Copyright ©2026 Žarko Paić

„Svijet je otišao…“

Paul Celan i apsolutno pjesništvo

(Poglavlje iz knjige: Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.)

May 16, 2025
„Svijet je otišao…“
Paul Celan

Trudi Stamać

1. Svijet kao tuđina

U onome što slijedi neće biti riječi o još jednoj interpretaciji Paula Celana. Doduše, bit će govora o jednoj njegovoj pjesmi i održanom zahvalnome govoru povodom dodjele nagrade Georg Büchner 1960. godine. Naziv pjesme je „Veliki užareni svod“, a zahvalnoga govora „Meridijan“. U suvremenoj filozofiji te su dvije „stvari“ mišljenja i kazivanja obrađene u različitim prigodama u predavanjima i ogledima Hansa-Georga Gadamera, Jacquesa Derride i Philippe Lacoue-Labarthea, među inim koji su se osmjelili pristupiti tamnoj rijeci Celanova pjesništva. Kada kažemo da neće biti riječi o interpretaciji, tada se pretpostavlja da bi moglo biti govora o nečem drugome. Interpretacijom se odmotava tekst onog što je već napisano i ima značajke događaja pisanja. Etimologijski, inter-pretare upućuje na izlaganje, posredovanje, tumačenje. Razumijevanje nečeg kao nečeg zahtijeva misaonu djelatnost izlaganja same stvari. Na taj se način interpretacija pojavljuje medijem između djela i sudionika u njegovu značenju. Budući da nema izravnoga pristupa djelu, intuitivnoga ili racionalnoga, tekst zahtijeva svoje tumače. Postoje ipak poteškoće u razumijevanju djela koje tumači razlažu u dijalogu s drugim tekstovima i drugim interpretacijama. Samoizlaganje teksta interpretacija je njegove otvorenosti značenja. U tom smislu hermeneutika govori o iskustvu djela u odnosu na iskustvo subjekta. Već je Gadamer u interpretaciji umjetničkoga djela kao uvjeta mogućnosti dijaloga iz razumijevanja same stvari mišljenja pokazao da dijalog ne proizlazi iz stajališta „subjekta“ u razgovoru, nego iz iskustva djela koje se otvara u razumijevanju. (Hans-Georg Gadamer, Gadamer on Celan: „Who Am I and Who Are You?“ and Other Essays, State University of New York Press, Albany, 1997., str. 67-126.)

Nije stoga više uputno rabiti pojam zagonetke za ono što imanentno struji iz djela. Dakako, djelo i nadalje ostaje u svojoj biti zagonetno. No, to nije zato što je hermetički zaključano Drugome, već stoga što je njegovo podrijetlo u činu stvaranja obavijeno tajnom. Za koga? Očigledno ne samo za tumače. Tvorac djela u svojoj stvaralačkoj igri ne može istodobno stvarati i misliti o činu stvaranja. Zagonetka kao tajna nikad se ne odgoneta ili ne objelodanjuje u svojoj otvorenosti. Razlika između zagonetke i tajne odgovara razlici unutar Istoga. Zagonetka se odnosi na putanje uma u rješenju problema. Tajna, usuprot tome, pretpostavlja ono što su još pitagorejci pripisivali mističnoj moći božanskoga udjela u prirodi same stvari. Zagonetku se uvijek mora riješiti. Tajnu se, pak, nikad ne smije razotkriti. Dok zagonetka računa sa svojim razotkrivateljem, tajna ne želi biti razotkrivena za Druge. Zato potrebuje odnos kao savez zavjetovanih šutnjom. Hermetički pokreti u umjetnosti od srednjega vijeka do Marcela Duchampa pritom su se uvijek pozivali na tajno znanje. S onu stranu uma i njegovih zagonetki tajna čuva skriveno znanje od profaniranja. I kad je Edip otključao zagonetku Sfinge u strahotnome znamenovanju njegove tragične budućnosti, ništa nije tu zagonetku poremetilo u stanju svagda iste i uvijek nove zagonetnosti. Pjesnik u kazivanju onog što se otvara iz njegova djela stoga djeluje poput nekoga tko zna da riječi isprepliću događaj kao svoju vlastitu interpretaciju. Pismo ne dolazi prije ili poslije tog događaja. Ono se sabire u jeziku kazivanja. Događaj jezika sabire u svojoj događajnosti pisanje i govorenje. Unatoč bitnih razlika, koje primjerice određuju razliku između bitka kao prisutnosti i onoga što je drukčije od bitka u mišljenju Lévinasa i Derride, sveza singularnosti govora i iterabilnosti teksta nastaje iz događanja jezika kao kazivanja (legein, Sagen, parler). Interpretacija, dakle, nužno mora biti mnogostrana, a djelo višeznačno.

Celanova već navedena djela, pjesma „Veliki užareni svod“ i govor „Meridijan“, povezuju ono unaprijed zagonetno i tajanstveno što se razotkriva u riječima dubokoga značenja ljudske sudbine i njezine usmjerenosti na ono što nije samo ljudsko navlastito, već ima dimenzije onkraj ljudskoga. Sudbinom označavamo vođenje života kao slobodnoga nabačaja mogućnosti i preuzimanja faktičnosti bitka. Što se pokazuje sudbinskim vezano je uz postojanje cilja i svrhe povijesti. Ne može biti sudbine kao udesa bez slobode i kontingencije. U Celanovoj pjesmi i govoru te su dvije odlučne riječi svijet (Welt) i tuđinsko (Unheimlich). Ako se ovdje nećemo upuštati u interpretaciju Celanova pjesništva i govorenja o „svijetu“ i „tuđini“, što nam onda još preostaje? Vidjeli smo da se interpretacijom tekst raspliće u svojoj mnogostranosti i višeznačnosti. Kada je interpretacija na visini zadatka, ono što se interpretira još jednom postaje u svojoj otvorenosti živo za suvremenost. Štoviše, suvremenost u svojoj vremenitosti odzvanja u tekstu interpretacije koliko i sam tekst koji se interpretira.

Samo u tom smislu možemo reći da je interpretacija više od razumijevanja svijeta kao teksta i teksta kao svijeta. Nismo li time otišli prebrzo i korak unaprijed? Naime, ako interpretacija odzvanja u suvremenosti, znači li to da je ono što se interpretira, dakle tekst pjesme i govora, u svojem odjeku zadobio novi glas s pomoću novog razumijevanja ili, pak, sam tekst djeluje kao izvor jeke u suvremenosti neovisno od bilo kakve nove interpretacije? U oba slučaja vidimo da Gadamerov stav o „autonomnosti“ djela prethodi iskustvu subjekta. Bez obzira kako shvatili pojam subjekta, u značenju osobe ili pojedinca sa svojom sviješću, izvjesno je da subjekt ne može preuzeti supstanciju djela bez preuzimanja čitava tereta njegova značenja. Što nadomješta pojam subjekta u doba suvremenosti zacijelo se ne može odrediti pojmom djela. Subjekt svojim suverenim pravom na utemeljenje svijeta kao predstavljanja i prikazivanja (Vorstellung-Darstellung) postavlja djelo iz vlastite bestemeljnosti. Sam subjekt, naime, mora biti nečim izvanjskim zajamčen, imati legitimnost u nečemu iznad puke pojavne zbilje. Djelo nikad ne može biti stvar subjekta niti u njegovom transcendentalnome ruhu spontanosti stvaranja. Stoga nije slučajno da Heidegger čitavu novovjekovnu filozofiju subjektivnosti naziva metafizikom postavljanja subjekta u djelo. (Martin Heidegger, „ Kants These über das Sein“, u: Wegmarken, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1978. 2. prošireno i pregledano izd., str. 439-473.) U estetici performativnoga obrata to se naziva događajem (Ereignis). (Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.)

Ako „svijet“ sada postaje svijetom teksta – pjesme i govora – onda se unutar samoga teksta događa to da mu „tuđina“ (Unheimlich) nije više tek strano tijelo, ono tuđinsko o-sebi. Tuđinsko se otvara u tekstu za-sebe postajući iskustvo svijeta kao tuđine. Da, otišli smo pomalo predaleko. Nije nas tek nosio put mišljenja, nego mišljenje u kazivanju onoga što u Celanovoj pjesmi i govoru, kako ćemo pokušati pokazati, odzvanja iz tuđine samog teksta, jedinstvenoga djela rešetki i fraktala pjevanja, krajnje nesvodljive postojbine riječi dubljih od bestemeljnih ponora, onoga što od Sofokla ostaje neiskazivim mjestom čovjeka „u“ svijetu kao najstrahotnijega od svih drugih bića.

Što odzvanja iz tuđine samoga teksta jedne zagonetne i tajanstvene pjesme i isto tako zagonetna i tajanstvena govora jest upravo to najstrahotnije i najčudovišnije. Nije svijet, naime, postao tuđinom, već je tuđina postala svijetom. I zato što je u tom postajanju ono Drugo i drukčije već uvijek tamno i strano, tuđinsko bitku, ne preostaje drugo nego nositi to iskustvo sa sobom kao najteži mogući teret, kao baštinu i arhiv povijesnoga svjetovanja svijeta nakon događaja s kojim svijet prolazi ili nestaje. Taj događaj se određuje riječju koja nadilazi tragediju jer je to događaj strašniji od smrti, kako će to pokazati Lyotard u analizi Holokausta. (Jean-François Lyotard, Heidegger and „Jews“, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1990.) Radi se o Auschwitzu. Interpretacija Celanove pjesme i govora nužno više ne može biti interpretacija „pjesme“ i „govora“. Što preostaje nakon kraja interpretacija nije drugo negoli ono što leži između svijeta jedne pjesme i onoga tuđinskoga (unheimlich) jednog govora. Interpretacija govori „o“ nečemu kao nečemu, pjesmi ili govoru. Ali mi se ovdje više ne bavimo nečim „u“ svijetu, nekom pojavom ili stanjem stvari.

U pitanju je ono što iz Celanova kazivanja i mišljenja proizlazi kao stvar sama, kao ono što smjera s onu stranu interpretacije. To je mišljenje i kazivanje „na“ svijet kao tuđinu u pjesmi „Veliki užareni svod“ i govoru „Meridijan“. Umjesto interpretacije Celana kao pjesnika i govornika, nakon Gadamera, Derride i Lacoue-Labarthea, preostaje možda pokušaj traganja za onim što je između pjesme i govora. Je li to „između“ istodobno između svijeta i tuđine, pukotina u samome mišljenju, a ne jeziku, jer neiskazivost jezika u suočenju s istinom događaja proizlazi iz nemislivosti događaja jezikom tradicionalne metafizike? Ili treba li to između odrediti nečim što nije rezultat razlike svijeta i tuđine u smislu nepomirljivih suprotnosti, pod uvjetom da takva razlika postoji prije ove razlike koja nam se ukazuje poput gotovo iskonske borbe (polemos) dvoje titana? Ne slučajno, pjesnik Celan potražio je odgovor na to pitanje u dijalogu o kojem gotovo ništa ne znamo osim da se zbivao na brdu, u samoći kolibe na Todtnaubergu, u razgovoru s misliocem Martinom Heideggerom. (James K. Lyon, Paul Celan & Martin Heidegger: An Unresolved Conversatiom 1951-1970., The John Hopkins University Press, Baltimore, 2006.)

Što je to svijet kao tuđina? Pjesnici imenuju svijet stjecištem događaja jezika. Jezik i vlastitost (dom i domovina) u iskonskome smislu riječi pripada blizini bitka. Heidegger će u interpretaciji Hölderlinova pjesništva, dijalogom s predajom grčkoga iskustva blizine jezika i bitka uputiti na otvorenost mišljenja kao onog što je ujedno početno i nadolazeće u povijesti bitka. (Martin Heidegger, Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, GA, sv. 4, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1981.) Mišljenje se ne svodi na računanje. Znamo da je to značajka znanstvenoga načina izlaganja već ustrojena bitka kao predstavljanja (representatio). Tko kazuje bitak, misli u onom početnome i nadolazećem u jeziku samom. Kada tako misli imenuje bitak u dvije dimenzije govorenja. Prva se odnosi na govor o već opstojećem svijetu kao faktičnosti (prošlosti), a druga na kazivanje o mogućem obzorju svijeta kao onom nadolazećem (budućnosti). Pjesnici su stoga već uvijek posrednici između dva svijeta. Jedan je onaj što se naslanja na prošlost mita, dok drugi pripada budućnosti kao viziji nadolazećega. Između proroka i mislioca, ali u razlici spram proroštva i mišljenja kao promišljanja (Besinnung), pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji (dichterisch wohnet der Mensch auf diese Erde). Tako pjeva Hölderlin u elegiji Patmos. (Martin Heidegger, „…dichterisch wohnet der Mensch…“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 181-198.)

U ovoj razlici svjetova pjesnici su posrednici između dva vremena. Prošlost ispjevana u mitskome kazivanju nikad nije prošla jer kazuje o iskonu i utemeljenju. Budućnost iskazana u govoru vizija i pretkazanja ne okamenjuje se u prošlosti onoga što se ima dogoditi niti zapečaćuje u mesijanskome času dolaska. Vrijeme između iskona i nadolazećega prebiva u iščekivanju i nadi. Ali to je vrijeme jedino koje ima u sebi trag prisutnosti. Dodir zbiljskoga ostaje vezano uz „sada“ i „ovdje“. Između neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika, sudbina pjesnika jest svjedočiti o daru i gubitku, prisvoju i iščeznuću jezika. U elegiji Mnemosyne (II) Hölderlin pjeva:

Znakovi smo bez značenja,



bez boli i jezik gotovo



izgubismo u tuđini.

Ovdje nas ponajprije zanima unutarnja duhovna sveza Hölderlina i Celana, Nijemca i Židova, velikih pjesnika svetkovine u događaju (njemačkoga) jezika iz biti kazivanja na svijet. Što spaja pjesnike središta i ruba jest udvajanje jezika i njegovo ispreplitanje u preobrazbama: od mitskog novoga rođenja njemačkoga naroda iz duha iskona pjesništva (Hölderlinove Germanija i Rajna) do simboličke post-apokalipse jezika u žrtvopisu povijesti (Celanova Fuga smrti). Jedan je, dakako, onaj koji uspostavlja mogućnosti drukčijega mišljenja kao pjevanja u doba nestanka povijesti iz obzorja metafizike uopće, a drugi onaj s kojim se mišljenje druge i drukčije povijesti otvara nakon čudovišnoga događaja kraja povijesti (Auschwitz). Što se čini presudnim u iskustvu pjesničkoga jezika obojice, kako Hölderlina tako i Celana, proizlazi iz same naravi pjesništva na granici pada u bezdan bez povijesti. Hölderlin u navedenoj strofi elegije Mnemosyne, a riječ je o muzi pamćenja, spominje znakove i tuđinu. Znakovi su prazni i bez značenja. Čovjek sveden na znakove bez značenja nema svoje mjesto u svijetu. Štoviše, nema ni svoje vrijeme. Jer ono što određuje njegovo mjesto i vrijeme ne stanuje nigdje daleko. Ono je najbliže iskustvo blizine. A to iskustvo moguće je tek onda kada jezik u svojoj otvorenosti pjeva vlastitu blizinu svijeta, njegovo povjerenje i dodir, sklad i ravnotežu, suglasje i suživot sa stijenama, biljkama i životinjama s kojima zajedno obitava. Bez tog odnosa jezik iščezava u tami nepoznatoga.

Najčudovišnija mogućnost jezika kao mišljenja blizine nalazi se u tome što je s ove i s one strane blizine – tuđina. Ona nije neko faktičko mjesto u-svijetu. Tuđinom se pokazuje negativna strana povjerenja i sklada, ravnoteže i suglasja. Moć negacije potvrđuje nešto čudovišno. Od davnine svijet se u svim povijesnim epohama misli iz razlike spram onoga što je ne-svjetovno. To onda vrijedi i za prispodobe bez-svjetovnosti poput tame i bezdana. Svijet svjetuje u svjetlu otvorenosti bitka kao zagonetka i tajna. Tuđina se skriva u najbližoj i ujedno najdaljoj skrovitosti ovog i onoga svijeta. Opasnost da svijet potone u tuđinu nastaje otuda što je sam svijet sklop mišljenja kao jezika u kojem ono čudovišno i tuđe (Unheimlich) prijeti razaranjem i uništenjem ovog jedinog i smislenoga vremena i ovog jedinog i smislenoga svijeta. Heidegger će zato riječ Unheimlich u interpretaciji Holderlina sačuvati za kraj epohe bitka. Bezavičajnost čovjeka u tehničkome svijetu postaje sudbinom. Tuđina i bezavičajnost temeljne su značajke epohe nihilizma zapadnjačke metafizike.

S nihilizmom se bitak ništi, a vrijednosti i u prevrednovanju njihova ranga kao u Nietzschea postaju idealima. Zbilja se onezbiljuje. Naposljetku, život se pretvara u puku biološku opstojnost vrste/roda. Ona više nema drugo značenje osim službe totalnome mobiliziranju razuma. Iskustvo tuđine dolazi, dakle, iz iskustva blizine. Posrijedi je granica na obodu i u središtu kruga. Svijet u svojoj zaokruženosti sfera od Grka do Hölderlina nije više prepušten milosti spokojstva i tišine. Granica spram ne-svijeta ili tuđine određena je mogućnošću da samo Ništa preuzme moć nad svijetom. U stanju katastrofe svijet tako tone u najdublje dno bezdana. Ništavilo prijeti niotkuda drugdje negoli iz čudovišne „prirode“ njegova jezika kojim kazivanje gubi mjesto posredovanja između dva vremena i dva svijeta, onoga mitskoga i onoga postmitskoga, te prelazi u totalnu moć tehnoznanstvene produkcije „novih svjetova“ posve neovisnih od čovjeka i njegove mjere. Ta granica imenovana je u Platonovu Timeju riječju hora. Značenja su hore zemlja, obitavalište, sat, podobno vrijeme, ali i granica. Zemlja je, dakle, granica. Ona zadobiva značenje u odnosu na nešto omeđujuće, što je na granici između bitka i ništavila. No, zemlja je ujedno i lutajuća zvijezda (planetes). Graničnost naspram beskraja uz lutanje kozmičkim prostranstvom određuju dvojnu „prirodu“ čovjeka. Biti čovjekom otuda znači biti neprestano u stanju-između božanskoga i smrtnoga. Heidegger će posljednju riječ svojeg mišljenja imenovati upravo prstenujućom i zrcalnom igrom svijeta ovog četvorstva: neba i zemlje, besmrtnoga i smrtnoga. (Martin Heidegger, „Das Ding“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 157-180.) Prsten (krug) i zrcalo svjetuju u igri jezika.

Kada u Hölderlina slušamo o znakovima bez značenja i o jeziku koji gotovo da je izgubljen u tuđini, slušamo o stanju u kojem ono strano (Fremde) i tuđinski smjeraju konačnome padu u bezavičajnost čovjeka. Tko je izgubio jezik u tuđini, preostaje mu samo sjećanje na povijest gubitka samoga bitka. To stanje nakon radikalnoga gubitka svijeta opjevava jezik nakon katastrofe. Jezik više ne može imati predmet za svoje prazne znakove. Umjesto predmeta koji se nalazi u-svijetu, sada predmet postaje sam jezik. Ne smijemo smetnuti s uma da je pjesništvo Paula Celana unutarnji dijalog s pjesništvom kao takvim. Refleksija o biti jezika kao kazivanja ujedno označava svijest o pukotini, jazu, bezdanu između svjetova. Ako je Hölderlin pjesnik pjesništva kao takvoga, onda se za Celana može reći da je pjesnik nakon kraja pjesništva. (Philippe Lacoue-Labarthe, Poetry as Experience, Stanford University Press, Stanford – California, 1999., str. 1-37.) Razoreni svijet u biti je razorena jezika. Stoga dijabolički užas Holokausta nad Židovima više ne može biti izrečen nikako drukčije negoli jezikom svijeta kao tuđine. Što je od njega preostalo nalazi se na granici između dva svijeta i dva vremena. Između mitske slike prošlosti i vizije budućnosti jezik lebdi u višeznačnosti kazivanja na svijet.

Pjesništvo Paula Celana određuje iskustvo graničnoga govora u kazivanju nakon događaja s kojim je svijet otišao. Ali time nisu prošle i muke izricanja o nestajanju i gubitku onoga što je činilo veličinu čovječnosti u neizmjernoj pustoši neljudskoga. Poslušajmo u cjelini ovu pjesmu. Njezine posljednje riječi bijahu zagonetkom ili tajnom za mnoge interpretacije od Gadamera, Derride do Lacoue-Labarthea. Donosimo je u prijevodu na hrvatski. Čak i kada smo svjesni da svaki prijevod pjesništva sa „stranoga“ jezika u svoj vlastiti predstavlja samo pokušaj da se usklade zvona ili da složeni stroj jezika u novom postajanju ne izgubi svoju posebnost, ništa ne odagnava pomisao da se upravo u jeziku poezije od iskona do kraja samoga jezika zbiva dijalog između izvora i njegovih rijeka, ali tako da oboje proizlaze iz jedne dublje jeke vremena i jednog dubljega bezdana no što je to sam jezik u svojem kazivanju. Nije to tek neizrecivost u njemačkome jeziku u prijevodu na hrvatski. Nešto se mnogo više od neizrecivosti poetskoga govora skriva u prevođenju. Walter Benjamin u eseju o Baudelaireu i prevođenju uputio je na misterij jezika u kazivanju vlastitosti i tuđosti. (Walter Benjamin, „The Task of the Translation“, u: Illuminations, Schoken Books, New York, 1968., str. 69-82.) Prelijevanje iz izvornika u ono što nije neizvorno, ali je stvar u drugoj izvornosti u stranome jeziku, ne može biti tek nadomjestak niti dodatak (supplement) izvorniku. (Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.)

Jezik prepjeva može biti vjeran izvorniku i tako promašiti bit onoga što se u izvornome govoru pokazuje. Ali može biti i obratno. Ukratko, riječ je o mišljenju s onu stranu granice kazivanja. Ono što je s onu stranu granice kazivanja pripada metafizički govoreći božanskome, bogovima i Bogu ili, pak, onom što je posve drukčije od Drugoga. Nazovimo to u slučaju Celana zazivanjem onog bezimenoga i neizrecivoga. U biti kazivanja o događaju koji se ne može iskazati i pokazati slikom, ali se može ukazati, znamenovati jezikom rešetke i fraktala, onom ružom ničijom, onim zagonetnim i tajnim, što Derrida imenuje „neprekinutim dijalogom između dvije beskonačnosti, pjesmom“, (Jacques Derrida, „Uninterrupted Dialogue: Between Two Infinities, The Poem“, Research in Phenomenology, br. 34/2004., str. 3-19.) zazivanje božanskoga daleko je od bilo kakve mesijanske nade u spas.

Paul Celan



VELIKI UŽARENI SVOD



sa crnozvjezdim jatom



što se rujući



probija van i odlazi:



u silicirano ovnovo čelo



palim sliku, između



rogova, tamo,



u pjevu zavoja, buja



srž priteklih



mora srca.



U



što se



on ne zalijeće?



Svijet je otišao, moram te nositi.



(Paul Celan, „Veliki užareni svod“, (Mijena daha, 1967.), u: Poezija, V.Masleša, Sarajevo, 1989., str. 377. S njemačkoga prevela Truda Stamać)

Derrida nam kaže da je kao i Gadamer često noću čitao ovu pjesmu. S njome je „sumislio“. Ako se mišljenje nahodi iz kazivanja, kako to etimologijski slijedi iz mnogih europskih jezika, tada je u biti pjesništva kao kazivanja nešto dvoznačno. Mišljenje kao kazivanje je iskaz i ukaz, pokaz i dokaz, ono što dolazi iz nečega izvan jezika, ali se u njemu smješta. Jezik se mišljenju otvara poput podobna mjesta za govor. Osim toga, mišljenje je glas zahvale. S njime se potvrđuje bitak tako da ga se slavi i osporava. Na granici s ništa koje ništi i sve dovodi u pitanje zahvala nikad nije jednoznačna. Rilke tako u pjesmi „Jesenji dan“ pjeva: Gospode, čas je!/ Ljeto b’ješe dugo/ Spusti sad sjenu na sunčane ure… Ta dvojna „priroda“ mišljenja kao kazivanja u jeziku potvrđivanja-nijekanja i zahvale, dovodi u svezu nešto što ima značajke slobode i tereta, kontingencije i odgovornosti. Derrida se ovdje zadržava kako na Heideggerovu razlikovanju mišljenja kao promišljanja (Besinnung) i mišljenja kao računanja (Rechnen). No, ono što u njemačkome jeziku odzvanja gotovo suzvučjem sličnosti jest to da je mišljenje svagda Denken-Danken u smislu An-denken (pri-sjećanja) i An-danken (službe kao zahvale Bogu i bogovima). (Martin Heidegger, „Was heisst Denken?“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 123-138.)

Zahvala pripada onome koji daje i podaruje život. Ode Suncu i himne domovini pripadaju u taj poetski sklop. Radi se, dakle, o događaju susreta mišljenja kao promišljanja svijeta i mišljenja kao začinjanja svijeta (poiesis). Potonje je dvostruko: zamišljanje (imaginatio) i izmišljanje (phantasia). Poezija uvijek odaje zahvalu Bogu i bogovima kada ispjevava bitak i, s druge strane, zamišlja/izmišlja ono što nije bitak, već postaje ili dolazi iz budućnosti.

Obratimo sada pozornost na ovo. Kako dolazi do sumišljenja s pjesničkim iskazom Celana u posljednjoj strofi pjesme „Veliki užareni svod“? Očigledno samo tako da nas jezik nosi iz jednog načina kazivanja u drugi, iz filozofije u pjesništvo. Vidimo u čemu je problem interpretacije pjesništva. Isto vrijedi za sve druge forme diskursa umjetnosti, primjerice još više za interpretaciju slike. Filozofija se kao metafizika već uvijek odnosi spram pjesništva tako što s pomoću uma mjeri osjećaje i doživljaje iskazane u riječima. Ta vrsta razlikovanja, dakako, ne pogađa više Celanovo pjesništvo. Ono se ne bavi razdorom u svijetu. Promišljaju se mogućnosti pjevanja iz razdora samoga jezika razorene svjetovnosti svijeta. Heidegger je u interpretaciji Hölderlina pošao od smjerne pretpostavke da je Hölderlin mislilac-pjesnik te da njegovo pjesništvo određuje bit povijesnoga naroda u doba tehničke sudbine svijeta. Povijesni su narod Nijemci. Međutim, narod nije ovdje shvaćen u smislu biološke ili rasno-kulturalne sudbine. Pristup pjesništvu, dakle, ne može biti onaj koji unaprijed pretpostavlja da se u pjesmi razotkriva samo već ono što je poznato u filozofiji. Na taj način interpretacija pjesništva postaje sumišljenje s pjesništvom. Podarujući mogućnosti pjesništvu da se uzdigne iznad osjećaja i doživljaja te da, naposljetku, umjetnost dobije istinsku dimenziju događaja, a ne puke estetske fantazije u službi bogova i Boga, to je temeljna zadaća pristupa „odozdo“. Drugim riječima, sumisliti s Celanom u pjesmi „Veliki užareni svod“ znači dostojanstveno držati na razmaku riječ između slobode događaja i kontingencije sudbine. Svijet je otišao, moram te nositi

Između slobode i sudbine počiva riječ. Je li riječ možda o riječi koja obilježava pukotinu između pjesme i govora? Pjesma se naziva „Veliki užareni svod“, a govor se imenuje „Meridijan“. Riječ odzvanja između gora kada pjesma odjekuje poput glasa bogova u tišini. Čovjek ne postupa s riječju kao s alatom za neku drugu svrhu. Riječju imenujemo svijet. Što znači imenovanje? Pjesničko djelovanje ne može se svesti na performativnu moć jezika. Kada jezik ima karakter događajnosti, tada se praktično preoblikuje odnos ljudi u situacijama i kontekstima. Performativnost jezika, naime, u sebi pohranjuje događajnost događaja kao novu situaciju i novi kontekst. Proizvodna moć jezika odgovara performativnoj moći tijela. No, Celanovo pjesništvo u imenovanju svijeta ne služi se govorom kao sredstvom za neku drugu svrhu. Unatoč tišine i ekonomije izraza, koji katkad uranja u neizrecivost kazivanja poput Beckettovih dramskih djela ili aleatoričkih kompozicija Johna Cagea, jezik pjeva zazivajući riječi s kojima se od davnine imenuje ono božansko i uzvišeno. (George Steiner, Grammars of Creation: Originating in the Gifford Lectures for 1990, Faber and Faber, 2001., str. 164-171.)

Svijet o kojem pjeva Celan ne samo da je otišao. Taj je svijet u bitnom izgubio smisao. Raspao se pritom u krhotine sjećanja. Stapajući se u slikama-riječima koje prizivaju ovna, voštanicu i srce u beskrajno umnoženim brojevima, svijet je poput slike u oku zapaljen i gori. Paljevina se rasprostire svodom, velikim užarenim svodom. Između neba koje gori i zemlje u krvi i plamenu, ni zvijezde više ne mogu imati boju zlatno-žuta sjaja. Zvijezde se zacrnjuju u sazvježđu poput jata ptica na crtežima ekspresionističkih slikara. Paljevina zemlje i užareni svod govore o kraju svijeta. To je događaj katastrofe. S njim više ništa nikad neće biti isto. Poetski govor u Celanovoj pjesmi višeznačno, zagonetno i tajno naglašava ono posljednje, ali najvažnije. Što se događa nakon katastrofe?

Nakon Holokausta, pamćenje se poput maka nalazi u crnoj srčiki povijesti. (Mak i pamćenje naziv je zbirke Celanovih pjesama objavljene 1952. godine. U nju je uvrštena i znamenita poema Fuga smrti s nezaboravnim refrenom „Smrt je maestro iz Njemačke“. Anselm Kiefer, njemački slikar i konceptualni umjetnik u svojim je slikama tematizirao problem sjećanja i pamćenja nakon događaja katastrofe i Holokausta. Crni makovi i napuštene tvrđave u pustinji određuju upravo ono stanje „poslije Auschwitza“ kao prekid s poviješću. Vidi o tome: Lisa Saltzman, Anselm Kiefer and Art After Auschwitz, Cambridge University Press, New York, 1999.)

Holokaust (grčki: olokauston – žrtva paljenica, paljenje cijele životinje u obrednome činu) ili hebrejski Shoah, u simboličkome smislu odnosi se na sustavno i plansko istrebljenje Židova. Radi se o pogromu. Holokaust ima čudovišnu i neiskazivu prirodu slike goruće zemlje. Svijet u plamenu postaje pustom „spaljenom zemljom“. Tragovi su nestali, Preostalo je samo pamćenje u riječi i slici svijeta koji je otišao. Kada svijeta više nema, preostaje svjedočenje o njemu. Traganje za uništenim tragovima govora s kojim pjesnik više ne utemeljuje zajednicu kao grčki rapsodi ili poput Hölderlina svečano pjeva drugi početak naroda iz neuništiva jezika pjesnika i mislioca na ishodu pjesničke epohe postaje traumom istine samoga jezika. Ono što preostaje daleko je od utemeljenja „novoga“ svijeta. Celan kaže: moram te nositi. Koga? Svijet koji je otišao ili Tebe, neodređenog drugoga lice jednine, kojeg Lévinas u svojoj bezuvjetnoj etici suosjećanja imenuje licem apsolutno Drugoga? (Emmanuel Lévinas, Emmanuel Lévinas: The LÉVINAS Reader, (ur. S.Hand), Basil Blackvell, Oxford – Cambridge, 1989.)

Tko je taj kojeg „Ja“ moram nositi? Tko sam, napokon „Ja“ u Celanovoj pjesmi – neodređeno „Ja“ neke neodređene osobe ili netko tko se skriva iza poetskoga glasa? A što ako je taj „Ja“ zapravo ponajprije zajednički „Ja“ koji se obraća Tebi kao zajednica „subjektu“ da ispuniš svoju odgovornost i obvezu spram povijesti uništenja?

Pitanje o „Ja“ na kraju Celanove pjesme vraća nas iznova onome što Gadamer kaže o unutarnjem dijalogu ili sumišljenju pjesnika i mislioca. Subjekt u smislu osobe u razumijevanju umjetničkoga djela, u ovom slučaju Paula Celana, može se imenovati namjesnikom dijaloga. Bez njega bi razgovor, doduše, bio moguć, ali ne i nužan u svojim posljednjim mogućnostima. Bez pjesnika i njegova imenovanja svijeta sve pluta u bezobličnosti i anonimnosti postojanja. „Ja“ se u pjesmi odnosi na „Mi.“ Ipak, nije to onaj „Mi“ u smislu bezimene kolektivne odgovornosti za svjedočenje o svijetu koji je otišao. Die Welt is fort…Što znači otići? Može to biti put bez povratka, neponovljivost povijesti. I doista, čemu svjedočenje o onom što je otišlo i prošlo ako u tom svjedočenju nema nade ili očekivanja da će se svijet ipak nekako na kraju vratiti? Rekli smo već, Celan je pjesnik bez mesijanske nade u spas. Ako postoji nešto spasonosno uopće nakon katastrofe, tada se to nalazi u biti jezika. Neuništivost i nerazorivost jezika dolazi otuda što se jezik obnavlja poput Feniksa pregorijevanjem metafizičkih granica. Celan je bio na putu spram apsolutnoga pjesništva. A ono više ne pjeva o svijetu, nego iz biti samoga jezika uspostavlja svijet od kristala i fraktala razorenog svijeta. Heidegger na jednom mjestu rasprave o jeziku, baveći se interpretacijom pjesme Georga Trakla „Zimska večer“ (Ein Winterabend), kaže da se svijet razumije iz četvorstva zemlje i neba, božanskoga i smrtnika:

„Riječ ‘svijet’ više se ne rabi u metafizičkome smislu riječi. Ne označava se svijetom ni sekularizirana predstava univerzuma prirode i povijesti, niti se njome ne misli na teologijsku predstavu stvaranja (mundus), a još manje na puku cjelinu bića (kozmos).“ (Martin Heidegger, „Die Sprache“, u: Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2007., 14. izd., str. 23-24.)

Kada se svijet razumije ne-metafizički, nalazimo se u kraljevstvu jezika. S jezikom smo u posljednjem utočištu i zavičaju (domovini) čovjeka pred prijetnjom bezavičajnosti bitka. Apsolutno pjesništvo pjeva na svijet kao tuđinu, a ne pjeva o svijetu onoga stranoga i nepoznatoga. Celan preuzima zadaću koja se nalazi s onu stranu ljepote i uzvišenosti pjesništva. Tu riječ, kao što ćemo vidjeti u sumišljenju s njegovim govorom zahvale „Meridijan“ iz 1960. godine na dodjeli nagrade Georg Büchner, poput Heideggera iz njegovih predavanja o Hölderlinu, drži presudnom za povijesnu sudbinu čovjeka. Pjesništvo čini „bit“ umjetnosti. A kada se jezik prisjećanja i zahvale (An-denken/An-danken) više ne može održati bez pukotine između pjesme i govora samoga događaja, tada veliki užareni svod postaje granicom između svijeta i tuđine. Strahotni događaj uništenja Židova u Auschwitzu ne može se svesti na bilo što u povijesti. Analogije više ne vrijede. Zato se jezik nužno više ne može vratiti simboličkoj moći izricanja samoga događaja. To je ono najstrašnije. Lyotard to naziva strašnijim od same smrti. Svijet nakon katastrofe ne može se više izgraditi na istim metafizičkim temeljima. A time je nada i vjera u apsolut (Boga?) postala nevjerodostojnom.

Samo jezik drukčijega mišljenja, u sebi dostojan veličajne tradicije Zapada (od Grka, Latina, Židova, srednjega vijeka, Shakespearea, Hölderlina do Celana), pronosi pjesništvo u nadolazeće. Svjedočenjem o tragovima jezika kao apsoluta pjesništvo spašava svijet od mračne tuđine. Nije to utjeha, ali niti bijeg riječi u vlastite odaje ljepote. Mesijanski zaziv u Celana zauvijek gubi svoju tajnu moć. Umjesto njega sam jezik njemačke sudbine postaje jezikom žrtve i svjedočenja kao što slika „spaljene zemlje“ (Nigredo) u Kieferovim slikama postaje strašnijom od događaja nacističkoga spaljivanja Židova pod velikim užarenim svodom. Apsolutno pjesništvo u vlastitome kazivanju zaziva jezik slobode i sudbine: Svijet je otišao, moram te nositi.

Međutim, u dvoznačnome putu mišljenja kao prisjećanja i zahvale (An-denken/An-danken), ono što se ima (pro)nositi u nadolazeće ne može biti zaboravljeno. Gubitak sjećanja nadomještava stroj pamćenja. Nezapisano se ne pamti. Ali upravo stoga samo prisjećanje na događaj u njegovoj nesvodljivosti na bilo što prethodeće mu zahtijeva drugi rad sjećanja. Nositi nešto pretpostavlja lakoću i težinu tereta. Nositi sjećanje na događaj znači (pro)nositi glas o događaju samoga kraja svijeta i njegova postanka tuđinom. Ispravak glasi, kako već rekosmo: nije svijet postao tuđinom, nego je tuđina postala svijetom. U čemu je razlika? Samo u tome što svijet u svojoj otvorenosti obzorja već uvijek jest jezik u svojoj slobodi. A slobodu ne možemo odrediti ničim izvanjskim kao što jezik ne možemo okovati verigama i kad služi ropskim svrhama ne-slobode. Otvorenost svijeta počiva u biti jezika. Bez te otvorenosti ne postoji mogućnost umjetnosti. Bez pjesništva, pak, ne postoji mogućnost da umjetnost može otvoriti novi svijet u njegovoj singularnosti. Odnos između svijeta kao pjesništva odnosno umjetničkoga događaja i tuđine kojom se svjetovnost svijeta pretvara u „spaljenu zemlju“ nije recipročan. Štoviše, riječ je o autentičnome i vulgarnome razumijevanju bitka i vremena. Iako se čini da uvijek postoji mogućnost više alternativa u izlazu iz tjesnaca, uvijek je ipak samo jedan pravi put. Svi drugi ne vode nikamo. Taj put je put otvorenosti i slobode jezika. Na njemu eksperiment ima snagu igre životne moći. Pjesništvo proizlazi iz duše svijeta (psyché). Zašto se pjesništvo pokazuje tako usudno vezano uz događaj otvorenosti svijeta? Heidegger u raspravi o jeziku kaže da jezik govori. Čovjek se shvaća namjesnikom govora, a ne njegovim subjektom. (Martin Heidegger, „Die Sprache“, u: Unterwegs zur Sprache, str. 20.)

Kada jezik govori, tada se čovjek pojavljuje u otvorenom svijetu. Svjetovnost svijetu podaruje mišljenje u svoja dva načina pojavljivanja (An-denken/An-danken). Kao drugo mjesto ili boravište susreta neba i zemlje, božanskoga i smrtnika svijet se vrti u krugu vječno istoga. Pjesništvo, pritom, čini bit jezika jer se svijet iz područja svakodnevna govora o svijetu uzdiže do pjevanja „na“ svijet sam. Drugim riječima, pjesništvo nije tek drugi oblik uzvišenoga govora ponad stvari svakodnevice, nego se pjesmom (pro)nosi glas o smislu samoga svijeta u njegovoj otvorenosti. Sve su umjetnosti nastale iz pjesništva kao sačinjanja onog novoga u jednokratnosti pojavljivanja. Obitavanje čovjeka nemoguće je bez poetskoga odnosa spram svijeta samog. Znači li to, međutim, da se svijet pojavljuje djelom i događajem pjesništva ili je pjesništvo tek zrcalna igra jednog drugoga svijeta?

Celanov odgovor može biti samo ovaj: kada svijet postane tuđinom ono što preostaje jest kazivanje (pjesništva). Odgovor je, dakle, hölderlinovski. U pjesmi „Veliki užareni svod“ posljednje riječi upućuju na oproštaj od staroga svijeta koji je otišao. To je doista tako. Sjetimo li se riječi iz Ivanove Apokalipse, a izgovara ih Isus Krist: „Jer stari svijet prođe; Gle, sve novo činim“ (Knjiga Otkrivenja, 24: 4), tada se ono što preostaje pokazuje iz nadolazećega. Otok Patmos pritom ima simboličku moć imenovanja onoga što je izrečeno u Pismu: (a) kao testament i (b) kao poslanstvo apsolutno novoga i drukčijega svijeta. Ali ono što dolazi nije drugo negoli ono što je bitno u svezi s onim prošlim. Svijet koji je otišao ne može otići zauvijek u ništavilo. Preostaje sjećanje i pamćenje. Bez toga pjesništvo ne može više pjevati, kao što rijeke ne mogu teći bez snage svojega izvora. (Pro)nositi glas o događaju svijeta koji je otišao znači, dakle, svjedočiti o događaju poetskim jezikom nadolazećega. Težina je tog poslanstva neizmjerna.

Celan ne ostavlja nikakve sumnje u to da pod velikim užarenim svodom sloboda i kontingencija čovjeka iziskuju stvaranje „novoga“ svijeta svjedočenjem o onom koji je otišao. Kako se to može uopće očuvati, kojim mnemotehnikama jezika valja tragove „spaljene zemlje“ vratiti u prisutnost bez najveće težine traume od koje strašnijega događaja nema niti ga se može zamisliti? Tuđina ovladava svijetom ponajprije stoga što svijet više ne može biti metafizički sklop bitka-Boga-kozmosa-čovjeka nakon što je sama „bit“ tog sklopa, njegovo unutarnje ustrojstvo, nestala u ništavilu. Gubitak „biti“ samoga svijeta ogleda se u postajanju jezika tehničkim sredstvom komunikacije između sustava i funkcija, a ne više između ljudi u zajednici. Celanovo pjesništvo nužno mora biti protuotrov kako preobrazbi svijeta u „prozu“ svakodnevice, tako i samorazumljivosti govora poezije koja se uvijek obraća Drugom. Ono što je glavni problem suvremenoga svijeta tehnosfere jest to da Drugi zapravo uopće ne postoji. Drugi se pokazuje fikcijom i tlapnjom mesijanske nade u spas na kraju povijesti. Nemogući susret „Ja“ i „Mi“ s onime što zajednicu omogućuje dolazi iz jezika. Celan pokazuje da je susret s tajnom Drugoga apsolutna nemogućnost bez ponovne izgradnje jezika kao prisjećanja/zahvale (An-denken/An-danken). Nositi Tebe, pronositi glas o svijetu koji je otišao, znači ponajprije otvoriti mogućnosti odnosa spram Drugoga koji više ne postoji. Razaranje Drugoga rezultat je užasa u kojem se poklapaju tehnička bit novovjekovnoga mišljenja i onoga bezličnoga. To se odnosi na masovan opstanak naroda u formi bezuvjetnoga subjekta rada. Istinsko lice te sveze tehnike i mase jest čudovišna normalnost neljudskoga u događaju banalnosti zla. Hannah Arendt tako je odredila „zagonetku“ i „tajnu“ izvršitelja nacističke politike istrebljenja Židova. (Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu: Izvješće o banalnosti zla, Politička kultura, Zagreb, 2002. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić)

Tko govori o Drugome, mora u sebi otvoriti bezdan ravnodušnosti spram mašinerije zla uopće. Drugi se mora iznova roditi u susretu bez nasilja Trećega – politike i ideologije, države i društva – da bi svijet imao pravo govora o istini kao otvorenosti.

Težnja za apsolutnim pjesništvom, kako ćemo u nastavku vidjeti baveći se poetskim govorom „Meridijan“, jest put spram apsolutno Drugoga (svijeta?). Kada tuđina zavlada svijetom, kada se zacrni taj veliki užareni svod, u času najstrašnijem od svih mogućih, moram te nositi. No, svijet kao tuđina znači još nešto mnogo strašnije. U pjesmi „Rešetka jezika“ Celan pjeva: (Kad bih bio kao ti. Kad bi bila kao ja. Nismo li stajali pod jednim pasatom? Stranci smo.) (Paul Celan, Poezija, str. 163.)

Biti strancima u napuštenome svijetu tuđine ujedno je osuda na izgnanstvo i kontingencija izbora. Stranac u tuđini? Svijet kao tuđinu nastanjuju stranci. Nesvodljivost Drugoga proizlazi samo otuda što je Drugi apsolutni stranac kako onome drugome tako i samome sebi. Svijet je otišao, moram te nositi. Nije ovdje riječ o „trebanju“ u smislu ideala i vrijednosti, neke norme koju se treba poštivati iz običaja i kulture. Sve je na apsolutnoj zapovijedi. A ona u sebi povezuje nužnost slobode i mogućnost kontingencije. Nositi ovdje ne označava nipošto muku križa za povijesne događaje od prve (arheologijske) do posljednje (eshatologijske) postaje. Ne, moram te nositi postaje više od etičko-estetske zapovijedi onoga što slijedi iz nadolazećega. Moram te nositi predstavlja neopozivi zahtjev jedine i jednokratne mogućnosti druge povijesti koja dolazi iz biti pjesništva. Prijelaz iz etike u apsolutno pjesništvo koje nigdje ne postoji najveći je zahtjev uopće koji se postavlja pred čovjeka. To je ono što ima moć u-topije. (Jacques Derrida, „Shibboleth: For Paul Celan“, u: Sovereignties in Question: The Poetics of Paul Celan, Fordham University Press, New York, 2005., str. 11.)

Ne-mjesto se nalazi nigdje i posvuda poput odredbe Boga u mističnome govoru Angelusa Silesiusa: Bog je bezglasno Ništa, ima ga posvuda i nigdje. Svjedočenje o događaju postaje tako događaj svjedočenja o smislu povijesnoga poslanstva. Iz njega mišljenje u svoje dvije forme (An-denken/An-danken) otvara prostor-vrijeme svetkovini jezika. Kako izaći iz rešetke jezika u otvorenost svijeta? Kako otvoriti vrata svijeta koji je postao tuđinom ako je Drugi tek stranac u ničijoj zemlji?

2. Tajna susreta

Zahvalni govor „Meridijan“ pripada biti pjesništva. Za Celana, kao i za Heideggera, pjesništvo čini bit umjetnosti. Utoliko se govor ne razlikuje od jezika kao što lučimo izgovoreni tekst od napisanoga. Govor pripada jeziku, jer jezik govori. Ali oboje, ne u metafizičkom smislu prvenstva jezika nad govorom, proizlazi iz onog što povezuje jedno s drugime. Riječ je o kazivanju. Glazba i ritam govora odjekuje u jeziku. Celanov je jezik kazivanja njemački jezik. Ali on ne dolazi iz njegova etnocentričnoga kruga radijacije poput Hölderlina, iako duhovno sa Celanom okončava njemačko povijesno poslanstvo poetskoga utemeljenja svijeta kao otvorenosti u samoj tuđini. Celan dolazi iz kozmo-decentrirane entropije jezika, kao što svojim životnim slučajem potvrđuje ono što pjeva u već navedenoj pjesmi „Rešetka jezika“: Stranci smo. Nikad ne smijemo zaboraviti da se identitet zapadnjačkoga mišljenja povijesno razvija u spiralama epoha: da, naime, ono grčko kao i ono židovsko i ono latinsko u kršćanstvu nije ništa drugo negoli heterogenost Istoga u razlikama. Njemačka „sudbina“ kao poslanstvo naroda mislioca i pjesnika okončava s Celanovom apokaliptičkom poemom o događaju dijaboličkoga užasa u Auschwitzu. Žrtva, Drugi, Stranac (Židov) govori duhovnim testamentom razorene metafizike Zapada. Iskazuje se ono neizrecivo i čudovišno u poetskome vrhuncu kraja pjesništva, u poemi Fuga smrti. (Vidi o tome; Theo Buck, „Paul Celan, Fuga smrti“, u: Paul Celan, Crna mostarina, Meandar, Zagreb, 2011., str. 258-271.)

Možda bi valjalo riskirati na tragu Heideggera, a to pripada unutarnjem habitusu Celanova pjesništva, nešto uistinu još nedovoljno razloženo u sumišljenju upravo Heideggera i Celana. Ali, to sumišljenje ne odvija se u izravnome dijalogu jednoga s drugim, već je posredovano trećim – Derridom. (Jacques Derrida, „Majesties“, u: Sovereignties in Question: The Poetics of Paul Celan, str. 108-134.)

Razvit ćemo, dakle, ovu pretpostavku. Aletheia kao temeljna riječ grčkoga mišljenja, koju Heidegger pripisuje istini bitka, završava kao apokalipsa. Istina kao razotkrivenost (bitka) umjesto dovršenosti i ispunjenosti epohe u smislu početka i kraja onoga Istog okončava kao kraj istine i kraj razotkrivenosti u svijetu kao apsolutnoj tuđini. Bezavičajnost svijeta, otuda nužno i neizbježno, postaje ono što Derrida u svojim tekstovima u različitim prigodama naziva „apokalipsom bez apokalipse“, nemogućom u-topijom, putom u nemoguće. Celanovo apsolutno pjesništvo kakvo zahtijeva u poetskome govoru „Meridijan“ upravo je to, ali u obrnutome slijedu – apokalipsa kao aletheia.

Ako je u pjesmi „Veliki užareni svod“ tuđina postala svijetom, pa preostaje za budućnost tek svjedočenje neiskaziva događaja strašnijega od smrti, onda je ton i inkantacija „Meridijana“ put iz tuđine u ono apsolutno Drugo i drukčije. Put vodi u nemoguće. Govor s kojim Paul Celan zahvaljuje 1960. godine na nagradi Georg Büchner pripada onome što imenujemo autentičnim govorom pjesništva. Rijetko je uopće pronaći sličan govor. „Meridijan“ nije esej, ali nije ni poetizirana refleksija o pjesništvu, kao što nipošto svoj smisao ne iscrpljuje u nečem bliskom paraboli, toliko drage Kafki. Doduše, na jednom mjestu će se citirati ono što Walter Benjamin kaže u eseju o Kafki, navodeći pak Malebranchea. Što je to bit koncentracije u procesu pamćenja događaja? No, prije toga u govoru o pjesništvu, pjesma se određuje „tajnom susreta“ i težnjom prema Drugome:

„Pjesma teži drugomu, ona to drugo treba, potreban joj je nekakav nasuprot. Ona ga traži, obraća mu se.



Pjesmi koja se upućuje drugome svaka je stvar, svaki čovjek lik toga drugoga.



Pozornost koju pjesma pokušava podariti svemu što je susreće, njezin oštriji osjet za podrobnosti, za obris, za strukturu, za boju ali i za ‘trzaje’ i ‘nagovještaje’, sve to vjerujem nije tekovina oka što se natječe s danomice savršenijim aparatima (ili što bi ih htjelo sustići), već tekovina koncentracije, kojoj su neprestance na pameti svi naši podaci. ‘Pozornost’ – dopustite mi da ovdje navedem Malebrancheovu riječ, prema eseju Waltera Benjamina o Kafki, ‘pozornost je prirodna molitva duše’.“ (Paul Celan, „Meridijan“, u: Crna mostarina, str. 238.)

Oko je organ duše, a duša potrebuje „pozornost“ koju nadzire upravo jezik. Što se u pjesmi obraća Drugome kao tajna susreta nije ništa drugo negoli ono što omogućuje pjesmu kao i mišljenje prisjećanja-zahvale (An-denken/An-danken). To je ono što čini bit umjetnosti uopće, a dolazi iz biti pjesništva – događaj. Vidjet ćemo kako se u Celana događaj ne smješta izvan jezika. Tada bi pjesništvo bilo u službi predmetnosti već uvijek prisutnoga svijeta kao njegov „i-realni ili nad-realni“ prikaz i predstava. No, Celan nadilazi bilo kakvu metafizičku auru umjetnosti. Uostalom, tradicija prikazivanja i predstavljanja stvari i pojava u svijetu datira još od Platona. Za razliku od toga pjesništvo pripada u događaj. Umjetnost stoga nema nikakvu funkciju niti je instrument bilo kakve druge svrhe, ma koliko ta svrha bila etički uzvišena ili estetski autonomna. U „Meridijanu“ pjesništvo se čak smatra prethodećim putem mišljenja za svekoliku umjetnost.

Kada nema svijeta u metafizičkome razumijevanju odnosa biti i pojave, tada u središte dolazi jedna druga „molitva duše“, a s njom i posve drukčiji prostor-vrijeme nadolazećega mišljenja. Taj prostor-vrijeme Celan naziva utopijskim. Začudna sveza između utopije i zahtjeva apsolutnoga pjesništva upućenoga Drugome kao strancu u tuđini svijeta proizlazi iz mogućnosti događaja samoga pjesništva. Ono se sabire u „svetome trojstvu“ otvorenosti, praznine i slobode. (Paul Celan, „Meridijan“, u: Crna mostarina, str. 239.)

Sve tri riječi nisu poredane nasumce. Mora postojati neka zagonetna sveza među njima. Čitava Celanova poetska anabaza, o kojoj neizravno progovara i u ovome zahvalnome govoru, usmjerava se spram nepostojećega mjesta drugoga događaja. Sada tom događaju više ne prethodi bitak, već pjesničko svjedočenje o putu prema nemogućem. To je ona pjesma za koju Celan kaže da je zapravo nema. Ako je nema, o čemu se u pjesništvu nakon kraja pjesništva još uopće radi? (Je li Hölderlin doista posljednji pjesnik kraja metafizike?)

„Meridijan“ se obraća Drugome kojeg nema. I baš zato što ga nema, kao što nema one apsolutne pjesme, Celanova „lirika“ ono čega nema dovodi do pjesme. Ništa i ništavilo, ali ne u smislu negacije i privacije bitka već u iskonskome smislu podarivanja i pružanja Ništa i ništavila kao „događaja“, nikad i nigdje nije iskazano poetskim jezikom u sebi već hermetički postavljenoga u rešetke i razlomljenoga u kristale i fraktale. Na Leibnizovo pitanje: „Zašto radije bitak, a ne ništa?“ u Celanovu se pjesništvu tijekom godina, otpočevši s Makom i pamćenjem (1952.)i Ničijom ružom (1963.), odvija dijalog s neizrecivim. Za razliku od pojma uzvišenoga u tradiciji novovjekovne estetike od Burkea, Kanta do Lyotarda, čini se da neizrecivom treba pristupiti drukčije negoli mišljenjem prikazive neprikazivosti. U neizrecivome se ne skriva ništa drugo negoli Ništa kao ta ničija ruža, jer je neizrecivo nepredstavljivo i neprikazivo onime što umjetnost kao čudovišni događaj sličnosti, reprodukcije, simulacije i imitacije već uvijek postojećeg bitka iznosi na vidjelo. Ako je tome tako, onda Celanovo pjesništvo možemo odrediti kazivanjem-zazivanjem apsolutne pjesme kao pukotine u onom što određuje umjetnost od iskona. To je mimezis i reprezentacija. Na tom je tragu, uostalom, Celan sumislio s Heideggerom. I zato je poput Hölderlina kao pjesnika pjesništva u „Meridijanu“ otvoren put u nemoguće – u događaj koji otvara samu tuđinu i bezavičajnost svijeta. Celan nije „pjesnik pjesništva“ kao Hölderlin, već kraja pjesništva kao umjetnosti prikazivanja-predstavljanja svijeta samoga na svojem kraju. Pjesnik ne pjeva o svijetu katastrofe. Događaj neizrecivoga on izriče jezikom nepredstavljivoga i neprikazivoga u čudovišnosti događaja strašnijega od smrti. Time se ne smjera u zabranjenu zonu uzvišenoga. Posve suprotno, s događajem pjesništva nakon „kraja umjetnosti“ kao mimezisa i reprezentacije, Celanu preostaje samo još opjevati otvorenost, prazninu i slobodu riječi same. U pjesmi iz zbirke Mak i pamćenje (1952.) naslovljenoj „Korona“ pjesma pjeva o vremenu onog nadolazećega. Celan kaže: Vrijeme je da bude vrijeme.(Paul Celan, Poezija, str. 35.

Korona je vreteno vremena. To je ona kružnost sfera u kozmičkome i prirodnome tijeku i toku što se pojavljuje kroz svoje tri ekstaze prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Pjesništvo iznosi u događaju ekstatičnost vremena. Ono izlazi iz sebe s pomoću riječi koja oslobađa vrijeme trenutka i pritiska sadašnjosti. Iznoseći se u događaju ekstaze prisutnosti pjesničkom riječju svijet se nadilazi. Što je ovdje zagonetkom i tajnom od početka nastanka riječi poiesis i tehné za bit umjetnosti u Grka jest odnos riječi i vremena. Sklapajući i sklepajući riječi pjesnik pjeva o onom što je već uvijek bilo kao da je „ovdje“ i „sada“. Sjetimo se prizora kada Odisej u svojem povratku na Itaku svraća kod Feačana i na dvoru njihova kralja sluša rapsoda kako pjeva o patnjama njegovih drugova i njega samoga pod zidinama Troje. Odisejev skriveni plač u sebi otvara zagonetku suza nad onime što se dogodilo prvi puta u prošlosti kao ono realno, a drugi puta u pjesmi kao ono simbolički. Vrijeme simboličkih suza uvijek se odnosi na prisutnost događaja iz prošlosti. Vraća se ono što je već bilo u sadašnjost zahvaljujući umjetnosti kao tajni reverzibilnosti vremena. To je ono vrijeme koje nastaje oživljavanjem i uživljavanjem u bit jezika. Pitanje datuma, označavanja trenutka u vremenu, traga i zapisa, imenovanja i potpisa postaje utoliko vremenovanje pjesme u govoru (trenutka) i jeziku (nadolazećega). Vrijeme o kojem govori Celan nadilazi vulgarnu aktualnost i prolaznosti stvari „u“ vremenu. Misliti „na“ vrijeme znači misliti „na“ događaj stvaranja svijeta iz biti pjesništva. U pjesmi „Voda i vatra“ iz već spomenute prve Celanove zbirke Mak i pamćenje ove su riječi uklesane u vječnost: Misli na vrijeme kad se noć s nama uz brdo penjala/ misli na vrijeme /misli da sam bio što sam/majstor zatvora i kula/ dah u tisama, pilac u moru/ riječ, prema kojoj si sagorijevala. (Paul Celan, Poezija, str. 74.)

Stoga govor kao što je „Meridijan“ nije traktat o tom događaju riječi na ishodu mogućnosti pjevanja o metafizičkome okružju svijeta. Radi se o onom istome što Heidegger pred kraj života zapisuje o tajni susreta sa slikarstvom i poetskim mišljenjem Paula Kleea. Ne-metafizička umjetnost ne može biti predstavljena niti prikazana drukčije negoli u slikarstvu pukotinom između apstrakcije i figuracije, bojom iskona i sutona, bojom otvorenosti i zalaska svjetla na obzorju, velikim plavetnilom u tamnini svijeta. Ne-metafizička umjetnost u sebi ima poetsko podrijetlo. Pjesništvo je uvjet mogućnosti bezavičajnosti i tuđine zato što pjeva otvorenost bitka u praznini bića. Sloboda koja to omogućuje nije „pjesnička sloboda“ izmišljanja metafora i simbola u modernome (automatskome ili spontanome) pjesništvu. To je sloboda u samoj „biti“ događaja. Zato će biti gotovo sudbinski povezano ono što čini Kafka u svojoj „prozi“ s onime što čini Celan u svojoj „poeziji“. Metafore i simboli ništa više ne znače. Oni su strano tkivo iz odavno prošloga svijeta koji je otišao, ali nam je u baštinu ostavio teret slobode koji moramo naučiti nositi dalje na svojim leđima.

Pjesništvo bez metafore i simbola na putu je prema apsolutnome pjesništvu s onu stranu bitka i Ništa. Kazivanje-zazivanje same Pjesme u doba kraja mogućnosti pjesništva u tehničkome svijetu znači samo to da je u iskonskome smislu sveze tehné i poiesis kad je riječ o umjetnosti sada stvar postala posve jednoznačnom. Poiesis je sveden na tehné. Poezija postaje tehničkim jezikom znanosti u eksperimentu sa svijetom kao tuđinom. Otuda podrijetlo onoga što se u Celanovu slučaju od prvih pjesama do „Meridijana“ pokazuje razvitkom ideje o katastrofi. Kada apokalipsa postaje aletheia, tada nije riječ o otvaranju novoga svijeta, već o zatvorenosti staroga u svim njegovim iscrpljenim mogućnostima. Katastrofa označava čudovišan događaj opustošenosti zemlje i neba, besmrtnika i smrtnika. Ono što ukrižava ovo četvorstvo jest utopija nemogućega. Meridijan na kojem se zbiva tajni susret pjesme s njezinim apsolutno Drugim, onim „svetim Drugim“ koji nije ni Bog niti čovjek, jest ono neljudsko samo kao kraj čovjeka i mogućnost druge povijesti. (Philippe Lacoue-Labarthe, Poetry as Experience, str. 48-49. Lacoue-Labarthe u suptilnoj analizi „Meridijana“ pokazuje da Celan pjesništvo shvaća kao „spazam ili sinkopu jezika“, a to znači da je pukotina u samome jeziku umjetnosti ono što pjesništvo čini ujedno poroditeljicom svih umjetnosti i najčudovišnijim događajem samoga jezika. Bez te pukotine ili suspenzije jezika kao onog neljudskoga u čovjeku što ga, paradoksalno, čini čovjekom, ne postoji mogućnost otvorenosti povijesti, a tako ni dodira s mjestom „uzvišenoga“, ili onime što Celan u „Meridijanu“ naziva pjesmom koje nema, ali je njegovo pjesništvo na putu te najviše od svih nemogućnosti.) Poput Hölderlina, ali bez mesijanske nade u spas, Celan još samo vjeruje u spasonosnu moć Riječi oslobođene „umjetnosti“ kao prikazivanja-predstavljanja onoga što smo nazivali svijetom, a što je otišlo: Svijet je otišao, moram te nositi.

Događaj otvara pjesmi njezin prostor. No, uz otvoreni prostor pjesma uranja u posvemašnju prazninu. Reći da nešto „izvan“ pjesme određuje ritam i ustrojstvo pjesme ne čini se padom u opskurni realizam tehničkoga doba. Pjesmu otvara upravo taj događaj uništenja i razdora svijeta. Tuđina čak više nije svijetom postala. Ima nešto strašnije od smrti, kao što ima nešto praznije od praznine i ništavnije od ništa. To je ono mjesto događaja ovoga majestetičnoga ništavstva, koje Celan više ne smatra obodom kruga onog što je preostalo od života. „Ono“ samo nastanjuje prazno središte pjesme. Prazno je središte ujedno i prazno svetište govora. Kako onda zazivati svijet ako više nema zrcalnoga četvorstva igre neba i zemlje, božanskoga i smrtnika u toj praznini neizmjernoj? Ne, to nije Celanova stvar pjesništva. Radi se o zazivanju događaja u kojem se Ništa (ne) pojavljuje u protupojmu pjesme. Mišljenje kao prisjećanje i zahvala (An-denken/An–danken) suočeno je s pomicanjem granice (hora) u unutarnji krajolik duše svijeta. Govor se, dakle, bavi pjesništvom i umjetnošću kao događajem otvorenosti, praznine i slobode, a eliptično se dotiče Büchnerovih komada Woyzeck i Leonce i Lena. Već na početku Celan izriče nešto uistinu zapanjajuće. Naime, umjesto da poetski definira umjetnost na tragu velikih filozofa i pjesnika, put prema umjetnosti (nemogućega) ide kroz promišljanje preobrazbe likova i jezika u kojima se umjetnost pojavljuje.

To su Meduzina glava, majmun kao marioneta i roboti. Kao što Derrida izvodi u interpretativnome čitanju Celanova „Meridijana“, ovdje se susrećemo s dva u biti ista, ali različita pojma/riječi za put prema apsolutnome pjeništvu: stranac i tuđina. (Jacques Derrida, „The Majesties“, u: Sovereignties in Question: The Poetics of Paul Celan, str. 109.) U kakvoj su svezi Meduzina glava, majmun kao marioneta i automati sa strancem (Fremde) i tuđinom (Unheimliche)?

„Umjetnost je, sjećate se, neko marionetsko, neko jampsko-petostopno, i – a to je svojstvo dokazano i mitološkim ukazivanjem na Pigmaliona i njegovo stvorenje – jalovo biće. /…/ O, dame i gospodo, nema jednom za svagda vazda utvrđenog imena, no ja vjerujem da je to…pjesništvo.

‘ – ah, umjetnost!“

‘…Osjećaj da ono što je stvoreno posjeduje život, to stoji iznad obojega, i jedini je kriterij u stvarima umjetnosti.’ /…/

Moje dame i gospodo, pogledajte molim vas: ‘Čovjek bi rado bio Meduzina glava…’, kako bi pomoću umjetnosti ono prirodno pojmio kao prirodno! Naravno, tu stoji čovjek bi rado bio, a ne: ja bih rado bio.

To je iskorak iz ljudskoga, izlazak u područje odvraćeno od ljudskoga a nelagodno – isto ono područje u kojemu se udomaćenim čini lik majmuna, automati i – ah, umjetnost.“ (Paul Celan, „Meridijan“, u: Crna mostarina, str. 229, 231, 232, 233.)

…I…ah, umjetnost! Taj, ah, koji Celan izgovara na kraju nije patetična stilska figura oplakivanja il tek uzdahom za nešto nedohvatljivo uzvišeno što je poput svijeta već otišlo. Umjetnost nije prošla niti otišla. Ali da se radi o njezinoj bitnoj mijeni u tehničko doba, o tome svjedoči navedena prispodoba o Meduzinoj glavi, majmunu kao marioneti i automatima. Stranac u napuštenome svijetu kao tuđini nije netko tko dolazi iz nepoznata u poznato, kao što Platonov Stranac (ksenos) dolazi u polis, Atenu, u dijalogu Sofist i postaje označen onim pridjevom koji Heidegger rabi u oznaci bitka i bitka tubitka (Dasein) u doba nihilizma. Riječ je o tuđini i bezavičajnosti (Unheimlichkeit). (Martin Heidegger, „Brief über den ‘Humanismus’“, u: Wegmarken, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1978. 2. dupunjeno i pregledano izd., str. 311-360.)

Stranac i bezavičajnost kao tuđina su tubitak i bitak već bitno obesvjetovljenoga svijeta. Biti u odnosu spram Drugog pretpostavlja da se Drugi mora konstituirati kao stranac ili nesvodljivo Drugi, a to znači da se uopće ne može konstituirati Drugim iz poznata svijeta. Drugi kao stranac u bezavičajnosti svijeta kao tuđine više nije Netko uistinu Drugi. Sada je to Nitko u ništavnome svijetu kao tuđini. Potencijalno Nitko u ničijoj zemlji, u kojoj cvate ta čudovišna ničija ruža, može biti Svatko. Celan u „Meridijanu“ govori o onom što se događa sa svijetom kada umjetnost više ne može biti shvaćena protutežom prirodi (fizis), već postaje ono natprirodno i neprirodno kao čudovišno (Unheimlich). Podrijetlo umjetnosti koje dolazi iz pjesništva leži stoga u neljudskome. No, u samoj prirodi spram koje se umjetnost pojavljuje neprirodnom, postoji mogućnost nastanka umjetnog kao neljudskoga. „Meridijan“ uistinu predstavlja navlastiti Celanov dijalog s Heideggerom. I zato će se prirodom u značenju parmenidovski shvaćena bitka zvati ono što pripada podjednako opsesijama Rousseaua kao u Hölderlinovoj poemi, tako i rodnim mjestom čudovišnoga i bezavičajnoga u pjesništvu i umjetnosti – njemačkoj romantici. Nasljeđe je njemačke romantike bjelodano u Freudovu i Heideggerovu razumijevanju pojma Unheimlich, osobito u slučaju Freudove analize E.T.Hoffmanove pripovijesti „Pješčuljak“ (Der Sandmann iz 1817.), gdje marioneta ili lutak postaje fantastično čudovište u grozomornome krajoliku snoviđenja i jave. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Čudovišno: Kraj čovjeka i zadaća umjetnosti“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 13-63.)

Pogledajmo još jednom što Celan prispodobljuje pojmu umjetnosti, dakako, u aluziji na Büchnerova dramska djela. To su Meduzina glava, majmun kao marioneta i automati. Prvo se odnosi na ono hibridno mitsko čudovište, drugo na igračku za djecu, a treće na stroj koji sam sebe pokreće. Umjetnost, dakle, pripada neljudskome. Ono strano i tuđinsko, bezavičajno ne nalazi se nigdje drugdje negoli u pokušaju da se ono „prirodno“ oponaša i predstavlja s pomoću nečeg drugoga. Ne oponaša se s pomoću nekog Drugoga. U tome je bitna, „ontologijska“ razlika između pjesništva i umjetnosti. Dok pjesništvo ne oponaša i ne predstavlja svijet kao takav, već ga iskonski stvara u događaju „tajnoga susreta“ sa zagonetkom kao tajnom života, umjetnost je ne-prirodno oponašanje i predstavljanje. S umjetnošću dolazi metafora i simbol, alegorija i montaža već uvijek iskrivljene zbilje. Ona je utoliko stvarnija od stvarnosti ukoliko se umjetnost postavlja iluzijom života u najvećem dosegu svojeg privida. Netko drugi može biti samo apsolutno Drugi. To je ona pjesma koje nema, jer baš ona predstavlja tajnu susreta s Riječju u svojoj svjetovnoj ništavnosti. Nešto drugo je uvijek čudovišno tuđe i otuda „blisko“. Razlog leži u tome što se Meduzina glava, majmun kao marioneta i automati nalaze u mimetičko-reprezentacijskom odnosu spram otvorenosti, praznine i slobode. Derrida ističe upravo taj „protu-čin“ same slobode u naravi umjetnosti kao simulacije i imitacije prirode. Priroda s pomoću umjetnosti gubi svoj karakter neljudskoga i postaje „udomaćena“ poput pitome zvijeri. Svo troje u nizu od mitologije, dječje zabave kao satire ljudskog postojanja do automata tvore povijesni razvitak umjetnosti. Od kozmičke igre do antropološke bajke, od patnje stvaranja do boli utjelovljenja kreće se njezina putanja. No, ono što u Celanovu mističnome trojstvu kao protuteži Hegelovu razvitku apsoluta povijesti pada u oči jest nešto uistinu proročanski. Vizija o nadolazećem, unatoč „vjeri“ u poetsku spasonosnu Riječ sa stajališta ovremenjene vječnosti, više se ne nalazi u mitsko-religijskome svijetu tragedije i komedije u odnosu bogova, Boga i čovjeka. Bogovi se više nikad vratiti neće.

S prirodom je gotovo. Preostaje samo „apokalipsa bez apokalipse“, stanje tehnosfere u kretanju do vlastita kraja u kozmičkome bezdanu. „Istina“ u bezavičajnosti bitka i vremena leži u onom Trećem. Automati ili roboti, čista posthumana logika preobrazbe živoga u neživo, tehnogeneza neljudskoga (svijeta) u sebi pohranjuje poiesis na taj način da ga dovodi do krajnjih granica smislena govora „o“ nečem kao nečem i o ničem kao ničem. Kada se to događa u tehničko doba kraja povijesti, tada se „tajna susreta“ između stranca i tuđine može razumjeti jedino na sljedeći način:

„Pjesništvo: to može značiti predah. Tko zna, možda pjesništvo prevaljuje taj put – a i put umjetnosti – za volju takve jedne mijene daha. Možda mu uspijeva – budući da se čini kako tuđina, kako ponor dakle i Meduzina glava, ponor i automati leže u istom smjeru – možda mu uspijeva razlučiti tuđinu od tuđine, možda se upravo ovdje mežura Meduzina glava, možda upravo ovdje zakazuju automati – tijekom toga jedinstvenog kratkog trenutka? Možda se ovdje, uz to ‘ja’ – uz to ovdje i tako oslobođeno i strano ‘ja’ – možda se oslobađa i još nešto drugo?



Možda je odatle pjesma ona sama…pa sad na taj ne-umjetnički, bezumjetonosni način – iznova i uvijek iznova – uspijeva ići svojim drugim putovima, dakle i putovima umjetnosti?



Možda.“ (Paul Celan, „Meridijan“, u: Crna mostarina, str. 236.)

Sada se vraćamo svjedočenju. Kada se to ne bi očekivalo, kada su sve mogućnosti možda iscrpljene, pjesništvo svjedoči „o“ svijetu koji je otišao u nepovrat povijesti. Ali ostavio nam je neizmjernu „crnu rupu“. Nakon svijesti o kraju pjesništva oponašanja i predstavljanja, a to znači svekolike prikazivačko-predstavljačke umjetnosti, nastupa vrijeme za apsolutnu tišinu riječi. Celan to naziva predahom na putu. Predah je kao i stanje-između uzimanje ili mijena daha. Tako, naime, glasi naslov njegove pjesničke zbirke. Samo tijelo pjesme u čistoj goloći i otvorenosti postaje faktična mistika susreta s tajnom. No, tajna se pokazuje u tome što se ni Meduzina glava niti majmunski smijeh marionete, tragično i komično, više uopće ne mogu smatrati mjerodavnim likovima ili formama u kojima prebiva govor-jezik umjetnosti bez obzira na tzv. autonomne diskurse razgranatih umjetnosti u moderno doba.

Još jednom se suočavamo s dijalogom s Heideggerom koji u predavanjima o prostoru, građenju, pjesništvu u doba određeno vladavinom postava (Gestell), baveći se Kleeom i Traklom dolazi do one začudne riječi Unheimlich. Ta se riječ pojavljuje kasnije u zapisima o Kleovim zapisima o biti umjetnosti – Kunstlosigkeit (bezumjetnosnost). Mjerodavni lik suvremene umjetnosti ono je bezosobno i bezumjetnosno, jer nema u sebi više ni „tko“ niti „što“. Celan ga naziva automatom ili robotom. Problem s kojim se pjesnik kao i mislilac susreće jest u tome što „tajni susret“, koji je ostao prekriven zagonetkom šutnje nakon Celanova posjeta Todtnauebergu i razgovoru s Heideggerom, ne dolazi više iz svijeta kao tuđine koji se mora otvoriti s pomoću Riječi ili će zauvijek ostati u ponoru.

Lacoue-Labarthe je svoju analizu Celanove pjesme „Todtnauberg“ zaključio iskazom kako je susret za Celana završio razočaranjem. (Philippe Lacoue-Labarthe, Poetry as Experience, str. 38.) Razlog leži u nečem što nadilazi kako mišljenje tako i pjesništvo (An-denken/An-danken). Riječ koju je tražio Celan od majstora mišljenja bila je samo jedna i jedina: Oprosti! Oprost za su-udjel u ravnodušnome promatranju, odnosno šutnji spram najstrašnijega događaja povijesti ikada, istrebljenja Židova u Auschwitzu. Riječ Oprosti! je izostala. Susret se okončao šutnjom. A ono što preostaje bilo je u Heideggera očekivanje drugoga početka iz biti umjetnosti, iz pjesništva. Misao o nadolazećem bogu onkraj metafizike značio je istodobno i dolazak novoga pjesništva: „Samo nas još jedan Bog može spasiti.“ Celan nije ništa očekivao, pa čak i kada je iskazivao vjeru u Riječ kao ono gotovo vječno što pripada pjesništvu u smislu jedne dublje spasonosne nade. U zazivanju apsolutnoga pjesništva ne radi se o vjeri u spasonosno kao mesijanski posljednji udar pravednosti i istine. Svjedočenje se odnosi na tragove upravo onoga što u „Meridijanu“ stalno izmiče i odsutno je. To su posljednje riječi iz pjesme „Veliki užareni svod“: Svijet je otišao, moram te nositi. Zastanimo još trenutak na razočaranju nakon dijaloga.

U „Meridijanu“ kao da slušamo poetski prijevod, ili bolje prepjev Heideggerovih predavanja o pjesništvu i umjetnosti od razdoblja kraja 1930-ih godina do kraja 1960-ih. Ono što je ipak, međutim, navlastito celanovski, ono navlastito poetski u distanci od mišljenja kao govora (An-denken),čini se da nije sadržano čak ni u tolikome „patosu“ nemogućega, u-topijskoga, susreta s Drugim čemu teži apsolutno pjesništvo. Poetsko navlastito jest nešto bez čega ni sam Heidegger, a niti pak Freudova psihoanaliza, ne bi imali tako moćan i zagonetan pojam gotovo neprevediv na druge (strane) jezike. To je riječ Unheimlich. Heidegger tu riječ interpretacijski izvodi iz Hölderlinova pjesništva i njegovih poetskih izvedbi grčkih tragedija, osobito Sofoklova Kralja Edipa.

Edip na Kolonu jest prognanik. On se više nikad ne može vratiti u domovinu, zavičaj, mjesto ukorijenjenosti. Kao oslijepljeni i napušteni starac, bez domovine, svjestan svojeg čudovišnoga i nesvjesnoga prijestupa granica Zakona koji povezuje nebo i zemlju. bogove i smrtnike, Edip postaje A-theos. To nije nikakva oznaka za bezbožnika u vulgarnome značenju svjetonazora zadobivena nijekanjem vjere u Boga. Naprotiv, A-theos jest netko posve izdvojen iz zajednice poput stranca i tuđinca u ničijoj zemlji. Biti bez „svoje“ zemlje znači biti osuđen na vječno lutanje u potrazi za trećom zemljom. Kafka u Dnevniku govori o nemogućnosti mesijanske nade u obećanu zemlju. Zbog toga nastaju sve patnje egzistencije čovjeka u ovoj jedinoj zemlji: …jer treće zemlje za čovjeka nema.Ako je to uistinu tako, tada se Celan u zahtjevu za apsolutnim pjesništvom nalazi poput Kafke u traganju za onim „trećim“ između dvojeg: svijeta kao tuđine i kraja mesijanske nade u povratak „druge povijesti“.

Razlika u odnosu na Heideggera jest samo u tome što Celan u svojoj vjeri u Riječ pjesništvo oslobađa stvaranja nove zemlje ili drugoga početka povijesti. S njegovim pjesništvom završava epoha apokalipse kao aletheie (povijesti). Prvi se put povijest zaustavila u katastrofi događaja pod „velikim užarenim svodom“ u Auschwitzu, a drugi puta u događaju svjedočenja o svijetu koji je otišao. Što preostaje jest ono najteže. Možda svjedočimo svojevrsnoj novoj sudbini života nakon kraja pjesništva. Življenje na rubu između apsolutne i bezuvjetne vladavine tehnike u formi posthumanoga stanja (umjetni um i život) i svjedočenja o jeziku mišljenja u formi promišljanja i pjevanja (An-denken/An-danken) kao da je jedino što preostaje. Ne, ne možemo više govoriti o otporu ni o subverziji poretka koji pretpostavlja svoje drugo lice u estetizaciji svijeta. Život na rubu svjetova tegobno je i ujedno lako preživljavanje onog što preostaje od mišljenja i pjesništva u doba koje nije više podobno za Riječ. To je doba bez riječi, vrijeme bez vremena, svedeno na prazninu između otvorenosti i slobode. To je doba tereta koji se sada nosi u posvemašnjoj vizualizaciji „treće zemlje“. Nje, doduše, za čovjeka nema, ali je stvarnosnija od svake druge zemlje. To je doba kada više nema Drugoga, jer su svi Drugi postali kao i „Ja“ – Nitko i Ništa. Naposljetku, to je doba koje Celan u pjesmi „Psalam“ ovako opjevava:

PSALAM



Nitko nas više umijesiti neće iz zemlje i gline,



nitko govoriti o našem prahu.



Nitko.



Hvaljen budi, Nitko.



Tebi za ljubav želimo



cvasti.



Tebi



usuprot.



Ništa



smo bili, jesmo, ostat ćemo,



vazda, cvatući:



Ničega ruža,



Ničija ruža.



A



tučka svjetolodušna,



prašnika nebopusta,



krune rumene



od riječi crvene što pjevasmo je



ponad, o ponad



trna. (Paul Celan, „Psalam“, u: Crna mostarina, str. 104.)

3. Ništa više…

Riječ je „sveta vatra“. S njom sve pregorijeva. Pa i ono što preostaje od privida umjetnosti: Meduzina glava, majmun kao marioneta i automati. Ništa više…

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026