Copyright ©2026 Žarko Paić

Sveti udes ljepote

O biti pjesništva

(Prvotno objavljeno u časopisu Forum, Vol. XCIV (2022), br. 7-9; str. 797-829.)

April 29, 2025
Sveti udes ljepote
Friedrich Hölderlin
Stoga dođi da gledamo u otvoreno,



Da nešto vlastito ištemo, ma kako daleko bilo.



… svagda neka mjera postoji,



Svima zajednička, iako je svakom njegova dosuđena,



Prema kojoj svatko ide i stiže dokle može. Friedrich Hölderlin, Kruh i vino

1. Jezik kao događaj

Pristupiti onome što proizlazi iz biti pjesništva kao sveti udes ljepote znači smjerno ući u gusto tkanje misaone pređe kakvu je satkao Heidegger u svojem intenzivnome bavljenju Friedrichom Hölderlinom. Nije to u 20. stoljeću bio samo ekscentrični eksces mislioca da jednom pjesniku formalno pripadnome njemačkoj romantici posveti dostojnu pozornost bez presedana u suvremenoj filozofiji, nakon čega su otpočela različita nova hermeneutičko-fenomenologijska čitanja zagonetke Hölderlinova puta u kazivanju o odbjeglim bogovima Grka i življenju modernoga čovjeka u obezboženome svijetu mrtvih znakova bez poezije, poput onih kakve su poduzeli Hans-Georg Gadamer u okružju njemačke filozofije, te Maurice Blanchot, Jean-Luc Nancy i Philippe Lacoue-Labarthe u okružju francuske filozofije i književnosti. Jedinstveni i navlastiti način razotkrivanja mogućnosti onog što Gadamer naziva mitopoetikom, Heideggera je u pjesništvu Hölderlina dovelo do uistinu radikalnoga obrata u samoj biti metafizike. Riječju, baveći se pjesništvom kao iskonskim kazivanjem smisla bitka u doba bezuvjetne vladavine postava (Gestell) kao biti tehnike, otvorio mu se posve drugi i drukčiji put u razumijevanju ne tek sudbine umjetnosti u suvremenosti, već ponajprije onog što još u razdoblju razotkrića pojma događaja ili prigode (Ereignis) koncem 1930-ih godina naziva nadolazećim ʺposljednjim bogomʺ. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1989, str. 6.)

Čemu, dakle, potreba da suvremeno mišljenje kakvo je Heidegger izvodio u svojem pokušaju obrata zapadnjačke metafizike na tragovima Nietzschea, prije svih, posegne u tamne ponore jednog pjesništva s kojim je njemački jezik dosegao najveće vrhunce ljepote i uzvišenosti uopće postajući time svojevrsno raskrižje između mitske prošlosti Grka i moderne pustolovine znanstveno-tehničke racionalnosti? U svim predavanjima o Hölderlinovim himnama i elegijama, fragmentima filozofijskih tekstova i pismima, o romanu Hiperion ili pustinjak u Grčkoj (Hyperion oder der Eremit in Griechenland), u svim tekstovima posvećenim minucioznome razotkriću smisla kazivanja pjesnika u ʺoskudnome vremenuʺ, susrećemo se s pitanjem koje je istodobno i helderlinovsko i hajdegerovsko par excellence: što je bit pjesništva i čemu još pjesnikovanje u vremenu bez prvih i posljednjih bogova, u vremenu apsolutne vladavine volje za moć u liku kibernetički ustrojene moderne tehnike kao tehnosfere? Heideggerovo čitanje i tumačenje Hölderlina ujedno predstavlja istinski događaj su-mišljenja u kazivanju kao sveze filozofije i poezije kroz drukčije razumijevanje ne samo dva različita načina govora, logosa i mythosa, nego dva iznimna pristupa onome Istome ‒ smislu bitka kao svetome udesu ljepote. Tko god se odvaži pristupiti Hölderlinu ʺdanasʺ izvan glavne struje književne znanosti i različitih mjerodavnih tumačenja njegova pjesništva, neizbježno se mora ʺrazračunatiʺ s Heideggerovim uvidom, koji na najpregnantniji način kazuje da nam je

ʺHölderlin u odlikovanome smislu pjesnik pjesnika.ʺ (Martin Heidegger, Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, GA, sv. 4, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1981, str. 32.)

Biti pjesnik pjesnikâ ne znači otuda biti vrhovnim bardom, niti je ovdje uopće riječ o vrednovanju i rangu preme tzv. estetskim vrijednostima. Iako neki vrlo upućeni stručnjaci za Hölderlina iz područja književne znanosti vrlo strogo dokazuju kako u cjelokupnome opusu ovog pjesnika nigdje nećemo naići na to da je Hölderlin igdje definirao što bi to bilo bit pjesništva. Pritom se, dodajmo ovome, Heideggerovo tumačenje izrijekom ne odbacuje kao nerelevantno, već se otpravlja u područje filozofijskoga pristupa pjesništvu. A time se navodno ovakav pristup sintetički otklanja od onog što je prisutno u samome tekstu pjesnika. No, stvar s postavkom koju Heidegger zagovara ipak leži negdje drugdje. (Vidi o tome: Michael Franz, ʺHőlderlin – der Dichter des Dichtersʺ, Studia Theodisca – Hölderliana I, 2014, str. 53-70. Isto tako i Wolfgang Binder i Alfred Kelletat, (ur.) Hőlderlin-Jahrbuch, Elfter Band 1958-1960, J.C.B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1960.)

Biti, dakle, pjesnik pjesnikâ pretpostavlja, kako to Heidegger objašnjava u Predgovoru četvrtom, dopunjenom izdanju njegovih predavanja naslovljenih Objašnjenja uz Hölderlinovo pjesništvo,odmaknuće od

ʺpovijesno-historijskoga istraživanja i od estetike. Objašnjenja izvode jednu nužnost mišljenja.ʺ (Martin Heidegger, Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, str. 7.)

Ne smije se smetnuti s uma ovo što Heidegger opetovano izriče u svim tekstovima u kojima se bavio Hölderlinom. Nije to samo kritika znanstvenoga diskursa književno-povijesnog proučavanja pjesnika. Posrijedi je mnogo dublje misaono dospijeće do uvida kako bit pjesništva ne može biti tek metafizički određeno tako što će se sučeliti kazivanje i govorenje o smislu bitka polazeći od iskonskoga odnosa čovjeka i bogova u Grka kroz razlikovanje logosa i mythosa. Bit se pjesništva ne može, dakle, otvoriti tako što će se ono iskazano i izgovoreno u tekstu tumačiti kao umjetnički prikaz-predstavljanje svijeta unutar povijesno-epohalnoga horizonta pojavljivanja bića. Ni umjetnost kao znanstveno prikazivanje-predstavljanje predmetnoga bitka kojeg iskazuju riječi, a niti estetika kao filozofijsko reflektiranje o spoznajno-teoretskome pristupu pjesništvu kao umjetničkome prikazu-predstavljanju ljepote i uzvišenosti bitka bića ne dosežu ono što Heidegger pokušava promisliti kad s Hölderlinom kreće na put razotkrivanja biti pjesništva. Kakav je to put i koji su mu bitni putokazi?

U već citiranim Objašnjenjima Heidegger objelodanjuje pet temeljnih ili vodećih riječi kao iskaza pjesnika o onome što jest pjesništvo. Prvo, posrijedi je Hölderlinovo pismo majci siječnja 1799. godine u kojem se pjesništvo označava ʺnajnevinijim od svih stvariʺ. Drugo, u jednom nacrtu fragmenta iz 1800. godine govori se kako je pjesništvo kao ʺdobro najopasnije što je jezik podario čovjeku… da bi time svjedočio ono što on jest…ʺ. Treće, iz nacrta jedne neobjavljene pjesme Heidegger navodi Hölderlina koji pjeva kako ʺČovjek je iskusio mnogo. Nebesnike mnoge je imenovao. Mi smo u razgovoru i međusobno se možemo čuti.ʺ Četvrto, posljednje riječi poeme Andenken (Spomen) glase ovako: ʺOno što ostaje, pak, osnivaju pjesnici.ʺ I peto, naposljetku, možda i najodlučnije uopće jest stih o kojemu je Heidegger ostavio zacijelo i najdojmljivija promišljanja o biti pjesništva uopće, Hölderlin, naime, kaže. ʺPun zasluga, pa ipak pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji.ʺ (Martin Heidegger, Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, str. 31-48.) Pet temeljnih ili vodećih riječi su zapravo pet međusobno korelativnih iskaza o pjesništvu kao načinu kazivanja same istine ili smisla bitka. Nisu, dakako, ovi dokazi o pjesnikovome autorefleksivnome odnosu spram umijeća i smisla pjevanja odabrani nasumce. Istu je strategiju Heidegger koristio i u promišljanju Nietzschea. I u predavanjima o metafizici i nihilizmu s obzirom na pokušaj Nietzschea da prevlada bit metafizike nalazimo pet temeljnih riječi kao što su to smrt Boga, volja za moć, nihilizam, nadčovjek i vječno vraćanje jednakoga. (Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021, str. 84.) Razlika je u tome što u Hölderlina pet temeljnih iskaza ili vodećih riječi (Leitworte) o biti pjesništva za Heideggera predstavljaju put onkraj metafizike, dok pet temeljnih riječi Nietzscheova mišljenja označavaju put realizacije ili dovršenja metafizike.

Pjesnik pjesnikâ ‒ što uistinu Heidegger s ovim izrijekom misli? Ako nije riječ o veličajnosti i iznimnosti Hölderlina kao jednog od najvećih pjesnika njemačkoga jezika uopće koji nakon Goethea i Schillera uvodi u doba modernosti tako što povezuje himničko-elegičnim ugođajem čežnju za grčkim pjesništvom s onim što pripada kršćansko-zapadnjačkome povijesnome luku sve do njemačke romantike s Novalisom, što onda znači biti pjesnik pjesnikâ? Iako već spomenuti Michael Franz iz motrišta filologije i književne znanosti ne može dospjeti do postavke o biti pjesništva u Hölderlina jer mu taj iskaz zvuči hiper-metafizički, ipak ima nešto poticajno u tome što u svojem tumačenju Heideggera i Hölderlina ukazuje na to kako se samo pjesnikovanje valja odrediti kao modus, ili način kako ono pjesničko uopće ulazi u svijet. Stoga je ova modalna kategorija ono uputno za razumijevanje biti pjesništva. Štoviše, dokaz za to Franz pronalazi u Hölderlinovu korištenju modalnih kategorija poput riječi bitak (Seyn), Urtheil, modalnost (Modalität). (Michael Franz, ʺHőlderlin – der Dichter des Dichtersʺ, str. 54.)

Što su uvjeti mogućnosti pjesništva? Za Hölderlina je to božansko nadahnuće, pa je otuda razvidno kako on ne dijeli prošireni sud moderne autonomije književnosti o slobodi stvaranja iz same biti umjetnosti kao takve. Njemu su bogovi i ono božansko, ono mitopoetsko kao takvo, s onu stranu svake autonomije pjesništva. Čemu inače himne, ode i elegije za svijetom Grka kojeg krasi sveti udes ljepote? No, ono najviše što pripada biti pjesništva nije ništa drugo negoli kazivajuća bit jezika kao govora. Bit pjesništva jedino se može otvoriti iz biti jezika kao kazivanja. Heidegger je, dakle, mogao pristupiti Hölderlinu kao pjesniku pjesnikâ polazeći od najradikalnije destrukcije zapadnjačke tradicionalne ontologije kao metafizike za koju je jezik svagda u službi mišljenja i svoje podrijetlo zadobiva od božanskoga utemeljenja navlastite biti čovjeka. Ova destrukcija, međutim, bila je na razini njegova glavnog filozofijskoga djela Bitak i vrijeme (Sein und Zeita) nedostatno promišljena za ono što pretpostavlja mišljenje kao kazivanje unutar i izvan metafizike. U to se možemo uvjeriti ako samo površno usporedimo jezik kojim Heidegger kreće u projekt rastemeljenja metafizike stvaranjem pojmova poput tu-bitka (Da-Sein), bitka-u-svijetu (In-der-Welt-Sein) i bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode) u razlici spram pojmova 1930-1950-ih godina poput postava (Gestell), događaja (Ereignis) i četvorstva neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika (Geviert). Postavka da se bit čovjeka određuje iz biti jezika nije tek ostajanje na tragu Aristotela i njegove definicije čovjeka kao zoon logon echon ili animal rationale. Kad bi to bilo tako, onda bi Heideggeru pjesnik pjesnikâ bio samo jedan od pjesnika kao paradigmatski slučaj ilustracije masivne metafizičke postavke o biti čovjeka. Drugim riječima, bavljenje Hölderlinom bilo bi, doduše, poticajnim filozofijskim uvidom o pokušaju da se svijet iskona u Grka dovede do mitopoetskoga stvaralačkog stimulansa za glavni projekt njemačke romantike čijem zovu gotovo nitko nije mogao izmaknuti od Hegela, Schellinga, Wagnera, mladoga Nietzschea, pa čak do samoga Heideggera. Taj projekt jest ideja o zasnivanju umjetničke religije (Kunstreligion). Umjesto mita i filozofije u metafizičkome smislu posljednja mogućnost spasonosnoga obrata u suvremenosti pronalazi se u događaju porađanja novog iz nadolazećeg udesa povratka božanskog u svjetsku povijest. Posve je neporecivo da je najveća zasluga za takvo razumijevanje stvari proisteklo od svekolikog pjesnikovanja Hölderlina u svim svojim tzv. fazama. Umjesto da se bit čovjeka shvati iz animal rationale, Heidegger mu podaruje iz same biti pjesništva ono najuzvišenije i najiznimnije uopće. U Objašnjenjima na jednom mjestu kaže da

ʺjezik nije dostupno oruđe, već onaj događaj koji čini raspoloživim govoriti o najvišoj mogućnosti ljudskog bitka.ʺ (Martin Heidegger, Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, str. 38.)

Kazivajući govor kao jezik (Sprache) nije tek logos koji podaruje čovjeku njegovu vječnu i nepromjenljivu bit u stalnoj postojanosti bitka. Jezik je kazivajuće govorenje samog događaja kojim čovjek postaje povijesnotvorno biće mogućnosti udesa-poslanstva (Geschick). No, ono odakle se jezik u svojem kazivanju otvara čovjeku kao njegov dar i svrha njegova bitka nije ništa postojano i trajno. To je ono što sabirućem kazivanju čovjeka kao logosa podaruje najviše mogućnosti izvan svake uporabne funkcije jezika u druge svrhe. Naravno, ta dimenzija jezika u razgovoru kao dijalogu između ljudi nije ništa logično i hiper-logično, nego nešto bitno meta-logično kao pjesničko govorenje u smislu grčke riječi poiesis u značenju sačinjanja i spravljanja novoga. Svih pet temeljnih ili vodećih riječi s kojima Hölderlin otvara mogućnost pristupa biti pjesništva nadilaze metafizičku zatvorenost jezika kao govora o stvarima i svijetu u modusu predmetnosti predstavljajuće-računajućega mišljenja. Jezik se pokazuje kao otvorenost smisla bitka. I stoga je njegovo bitno podrijetlo ono koje nadilazi čak i ontologijsko označavanje riječi kao što su bitak, bit i biće. To samo znači da bit pjesništva nije govorenje o stvarima u svijetu kakav već uvijek jest, nego kazivanje na bitak sâm u svojoj pjesničkoj epifaniji svijeta kao svetoga udesa ljepote. Ono što jest, dakle bitak bića u pojavljivanju stvari, ne može se svesti jedino na aktualnost i predmetnost nečega kao nečega. Naprotiv, Heideggeru je kao i Hölderlinu stalo do uvida o izvornome vremenu čija bilost nije nikad prošla, a prisutnost otvara svoju svevremenost u onome nadolazećem kao ʺdrugome početkuʺ (andere Anfang).

No, kad Heidegger pita kako se ustvari događa jezik, onda smo već u prijelazu iz onog što pjesništva u kako njegova pjesnikovanja. Drugim riječima, iz ontologije koja pita o biti bića, latinski quiddittas, ulazimo u područje onkraj metafizičkih granica, jer se umjesto bitka sada sve premješta u okružje događaja, ono što se latinski iskazuje riječju quoddittas. Jezik više ne kazuje o nečemu izvanjskome niti unutarnjome. Stoga Heidegger u svim predavanjima i raspravama o biti pjesništva u Hölderlina ima potrebu ograditi se od toga da bi Hölderlina sveo na pjesnika estetike privatnih osjećaja i doživljaja (Erlebnis) kao ispovijedanja nekog subjekta pjesmotvora u himnama i elegijama u kojima se spominje poetsko ʺJaʺ. Jezik se događa tako što umjesto uporabne funkcije sredstva sporazumijevanja između ljudi postaje pjesnički nesvodiv na predmetnost ili stvar za neku drugu svrhu. Kad jezik pjeva, pokreće se apofantička bit kazivanja njegove ne-supstancijalnosti. Nikad ne možemo jezik izjednačiti s mišljenjem u smislu istovjetnosti. Ono što jest razlika između jezika i mišljenja nije nikakva apriorna ili transcendentalna moć mišljenja kojemu jezik služi za refleksivnu ili spekulativnu svrhu. Naprotiv, iz biti jezika progovara bit pjesništva u razlici između bitka i mišljenja, bitka i pjesnikovanja. Što ih povezuje u posve drukčijoj inačici sintetičke sveze i odnosa jest upravo događajnost ovog događaja kada riječi proizlaze iz božansko-ljudske emanacije smisla kojim se ono pjesničko pokazuje kao bit čovjeka u izvan-metafizičkome smislu. U frajburškim predavanjima 1941/1942. godine o ovom problemu Heidegger je izabirući Hölderlinove pjesme Andenken (Spomen), Der Ister, Die Titanen, Mnemosyne, Reif sind.. otvorio pitanje o mogućnosti da se njegovu pjesništvu ne pristupi ni iz kakvog obzorja ʺfilozofijeʺ niti ʺpoezijeʺ.

Umjesto toga, predložio je rješenje koje i danas izaziva podozrenje jednog ili drugog tabora, kako među ʺfilozofimaʺ tako i među ʺpoetolozimaʺ, odnosno književnim znanstvenicima. U pjesničkome kazivanju Hölderlina vidio je mogućnost da se sam jezik sačuva i zadrži u svojoj izvornosti u srazu s planetarnim udesom čovjeka koji više ne obitava u svijetu, već je izbačen u ono čudovišno (Unheimliche) neljudsko prebivanje koje od jezika potrebuje samo uputstvo za djelovanje i ništa više. Ni manje ni više, Heidegger s pjesničkom riječju Hölderlina nastoji dovesti u svezu ono začetno u Grka (arché) i ono nadolazeće-buduće (Ankunft-kommende). (Martin Heidegger, Hölderlins Hymne ʺAndenkenʺ, GA, sv. 52, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1992, 2. izd., str. 7.) Već je u različitim spisima poput Osmišljavanja (Besinnung) krajem 1930-ih godina, te u Crnim bilježnicama (Schwarze Hefte) iz ovog razdoblja početkom 1940-ih godina, spominjao kako se jezik pragmatizira u plenetarno doba, postaje amerikaniziran i sveden na računajuće mišljenje tehničkoga podrijetla i učinka. U predavanjima o Hölderlinovoj himni Andenken (Spomen) stoji kako

ʺotuđenje od riječi odgovara događaju kojim ‘pjesništvo’ postaje promijenjeno do ‘kulturpolitičkoga’ instrumenta, a taj događaj pokazuje istu jednoznačnost u Europi, Americi, istočnoj Aziji, Rusiji.ʺ (Martin Heidegger, Hölderlins Hymne ʺAndenkenʺ, str. 11. )

Zadaća koju suvremeno mišljenje stoga postavlja pred sebe iznimno je teška. Potrebno je preboljeti ovaj nihilistički krug kredom koji u okviru planetarnoga doba i njegova ʺmišljenjaʺ više nema vremena ne samo za riječi i njihovu uzvišenu glazbu sfera, već nema ni vremena za bilo što drugo osim bavljenja brojevima i slikama. Pjesništvo u doba bez poezije postaje urgentnom zadaćom osmišljavanja duhovnoga bitka čovjeka u trenutku njegove posvemašnje zapalosti u glib tehničke idolatrije. Izaći iz tog bezdana čini se jedino bitnim pokušajem ne tek spašavanja jezika od njegova otuđenja u besmislu banalnosti svakodnevice izručene funkcionalnim učincima tzv. običnog života, već spašavanja biti čovjeka od utonuća u ravnodušnost prebivanja pod okriljem kibernetičke slike svijeta. Heideggeru je nužno bio potreban susret s Hölderlinom u isto vrijeme kad se studiozno počeo baviti i Nietzscheom, jer su obojica u tzv. mračnome 19. stoljeću otvorili pitanje prevladavanja metafizike s pomoću događaja jezika koji povratkom u ono izvorno grčko smisao bitka zadobiva iz mišljenja otvorenosti događaja kao odluke o izboru puta obrata kojim valja krenuti u ono nadolazeće. Ako se, dakle, iz biti pjesništva jedino može razumjeti bit jezika, kako to Heidegger kaže u Objašnjenjima, pokazujući kako Hölderlin ono pjesničko razumije ne kao poetski glas nekog ʺsubjektaʺ koji pjeva o ljepotama prirode i uzvišenosti tragičnih heroja što sve pripada tzv. klasici i romantici, već kao smisao pjesničkoga poziva u nagovoru bogova koji se preko Muza obraćaju nasljednicima Orfeja, onda je riječ sveta, a događaj pjesnikovanja istog ranga kao i mišljenje filozofa.

Drugim riječima, bit pjesništva jest autentično kazivanje o smislu bitka iz samoga jezika u njegovoj čistoći i sjaju. Tako se stapa ono prvo s posljednjim, ono najnevinije s obitavanjem na zemlji uz zahvalu božanskoj epifaniji na darovima bez uzvrata kojim čovjek tek biva ljudskim, suviše ljudskim kao mjerom osmišljavanja bitka u povijesnim vremenima. Pjesništvo potrebuje jezik ove izvorne čistoće i sklada u trenucima kad kaos i entropija nastanjuju ono što je preostalo od jezika tehničkoga mišljenja svedenog na znakove bez značenja. Nije fatalno samo otuđenje čovjeka od svoje biti, već je mnogo čudovišnije kad se ta bit više ne razotkriva u jeziku koji postaje nemušt i prazan. Zašto, dakle, promišljanje biti pjesništva u Hölderlina kao pjesnika pjesnikâ prelazi u promišljanje sudbine čovjeka u planetarno doba bez jezika, doba koje potrebuje još samo simbolički jezik prirodno-tehničkih znanosti, komputaciju strojeva mišljenja i kakofoniju glasova umjetno stvorene zajednice neljudskoga?

2. Čovjek i zemlja

Ona posljednja, peta temeljna ili vodeća riječ kao iskaz o biti pjesništva koje Heidegger pripisuje Hölderlinovu shvaćanju svojeg posla, najnevinijeg od svih drugih i ujedno najopasnijeg, koji proizlazi iz jezika kao razgovora među ljudima i bogovima, jest stih iz pjesme koja otpočinje ovako.

ʺIn lieblicher Bläue blühet mit dem



Metallenen Dache der Kirchthurm.ʺ



ʺVoll Verdienst, doch dichterisch wohnet



Der Mensch auf dieser Erde.ʺ

Obitavanje pretpostavlja ukorijenjenost čovjeka u zavičajni prostor, u neko prisno i povjerljivo tlo koje pruža zemlja. No, ako čovjek, kako pjeva Hölderlin, ʺpun zasluga, pa ipak pjesnički obitava na ovoj zemljiʺ, onda je takav način ljudske egzistencije nužno određen onim biti-između neba i zemlja, bogova i smrtnika. U tom četvorstvu moguće je da čovjek pronađe mjeru i u ovom bezmjernome vremenu kad su bogovi napustili svijet i više se ne objavljuju ljudima. Pjesnici su od iskona ne samo zasnivatelji-utemeljitelji zajednice obitavanja ljudi na Zemlji, od grčkog polisa do rimske republike, jer im podaruju poput Pindara i Vergilija smisao postojanja. Riječi nisu, dakle, puka sredstva komunikacije između ljudi kao mediji povezivanja onog što je razdvojeno bezdanom. Naprotiv, jezik kao događaj povezuje govorom i razgovorom božanske sfere i tlo zemlje na kojoj obitavanje uvijek označava i mogućnost propasti, katastrofe, apokalipse. Stoga Heidegger u Objašnjenjima razložito tvrdi da pjesništvo nikad nije tek ono što poetski svečano i estetski dopadljivo prati ljudski život. Ono je

ʺnosivi temelj povijesti i stoga nije samo pojava kulture, odnosno nije tek puki ‘izraz’ neke ‘kulturne duše’. Naš je opstanak iz temelja pjesnički…(…) Bit pjesništva mora se otuda pojmiti iz biti jezika. No, da bi to bilo jasnije: pjesništvo je zasnivajuće imenovanje bitka i bit svih stvari – ne tek usputno kazivanje, već ono koje tek omogućuje svemu biti u otvorenome, što mi onda u svakodnevnome govoru izgovaramo i što nam je predručno. Otuda pjesništvo nikad ne uzima jezik kao predručni materijal, nego pjesništvo sâmo omogućuje tek jezik. Pjesništvo je prajezik jednog povijesnoga naroda. Dakle, mora se, obratno, bit jezika razumjeti iz biti pjesništva. Temelj ljudskoga tubitka jest razgovor kao navlastito događanje jezika. Prajezik, pak, jest pjesništvo kao zasnivanje bitka.ʺ (Martin Heidegger, Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, str. 42 i 43.)

Heidegger ovdje naizgled nije logički dosljedan. Jer kako može istodobno biti da iz biti jezika proizlazi bit pjesništva, a to kaže na početku iskaza, te da iz biti pjesništva nastaje bit jezika? Pojašnjavajući svoju nedosljednost, on u nastavku Objašnjenja raskida s logikom metafizičkoga dostatnoga razloga, te umjesto odnosa uzrok-učinak uvodi ono što ovom metafizičkome ʺzakonuʺ mišljenja povijesno prethodi, ali ne naravno u historijskome značenju prvoga početka. Rješenje aporije utemeljenja onog što proizlazi iz odnosa pjesništva i jezika nije ništa drugo negoli iskaz o prajeziku (Ursprache). Znamo da je u zbirci rasprava i predavanja Na putu k jeziku (Unterwegs zur Sprache) 1950-ih godina baveći se ovom problematikom upućivao na rasprave Humboldta kao uvjeta mogućnosti svake daljnje analize odnosa jezika i pjesništva. Fenomen prajezika pokazuje samo da se ono početno-začetno u kazivanju mišljenja ne odnosi tek na ono događajno u smislu njegova prikazivanja-predstavljanja jezikom, već je ono zvukovno kao glasovno početak svake nesvodivosti jezika kao govorenja koje ukazuje pritom na pjesnički karakter samog događaja jezika. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2007, 14, izd., str. 246-250.) Povijesno utemeljenje jezika kao događaja kazivanja ljudi u zajednici djelo je božansko-ljudske naravi pjesničkoga obitavanja na Zemlji. Štoviše, ono pjesničko ima neskriveni primat pred svim drugim djelatnostima u zajednici, uključujući i filozofijsko promišljanje biti bitka, iz jednostavnog razloga što je riječ o proizvođenju riječi kao nastanku smisla bitka imenovanjem stvari kao stvari i Zemlje kao zemlje. Pjesničko obitavanje je otuda egzistencijalno zbrinjavanje same zemlje kao izvorišta i staništa onog ljudskoga među zvijezdama. Ne pjeva, dakle, pjesnik iz ʺvlastite glaveʺ smišljajući novi jezik simbola i metafora, nego pjeva sama Zemlja iz pjesničke naravi prajezika. To je samo u drugom obratu ista misao koju Heidegger izvodi u knjizi Na putu k jeziku kad kaže da jezik govori. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, str. 20.)

Čovjek, doduše, govori ovaj jezik i bez njega nema kazivanja. No, on nije bog jezika ili njegov subjekt kao gospodar, već namjesnik razgovorno-kazivajuće biti prajezika. Sve postaje providnije ako imamo u vidu Heideggerovo mišljenje tzv. druge faze, mišljenje događaja (Ereignis). Tamo se izrijekom kaže da

ʺumjetnost […] pripada u događaj.ʺ (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 5, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1989, str. 73.)

No, problem je u tome što pjesništvo kao ono izvorno grčko poiesis jest ne samo bit jezika, već i bit umjetnosti. I stoga nije začudno zašto Grci, prema Heideggeru, nisu potrebovali nikakvo metafizičko opravdanje svoje umjetničke ili kulturne duše s pomoću filozofije umjetnosti ili estetike, koja je kasni proizvod racionalizma i moderne tehnike u smislu promišljanja osjetilnoga karaktera spoznaje lijepog i uzvišenog u Kanta. Oni su umjetnost istinski živjeli kao pjesničko obitavanje u polisu, među bogovima i herojima, među kipovima i slikama kao svetome udesu ljepote. Podariti takvu iznimnost pjesničkome kazivanju Hölderlina o biti pjesništva Heidegger je mogao samo zbog toga što mu je postalo bjelodano da mišljenje i pjevanje, Denken-Dichten, proizlaze iz istog izvora, onog što Hölderlin na njemačkome naziva Andenken. A to bismo mogli samo uvjetno prevesti kao zahvalu i spomen, kao događaj sjećanja na ono što se nije tek jednom dogodilo i više se nikad ne može ponoviti. Naprotiv, jezik iz kojeg progovara bit pjesništva, iako povijestan, ujedno je i u svojoj konačnoj epohalnosti na putu nadilaženja bilosti-prisutnosti-budućnosti. Prebivanje čovjeka kao pjesnika svagda je ono između neba i zemlje, bogova i smrtnika. Stoga je posve bjelodano zašto Heidegger 1950-ih godina zadobiva izričito fluidni način kazivanja koji kroz tumačenje Hölderlina dospijeva na prag jedne ne-metafizičke kaze o četvorstvu (Geviert). No, umjesto metafizičkoga četvorstva bitak-bog-svijet-čovjek ovdje je posrijedi ono izvorno i ujedno suvremeno četvorstvo neba i zemlje, bogova i smrtnika. (Martin Heidegger, ʺDas Dingʺ, u: Vorträge und Aufsätze, GA, sv.7, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000. 8. izd.)

Istinsko pjesništvo otuda nikad ne može biti prošlo niti zastarjelo a isto tako niti mišljenje. Parmenid i Heraklit kao i Platon su suvremeniji od naših suvremenika upravo zato jer ih nosi i prožima sveta vatra one izvorne misaono-pjesničke sudbine kazivanja koja ima svoju težinu tek onda kad je svijet postao planetarni udes jednolikosti razvitka i napretka tehničkoga ustrojstva mišljenja. No, kao što Hölderlinu postaje nužno za održanje biti pjesništva kazivanje o mogućnosti povratka bogova u svijet, tako i Heideggeru postaje neizbježno u nakani prebolijevanja metafizike (Verwindung der Metaphysik) uputiti na mogućnost događaja kao onog vremena koje iziskuje nadolazećega boga izvan svake emfaze teologijskoga opravdanja apsoluta u religioznome ruhu kršćanstva. Mišljenje koje u sebi nosi pjesničku moć imenovanja stvari u najnevinijoj jednostavnosti prajezika ne može se nikad pomiriti da bude tek opis faktičnosti, puka dijagnoza nihilistički opustošenoga svijeta kojim vladaju indikacije i znakovi postava (Gestell) kao biti tehnike. No, unatoč jasne odijeljenosti autentičnoga načina bitstvovanja bitka i vremenosti vremena naspram vulgarnoga aktualiziranja i prolaznosti onog ʺsadaʺ koje ovjekovječeno dovodi do pseudo-sinteze života i mišljenja, Heidegger dobro zna da je poiesis svagda u Grka povezan s téchne. Stoga iskonsko pjesničko obitavanje čovjeka na zemlji nije tek sveti udes ljepote, već i tragična sudbina s kojom čovjek nužno prelazi u stanje koje Nietzsche označava vladavinom nadčovjeka i volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga ‒ ʺBog je mrtav.ʺ (ʺGott ist tot.ʺ) (Martin Heidegger, Metaphysik und Nihilismus, GA, sv. 67, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1999, str. 177.)

Nema dvojbe, Heidegger je poeziji kao pjesnikovanju u 20. stoljeću filozofijski podario najveću moguću opravdanost i to u trenutku kad je ono što naziva bit pjesništva sve više postajalo nešto krajnje apartno i nesviklo na zahtjeve vizualne teodiceje tehničkoga svijeta. U času posvemašnjega ʺamerikaniziranjaʺ i ʺpragmatiziranjaʺ jezika Heidegger je otpočeo objašnjavati i tumačiti pjesnika pjesnikâ, Friedricha Hölderlina, na način kojim nitko prije nije tako prodorno i vjerodostajno razotkrivao odnos onog iskonskog u Grka i suvremenosti. Štoviše, može se bez pretjerivanja kazati da je njegovo autoritativno prisvajanje Hölderlina za svoje svrhe mišljenja ʺdrugoga početkaʺ (andere Anfang) odvelo suvremenu filozofiju na trag onkraj svakog znanstvenoga pozitivizma kojem nije izmakla niti književna teorija i interpretacija moderne poezije. Ovaj moćan filozofijski put čitanja pjesništva mnogi će danas zaobići u širokome luku, jer navodno ne odgovara stanju stvari unutar opusa Hölderlina. No, isto vrijedi i za mnoge druge srodne pokušaje tumačenja singularnih djela slikara, glazbenika i filmskih režisera u načinu kojim je to interpretacijski činio Gilles Deleuze, a ništa drukčije nije ni s filozofijskim čitanjem arhitekture i u djelima Jacquesa Derride. Razlog je, po mojem sudu, u tome što mišljenje nije naknadno interpretiranje onog što već uvijek jest tako i tako u djelima umjetnika, već je posrijedi dijalog i diskurs međusobnog isprepletanja jezika i slike. Time djelo nikad nije zatvoreno jednom zauvijek u mogućnostima novog pristupa. Inače bi mogli mirne duše svi mi postati nekovrsni metafizički kustosi u muzejima suvremenosti kao praznim grobnicama vremena i reći da je već sve protumačeno i da se više ništa novo pod suncem ne može reći o veličajnome stihu Hölderlina kako pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji.

U predavanju naslovljenom ʺ…pjesnički obitava čovjek…ʺ (…dichterisch wohnet der Mensch…ʺ), održanom 6. listopada 1951. godine Heidegger se ekstenzivno bavi ovim Hölderlinovim izrijekom-stihom. Razlog je, kako smo to već pokazali baveći se njegovim Objašnjenjima uz Hölderlinovo pjesništvo, u tome što je to peta i odlučujuća temeljna ili vodeća riječ kao iskaz o biti pjesništva. Obitavati znači stanovati. A budući da je bit čovjeka za razliku od drugih bića i u tome da mora izgraditi svoj dom i stvoriti domovinu kao zavičaj (Heimat) na zemlji, tada postaje bjelodano da obitavanje nije postojanost i trajnost prebivanja. Umjesto ove prazne vječnosti čovjek u svojoj autentično vođenoj egzistenciji nastoji obitavati svagda tako da prirodi i ljudskome okružju podari više od pukog stanovanja kao zaštite od izvanjske ugroze. Stanovanje je u tome više od postojanosti i trajnosti bitka u smislu parmenidovski shvaćene prirode (physis). Ono je pjesničko osmišljavanje bitka kao događaja koji se povijesno-epohalno događa u svojoj jednokratnosti i neponovljivosti. Iz biti pjesništva, kako to izvodi Heidegger, proizlazi i bit stanovanja (Wohnen) kao obitavanja. (Martin Heidegger, ʺ…dichterisch wohnet der Mensch…ʺ, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009, 11. izd, str. 183.)

Pročitajmo sada ono što ovaj iskaz u fragmentu naslovljenom Na ljupkoj plaveti.. (Im lieblicher Bläue…) kazuje.

ʺJe li Bog nepoznat? Je li očit kao nebo? Prije vjerujem u ovo. On je mjera ljudska. Pun zasluga, al pjesnički obitava čovjek ovu zemlju. Nije ipak čistija sjena noći sa zvijezdama, ako tako mogu reći, od čovjeka koji se zove slika božanstva.



Ima li na zemlji mjere? Nema nikakve.ʺ (Friedrich Hölderlin, ʺNa ljupkoj plaveti (Im lieblicher Bläue…)ʺ, u: Kruh i vino, Logos, Split, 1985, str. 228-229. Preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić.)

Hölderlin uistinu otvara nova obzorja u razumijevanju odnosa božanskoga i ljudskoga. Nije to neki panteizam niti, pak, smjerna religiozna otajstvenost koja omogućuje pjesničko obitavanje na ovoj zemlji, koja nema mjere. Ovo je iznimno važno. Mjera je za Aristotela, a to će reći za klasičnu metafiziku, ultima linea, ono neizostavno i odlučujuće za položaj biti ljudskoga načina egzistencije u četvorstvu bitka-boga-svijeta-čovjeka. Ako nema mjere, sve teži bezmjernome, biva izručeno nadljudskome i tako ono ljudsko svodi na pseudo-titansko, što mu ne pripada. Upravo zato nije slučajno što je Heidegger preko Hölderlina dospio do razumijevanja onog tragičnoga u Grka, kad je na jednom mjestu, baveći se Sofoklovom Antigonom rekao i ovo.

ʺSofoklove tragedije iskazuju, ako je uopće ova usporedba primjerena, u svojem kazivanju ἦθος izvornije negoli Aristotelova predavanja o ‘etici’.ʺ (Martin Heidegger, „Brief über den Humanismus“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978, str. 184. 2. dopunjeno i pregledano izd.)

Pjesničko govorenje pripada dramskome događaju izvedbe onog tragičnoga na sceni. Utoliko živo kazivanje o udesu-poslanstvu čovjeka koji obitava na ovoj zemlji pretpostavlja da se iz biti pjesništva kao prajezika oblikuje ono što nazivam svetim udesom ljepote, a što se ne može svesti ni na estetski bitak niti na bilo kakvu estetsku razinu mišljenja bez izravne sveze i odnosa s onim što je na tako upečatljiv način izrekao Hölderlin ‒ da, naime, na zemlji nema mjere i to nikakve. (Vidi o tome: Werner Marx, Gibt es auf Erden ein Mass?: Grundbestimmungen einer nichtmetaphysischen Ethik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1983.)

Pjesnički obitavati na ovoj zemlji i nastanjivati je znači stanovati u svijetu bez mjere. Svemu stoga treba dati mjeru da bi se moglo omjeriti ono što razlikuje i razdvaja nebo i zemlju, bogove i smrtnike. Kad je Heidegger prigovorio Aristotelu kako je njegovo metafizičko utemeljenje etike u odnosu na Sofoklovo pjesničko znamenovanje ἦθος-a zatvoreno u sebi i otuda nedostatno prodorno, nije imao u vidu neku puku kritiku filozofije s pomoću dramskoga kazivanja Sofokla. Naprotiv, na tragu Hölderlina njegov je put u promišljanje tragičnoga u Grka uistinu razlog zašto se ono čudovišno i neiskazivo, ono strašno i uzvišeno, pojavljuje s njemačkom riječju Unheimliche i tako pokazuje da je uvijek posrijedi dvoznačnost. Ono pozitivno i negativno, ono što već u začetku ljepote ukazuje na smrt i propast, ono što je prisno i povjerljivo i ono što je bezavičajno i neudomaćeno, prepuno neljudskoga koje mora imati mjeru upravo zato da u svijetu kao bezmjernome kaosu i ništavilu uspostavi red i osmisli bitak u njegovu punome sjaju i ljepoti. Jer ipak pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji.

Što je uistinu Unheimliche ako ne to da na svijetu nema mjere? Izbjeći tragično nije nikako moguće. Ali jest moguće prevladati uvjet mogućnosti nihilizma zapadnjačke metafizike ako se promisli kako na tragu Hölderlina kazivati još o smislu ljudskoga obitavanja na zemlji koja postaje znanstveno-tehničkim udesom preobražena u skladište energije i isporuku informacija za ono što nadilazi ne samo mjeru ljudskoga, već i bezmjerje neljudskoga, bivajući pukim sredstvom-svrhom postava (Gestell) kao biti tehnike. U suočenju s nihilizmom moderne tehnike jezik ne može ostati jezikom bez pročišćenja onog što pripada biti pjesništva. (Martin Heidegger, ʺDie Frage nach der Technikʺ, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009, 11. izd, str. 9-40. Isto tako i Martin Heidegger, “Überlieferte Sprache und technische Sprache”, u: Vorträge, 2. dio: 1935 do 1967, GA, sv. 80.2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2020., str. 1175-1195.)

Iako pjesničko u užem smislu pripada onom fantazijskome i onome imaginarnome, ipak se ne može svesti na nešto nezbiljsko. Vidjeli smo da Hölderlin, čak i u pjesmama koje datiraju od 1806. godine u razdoblje njegova ludila, nikad ne pada na koljena pred oltarom onostranoga ili ovostranoga. U njega se metafizička razdvojenost bitka i bića, bogova i ljudi, ne zbiva tako da bi između razdvojenih relata u relaciji postojao nepremostivi bezdan. Bogovi su odbjegli, otišli i ne objavljuju se više čovjeku. Pjesničko obitavanje na ovoj zemlji nakon minuloga svijeta Grka ostaje usmjereno pokušaju da se oživi ono što je bilo čak i kad je posve jasno da s odlaskom onoga božanskoga odlazi i svekolika ljudska mjera koja je bila moguća samo dok je postajalo mitopoetsko iskustvo opjevavanja zemlje i neba. Što, dakle, preostaje drugo negoli da se iz same biti pjesništva uspostavi jezik koji zaziva događaj dolaska nadolazećega boga izvan svake dosadašnje metafizičke redukcije. U pjesmi Na ljupkoj plaveti… Hölderlin govori da bog nije nepoznat, već prije očit kao nebo. Prema Heideggeru, ono što ovdje valja izvesti u tumačenju jest da mjera koja određuje ono ljudsko ne dolazi iz čovjeka u smislu novovjekovne subjektnosti i njoj prikladnog računajućega mišljenja. I stoga postaje razvidno da se ovdje ne radi ni o kakvoj geometriji, ali i ni o kakvome izvanjskome kriteriju mjerljivosti odnosa božanskoga i smrtnoga.

ʺMjerenje nije nikakva znanost. Mjerenje omjerava ono između, oboje, nebo i zemlju, međusobno u odnosu. […] Ovo mjerenje ima svoj vlastiti μέτρον i otuda svoju vlastitu metriku. Mjerenje ljudskoga bića na njemu omjerenoj dimenziji daje stanovanje u njegovu temeljnome orisu. […] U pjevanju se događa uzimanje mjere. Pjevanje je u strogome smislu riječi shvaćeno mjerilo kojim čovjek tek osjeća mjeru za omjer svojeg bića. Čovjek bitstvuje kao smrtnik. […] Tako se pojavljuje nepoznati bog kao ono nepoznato kroz otvorenost neba. Ovo je pojavljivanje mjera, kroz koju se čovjek omjerava.ʺ (Martin Heidegger, ʺ…dichterisch wohnet der Mensch…ʺ, u: Vorträge und Aufsätze, str. 190. i 191.)

Već je iz ovoga bjelodano da pjevanje (Dichten) obuhvaća ono što povezuje ljudsku mjeru s onim božanskim. Pjevanje se ne može svesti na fantaziju i imaginaciju. Pjevati o zemlji i nebu, smrtnicima i bogovima znači otvarati prostor osmišljavanju bitka u svim aspektima njegova pojavljivanja. Nisu pjesnici odabranici bogova zbog toga što ih krasi samo lijep glas, znalačko umijeće skladanja pjesme i odabir ritma pjevanja. Njihovo je iznimno mjesto u povijesti zapadnjačke metafizike poput Homera i Pindara što su Grcima podarili njihove bogove i nimfe, heroje i tragične likove bez kojih ne bi bilo razloga za mitopetski sveti udes ljepote. No, u slučaju Hölderlina stvar postaje složenija. Njegovo traganje za biti pjesništva otvara pitanje o odnosu pjevanja i stanovanja kao egzistencijalnoga zbrinjavanja čovjeka na ovoj zemlji kao svijetu u njegovoj povijesno-epohalnoj sudbini. Ako je pjevanje, kako kaže Heidegger, ʺtemeljna mogućnost ljudskoga obitavanjaʺ, (Martin Heidegger, ʺ…dichterisch wohnet der Mensch…ʺ, u: Vorträge und Aufsätze, str. 197.) onda se susrećemo ʺs ljepotom koja je potekla iz izvora iskonske slikeʺ, kako glase posljednji stihovi Hölderlinove pjesme Šetnja (Der Spaziergang), iz ciklusa Pjesme ludila (Gedichte des Wahnsinns) od 1806. (Friedrich Hölderlin, ʺŠetnjaʺ (.ʺDer Spaziergangʺ), u: Kruh i vino, Logos, Split, 1985, str. 242-243. Preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić. Napomena: Ovo datiranje proizlazi kao i naizgled začudan naziv iz onog što je priređivač Hölderlinovih pjesama na njemačkome, Norbert von Helingrath iznio u knjizi Hölderlin. Zwei Vorträge: Hölderlin und die Deutschen. Hölderlins Wahnsinn. 2. izd. Hugo Bruckmann, München, 1922.)

Bit se pjesništva, dakle, otvara kao događaj koji poeziju kao fantaziju i imaginaciju uzdiže do onog nepoznatog boga. S njime omjeravanje zemlje kao prostora ljudskoga obitavanja otpočinje i završava. Nije potrebno posebno isticati da je za Heideggera iskustvo izvorne prostornosti tek moguće onda kad čovjek iskusuje izvornu vremenost bitka koja nikad nije ono prošlo i nikad se ne svodi na ono sadašnje. Mjera ljudske biti proizlazi iz biti pjesništva kao prajezika onog nadolazećega. U sjaju ljepote kao događaja svetkovine i zbližavanja smrtnika i besmrtnika čovjek diše i uznosi se u nebo. Riječi pjevaju kad zemlja od kaosa postaje uzvišeni red s ljepotom koja je potekla iz izvora iskonske slike.

3. Grčka ‒ arché i poiesis

Grkstvo i naklonjenost grčkome razumijevanju svijeta nije u Hölderlina došlo bez vidnoga utjecaja prethodnika u njemačkome klasicizmu, ponajprije Goethea i Schillera. No, posve je očito da je na njega od svih grčkih pjesnika ponajviše ostavio neizbrisiv pečat upravo Pindar. Kasne Hölderlinove himne (1799-1803), poput Svetkovine mira (Friedensfeier), Kao kad blagdanom (Wie wenn am Feiertage), Rajna (Die Rhein), Jedini (Der Einzige), Patmos, Ister (Der Ister) dokazuju nesumnjivu svezu s Pindarovim načinom gradnje pjesme. U pravu je Hans-Georg Gadamer kad ustvrđuje kako Hölderlin u usporedbi grčkoga života u zajednici (polis) i onog što pripada njegovoj domovini Njemačkoj u moderno doba pretpostavlja postojanje bitne razlike i srodnosti. Naime, bogovi su se Grcima pojavljivali i s njima tvorili jedinstveni svijet mitske ljepote susreta božanskoga i ljudskog, dok je danas od toga ostao spomen na Božju sliku koja živi među ljudima. (Hans-Georg Gadamer, ʺHölderlin und die Antikeʺ, u: Ästhetik und Poetik II. Hermeneutik im Volzug, Gesammelte Werke, sv. 9, J.C.B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1993, str. 5.)

Između politeizma Grka i monoteizma židovsko-kršćanske religije zjapi svojevrsni jaz svjetova. Otuda se između Pindara i Hölderlina uspostavlja nit beskonačnosti koja povezuje iskon i suvremenost na gotovo otajstveni način. Prisutnost-odsutnost bogova u pojavnome svijetu i djelovanje Boga u onostranosti nisu tek dva načina kojim teofanija postaje uvjet mogućnosti himničkoga opjevavanja smisla bitka. Riječ je o nečemu što tu gotovo onto-teologijsku razliku omogućuje, a što Hölderlin u svojim himnama i elegijama uzima za odlučujuće mjesto pomirenja svjetova grčke prisutnosti bogova i kršćanske odsutnosti Boga u svijetu. Događaj je to ljudsko-božanske svetkovine ili blagdana s onu stranu rada i puke dokolice.

Heidegger je ovu razliku između grkstva i njemstva nastojao razumjeti baveći se Hölderlinom u bitno povijesno-metafizičkome smislu kao udes-poslanstvo zapadnjačke povijesti. Koju god Hölderlinovu pjesmu uzeo u razmatranje, bez obzira bila ona iz mladenaštva, razdoblja velikih himni i elegija ili iz razdoblja kad je pjesnik pjesnikâ već krenuo stazom pomračene svijesti i zauvijek zašutio, svagda se susrećemo s onim istim u razlikama. Carstvo pjesnikovanja, naime, iziskuje odmak od svake naknadne refleksivne svijesti koja bi Hölderlina htjela ʺaktualiziratiʺ ili ga smjestiti u ne-modernoga pjesnika, koji u bitnome smislu ne pripada ni klasici ni romantici. Stoga se čini nužnim uvidjeti da Heidegger u svojim tumačenjima razvija onu vrstu objašnjenja i razjašnjenja koja proizlaze iz biti pjesništva, a ne iz poetskoga ilustriranja filozofijskih masivnih postavki. Nije začudno zašto gotovo prezirno odbacuje riječi-pojmove kao što su to ʺkulturaʺ i ʺestetikaʺ u razumijevanju položaja koje zauzima Hölderlin ne tek unutar njemačke književnosti i umjetnosti, već unutar europskog konteksta zapadnjačke povijesti duhovnoga bitka uopće. Hölderlin je pjesnik pjesnikâ, kao što je Nietzsche posljednji filozof metafizike i navjestitelj onog što pripada nadolazećem. Grkstvo i Grčka su stoga za Hölderlina kao i za mladoga Nietzschea vrhunci pjevanja i mišljenja. No, to ne znači ništa drugo negoli da je posrijedi ono početno kao začetno što Grci imenovahu riječju arché, te da je ovo u znaku posvemašnje vladavine pjesničkoga zaziva i svetkovanja bitka, što Grci imenovahu riječju poiesis. Arché i poiesis su prajezik događaja koji u ovome razmatranju imenujem svetim udesom ljepote. U svjetlu Heideggerova puta tumačenja Hölderlina, osobito glede fragmenata pjesama Spomen i Mnemozina, pokušat ću preciznije izložiti zašto je upravo s Hölderlinom uvid u ono navlastito grčko za razliku od kršćanskog i modernoga shvaćanja svetkovine i svetog postalo odlučujuće za mogućnost tzv. posljednjeg obrata u biti samog pjesništva onkraj metafizike. Zašto je, dakle, ljepota ne tek kantovski svrhovitost bez svrhe ili pitanje estetskoga karaktera spoznaje novovjekovnog subjekta, već ono bitno dublje i tragičnije od svekolike potrebe duha za umjetnošću i estetizacijom svijeta?

Sjetimo se da Heidegger u promišljanju biti pjesništva u Hölderlina posljednju petu temeljnu ili vodeću riječ kao iskaz uzima iz zadnjeg stiha pjesme Spomen.

Ono što ostaje, pak, osnivaju pjesnici.



Was bleibet aber, stiften die Dichter. (Friedrich Hölderlin, ʺSpomenʺ (ʺAndenkenʺ), u: Ausgewählte Gedichte – Izabrane pjesme, Matica hrvatska, bibl. Parnas, Zagreb, 1998, str. 86-87. Preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić.)

Osnivanje ili zasnivanje, utemeljenje, sve su to sinonimi za djelatnost kojim ono pjesničko kao poiesis stvara s pomoću jezika bit naroda u duhovnome smislu. Govoreći hajdegerovski, osnivanje ili zasnivanje, utemeljenje podaruje jezik koji u kazivanju pjesnika osmišljava bitak, a ne podređuje ga nekim ljudskim pragmatičnim svrhama. Drugim riječima, riječi određuju udes-poslanstvo čovjeka u Grka zbog toga što nisu puka sredstva sporazumijevanja između ljudi, već elementi kojim jezik podaruje dimenziju osmišljavanja bitka kao takvoga. No, sve to ne bi bilo moguće da već uvijek čovjek ne obitava na ovoj zemlji na pjesnički način, kako smo to pokazali tumačenjem Hölderlinova stiha prema Heideggeru. Ono što ipak ostaje zagonetno ne tek u zadnjem stihu Spomena, već u Heideggerovu putu tumačenja biti pjesništva, jest pitanje kako riječi kao elementi jezika donose novo u svijet, odnosno kako nastaje događaj svetkovine bez koje pjesništvo u Grka nema dubljeg opravdanja? Što je to što proizvodi ono što nadilazi glasovno-značenjsku strukturu pjesničkoga jezika kao uvjeta mogućnosti osnivanja, zasnivanja, utemeljenja zajednice kao polisa? Odgovor proizlazi iz biti poiesisa. Ono što proizvodi novo i stvara stimulans za dovođenje ljepote-u-svijet nije ništa puko ljudsko niti samo božansko. Duhovni smisao ljepote nadilazi platonsko razlikovanje između nadosjetilnoga svijeta ideja i pojavnoga svijeta osjetilnosti. Stoga nije Grcima trebala uistinu nikakva filozofija umjetnosti ili estetika. Isto tako nije im bilo nužno da se umjetnost osamostali od mita i kultne svetkovine kao autonomno područje važenja estetskih kategorija. Heidegger na jednom mjestu fragmenta iz 1950-ih godina naslovljenog ʺUz pitanje o umjetnostiʺ (ʺZur Frage nach dem Kunstʺ) kazuje da

ʺdjela Homera i Pindara, Eshila i Sofokla, arhitektonska zdanja i slikotvorevine govore sami za sebe.ʺ (Martin Heidegger, ʺZur Frage nach der Kunstʺ, u: Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, GA, sv. 74, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2010, str. 191.)

To samo znači da umjetnost nije ona koja sebi samoj podaruje zakone uz načela estetskoga djelovanja. Umjesto ovog novovjekovnoga načina njezina subjektiviranja u područje doživljaja (Erlebnis), Grci nisu imali potrebe za takvim privatno-javnim prostorom izlaganja umjetničkoga djela u prostoru. Njihova je navlastitost u tome što ih je ravnodušna i ujedno plemenita prisutnost božanskoga sjaja u kipovima i hramovima, mitovima i himnama nadahnjivala za razotkrivanjem smisla bitka u nečemu što povezuje nebo i zemlju, besmrtnike i smrtnike. Što je to povezujuće kao sklad i suzvučje bitka, bića i biti čovjeka? Ništa drugo negoli sveti udes ljepote koji se zbiva u kultnome događaju svetkovine samoga jezika kao poiesisa. I Heidegger završava spomenuti fragment o pitanju o umjetnosti tako što umjetnost iz biti jezika određuje iz biti poiesisa. (Martin Heidegger, ʺZur Frage nach der Kunstʺ, str. 195.) Kao da se vrtimo u krugu u promišljanju odnosa između biti pjesništva i događaja jezika kojim ljepota ulazi u svijet kao sveti udes. Jasno je već da udes nije zla kob niti bilo što sudbinski predodređeno u smislu teologijske velike priče o Bogu-otkupitelju i Bogu-stvaratelju. Ništa nije unaprijed zadano osim onog što se u kozmičko-ljudskoj igri bitka pojavljuje kao prstenujući događaj vječnoga gibanja onog istog. Stoga otpada svaka primisao o uskrsnuću i reinkarnaciji, kršćansko-budističkim odgovorima na nihilizam metafizike Zapada. Ljepota proizlazi iz pjesničkoga znamenovanja svijeta kojim čovjek obitava na ovoj zemlji. Ali da bi on uopće mogao tako obitavati u gradnji duhovnih spomenika božansko-ljudske svetkovine, potrebno je da se i sam ljudski život otvori kao svetkujuća prisutnost neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Potrebno je da poiesis jezikom produhovljene čistoće i uzvišenosti dovede ljepotu u svijet. Dovođenje u svijet označava da se sjaj ljepote otvara kao događaj umjetničkoga načina egzistencije čovjeka. Nije stoga nimalo začudno da je to na najblistaviji način pokazao mladi Nietzsche u svojem spisu Rođenje tragedije (Die Geburt der Tragödie), kad je ustvrdio

ʺjer su postojanje i svijet samo kao estetski fenomen zavazda opravdani…ʺ (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, GZH, Zagreb, 1983, str. 44. S njemačkoga prevela Vera Čičin Šain.)

Nije potrebno ovdje posebno dokazivati da Nietzsche ne shvaća ono estetsko platonističko-kantovski, već iz biti poiesisa kao takvoga. Ljepota se ne nalazi u onostranosti, negdje izvan ovoga svijeta. Ona je ekstatička igra epifanije-teofanije i otuda istodobno više-negoli-ljudski udes koji se ne može otkloniti baš kao ni sloboda. Bez slobode čovjek postaje ropska duša i ništavni stvor, a bez ljepote čovjek umire. Ništa ne preostaje od minulih epoha osim vječne vatre kojom pjesništvo kao bit umjetnosti prenosi ovu svetu svezu i odnos između slobode i ljepote. Nije li znakovito da obje ʺidejeʺ čovjeku podaruju smisao življenja u autentičnome vidu singularnosti i razlike. Jer slobodno živjeti znači biti otvoren za tajnu ljepote koja dolazi u svijet zaslugom umjetnika. Što ih omogućuje uopće jest svetost svetkovine ponovljivo neponovljivoga događaja kojim zajednica (polis) podaruje ljudima mogućnost osamljivanja, a ne obratno. Ovo poetičko odnosno estetsko zasnivanje ili utemeljenje političkoga kao odluke o putu slobode kao što vidimo ne može postojati bez ljepote. Nije stoga umjetnost ona koja političkome daje opravdanje i posljednju svrhu. Kao što sloboda određuje granice ljudskoga prebivanja u pravednoj zajednici, tako i ljepota određuje granice umjetnosti u osmišljavanju duhovnoga bitka. Njihov odnos nije recipročan. Naprotiv, posrijedi je čin korelacije. Poznato je da je Hölderlin kao, uostalom, Hegel i Schelling u mladenačkome dobu, bio ushićen Francuskom revolucijom u kojoj je vidio povratak blistavim idealima slobode i ljepote izvornoga grčkoga svijeta. Snovi o stapanju novoga poretka svijeta s onim početnim i začetnim nisu, međutim, bili tek puka fikcija. Što podaruje događaju novoga mistični savez političkoga i umjetničkoga, polisa i poiesisa, proizlazi iz biti svetkovine kao uzvišenosti samoga događaja sveze neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Ovdje uzgred valja podsjetiti da je problematičnost Heideggerove odredbe političkoga preko Hölderlina u tome što je zaziv obrata u biti metafizike doveo u blisku svezu s onim što pripada metapolitičkome karakteru njemačkoga nacional-socijalizma 1930-1940-ih godina. (Vidi o tome: Philippe Lacoue-Labarthe, Heidegger: la politique du poeme, Galilée, Pariz, 2002. Isto tako i Žarko Paić, ʺMetapolitika i zlo: O Heideggerovu ‘duhovnome nacizmu’, u: Totalitarizam?, Meandarmedia, Zagreb, 2015, str. 135-206.)

Ipak, ne smijemo zaboraviti koliko je za suvremenost svako oživljavanje estetsko-političkoga obrata u zazivu nadolazećega mesijanskoga događaja fatalna strategija koja ne pridonosi ni politici niti umjetnosti, nego dovodi do njihove neminovne propasti.

U himni Kao kad blagdanom…(Wie wenn am Feiertage…) Hölderlin pjeva:

ʺI kao što čovjeku vatra u oku blista



Kad je je veliko zasnovao, tako se



Na znamenjima, djelima svijeta sad



Nanovo zapalila vatra u dušama pjesnikâ.



I kao što smo nekoć tek slutili da se zbiva,



Sad je istom objavljeno.



A oni koji su nam pod obličjem sluge



Njive obrađivali, sad su prepoznati



Kao sveživotne snage bogova.ʺ (Friedrich Hölderlin, ʺKao kad blagdanom…ʺ



(ʺWie wenn am Feiertage…ʺ), u: Kruh i vino, Logos, Split, 1985, str. 136-136. Preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić.)

U čitanju ove pjesme Heidegger otvara polja značenja njemačke riječi svetkovina i blagdan, Fest i Feier. Ne moramo posebno izlagati razloge zašto je etimologija za njega filozofijski moćno sredstvo-svrha pokazivanja biti jezika. Podrijetlo riječi upućuje na njezin početak kao začetak (arché) u prajeziku (Ursprache). Razgovor o biti pjesništva otpočinje i završava razgovorom o načinu alkemijskoga umijeća proizvođenja riječi (poiesis). Jasno je da se njemački izravno nadovezuje na grčki jezik, što je za Heideggera mogućnost mišljenja u jeziku i na jezik s kojim metafizika gubi svoje presudne ovlasti uspostavljanja zamki i dvojstava poput svih platonističko-kršćanskih dodataka. Time postaje razvidno zašto latinski jezik Rimskog imperija ne može biti ništa drugo negoli zametak tehničkoga jezika kojim se od novoga vijeka engleski jezik proširio u svojoj instrumentalnosti i pragmatičnosti do suvremene globalne lingua france. Svetkovina je, dakle, i blagdan i sveto vrijeme s kojim se dešava nešto presudno. Heidegger, naime, kaže kako

ʺmisliti bit povijesti znači misliti ono zapadnjačko u svojoj biti i otuda iz njezina odnosa spram svojega prvog početka, tj. spram grkstva i spram Grčke.ʺ (Martin Heidegger, Hölderlins Hymne ʺAndenkenʺ, GA, sv. 52, str. 68.)

No, kako se uopće može misliti bit povijesti ako ne iz onoga što tu i takvu povijest uopće omogućuje, a to je ono što Vanja Sutlić na Heideggerovu tragu naziva ʺdobar, lijep i svet udesʺ polazeći od povijesnoga mišljenja. (Vanja Sutlić, [O povijesnom mišljenju], Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, br. 40/1(79) (2014) str. 338 (335–342).) Što mišljenju podaruje takvu mogućnost da iz jezika otvori pitanje o biti povijesti jest, prema Heideggeru, ono što Hölderlin u svojim himnama naziva svetkovinom. Jer povijest nije odvijanje linearnoga tijeka zbivanja, nego iznimni i autentičan događaj svetkovanja kao udes i poslanstvo izvan teleologijskoga okvira metafizike. To je ujedno svetkujuća dimenzija slobode s onu stranu razlikovanja nužnosti i slučaja. Svetkuju ono sveto kao udes i ljudi i bogovi. No, to svetkovanje nije praznovanje kao ritual ponavljanja bez smisla, čista opetovanost koja se prema cikličkim okvirima zbiva u povijesti ljudstva kao datum nekog blagdana u kršćanskome kalendaru. Svetkovinom nazivamo

ʺdogađaj susreta bogova i ljudi. Svetkujuća svetkovina jest temelj ovog događanja, koji nije prouzrokovan bogovima niti je stvoren od ljudi. Svetkujuće jest ono što se početno događa i sve suprotstavljeno povezuje međusobno…Svetkujuće jest početno ugađanje.ʺ (Martin Heidegger, Hölderlins Hymne ʺAndenkenʺ, GA, sv. 52, str. 69.)

Ako se povijest razumije kao svetkujući ugođaj udesa ljepote, onda je umjetničko poizvođenje (poiesis) u samoj biti ove zgode i prigode. Nije Heidegger usamljen u ovoj misaonoj mitopetskoj ʺmistifikacijiʺ grkstva i Grčke. Sjetimo se što je Nietzsche imao u vidu kad je skovao pojam grčke države, dok je Marxu drevni atenski polis bio duhovnim usmjerenjem zajednice koju je pod imenom komunizma postavio u ono neposredno nadolazeće. Svi vodeći mislioci njemačkoga idealizma i njegove destrukcije-dekonstrukcije misle, uz male razlike, isto što pjeva u svojim himnama i elegijama Friedrich Hölderlin. Pravo uzevši, od Grka smo baštinili blistave ideale slobode i kanon ljepote. U ovo oskudno doba s njima mjerimo koliko suvremena umjetnost više nema gotovo ništa s počecima visoke grčke umjetnosti. Osim onog najvažnijeg. A to je pojam događaja kao svetkovine slobode. Ljepota je prognana na rubove minulih svjetova iz jednostavnog razloga što je bit tehnosfere danas u posvemašnjoj tehno-genezi autonomnih objekata čija slikovna struktura posjeduje šarm metamorfne estetizacije ili dizajniranja virtualno-realnih svjetova. (Vidi o tome: Žarko Paić, TEHNOSFERA, sv. V. Dizajn kao mišljenje:Autonomni objekti i njihove preobrazbe, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.)

Ono izvorno grčko pripada razumijevanju događaja (Ereignis) kao svetkovine (Fest). Što prethodi svetkovini kao svetom udesu ljepote jest ono što nema svoje utemeljenje kao bitak i što se ne može svesti ni na što onostrano i ovostrano. Riječ je o slobodi kojom bogovi i ljudi tek mogu otvoriti poprište povijesnoga događanja, rekao bi Marx, prvi put kao tragediju, a drugi put kao farsu. Zašto? Zato jer je povijest osmišljavanje zbivanja, a ne slijepi kaos nizanja zgoda u beskonačnost.

4. Lutanje kao sloboda

Povijest je tragičan udes ljudske i neljudske egzistencije i kad je mesijanski otvorena kao sveta knjiga spasa. Razlog leži u tome što je svaki spasonosni trag prisutnosti bogova već uvijek zakašnjeli udes novoga početka.

Hölderlin u elegiji Kruh i vino (Brot und Wein) o tome svečano pjeva:

ʺAl prijatelju, mi prekasno dolazimo. Doduše, žive bozi,



Al gore, nama nad glavom, u drugom svijetu.



Beskonačno djeluju ondje, i čini se, malo brinu



Da li mi živimo, toliko nas pošteđuju nebesnici.



Jer ih ne može uvijek krhka sadržati posuda,



Samo povremeno čovjek božansku podnosi punoću:



Život je potom san o njima.



[…]



Ja ne znam i čemu pjesnici u oskudno doba.



Al oni su, kažeš, poput svetih svećenika boga i vina



Koji iz zemlje u zemlju u svetoj iđahu noći.ʺ (Friedrich Hölderlin, ʺKruh i vinoʺ (.ʺBrot und Wineʺ), u: Kruh i vino, Logos, Split, 1985, str. 130-131. Preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić.)

Ovo je jedan od najupečatljivijih stihova cjelokupnoga svjetskog pjesništva. Ljepotom izričaja i odmjerenošću ritma u njemačkome i drugim jezicima odzvanja poput istinskoga povijesnog događaja koji za Hölderlina proizlazi iz svetkovine slobode. Mi nismo bez mjere i napušteni od bitka u planetarno doba sve dok imamo duhovne srodnike, neumrle svjedoke jezika kao prafenomena ljepote, kako bi rekao Goethe. Mi nismo usamljeni u tjeskobno napuštenome svijetu i otuđeni od riječi sve dok smo u dijalogu s nepoznatim Drugim kao tajnom obezbožene povijesti koja ide svojem kraju kao što svaka rijeka ide od izvora svojem ušću i ulijeva se u more. Naša je tragičnost u zakašnjenju, kako je to bila i za mitskog Prometejeva brata Epimeteja u njegovoj snenoj zaboravnosti. Zakašnjelost označava sudbinu. Događaj se već dogodio i kasno je o tome govoriti osim kao u sjećanju na ono što se dogodilo već u začetku (arché) i time odredilo putanju povijesti kao sveti udes i poslanstvo. Odlazak božanskoga iz ovoga svijeta gdje pjesnici obitavaju na ovoj zemlji istodobno je i pitanje o bilo kakvoj daljnjoj mogućnosti pjevanja u oskudno doba. Što je posljednja tajna Hölderlinove elegije Kruh i vino drugo negoli slika o pjesnicima kao lutalicama između i onkraj svjetova, vječitim nomadima u potrazi za privremenim obitavalištem u ovom svijetu napuštenosti i samoće i na ovoj zemlji na kojoj više nema mjere. Hölderlin je ne tek Heideggeru, već i svim drugim misliocima na njegovu tragu, pjesnik biti pjesništva koje nas čuva od pada u čudovišni bezdan tehničke idolatrije. Ljepote u ovom svijetu nema bez posvemašnje slobode lutanja od prvoga početka povijesti do njezina posljednjeg kraja.

O tome govore mislioci i pjesnici. O tome onijemjeli jezik gotovo da više nema što reći. Osim još ovog iz pjesme Mnemozina za svaki budući kraj.

ʺZnamen smo; bez značenja,



Bez boli smo i jezik



Gotovo izgubismo u tuđini.ʺ

(Friedrich Hölderlin, ʺMnemozinaʺ (ʺMnemosyneʺ), u: Ausgewählte Gedichte – Izabrane pjesme, Matica hrvatska, bibl. Parnas, Zagreb, 1998, str. 94-95. Preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić)

Pjesništvo oslobađa vrijeme-prostor slobode za obrat u biti svetog udesa ljepote i kad je sve naizgled pusto i prazno.

O tome svjedoči jezik bez kojeg čovjek ne može obitavati na ovoj zemlji.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026