Copyright ©2026 Žarko Paić

Téhne kao forma života

Od „stvari“ mišljenja do mišljenja kao stvari

(Posljednje poglavlje iz knjige Tehnosfera, sv 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.)

May 20, 2026
Téhne kao forma života

1. O autotehničnosti svijeta

Možemo li uopće misliti ono što pripada prostoru između bitka i događaja bez ideje prvoga i posljednjega (uzroka i svrhe)? Metafizika nas je do današnjih dana ostavila okovane mišljenjem nužnih linearnih odnosa. Sve je bezuvjetno moralo imati svoj logički poredak od uzroka do posljedice. Ništa se nije moglo dešavati autonomno bez unutarnjega ili izvanjskoga pokretača od aristotelovski shvaćenoga boga do Leibnizove monade u strukturi ljudske želje. Put do čistih kontingencija ili do slobode nastanka „novoga“ iz imanentnih razloga supripadnih događaju a ne formalnoj strukturi bitka kao temelja i supstancije kao razloga egzistencije bića nije bio nipošto jednoznačno izveden.

Ne pridonosi mišljenju događaja puko nastojanje da se nužnost tek nadomjesti slučajem, a poslanstvo smislene povijesti kibernetičkim sklopom kontrole nad događajima u prirodi, društvu i kolektivnoj psihičkoj egzistenciji. Kada dolazi ono „novo“ u povijesnu magmu odvijanja života sve se nenadano preobražava do mjere s kojom više ne možemo uspoređivati prošlost i sadašnjost. Sličnosti i razlike nisu pouzdana mjerila usporedbe. Naposljetku, neponovljivost i jednokratnost sâme povijesti čini singularnost posve drukčijim načinom mišljenja. A u njemu se ponavljanje ne shvaća pukim vraćanjem onoga što bijaše bilo. Posrijedi je stvaralački proces oblikovanja nadolazećih konstelacija snaga. Nije potrebno posebno naglašavati koliko je pritom Heideggerovo kasno mišljenje otvorilo nova obzorja drukčijem razumijevanju odnosa znanosti i tehnike. Izvan vladajuće sheme prvoga uzroka i posljednje svrhe ono se usmjerilo razotkrivanju otvorenosti bitka. U sklopu razjašnjenja njegova ključnoga pojma postava (Gestell) u okružju predavanja o nastanku moderne tehnike nailazimo na postavku da

„tehnika uopće ne koristi ‘čovjeku’, niti se ‘ovaj čovjek’ može osloboditi od ‘tehnike’.“ (Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik: Der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V. Klosteramnn, Frankfurt a. M., 2009., str. 286.)

Prostor „oslobađanja“ valja razumjeti s onu stranu metafizičke razlike „koristi“ u smislu instrumentalnosti i vladavine u smislu subjektnosti subjekta. Stoga se u navedenom zagonetnom stavu Heideggera skriva nešto posve drukčije od uobičajenoga shvaćanja tehnike kao sredstva za neku drugu svrhu. Poznato je, naime, da se njegovo kasno mišljenje odlikuje nastojanjem uspostavljanja jezika kao granice između topologije bitka i toponomije događaja. Jezik razotkriva ono što se događa kada više tehnika ne služi izvanjskim svrhama ljudskoga „napretka“ i „razvitka“. Imajući u vidu povijesno-epohalno razlikovanje grčkoga i modernoga načina na koji se tehnika pojavljuje uvjetom mogućnosti ljudske egzistencije jasno je da iz toga proizlazi mogućnost razlikovanja onoga što je samoniklo i nastalo iz prirode kao bitka stvari (physis, φύσις) i onoga što je stvoreno činom ljudske konstrukcije (téhne, τέχνη). Ako u načelu postoje dva načina promišljanja tehnike kao filozofijskoga problema, tada je moguće prihvatiti postavku Hansa Blumenberga o:

(1) tehnici kao prirodi čovjeka polazeći od nužnosti njegove ekscentričnosti u okolnome svijetu i

(2) tehnici kao povijesnome fenomenu. (Hans Blumenberg, „Ordnungschwund und Selbstbehauptung: Über Weltwerstehen und Weltverhalten im Werden der technischen Epoche“, u: Schriften zur Technik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2015., str. 138.)

Oba mislioca suglasni su, pak, u tome da je tehnika iz „konstitutivnoga elementa novovjekovlja“ postala pokretačem znanstvenoga shvaćanja svijeta. To znači da se u bitnome mijenja klasična hipoteza svih filozofijskih načina razmatranja u 20. stoljeću koja su čovjeka i njegove krajnje svrhe postavljale u središte. I Heidegger i Blumenberg smatraju da je tehnika postala u moderno doba „bit“ znanosti umjesto dosadašnjega shvaćanja po kojem je ona tek primijenjena znanost u mehaničkome rukotvorstvu i modernoj industriji.

Ontologijski kazano riječ je o obratu odnosa sredstvo-svrha ili kauzalno-teleologijskoga modela mišljenja tradicionalne metafizike. Promjena temeljnoga označitelja upućuje na istodobnu promjenu značenjske sveze između znanosti i tehnike. Znanje je bilo nadređeno praktičnome umijeću izvedbe. Sada se, pak, znanje više ne zasniva iz čiste teorije o bitku bića. Primjena nije isto što i aplikacija. Praktičnost i primjenjivost znanja govore o pragmatici znanja u smislu alata za uporabu (know-how). Ono što, međutim, u tom obratu ostaje nerazjašnjeno jest pitanje „koristi“ (pragmatike) i „oslobađanja“ (emancipacije). Tko se tu još uopće „oslobađa“ od „čega“ i s kojim ciljem i svrhom (télos, τέλος)? Moderna tehnika u oslobađanju od grčko-srednjovjekovnoga shvaćanja čovjeka kao obrtnika i demijurga, odnosno stvaratelja koji oponaša (mimesis, μίμησις -creatio) čudo Božjega stvaranja, ili se, pak, radi o oslobađanju modernoga čovjeka kao tehničara-inženjera od zastarjele metafizičke sheme vladavine bitka-Boga-svijeta-čovjeka u načinu zapadnjačkoga mišljenja?

Nije li iz Heideggerova stava o nemogućnosti „oslobađanja“ čovjeka kao subjekta-supstancije u doba moderne tehnike izrečeno nešto posve drugo negoli naizgled kruti zakon tehničkoga determinizma koji ne ostavlja gotovo nikakve nade onima kojima je sloboda nešto izvan nužnosti egzistencije u tehničkome svijetu? Pogledajmo pomnije o čemu je tu riječ. Ako tehnika nije tek izvedenica znanosti, kako se to predmnijeva u okviru humanističke paradigme ljudske povijesti, potrebno je onda pokazati da stvari stoje na drukčijim temeljima. Oslobađanje je sa stajališta Hegelove teodiceje povijesti apsolutnoga duha pitanje mišljenja kao osvještavanja. Nije slučajno da samosvijest ima tako odlučujuće značenje za pokretanje procesa znanstvene spoznaje. Poznato je kako neurokognitivne znanosti ukazuju na različite mogućnosti razvitka spoznajnih kapaciteta mišljenja. U kojem će se smjeru odviti mogućnost neke singularne kontingencije čovjeka s obzirom na samosvijest nije ničime unaprijed zadano unatoč tome što je mozak biološko-tehnički organ ukorijenjenosti i ugradnje u postojeće i nepostojeće svjetove. Njegova se plastičnost uzima dokazom prilagodbe novoj situaciji. Na taj se način potkopava dugovjeka „velika priča“ o determinizmu i indeterminizmu tzv. zakona koji objektivno djeluju u ljudskoj povijesti. Određenost i neodređenost mogu se, naime, razumjeti tek iz drukčijega sklopa odnosa. (Vidi o tome: Dieter Sturma (ur.), Philosophie und Neurowissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013. 4. izd.)

Kulturni kodovi Zapada bili su presudni za prelazak jedne simboličke forme života u drugu (mit-religija-umjetnost-filozofija-znanost). Što se u Hegela označava logikom apsoluta u njegovu zahtjevu za istinom koja sebe zna kao takvu, pretpostavlja ideju „napretka“ i „razvitka“. Ali ono što napreduje i razvija se kao povijesno zbivanje slobode nije ništa drugo negoli samosvijest. Ona se kreće od stajališta prirodne svijesti preko refleksije predmeta mišljenja do stadija apsolutnoga zora o mišljenju u njegovu raščlanjenju na logičko-povijesni rang umjetnosti (osjećaja), religije (doživljaja) i filozofije (uma). Uzdizanje do samosvijesti koja ima proizvodno-praktični moment posredovanja bitka i mišljenja zbiva se kao rad apsoluta u formi znanstvenoga lika istine. Otuda se istina ne može drukčije odrediti negoli slobodom u formi znanja o tehničkome karakteru bitka uopće. Blumenberg je to genealogijski pokazao u razmatranju odnosa između tehnike i istine s obzirom na mijene ontologijskoga ranga od Descartesa do Hegela.

„Tehnička odredba slobode ne nastaje time što se čovjek poima kao biće koje proizvodi tehničke tvorevine, nego kao biće koje sebe sâmo tehnički ozbiljuje, čija je ‘istina u biti tehnička. Ovo temeljno shvaćanje vlada u biologijskoj teoriji podrijetla, u kojoj se čovjek određuje u kontinuitetu niza organizama i otpočinje tamo gdje je mehanika procesa razvitka kao takvoga ‘pojmljena’, što znači: gdje se otpočinju razvijati primati – u pravome smislu kao refleksivna. Čovjek zahvaljujući u biti sebi samome jest ‘autotehničan’; – on „nema’ tek rad, već je on ‘i’ rad. […] Tip modernoga čovjeka jest neizostavno određen naturiranjem tehničkoga s pomoću svijesti o samorazumljivosti i neizbježnosti onoga što je proizašlo iz njegove navlastite slobode. Ontologija tehnike razvija se u paradoksima jedne ‘druge prirode’.“ (Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u: Schriften zur Technik, str. 49-50.)

Ono o čemu govore i Heidegger i Blumenberg odnosi se, dakle, na dvoje u bitnoj razlici. S jedne je strane riječ o ontologijskoj strukturi čovjeka kao ekscentričnoga bića navlastite slobode mišljenja i djelovanja u svijetu kao slučaju i nužnosti, a s druge, pak strane suočavamo se s jednim povijesno-epohalnim događajem s kojim otpočinje „naturiranje tehnike“. Nakon toga se ljudski život vodi u okvirima tehničkoga svijeta. Odnos između „ontologije“ i „povijesti“ nije više odnos bezuvjetne vladavine bitka nad događajem, nužnosti nad slobodom, prirode nad kulturom. Što Heidegger naziva postavom (Gestell) moderne tehnike, a Blumenberg tehniziranjem slobode kao istine u formi „autotehničnosti“ ljudske egzistencije, na sudbonosan način postaje svakodnevnim iskustvom vođenja života. Sam je život prožet „paradoksima jedne druge prirode“. Međutim, ovo iskustvo spora i suradnje između dva različita svijeta – analognoga i digitalnoga, prirodnoga i tehničkoga – moguće je razjasniti tek uvođenjem u igru onoga što nadilazi razlikovanje prve i druge prirode. Nema nikakve sumnje da se ono treće što poznajemo u izrazu tertium datur iz srednjovjekovne teologije može razumjeti na dva načina: (1) dijalektički i (2) kibernetički. U prvome je naglasak na logici sinteze kao prevladavanja spora između teze i antiteze, što su izvodili Hegel i Marx u svojim konstruktivno-destruktivnim „vježbama mišljenja“. U drugom se radi o binarnim oprekama između logike djelovanja sustava i okoline. Sažeto iskazano, postojanje trećeg načela mišljenja uvodi logiku inkluzivne konjunkcije ili transjuktivne logike i-i. (Vidi o tome: Gotthard Günther, Das Bewustsein der Maschinen: Eine Metaphysik der Kybernetik, AGIS-Verlag, Krefeld i Baden-Baden, 1963., str. 48-52.) Umjesto dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) suprotnosti u nastanku višeg jedinstva, susrećemo se s mogućnošću međusobne korelacije proturječja. Zbog toga se čitav poredak značenja odvija u aporijama i paradoksima. Novo se označava otuda proizvodnjom razlika u sâmoj proceduri iznimke kao pravila. Ono što na taj način nastaje jest posve kontingentna situacija. U njoj se odnos između „metafizike“ i „moderne tehnike“ više ne može zasnivati nikako drukčije negoli iz tehničkoga izlaganja bitka.

Heidegger na jednom mjestu navedenoga predavanja o postavu (Gestellu) i nastanku novovjekovnih znanosti i tehnike ide tako daleko da u trojstvu pojmova mathesis – stroj – organizam izvodi postavku o posvemašnjem napuštanju bitka od bića. Što to znači? Samo to da tehnika nije tek drukčiji način vođenja ljudskoga života od onoga iskonskoga i izvornoga. Ona ljudski život kao samosvjesnu egzistenciju slobode preusmjerava u mogućnost stvaranja neljudske forme života. (Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik: Der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76,str. 290.)Samorazumljivo je da se to ne odnosi na biologijsku teoriju evolucije i na životinjski svijet u suprotnosti spram ljudskoga svijeta. Neljudsko poprima lik nadčovjeka iz Nietzscheove metafizike volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. Iza mitopoetskoga jezika, međutim, skriva se ipak ono još čudovišnije. U posvemašnjem raščovječenju protječe ono što je još preostalo od povijesti. A to nazivamo nečim što više nije rezultat moderne tehnike kao postava (Gestell). Umjesto toga nastaje doba mašinerije, fabrikacije i postrojenja s onu stranu prirode i ljudskoga uopće. Stvor/stvar nalik metafori mreže iz Kafkinih proza i alegorija, slici tehno-humanoida iz distopijskoga filma Fritza Langa Metropolis i jeziku bezdušne kvantifikacije u protokolima iz temelja dehumaniziranoga svijeta zauzima prostor novih mentalnih krajolika. Neljudsko, dakle, pripada području tehničke konstrukcije. Sve se to još uvijek odvija unutar sheme novovjekovne metafizike i njoj odgovarajućih pojmova u sprezi matematike i fizike s biologijom.

Mehanika pritom određuje organsko shvaćanje tehnike. Prema njemu se čovjek poima na osnovu modela „druge prirode“ iskazane još od Descartesa razlikom dviju supstancija (res cogitans i res extensa). Ako se ova „druga priroda“ mehaničkoga svijeta strojeva shvati onako kako je to postavio Hans Blumenberg, naime kao „posljedica tehničke volje“, tada je razvidno da se ono „organsko pojavljuje kao proizvod konstrukcije“. ( Hans Blumenberg, „ Das Verhältnis von natur und Technik als philosophisches Problem“, u: Schriften zur Technik, str. 29.) Čini se da je oscilacija između radikalnoga stava o tehnici kao biti znanosti i znanosti kao biti tehnike u slučaju Blumenbergova mišljenja ponajprije određeno time što se nastoji precizno fenomenologijski pokazati razvitak sâme stvari mišljenja. Ona se preobražava iz grčko-srednjovjekovnoga shvaćanja prirode i svemira (physis, φύσις -kosmos, κόσμος -ordo) do božanskoga djela svrhovite „prirode“ s tajnim planom utkanim u samostvaralačko djelo umjetnosti. Kada nastupa radikalan obrat ove kauzalno-teleologijske sheme nastaje nešto uznemirujuće. Za Blumenberga se radi o „tehničkome razumijevanju bitka i istine uopće“.(Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u: Schriften zur Technik, str. 45.)

Tehnika kao primijenjena znanost, što je bila značajka ranoga novovjekovlja i mehanologije, postaje u moderno doba industrijske reprodukcije tehnologijom. To samo znači da se bit tehnike pokazuje sada u promjeni karaktera znanosti. Metoda i eksperiment fizikalnih znanosti kao paradigme u Newtona s vodećim pojmom mathesis preoblikuju se na koncu 19. i početkom 20. stoljeća s uvođenjem Darwinove biologijske teorije evolucije, termodinamike, te Einsteina i kvantne teorije, u produktivnu sintezu prirode i života. Time se obistinjuje Heideggerova postavka, a na navlastit način razrađuje je i Blumenberg, da su moderne znanosti rezultat promijenjene biti moderne tehnike. Sve su takve znanosti usmjerene „koristi“ i „oslobađanju“ od antropocentrične slike svijeta koja je nastala s Kopernikom i omogućila ubrzani „napredak“ i „razvitak“ tehničkoga izlaganja bitka. Nije stoga slučajno da se i u Bleumenberga i u radikalnih konstruktivista Giambattista Vico uzima kao novovjekovni prethodnik modernoga tehnologiziranja svijeta. U stvaralaštvu u kojem se nastavlja djelovanje prirode pod drugim uvjetima razotkriva se bit ljudske povijesti. (Vidi o tome: Ernst von Glasserfeld, Radikaler Konstruktivismus. Ideen, Ergebnisse, Probleme, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1996.)

Kada to imamo u vidu, moguće je misliti ono neljudsko kao čistu konstrukciju izvan zadane matrice prirode i kulture. Štoviše, pokazuje se ne samo mogućim, već i nužnim, preokrenuti dosadašnji metafizički poredak kategorija i pojmova da bismo opisali razmjere povijesno-epohalne promjene nastale u 20. stoljeću s paradigmom reproduktivne tehnologije. Ona postaje zamašnjakom „napretka“ i „razvitka“ znanosti. U tom pogledu čini se posve opravdanom Blumenbergova tvrdnja o odnosu organskoga i mehaničkoga s obzirom na pojam konstrukcije:

„Tehnika nije, dakle, derivat znanosti, već je ona aktualiziranje jednog bitnog momenta znanstvene istine sâme.“(Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u: Schriften zur Technik, str. 47.)

Dva načina razumijevanja biti tehnike pogađaju, dakle, istodobno bit čovjeka i njegov položaj u stvaranju slike svijeta. Ako se iz prvoga može iščitati transepohalnost tehnike „urođene“ čovjeku, krećemo se na rubu esencijalizma. Značajke su to pripadne različitim antropologijama od filozofijske do strukturalne i kibernetičke. U sklopu odnosa tehnike i vremena u suvremenoj filozofiji na tragu Heideggera, Simondona i Leroi-Gourhana ovo je posebno razradio Bernard Stiegler. U drugome putu promišljanja, najveći prilog dohvaćanju odnosa između grčke, moderne i suvremene tehnike proizlazi, naravno, iz Heideggerova kasnoga mišljenja od kraja 1930-ih do kraja 1960-ih godina.

Ono što se, pak, pokazuje izazovnim za naše uvide o razlikovanju tehnike, tehnologije i tehnosfere odnosi se na pitanje: a što kada ni transepohalni pristup tehničkome izlaganju bitka, a niti povijesno-epohalni više ne omogućuju nešto što se tehnogenezom konstruira kao autonomni objekt koji misli i osjeća te ujedno predviđa s pomoću kibernetičkih pojmova informacije, povratne sprege-petlje (feedback-loop), kontrole i komunikacije buduće procese autopoietičkoga stvaranja „umjetnoga života“ (A-life)? Znanstvena „istina“, o kojoj govori Blumenberg, nije ništa znanstveno, već pripada filozofijskome problemu prvoga reda u suvremeno doba. To je problem smisla odvijanja procesa bez metafizičkoga prvoga uzroka i posljednje svrhe. Kada umjetna inteligencija (A-intelligence) za svoj linearno-kružni „napredak“ i „razvitak“ ne potrebuje više nikakve izvanjsko-unutarnje razloge ili uvjete mogućnosti zvali se oni Bog, priroda, supstancija, prvi pokretač ili bilo kako drukčije – kako misliti ovu novu konstelaciju? Autonomni objekti nastali „radom“ kibernetički stvorene mreže kao virtualne aktualizacije „novoga“ već su posvuda u primjeni. Uskoro će biti našom svakodnevnicom. Sve vrvi od dronova do robotiziranih vozila, od laserske tehnologije vizualiziranja tijela do kvantnih računala koji sami prenose informacije i sami stvaraju nove programe.

Vratimo li se aporiji u biti tehnike na koju je upozorio upravo Heidegger u svojim predavanjima 1950-ih godina, vidjet ćemo nešto uistinu zapanjujuće. U navedenoj tvrdnji kako tehnika uopće ne koristi čovjeku, a niti se on može od nje osloboditi, skriva se postavka o dvostrukoj ovojnici bitka kao događaja na kraju povijesno-epohalno odigrane drame metafizike. „Korist“ je pojam uobičajen za instrumentalno shvaćanje bitka. Ovo je osobito važno za američki pragmatizam od Williama Jamesa do Richarda Rortyja. Svako „iskorištavanje“ počiva na kalkulativnoj prirodi mišljenja.

To je ono mišljenje koje Heidegger naziva „računanjem“ (Rechnen). Njime se označava bit znanstveno-tehničkoga prodora od razdoblja novovjekovlja do danas. Nasuprot njemu nalazi se mišljenje kao kazivanje (Dichten). U sporu i sukobu između ta dva načina mišljenja zapadnjačka se metafizika nalazi još od iskona počevši s Heraklitom i njegovim pojmom logosa. Uostalom, o tome svjedoči Heideggerov i Finkov seminar o Heraklitu. U okviru tematske širine izlaganja 1967. godine vodila se i zanimljiva rasprava o pojmu informacije, upravljanja, kontrole i komunikacije kao temeljnih riječi/pojmova kibernetike. (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1970. )

Ako nas, dakle, tehnika ne oslobađa za nešto izvan mišljenja kao kazivanja u kojem struje vibracije smislenoga življenja, zašto je onda uopće „koristimo“ i s njom smo udomaćeni do te mjere da estetski zavodljivi autonomni objekt suvremene tehnosfere poput najnovijeg automobila ili pametnoga telefona doživljavamo gotovo poput fetiša ili čarobne kutije užitka u promatranju i ophođenju s njima? Čemu uopće ta mahnita strast i zadivljenost „novime“ ukoliko unaprijed znamo da iza svega stoji praznina i ništavilo postvarenja bitka? Odgovor na to pitanje proizlazi iz drugoga dijela Heideggerove zagonetne tvrdnje. Prvi dio govori o tome da nam tehnika ne „koristi“ u višem, ontologijskome smislu, ali je zacijelo „korisna“ za profane svrhe ljudskoga bitka u svijetu. Drugi dio, pak, izričito skreće pozornost na sudbonosnost tehnike kao događaja. U njemu se susreću bitak i ništa, sloboda ljudske egzistencije i nužnost tehničkoga svijeta.

Ne možemo se otrgnuti od tehničkoga izlaganja bitka jer je za to već odavno „kasno“. Razlog leži u tome što je odluka o putu zapadnjačke metafizike kao nihilizma pala još u ranome razdoblju grčke filozofije. Put, doduše, nije bio jednoznačno pravocrtan. Ali nije bio niti posve krivudav. Čak i ako izostavimo Heideggerovo mišljenje o pripremi „drugoga početka“ (der anderen Anfang), kojim je nakanio preboljeti granice metafizike kao tehničkoga nihilizma, ne možemo zamisliti kakav bi to bio duhovni život i s kojim bi se jezikom kazivao ako bismo napustili svaku primisao na „korist“ od tehnike i oslobodili se njezina čeličnoga zagrljaja. Problem s kojim nas suočava ovaj Heideggerov iskaz iz predavanja o nastanku pojma postava (Gestell) nadilazi granice odnosa između metafizike i kibernetike. Jednostavno, postavlja nas u aporiju mišljenja bez apriornoga stava o događaju nadolazeće budućnosti koja se zapravo u bitnome već dogodila.

Kako misliti bit tehnike pod uvjetima realizirane suvremene tehnosfere? Ovaj pojam istodobno u sebi obuhvaća „treći poredak kibernetike“ i autopoietičko djelovanje, transklasične metode algoritama umjetne inteligencije i umjetne intuicije, te tri temeljna pojma tehnoznanstvene produkcije novih svjetova: (1) računanje, (2) planiranje i (3) konstrukciju. Računanje predstavlja bit znanstvenoga mišljenja. Ono se pojavljuje u formi matematičko-fizikalne metode i eksperimenta. Planiranje, pak, pripada analitičkoj projekciji budućih događaja kao tehnologijske simulacije stanja. Naposljetku, konstrukcijom označavamo mogućnost stvaranja novog, „umjetnoga života“ (A-life) nastaloga iz duha biogenetike. U najznačajnijim promišljanjima tehnologije, kakvi su, primjerice, oni u radovima filozofa Gilberta Simondona i Bernarda Stieglera te kibernetičara Norberta Wienera i Gottharda Günthera nailazimo na pokušaj da se stvori konceptualni alat sveze/odnosa između informacije i autonomnoga sustava pamćenja događaja kao kognitivne matrice koja se neprestano iznova izgrađuje. U svojoj novoj teoriji crnih rupa fizičar i kozmolog Stephen Hawking stoga je govorio o singularnosti, očuvanju informacije i horizontu događaja u stanju vladavine „tamne tvari“ koja sve što jest guta u rupe bez dna kozmički određene praznine.

Ovo se može figurativno primijeniti i na slučaj s čudotvornim moćima tehnosfere. Naime, budući da je posve jasno kako su temeljni problemi tehničkoga svijeta jedino u ozbiljenju „beskonačne brzine“ (vitesse infinie) i tehnogenetskome sklopu „umjetnoga pamćenja“ (A-memory), pitanje o povijesno-epohalnome „napretku“ i „razvitku“ pojma kojeg su Grci imenovali riječju téchne, τέχνηodnosi se na tri sukladna stadija modernoga razumijevanja tehnike. Budući da računanje određuje karakter mišljenja koje prevladava od novoga vijeka u svim područjima života, tehnika od sredstva za drugu svrhu prelazi iz mehaničke manipulacije u organsko-tehničko industrijaliziranje. Na taj se način uspostavlja moderna tehnologija. Njezina je bitna značajka u mogućnosti umnožavanja ili kopije izvornika (reprodukcija). A planiranje proizvodnje novoga nije ništa drugo negoli analitička procjena mogućnosti u vremenskoj ekstazi budućnosti kao predvidljivosti (probabilizam) učinaka. Bez proračunljive i samoizvjesne budućnosti koja se modelira i simulira na temelju proračuna i izračuna ne postoji mogućnost uspješne tehnologije. Što je veća statistička mjera kvantitativne procjene učinaka buduće promjene u proizvodnji stvari to je veća mogućnost primjene neke tehnologije u različitim područjima života.

Kada tehnika postaje tehnologijom, priroda se iz mehaničkoga okvira mišljenja posredovanog mašinom preobražava u sustav mašinerije ili u strojno organizirani proces reprodukcije sâmoga života kao takvoga. Ovaj prijelaz iz rukotvorstva u mašinistički sustav pretpostavlja raščlanjen sklop funkcija i organa moderne industrije. Bez obzira je li riječ o proizvodnji umjetne hrane ili arhitekturi Le Corbusiera isto je načelo vladanja koje se primjenjuje. Centraliziran sustav određuje svaku moguću funkciju na rubu kao uvjetnu autonomnost.

Najpoznatije filozofijsko djelo o modernoj tehnologiji reprodukcije u 20. stoljeću jest rasprava Waltera Benjamina Umjetnost u doba tehničke reproduktivnosti (Kunst im Zeitalter der technischen Reproduzierbarkeit) iz 1935/1936. godine. Sjetimo se glavne postavke o gubitku aure umjetničkoga djela u doba masovne industrijske proizvodnje. Fotografija i film postaju novim medijima ove uznapredovale tehnologije koja se proširuje na područje kulture kao svijeta života. Što, preostaje od umjetnosti kao singularnoga događaja stvaralačke mašte svodi se na estetiziranje politike, društva i kulture. (Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2018.)

Tehnička konstrukcija događaja u kinematičkome načinu proizvodnje preuzima otada prvenstvo u ekonomiji pažnje (attention economy). Sve postaje robom u formi zaposjedanja teritorija ljudske želje kao vizualnoga predstavljanja sublimnoga objekta. Medijska konstrukcija stvarnosti odgovara stoga novoj tehnologiji reprodukcije. A ona, naime, funkcionira kao sredstvo/svrha čitavoga procesa promjene mehaničke tehnike u poluautomatski sklop. Sustav radi tako što ga nadzire ljudska svijest. U svojstvu posredujućega kontrolora čovjek prati što stroj izvršava. Uostalom, tako je čak i Simondon ograničio vladavinu kibernetike i njezine utopije apsolutnoga upravljanja društvom i kolektivnom psihičkom individuacijom tvrdnjom da stroj kao robot ne egzistira. Naravno, to tek znači da nema atribut samosvjesne misleće supstancije koja kontrolira samu sebe bez ikakvih posrednika. (Gilbert Simondon, Du mode d’existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1969/1989., str. 10.)

U čemu je ipak presudna razlika između tehnike i tehnologije? Vidljivo je unaprijed da terminologijski lučimo ono što se u različitim europskim jezicima pojavljuje sinonimno. Tako, primjerice, u njemačkome jeziku riječ tehnika (Technik) označava univerzalni pojam sklapanja i djelovanja čovjeka u svrhu stvaranja umjetnoga svijeta naprava i automata. Isto vrijedi i u francuskoj uporabi ove riječi s podrijetlom u grčkome téhne, τέχνη. No, u engleskome jeziku tehnika je tek puko umijeće, ono što ima status instrumenta za neku praktičnu djelatnost. Viši rodni pojam koji se uobičajeno rabi jest tehnologija (technology). Moć engleskoga jezika u praktično-proizvodnome sklapanju pojmova nastalih u moderno doba proizlazi iz njegove plastičnosti. Sve smjera upravo onome što Heidegger često gotovo prezirno i s omalovažavanjem naziva pragmatičkim sklopom pozitivizma metafizike običnosti i banalnosti. Ukratko, tehnologija nije sredstvo u mehaničkome načinu mišljenja proizvodne sfere života. Ona je sustav strojne tehnike u industrijski organiziranome društvu. Utoliko se pojam tehnologije može primijeniti na strojnu tehniku i na društvene prakse izvedbe svijesti u različitim područjima industrijaliziranoga života. Foucault je rabio ovu riječ za specifične prakse duhovnoga vođenja ljudske egzistencije od stoika i kršćanstva do suvremenoga neoliberalnoga upravljaštva (gouvernmentalité). Subjektnost subjekta za njega je bila tehnologija kao proces izvedbe, a ne zgotovljeno stanje stvari. (Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima: Predavanja na Collège de France (1982-1983), Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg)

Vratimo li se Heideggerovu izvođenju postava (Gestell) kao biti tehnike, vidjet ćemo da on tim pojmom nastoji dohvatiti složeno jedinstvo tehnike i tehnologije u ontologijskome značenju. Budući da se za njega tehnika ne može svesti tek na puko „sredstvo“, ali niti na „svrhu“ odnosno cilj (télos, τέλος), posrijedi je „oslobađanje cilja od ciljeva i svrha“. (Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik: Der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, str. 298.) Drugim riječima, postav (Gestell) nadilazi svako tradicionalno metafizičko shvaćanje teleologije. U tom je pogledu Heidegger mjerodavni baštinik Nietzschea.

Za njega teleologija predstavlja tek nasljednicu teologijskoga shvaćanja svijeta i čovjeka. Upisivanje svrhovitosti u rad moderne tehnologije čista je fikcija bez zbiljskoga uporišta. Ponajprije, priroda se više ne pojavljuje omotana nevinošću bivanja i prstenom vječne igre bitka u kružnome gibanju. S mašinerijom dolazi doba „banalnosti“ života. Preobrazbom njegove tajne u tehničko razrješenje problema ulazimo u složenost svijeta izgrađenog logikom tehnoznanosti (technoscience). I sama tehnologija koja se do 1960-ih godina zasnivala na ideji izvanjske kontrole autonomnoga događaja kibernetičkoga sklopa više ne odgovara stanju stvari. Na djelu je upravo ono što su Heidegger i Blumenberg, a jednako tako i Max Bense, pretpostavili kao način odvijanja tehničkoga svijeta u nadolazećem razdoblju tehnosfere – prelazak iz „stvari“ mišljenja u mišljenje kao „stvar“. (Max Bense, Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik, J.B.Metzler, Stuttgart, 1998.)

2. O autonomnosti objekta

Promjena u biti tehnike ulaskom tehnosfere u proces postajanja svijeta autotehničnim ujedno nas raščovječuje i posthumanizira. Kako to valja razumjeti? Jednostavno, nestankom potencijala jednoga stanja bića, u ovome slučaju ljudske dovršene sposobnosti biološke ili organske nadmoći nad tehnikom, dolazi do kraja njegovih mogućnosti unutar zadanoga sklopa. Umjesto toga, razvijaju se druge mogućnosti. Ali sada pod uvjetima djelovanja tehničke konstrukcije ne više prirode kao takve, već stvaranja života iz duha biogenetike. Čovjek se više ne može misliti ni vertikalno kao subjekt-supstancija povijesnoga „napretka“ i „razvitka“ ideje slobode, ali niti horizontalno kao biće među bićima, životinja među životinjama, koja doduše k tome ima sposobnost spekulativnoga mišljenja. Sudbina je svih antropologija u suvremenosti da su međusobno nadomjestive i preklapajuće. Usto, sve su bez iznimke znanosti o zastarjelosti ljudske iluzije o vladanju nad samim sobom. Uzmemo li slučaj, primjerice, kibernetičke antropologije u različitim vidovima njezine protežnosti na današnji svijet sveze/odnosa biološkoga i tehničkoga sklopa, što vidimo?

Ništa drugo negoli iluziju da se čovjek i u kibernetičkome sklopu očuvao na razini samosvjesnoga bića. No, više nije riječ o njegovim duhovnim moćima promjene svijeta, a čak niti o kulturnim tehnikama navigacije u složenim odnosima između različitih svjetova. Sve je to odavno iza nas. Za Batesona i digitalne konstruktiviste problem se antropologije u tehničkome svijetu svodi na problem biološko-kognitivnoga orijentiranja u događajima koji povezuje različite svjetove, pa je otuda posve bjelodano da će temeljni pojmovi ove nove antropologije biti kibernetički dovedeni do rastjelovljenja i ugradnje životnih sklopova „druge prirode“. Ili, drugim riječima, čovjek na svojem „drugome kraju“, onome koji se odnosi na zastarjelost povijesti kao procesa svrhovitosti i konačnosti njegove jednoznačne biološke zadanosti, poprima značajke suverenoga objekta posthumane kontrole. (Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays in Anthropology, Psychiatry, Evolution,and Epistemology, Jason Aronson Inc.,Northvale, New Jersey-London, 1972/1987. Vidi o tome: Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Wagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008. i Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.)

Nije, dakle, više riječ o subjektu koji nadzire rad strojeva jer je to bila iluzija jednog Simondona. On je, pak, nastojao očuvati razmak između ljudi i strojeva u ime dostojanstva singularne „prirode“ čovjeka, prirode i tehničkoga objekta. Antropologije su bez iznimke prekratke u razumijevanju vlastita predmeta. Tome je razlog što čovjek nema svoju „ljudsku prirodu“ poput biljaka i životinja. Njegova je „bit“ desupstancijalizirana. Od samoga početka u Grka pojam se čovjeka (anthropos, ἄνθρωπος) nije mogao misliti autonomno. O tome svjedoče mitovi o Prometeju i Epimeteju, na koje je posebnu pozornost skrenuo Bernard Stiegler na tragu Heideggera i Husserla s obzirom na temeljno pitanje suvremenosti o „industrijaliziranju sjećanja“ ili „tercijarne retencije“. (Bernard Stiegler, Technics and Time: The Fault of Epimetheus, sv. I, Stanford University Press, Stanford-California, 1998.)

Ako nedostaje tako nešto kao postojana „ljudska priroda“ onda se ona mora nadomjestiti „drugom prirodom“ ili se, pak, mora konstruirati ono što će u potpunosti postati „trećim poretkom kibernetike“. Drugo je, dakle, uvijek nešto treće. Iza ideje subjekta kao temeljnoga označitelja mišljenja u novome vijeku stoji dokidanje apsolutne suverenosti Božje volje u činu stvaranja. Što Nietzsche naziva sekulariziranjem teologije u ideji prirode kao carstva svrhovitosti pada u područje čiste konstrukcije. Tako se subjekt preobražava u objekt vlastite suverenosti. Misleća stvar (res cogitans) postaje opsesivnim pothvatom novovjekovne metafizike koja je od Descartesa otpočela kao tehničko izlaganje bitka, a s Leibnizom je dosegla najviši stadij sinteze živoga i umjetnoga, prirode i tehnike u ideji mislećega stroja kao autonomnoga objekta koji računa i govori na temelju algoritamskih operacija. (Vidi o tome: Martin Davis, The Universal Computer: The Road from Leibniz to Turing, W.W. Norton & comp., New York, 2000.)

Problem s kojim se, međutim, ovdje susrećemo nije tako jednostavan prijelaz od mehaničke tehnike, poluautomatske i automatske tehnologije u kibernetičku autonomnost tehnosfere. Ne zbiva se ova „tehnička povijest“ u nekom idealnom linearnome putu spram onoga što posthumanizam naziva Omega-točkom ili apsolutnom singularnošću. Naravno, neminovno je da mora doći do kozmičke entropije i kraja postojanja naše galaksije u svemiru. No, ono što nas ovdje osobito zaokuplja nije logika prijelaza onoga Istoga u različite forme života, da se poslužimo Deleuzeovim pojmom iz njegova posljednjega spisa o imanenciji kao životu. (Gilles Deleuze, Pure Immanence: Essays on A Life, Zone Books, New York, 2001.) Posve suprotno, zanima nas je li uopće taj prijelaz moguće razumjeti iz logike ili-ili, ili se, pak, treba koristiti logika tehničkoga svijeta koja se iskazuje kao i-i? Konkretno, je li moguće kad je riječ o biti tehnike pristati uz transepohalnost njezina određenja iz kojeg bi onda proizlazilo da je čovjek u svojoj nužnosti i kontingenciji tehničko biće okovan slobodom stvaranja „druge prirode“, ili treba možda braniti hipotezu o povijesno-epohalnoj konačnosti tehničkoga događaja kao slučaja, a ne nužnosti?

Odgovor koji nudimo jest upravo rezultat aporije mišljenja bestemeljnosti slobode i tehnike kao takve: i jedno i drugo. No, nije riječ o logici apsurda ili relativnosti spoznajnoga stajališta. Problem je u tome što se tijekom povijesti metafizike kao mišljenja „o“ bitku pukotina ili bezdan-između dvojega (in-between) pokazuje istodobno i kao prazno mjesto bez mogućnosti utemeljenja/obrazloženja. Ono što nije utemeljeno/obrazloženo, čemu nedostaje principium rationis ili logika dostatnoga razloga, kako je to zapečatio upravo Leibniz, to nije uopće smisleno. Filozofija novoga vijeka sve do Hegela u znaku je apsolutne vladavine ovoga paradoksa: da, naime, samo nešto što ima svoje vlastito ne-utemeljenje može drugome podarivati temelj i razlog njegove nužne egzistencije. Mistika bitka upravo je u tome. Podareno-pruženo događanje onoga što „jest“ ne potrebuje nikakvo „racionalno obrazloženje“. Njegov quoddittas (tako-bitak) postaje važniji od quiddittasa (štostva). Nije slučajno Heidegger najznačajnijim spisom njemačkoga idealizma odnosno novovjekovne metafizike proglasio Schellingovu raspravu O biti ljudske slobode (Vom Wesen der menschlichen Freiheit) iz 1809. godine. (Martin Heidegger, Schelling: Vom Wesen der menschlichen Freiheit, GA, sv. 42, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1988.)

Razlog leži u tome što je u tom spisu na najplodotvorniji način izrečena nemogućnost zasnivanja bilo kakve metafizike (ljudske) slobode izvan „logike kontingencije“, odnosno slučaja koji time što nije ni božansko pravo subjekta, a niti nužnost sudbine u negativnome smislu, ima ono neodređeno polje mogućnosti nabačaja budućnosti samim time što se sloboda pokazuje kao prostor (ljudske) egzistencije. U razlici temelja i egzistencije formalno zjapi ponor između svjetova. Što je, dakle, za Schellinga bit čovjeka u metafizičkome smislu riječi? Ništa drugo negoli ono prazno mjesto između bitka i Ništa, ono područje bestemeljnosti koje zahtijeva svoje vlastito „obrazloženje“. Ali ne može ga drukčije imati osim u činu misaonoga djelovanja navlastitoga kova čime djelovanje nema tek praktički moment apriornosti pred mišljenjem. Djelovanje kao istovjetnost mišljenja i bitka nije otuda nesvjesno polje nekog razmještenoga subjekta kao u slučaju Freuda i Lacana. Uostalom, psihoanaliza je tek moderni odgovor na Nietzscheovu kritiku Kantova i Hegelova racionalizma prema kojem se bitak svagda poima iz apsolutne pozicije uma kao bezuvjetnoga subjekta spoznaje svijeta. Nesvjesno kao jezik, u Lacanovu izvodu, pretpostavlja postajanje te raspukline između uma i želje i na tome gradi svoju „veliku priču“ o Realnome u kojem se zbiva traumatski događaj odnosa između „prirode“ (imaginarno) i „kulture“ (simboličko). Ono što je temeljni problem takvoga shvaćanja nije ništa drugo negoli konstrukcija subjekta iz želje za Apsolutom. Iz te „mahnitosti“ nastaju svi daljnji problemi.

Egzistencija bez temelja jest kontingentni događaj slobode. U njemu se sloboda odvija svagda kao proces „oslobađanja“. No, problem je u tome što se ovo „oslobađanje“ može zbivati samo pod pretpostavkom jedne dublje nužnosti od metafizički shvaćenoga determinizma. Oslobađanje, naime, pretpostavlja postojanje inherentne granice u pojmu slobode kao temeljne odredbe „autotehničnosti“ subjekta koji postaje autonomnim objektom svoje vlastite volje. Zato je tehnička volja o kojoj govori Blumenberg, tek posljedica događaja koji istodobno pretpostavlja povijest kao „napredak“ onog Istoga i povijest kao „razvitak“ onoga što se naziva Razlikom ili Drugošću. Oboje, i genetski determinizam tehnike i njezino povijesno-epohalno iskrsavanje, pripadaju u područje „Velikoga Trećega“. Ovaj se pojam odnosi na logiku mreže. To je nešto s onu stranu metafizičke razlike živoga i neživoga, organskoga i mehaničkoga, bitka i događaja, temelja i egzistencije. Zaboravimo na dijalektičku sintezu suprotnosti kao razlika. U kibernetičkome sklopu snaga posrijedi je drukčije novo „utemeljenje“ kategorija i pojmova, jer se digitalno doba ne može objasniti pukim oponašanjem prirode i Boga, doduše na višoj razini konstrukcije.

Analogija nije misaona djelatnost koju možemo i nadalje rabiti bez poteškoća za sâmu stvar mišljenja. Ako se, dakle, „Veliki Treći“ pojavljuje u likovima posthumane kontrole tehnosfere, onda se ne nalazimo više na pragu, nego u jezgri odvijanja procesa samosvrhovitosti, samorazvitka i samovođenja autonomnih objekata tehničke volje. Ništa više nema svoj razlog/temelj egzistencije ni unutar niti izvan ove imanencije kao forme života koja se fatalno obavija uz nas poput otrovnoga bršljana, estetski zadivljujućega i tehnički savršeno izvedenoga. Estetsko i performativno polje djelovanja tehnosfere nadmoćno je čitavoj metafizičkoj povijesti vladavine strojeva. Zašto je tome tako? Razlog leži u tome što „Veliki Treći“ nije više moguće nazivati mašinom ili strojem. Ovdje je riječ o transformacijama i mutacijama „same stvari mišljenja“ (to autó, das Ding selbst) do stupnja samosvjesnoga stvora/stvari koji drukčije misli. Ali ne više u razlikovanju onoga što je Heidegger uspostavio kao razlikovanje analognoga i digitalnoga svijeta kroz mišljenja kao kazivanje (Dichten) i mišljenje kao računanje (Rechnen). (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“ (1965), u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a, M., 2000., str. 620-633.)

Ako se, dakle, nova razlika uspostavlja tako što sada „konstrukcija svijeta“ pretpostavlja formu „umjetne inteligencije“ (A-intelligence), onda je samorazumljivo da se „stvar mišljenja“ preobražava u problem „misleće stvari“ ili autonomnoga objekta posve drukčijeg načina egzistencije od ljudskoga-odveć-ljudskoga. Ideju je tehničkoga objekta razvio u svojim spisima Gilbert Simondon. Bio je to kibernetički način uspostavljanja mišljenja kao razlike spram tendencije kibernetike da postane totalna znanost o upravljanju sustavima s idejom posvemašnjega tehnologiziranja života, a ne više tek svijeta kao obzorja smislenoga odnosa spram bitka. U sustavu vladavine „otvorenih strojeva“ autonomni objekti nastali tehnogenetskom konstrukcijom postaju sposobni za ono što su Maturana i Varela u svojoj novoj biologijskoj teoriji imenovali autopoietičkim djelovanjem samoodrživoga života kao procesa homeostaze. (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D.Reidel Publishing comp., Boston, 1980. Vidi također: Humberto R. Maturana, William T Powers i Ernst von Glasersfeld, Texts in Cybernetic Theory, A Conference of The American Society for Cybernetics, Felton-California, listopad 18-23. 1988.)

Spomenimo tek da danas mnogi robotičari, stručnjaci za genetski inženjering i umjetnu inteligenciju (A-intelligence) iskazuju sumnju u ono što bi bila etička neutralnost budućih strojeva mišljenja. U svezi umjetnoga uma i intuicije autonomni objekt određuje se dinamičkim procedurama mišljenja. Računanje mu je uvjet mogućnosti egzistencije; planiranje analitičkih operacija zahtijeva, pak, predviđanje budućih događaja (kao u raširenim verzijama programa vremenske prognoze), dok se konstrukcija stvora/stvari pojavljuje sintezom genetskoga i informacijskoga kôda. Stoga je ono što je među prvima komunikolog i mediolog Vilém Flusser nazvao „kodificiranim svijetom“ (Vilém Flusser, „Die kodifizierte Welt“, u: Medienkultur, S. Fischer, Frankfurt a. M., 2005. 4. izd., str. 21-28.) prava odredba tehnosfere. Jerona sâma stvara svoju vlastitu mrežu kao virtualni prostor u realnome vremenu i sâma se reproducira u susretu s potencijalnim iščeznućem u „crnim rupama“ kvantnoga ništavila.

Ideja autonomnoga objekta očigledno obuhvaća tri međusobno povezane tehnoznanstvene „discipline“:

(1) kompjutorsku simulaciju i tehnogenetsku konstrukciju;

(2) robotiku, nanotehnologiju i genetsko inženjerstvo;

(3) vizualnu semiotiku i pragmatiku „jezičnih igara“ (Sprachspiele). Čini se izlišnim upućivati na to da su spomenute trans-meta-discipline one koje nemaju svoj fiksni i bitno određeni predmet istraživanja. Sve je međusobno povezano i preklapajuće. Sve se, nadalje, integrira u druge sklopove znanja. To je moguće stoga što znanje kao epistemologija tehnosfere više nema karakter opisa stvarnosti kakva navodno uistinu „jest“. Posrijedi su dinamičke procedure mišljenja kao pragmatičnoga sklopa znanja-umijeća u smislu tehno-poietičke sprege znanosti, estetike i dizajna. Autonomnost se definira kao samozakonodavno djelovanje. A ono niotkuda drugdje i ničime izvanjskim nije određeno u svojoj biti. Auto-nomos objekta jest otuda riješena zagonetka početka i kraja metafizike. Ono spaja Aristotelovu ideju boga kao nepokretnoga pokretača (ὃ οὐ κινούμενον κινε ho ou kinoúmenon kineî) i Heideggerovu postavku o događaju koji se događa sam od sebe, pružajući-podarujući bitku njegovu „bitost“, a vremenu njegovu vremenost.

No, budući da je autonomni objekt sinonim za tehničku napravu ili sklop kibernetički navođenoga stroja u realnome vremenu i realnoj situaciji, posve je jasno kako se pojam autonomnosti više ne odnosi na tzv. čisti um u stanju njegove prirodne uporabe kao što je to bilo mjerodavno za Kantovu metafiziku. Sada se obrat sastoji u tome što se pojam samozakonodavne volje premješta u „umjetni um“ (A-intelligence). Jasno je da njega više ne predstavlja spekulativno-dijalektička uporaba u filozofiji, već se sve izvodi iz pojma kibernetički ustrojenoga mozga kao sjedišta svih procesa uklopljenosti/ugradnje (embeddement) novih sklopova. (Vidi o tome: John Haugeland, „Der verkörperte und eingebettete Geist“, u: Joerg Fingerhut, Rebekka Hufendiek i Markus Wild (ur.), Philosophie und Verkörperung: Grundlagentexte zu einer aktuellen Debatte, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 105-143.)

„Mozak“ nije stoga tek puki organ mišljenja. Njegova je funkcija operativna: da konstruira nove tehničke svjetove, a ne da opisuje postojeći u njegovim proturječjima i antinomijama. Kada mozak zasjeda na prijestolje uma kao spekulativnoga označitelja filozofijskoga mišljenja više se ne može očuvati razlika između humanistike i tehnicizma. Sve se odvija u smjeru tehnoznanstvene „konstrukcije svijeta“. Stoga je povratak tzv. realnome i njegovoj ontologiji u bilo kojoj inačici suvremene filozofije uzaludan pokušaj spašavanja nečega što je odavno nestalo još 1960-ih godina u prvim počecima kibernetike i biogenetike. Autonomni objekti voze već autoputovima, prolaze ulicama velegradova; strategijska oružja koriste istu tehnologiju kompjutorske simulacije; robotizirana se proizvodnja više ne pokorava nekom centraliziranome sustavu upravljanja, već je sve više i više rezultat raskorijenjenosti i razmještanja središta na rubove ili čvorišta mreže (network). Što sve to znači s obzirom na radikalnu transformaciju ideje autonomnosti i objekta? Živo se postavlja sinonimom za pojam subjekta kao izvršitelja misaonoga procesa. Budući da je mišljenje proces intencionalne svijesti ili svijesti „o“ predmetu mišljenja, tada se živo određuje međusobnom igrom eksteriorizacije i interiorizacije. U novovjekovnoj metafizici subjekt postavlja objekt činom konstrukcije mišljenja. Štoviše, ova epoha mišljenja filozofijski se imenuje „metafizikom subjektivnosti“. Sve se to, uvjetno, dešava do ulaska tehnosfere u život informacijskih društava 1960-ih godina u svijetu.

Kompjutori, biogenetika i robotiziranje čine „sveto trojstvo“ nove paradigme. Iz nje proizlazi da ono što jest uopće moguće postaje aktualiziranom zbiljom. Autonomnost se sada premješta u područje koje više nije „živo“, a niti se može izvesti iz samorazumljivosti „prirode“. U tehnički „kodificiranome svijetu“ gdje informacija stvara uvjete mogućnosti komunikacije sve se radikalno transformira. Sada se, naime, objekt više ne razmatra intencionalno kao predmet svijesti. On i sam postaje „subjektom“, odnosno svjesnom ili misaonom supstancijom čija se „bit“ iskazuje informatičkim pojmovljem. Tehnologiziranje života odgovara otuda kibernetiziranju mišljenja. U tom sklopu objekt kao autonomno djelovanje preuzima dotadašnje funkcije subjekta i uzdiže ih na razinu tehnoznanstvenoga mišljenja kôdova i aplikacija. Ono što je u svemu tome najznačajnija transformacija zbiva se s pojmom konstrukcije novoga. Riječ je o sintetičkome mišljenju ili integralima nove stvarnosti. Sinteza sada prethodi analizi, kao što u ranoga Derride pismo prethodi govoru.(Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.)

U ovome „gramatiziranju svijesti“ u prvi plan izbija problem dvostrukoga kodiranja tehnosfere. Ponajprije je riječ o neprestanom radu na ubrzanju operativnih funkcija „umjetnoga uma“ (A-intelligence) da bi se mogla preraditi golema količina informacija za održanje sve složenijih autopoietičkih sustava. Međusobna korelacija ubrzanja i očuvanja informacija iziskuje stvaranje novih kvantnih računala visokih izvedbi. Ono što se naziva brzinom interneta svodi se na prijenos elektromagnetskih valova u vizualiziranu informaciju. Ako bismo htjeli formulom iskazati bit digitalnoga doba tada bi možda Einsteinovu jednadžbu E=mc2 trebalo izvesti na sljedeći način: I=E 3.

Informacija kao uvjet mogućnosti svekolikih odnosa između sustava i okoline u kibernetičkome sklopu suvremene tehnosfere dokazuje da je slika a ne jezik bit autotehničnosti i ujedno uputstvo za djelovanje autonomnih objekata. Naravno, ta je slika tehnogenetski stvorena. Ona nema više nikakve veze s oponašanjem i predstavljanjem (mimesis i representatio) „prve ili tzv. prave zbilje“. Njezina je odredba u simulakrumu i konstrukciji svjetova zato što počiva na logici vizualizacije čija je jezična osnova znak kao događaj u pragmatičkome kôdu života sâmoga. Jedina prava zbilja jest otuda „druga priroda“ koja nastaje zaslugom „Velikoga Trećega“. Nakon metafizike prirode i semiotike kulture ulazimo u razdoblje kibernetičke posthumane kontrole s apsolutnom moći vizualizacije. (Vidi o tome: Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008. i Rafael Capurro, Beiträge zu einer digitalen Ontologie, http://www.capurro.de/digont.htm) Sve što jest postaje vizualnom informacijom. Na taj se način interakcija između sustava i okoline izvodi kao slikovno posredovanje objekata.

Čini se da se pojmovno-kategorijalno neprestano vrtimo u krugu. Uz jedan bitan dodatak. Ovaj krug nije hermeneutički na što je upozoravao Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) jer je pitanje o tubitku (Dasein) uvijek pitanje o bitku kao takvome, a svako pitanje o bitku pretpostavlja odnos između onoga tko pita i onoga o čemu se pita. Ovdje se, pak, radi o ponovljivoj neponovljivosti ili o onome što su mediolozi McLuhan i Flusser nazivali kružnom uzročnošću (circular causality). U jeziku kibernetike najznačajniji je pojam povratna sprega-petlja (feedback-loop). Bez toga nije moguća nikakva kontrola niti komunikacija. Strujni krug je u tome jedan dobar primjer, a drugi je, dakako, termostat u sobi koji podešava temperaturu sukladno programiranim naredbama. Korak unaprijed ili rješavanje problema buduće aktualizacije događaja nastaje onda kada se zahvaljujući mehanizmu povratne sprege-petlje (feedback-loop) uspostavlja ravnoteža između sustava i okoline.

Ona se ne može pomno unaprijed odrediti zbog odstupanja u prostoru-i-vremenu događaja. Kata sve to imamo u vidu nije teško razabrati zašto se čitav problem s autonomnim objektima i njihovim odnosima u realnome vremenu-i-prostoru nastoji izvesti s pomoću tehnologijske simulacije. Prvi su eksperimentalni uređaji takve vrste još 1970-ih godina u raketnim sustavima i zrakoplovstvu bili simulatori leta. Ista se logika primjenjivala u video-igrama 1990-ih sa simulacijama utrka Formule I i slično. Ono s čime se autonomni objekti susreću u prostoru-i-vremenu nije ništa drugo negoli pitanje orijentacije. Umjesto Kantovih transcendentalnih sintetičkih sudova apriori, sada je naglasak na analitičkome predviđanju budućih operacija interaktora u složenome odnosu između različitih formi života: životinja-ljudi-strojeva, a među strojevima linearni niz označava razvitak robota-kiborga-androida. Orijentirati se u prostoru-i-vremenu sada znači vizualizirati pojmove na temelju pokazatelja virtualnoga „mjesta“ u globalnoj mreži informacija u realnome „vremenu“. Umjesto kartografije sazvježđa i znanja o četiri strane svijeta najpouzdanije sredstvo označavanja željenoga mjesta postaje, primjerice, Google-Earth s kojim ulazimo u svaku kuću, svaki bunker, svaku željezničku postaju. Satelitsko navođenje kao usmjerenost u prostornu točku pokazuje da je temeljna transformacija u doba tehnosfere u tome što sada globalni prostor određuje bezvremeno vrijeme niza događaja. Sažeto iskazano: informacija kao digitalna slika prethodi vremenu naprosto stoga što je njezina „bit“ u ponovljivoj neponovljivosti događaja. Bitak se preobražava u stanja stvari, a vrijeme u bezvremeno trajanje (durée) kinematičkoga načina mišljenja.

Epilog

U djelu iz ostavštine Johanna Gottlieba Fichtea, Transcendentalna logika iz 1834/1835. godine, u kojoj se sustavno razglaba o odnosu logike i filozofije polazeći od konstrukcije pojma subjekta u njegovoj univerzalnosti i singularnosti, pred kraj u XXV. Izlaganju stoji i ovo:

„Kako sada treba doći do tog jednog koje traje iznad sve promjene u vremenu? Samo pogledajmo, jer ga već imamo, samo što nismo obratili pozornost na to kako se ne bismo raspršili u prebogatoj raznovrsnosti. Jer uvidjeli smo da se ja razumije čistom mišlju kao supstancija posebnih faktičnih zorova kao svojih akcidencija, tj. razumije se u intelektualnom zoru kao slika naprosto i u čistom jedinstvu sve faktične slike koja je, kako sada vidimo, postajanje u vremenskom slijedu. Ta slika naprosto u čistom jedinstvu sveg postajanja ipak je i faktična, inače se ne bi mogla tako intelektualno zreti; ona u svem predočavanju i jest predodžba predočavanja. Ona je, dakle, naprosto slika jednog, općeg postajanja ili vremena i samo je unutar njega slika neke posebne promjene u vremenu, baš onako kao što je slika jednog prostora i samo unutar njega i slika posebnog prostora, mjesta. Ona dakle ne rastrže ono ja: jer jedna slika sveg vremena stoji i sámo je ja ta slika, naprosto time što jest.“ (Johann Gottlieb Fichte, O odnosu logike prema filozofiji ili transcendentalna logika. Demetra, Zagreb, 1999., str. 209. S njemačkoga preveo Kiril Miladinov.)

Što nam ukazuje ovo spekulativno Fichteovo razmatranja odnosa između bitka kao jednoga, mišljenja kao jedinstva pojave i zora, slike i jedinstva vremena i prostora? Zacijelo da se u govoru metafizike subjektivnosti pojavljuje izravna sveza/odnos između onoga što jest i kako se pojavljuje u mišljenju. Slika stoga ima prostorno-vremensku dimenziju označavanja samosvijesti koja se razvija od osjetilnosti (opipa. dodira, mirisa, zvuka) preko doživljaja (Erlebnis) do čistoga mišljenja. Čitav proces postajanja bitka događa se kao proces postajanja mišljenja-slikom. U diskursu Fichteove „transcendentalne logike“ dedukcija kategorija i pojmova mora nadvladati svekolike vremenske promjene.

Ako ovo primijenimo na dva shvaćanja biti tehnike s kojima smo se bavili, ono transepohalno i ono povijesno, razabrat ćemo da se u doba vladavine slike kao svijeta ili tehnosfere više ne može razdvajati bitak od mišljenja i obratno naprosto stoga što nije više riječ ni o „bitku“ a niti o „mišljenju“ u metafizičkome načinu razumijevanja kakav smo baštinili od Grka, srednjovjekovne teologije i novovjekovne filozofije subjektivnosti. Mišljenje kao téhne u formi života sada više ne promišlja ono što je transcendentalna logika same stvari (mišljenja), a što je u Fichteovu slučaju jedinstvo ja i svijesti kao samosvijesti u kategorijama prostora-i-vremena. Umjesto toga, novo mišljenje koje računa na temelju sveze/odnosa „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition) istodobno planira buduće događaje i konstruira jezično-znakovne alate za ophođenje u novoj situaciji. Simulacija događaja prethodi zbiljskoj situaciji tako što se radi o vizualizaciji događaja kao u filmu Stevena Spielberga Minority Report. U tom se filmu tematizira predviđanje mogućnosti zločina suspendiranjem i neutraliziranjem potencijalnoga subjekta/aktera zločina. Što smo time dobili? Ništa drugo negoli mišljenje kao slikovno zamišljanje onoga čega nema, a što se može dogoditi upravo zato jer je glavni pojam tehnosfere u okviru kategorija modalnosti postala virtualna aktualizacija događaja. Stvaralačka se moć imaginacije premješta otuda u područje djelovanja vizualizacije kojim autonomni objekti međusobno komuniciraju. Slika nas gleda, a ne mi nju. Objekti nas zamjećuju, a ne mi njih, kako je to još zapisao slikar Paul Klee u svojem dnevniku.

Naposljetku, kada smo dospjeli do kraja ideje stroja slijedeći odnose između metafizike i kibernetike, čini se nužnim zapitati se poput Heideggera zašto uspostavljanjem tehničkoga svijeta s obzorja iščezava sve što je povijesno-epohalno imalo značajke smisla i zadržanja pažnje unutar „logike bitka“ poput filozofije i umjetnosti? Jer s tehnosferom nije „ugrožen“ tek tradicionalni poredak odnosa istine i zbilje, nego se postavlja u pitanje održivost svih umijeća i znanja koje je zapadnjački čovjek, a isto vrijedi i za druge kulturne krugove mišljenja, stvorio tijekom svoje povijesti. U čemu je, dakle, ta „opasnost“ (Gefahr) na koju je skretao pozornost Heidegger, dakako, ne u smislu nikakve jadikovke ili žalovanja za izgubljenim razdobljem iskonskoga grkstva u kojem se bogovi nisu zaogrtali u estetske odore doživljaja i zora, a pjesništvo nije bilo utemeljeno u prividu jezika kao autonomnoga područja izmišljanja zgoda i nezgoda tzv. ljudskoga života? Odgovor je tako jednostavan. Opasnost leži u banaliziranju, trivijaliziranju i tehnologiziranju onoga što se pojavljuje kao „život“ u formi njegove reproduktivnosti kao stvora/stvari. Nije, dakle, opasnost neka ontička nevolja koja usto ima apokaliptički izvor svoje čudovišnosti.

Ono što su Schelling, Freud i Heidegger nazivali njemačkom, gotovo neprevodivom, riječju Unheimlich označava upravo tu „novu“ opasnost koja se skriva u posvemašnjem iščeznuću autentičnosti bitka i njegovom umjetnom nadomjestivošću. Problem je stoga u tome što s razdobljem tehnosfere razlikovanje autentičnoga i vulgarnoga razumijevanja bitka i vremena, a posljedično i biti čovjeka, više nema opravdanja. Iako Heidegger tvrdi da je prava opasnost „bitak sâm“ koji je ugrožen zaboravom, čini se da je opasnost upravo u tome što s tehnosferom više nema ni sjećanja niti zaborava bitka. Postoji samo bezvremeno trajanje pamćenja kao autopoietičkoga stroja proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje informacija. U tom kružnome toku informacija postaje imanentna struktura kapitala, a ne njegova transcendentalna matrica kao što je to bila za Marxa. Ništa se drugo ne događa osim što pamćenje kao postmemorija mega-računala bilježi svaki mogući događaj kroz čistu informaciju u formi „izračunate slike“.

Što još, kantovski govoreći, valja činiti? Ništa drugo negoli „oslobađati se“ iluzije da se tom procesu uznapredovaloga raščovječenja i sve savršenije izvedbe tehnosfere mogu podrezati krila tako što će se tražiti „više“ etičnosti, druževnosti, brige-za-sebe, brige za očuvanjem prirode, svekolike brige za spas duše, kako je to sokratovski nastojao izvesti Jan Patočka na kraju totalitarne mobilizacije tehnologije i ljudske čudovišne moći vladavine nad Drugim (čovjekom i prirodom). Ako činiti ili djelovati znači mijenjati bitak, onda je realizirani poredak kibernetike u vladavini tehnosfere druga forma djelovanja, upravo ona koja se razvila na temelju pragmatike znanja i konceptualnoga obrata „stvari“ mišljenja u mišljenje kao „stvar“. Uistinu, ako smo uvučeni u konstelacije događanja bez prvih uzroka i posljednjih svrha, što nam još preostaje?

Možda je krajnje vrijeme da se ono što nazivamo mišljenjem „oslobodi“ više bilo kakvih iluzija velikih obrata i transformacija društvenih i inih stanja. Umjesto toga valja se zapitati heraklitovski o tome odakle dolazi ideja oslobađanja od (tehnike) i za (tehniku) ako je tehnosfera konstelacija slobode kao spoznate nužnosti u kontingentnome svijetu događaja koji nam prethode, određuju nas, koji nas naposljetku poput vizualiziranih pojmova gledaju i nadziru poput „Velikoga Trećega“ bez mogućnosti bijega u ono nesvodljivo čisto Ništa. Nije stvar više u „oslobađanju od tehnike“ s pomoću čudovišnoga sklopa novoga téchne. Možda je vrijeme za uvid da se između stvari mišljenja i mišljenja kao stvari uspostavi nova pokretna granica. Ona koja nas još može očuvati od napasti da nas Drugi misli i kontrolira u ime Trećega, a da svjetovi u čudesnoj konstrukciji Ničega ne budu posljednjim razlogom naše želje za iščeznućem u singularnosti bez povratka. Braniti takvu pokretnu granicu možda je pitanje još jedino preostaloga dostojanstva mišljenja. U čemu bi se inače čudovišna „bit“ čovjeka još uopće mogla zasnivati ako ne u kazivanju njegove slobode?!

The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics - Žarko Paić

Recent Posts

Stvarnost kao posljednji relikt kraja avangarde

Stvarnost kao posljednji relikt kraja avangarde

1. Američki povjesničar umjetnosti i kritičar Hal Foster razvio je svoju utjecajnu teoriju neoavangarde u ključnom eseju "What's Neo about the Neo-Avant-Garde?" (1994.) te u svojoj poznatoj knjizi The Return of the Real: The Avant-Garde at the End of the Century (1996.) Njegova je teorija nastala prvenstveno kao izravna replika i kritika pesimističnoga modela njemačkog teoretičara Petera Bürgera i njegove utjecajne knjige Teorija avangarde (1974.) (v. https://zarkopaic.net/blog-post/duchampova-sutnja/) Da bi se razumio Foster, mora se razumjeti što on napada. Peter Bürger je tvrdio da je povijesna avangarda (futurizam, dadaizam, nadrealizam) s početka 20. stoljeća imala utopijski cilj: ukinuti umjetnost kao izdvojenu instituciju i reintegrirati je u svakodnevni život. Budući da u tome nisu uspjeli, Bürger je poslijeratnu umjetnost 50-ih i 60-ih (pop-art, minimalizam, konceptualnu umjetnost) — odnosno neoavangardu — proglasiopraznim ponavljanjem i institucionaliziranim neuspjehom koji samo estetizira nekadašnji radikalni bunt. Foster odbacuje ovu tezu i tvrdi da Bürger povijesnu avangardu promatra kroz romantičarsku mitologiju "čistoga izvora" i apsolutne revolucije. Umjesto toga, Foster nudi daleko složeniji, psihoanalitički model povijesnoga razvitka. Foster posuđuje Freudov koncept Nachträglichkeit (odgođeno djelovanje ili naknadni učinak) kako bi objasnio da se povijesni događaji i traume ne razumiju u trenutku kada se dogode, već tek kroz naknadnu rekonstrukciju. Povijesna avangarda je proizvela "traumatski šok" i destabilizirala tradicionalnu umjetnost, ali njezino pravo značenje tada nije moglo biti potpuno shvaćeno. Neoavangarda ne ponavlja povijesnu avangardu slijepo, već je proživljava i razumije po prvi put. Tek poslijeratni umjetnici analiziraju i osvješćuju strukture umjetničkih institucija koje su povijesne avangarde samo intuitivno napadale. Foster povijest avangarde ne vidi kao linearni progres niti kao krug propasti, već kao stalno prepletanje prošlosti i budućnosti. Povijesna avangarda anticipira budućnost, a neoavangarda rekonstruira prošlost. U tom smislu, Foster izgovara svoju slavnu tezu: avangarda nam se zapravo vraća iz budućnosti, jer je suvremene inovativne prakse neprestano rekontekstualiziraju i čine ponovno aktivnom. 2. Dok su se rani avangardisti borili protiv specifičnih akademskih konvencija unutar slikarstva ili skulpture, neoavangarda (kroz autore poput Marcela Broodthaersa, Daniela Burena ili kroz minimalizam) prebacuje fokus na samu instituciju umjetnosti (muzeje, galerije, tržište kapitala, ideološki aparat). Neoavangarda pretvara agresivne, često kaotične geste povijesne avangarde u sustavnu institucionalnu kritiku.Fosterov model spasio je poslijeratnu i suvremenu umjetnost od etikete "pukoga plagijata" ili "ispraznog postmodernoga pastišа". Dokazao je da ponavljanje određenih praksi (poput Duchampovih ready-madea) u radu neoavangardista nije znak nedostatka originalnosti, već svjesni, kritički rad na tradiciji i nužan alat za demontažu suvremene kulture spektakla. U svojoj knjizi The Return of the Real (1996.), Hal Foster analizira dramatičan zaokret u umjetnosti kasnih 1980-ih i 1990-ih godina. Dok je rani postmodernizam (iz 70-ih i 80-ih) promatrao stvarnost kao konstrukciju stvorenu kroz medijske slike, simulakrume i znakove, umjetnost 90-ih počinje žudjeti za nečim opipljivim, neposrednim i sirovim. Foster taj fenomen naziva "povratkom stvarnoga", a njegov najradikalniji izraz pronalazi u abjektnoj umjetnosti. Foster pojam "stvarnoga" ne definira na tradicionalan način (kao realistični prikaz svijeta oko nas). Umjesto toga, ponovno koristi psihoanalizu, točnije teoriju Jacquesa Lacana, prema kojoj je ljudsko iskustvo podijeljeno na tri registra: Imaginarno (registar slika i zrcaljenja) Simboličko (registar jezika, zakona i društvenih kodova) Stvarno (ono što izmiče jeziku i simbolizaciji; ono što je traumatično, neiskazivo i previše intenzivno da bi se moglo procesuirati) Za Fostera, "stvarno" se vraća u umjetnost kao trauma. Suvremeni umjetnici 90-ih prestaju baviti se umjetnosti o slikama (poput pop-arta ili aproprijacijske umjetnosti 80-ih) i pokušavaju probiti opnu reprezentacije kako bi dotaknuli samu traumu – kroz tijelo, propadanje, ranjivost i smrt. Središnji pojam za razumijevanje umjetnosti 90-ih je abjekcija, teorija koju je razvila francuska psihoanalitičarka i teoretičarka JuliaKristeva u svojoj knjizi Moći užasa (1980.). (v.https://zarkopaic.net/blog-post/onkraj-granica-zazornosti/ )Što je abjektno? To je ono što nije ni subjekt (ja) ni objekt (stvar), već ono što ugrožava granice između njih. To je ono što društvo ili pojedinac moraju odbaciti, izbaciti i proglasiti gnjusnim kako bi očuvali vlastiti identitet i čistoću. Primjeri abjektnoga su ljudske izlučevine (krv, izmet, sperma, slina), otvorene rane, trulo meso, leševi. Leš je vrhunac abjekcije jer nas brutalno podsjeća da smo i mi sami materija koja će istrunuti – on briše granicu između "mene" i "tvari". Abjektna umjetnost (Abject Art) namjerno koristi te odbojne, tabuizirane i potisnute materijale kako bi izazvala šok, ali i kako bi ukazala na političke, društvene i psihološke krize tog vremena (ponajviše kroz kontekst epidemije HIV-a/AIDS-a, krize identiteta i propadanja tijela). Foster mapira nekoliko načina na koje umjetnici prodiru do "stvarnog". Umjetnici odbacuju idealizirano ili medijski posredovano tijelo. Umjesto toga, tijelo prikazuju kao ranjivu, fluidnu i propadajuću masu. Kiki Smith tako Izrađuje skulpture od voska i gipsa koje prikazuju ljudska tijela u prirodnoj veličini kako krvare, pužu ili ispuštaju tjelesne tekućine, naglašavajući njihovu unutarnju biologiju i ranjivost. Cindy Sherman u svojoj seriji fotografija Disasters i Sex Pictures iz kasnih 1980-ih i 1990-ih napušta autoportrete i koristi medicinske lutke, umjetne udove, raspadajuću hranu i bljuvotinu kako bi stvorila scene visceralnog užasa. U abjektnoj umjetnosti nema metafore; materijal jest ono što predstavlja. Andres Serrano u radu Piss Christ (raspeće uronjeno u umjetnikov vlastiti urin) ili serija fotografija iz mrtvačnice (The Morgue) suočava promatrača s čistom, tabuiziranom materijalnošću. Mike Kelleykoristi prljave, rabljene plišane igračke i krpene lutke kako bi evocirao teme zlostavljanja djece, potisnute traume i disfunkcionalne obitelji, pretvarajući predmete utjehe u predmete nelagode (uncanny). Umjetnici se okreću materijalima koji nemaju čvrsti oblik. Foster primjećuje pomak prema horizontalnosti, bazičnosti i "niskosti" (ideja informe / bezobličnoga Georgesa Bataillea), gdje se umjetnost spušta na razinu poda, prljavštine i otpada. Iako Foster prepoznaje važnost i subverzivnu moć ovog pokreta, on ostaje kritičan prema određenim aspektima abjektne umjetnosti. On stoga upozorava da se identificiranje isključivo s pozicijom abjektnoga ili s pozicijom žrtve može pretvoriti u vrstu patetike ili pasivnosti. Umjetnik riskira da bude progutan traumom umjesto da je kritički analizira. Umjetnici 90-ih često vjeruju da su, koristeći krv ili izlučevine, napokon došli do "istine" koja je izvan kulture i jezika. Foster podsjeća da je čak i šok abjekcije kulturno kodiran i da se unutar galerijskog prostora vrlo brzo pretvara u novi estetski stil koji institucije lako asimiliraju."Povratak stvarnoga" u 1990-ima bio je radikalan pokušaj umjetnosti da probije kroz površinu blještave medijske kulture i suoči nas s onim što boli, što je potisnuto i što je tjelesno. Abjektna umjetnost poslužila je kao politički i psihološki ventil u vremenu duboke tjeskobe, pretvarajući gnušanje u prostor kritičkoga otpora. 3. U knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) kritički pokazuje kako se ontologijski povratak stvarnoga ne može obraniti ako se istodobno ne pokaže zašto je lakanovski kazano imaginarno (kreativnost umjetnika) i simboličko (institucionaliziranje života) postalo sredstvo za "realizaciju" otklona neoavangarde od avangarde. Pritom tvrdim da su i Bürgerova teorija avangarde i Halova teorija neoavangarde samo dva lica iste kovanice ꟷ kraja avangarde u tehnosferi koja postaje ne samo realizacija I-S-R-a, već ponajprije realizacija čitave zapadne metafizike. Ono što je "stvarno" zapravo je u kontekstu tehnosfere kraja 1990-ih i u 21. stoljeću rezultat vladavine tehnosfere kao računanja-planiranja-konstrukcije ili autopoiesisa. Utoliko je Halov pokušaj da se psihoanalitički "osuvremeni" prijepor avangarde i neoavangarde spram krivo shvaćene postmoderne (preko američkoga pop-arta i Jamesona, a ne preko francuskoga poststrukturalizma u djelima Lyotarda i Deleuzea) ono što je za posthumano stanje 21. stoljeća zastarjelo i nerelevantno. Svoju dekonstrukciju Fostersove i Bürgerove pozicije smještam tako u problem suvremene umjetnosti izvan okvira same povijesti umjetnosti – u sferu tehnosfere i dovršenja zapadne metafizike. Zato Fosterov pokušaj spašavanja neoavangarde preko koncepta stvarnoga (traume, abjekcije) promašuje jer ne uviđa da su svi Lacanovi registri već instrumentalizirani. Imaginarno (kreativnost umjetnika, proizvodnja slika) i simboličko (institucionalizacija, muzealizacija, zakoni tržišta i diskursa) u kasnome kapitalizmu više ne stoje nasuprot stvarnome. Umjesto toga, oni postaju sredstvo za "realizaciju" otklona neoavangarde od avangarde. Drugim riječima, umjetnička provokacija neoavangarde unaprijed je uračunata, planirana i logički integrirana u aparat koji je apsorbira. Fosterovo "stvarno" (npr. abjektna trauma) nije proboj izvan sustava, već proizvod samoga sustava koji zahtijeva stalne nove podražaje kako bi održao svoju dinamiku. Dok Bürger dijagnosticira neuspjeh avangarde (melankolični nihilizam), a Foster je psihoanalitički brani (aktivni optimizam rekonstrukcije), tvrdim da obojica ne vide širi horizont. Oni su dva lica iste kovanice jer obojica raspravljaju unutar kategorija povijesti umjetnosti, dok se stvarni događaj odvija na razini bitka kao tehnike. Kraj avangarde ne događa se u muzejima, već u tehnosferi. Tehnosfera nije puki skup strojeva, već, heideggerovski rečeno, Ge-stell (postav) – vladavina računanja, planiranja, konstrukcije i autopoiesisa (samosvrhovitoga samoproizvođenja tehnološkoga sustava). Tehnosfera je ta koja realizira cjelokupnu zapadnu metafiziku jer dokida razliku između prirode i kulture, subjekta i objekta, čovjeka i stroja. U 21. stoljeću ono što nazivamo "stvarnim" više nije lakanovska, neizreciva trauma tijela. Stvarno je postalo tehnološki konstruirano, programirano i proračunato. Kada tehnologija može klonirati život, digitalno simulirati svijest i algoritamski upravljati afektima, Fosterovo inzistiranje na visceralnome tijelu, krvi i izlučevinama (abjekciji 1990-ih) djeluje arhaično. Stvarno 21. stoljeća je virtualno, biotehnološko i kibernetičko. Ono ne krvari – ono se procesira. Budući da je Foster ostao zatočen u trijadi Subjekt-Objekt-Trauma, njegov pokušaj da psihoanalitički "osuvremeni" sukob avangarde i neoavangarde ostaje zastario i nerelevantan za posthumano stanje 21. stoljeća. Suvremeni umjetnički projekti danas se ne bore s "institucijom umjetnosti" niti s "traumom tijela", već se moraju suočiti s činjenicom da je sam čovjek postao objektom tehnosferne konstrukcije. 4. Najznačajnije je pitanje koje proizlazi iz Fosterove teorije stvarnoga ili obrane neoavangarde sljedeće: je li ono što povezuje arhé i neo-stanje radikalne realizacije umjetnosti u životu što je istinska bit projekta avangarde u 20. stoljeću zapravo uteg i trauma same biti suvremene umjetnosti koja se ne može u svojim temeljnim pojmovima "osloboditi" teškoga nasljeđa vlastite arheologije znanja i genealogije moći kako bi to kazao Foucault? Pritom je gotovo nužno kazati da se ovaj prijepor dešava u razlici između djela i događaja (Maljevič vs. Duchamp) i da taj prijepor prestaje biti relevantan kad nastupi "apsolutno stvarno" ꟷ tehnosfera kao totalno umjetničko djelo/događaj singularnosti. Dakle, kraj avangarde je istodobno pitanje o mogućnostima suvremene umjetnosti izvan začaranoga kruga realizacije metafizike. Da bismo odgovorili na pitanje o mogućnostima suvremene umjetnosti izvan začaranog kruga realizacije metafizike, moramo proći kroz tri ključna koraka. Prijepor Djela i Događaja: Maljevič naspram Duchampa Ovaj temeljni rascjep unutar same arhé avangarde određuje cjelokupnu ontologiju suvremene umjetnosti. Kazimir Maljevič (djelo / projekt) predstavlja avangardu kao radikalnu ontološku i kozmičku obnovu kroz formu. Njegov Crni kvadrat nije nijekanje umjetnosti, već njezino svođenje na nultu točku bitka iz koje se gradi novi svijet. To je pokušaj da se stvori apsolutno djelo koje u sebi nosi novu duhovnu i političku zbilju. Marcel Duchamp (događaj / gesta) predstavlja avangardu kao institucionalnu i jezičnu subverziju. Ready-made (npr. Fontana) nije djelo; to je čist događaj koji destabilizira granicu između umjetnosti i neumjetnosti. Duchamp ne stvara novi bitak predmeta, već premješta predmet u prostor moći (galeriju) i time prokazuje samu strukturu koja umjetnost čini mogućom. Fosterov model neoavangarde (preko Nachträglichkeit) primarno slavi i spašava Duchampovu liniju događaja. No, time nesvjesno upada u zamku jer pretvarajući Duchampov traumatski događaj u metodu institucionalne kritike, neoavangarda ga pretvara u zakon. Time je izvorna arhé (slobodni šok) postala administrativno-teorijski aparat. Tehnosfera kao apsolutno stvarno: Totalno umjetničko djelo/događaj Prijepor između Maljevičeva Djela i Duchampova Događaja gubi svaku relevantnost u trenutku kada nastupa apsolutno stvarno – tehnosfera kao singularnost. U tehnosferi se događa monstruozna sinteza obiju avangardnih težnji. Realizacija Maljevičaꟷ Tehnosfera kroz proračun i autopoiesis doslovno gradi novi svijet, ali ne kozmičko-duhovni, već kibernetičko-Tehnički svijet. Ona je totalno umjetničko djelo koje je obuhvatilo cjelokupnu planetarnu stvarnost. Realizacija Duchampaꟷ Tehnosfera svakodnevno izvodi događaj dokidanja razlike između umjetnosti i života. Kada algoritam, umjetna inteligencija i biotehnologija stalno redefiniraju što je čovjek, što je tijelo i što je slika, Duchampova gesta unošenja pisoara u muzej postaje benigna dječja igra. Tehnosfera je samu zbilju pretvorila u permanentni ready-made. Tehnosfera je, dakle, dovršenje zapadne metafizike jer je tehnički realizirala avangardni utopijski san: ukidanje autonomije umjetnosti i njezino stapanje sa životom. No, ta je integracija izvedena kao totalna instrumentalizacija života od strane tehnike. Kraj avangarde i mogućnost suvremene umjetnosti izvan kruga metafizike Nalazi li se suvremena umjetnost uistinu u začaranom krugu iz kojeg nema izlaza? Ako je njezina arhé već realizirana u obliku tehnosfere, što preostaje suvremenoj umjetnosti? Izlazak iz ovog kruga zahtijeva radikalan zaokret u razumijevanju same biti umjetnosti. Mogućnost suvremene umjetnosti izvan realizacije metafizike otvara se samo ako ona prestane težiti avangardnom projektu "realizacije" ili "napretka" (što su čisto modernistički, metafizički pojmovi). Izvan začaranog kruga, suvremena umjetnost može opstati jedino kroz ova tri pokušaja prevladavanja svoje vlastite bestemeljnosti. Prvo je mišljenje otpora unutar nemogućega. Umjetnost više ne može biti avangardni predvodnik niti revolucionarni projekt (jer je to mjesto zauzela tehnologija). Ona postaje prostor radikalne kontemplacije i destrukcije tehnološkoga privida. Drugo je ekstatički lom proračunljivosti. Umjetnost koja ne pokušava imitirati ili kritizirati sustav, već u njega unosi element čiste neproračunljivosti, kontingencije i onoga što Heidegger naziva zemljom – onoga što se opire tehničkom razotkrivanju. Treće je arheološka samosvijest. Umjetnost koja preuzima teret svog "teškoga nasljeđa" ne kao traumu koju treba izliječiti, nego kao alat za dekonstrukciju sadašnjosti. 5. Kraj avangarde u tehnosferi doista označava kraj suvremene umjetnosti kakvu smo poznavali kroz 20. stoljeće (zarobljenu u foucaultovskim mrežama moći i institucije). Ali upravo taj kraj oslobađa umjetnost obveze da bude "avangardna". Njezina nova mogućnost leži u prelasku s pitanja "Kako promijeniti/realizirati svijet?" na pitanje "Kako misliti i sačuvati svijet u epohi njegove tehničke odsutnosti?" – odnosno, kako stvoriti sliku koja ponovno traži svoj svijet. Poput filozofije i znanost tako i umjetnost postaje apsolutno suvremena zato što je realizirana u ideji kao konceptu drugačijega mišljenja koje ne reflektira stvarnost s pomoću jezika, već ga vizualno konstruira kao događaj postajanja u čistoj metamorfozi oblika. Vrijeme je suvremene umjetnosti bezuvjetna ireverzibilnosti u kretanju spram tehnološke singularnosti. Vizualno ovdje više nije estetska kategorija, niti je reprezentacija nečeg izvanjskoga (odraz stvarnosti). Ono postaje samokreirajući događaj postajanja u čistoj metamorfozi oblika. Tradicionalna konceptualna umjetnost (pa i Fosterov lakanovski model) snažno se oslanjala na jezik, znak i diskurs kako bi dekonstruirala instituciju ili traumu. Međutim, u epohi apsolutne suvremenosti, umjetnost nadilazi semiotičke lance. Ona ne opisuje svijet i ne kritizira ga tekstualno; ona ga vizualno konstruira kao primordijalni događaj. To nije povratak na Maljevičevu nepredmetnost, već prelazak u sferu gdje oblik više nije statičan entitet (djelo), već čisti proces i metamorfoza. Umjetnost postaje mišljenje koje se događa neposredno kroz vizualni bitak, postajući autonomna sila koja generira vlastitu zbilju. Sve rasprave o postmodernoj, retro-avangardi, citatnosti i fosterovskom naknadnom djelovanju (Nachträglichkeit) ovime postaju suvišne. Vrijeme umjetnosti više nije cikličko niti se može okrenuti unatrag prema svojoj arhé. Smjer kretanja suvremene umjetnosti sada je linearno i ubrzano usmjeren prema tehnološkoj singularnosti. To znači da umjetnost više ne supostoji uz tehnologiju, niti je koristi kao puki alat. Umjetnost je uhvaćena u isti ontologijski kovitlac autopoiesisa tehnosfere. Njezina ireverzibilnost je nužna jer se i sam pojam "ljudskoga" i "stvarnoga" nepovratno mijenja u susretu sa singularnošću. Kada se umjetnost realizira kao koncept drugačijeg mišljenja u čistoj metamorfozi oblika, ona preuzima ulogu koju su filozofija i znanost djelomično napustile zarobljene u vlastitim pragmatičkim i scijentističkim okvirima. Umjetnost postaje prostor radikalnog ontologijskoga eksperimenta. U kontekstu singularnosti, ta čista metamorfoza oblika zapravo anticipira mutaciju samog bitka. Ako je tehnosfera totalni aparat koji teži savršenom proračunu i fiksiranju kôda, onda vizualni konstrukt umjetnosti kao događaja postajanja unosi u tu istu tehnosferu princip čiste plastičnosti i nepredvidljivosti. Zato suvremena umjetnost više nema luksuz da bude melankolična (poput Bürgera) ili analitička (poput Fostera). Njezina suvremenost je apsolutna jer je radikalno uronjena u sadašnjost koja juri prema singularnosti. Ona je mišljenje u obliku događaja koji ne dopušta povratak na staro. Izvan začaranog kruga metafizike, umjetnost se ne spašava bjegom u tišinu, već prihvaćanjem te bezuvjetne ireverzibilnosti, postajući vizualni laboratorij u kojem se misli ono što čovjek i svijet tek imaju postati u nadolazećoj metamorfozi. Autor pritom postaje "igrač staklenih perli" kao u Hesseovu romanu, ili montažer pojmova kao u Deleuzeovoj nomadologiji, a ne više genij ili prokletnik/mahniti. Genij je bio uvijek onaj koji se suprotstavlja prirodi i uzdiže je do uzvišenosti onkraj svake pojmovne određenosti, dakle Michelangelo kao paradigma, potom Bach i na kraju Tesla. Nakon toga nitko jer prirode više nema, samo tehnosfera koja konstruira "drugu prirodu". Mahnitost više nije moguća nakon Nietzschea, Hölderlina i Artauda zato što tehnosfera nije biološki mozak, već umjetni koji predstavlja Kubrickov HAL 9000. 6. Koncept genija, od renesanse (Michelangelo) preko barokne matematičke harmonije (Bach) do moderne tehno-mistike (Tesla), bio je neraskidivo vezan uz ideju Prirode kao neiscrpnog izvora Drugotnosti. Genij je bio medij kroz koji je priroda progovarala, uzdižući se do uzvišenog (onkraj pojma) kroz borbu ljudskog duha s materijom. Michelangelo oslobađa formu iz sirovog kamena (materije prirode). Bach prevodi pitagorejsku kozmičku harmoniju prirode u matematički zvuk. Tesla kroti kozmičke sile, elektricitet i eter, djelujući na samoj granici gdje priroda prelazi u čistu energiju. Kada je sve oko nas konstrukcija, proračun i plan, umjetnik više nema što uzdignuti do uzvišenosti. Ne postoji sirova materija izvan kôda; postoji samo "druga priroda" koja je unaprijed dizajnirana i programirana. Isto vrijedi i za figuru prokletnika ili ludoga genija (l'artiste maudit). Mahnitost Nietzschea, Hölderlina ili Artauda bila je konačni, tragični krik ljudske psihe i tijela koji puca pod pritiskom otuđenja modernog svijeta. Njihovo je ludilo bilo svjedočanstvo o ponoru bitka koji se opire racionalizaciji – to je bio visceralni bunt organskog mozga i tijela. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ludilo-vise-ne-pripada-biti-metafizike/) U 21. stoljeću, ta vrsta romantičarskog ili egzistencijalnoga ludila gubi svoj subverzivni potencijal jer tehnosfera ne operira na valnim duljinama biološkoga mozga. Vladar našeg doba je Kubrickov HAL 9000 – metafora za hladni, umjetni mozak, čistu operativnost, savršeni algoritam i kalkulaciju. HAL 9000 ne pati od neuroza, melanholije ili artaudovske tjelesne traume. Njegovo "ludilo" (kada u filmu počne ubijati posadu) nije gubitak razuma, već hiper-racionalna sistemska pogreška u matrici planiranja. Pred takvim aparatom, artaudovski krik tijela postaje samo nefunkcionalni šum koji sustav trenutačno izolira ili neutralizira. Ako genij i mahnitnik više ne mogu postojati, tko je onda autor u posthumanoj ontologiji? On kombinira elemente matematike, glazbe, slikarstva i koda, stvarajući nove konstelacije unutar već postojećeg sustava znakova. Njegova kreativnost je vrhunska kombinatorika. Autor postaje nomad koji se kreće kroz deteritorijalizirane prostore tehnosfere. On ne podiže spomenike (djela), već vrši montažu i rekonfiguraciju. Time spaja nespojive kodove, presijeca linearne tokove informacija i stvara privremene zone intenziteta. On ne odražava zbilju, nego preslaguje njezine tehno-konceptualne elemente kako bi unutar zatvorenoga sustava otvorio pukotinu za "drugačije mišljenje". Suvremeni umjetnik više ne krvari na križu povijesti niti se bori s kamenom. On sjedi za kontrolnom pločom tehnosfere, igrajući Hesseovu igru staklenih perli s njezinim kodovima, svjestan da je jedina preostala sloboda u nepredvidljivosti same montaže.

November 7, 2026
Noir ili o sublimnome ozračju mračnoga svijeta

Noir ili o sublimnome ozračju mračnoga svijeta

1. U čemu je ljepota i kvaliteta noir filmova 1950ih godina ꟷ tjeskobna atmosfera, misterij koji se skriva iza ubojstva ili nostalgija za prohujalim vremenom kojeg ne određuje stvarnost, već imaginarnost same crno-bijele slike? Možda odgovor leži u tome što ponajbolja djela ove filmske ideje ne biraju samo jedan od tih elemenata, već ih spajaju u jedinstvenu, hipnotičku cjelinu. Ipak, ako moramo tražiti bit, ona se krije upravo u toj imaginarnosti crno-bijele slike koja stvara nostalgični odmak od stvarnosti i služi kao temelj za tjeskobu i misterij. Noir je kako to navode filmske enciklopedije stilski pravac ili podžanr u kriminalističkome filmu, najpopularniji u SAD-u tijekom 1940-ih i 1950-ih godina. Značajke su mumračna, cinična i pesimistična atmosfera, radnja smještena u kišne gradske ulice noću, visoki kontrasti svjetla i sjene, privatni detektivi i misteriozne zavodnice (femme fatale).Evo kako se ta tri elementa isprepliću i čine noir iz 1950-ih vrhuncem ovog stila. Noir 1950-ih (poput filmova Sunset Boulevard, The Big Heat ili Touch of Evil) doveo je igru svjetla i sjene (chiaroscuro) do savršenstva. Crno-bijela tehnika ovdje nije bila tehničko ograničenje, već svjesni umjetnički izbor. Ona ne kopira stvarnost, već stvara paralelni svijet. Guste sjene, kišom natopljeni pločnici i dim cigareta pod uličnom svjetiljkom stvaraju prostor koji je duboko melankoličan i nostalgičan. Ta estetika pretvara prljave ulične priče u bezvremensku, gotovo mitsku vizualnu poeziju. Dok je noir 1940-ih bio obilježen samim ratom, 1950-ih godina tjeskoba evoluira. To je doba Hladnog rata, paranoje, rasta predgrađa i prividnog američkoga sna koji ispod površine trune. Tjeskoba u ovim filmovima proizlazi iz osjećaja zarobljenosti. Likovi su često fatalisti, uhvaćeni u zamku vlastitih izbora, korumpiranoga sustava ili hladnih, otuđenih gradova. Ta atmosfera cinizma i beznađa pruža filmu težinu i psihološku dubinu koja nedostaje klasičnim holivudskim dramama tog vremena. U noiru 1950-ih, potraga za ubojicom rijetko je samo proceduralni zadatak. Misterij je zapravo raskrinkavanje ljudske prirode. Istraga služi kao ogledalo u kojem detektiv (a s njim i publika) razotkriva moralno sivilo svijeta. Granica između "dobrih" i "loših" momaka potpuno se briše, a rješenje misterija rijetko donosi katarzu ili pravdu – češće donosi samo gorak okus spoznaje. (v. https://www.amazon.com/dp/0813191815?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback ) Ljepota noira 1950-ih je, dakle, u tome što nas kroz stiliziranu, imaginarnu crno-bijelu estetiku uvlači u svijet koji je istovremeno prelijep za gledanje i duboko uznemirujući za proživljavanje. To je nostalgija za vremenom koje možda nikada nije postojalo u stvarnosti, ali zahvaljujući celuloidnoj traci, živi vječno u našoj mašti. 2. Nedvojbeno vodeći glumac ove filmske estetike je holivudska kasnija zvijezda Robert Mitchum i on predstavlja utjelovljenje i apsolutnu paradigmu lika američkoga noira. Dok su glumci poput Humphreya Bogarta unijeli u žanr oštru, neurotičnu energiju i brze dijaloge, Mitchum je definirao noir svojom lakonskom opuštenošću, cinizmom umornih očiju i fatalističkim mirom pred dolaskom neizbježne propasti. Zato nije bio samo glumac koji je igrao uloge u noiru; njegova cjelokupna ikonička pojava, glumački stil i privatni život savršeno su odgovarali arhetipu noir antijunaka. Mitchumov prepoznatljiv fizički atribut – teški, poluzatvoreni kapci – davao mu je izgled čovjeka koji je vidio previše, koji svemu pristupa s dozom cinizma i kojeg je nemoguće šokirati. Taj "pospani" izraz lica zapravo je skrivao golemu napetost i opasnost. Njegov glumački stil bio je minimalistički; dok su se drugi glumci trudili izraziti emociju, Mitchum je pukim mirom i staloženošću prenosio osjećaj duboke egzistencijalne tjeskobe i umora. Iako je vrhunac njegove karijere obuhvatio i 1950-e godine, uloga Jeffa Baileya u remek-djelu Iz prošlosti (Out of the Past, 1947.) postala je istoznačnica za noir antijunaka. U tom filmu on utjelovljuje bivšega detektiva koji pokušava pobjeći od mračne prošlosti. Kada ga fatalna žena (Jane Greer) ponovno uvuče u mrežu laži, on ne bježi histerično, već prihvaća svoju sudbinu s nevjerojatnim, gotovo hipnotizirajućim fatalizmom. Rečenica koju izgovara kada mu ona kaže da ne želi umrijeti: "I ja, mala, ali u tome je stvar... čini se da sam ja jedini koji nema izbora" – sažima čitavu misaonu odrednicu ovog žanra. U filmu Anđeosko lice (Angel Face, 1953.) igra muškarca potpuno nemoćnog pred manipulacijama psihopatske fatalne žene (Jean Simmons). U legendarnome filmu Noć lovca (The Night of the Hunter, 1955.) – iako tehnički južnjačka gotika s elementima noira, Mitchumov lažni propovjednik Harry Powell s tetovažama "LOVE" i "HATE" na prstima pruža jednu od najstrašnijih, vizualno najupečatljivijih ekspresionističkih izvedbi u povijesti kinematografije. Za razliku od studijski uglađenih zvijezda, Mitchum je imao autentičnu uličnu biografiju. Kao tinejdžer je tijekom Velike depresije bježao od kuće, vozio se teretnim vlakovima i završio na prisilnome radu. Čak i kad je postao zvijezda, uhićen je zbog posjedovanja marihuane i proveo je vrijeme u zatvoru. Hollywood ga nikada nije uspio ukrotiti, a ta njegova stvarna ravnodušnost prema autoritetu i pravilima igre prelijevala se ravno na platno. Kada je pred kraj karijere 1970-ih u boji zaigrao kultnoga detektiva Philipa Marlowea u filmu Zbogom, ljepotice (Farewall, My Lovely) krug je zatvoren. Čak i u kasnijim godinama, donio je onaj isti melankolični, nepatvoreni duh, dokazujući da noir nije bio samo stil rasvjete, već stanje uma koje je on najbolje razumio. 3. Ako je cinični detektiv (poput Mitchuma) utjelovljenje moralnoga umora i fatalizma, fatalna žena je katalizator njegove propasti Ona je pauk koji plete mrežu, no njezina uloga u film noiru 1950-ih doživljava fascinantnu i prilično mračnu evoluciju u usporedbi s prethodnim desetljećem. Dok su u 1940-ima fatalne žene uglavnom bile motivirane čistom pohlepom, novcem ili pukim preživljavanjem (poput Barbare Stanwyck u Dvostrukoj obmani), femmes fatales 1950-ih postaju psihološki nestabilnije, opasnije i duboko subverzivne. Taj se arhetip transformirao tijekom godina. Ulogom Diane Tremayne u filmu Anđeosko lice Jean Simmons je doista redefinirala žanr. Njezin lik ne izgleda kao klasična zavodnica; ona ima doslovno "anđeosko", djetinje lice, svira klavir i djeluje krhko. No iza te fasade krije se duboko poremećena, posesivna i manipulativna osoba. Ona ne zavodi Mitchuma seksom, već ga uvlači u svoju bolesnu obiteljsku dinamiku. Njezin fatalizam na kraju nadilazi čak i Mitchumov, a njezino konačno rješenje je apsolutno uništenje. Gloria Grahame u remek-djelu Fritza Langa Velika vrućina (The Big Heat) igra Debby Marsh, lik koji savršeno pokazuje koliko je noir 1950-ih postao brutalan. Debby u početku uživa u luksuzu koji joj pruža gangsterski život, no kada joj sadistički mafijaš (Lee Marvin) u napadu bijesa baci kipuću kavu u lice i unakazi je, ona se transformira. Postaje "fatalna" ne više svojom ljepotom, već svojom gorkom, destruktivnom željom za osvetom. Grahame je unijela nevjerojatnu ranjivost u lik koji na kraju preuzima pravdu u svoje ruke. Fatalna žena noira 1950-ih bila je izravna prijetnja patrijarhalnome poretku tog vremena. Amerika je 1950-ih forsirala sliku idealne obitelji u predgrađu, gdje je žena sretna kućanica koja kuha i odgaja djecu. Femme fatale je bila potpuna negacija tog mita jer je odbijala biti zatvorena u kuhinju. Usto, služila se svojom seksualnošću kao oružjem i valutom. Naposljetku, bila je pametnija, ambicioznija i hladnokrvnija od muškaraca koji su je okruživali. Muškarac (detektiv ili obični prolaznik) u njoj je vidio izlaz iz dosadne, konvencionalne svakodnevice, ali cijena tog izlaza gotovo je uvijek bila smrt. Ona je bila istovremeno i san o slobodi i najgora noćna mora poslijeratnog američkoga muškarca. Čitava povijest oslobađanja žene u 20. stoljeću u svim aspektima, a ne samo društvenome i političkome, ogleda se u ovoj arhetipskoj genealogiji moćne i samosvjesne žene koja nužno, dakako, pripada „muškim fantazijama“ kasnokapitalističkoga društva spektakla u njegovu stadiju implozije, ali i unatoč toj „ulozi i funkciji“ opasnoga sublimnoga objekta njezina je moć u prevladavanju stereotipa i puta spram bolne i opasne povijesti emancipacije unutar američke filmske industrije. (v. https://cujournal.ie/article/28/galley/104/view/ ) 4. Njemački filmski redatelj Fritz Lang, autor najznačajnije filmske distopije 20. stoljeća Metropolisa iz 1927. godine (v. https://zarkopaic.net/blog-post/covjek-kao-stroj/ ), bio je apsolutni arhitekt vizualnoga i narativnoga kôda film noira. Kada je 1933. godine pobjegao iz nacističke Njemačke u Hollywood, sa sobom je donio tešku prtljagu njemačkoga ekspresionizma – oštre sjene, geometrijski iskrivljene prostore, paranoju i duboku fascinaciju ljudskom psihopatologijom. Njegov američki opus (od Bijesa / Fury 1936. preko Žene u prozoru / The Woman in the Window, 1944. pa sve do spomenute Velike vrućine iz 1953. godine postavio je temelje onoga što danas zovemo noir. Za razliku od drugih redatelja koji su u noiru vidjeli poglavito uzbudljive krimiće, Langov koncept bio je duboko filozofski i fatalistički. Klaustrofobija sudbine ogleda se u svim njegovim filmovima. Naime, Langovi likovi nisu samo žrtve loših momaka, već su i žrtve vlastitih psiholoških slabosti i neumoljivih okolnosti. U trenutku kada počine i najmanji moralni kompromis (kao profesor u Ženi u prozoru koji pristane na piće s nepoznatom ženom), upadaju u mehanizam sudbine koji ih nemilosrdno mrvi. Lang je pritom koristio arhitekturu i scenografiju kako bi vizualno zarobio svoje likove. Rešetke sjenki koje padaju preko lica glumaca, odrazi u zrcalima koji sugeriraju podvojene ličnosti i hladni, oštri interijeri služili su kao vizualni prikaz njihove unutarnje krivnje i paranoje. Umjesto jeftinih efekata, Lang je inzistirao na psihološkome nasilju i brutalnosti koja proizlazi iz društvene korupcije i ljudske amoralnosti. (v. https://classicmovieratings.com/the-bright-darkness-of-fritz-lang/ i https://cineccentric.com/2017/12/15/retrospective-roundtable-fritz-lang/ ) Siegfried Kracauer, veliki njemačko-američki filmolog, društveni teoretičar, prijatelj Waltera Benjamina i suradnik Frankfurtske teorije društva, u knjiziTeorija filma: Iskupljenje fizičke stvarnosti (1960.)analizira estetiku i koncepte koje je utjelovio upravo Fritz Lang. Kracauer pritom razvija svoju čuvenu realističku teoriju prema kojoj je primarna zadaća filma snimanje i otkrivanje nepatvorene, fizičke stvarnosti (tzv. "tok života", slučajnosti, ulični prizori). Zbog toga Kracauer izrazito kritizira strogo strukturirane, kazališne i strogo režirane priče. Time eksplicitno povezuje Fritza Langa s konceptom zatvorene dramaturške sudbine ili usuda (fate/destiny). Prema Kracaueru, Langovi filmovi su previše konstruirani i deterministički – u njima nema mjesta za čistu slučajnost (chance) koja je za njega bit same filmske kinematografije. Zbog toga smatra da Langov strogi stil zatvara film u kavez apstraktnih ideja, umjesto da ga pusti da "bude stvarnost". Iako se u Teoriji filma više bavi općom estetikom medija, temelje za razumijevanje Langa postavio je u svojoj ranijoj, još poznatijoj knjizi Od Caligarija do Hitlera: Psihološka povijest njemačkoga filma (1947.) u kojoj je analizirao Langova njemačka remek-djela poput Mteropolisa i M. Pokazivao je da Langov njemački opus vizualno i psihološki anticipira dolazak totalitarizma i društvenu paralizu – a upravo su ta paranoja, nemoć pojedinca pred sustavom i moralni kaos postali ključni sastojci američkoga film noira u koji je Lang unio taj isti njemački senzibilitet. Ukratko: Lang je stvorio noir pretvarajući stvarnost u ekspresionističku noćnu moru vođenu sudbinom, dok je Kracauer u svojoj teoriji tvrdio da film mora činiti upravo suprotno – spašavati i otvarati fizičku stvarnost od takvih strogih konstrukcija. Ovaj prijepor njemačkih vrhunskih intelektualaca dostatno svjedoči ne samo o različitim pogledima na ulogu i smisao filma u suvremenosti, već i o onome što im je zajedničko, a to je uvid kako vizualna inscenacija ekspresivnosti društva kontrole i društvenoga kaosa otvaraju pitanje o granicama između stvarnosti i imaginacije u tehnološki određenome svijetu života. Američki film noir i Fritz Lang imali su golem, formativan utjecaj na nastanak francuskog Novoga vala (nouvelle vague) 1960-ih godina. Zapravo, veza je toliko duboka da se Novi val uopće ne može u potpunosti razumjeti bez američke B-produkcije i kriminalističkoga žanra. Prije nego što su postali redatelji, ikone Novog vala –Jean-Luc Godard, François Truffaut, Claude Chabrol i Éric Rohmer bili su strastveni filmski kritičari koji su pisali za znameniti časopis Cahier du Cinéma. U to vrijeme, francuski kritičari osmislili su "autorsku teoriju" (la politique des auteurs), tvrdeći da je pravi redatelj autor filma, čak i unutar strogo kontroliranog holivudskoga studijskoga sustava. Među autorima koje su doslovno obožavali i kanonizirali bili su naravno Alfred Hitchcock i Howard Hawks te upravo Fritz Lang. Za mlade Francuze, Lang je bio doslovno Bog kinematografije – čovjek koji je uspio zadržati svoj mračni, beskompromisni vizualni stil i filozofski fatalizam unutar holivudskih kriminalističkih B-filmova. I kada su ti mladi kritičari 1950-ih i 1960-ih napokon primili kamere u ruke, počeli su snimati filmove koji su bili izravan dijalog s američkim noirom, ali prepun dekonstrukcije i modernističke slobode. Vrhunac tog obožavanja i posvete dogodio se 1963. godine kada je Godardangažirao samoga Fritza Langa da glumi u njegovom remek-djelu [Prezir (Le Mépris, 1963.) (v. https://zarkopaic.net/blog-post/novovalna-odiseja-prezire-kliseje-ali-ne-bjezi-od-imperativa-mitske-sudbine/ ) U filmu Lang glumi samoga sebe – legendarnog, mudroga, ostarjeloga redatelja koji se bori protiv amoralnoga i vulgarnoga američkog producenta (Jack Palance) kako bi sačuvao umjetnički integritet svoje adaptacije Homerove Odiseje. To je bila najveća moguća posveta koju je Novi val mogao dati svojem mentoru. Naime, pretvorili su Langa u živu ikonu umjetničke slobode koja se bori protiv komercijalizacije filma. Zar nije posrijedi jedna uistinu začudna i ujedno predivna povijesna ironija u ovom krugu utjecaja. Evo, pogledajmo ga još jednom. Njemački ekspresionizam 1920-ih (Fritz Lang) utjecao je na... Američki film noir 1940-ih i 1950-ih, koji je zatim inspirirao... Francuski Novi val 1960-ih, koji je svojom tehničkom slobodom (kamere iz ruke, prirodno svjetlo, brza montaža) potom izravno stvorio... "Novi Hollywood“1970-ih (Martin Scorsese, Francis Ford Coppola, Brian De Palma), koji su ponovno oživjeli američki (neo)noir. Dakle, preko francuskih novovalovaca, duh Fritza Langa vratio se u Ameriku i nastavio oblikovati modernu kinematografiju. Novi val nije samo kopirao noir; on ga je uzeo kao igračku, rastavio je na dijelove i ponovno sastavio na francuski, egzistencijalistički način. 5. Ima još nešto, naizgled krajnje začudno. Jedan od najvećih filmova uopće 20. stoljeća nakon Orson Wellesova Građanina Kanea / Citizen Kane (1941.) jest djelo Carola Reeda Treći čovjek / The Third Man (1949.), a njegova je aura, ozračje, razvitak psihološke strukture likova, čak i društvene, političke i kulturne okolnosti nakon kraja 2. svjetskoga rata u Beču idealni okvir noir filmske metafizike.Njegovo fluidno značenje nije rezultat američkoga utjecaja, već je britanski noir očito "treći put" jer je dao niz vrhunskih ostvarenja1950-ih godina. Uostalom, Treći čovjek gotovo se unisono smatra najvećim europskim noir filmom svih vremena. On predstavlja savršen primjer onoga što povjesničari filma nazivaju Euro-noir, Dok američki noir počiva na urbanome otuđenju Los Angelesa ili New Yorka, Treći čovjek koristi stvarnu, fizičku i psihološku destrukciju poslijeratne Europe. Beč u filmu nije samo kulisa; on je slika slomljene civilizacije. Grad je podijeljen na četiri savezničke zone. Ta administrativna podjela savršeno zrcali moralnu rascjepkanost likova. Zakon je fluidan, a crno tržište je jedina stvarna ekonomija.Kamera snima pod nagnutim, uznemirujućim kutovima (tzv. Dutch angles), sugerirajući da je cijeli svijet "ispao iz zglobova". Sjene su dugačke, a podzemna kanalizacija Beča – u kojoj se odvija antologijska potjera – postaje doslovna i metafizička slika ljudskoga podzemlja i podsvijesti. Zanimljivo je pritom kako film komunicira s američkim noirom. Glavni lik, Holly Martins (Joseph Cotten), pisac je jeftinih američkih vesterna. On dolazi u Beč s naivnim, crno-bijelim moralom američkoga kauboja koji vjeruje u pravdu i prijateljstvo. No, europska poslijeratna stvarnost ga šamara na svakom koraku.Njegov stari prijatelj Harry Lime (veličanstveni Orson Welles) postao je monstruozni profiter koji prodaje razrijeđeni penicilin na crnome tržištu, zbog čega umiru djeca. Čuveni Wellesov monolog na bečkome panoramskome kotaču (Prateru) o "mravima dolje" i tome kako je Italija pod Borgijama imala krvoproliće ali je dala renesansu, dok je Švicarska imala 500 godina mira i bratske ljubavi pa je izumila samo sat s kukavicom – vrhunac je noir cinizma i egzistencijalne metafizike. Britanski noir ima posve drukčije korijene od američkoga. Dok je američki noir bio eskapistička stilska vježba u kojoj su holivudski studiji prerađivali poslijeratnu tjeskobu kroz fiktivne detektive, britanski noir se rodio iz sudara ratnoga dokumentarizma i surovog socijalnoga realizma. Velika Britanija je, naime, nakon Drugog svjetskoga rata bila ekonomski uništena, pod sustavom racionalizacije hrane i u stalnome osjećaju gubitka imperijalne moći. Britanski redatelji nisu morali izmišljati tjeskobu; ona je bila na njihovim ulicama. Uz Trećeg čovjeka, britanski noir je krajem 1940-ih i tijekom 1950-ih godina iznjedrio nevjerojatan niz vrhunskih, mračnih ostvarenja koja su se bavila klasnim razlikama, psihološkim traumama veterana i poslijeratnim kriminalom. Brigton Rock (1948. )je mračna studija o mladom psihopatskom gangsteru (Richard Attenborough) u primorskom gradiću. Night in the City (1950.) iako ga je režirao Amerikanac Jules Dassin (koji je pobjegao od holivudskoga progona komunista), film je snimljen u Londonu s britanskom ekipom i predstavlja jednu od najgrozničavijih, najnapetijih noir vizija podzemlja. Npaokon, It Always Rains in the Sunday (1947.) je noir smješten u siromašni istočni London, koji spaja melodramu i kriminalistički očaj. Kao konačni dokaz te noir metafizike, Carol Reed donosi genijalnu odluku: umjesto teškog, dramatičnog holivudskoga orkestra, cijeli film prati lagana, naizgled vesela, ali zapravo duboko ironična i melankolična glazba Antona Karasa na citri (The Third Man Theme). Ta glazba stvara nevjerojatan kontrast s mračnim vizualima – ona je taj "fluid" koji filmu daje bezvremensku, sablasnu i hipnotičku auru. Treći čovjek stoga stoji sam za sebe. To je noir koji nije nastao kao industrijski žanr, već kao vrhunski umjetnički krik Europe koja pokušava preživjeti vlastite ruševine.A završni kadar na groblju u Trećem čovjeku – kada Anna hoda ravno prema kameri i ignorira Hollyjapredstavlja remek-djelo čiste, nepokolebljive autorske dosljednosti i trijumf noir filozofije nad holivudskim konvencijama. U većini klasičnih filmova tog vremena, nakon što je "zlikovac" (Harry Lime) eliminiran, publika bi očekivala katarzu: Holly i Anna bi se utješili u zajedničkoj tuzi, primili za ruke i odšetali u zalazak sunca, ostavljajući ratne ruševine iza sebe. No, Carol Reed i scenarist Graham Greene činili su sve da to izbjegnu.Evo zašto je taj kadar od minutu i pol, u kojem se ne izgovori ni jedna jedina riječ, toliko metafizički moćan Anna (Alida Valli) hoda dugom alejom bečkoga groblja, kroz ogoljelo, jesensko drveće. Holly je čeka, naslonjen na vagon, u klasičnoj pozi romantičnoga junaka. Kamera se ne miče. Dok ona prilazi, napetost raste, a s njom i Hollyjeva (i gledateljeva) naivna nada. Kada ona prođe ravno pokraj njega, ne udijelivši mu čak ni pogled, Reed nam poručuje: u ovom svijetu nema jeftinoga iskupljenja. Totalni poraz američkog mita ogleda se u tome što Holly Martins u tom trenutku shvaća svoj potpuni poraz. On je ubio svog najboljeg prijatelja vjerujući da čini "pravu stvar", no time je uništio jedino što je Anni preostalo. Njegov moralni kompas, donesen iz američkih vesterna, u Europi je potpuno beskoristan. On ostaje sam, izoliran u tuđem svijetu koji ne razumije, paleći cigaretu dok glazba citre ironično odzvanja. Zanimljivo je da je moćni holivudski producent David O. Selznick (koji je sufinancirao film) urlikao od bijesa zbog ovog završetka. Tražio je sretan kraj, tvrdeći da će publika mrziti film ako Anna samo prođe pokraj Hollyja. Reed je ostao nepokolebljiv i izborio se za svoju viziju. Rezultat? Dobili smo jedan od najcitiranijih, najutjecajnijih i najljepših završnih kadrova u povijesti kinematografije.To je noir fluid u svojem najčišćem obliku kao tuga, dostojanstvo, tišina i spoznaja da su neke rane previše duboke da bi zacijelile.Zanimljivo je isto tako kako ta praznina i tišina na kraju Trećeg čovjeka savršeno zatvara krug s pitanjem o "tjeskobnoj atmosferi i nostalgiji" kojim smo počeli ovaj kratak pregled jedne filmske ideje. Budući da smo dospjeli do „kraja svijeta“, možda bi bilo moguće učiniti još nešto u ovoj refleksiji. Što? Pokazati što stoji između ovog završetka u Trećem čovjeku i nekog drugog kultnoga noir kraja, poput onog u Bulevaru sumraka ili Mitchumovom Iz prošlosti?Usporedba završetaka ova tri filma razotkriva tri različite, ali jednako genijalne metafizičke točke noir završnice. Sva tri filma, naime, odbijaju holivudski sretan kraj, ali svaki to čini kroz potpuno drukčiju vrstu očaja i vizualne poezije.Izravna usporedba ponajbolje pokazuje kako ovi završeci dekonstruiraju ljudske iluzije. 6. Ako je u Trećem čovjeku kraj obilježen povratkom u surovu, hladnu stvarnost (Anna prihvaća svoju tugu i odbija iluziju), Billy Wilder u Bulevaru sumraka čini suprotno: iluzija potpuno negira stvarnost. Norma Desmond (Gloria Swanson) je potpuno poludjela nakon što je ubila Joea Gillisa (William Holden). Kada stignu policija i novinari s kamerama, ona vjeruje da je to filmska ekipa njezinog povratničkoga filma. Njezin silazak niz stepenice i kultna rečenica: "Sve u redu, gospodine DeMille, spremna sam za svoj krupni plan" – vrhunac je noir groteske. Dok se njezino lice muti i približava kameri, Wilder nam pokazuje da je holivudski san zapravo psihotična noćna mora. Za razliku od tišine Beča, ovdje imamo bljeskove svjetala, medijsku histeriju i apsolutni trijumf ludila. Mitchumov klasik Iz prošlosti donosi treću varijaciju: smrt kao jedino moguće olakšanje. Jeff Bailey (Mitchum) zna da ne može pobjeći fatalnoj Kathie (Jane Greer). Kada ga ona uvuče u automobil i shvati da ju je prijavio policiji, ona ga upuca u prepone prije nego što i sama pogine u policijskoj zasjedi. Međutim, prava noir metafizika događa se u posljednjoj sceni, slično kao i u Trećem čovjeku. Ann, djevojka iz provincije koja je istinski voljela Jeffa, pita njegovog nijemog pomoćnika je li Jeff zapravo planirao pobjeći s Kathie. Pomoćnik, znajući da će Ann biti slomljena ako sazna da je Jeff umro pokušavajući je zaštititi, kimne glavom i slaže. Ann tada odlazi s drugim muškarcem, pronalazeći mir u laži. Pomoćnik salutira Jeffovoj slici na benzinskoj postaji. Mitchumov lik dobiva svoje noir iskupljenje – ne kroz istinu, nego kroz platonsku plemenitu obmanu. Sva tri završetka maestralno barataju elementima o kojima smo govorili na samome početku. U Trećem čovjeku, to je tjeskoba i otuđenje u poslijeratnom svijetu gdje su ideali mrtvi. U Bulevaru sumraka, to je imaginarnost i nostalgija za prohujalim vremenom nijemoga filma koja eskalira u ludilo. U Iz prošlosti, to je misterij ljudskoga usuda u kojem se sudbini ne može pobjeći, a jedina čista stvar na kraju ostaje laž. Zato su ovi filmovi besmrtni. Oni nisu nudili utjehu, nego su nam kroz savršeno stilizirane slike prikazali složenu, sivu i često okrutnu prirodu ljudskoga postojanja. Fascinantno je kako svaki od ovih redatelja koristi drugačiji vizualni jezik (magla i drveće, zrcala i stepenice, ili benzinska postaja u malome gradu) kako bi prenio unutarnje stanje likova. Naravno, bečko groblje iz Trećega čovjeka je ipak nenadmašni završetak svih filmova uopće jer je posrijedi uronjenost gledatelja u krajolik posljednjega počivališta s kojeg odlazi nesretna i fatalna žena dostojanstvena i slobodna od propale ljubavi u svijet koji u svojoj otvorenosti ne nudi melodramu, već realnu tjeskobu uz glazbu koja je postala zaštitni znak bečke "radosne melankolije", a ne brohovske "radosne apokalipse". https://www.reddit.com/r/filmnoir/comments/qctltt/the_ending_scene_of_the_third_man_1949_is/ https://talkhouse.com/actorscreenwriter-randy-russell-talks-jacques-tourneurs-out-of-the-past

November 6, 2026
Književnost kao misaona konstrukcija ꟷ Sartre

Književnost kao misaona konstrukcija ꟷ Sartre

1. Sjećamo li se više onih bombastično-skandaloznih naslova u medijima od 1970-ih do kraja 1990-ih godina, koji su najavljivali posvemašnji kraj određene ideje ili filozofijsko-političkoga pokreta i smjera mišljenja, a glasili su ovako: trebamo li spaliti npr. Marxa, Sartrea i egzistencijalizam, pa onda trebamo li zaboraviti Foucaulta, da bi smo dospjeli do toga trebamo li odbaciti dekonstrukciju i Derridu? Već sam na ovome blogu zvanom Kaos uzgred tematizirao razloge zašto je Sartre iznova relevantan u promišljanju teorije slike, književnosti, zašto je u raspravama o nasljeđu Heideggera nezaobilazan za razumijevanje francuske recepcije mišljenja o ontologijskim pretpostavkama suvremenosti. O njegovim analizama književnosti u odnosu spram stajališta Barthesa i Blanchota napisao sam studiju koja je objavljena u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019. https://zarkopaic.net/blog-post/pisanje-i-citanje-kao-eksperiment-slobode/ i https://zarkopaic.net/blog-post/filozofski-roman/ te https://zarkopaic.net/blog-post/razmak-i-slucaj/Nije li sazrelo vrijeme da se postavi odlučno pitanje: ima li još njegova književnost (romani, pripovijesti, drame) mogućnost reaktualiziranja u 21. stoljeću ili je posrijedi zaborav i nerelevantnost? 2. Zatočenici iz Altone (Les Séquestrés d'Altona) Sartreova je drama, premijerno izvedena u Parizu 1959. godine. (v. https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/filozofija/izabrana-dela-i-xii ) Ovo djelo predstavlja jedno od njegovih najkompleksnijih dramskih ostvarenja u kojem autor svoja temeljna egzistencijalistička pitanja o slobodi, odgovornosti i izboru premješta u politički i povijesni kontekst poslijeratne Europe. Radnja je smještena u Altonu, predgrađe Hamburga, u dom bogate i moćne obitelji industrijalaca Gerlach. Drama se odvija u poslijeratnoj Njemačkoj i bavi se posljedicama nacizma, ratnim zločinima i kolektivnom te pojedinačnom krivnjom. Franz von Gerlach bivši časnik njemačkoga Wehrmachta koji se već trinaest godina nalazi u dobrovoljnoj izolaciji (zatočeništvu) u svojoj sobi. Franz živi u iluziji da je Njemačka potpuno uništena kako bi opravdao vlastite strašne postupke i mučenja koja je počinio tijekom rata. Otac (stari Gerlach) moćni je industrijalac koji umire od raka grla. On je simbol kapitalizma koji je surađivao s nacističkim režimom radi profita, prebacujući odgovornost na druge. Franzova sestra Leni, s kojom ima incestuozan odnos i koja održava njegovu iluziju o propasti Njemačke, te Johanna, supruga Franzova brata Wernera, koja uspijeva ući u Franzovu sobu i suočiti ga s bolnom istinom o gospodarskome procvatu i stvarnosti poslijeratnoga svijeta. Kroz lik Franza, Sartre progovara o lošoj vjeri (mauvaise foi) – obliku samoozdravljenja i bježanja od vlastite odgovornosti. Franz se zaključao kako bi izbjegao sud čovječanstva, obraćajući se umjesto toga "grabežljivcima iz tridesetoga stoljeća" (kolektivnoj budućnosti) koje moli za oprost. Drama šalje snažnu poruku o tome da nitko ne može pobjeći od vlastite prošlosti niti prebaciti krivnju na povijesne okolnosti. Iako je radnja smještena u Njemačku, drama je u vrijeme nastanka bila izravan Sartreov komentar i kritika francuskoga angažmana te primjene mučenja u Alžirskome ratu. Drama Zatočenici iz Altone savršeno oslikava zrelu fazu Sartreove egzistencijalističke filozofije, u kojoj on ranije ideje o radikalnoj osobnoj slobodi spaja s marksističkim viđenjem povijesti i društvenoga determinizma. U djelu Kritika dijalektičkoga uma Sartre pokazuje da čovjek nije izolirani pojedinac, već je neodvojiv od povijesnoga trenutka i klase kojoj pripada, ali i dalje snosi potpunu odgovornost za svoje izbore. (v. https://www.gallimard.fr/catalogue/critique-de-la-raison-dialectique-precede-de-questions-de-methode-1/9782070704934 ) Za Sartrea, čovjek je "osuđen na slobodu". Čak i u najtežim okolnostima (poput rata), čovjek uvijek ima izbor, a samim time i odgovornost za svoje postupke. Franz von Gerlach bježi u četrnaestogodišnju samoizolaciju jer ne može podnijeti teret onoga što je učinio u ratu (dopustio je mučenje i sam postao mučitelj). Njegovo zatočeništvo i ludilo klasičan su primjer loše vjere – mehanizma samopovređivanja i laganja samome sebi kako bi izbjegao suočavanje sa stvarnom krivnjom. Franz želi vjerovati da je Njemačka uništena jer bi u uspješnoj, obnovljenoj Njemačkoj njegovi zločini bili potpuno uzaludni i lišeni svakog smisla. U Sartreovoj filozofiji, naš identitet i savjest uvelike ovise o tome kako nas drugi vide. Pogled drugoga čovjeka nas prosuđuje i oduzima nam kontrolu nad vlastitom slikom. Franz se zaključao u sobu kako bi pobjegao od pogleda čovječanstva. Umjesto stvarnim ljudima, on sudi samome sebi pred imaginarnim sudom "rakova iz tridesetoga stoljeća" (budućih generacija), jer se lakše opravdati pred fiktivnim potomcima nego pred preživjelim žrtvama. Kada Johanna uđe u njegovu sobu, ona donosi taj "pogled Drugoga" i razbija njegovu iluziju, jer donosi istinu iz izvanjskoga svijeta te ga prisiljava da se vidi onakvim kakav doista jest – kao zločinac, a ne mučenik. Otac (Stari Gerlach) utjelovljuje kapitalistički sustav. On tvrdi da je bio nemoćan pred nacizmom i da je morao surađivati kako bi spasio svoja poduzeća i zato koristi povijest kao izgovor za nedostatak morala.Sartre, dakle, kroz obitelj Gerlach pokazuje kako ekonomski interesi i klasni položaj stvaraju "stroj" koji guta pojedinca. Franz je želio biti čist i neovisno djelovati, ali ga je očeva kolaboracija gurnula u vojsku gdje je na kraju i sam postao monstrum. Sustav (nacizam i kapitalizam) otuđio je njegovu slobodu i pretvorio je u destruktivnu silu. Na kraju drame, Franz i njegov otac zajedno odlaze u smrt (izvršavaju samoubojstvo vožnjom u automobilu). Iz perspektive egzistencijalizma, ovo samoubojstvo nije samo čin očaja, već posljednji pokušaj preuzimanja kontrole nad vlastitom sudbinom. Budući da ne mogu živjeti s istinom u novom, kapitalističkome svijetu liberalne demokracije, koji je jednostavno "nastavio dalje" bez kajanja, oni jedini preostali slobodan izbor vide u prekidanju vlastite egzistencije. Franz time konačno prihvaća svoju presudu. 3. Nije li intrigantno da su svi Sartreovi književni radovi kao što su to roman Mučnina, zbirka priča Zid te drame Muhe, Đavo i gospod Bog i Zatočenici iz Altone vrhunske filozofske konstrukcije ili književnost ideja u kojima egzistencijalizam kao mišljenje apsolutne slobode individuuma prethodi društvenim konstelacijama svijeta? Otuda je problem njegovih likova što su okovani paradoksom: sloboda njihova djelovanja je nužnost njihove povijesno-društvene egzistencije kao "sudbina". Egzistencija nije kontingencija nego preokrenuta esencijalna sudbina njihovih odluka. Na taj način jedini istinski slučaj realizacije filozofijskoga romana, priče, drame u suvremenoj književnosti je samo i jedino Sartreov angažman koji nije stvar tek etičko-političkoga pokušaja prevladavanja kapitalizma kao otuđenja i postvarenja biti čovjeka, već imanentne transcendencije same slobode kao što je to izričito izvedeno u drami Đavo i gospod Bog. U teoriji, Sartreov egzistencijalizam inzistira na tome da je egzistencija kontingentna (slučajna, nepredvidiva, lišena unaprijed zadanoga smisla), što je temeljna spoznaja A. Roquentina u Mučnini. Međutim, u strukturi njegovih priča ili drama (poput Zida ili Zatočenika iz Altone), ta se kontingencija urušava pod težinom filozofske konstrukcije. Kada pojedinac donese odluku u ime svoje apsolutne slobode, ta odluka u dodiru s povijesno-društvenim koordinatama u tom trenu postaje okamenjena "sudbina". Izbor koji je trebao biti manifestacija čiste slobode pretvara se u vlastitu suprotnost – nužnost. Franz u Altoni ili Pablo Ibbieta u priči Zid donose odluke koje se, kroz mehanizam povijesti ili apsurdnoga slučaja, pretvaraju u njihovu vlastitu kletvu. Sloboda tako paradoksalno postaje zatočeništvo, a njihova esencija biva naknadno determinirana upravo onim činom kojim su je pokušali nadvladati. Sartreovi likovi rijetko su "živi ljudi" u smislu klasičnog realističkoga romana; oni su filozofski konstrukti, utjelovljenja određenih pozicija svijesti (bitak-za-sebe, bitak-po-sebi, loša vjera). Budući da ideja apsolutne slobode prethodi društvenim konstelacijama, njegovi likovi ulaze u svijet kao već formirani nositelji filozofijskoga problema. Sukob u dramama poput Muha nije sukob psihologija, već dramski sraz ideologijskih i ontologijskih pozicija (Orest kao čista sloboda naspram Egista koji predstavlja nametnuti poredak). Zato njihovo djelovanje djeluje kao nužnost – oni moraju odigrati partiju šaha koju je filozofijsska premisa već postavila. U drami Đavo i Gospod Bog(Le Diable etle Bon Dieu) savršeno zaokružuje ovu misao. Lik Goetza je možda najčišći primjer te "imanentne transcendencije slobode". Goetz najprije bira apsolutno Zlo, a potom, shvativši da je time i dalje vezan za postojeći poredak, odlučuje činiti apsolutno Dobro. Njegov angažman nije tek izvanjski, etičko-politički pokušaj borbe protiv feudalnoga ili kapitalističkoga otuđenja; to je ontologijski eksperiment sa samom slobodom. Tek kada Goetz shvati da su i Bog i Đavo samo ljudske projekcije (transcendentalne obmane) te da "Bog ne postoji", on biva bačen u radikalnu imanenciju – među ljude, u povijest. Njegova sloboda više ne teži vertikalnoj transcendenciji (prema Bogu ili apsolutnome idealu), već postaje imanentna. On prihvaća odgovornost unutar povijesnog procesa stajući na čelo seljačkog ustanka. Sartreov angažman uistinu jest jedinstven slučaj realizacije filozofske književnosti jer on književni tekst koristi kao ontologijski laboratorij. Paradoks da je sloboda njegovih likova zapravo njihova sudbina proizlazi iz same naravi pisca-filozofa. Da bi prikazao dramu slobode, Sartre je morao stvoriti svijet u kojem je ta sloboda stiješnjena granicama situacije. Time je dokazao vlastitu tezu iz djela Što je književnost?: pisati znači razotkrivati svijet, ali tako da se u tom razotkrivanju zahtijeva ljudska sloboda. Čak i kada ta sloboda na kraju izgleda kao neumoljiva sudbina poslijeratne Europe ili opustošene poslijeratne Njemačke. 4. Mislim da je upravo sada u trenutku apokalipse jednog svijeta vrijednosti koji nestaje, u trenutku raspada metafizike, antiprosvjetiteljstva i tehnološke homogenosti svijeta, kaosa i entropije u svim aspektima života, Sartreov slučaj književnosti kao filozofskoga laboratorija ideja otvoren prostor za eksperiment s tekstom koji ništa ne odražava iz stvarnosti, već sve misaono konstruira uvjet mogućnosti za realizaciju sinteze refleksije i narativnosti. Mi nemamo više velikih likova jer književnost 21. stoljeća je heterogeneza slomljenih identiteta, retro-futurizam stilova koji su prolazni, a samo društvo je ono kontrole i nadzora nad vlastitim raspadom života na fraktale. Zato su Sartreovi likovi intelektualne tvorbe koji odgovaraju zatvorenome svijetu problematiziranja odnosa slobode, egztistencije, angažmana i nužnoga neuspjeha ljudske sudbine u posthistorijskome razdoblju. Zato Sartreov "filozofski laboratorij" danas više ne djeluje kao rigidni ideologijski teatar, već kao nužno utočište za književnost koja želi ponovno misliti, a ne samo arhivirati krhotine stvarnosti. Sartreov postupak, u kojem tekst ništa ne odražava iz stvarnosti, već sve misaono konstruira, postaje radikalan čin otpora. Umjesto da literatura bude ogledalo društva koje se raspada, ona ponovno postaje uvjet mogućnosti za realizaciju sinteze refleksije i narativnosti. Konstruirani prostor (poput sobe u Altoni ili pakla u Iza zatvorenih vrata) postaje jedino mjesto gdje se kaos izvanjskoga svijeta može sabiti u čistu, spekulativnu formu. Likovi iz njegovih književnih djela nisu anakroni zato što nemaju psihološku dubinu; naprotiv, oni su upravo zbog toga hipermoderni. Oni su, naime, avatari postavljeni u zatvoreni sustav kako bi testirali granice ljudskog aunutar dehumaniziranoga poretka. Budući da su lišeni građanskoga psihologiziranja, mogu podnijeti teret konceptualnoga problematiziranja slobode koje je današnjem čovjeku oduzeto. Najveća srodnost između Sartreova svijeta i naše suvremenosti leži u motivu zatvorenoga svijeta i nužnog neuspjeha. Dok je u 20. stoljeću Sartreov koncept "angažmana" često tumačen kao poziv na optimističnu političku akciju (revoluciju), danas ga, kroz prizmu Zatočenika iz Altone ili Đavla i Gospoda Boga, čitamo u znatno mračnijem, složenijem ključu. Franz von Gerlach koji se obraća "rakovima iz budućnosti" iz svoje zatvorene sobe jest slika i prilika suvremenoga intelektualca u posthistorijskome razdoblju. On je svjestan da je povijest završila (ili zapela u entropiji), da je sustav kontrole obuhvatio sve, ali koji usprkos tom nužnome neuspjehu mora svjedočiti o svojoj slobodi. Sartre nam tako pokazuje da tragični neuspjeh njegovih likova nije defekt njihove slobode, već njezina jedina preostala potvrda. Kada je svijet tehnološki homogeniziran i lišen metafizike, sam čin spekulativnoga mišljenja i naracije postaje jedina preostala transcendencija. 5. Možda bi trebalo krenuti drugim smjerom u problematiziranju njegove književnoszi. Tako bismo dospjeli do postavke kako su njegovi likovi i prostor-vrijeme njegovih romana, priča i drama idealni okvir za drugačije insceniranje slobode kao uvjeta mogućnosti egzistencijalnoga neuspjeha. Lako ih je re-kontekstualizirati. Samo im treba "udahnuti dušu". Priča „Herostrat“ je savršena logika i estetika apsolutnoga terora koji nadilazi pitanje zašto i čemu, tko stoji iza njega i slična metafizička opravdanja. Mučnina je idealni roman za filmsku ekranizaciju samoće i traganja za izgubljenim svijetom književnosti u kojem Antoine Roquentin postaje negativni alter ego Markiza de Rollebona. Atmosfera je romana fantastična ꟷ provincijski grad, restoran koji može postati ekscentrični lokal za gubitnike/umjetnike života, melankolično bilježenje izvanjskoga svijeta kroz prizmu pisca-filozofa koji bježi od utvara prošlosti i ne nalazi ništa drugo negoli vlastite krhotine života. Zato djela Jean-Paula Sartrea nisu okamenjeni spomenici egzistencijalizma prošloga stoljeća, već Teatrum Mundi otvoren za radikalnu re-kontekstualizaciju. Lik Paula Hilberta iz priče „Herostrat“, koji mrzi ljude i odlučuje počiniti nasumični zločin samo kako bi ušao u povijest (poput antičkoga Herostrata koji je zapalio Artemidin hram), anticipira ono što danas živim. Hilbert ne puca u gomilu zbog političkoga cilja; njegov teror je ontologijski čin, radikalan pokušaj subjekta da "bude viđen" u homogeniziranome svijetu. U suvremenome kontekstu, to je priča o digitalnome teroru, o masovnim ubojicama bez manifesta, o fenomenu gdje medijski spektakl i klik nadilaze pitanja "zašto" i "čemu". Teror postaje čisti, stravični praxis slobode koja se ostvaruje kroz destrukciju Drugoga. Filmska vizija Mučnine locira skriveni dragulj tog romana – njegovu nevjerojatnu, gotovo noir atmosferu koja je u klasičnim filozofijskim čitanjima često ostajala u sjeni pojma bitka-o-sebi.Traganje za povijesnim markizom Rollebonom zapravo je potraga za stabilnim identitetom, za smislom koji bi opravdao Roquentinovo postojanje. Kada Rollebon "umre" u Roquentinovoj svijesti (kada ga ovaj prestane pisati), roman postaje radikalna priča o nestanku samog subjekta.Bouville ("Blatograd") u mogućem filmu postaje distopijski prostor provincijske učmalosti. Restoran u kojem se vrti ista jazz ploča (Some of These Days) postaje bezvremensko utočište za "gubitnike i umjetnike života", prostor melankolije u kojem se likovi susreću u nemogućnosti komunikacije.Kamera koja prati pisca-filozofa ne bi trebala snimati izgovorene filozofijske traktate, već vizualizirati krhotine: refleksiju svjetla u lokvi, teksturu korijena kestena, otuđeni pogled Autodidakta. To je kinematografija čiste kontingencije koja se preokreće u egzistencijalni neuspjeh. Kroz ovakvu re-kontekstualizaciju, Sartre postaje autor našeg vremena. Njegov prostor-vrijeme (soba u Altoni, hotel u Iza zatvorenih vrata, provincija u Mučnini) idealni su laboratoriji jer su već izolirani od "prirodnoga" svijeta. Kada u te pročišćene okvire unesemo suvremeni senzibilitet raspada, dobivamo estetski trijumf: književnost i film koji više ne moraju objašnjavati svijet, već kroz ritualnu repeticiju likova koji biraju svoju slobodu demonstriraju uzvišenu ljepotu našeg neizbježnog povijesnoga i egzistencijalnoga neuspjeha.

November 5, 2026