Copyright ©2026 Žarko Paić

„Sve svoje rane i svoju sramotu premazali smo s blatom“

Vitomil Zupan i njegov „slučaj“

September 22, 2026
„Sve svoje rane i svoju sramotu premazali smo s blatom“
Vitomil Zupan

1.

Roman Levitan (1982.) velikoga slovenskoga pisca Vitomila Zupana predstavlja jedan od najznačajnijih tzv. zatvorskih romana 20. stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije i Europe. Kroz lik Jakoba Levitana, autor donosi ogoljenu, duboko psihološku i autobiografsku ispovijed o preživljavanju u surovom poslijeratnome komunističkom zatvorskome sustavu. Djelo uvelike redefinira tradicionalni žanr logorske i zatvorske književnosti uvođenjem specifičnih modernističkih i egzistencijalističkih elemenata. Gotovo da bi se mirne duše moglo kazati da Zupan u teoriju i praksu zatvorskoga romana 20. stoljeća unosi posve novu paradigmu. Za razliku od uobičajene crno-bijele političke literature tog doba, Zupan ne piše klasičan politički pamflet.

Glavni junak je bivši partizan, intelektualac i buntovnik koji završava iza rešetaka vlastitoga režima, čime se demitologizira poslijeratna stvarnost. Glavni mehanizam obrane od “zatvorske stvarnosti” i dehumanizacije nije ideološki prkos, već povratak bazičnim ljudskim nagonima. Levitan se od smrti i ludila brani opsesivnim razmišljanjem i pričanjem o seksualnosti, muškoj potentnosti i tjelesnome užitku. Zatvor je pritom prikazan kao mikrokozmos sa svojom vlastitom, okrutnom hijerarhijom. Levitan, međutim, zadržava distancu prema patnji kroz cinični humor i oštru ironiju, odbijajući ulogu patetične žrtve. Čitati ovaj roman upravo ponovno „danas“ znači vratiti se u ono doba kraja 1980-ih godina kad sam ga „gutao“ kao i sve njegove knjige uz najveći mogući čitateljski užitak zajedno s knjigama Danila Kiša i Lawrencea Durrella, Jorge Luisa Borgesa i Hermanna Brocha.

Levitan balansira na granici između fikcije, autentičnih memoara i filozofijskoga eseja. Pisan je u prvome licu s iznimnom unutarnjom opuštenošću i suverenošću unatoč mračnome ambijentu. Zatvor je genijalno opisan ne kao fizičko stanje, već kao egzistencijalna špilja iz koje nije moguće izaći na svjetlo dana bez tegobnih ožiljaka na duši. To je „rudnik u kojem kaplje krvavi ugljen”, kako ga Zupan opisuje, taj mračni prostor bez nade ispunjen najrazličitijim sudbinama. U njemu se zbiva vladavina dvostruke hijerarhije u kojoj Uprava djeluje naspram nepisanih zakona među zatvorenicima. Ono što Levitana održava u stanju posvemašnje fizičke i duhovne snage jest volja za održanje forme, treninga duha meditacijom (poput boksača) u želji da se pobijedi i sama smrt.

Zupan je ovim djelom dokazao da zatvorski roman 20. stoljeća ne mora biti samo dokument o patnji, već vrhunska estetska i egzistencijalna studija o tome kako čovjek uspijeva ostati čovjek – sa svim svojim nesavršenostima, nagonima i grijesima. Dok Aleksandar Solženjicin (Jedan dan Ivana Denisoviča, Arhipelag GULAG) i Borislav Pekić (Godine koje su pojeli skakavci) zatvorsko iskustvo tretiraju primarno kroz povijesnu, moralnu i političku perspektivu, Vitomil Zupan unosi radikalni individualizam, vitalizam i ironiju.

Solženjicin djeluje kao povjesničar i moralni sudac. Njegov je cilj dokumentirati kolektivnu patnju milijuna ljudi i ogoliti monstruoznost sovjetskog sustava. Zupan je usmjeren na sebe. Njegov roman je intimna, psihološka i biološka studija preživljavanja pojedinca. Solženjicinovi junaci opstaju zahvaljujući moralnoj čistoći, vjeri ili jednostavnom radnom etosu (poput Ivana Denisoviča). Zupanov Levitan opstaje kroz čisti vitalizam, cinizam i erotsku energiju. Za Zupana je seksualni nagon vrhunski bunt protiv sustava koji želi sterilizirati i uništiti čovjeka. Kod Solženjicina postoji jasna granica između nevinih žrtava i krvnika.

Zupanov Levitan je i sam bio dio tog sustava (partizan, obavještajac) i ne skriva vlastite poroke, amoralnost i grijehe. Pekić u “Godinama koje su pojeli skakavci” koristi visoki intelektualni diskurs, antropološku esejistiku i duboku, distanciranu ironiju. Njegov zatvor je seciran hladno, analitički i filozofski. Zupan je, s druge strane, sirov, tjelesan i neposredan. Njegov stil kombinira intelektualizam s naturalističkim prikazima zatvorske prljavštine, bolesti i nagona. Za Pekića je zatvor prostor u kojem se gubi vrijeme (“pojedene godine”), a borba se vodi za očuvanje intelektualnog integriteta. Za Zupana zatvor ne može zaustaviti život. Levitan unutar zidova trenira tijelo, simulira slobodu misli, bavi se jogom i mentalno putuje. On zatvor pretvara u vlastitu, apsurdnu arenu. Ova literatura zatvorenosti ljudske egzistencije i njezine bačenosti u ništavilo zbog neke apsurdne „krivnje“ ili „nevinosti“ (Od Kafkina Procesa do Zupanova Levitana) zahtijeva čitateljsko uživljavanje i neku začudnu empatiju, a najbolje je mjesto za takve meditativne tekstove zatočenja vlastite duše bolnički krevet, vojnička izolacija, korporativna samoća nebodera u noći bez kraja. Zatvorska samica je isključena jer u njoj postoji samo kako ćemo na kraju vidjeti u naraciji ovoga romana ꟷ metafizika kible.

2.

Zupan je stvorio jedinstven model u kojemu zatvorenik nije žrtva povijesti (kao kod Solženjicina) niti objekt političkoga apsurda (kao kod Pekića), već autonomni subjekt koji zatvor koristi kako bi dokazao nepobjedivost vlastite vitalnosti. Je li stoga Zupan u tom smislu s Levitanom pokazao dimenzije vitalističkoga, opscenoga egzistencijalizma koji ruši sve ideologijske, eshatologijske, zapravo metafizičke razloge za vlastito zatočenje u sustavima totalitarne kontrole? Pogledajmo neke korelacije. On je vjerojatno najveći slovenski književnik 20. stoljeća uz Borisa Pahora, a Dušan Pirjevec, također žrtva komunističke torture iako su i on i Zupan pripadali partizanskome pokretu i antifašizmu, je nesumnjivo najznačajniji književni teoretičar-filozof ne samo u Sloveniji 20. stoljeća, autor briljantnih studija o nihilizmu i Dostojevskome. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/iza-nema-nista-a-ovdje-%EA%9F%B7-rescendencija/ i Dakle, i pisac i filozof-teoretičar književnosti su doživjeli iskustvo negativne desublimacije s novim političkim i društvenim poretkom. Ali, Levitan je i djelo koje pokazuje kako je jedino vitalistički individuum onaj koncept koji unatoč užasa sustava i samoga društva kao njegova zrcala ima mogućnost ozbiljenja slobode i užitka u životu.

Zupan kroz lik Jakoba Levitana čini upravo to: on demontira svaku metafiziku zatvora. Dok tradicionalni zatvorski pisci traže smisao u patnji, ispaštanju ili povijesnoj nužnosti (što su sve oblici eshatologijskoga ili ideologijskoga opravdanja), Zupan to odbacuje. Sustav totalitarne kontrole želi zatvorenika svesti na broj, na politički pojam ili na pokajnika. Levitan na to odgovara radikalnom desublimacijom – spuštanjem svega na razinu čistoga tijela, nagona, sperme, prljavštine i žudnje. To je opsceni egzistencijalizam jer namjerno koristi motive koji se smatraju “niskima” kako bi srušio “visoke” laži totalitarne ideologije. Poveznica između Vitomila Zupana i Dušana Pirjevca (Ahaca) je ključna za razumijevanje slovenske (i jugoslavenske) poslijeratne intelektualne drame. Obojica su bili heroji partizanskoga pokreta, autentični antifašisti i intelektualci koji su u rat išli s vjerom u oslobođenje. Međutim, obojica doživljavaju brutalno triježnjenje kada se oslobodilačka utopija preko noći transformira u totalitarni aparat (OZNA, UDBA, montirani procesi, zatvori). Zupan završava na sedmogodišnjoj robiji pod lažnim optužbama, a Pirjevec biva politički marginaliziran i praćen. U svojim teorijskim radovima i studijama o Dostojevskom definira povijest 20. stoljeća kao trijumf europskoga nihilizma. Za Pirjevca, totalitarni sustavi su tehnološki, bezdušni strojevi koji brišu smisao bitka (čovjekovo autentično postojanje). Sustav želi potpunu kontrolu nad sviješću. Tamo gdje Pirjevec filozofijski detektira nihilizam sustava, Zupan u Levitanu podaruje protuotrov. Kako pobijediti nihilizam sustava koji podjarmljuje i otima slobodu? Ne novom ideologijom, jer je svaka ideologija laž. Odgovor je u obrani dostojanstva vitalističkoga individuuma bez kompromisa.

Zupanov koncept slobode temelji se na sljedećim postavkama:

Užitak kao subverzija ꟷ Kada sustav čovjeka izgladnjuje, muči i izolira, ljudska sposobnost da se sjeća seksualnoga užitka, da mašta o njemu i da projicira vlastitu potentnost postaje najviši čin političke sabotaže. Sustav kontrolira ljudsko kretanje, ali ne može kontrolirati njegov eros.

Egzistencija ispred esencije ꟷ Levitan ne želi biti heroj ni mučenik. On želi preživjeti i uživati. On ruši društvene konvencije unutar ćelije jednako drsko kao što ruši partijske dogme. Njegov užitak u životu (fizički treninzi, joga, mentalne igre, opscene priče) pokazuje da je život jači od svake strukture moći koja ga pokušava okovati. Za Zupana sloboda nije nešto što država daje ili oduzima. Sloboda je ontologijsko stanje vitalnoga pojedinca. Levitan je stoga slobodniji u samici nego njegovi čuvari ili pasivni građani vani, jer on u potpunosti posjeduje svoj nagon za životom.

Zupan i Pirjevec su, svaki u svojem mediju, pokazali otuda da se totalitarizam ne pobjeđuje kontrarevolucijom, već radikalnim povratkom čovjeku – Pirjevec kroz filozofijsko razotkrivanje ništavila, a Zupan kroz trijumf seksa, duha i neuništivoga vitalizma nad sivim zidinama komunističkoga zatvora.

Jedna od najreprezentativnijih epizoda izolacije prikazuje Levitana zaključanog u samici, prostoru osmišljenom da slomi ljudski duh kroz senzornu deprivaciju i statičnost. Umjesto da upadne u apatiju ili počne očajavati nad političkom nepravdom, Levitan samicu transformira u prostor radikalne fizičke akcije. On počinje prakticirati intenzivne vježbe, kombinirajući elemente joge, dubokog disanja i simuliranih boksačkih mečeva sa samim sobom i s nevidljivim neprijateljem. Sustav želi njegovo tijelo učiniti pasivnim objektom kazne. Levitanov odgovor je striktna samodisciplina tijela. Kroz znojenje, naprezanje mišića i kontrolu daha, on dokazuje da je njegovo tijelo i dalje u njegovu vlasništvu. To je čisti egzistencijalistički čin: sloboda se ne čeka, ona se izvodi kroz tjelesni napor u inat zidinama.

Tijekom dugotrajnih, iscrpljujućih noćnih isljeđivanja, istražitelji pokušavaju izvući političko pokajanje i natjerati Levitana da prizna krivnju u okviru službene partijske dogme. Dok isljednik viče, prijeti i barata ideologijskim pojmovima, Levitan u svojoj glavi (a ponekad i u ciničnim komentarima) provodi potpunu desublimaciju situacije. On opsesivno i do najsitnijih, naturalističkih detalja rekonstruira svoje prošle seksualne odnose, analizira anatomiju ženskoga tijela ili mentalno projektira orgije. U nekim trenucima, on promatra samoga isljednika u svjetlu potisnute seksualne frustracije i perverzije sustava. Ovo je vrhunac “opscenoga egzistencijalizma”.

Sustav, pak, nastupa s pozicije povijesne nužnosti i ideologijske “čistoće”, a Levitan mu suprotstavlja “nečistoću” erosa. Seksualni nagon ovdje nije vulgaran promašaj karaktera, već antidogmatsko oružje. On obezvrjeđuje isljednikovu moć pretvarajući cijeli aparat političke represije u dosadnu, sterilnu predstavu koja ne može parirati silini životnoga užitka.

Unutar zatvora formiraju se skupine zatvorenika. Posebno su zanimljivi oni koji su ostali vjerni partijskoj liniji (čak i dok ih ta ista partija muči) te oni koji od svoje patnje stvaraju politički kult mučeništva. Zato Levitan ulazi u verbalne i fizičke sukobe s ortodoksnim komunistima i dogmaticima unutar ćelije. Dok oni raspravljaju o “skretanjima s partijske linije” i pokušavaju održati partijske sastanke u logorskim uvjetima, Levitan ih ismijava, koristi psovke, vulgarizira njihove rasprave i fokusira se na bazične potrebe – kako doći do bolje hrane, kako prevariti stražara ili kako podijeliti cigaretu. On odbija sudjelovati u njihovoj metafizici krivnje i ispaštanja. Za njega su ti zatvorenici i dalje robovi sustava jer razmišljaju unutar njegovih okvira. Odbijanjem patetike i uvođenjem uličnoga, ciničnoga diskursa, Levitan ruši iluziju da zatvor ima ikakav viši, pročišćujući smisao. Zatvor je u konačnici samo prljava rupa, a preživjeti znači odbaciti iluzije.

3.

U nekoliko navrata, Zupan se detaljno zadržava na motivu kible, smrada i dijeljenja skučenoga prostora s fekalijama i bolesnim ljudima. Umjesto da taj segment zatvorskoga života prešuti ili ga prikaže isključivo kao vrhunac poniženja (kako to često biva u logorskoj i zatvorskoj literaturi), Levitan ga prihvaća s brutalnom, gotovo karnevalskom izravnošću. On secira mirise, ponašanje zatvorenika u trenucima obavljanja nužde i vlastitu fiziološku realnost. Totalitarni sustav pokušava desublimirati pojedinca tako što će ga natjerati da živi u vlastitome izmetu, nadajući se da će ga to slomiti i poniziti. Levitan, međutim, prihvaćanjem te tjelesne realnosti bez srama i gađenja, oduzima sustavu to oružje. Ako čovjeka smrad i prljavština više ne mogu poniziti jer ih prihvaća kao temeljnu činjenicu postojanja, sustav gubi moć nad ljudskim dostojanstvom.

Kroz ove epizode iz romana Zupan plastično pokazuje da se sloboda u totalitarnome sustavu ne ostvaruje kroz velike prosvjede ili pisanje tajnih političkih programa, već kroz apsolutni suverenitet nad vlastitim nagonima, izlučevinama, mislima i užitkom. Lik isljednika u Zupanovom Levitanu nije samo administrativna figura ili personifikacija državnoga nasilja; on je živa totalitarna svijest koja pokušava racionalizirati i uokviriti apsurd sustava. No, glavni problem svih tih romana nije analiza žrtve, već studiozni opis „banalnosti zla“ u liku krvnika. U tradicionalnom zatvorskome romanu isljednik je stoga često sadist ili hladni tehnokrat. Kod Zupana, on nastupa kao svojevrsni “svjetovni teolog”. Isljednik ne traži samo suhe činjenice ili priznanje konkretnoga djela. On od Levitana zahtijeva političko pokajanje i ideologijsko presvlačenje. Ovo izričito vrijedi za totalitarni sustav svjetskoga komunizma, jer nacizam/fašizam nema u vidu ovaj kršćanskio-mesijanski obrat ljudske duše Drugoga kojeg fašizam brutalno isključuje iz zajednice i vidi ga samo kao neprijatelja i kako je to najbolje kazao Goebbels za Židove kao „zarazni bacil kojeg treba sustavno uništiti da ne zarazi zdravo tkivo njemačkoga naroda“.

Za Levitanova isljednika, dakle, Partija označava nositelja povijesne istine (eshatologije), a Levitanov grijeh je zastranjenje od te istine. Isljednik pokušava zatvoru i mučenju dati “viši smisao” – a kazna je tu da bi pročistila grešnika i vratila ga u kolektiv. Isljednik u ovome procesu pokušava nametnuti narativ u kojem sustav nikada ne griješi. Ako je Levitan zatvoren, to znači da u njegovoj prošlosti, njegovom buržoaskome podrijetlu ili njegovom individualizmu postoji “metafizička greška” koju aparat mora ispraviti ili eliminirati.

No, Levitan isljednika ne pobjeđuje protuargumentima (jer u totalitarnome diskursu logika ne vrijedi), već radikalnim spuštanjem na razinu profanoga i tjelesnog.

Fiziološko demitologiziranje ꟷ Dok isljednik drži monologe o revoluciji, napretku i povijesnoj nužnosti, Levitan ga promatra očima naturalista. On bilježi isljednikov zadah iz usta, kapljice znoja na njegovom čelu, nervozno cupkanje nogom ili jeftini kroj njegove uniforme. Tim postupkom Levitan isljednika lišava njegove “božanske” partijske aure i svodi ga na jadno, biološko biće koje je i samo zarobljeno u istome tom mehanizmu.

Erotski kontrapunkt ꟷ Kada pritisak isljeđivanja postane neizdrživ, Levitan u sebi aktivira filtre erotskih sjećanja i opscenih fantazija. Ta strategija funkcionira kao neprobojni štit. Isljednik vrišti o izdaji domovine, a Levitan mentalno analizira mirise i teksturu ženskoga tijela. Na taj način, Levitan isljednikovoj “uzvišenoj” političkoj metafizici oduzima težinu. Ona postaje irelevantna u usporedbi s intenzitetom bazičnih ljudskih nagona.

Isljednik zapravo ne vjeruje u ideale koje proklamira; on vjeruje isključivo u tehnologiju moći i kontrole. Njegov je cilj slomiti Levitanov “ja” kako bi dokazao moć aparata. To je čisti nihilizam – moć radi same moći, bez ikakvog stvarnoga bitka ili supstancije. Levitan jasno prepoznaje to ništavilo iza isljednikove maske. On shvaća da isljednik, unatoč tome što drži ključeve i ima moć nad životom i smrću, zapravo nema vlastitu egzistenciju – on je samo funkcija sustava. Nasuprot njemu, Levitan – iako premlaćen, gladan i zatvoren – posjeduje autentični bitak jer drži kontrolu nad svojim nagonima i svojim unutarnjim užitkom.

Posebnu dimenziju ovoj dinamici daje činjenica da su i Levitan i njegovi progonitelji potekli iz istog, partizanskoga miljea. Isljednik predstavlja ono u što se revolucija pretvorila – u birokraciju smrti, sumnje i terora. Levitan, s druge strane, zadržava anarhični, buntovnički duh tog istog pokreta otpora. Sukob s isljednikom stoga nije sukob dviju različitih ideologija, već sukob institucionaliziranog nasilja (sustava) i slobodarskog, vitalističkoga anarhizma (pojedinca). Kroz lik isljednika Zupan pokazuje da totalitarna kontrola pada onog trenutka kada žrtva odbije igrati po njezinim metafizičkim pravilima. Levitan ne dopušta da ga isljednik definira kao “političkoga krivca” ili “izdajnika”; on ostaje nepokoreno tijelo koje misli, žudi i ironizira, čime aparat prisile ostaje posve nemoćan u pokušaju da mu uzme dušu.

4.

Je li Zupan jedinstveni slučaj u kontekstu ondašnje jugoslavenske književnosti nakon objavljivanja njegovih djela? U Hrvatskoj je to NZ Globus i njegova izabrana djela (v. https://www.crveniperistil.hr/proizvod/vitomil-zupan-izabrana-djela-1-6-komplet/ ) Naime, o njemu se gotovo nije ozbiljno pisalo, nije sudjelovao u javnome životu, a za razliku od Edvarda Kocbeka u Sloveniji nije imao posebno dobro mišljenje o realizaciji slovenskoga nacionalnoga programa koji je časopis Nova Revija s Ivanom Urbančičem i Dimitrijem Rupelom, te Nikom Grafenauerom otvarao kao primat 1980ih godina na kraju Jugoslavije i realnoga socijalizma. Globus je u suizdavaštvu s Pomurskom založbom 1985. godine objavio Izabrana djela Vitomila Zupana u šest svezaka (Putovanje na kraj proljeća, Klement, Menuet za gitaru, Miris čovjeka, Igra s đavolovim repom i Levitan). Uz Borgesova i Kiševa sabrana djela ovaj je projekt jedan od najznačajnijih uopće koji je Zagrebu tih godina povijesne dekadencije jedne paradoksalne, ujedno briljantne i zlokobne epohe, podario status kulturnoga događaja za sva vremena.

Taj izdavački pothvat izvan Slovenije potvrdio je Zupanov status apsolutno jedinstvenoga i izoliranoga fenomena u kontekstu jugoslavenske književnosti. Njegova pozicija bila je obilježena dvostrukim paradoksom: s jedne strane, bio je smatran kultnim piscem i “slovenskim Hemingwayem”, a s druge, o njemu se u službenim i akademskim krugovima šutjelo, dok je sam odbio sudjelovati u novom slovenskom nacionalnom buđenju 1980-ih. Službena jugoslavenska (i slovenska) kritika, odgojena na socijalističkom humanizmu ili kasnijem umjerenom modernizmu, bila je zgrožena Zupanovim radikalnim svjetonazornim i književnim libertinstvom. Optuživali su ga za glorifikaciju zla, amoralnost, cinizam i dekadenciju. Sustav je, naime, lakše izlazio na kraj s klasičnim političkim disidentima. Zupan, međutim, nije nudio političku alternativu, nego individualističku anarhiju i erotski vitalizam koji su jednako vrijeđali i partijske puritance i građanski moral. Zato je lakše bilo primijeniti strategiju prešućivanja nego ozbiljne književne analize. Tek su rijetki mislioci, poput Tarasa Kermaunera i Dušana Pirjevca, prepoznali radikalnu estetsku vrijednost njegova pisma.

Dok su se slovenski intelektualci masovno homogenizirali oko ideje kraja socijalizma i ostvarenja slovenske državnosti, Zupan je ostao po strani, razlikujući se u tome fundamentalno od Edvarda Kocbeka i njegova nasljeđa.Edvard Kocbek je bio istinska slovenska moralna vertikala, kršćanski socijalist čije je disidentstvo proizašlo iz etičkoga krika protiv partijskih zločina (poput likvidacije domobrana). Kocbek je patio za slovenskom nacijom i njezinom moralnom čistoćom. Zupan je prema takvom konceptu imao duboki otklon. Za njega je svaki kolektivni zanos – bio on komunistički ili nacionalni – bio samo nova zamka za eliminaciju individue. Za Zupana, slovensko građansko društvo koje se rađalo iz pepela komunizma nosilo je u sebi isti onaj konformizam i filistarstvo protiv kojih se borio cijeli život. Nije želio biti ni plemenski mudrac ni politički prorok demokracije. Njegovo nesudjelovanje u javnom životu 1980-ih bilo je odraz njegova uvjerenja da je jedina stvarna domovina vitalnoga pojedinca njegovo vlastito djelo i njegovo vlastito tijelo.

Objava Izabranih djela u Zagrebu 1985. zapravo je pokazala da je Zupan bio prevelik i previše subverzivan za uske nacionalne okvire tog vremena. Dok su se drugi pisci pripremali za uloge državotvoraca, ustavotvoraca i političkih lidera u tranziciji, Zupan je ostao dosljedan svojem vitalističkome nihilizmu. Pokazao je da sustavi totalitarne kontrole ne umiru samo onda kada ih se politički porazi, već da potpuno gube smisao pred čovjekom koji odbija povjerovati u bilo koji kolektivni mit – pa bio to i mit o nacionalnome oslobođenju.

5.

Znao sam dobro za njegova prozna djela, ali za zbirku pjesama Ponoćno vino tek sam saznao koncem 1980-ih godina. I čitajući njegove stihove ostao sam duboko uvjeren da je posrijedi credo Zupanova mišljenja uopće. Pjesnička zbirka Polnočno vino iz 1973. godine predstavlja estetski i formalni zaokret koji se na prvi pogled čini radikalno drukčijim od robusne, cinične i narativno razvedene proze Vitomila Zupana. (v. https://sl.wikisource.org/wiki/Pesem:_Polno%C4%8Dno_vino)

Međutim, pažljivijim čitanjem uočava se da je riječ o drugoj strani iste kovanice – poetskom destilatu istog onog vitalističkoga nihilizma koji dominira i u Levitanu. Dok je njegova proza široka rijeka puna naturalističkih detalja, dijaloga, zatvorskoga blata i eksplicitnoga erotizma, zbirka Ponoćno vino funkcionira kao kristalna oblika visenja nad ponorom, gdje se sve te teme sublimiraju u zgusnutu, melankoličnu i izrazito refleksivnu liriku.

Zupan piše romane koji su prepuni digresija, esejističkih ekskursa (poput rasprava s isljednicima) i dinamičnih radnji. U zbirci pjesama Ponoćnome vinu Zupan odbacuje naraciju i fabulu. Preuzimajući svoje prozne motive poput samoće, zatvora, tijela, prolaznosti, prevarenosti od povijesti, prevodi ih u sažete, eliptične i hermetičnije stihove. Pjesme su organizirane u četiri ciklusa (Cunje, Polnočno vino, Barbara, Spomladansko pismo otrokom) i funkcioniraju kao intimni bljeskovi svijesti u tišini noći, lišeni ulične buke koja odjekuje njegovim romanima. Levitan je aktivan borac u istoimenome romanu. On viče, psuje, trenira boks u samici, ruga se isljednicima i drsko koristi opscenost kao oružje. Ovdje prevladava ton anarhičnoga prkosa. U Ponoćnome vinu prkos se transformira u metafizičku umornost i duboku rezignaciju. U naslovnoj pjesmi pjesnik piše: “V kristalni obliki smo obviseli nad mizo / ko je zmanjkalo vina v polnočni uri”. Taj ponoćni sat je trenutak kada maske padaju, kada nema stražara koje treba provocirati ni dogmatskih ideologa s kojima se treba svađati. Ostaje samo čovjek suočen s vlastitim ništavilom i starenjem.

U prozi eros je sirov, biološki nagon, akt penetracije, tjelesni sokovi i naturalistički opisi koji šokiraju puritanski moral. Seks je politička subverzija konzervativnoga sustava izgrađenog na staljinističkim temeljima. UPonoćnome vinu tjelesnost se povlači pred nostalgijom i intimnom nježnošću (osobito u ciklusu Barbara). Žena u poeziji prestaje biti tek objekt vitalističke afirmacije i obrambeni štit protiv ludila ćelije; ona postaje mitsko utočište, izgubljeni prostor čistoće i sjećanje na prohujalu mladost (“Umrle sinje daljave naših mladosti…”). Dok u prozi Zupanov junak zagovara vitalizam (alkohol, boks, seks, kocku, pustolovinu) kako bi sakrio strašnu istinu o ništavilu svijeta i besmislu revolucije, uPonoćnome vinusve se ruši. U pjesmama poput “Blato”, Zupan izravno i maestralno detektira apsurd i prljavštinu epohe:

“Prišli smo opljuvani in umazani prašni krvavi / polni pajčevin… Vse svoje rane vso svojo sramoto / smo premazali z blatom”.

Poezija mu služi da se suoči s golom laži postojanja. Zato Ponoćno vino stoga ne treba gledati kao “sporedni izlet” prozaika u stihove. Ta je zbirka tiha komora Zupanova opusa – prostor u kojem je radikalni individualac konačno skinuo oklop ratnika i disidenta te u tišini noći, uz praznu čašu, zapisao istinu o ranjivosti tijela i prolaznosti života.

6.

Njegova proza Doviđenja u sljedećem ratu ( Nasvidenje v naslednji vojni, 1980.) bila je predložak za istoimeni film poznatog srpskoga režisera Živojina Žike Pavlovića, predvodnika crnoga vala 1960-ih u Srbiji i ex-Jugoslaviji. No, smatram taj film neuspjelim koji je više napravio štete Zupanu, negoli što ga je uzvisio na mjesto vodećeg slovenskog ekscentrika vitalističkoga egzistencijalizma. Film je inače snimljen prema Zupanovu autobiografskom romanu Menuet za gitaru. Iako je Pavlović neupitni filmski vođa srpskoga “crnoga vala”, u ovome filmu stvari nisu dovedene do onoga što je bit Zupanova romana. Nesporazum između Zupanova teksta i Pavlovićeve režije leži u fundamentalnoj razlici između crnovalnoga naturalizma sudbine i anarhičnoga vitalizma pojedinca.

Žika Pavlović je majstor entropije, blata, jada i moralnoga propadanja sirotinjske radničke klase i marginalaca (sjetimo se filmova Buđenje pacova i Kad budem mrtav i beo). Njegov svijet je determiniran bijedom, sivilom i bezizlaznošću. Vitomil Zupan, pak, koristi naturalizam i tjelesne izlučevine ne da bi pokazao kako je čovjek jadan, nego kako je život neukrotiv. Zupanov Berk u Menuetu za gitaru predstavlja intelektualnoga cinika punog seksualne snage, vojnika nagona koji u ratu traži intenzitet postojanja. Pavlović je u filmu tu vitalnu, erotsku subverziju prigušio i utopio u slovensko sivilo, kišu i šumsko blato. Berk je, naime, u filmu ispao pasivniji, sumorniji i znatno nemoćniji negoli u knjizi. U romanu, Berk se protivi ideološkoj indoktrinaciji partije jer je radikalni individuum – pa odbija da mu bilo tko, pa i komunistički komesari, kroji pojam slobode. Pavlović, opterećen vlastitim ratovima s cenzurom u Srbiji, taj sukob u filmu postavlja primarno kao političku provokaciju. Scena u kojoj Berk pere svoj penis izravno u potoku pred suborcima ili izjave “protiv Hitlerova poretka sam, ali za Staljinov baš i nisam” u filmu djeluju kao politički eksces crnoga vala, a gube onu duboku, pirjevčevsku ontologijsku dimenziju rušenja metafizike sustava o kojoj smo govorili.

Okvir romana i filma je susret bivšeg partizana Berka i njemačkoga vojnika Bittera godinama nakon rata na ljetovanju u Španjolskoj. U knjizi je taj susret trijumf apsurda i ironije povijesti. U filmu, Pavlović te scene režira s dozom trome melankolije i salonskoga mudrovanja. Kontrast između sunčane Španjolske i mračnih flešbekova slovenskih šuma kinematografski je riješen konvencionalno. Pavlović nije uspio vizualizirati Berkov unutarnji monolog – onaj ludi, ritmični, “menuetski” hod kroz vlastita sjećanja i nagone. Ekranizacija je Zupana u očima šire jugoslavenske javnosti privremeno kodirala na krivi način. Umjesto da bude prepoznat kao genij vitalističkoga, opscenoga egzistencijalizma (slovenski pandan Henryju Milleru ili Célineu, ali s partizanskim i zatvorskim iskustvom), on je kroz Pavlovićev film usmjeren prema problematičnome partizanskome disidentstvu.

Film je ipak izazvao političke kontroverze, jer produkcija je prekidana, a fokus javnosti prebacio se na to “smije li se tako prikazivati revolucija”. Književna genijalnost Zupanova stila, njegova estetizacija užitka pod paljbom i nevjerojatna jezična energija ostale su u sjeni crnovalnog političkoga skandala. Tek je kasnije, spomenutim Globusovim izdanjem iz 1985. godine i konačnim probojem Levitana, čitateljska publika izvan Slovenije mogla otkriti pravoga Zupana: pisca koji ne pati nad poviješću, nego je prožima svojom vitalnošću. Pavlovićev film ostaje vrijedan dokument jugoslavenske kinematografije, ali je u odnosu na Zupanov književni univerzum – idejno reduktivan i estetski nedojmljiv.

7.

Ostavimo još nešto za kraj. To je jedna ironična hiperbola izmišljena da šokira javnost, kako je nakon oslobođenja Zagreba 1945. dojurio s džipom do Krleže i upao mu u kuću s revolverom te onda ustrašenom piscu Zastava kazao da ga se ne boji, da je sve to totalna farsa i apsurd, te da je nakon nekoliko čaša glembajevski solidnoga vinjaka napustio kuću ostavivši njega i Belu u potpunome šoku i nevjerici. Ova je anegdota, kao i mnoge druge o “slovenskom Hemingwayu” fascinantna mješavina biografskih fragmenata i njegove vlastite mitomanije stvorene da šokira malograđanski i partijski mentalitet. Iako zvuči kao savršena sekvenca iz filma crnoga vala ili poglavlja iz Zupanova romana, ona u svojoj doslovnoj, filmskoj interpretaciji nije nimalo povijesno točna. Zašto je ta priča luda konstrukcija i što se zapravo krije iza nje?

Svibanj 1945. i oslobođenje Zagreba Krleža je dočekao u stalnome strahu od ustaškoga terora koji je tek bio završio, te u neizvjesnosti oko toga kako će ga primiti novi komunistički režim. Zupan je u tom trenutku doista bio u naletu – partizanski mladi oficir, ilegalac Osvobodilne fronte, pun borbenoga adrenalina. No, ideja da ulijeće na Gvozd u tom trenutku prostorno je nemoguća apsurdna burleska. Zupan je bio iznimno poznat po tome što je vlastitu biografiju tretirao kao poligon za estetsku provokaciju. Priče o njegovom predratnome životu boksača, mornara na britanskim brodovima i kockara često su bile prenapuhane kako bi podcrtale njegov imidž radikalnoga vitalista u sivoj socijalističkoj svakodnevici. No, anegdote o njegovim seksualnim eskapadama i legende o mahnitim orgijama nisu baš stvar puke izmišljotine. Čak i pisac ovog bloga zvanog Kaos iz vrhunskih vjerodostojnih izvora je čuo nevjerojatnu priču o njegovim pijankama i veselim noćnim zgodama uz pjevanje ruskih romansi i oponašanje de Sadeove Justine.
Uspoređivanje s Krležom – koji je za jugoslavenski komunizam bio nedodirljiva kulturna ikona i s distanciranim partijskim blagoslovom – bilo je Zupanova ludorija ravna filmskim skečevima Braće Marx. Izmišljajući ili radikalno hiperbolizirajući susret u kojem on, prekaljeni ratnik s terena, upada s revolverom i vinjakom kod preplašenog salonskoga intelektualca, Zupan je želio demonstrirati trijumf sirovoga bitka nad okamenjenom institucijom.

Iza te anegdote krije se stvarni animozitet i duboko književno suparništvo. Zupan je, naime, Krležu vidio kao nekoga tko se “prodao” sustavu za udobnost i status u zamjenu za šutnju o crnim mrljama režima.

Uhićenje Zupana 1948. godine pod bizarnim i montiranim optužbama za špijunažu, nemoral i ubojstvo prošlo je uz potpunu šutnju jugoslavenskog kulturnoga vrha, uključujući i Krležu.

Ova priča o džipu, revolveru i prestravljenom Krleži savršen je apokrifni tekst koji je Zupan (ili urbana legenda oko njega) lansirao kako bi ilustrirao apsurd poratnih godina. Čak i ako se stvarni susret u nekom obliku dogodio u Zagrebu 1945. (vjerojatno u nekom uredu ili prigodnom salonu, bez dramatičnog ulijetanja s revolverom u kuću), Zupan ga je u prepričavanjima stilizirao do neprepoznatljivosti. Ta je laž, u duhu Zupanova vitalističkoga egzistencijalizma, zapravo “istinitija” od same povijesne stvarnosti – ona savršeno sažima sukob dvaju svjetova: Krležine već tada institucionalizirane ljevice u službi novoga poretka i Zupanova opasnog, nepredvidivog i prevratničkoga individualizma.

Čitajmo stoga velikog slovenskoga književnika „danas“ iznova kao subverzivnoga anarhoidnog „sveca“ , koji u Ponoćnome vinu iskazuje ono što ga ovjekovječuje kao čovjeka koji nadilazi svoju epohu i tako moćno pjeva o svim našim posrnućima i uzvišenoj glazbi iskupljenja.

„Sve svoje rane i svoju sramotu premazali smo s blatom“.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026