Copyright ©2026 Žarko Paić

Tajna crnoga monolita

2001: Odiseja u svemiru Stanleya Kubricka

April 9, 2025
Tajna crnoga monolita
2001: Odiseja u svemiru
ʺ…a timeless state drawn out of his own dreams and imagination…ʺ



Stanley Kubrick

1.

Proroštva, utopije-distopije i čitav sklop SF-žanra u suvremenoj kulturi suočavaju se s problemom koji proizlazi iz zatvorenosti ljudskoga mišljenja. Ono počiva u okviru kronologijski shvaćenoga vremena izmjerenoga u danima i godinama, sekundama i satima i to prema tzv. novoj eri ili od rođenja kršćanskoga Bogočovjeka. Kad se vrijeme ispuni, a bitak realizira u tako ograničenome vremenu ljudske potrebe za razdvajanjem i razlikovanjem epoha, često se događa da su proroštva zastarjela, a utopije-distopije i čitav sklop SF-žanra nalikuje groblju slonova. Ništa od onog što je mišljenju podarivalo moć prije tog trenutka obrata u vremenu više ne izaziva tajnu i uzbuđenje. Štoviše, ono nadolazeće se samo premješta u tzv. mrtvu ireverzibilnost, a realizirano stanje tone u stanje indiferencije u odnosu spram biti suvremenosti. Tako je bilo i s distopijskim romanom Georga Orwella 1984. kojim je 1948. godine proročki najavljivao svijet kao realiziranu vladavinu totalitarizma u globalno-planetarnim razmjerima. Knjiga ʺdanasʺ više nema gotovo nikakvu misaonu rezonanciju. Ali ne zbog toga što je njezina umjetnička moć usahla pod teretom proloma ove hiperrealnosti koja nas mami i guta, nego zato što je proroštvo postalo više ili manje ne-realizirano, a da se čak i realiziralo, rekli bismo onako cinično ‒ Who cares. U čemu je problem? Jednostavno, osim Knjige Otkrivenja (Apokalipse), sva su druga proroštva drugorazredna jer su izvan logike proročkoga kazivanja. Znanost slijedi racionalnu metodu dosezanja istine o objektu X, filozofija se bavi pitanjem o smislu bitka i vremena, a umjetnost putem intuicije otvara mogućnost osmišljavanja svijeta polazeći od sinteze osjećaja, osjetilnosti i kognitivne matrice mišljenja. (Vidi o tome: Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S francuskoga preveo Marko Gregorić.)

Usto, proroštvo pripada tajni jezika, a ne slike kao vizualizaciji događaja. Zato je filmsko ostvarenje Stanleya Kubricka, 2001: Odiseja u svemiru (2001: A Space Odyssey) iz 1968. godine jedino proroštvo-realizacija-ispunjenje u vremenu koje ostaje nedodirljivo u svim modusima njegove višeznačnosti. (Vidi o tome: Jerold J. Abrams, ʺNietzsche’s Overman as Posthuman Star Child in 2001: A Space Odissey u The Philosophy of Stanley Kubrick, prir., Kentucky University Press, Lexington, 2007., str. 247.) 2001. godina je odavno već prošla, a film dobiva ʺdanasʺ još više na vjerodostojnosti i snazi sublimnoga misterija povezivanja onto-teo-kozmo-antropologije kao biti metafizike negoli je to bilo prije 2001. Za ovaj film kao meta-film svih filmova ikad stvorenih vrijedi onaj iskaz koji je Pablo Picasso ostavio o slici u apsolutnome vremenu. ʺAko slika kao umjetničko djelo ne može imati svoju moć djelovanja na gledatelja u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, onda to i nije slika i bolje da nije nikad naslikana.ʺ

Proboj svih zatvorenih vremenskih granica u ovom je djelu istodobno i nadilaženje svih tzv. žanrovskih tendencija suvremenog filma koje svoju formalnu strukturu narativno-vizualnoga sklopa mita-religije-umjetnosti-filozofije-znanosti u doba realizirane tehnosfere uspostavljaju kao misaono svjedočanstvo apsolutne sinestezije. Sve je ovdje povezano sa svime. Ništa nije bez odnosa spram cjeline kao živoga univerzuma bitka i mišljenja. (Vidi o tome: Tonči Valentić, ʺTotalitet i beskonačnost: Filmska ontologija Stanleya Kubrickaʺ, Tvrđa, br. 1-2/2020., str. 255-259.) Od glazbe Richarda Straussa Also sprach Zarathustra iz 1896. godine posvećene Nietzscheovoj filozofijskoj alegoriji mišljenja o prevladavanju nihilizma i nastanku nadčovjeka kao zagovaratelja ekstaze života i prevrednovatelja svih dosadašnjih vrijednosti, do vizualno-tehnološke inovacije s glavnom ulogom HALA 9000, superinteligentnoga računala koji sintetizira nadljudski um i posjeduje mogućnost emocionalne reakcije na konfliktne događaje, pa sve do najmisaonijega uvida u suvremenosti o povijesti nastanka biološke i tehnološke evolucije čovjeka u nadčovjeka i Zvjezdano dijete singularnosti, s posredovanjem minimalizma suvremene umjetnosti kao umjetnosti konceptualizma i instalacija u oblikovanju unutarnjeg prostora svemirskoga broda Discovery One, sve, ali baš sve, postaje razlogom promišljanja i novoga tumačenja ovog filma-nad-filmovima. I nije uistinu pretjerano kazati da smo svi uhvaćeni u bezdan estetičke fascinacije gledajući po tko zna koji put ono što u naslovu filma povezuje Homerov spjev o lutanjima i povratku mudrog Odiseja nakon Trojanskoga rata u svoju zavičajnu Itaku s apologijom onog što Deleuze i Guattari nazivaju beskonačnom brzinom.(Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija?, str. 155-156.)

A ovo nigdje, ni u kojem filmu koliko mi je poznato, nije na tako upečatljiv način izvedeno kao u putovanju kroz svemirski prostor-vrijeme astronauta Davida Bowmana do Saturna i Jupitera. Osim toga, ovaj film kao autentični film ideja ili realizirani Gesamtkunstwerk istodobno je savršeni prikaz povijesti svijeta od razdoblja pleistocena do kraja antropocena, od razdoblja karbona do silicija, od razdoblja prijelaza australopitekusa u čovjeka, potom u nadčovjeka i u postbiološku evoluciju svemira kao tajne crnoga monolita. U tom je smislu u pravu Jacob Wamberg kad u svojem izvrsnome tumačenju Kubrickove Odiseje uvodi u diskurzivni prostor analize neologizam koji povezuje iskon i budućnost svijeta, što označava pojmom paleofuturizma. (Jacob Wamberg, ʺMonolith in a Hollow: Paleofuturism and Earth Art in Stanley Kubrick’s 2001: A Space Odyssey,ʺ The Nordic Journal of Aesthetics, br. 59/2020., str. 36-78.) U prvome svesku moje Tehnosfere koja se bavi genalogijom kibernetičke antropologije i konzekvencijama filozofijskog mišljenja onog što nadilazi granice metafizike, 2001: Odiseja u svemiru predstavlja nužan korak u promišljanju drukčije povijesti svijeta uopće. Umjesto metafizičkoga četvorstva bitka-boga-svijeta-čovjeka kojeg su razradili Martin Heidegger i Vanja Sutlić, moj uvid u ‘bit’ tehnosfere pokazuje da je povijesno događanje otvorenosti postbiološkoga ʺumjetnog životaʺ rezultat razvitka i preobrazbe ove trijade: životinja-čovjek-stroj. Pritom valja imati na umu da je ideja stroja mišljenja, koji Kubrick izvodi kroz vizualno-kognitivnu metaforu HALA 9000, ujedno sinteza životinjskoga i ljudskog u onome što označava transhumanistički pojam ekstropije kao jedine mogućnosti nadvladavanja kozmičke entropije u nadolazećoj budućnosti. (Vidi o tome: Max More, “The Philosophy of Transhumanism”, u: Max More i Natasha Vita-More (ur.) The Transhumanist Reader: Classical and Contemporary Essays on the Science, Technology, and Philosophy of the Human Future, Wiley-Blackwell, Oxford, 2013., Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie – Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003. i Oliver Krüger, Virtualität und Unsterblichkeit: Gott, Evolution und die Singularität im Post-und Transhumanismus, Rombach Wissenschaft, KG, Freiburg i.Br./Berlin/Wien, 2019.)

Povijest se, dakle, zbiva kao interplanetarna Odiseja u otvorenoj kružnoj ireverzibilnosti. Vječno postajanje drugim i drukčijim potire sve što je bilo prethodeće u čistu memoriju superinteligentnoga računala. Otuda nije slučajno da se u bitnome smislu sva novija istraživanja tehnološke singularnosti, umjetne inteligencije i umjetne intuicije tehnosfere mogu jedino referirati na ovaj Kubrickov film, a ne ni na što drugo tome slično u povijesti slikovne umjetnosti. (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I, Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) Moramo biti na čistu da postoje i u samome filmu kao u ideji metamorfoza kozmičko-biološko-tehnološke povijesti tri dimenzije vremena koje su međusobno povezane. Ni jedna pritom nije dijalektički u smislu ʺloše beskonačnostiʺ tek primitivna postaja na putu eshatološkoga savršenstva. To znači da svaka od dimenzija vremena ima svoju istinu i svoju vizualnu perspektivu. Prošlost je kozmički arché i paleocentrično razdoblje utonulosti čovjekolikih majmuna o špiljski okoliš, prostor divljine i žrtvovanja. Sadašnjost je doba nadčovjeka kao homo kybernetesa u kojem strojevi mišljenja upravljaju ljudskom okolinom koja postaje hiperracionalna i stoga dosadna jer umjesto animalne okrutnosti ratova do istrebljenja vlada mentalni sukob između korporacija za koloniziranje svemira. Posljednja, dimenzija budućnosti pripada rođenju zvjezdanoga djeteta koji spaja kozmička prostranstva i zemlju kao prazninu svih budućih, dakle, mogućih određenja. Ono što pripada budućnosti u znaku je otvorenosti povijesnih izgleda, ali je onkraj svih dosadašnjih vrijednosti, govoreći ničeanski. Stoga Kubrick u 2001: Odiseji u svemiru iskazuje ʺvjeruʺ u konačno spajanje one mistične materia primae i spiritualnih strojeva čistoga mišljenja. (Ono što nam predstoji je budućnost koju bi se s našega sadašnjeg gledišta najbolje moglo opisati riječima „post-biološka“ ili čak „natprirodna“. To je svijet u kojem će ljudska vrsta biti pogođena kulturnom promjenom podčinjenom svojoj vlastitoj umjetnoj sudbini. […] U sljedećem stoljeću strojevi će mutirati u entitete toliko složene kao što smo i mi sami, a možda i u nešto što nadilazi sve što smo dosad znali.” – Hans Moravec, Mind Children: The Future of Robot and Human Intelligence, Harvard University Press, Cambridge MA-London, 1988, str. 1. Isto tako vidi: Ray Kurzweil, The Singularity Is Near: When Humans Transcend Biology, Penguin, London, 2006.)

Film kao estetsko-umjetničko osmišljavanje svijeta nikad ne dosiže neiskazivu sublimnost u višeznačnosti mogućnosti tumačenja ako nema i svoju nesvodivu dimenziju autonomije, koja ga ʺčuvaʺ podjednako od pokušaja autentičnih uvida u njegovu veličinu i onih kojima služi samo kao formalna ʺilustracijaʺ za teorijsku visoku aroganciju. U mnogim slučajevima pokazuje se da katkad nasilno ʺteoretiziranjeʺ ispušta iz vida da je Kubrickov film od početka do kraja u znaku tajne crnoga monolita koja se ne može konačno rasključati iz jednostavnog razloga što je posrijedi tajna faktičnosti života samoga, baš onako kako to Ludwig Wittgenstein kaže za stvarnost kao takvu i mišljenje kao takvo, a ne zagonetka za obdarene visokim IQ-om ili za filozofe-kognitiviste i astrofizičare, teologe ʺinteligentnoga dizajnaʺ i orfičke vidovnjake božanske intuitivnosti. Zbog toga ću u ovome razmatranju nastojati slijediti vlastitu zvijezdu vodilju od prvog ne-znanja i fascinacije s 2001: Odisejom u svemiru do sadašnjeg stupnja ne-znanja o tome je li Kubrickov meta-film uopće film o biti nastanka čovjeka i njegova kraja u beskonačnome prostoru apsolutne brzine tehnološke singularnosti ili je to samo vizualna metafizička ʺvelika pričaʺ o budućnosti koja više ne treba ni filozofiju, ni umjetnost niti znanost da joj podaruju misaona uputstva za realizaciju u prostoru-vremenu onog što Gilles Deleuze na tragu izraza Jamesa Joycea promišlja kao kaosmos? (Žarko Paić, ʺMetaphysics and Cybernetics: About the Technosphere or from the thing of thought to the thing that thinksʺ, u prir. The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022., str. 1-36.)

2.

2001: Odiseju u svemiru režirao je Stanley Kubrick kao znanstveno-fantastični film. Scenarij je napisao zajedno sa znamenitim piscem SF-romana Arthurom C. Clarkeom. Uz dodatak da je Clarke to učinio prema vlastitoj kratkoj priči Stražar. Zar nije lucidan stav samog Clarkea koji u pogovoru datiranom u studeni 1982. godine naslovljenom ʺPoslije 2001ʺ kaže:

ʺNasuprot popularnom uvjerenju, pisci znanstvene fantastike vrlo rijetko pokušavaju predvidjeti budućnost; štoviše, kako je to jednom prigodom zgodno primijetio Ray Bradbury, oni je znatno češće nastoje spriječiti. Godine 1964. prvo povijesno razdoblje svemirske ere upravo je počinjalo; SAD odredile su Mjesec kao svoj prvi cilj, a kada je jednom ta odluka donesena, osvajanje drugih planeta pokazalo se zapravo neizbježno. Izgledalo je stoga posve razumno da će do 2001. postojati divovske svemirske stanice na stazi oko Zemlje, a – malo kasnije – krenuti i ekspedicije s ljudskim posadama na planete. U jednom savršenom svijetu to bi nesumnjivo bilo i moguće; novcem uludo potrošenim u vijetnamskom ratu platilo bi se sve što je Stanley Kubrick pokazao na ekranu. Sada nam je, međutim, jasno da će se to dogoditi ipak nešto kasnije. 2001. se neće poklopiti s 2001. Pa ipak – izuzme li se viša sila – do tada će se gotovo sve što je opisano u knjizi i prikazano na filmu nalaziti u poodmakloj fazi planiranja. Jedini izuzetak je komuniciranje s izvanzemaljskim inteligencijama: to je nešto što se uopće ne može planirati – već samo naslućivati. Nitko ne zna hoće li do toga doći sutra – ili za tisuću godina. Ali jednom će se svakako dogoditi.ʺ (Arthur C. Clarke, 2001-2010-2061 Odiseja u svemiru – Trilogija, Izvori, Zagreb, 2000., str. 178. S engleskoga preveo Damir Mikuličić.)

Fotografiju filma potpisuje Geoffrey Unsworth, montažu Ray Lovejoy, a igraju Keir Dullea, (astronauta dr. Davea Bowmana), Gary Lockwood, (astronauta dr. Franka Poolea), William Sylvester, (astronauta dr. Heywooda R. Floyda), Margaret Tyzack, (Elenu), Robert Beatty, (dr. Ralpha Halvorsena), Sean Sullivan, (dr. Bila Michaelsa), Douglas Rain, (glas HALA 9000). Uz vizualni alegorijski spektakl apsolutne sublimnosti, Kubrick je izabrao osobito dojmljivu glazbu kao svojevrsnu kozmičko-ljudsku pozadinu događanja koja svojom ljepotom i skladom otvara mnoštvo asocijacija u gledatelja. Pritom ova glazba zanosi i zavodi spokojnošću i racionalnošću, kao što je to već spomenuti Richard Strauss i Also sprach Zarathustra, potom valcer Na lijepom plavome Dunavu Johanna Straussa, Ballet Suite Gayaneh Arama Hačaturjana te Lux Aeterna Atmospheres i Adventures Györgyja Ligetija. Kao što možemo između redova razabrati iz Clarkeova pogovora, kontekst je filma i duh vremena povezan s Hladnim ratom SAD-a i SSSR-a, američkim imperijalnim ratom u Vijetnamu, prolomom kontrakulture hippyja u borbi za ljudska i građanska prava, neoavangardnom umjetnošću performansa i konceptualizma, kompjutorizacijom društva i ekonomije, utopijskim idejama oblikovanja svijeta, i naposljetku bezuvjetnom vjerom u tehnološki napredak. (Vidi o tome: Philip Kubersky, Kubrick’s Total Cinema: Philosophical themes and formal qualities, Bloomsbury, New York, 2012.)

Film otpočinje s praskozorjem čovječanstva prije četiri milijuna godina u eri pleistocena. Nakon pojave tajnovitoga crnog monolita, čudnog artefakta glatkih površina i geometrijske strukture pravokutnika, pripadnici čopora čovjekolikih majmuna odjednom postaju nemirni. Neki od njih, australopitekusi, agresivno se ponašaju spram drugih životinja i razotkrivaju mogućnosti da kosturi mogu biti uporabljeni kao ubojito oružje. Naposljetku, svoju agresiju usmjeravaju spram pripadnika drugih suparničkih čopora. Drugi dio filma prebacuje nas u 2000. godinu. Tada prof. Heywood R. Floyd putuje space-shuttleom na postaju Orbiter Hilton, gdje ima zakazan važan sastanak. Cijenjeni znanstvenik i obiteljski čovjek, Floyd je ujedno predsjednik Nacionalnoga odbora za astronautiku s ciljem spuštanja na Mjesec. Iz baze Clavius zadaća je istražiti pojavu onog crnog monolita, koji je stvorio krater slijetanjem na mjesečevu površinu. Točno osamnaest mjeseci poslije, posada svemirske letjelice Discovery One, koju predvode astronauti Bowman i Poole putuje svemirom prema udaljenome planetu Jupiteru. Peteročlanu posadu, od kojih je troje u stanju zamrznutosti, predvodi upravljajući letjelicom i ujedno ih zabavlja HAL 9000, najbolji predstavnik nove umjetne inteligencije koja nikad nije pogriješila u proračunu niti zakazala u izvedbi.

U filmu se prikazuje Turingov test u kojem TV-novinar sa Zemlje postavlja nekoliko pitanja HAL-u 9000, misleći da je ipak riječ samo o stroju, a ne o osobi posthumanoga karaktera. Zanimljivo je da novinar ne može razaznati razliku između čovjeka i HALA 9000, jer je glas ovog moćnog računala staložen, opušten, topao i izaziva u slušatelja iste emocije. Štoviše, čini se da računalo uživa u tome što govori i osjeća ponos da je odgovorio točno na sva postavljena pitanja. No, Kubrick je majstor etičko-estetičke ambivalencije, stvaranja uvjeta mogućnosti događaja kao šokantnoga reza s prethodnom situacijom koja u sebi nosi varljivost mirnoće i privid užasa. Nije slučajno da je pitanje uspona tehnologije u ljudskome društvu ujedno i pitanje o dvoznačnoj naravi ionako nepostojeće ljudske prirode, s jedne stane u posvemašnjoj racionalnosti prihvaćanja u svakodnevnome životu, a s druge u raščovječenju, otuđenju, postvarenju i najvišem stupnju realizacije nihilizma. To je vidljivo i u svim drugim njegovim iznimno kontroverznim filmovima, poput distopijske Paklene naranče (Clockwork Orange) iz 1971. godine, ratnoga spektakla Full Metal Jacket iz 1987. godine ili fascinantnog horrora Isijavanje (Shining) iz 1980. godine s ikoničnim prizorima pomahnitaloga pisca Jacka Torrancea, kojeg je briljantno utjelovio u ovom filmu Jack Nicholson. (Vidi o tome: Sam Azulys, Stanley Kubrick: une Odyssé philosophique, Les Editions de la Transparence, Pariz, 2011.) U 2001: Odiseji u svemiru obrat nastupa kad HAL 9000 usmrćuje sve astronaute osim Bowmana. Pritom superačunalo misli i vjeruje, što znači da iskazuje volju za moć kao očitovanje mogućnosti zla u negativnome etičkom smislu, da to što čini jest opravdano. Razlog njegova užasnoga postupka ipak ostaje skriven. U nastavku pratimo uzbudljivo nadmetanje čovjeka i mislećega stroja, jer Bowman otpočinje u tajnosti s postupkom lobotomiziranja moći upravljanja umjetne inteligencije tako što mu oduzima ono što nazivam trijadom mišljenja tehnosfere, a to su računanje-planiranje-konstrukcija novoga. Kad ga suspendira i neutralizira oduzimajući mu memoriju i snagu izvedbenosti, tako što ga reducira na svijest trogodišnjega djeteta, Bowman pristupa tajnim podacima o svemirskoj misiji Discovery One koji se nalaze u temelju mozga ovog superačunala. Nakon toga preuzima potpunu kontrolu nad upravljanjem letjelicom i prolazi kroz crni monolit kao kroz zvjezdana vrata. Sljedećih minuta gledatelji moraju biti zadivljeni snimkama montaže svojevrsnih halucinogenih slika, kao iz underground-fimova kraja 1960ih o iskustvu svijesti nakon uzimanja LSD-droge. Slike uznose svijest ponad tla Zemlje i oceana jasno ukazujući na ono što znači gubitak gravitacijske sile. Sve postaje slobodnolebdeće, fluidno, lako, uzvišeno, opušteno, jer iščezava iskustvo jezovitoga bezdana stvari. I…nakon ovog vrtoglavoga ubrzanja…Bowman vidi samoga sebe u rokoko stilu elegantne hotelske sobe. Vidimo ga u nekoliko stadija zastarijevanja. U posljednjem stadiju vidimo da kao onemoćali starac leži na smrtnoj postelji u tom istome hotelu, dok promatra na podnožju kreveta novi crni monolit. Njegova posljednja preobrazba u kojoj nalikuje čovjekolikome majmunu otpočinje tako što je u pozadini slika novoga stvora, rođenog superinteligentnog zvjezdanoga djeteta koji se okreće i gleda u nas.

3.

Kako i zašto se ovaj Kubrickov film u svim tumačenjima pojavljuje kao najznačajniji primjer onog što u ovoj knjizi nastojim izvesti i kao novu postdisciplinu unutar tzv. filmskih studija kao znanosti o slici i kao logiku djelovanja tehnosfere? Riječ je o filozofiji filma. Nema nikakve dvojbe da je 2001: Odiseja u svemiru žanrovski gledano SF-film i da je istodobno unutarnji obrat u samoj ideji onog što taj žanr već od Langova Metropolisa unosi u svijet filmske umjetnosti. Žanr ili forma tzv. znanstvene fantastike pretpostavlja međusobno prožimanje utopije-distopije. Jedno ne postoji bez drugoga. Nije utopija u znaku kulturnoga optimizma, a distopija rezultat kulturnoga pesimizma. To bi bilo krajnje naivno. Naprotiv, afirmativno i negativno su samo modifikacije traumatske jezgre mišljenja s kojim čovjek prolazi kroz život kao majmun, astronaut i zvjezdano dijete. Kubrick je misaoni predstavnik filma kao refleksivnoga istraživanja granica ljudske racionalnosti i emocionalnosti te transgresije metafizike u njezinoj realizaciji. Ako je sam kazao da je u ovome filmu njegova intencija bila traganje za egzistencijom Boga u susretu ljudske i izvanzemaljske inteligencije, onda je očito da njegovo shvaćanje filozofijskoga pristupa filmu nadilazi uobičajene parametre odnosa između onostranosti i ovostranosti. Inteligencija kao pojam nije puka post-i-transhumanistička zamjena za pojam uma u spekulativnoj metafizici od Kanta do Hegela. Um misli svagda fenomenologijski i psihoanalitički kazano u oprekama noesisa i noeme, nesvjesnoga i svjesnoga, pri čemu je objekt mišljenja stvar mišljenja ili sublimni objekt. U Kubrickovu filmu, međutim, inteligencija nije više rezultat biološke uronjenosti u izvanjski okoliš bilja i životinja, već put spram tehnološke singularnosti. I zato, zajedno s Deleuzeom ali i Kubrickom, možemo ustvrditi da je umjetna inteligencija ili meta-film stvar informatike odnosno konstrukcije stvarnosti koja više nije u okviru ontologijske trijade bitka, bića i biti čovjeka, nego u okviru ili matrici realizirane kibernetike kao četvorstvo informacije-feedbacka-kontrole-komunikacije. (Vidi o tome: Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022., str. 185-206.)

U slučaju 2001: Odiseje u svemiru obrat u formi SF-utopije nastupa s HALOM 9000. Nije stoga čovjek kao biološko biće jedino problematično biće u kojem stanuje gnostički kazano demijurg zla, već se ono premješta i naseljuje u nadmoćnu inteligenciju stroja mišljenja. No, u ovome filmu ostaje pravo pitanje zašto to HAL 9000 čini, zašto ubija posadu svemirske letjelice i pritom taj čin smatra opravdanim. Ako je riječ o pukoj instrumentalnosti izvršenja zla, onda tehnologija u stanju totalne volje za moć još uvijek nije autopoietički dospjela do razine apsolutne samosvijesti, odnosno do mogućnosti da otkaže naredbu koja dolazi od Drugoga, svejedno je li to drugi čovjek ili Veliki Drugi u formi nadčovjeka ili čak Boga. Ako se, pak, ovdje ipak radi o tome da je superračunalo samo simulakrum ljudske inteligencije, onda je HAL 9000 posthumani stvor koji nadilazi granice biološke zatvorenosti u okoliš i tehnologija postaje druga priroda. Ali koga, zar čovjeka? Pitanje nije samo ontologijsko u smislu što jest umjetna inteligencija, već kako ona misli i djeluje u umreženim sustavima totalne kontrole nad subjektima/akterima izvanjskoga zbivanja? (Vidi o tome: Nick Bostrom, ʺEthical Issues in Advanced Artificial Intelligenceʺ, u Ian Smith i drugi, prir. Cognitive, Emotive and Ethical Aspects of Decision Making in Humans and in Artificial Intelligence, sv. 2, Institute of Advanced Studies in Systems Research and Cybernetics, 2003, str. 12-17. )

Čini mi se da je ključ za razumijevanje tzv. realizacije metafizike u kibernetici upravo u ideji tehnosfere koju u 2001: Odiseji u svemiru paradigmatski ʺutjelovljujeʺ upravo HAL 9000. Gotovo sam sklon kazati da je bit ovog filma u tome što njegov glavni lik postaje ono neljudsko kao takvo, čista kontingencija ideje kozmičko-ljudsko-tehnološke singularnosti, i koji usto sintetizira prirodu u sklopu animalno-ljudskoga kao onoga što je u tendenciji spiritualno. Zato ovdje više nije riječ o tehnologiji u tradicionalno metafizičkome mišljenju prvoga uzroka i posljednje svrhe. Umjesto logike sredstvo-svrha ili cilja (telos) svjetske povijesti kao eshatologije i teodiceje, a to je od Anaksimandra preko Leibniza do Hegela bit filozofije da postane sjedinjena s mudrošću svijeta iskorjenjivanjem Zla iz same biti povijesnoga zbivanja, na djelu je postpovijesna ili postmetafizička Odiseja u svemiru. Zato je ispravno kazati da Kubrickov naum nije ni filozofijski, niti teologijski, već se radi o mišljenju onkraj granica tradicionalne metafizike u njezinoj realizaciji u kibernetici.

Kozmologijska praznina i beskonačna brzina u istraživanju novoga u svijetu više se ne odvija s pomoću preslike onog što jest, dakle bitka bića, već s pomoću autopoietičkoga stroja mišljenja onkraj granica prirode i ljudskoga uopće. U pravu je stoga Jerold J. Abrams kad tumači Kubrickovu intenciju u ovome filmu kao mišljenje koje u potpunosti slijedi, uz manje autorske invencije, Nietzcheovu filozofijsku misao volje za moć kao vječnog vraćanja jednakoga u ideji stvaranja nadčovjeka i prevrednovanja svih dosadašnjih vrijednosti s pomoću kritike nihilizma.Tako govaraše Zarathustra nije samo knjiga i Straussova glazba u Kubrickovu filmu, već gotovo čitav misaono-vizualni prikaz praskozorja čovjeka u preobrazbi iz agresivnih primata, njegova kraja i nastanka nadljudi u formi astronauta do posljednjeg stadija u tehnološkoj singularnosti zvjezdanoga djeteta. S kozmologijskim pitanjima astrofizike iščezava vjera u Boga i nužnost monoteističke religije. Na njezino mjesto dolazi doba tehnoznanstvenoga racionalizma, a s njime i vizualizacija sublimno čudovišnoga u svemiru na putu do spoznaje onog što preostaje i nadalje tajnom crnoga monolita. No, nije samo posrijedi posljednja metafizička tajna o nastanku svijeta i mišljenja u formi životinje-čovjeka-stroja, nego i ona tajna koju u formi Top Secret provode tajne službe imperijalnih poredaka. U ovome slučaju jasno je da Kubrick aludira na Hladni rat između komunizma i liberalizma, Rusije i Amerike, što mu je bila i tema satirične crne komedije Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu (Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love to Bomb) iz 1964. godine. Tajna je to koja paradoksalno čuva čovječanstvo od istine o nama samima. Zbog toga platonska forma mišljenja o ʺplemenitoj lažiʺ pokazuje koliko je spoznaja biti svijeta i čovjeka opasna po svakodnevni život čovjeka. (Jerold J. Abrams, ʺNietzsche’s Overman as Posthuman Star Child in 2001: A Space Odisseyʺ, str. 250-253. )

Film kao što je Kubrickova 2001: Odiseja u svemiru stoga pogađa u samu filozofijsku i teologijsku strukturu mišljenja i vjere ne samo u ovaj svijet, već i u onaj drugi, drukčiji, posve tajnovit i neprovidan, neiskaziv i nevidljiv okom kamere. Uostalom, u ovome filmu komunikacija s izvanzemaljskom inteligencijom koju simbolički prikazuje i predstavlja tajna crnoga monolita u mnogim aspektima proizlazi iz onog što je tehnološki specijalni efekt vizualizacije od tamnoga horizonta događaja do vibracije zvukova kakvi ukazuju na ono što nije prirodno, mimetički stvoreno i otuda čovjeku povjerljivo. Komunikacija je ionako ono neljudsko u samoj biti realizirane kibernetike jer je nemoguća bez signala koji informaciju prevodi iz tzv. bijeloga šuma u razumljivu poruku za recipijenta. Od Shannon i Veawerove matematičke teorije komunikacije pa sve do Kittlerova posthumanizma novih medija posrijedi je samo i jedino napredak u tehničkome dispozitivu komunikatora. To znači da je komunikacija s uvjetno rečeno nekom izvanzemaljskom civilizacijom moguća kao vizualizacija nevidljivoga i kao ozvučenje nečujnoga. Ono najmisterioznije uopće što je bilo razlogom zašto je P. D. Ouspenskij, skriveni filozofski guru avangardnoga umjetnika Kazimira Maljeviča vjerovao u postojanje tzv. četvrte dimenzije, nalazi se onkraj svih mogućnosti ljudske osjetilnosti i pripadno je samo tehnološkoj singularnosti. (Petr Demjanovič Ouspensky, Tertium Organum, Naprijed, Zagreb, 1990. S ruskoga prevela Mihaela Vekarić.)

Što je, dakle, Unheimlich u Kubrickovim filmovima od kojih je, naravno, 2001: Odiseja u svemiru najsublimnija točka sinestetičkoga doživljaja uopće? Odgovor je onaj koji podaruje Gilles Deleuze u njegovu Filmu 2: Slika-Vrijeme.

ʺRazmatramo li Kubrickovo djelo, vidjet ćemo u kolikoj je mjeri mozak postavljen na scenu.Stavovi tijela dosežu maksimum siline, no ti stavovi ovise o mozgu. Radi se o tome da je u Kubricka sam svijet mozak, postoji identitet mozga i svijeta, kao što je veliki kružni i svijetleći stol u Dr. Strangelove ili Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu, divovsko računalo iz 2001: Odiseje u svemiru, hotel Overlook iz Isijavanja. Crni kamen iz Odiseje podjednako predsjeda i kozmičkim i mentalnim stanjima: on je duša tri tijela, zemlje, sunca i mjeseca, no također i zametak tri mozga, ljudskoga, životinjskog i i strojnog. Obnavlja li Kubrick temu inicijacijskog putovanja, to je stoga što je sve putovanje u svijetu svojevrsno istraživanje mozga. (…) Svijet-mozak je strogo neodvojiv od snaga smrti koje membranu buše u oba smisla. Osim ako se u nekoj drugoj dimenziji ne dogodi kakvo izmirenje, kakvo nadživljavanje membrane koje bi umirilo van i iznutra te iznova stvorilo svijet-mozak poput kakve cjeline u harmoniji sfera. Na kraju Odiseje u svemiru, sfera fetusa i sfera zemlje, upravo na osnovu četvrte dimenzije imaju priliku ući u jedan nov, nesumjerljiv, nepoznat odnos koji bi smrt pretvorio u novi život.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012., str. 271-272. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.)

Tako je. Putovanja su istraživanja onog što ima formalnu strukturu putovanja mišljenja u evolucijsku budućnost iz osvita ljudskoga nastanka. Ovo putovanje nužno ima značajke Odiseje u svemiru kao lutanja, a ne sigurnoga i izvjesnog prispijeća u zavičajno tlo ʺsvojeʺ Itake. Kubrick je u svojim spekulativno-refleksivnim filmovima razotkrića onog što Nietzsche u ranome stadiju mišljenja naziva ambivalencijom apolinijskoga i dionizijskog puta duše, simboličkim bogovima svjetla i tame, razbora i mahnitosti, na kinematički iznimno složen način otvorio pitanje o smislu ovog putovanja. Ono je gotovo nužno i izvan ljudske volje kao želje za samopriznanjem, kojeg stvaralački oponaša u svojem ponosu i taštini i računalo HAL 9000. Mozak-kao-svijet označava putovanje kroz tamu kolektivno nesvjesnoga kao jungovskoga arhetipa nastanka ljudske civilizacije do singularne individuacije čovjeka kao posthumanoga stvora koji postaje onim što Gilbert Simondon naziva procesom transindividuacije. (O utjecaju Carla Gustava Junga na Kubrickovo shvaćanje ideje Boga kao duhovnoga načela onog kolektivno metafizički određenog kao arché ili uzroka kako svjetla tako i tame, pri čemu je želja za sjedinjenjem izvornoga i onog što nadilazi granice biološki stvorenoga bića bjelodana u završnim scenama Odiseje u svemiru, vidi tekst Jacoba Wamberga, ʺMonolith in a Hollow: Paleofuturism and Earth Art in Stanley Kubrick’s 2001: A Space Odysseyʺ, str. 44-47. Isto tako i Gilbert Simondon, L’individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007.)

Zato u ovome filmu životinje i superačunalo imaju ʺdivlju dušuʺ, gnostički kazano, a ljudi kao nad-ljudi u formi astronauta su racionalni subjekti/akteri jedne zapravo krajnje neljudske avanture. Zanimljiivo je što znači riječ misija u ovom zvjezdanome ʺnovogovoruʺ filma. Ništa drugo negoli postaju na Mjesecu kao sredstvo putovanja i istodobno svrhu putovanja, što pojmu misije kao povijesnoga poslanstva podaruje eshatologijsko-soteriologijsko značenje. Misija je, dakle, postaja na putu i cilj samoga puta, sjedinjenje sredstva i svrhe. Ono što je ovdje, međutim, posve izvjesno jest da u Kubrickovoj tehno-eshatologiji i tehno-soteriologiji ne svjedočimo nikakvoj umetnutoj pseudo-religioznoj ekstazi u sekulariziranome ruhu trijumfa Amerike na ovaj ili onaj način. Svi ključni filmovi SF-žanra 1990-ih godina, uključujući TV-seriju Zvjezdane staze (Star Trek 1987-1994), kakvi su oni Ridleya Scotta i Jamesa Camerona Aliens 1-4, te blockbuster Georga Lucasa, Ratovi zvijezda (Star Wars), u odnosu na 2001: Odiseju u svemiru su holivudsko apokaliptičko-borbeno ideologiziranje u ruhu koloniziranja svemira kao američke stvari par excellence.

Film ideja kao i roman ideja nikad nije ništa drugo negoli realizacija matrice ili sublimne transcendentalne forme. Zbog toga Bowman u Kubrickovoj Odiseji postaje emocionalno blizak našem ljudskom-suviše-ljudskome iskustvu suosjećanja s Drugim kao našim bližnjim tek na smrtnoj postelji one minimalistički dizajnirane hotelske sobe u rokoko stilu s velikim zrcalom lajbnicovski shvaćene beskonačnosti. Smrt nije, međutim, tragedija bitka, već samo prijelaz ili preobrazba iz jedne forme materije i energije u drugu formu egzistencije Zvjezdanoga djeteta. Jasno je da je geneza tajne crnoga monolita usmjerena na područje alkemije i ezoterije, od kamena mudraca do prolaza kroz zlatna vrata kozmičke spoznaje. Monolit ima u svojem materijalnome modusu podrijetlo u drevnim akozmičkim naucima. Ali kao što je poznato njegova je funkcija u Kubrickovu filmu svojevrsna sveza između tehnološke medijalnosti spoznaje, vjere u onostrani ili izvanzemaljski nastanak zemlje, što nužno ne znači da se susrećemo s teorijama kozmičke urote kako su prvotni tragovi velikih svjetskih civilizacija od piramida u Egiptu do keltskoga Stonehengea ništa drugo negoli učinak neke nepoznate nadljudske civilizacije koja je stigla iz svemira i ljudima podarila znamenja i tajnu tehnološke superinteligencije. Veličina je filmskoga umijeća Stanleya Kubricka kao i SF-pisca Arthura C. Clarkea da u svojim metafizičkim istraživanjima bitka-boga-svijeta-čovjeka nisu isključujući niti se, pak, povode za iracionalnim ne-znanstvenim i pseudo-filozofijskim naucima i praksama. Skepticizam Cavellova tipa u filozofijskome promišljanju filma može se mirne duše primijeniti i na njihovu narativno-vizualnu alegoriju o kozmičko-ljudsko-tehnološkoj evoluciji. Monolit nije simbol božanske moći, već duhovnoga načela uspostavljanja mosta između onog izvornoga i artificijelnog, duše i duha kao realizirane metafizike na djelu. Otuda sumnja u njegovo podrijetlo ne znači da ne postoji mogućnost njegova upisivanja i utiskivanja svijesti u mozak kao organ mišljenja. Ali, mišljenje nije nikad preslika stvarnosti, već duboko uronjeni dispozitiv sumnje u ono što nazivamo stvarnošću u svim njezinim očitovanjima. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, Harvard University Press, Cambridge Massachusetts – London, 1979., str. 9.)

4.

Ključna riječ za čitavo Kubrickovo filmsko stvaralaštvo, a 2001: Odiseja u svemiru je bez ikakve dvojbe njegov najznačajniji uradak, jest metamorfoza. Uostalom, ontologijski gledano, čitav povijesni razvitak i napredak čovječanstva od stadija logike čopora čovjekolikih majmuna preko nadčovjeka do kozmičke singularnosti predstavlja najsloženije misaono i duhovno-duševno-tjelesno postajanje Drugim i drukčijim. Ono postojano i vječno, trajno i nepromjenljivo kako bijaše mišljen bitak u predsokratskoj metafizici Parmenida, ne stanuje u špiljama Afrike, na postaji na Mjesecu i u orbitalnoj satelizaciji života u svemiru. Jedini trag koji vodi u razumijevanje ove temeljne riječi-pojma suvremene filozofije, umjetnosti i znanosti ide preko Deleuzea do Nietzschea. Što su metamorfoze? Kao što je poznato, ontologija postajanja ili bivanja (devenir) Gillesa Deleuzea nasuprot Heideggera uzima u horizont promišljanja ono ničeanski mišljeno zbivanje koje proizlazi iz prstenujuće igre vječnoga vraćanja jednakoga. Stoga u Kubrickovu filmu vidimo izravnu vizualnu metaforu ovog kružnoga zbivanja u gibanju planeta i platforme svemirske letjelice uz glazbu Straussova djela Also sprach Zaratusthra.

Deleuze je od svojih spisa o Nietzscheu do temeljnoga djela Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz iste 1968. godine kad je nastao Kubrickov film, ( Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011.) unio u suvremeno mišljenje sinkretički duh spajanja nespojivoga, onog izvornoga i onog modernog, slike i simulakruma, tako što je na vlastiti način protumačio Nietzscheovu misao o tri preobrazbe iz Tako govoraše Zaratustra. Proces životnoga događanja jest proces vječnoga bivanja ili postajanja (Werden, devenir). S njime više ništa ne može ostati isto. Sve se neprestano i ubrzano mijenja, stvarajući nove sklopove snaga i moći. Polazeći od neproračunljive virtualne aktualizacije događaja (événement) nastaje „novo“ nesvodljivo na staro i prethodno u vremenskome tijeku.(Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, Minuit, Pariz, 1961.) Na jednom mjestu knjige naslovljene Nietzsche Gilles Deleuze tvrdi da nihilizam označava

„obezvređivanje, nijekanje života u ime vrhovnih vrijednosti. I nadalje: nijekanje ovih vrhovnih vrijednosti nadomještanjem s vrijednostima ljudskoga ─ odveć ljudskoga (moral zamjenjuje religiju; korist, napredak, povijest sama zamjenuje božanske vrijednosti). Ništa se ne mijenja, jer je to isti reaktivni život, isto ropstvo, koje sada trijumfira s pomoću ljudskih vrijednosti. (…) Čak smo napravili i korak dalje u pustinji nihilizma. Pretvaramo se da prihvaćamo svu stvarnost, ali prihvaćamo samo ono što su vrhovne vrijednosti ostavile u nama, ostatak reaktivnih snaga i volju za ničim.“ (Gilles Deleuze, Nietzsche, Minuit, Pariz, 1965.,str. 30.)

Ako usporedimo ovaj iskaz s onime što Kubrick uspostavlja u svojim distopijskim filmovima osobito Paklenoj naranči, razabrat ćemo kako se trijumf nihilizma pojavljuje na kraju povijesti metafizike kad u želji za materijaliziranjem užitka u potrošnji stvari sam život postaje ispražnjen od svih drugih duhovnih potreba. U filmu 2001: Odiseja u svemiru stvar je posve drukčije postavljena. Tek sada nastaje problem kad je postalo jasno da život u posthumanoj perspektivi nad-ljudi u svemiru više nije svediv na logiku bezmjerne potrošnje stvari i na seksualnu razdiobu užitka u neprestanoj želji za vladavinom nad tijelom Drugoga kao svojim vlasništvom. Umjesto toga, u središte dolazi problem mozga-kao-svijeta. Stoga je pitanje preobrazbe bitka u stalno postajanje ili bivanje pitanje o načinu kojim se nakon metafizike onog Istoga i nepromjenljivog uopće može stabilizirati poredak a da ne padne u ʺlošu beskonačnostʺ mahnite i vrtoglave promjene. (ʺStoga nije začudno zašto Nietzsche u Tako govoraše Zaratustra spominje tri preobrazbe: iz duha u devu, iz deve u lava i iz lava u dijete. Istina bivanja nije u obrazovanju (devi), ni moralu i kulturi (lavu), već jedino u stvaralačkoj igri bezrazložnosti i kontingencije (djetetu). Ono tragično se pokazuje u dopuštanju prihvaćanja svijeta kao logike samopotvrđivanja. Sve drugo je metafizika „viših svrha“ i nadomjeska-zamjene Boga čovjekom. To je ono što prati imanentnu transcendenciju kao njezina tamna sjena. Spuštanje s neba na zemlju postaje u isto vrijeme obezboženje neba i obogotvorenje zemlje. Ono što nedostaje novome načelu da bi djelovao spasonosno za budućnost jest pročišćenje afirmacije života od svake vrste njegove negacije. Zašto je, dakle, za Deleuzea egzistencija kao nevinost bivanja igra mnoštva i razlike? Naprosto zbog toga što ono tragično pretpostavlja bitne preobrazbe samoga života u volji za moć. A budući da volja za moć kao „patos“ i „ekstaza“ unosi u filozofiju razlikovno načelo, tada je problem u tome što prihvaćanje tragedije moderne egzistencije nužno znači i preuzimanje misli o vječnome ponovnome vraćanju.ʺ – Žarko Paić, Mišljenje kao događaj – Kako čitati Deleuzea, str. 115.)

Vječno vraćanje jednakoga postaje pitanje o mogućnostima promjene same logike metamorfoza. Zašto ih u Kubrickovu filmu ima samo tri? Zašto se povijesni razvitak u kozmičko-ljudskoj avanturi mišljenja onog što nije, već postaje ili biva drukčijim, ipak zadržava unutar trijade nalik grčko-kršćanskome shvaćanju razlikovanja duha, duše i tijela, teorije, prakse i proizvodnje, umjetnosti, religije i filozofije od Hegela do Marxa i Nietzschea? Trijada ili tri stadija u gibanju povijesnoga događanja jest zapravo tajna samoga pojavljivanja bitka-u-promjenama, tajna svekolikosti metamorfoza. U Kubrickovu filmu, dakle, kad se monolit iznova pojavljuje oko Jupitera postaje jasno da je čitava logika putovanja svemirskim prostranstvima osuđenost na lutanje bez kraja i stalno ponavljanje, ali ne više onog Istoga, nego onog različitoga u tri metamorfoze. Povratak na ishodišnu poziciju, a to bi značilo vraćanje na Zemlju, koju Nietzsche kroz lik nadčovjeka naziva ʺsmislom zemljeʺ, (Friedrich W. Nietzsche, Also sprach Zarathustra. Ein Buch für Alle und Keinen, Sämtliche Werke, Kritische Studienausgabe, W. de Gruyter, Berlin, 1999., sv. 4, ‘Vorrede’, str. 14.)više nije moguće zato što je posljednja, treća preobrazba iz nadčovjeka u Zvjezdano dijete kraj svih mogućih promjena. Nije stvar ni o kakvome dijalektičkome mišljenju ukidanja i prevladavanja (Aufhebung) stadija ili faza u ciklusu povijesnoga zbivanja od početka do kraja. Ako se lik Bowmana kao astronauta ili nadčovjeka u onoj rokoko-stilskoj sobi elegantnoga hotela shvati i kao lik koji sintetizira čopor čovjekolikih majmuna s likom budućeg Zvjezdanoga djeteta, onda je slika kraja povijesti kao kraja putovanja Odisejom u svemiru najironičniji trenutak u povijesti filozofije filma. Zašto?

Zato što ovaj film koji je najviša umjetnička apoteoza mozgu-kao-svijetu i mozgu-kao-ekranu više ništa ne prikazuje i ništa ne predstavlja. Njegova je ʺistinaʺ u metamorfozama perspektiva u kojima Mi, gledatelji događaja ovog inicijacijskoga putovanja svemirom do rokoko-sobe s venecijanskim zrcalom, postajemo ili bivamo svjesni da je tajna crnoga monolita u odsutnosti bilo kakve druge tajne nastanka i kraja čovjeka u njegovoj preobrazbi u zametak kozmičko-tehnološke singularnosti. Ironija Kubrickova remek-djela naprosto je u tome što film kao konstrukcija vizualne stvarnosti nužno mora završiti kao meta-film. To više nije film ʺoʺ nečemu u svijetu u smislu predmetnosti predmeta, ili o nečemu izvan svijeta kao jezovitoj i čudovišnoj slici tog ne-svijeta kao SF-film Alien 1-4 u kojem gledamo preobrazbe monstruoznoga stvora iz dubina svemira kako na okrutan način proždire ljude i neprestano se rađa novim u svojoj zazornoj besmrtnosti.

Kubrick je stvorio meta-film koji u konceptualno čistim slikama pokazuje kako ono što dolazi iz nadolazeće budućnosti nije nikakav mesijanski događaj nastanka oslobođenja čovjeka, nikakva religiozno-metafizička fantazma o Bogu koji se skriva iza tajne crnoga monolita. Meta-film je misaono djelo-događaj kojim umjetnost kinematičkoga načina mišljenja u svojoj totalnosti uznosi mozak-kao-svijet u dubine svemira kojim putujemo kao međuzvjezdani nomadi ljepote i uzvišenosti gledajući 2001: Odiseju u svemiru kao svoj istinski ʺfilmʺ života i kao svoj posljednji duhovni testament s onu stranu dobra i zla.

(Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026