija je za takvo instrumentalno shvaćanje bila alat poput rakete ili računala kojim čovjek oblikuje svoju okolinu. Posthumanizam, pak, donosi spoznaju da čovjek više nije suvereni gospodar koji stoji "izvan" prirode i tehnologije. (v. https://www.goodreads.com/book/show/16164698-posthumano-stanje i https://www.inlibra.com/en/document/view/detail/uuid/9637aeb7-a51e-37f2-a304-a3a33665d7e8) On rastače antropocentrizam, ukazujući na to da smo neraskidivo isprepleteni ne-ljudskim akterima (algoritmima, biosferom, virusima, klimatskim promjenama). Predviđanje "ljudskog progresa" gubi smisao kada sam pojam "ljudskoga" postaje nestabilan. Tehnologija više ne mijenja samo okolinu, već mijenja nas o čemu svjedoči uspon transhumanizma. (v. https://www.jstor.org/stable/jj.30252611 ) Futurologija je predviđala postindustrijsko društvo informacija i medija kako je to točno najavio Daniel Bell, ali je pretpostavljala da radnik ili građanin tog društva ostaje biološki isti. (v. https://bgsp.edu/app/uploads/2014/12/Bell-Coming-of-Post-Industrial-Society.pdf ) Transhumanizam se fokusira na izravnu modifikaciju ljudskoga hardvera i softvera. Kroz CRISPR gensko inženjerstvo, neuro-implantate (poput Neuralinka), kiborgizaciju i radikalno produljenje života, tehnologija ulazi pod kožu. Zbog toga klasična futurologijska pitanja ("Kako će izgledati gradovi u 2050.?") bivaju zamijenjena transhumanističkim pitanjima ("Hoće li bića koja nastanjuju 2050. uopće biti ljudi?"). Nekadašnja futurologija bila je usto vezana uz vrhunske institute (npr. RAND korporacija) i akademsku zajednicu. Danas se pojam "futurist" često povezuje s korporativnim konzultantima, tehnološkim evanđelistima iz Silicijske doline i marketinškim stručnjacima koji prodaju vizije idućega tromjesečja ili tehnoloških trendova. Znanstveni probabilizam zamijenjen je stoga tehnološkim hypeom (pomamom). Usporedni pregled paradigmi Futurologija je, ukratko, bila narativ o tome što će čovjek učiniti s vremenom koje dolazi. Transhumanizam i posthumanizam su snažno svjedočanstvo o tome da je tehnologija postala brža od naše sposobnosti predviđanja, pretvarajući budućnost iz objekta planiranja u zonu radikalne ontologijske nesigurnosti. 3. U petoknjižju Tehnosfera sustavno i ontologijski ovo se pojašnjava tezom da je autopoietička "bit" kibernetike rezultat cjelokupne povijesti metafizike od Heraklita do Hegela i ujedno njezina realizacija kao kraj filozofije, umjetnosti i znanosti u tradicionalnome smislu. (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466) Umjesto čovjeka kao animal rationale na čemu je počivala socijalna prognostika Rimskoga kluba koja je usput bila odjek negativne eshatologije jer je najavljivala demografski kaos, ekonomske kolapse, globalno zagrijavanje i valove imigracija iz Trećega svijeta na Zapad s tehnosferom je nastupio novi "subjekt" bez "supstancije" ꟷ homo kybernetes. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: : Metafizika, kibernetika, transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) pokazao sam da je umjesto ove socijalno-ekonomsko-političke prognostike futurizma sve danas postalo probabilistička vizualizacija budućnosti koja počiva na trijadi: (1) kalkulacije, (2) projekcije i (3) konstrukcije. Dakle, temeljna ekstaza ili dimenzija utopijskoga shvaćanja vremena kao što je budućnost postaje tehnoznanstveno izračunata i paradoksalno neizvjesna jer se zasniva na determinističkome kaosu, entropiji i kontingenciji. Savršenstvo tehnosfere kao kibernetičkoga autopoiesisa je ujedno totalno krhko jer počiva na tehnodiceji povijesti koja pretpostavlja ono što Simondon naziva metastabilnom ravnotežom. (v. https://zarkopaic.net/blog/metamorfoze-bitka/ i https://zarkopaic.net/blog/metamorfoze-bitka-2/ ) Budućnost je stoga samo nastavak ovjekovječene sadašnjosti drugim sredstvima kao što su to algoritamski proračuni i vizualizacija statistički određenih veličina u postocima (hoće li doći do entropije svemira za 5 ili 6 milijjardi godina i to iskazano u postocima, kada će čovjek doseći svoju tehno-singularnost prelaskom posve u posthumano stanje itd.) Kibernetika nije tek nova znanstvena disciplina, već dovršetak i realizacija cjelokupne povijesti zapadne metafizike. Kada metafizika dosegne svoj kraj, ona se ne gasi, nego se materijalizira kao tehnosfera. Umjesto klasičnoga subjekta (animal rationale), nastupa homo kybernetes – subjekt bez supstancije, biće koje je i samo procesuirano unutar autopoietičkoga sustava. Nekadašnja futurologijska prognostika danas je posve zamijenjena tehnoznanstvenim operacijama. Budućnost više nije prostor utopijske otvorenosti ili ljudskoga djelovanja, već se ona: Kalkulira ꟷ Budućnost se prevodi u podatke (Big Data). Ona prestaje biti mistična ili politička; postaje matematički problem koji rješavaju algoritmi. Projiciraꟷ Na temelju kalkulacija stvaraju se statistički modeli u postocima. Budućnost se ne zamišlja, ona se ekstrapolira iz postojeće baze podataka. Konstruira: Tehnosfera ne čeka da se budućnost dogodi; ona je aktivno proizvodi (kroz AI, biotehnologiju, nanotehnologiju). Budućnost je simulacija koja prethodi stvarnosti. Time dolazimo do paradoksa. Budućnost je tehnoznanstveno izračunata, a istodobno radikalno neizvjesna. To je inherentno svojstvo determinističkoga kaosa i entropije. Što je sustav savršeniji i integriraniji, to je njegova metastabilnaravnoteža krhkija. Svaka kontingencija (slučajnost) može izazvati kolaps sustava koji počiva na permanentnom kretanju bez fiksnog uporišta. Kada algoritam izračunava vjerojatnost entropije svemira u postocima ili točan trenutak tehnološke singularnosti (prema Rayu Kurzweilu to je 2045. godina), događa se radikalni obrat. Vrijeme gubi svoju povijesnu dimenziju. Budućnost se kolonizira i pretvara u sadašnji resurs za spekulaciju, bilo na burzama, bilo u znanstvenim laboratorijima. Tehno-singularnost više nije futurologijsko predviđanje, već ontologijski rez. Prelazak u transhumano i posthumano stanje znači da čovjek prepušta kormilo evolucije samoj tehnosferi. U tom kontekstu, futurologija 1960-ih danas djeluje dirljivo naivno. Ona je vjerovala u čovjeka koji gleda u zvijezde i planira društvo. Danas, unutar kibernetičkoga autopoiesisa, tehnosfera gleda u nas, proračunava nas i pretvara u funkciju vlastitoga samoodržanja. Gilbert Simondon, čija je filozofija tehnike ključna za razumijevanje ovog fenomena, postavlja pojam metastabilneravnoteže kao stanje koje nadilazi klasičnu statičnu ili dinamičnu stabilnost. U klasičnoj fizici i mehanici, sustav je stabilan kada se nalazi u stanju najniže energije (poput kuglice na dnu zdjele). Međutim, tehnosfera kao autopoietički sustav kibernetičke naravi funkcionira posve suprotno. Ona je metastabilna – zasićena golemom količinom potencijalne energije, informacija i stalnih napetosti. Time održava svoj prividni mir i funkcionalnost isključivo kroz neprekidno kretanje, proračunavanje i transformaciju. Simondonov pojam metastabilnosti objašnjava zašto su globalne mreže istodobno svemoćne i ekstremno krhke. Klasični tehnički objekti imali su jasne granice i vanjskog upravljača (čovjeka). Današnja tehnosfera je integrirani megasustav (spoj financijskih algoritama, energetskih mreža, logističkih lanaca i oblaka umjetne inteligencije). Budući da sustav teži savršenoj učinkovitosti kroz algoritamsku kalkulaciju i optimizaciju, on eliminira svaku "suvišnost" (redundanciju). Zbog nedostatka te "suvišnosti", sustav gubi fleksibilnost. Kada se dogodi i najmanja kontingencija (slučajnost), sustav je ne može amortizirati. On ne reagira lokalno, nego se poremećaj trenutno transponira kroz cijelu mrežu. Metastabilnost podrazumijeva da je sustav "trudnoćom napunjen" za promjenu faze. Najmanji impuls može izazvati tektonski poremećaj. U tehnosferi to vidimo kroz fenomene koji izmiču svakoj socijalnoj prognostici. Flash Crashesꟷ Trenutačni slomovi na burzama uzrokovani algoritmima za visoko-frekventno trgovanje (HFT) koji u milisekundama reagiraju jedni na druge, stvarajući petlju povratne sprege izvan ljudske kontrole. Globalni logistički i digitalni kolapsiꟷ Kada pad jednog softverskog podsustava ili prekid optičkog kabela na dnu oceana u trenu paralizira zračni promet, bankarske transakcije i zdravstvene sustave na globalnoj razini. 4. Paradoks koji ističem u Izgledima nadolazeće filozofije leži u tome što tehnosfera samu sebe prikazuje kao vrhunski red, dok zapravo generira radikalnu entropiju. Ta entropija se ne očituje samo u ekološkom smislu, već u entropiji smisla i izvjesnosti. Što više algoritmi računaju i projiciraju u postocima kako bi osigurali stabilnost, to više raste unutarnja napetost sustava. Tehnodiceja to jest opravdanje tehno-znanstvenoga napretka kao nužnosti pokušava uvjeriti homo kybernetesa da je sve pod kontrolom kroz vizualizacije i statistike. No, ta vizualizacija je zapravo maska za metastabilno stanje u kojem se sustav nalazi korak do faznog prijelaza – korak do kaosa. Futurologija 1960-ih vjerovala je u preventivu – izračunajmo opasnost (Rimski klub) i spriječimo je. Simondonovim rječnikom, oni su mislili da upravljaju stabilnim sustavom. Danas, u metastabilnoj tehnosferi, preventiva je mrtva. Zamijenila ju je nužnost stalne algoritamske adaptacije u hodu. Budući da je sustav previše kompleksan da bi bio predviđen, homo kybernetes više ne upravlja vremenom; on je tek surfer na valovima metastabilnih fluktuacija tehnosfere, nadajući se da sustav neće doživjeti svoj konačni entropijski slom prije nego što stigne izračunati iduću sekundu svoje vječne sadašnjosti.

November 13, 2026