Copyright ©2026 Žarko Paić

Suze trećega oka

Arhitektura slikovnoga obrata (iconic turn)

(Poglavlje iz knjige Tehnosfera sv. IV: Sklop i petlja: Što je preostalo od arhitekture?, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.)

January 2, 2026
Suze trećega oka
Zaha Hadid

Uvod

Ne znam jesi li ikada mislio o tome zašto slike u suvremenoj arhitekturi svojim napadnim blještavilom daju drukčije značenje građevinama od njihova mjesta u prostoru kao singularnih objekata. U ovome što slijedi neće biti riječi samo o tome. Nakana je promisliti razloge zašto arhitektura koristeći se blagodatima digitalnoga doba, 3D dizajnom i sintetskim materijalima, sve više zaokreće u smjeru logike proturječja. „Napredak“ i „razvitak“ u tehničkome smislu istodobno je povratak onome značenju ornamenta s kojim se simbolička moć događaja izvodi iz spektakularnosti medija, teatralnosti i insceniranja uvjeta događaja.

Teško je ne skriti zadivljenost njezinim estetskim dostignućima u pokušaju da zauzda tektonske poremećaje zemlje. Ali isto je tako lako pasti u stanje melankolične depresije pred prolomom slika bez ikakvoga drugoga značenja osim informacijskoga šoka. Nitko se više neće vraćati na Itaku. Prošlo je vrijeme nostalgije za umjetničkim graditeljstvom otkako su gradovi postali fraktalnima, a korporativna ekonomija globalnoga kapitalizma „sublimnim objektom“ suvremene arhitekture. Postavku koju želim ovdje razviti pokušat ću izvesti kroz usporedno čitanje temeljnih ideja „slikovnoga obrata“ (iconic turn) u suvremenoj umjetnosti i kroz usporedno čitanje temeljnih ideja „digitalnoga obrata“ (digital turn) u suvremenoj arhitekturi. Vidjet ćeš, na kraju će se pokazati da unatoč svega što je arhitektura postala u doba vladavine tehnosfere, od medijske spektakularizacije, komunikativne djelatnosti, estetske događajnosti reality-showa, ipak ostaje ono tajanstveno u njezinu „poslanstvu“. Što?

1. Kamera i slike-objekti: Između tehnologije i objave

Iskustvo ljudskoga pogleda u otvoreni prostor bitno se mijenja posredovanjem tehničkoga aparata. Znali su to dobro francuski impresionisti. U zagovoru odnosa prirodne svjetlosti i pripitomljenoga krajolika s pomoću zagasitosti boja nastojali su zaustaviti vrijeme pred neminovnim padom u tehnički bezdan. Ono što je otada otpočelo u slikarstvu bilo je trajno sustegnuće „velikoga podneva“ u korist sutona. Proces iščeznuća svjetlosti iz slike bio je nezaustavljiv. Kada se, dakle, tehnika umiješa u način kako gledamo prostore i objekte u njima na djelu je već ona razlika koju video-umjetnik Bill Viola u jednom ogledu određuje razlikom između tehnologije i objave. Polazeći od vlastita iskustva umjetnika kao stvaralačkoga namjesnika slike u borbi protiv praznine u sebi i oko nas on upućuje na razliku dvostrukoga pogleda – kamere i ljudskoga oka – s obzirom na način zamjedbe predmeta. Taj se način više ne shvaća kartezijanski tek pukim predmetom „mojega“ pogleda. Umjesto toga, sâm se predmet kreće, ima vlastitu „dušu“. Neizostavno je da mu nije primjereno pripisivati nikakvo stanje zamrznutosti u prostoru i vremenu. Usto, niti objekt koji proizvodi sliku tehničkim putem kao što je kamera nije ono nerazlikovno. Štoviše, razlika počiva u tome što video kamera za razliku od filmske kamere snima pokazujući iskustvo neposrednosti. Trenutačnost u ovjekovječenju spontanoga protijeka vremena ostaje trajno zabilježena. Filmska kamera, tome usuprot, posredovano je iskustvo događaja. Razlog leži u tome što filmska slika predstavlja ishod kadriranja i montaže. Sve ovo ima presudni utjecaj na promjenu iskustva pogleda u 20. stoljeću. Umjetnik kao što je Viola posve je svjestan ove istodobnosti vremena i njegove tehničke iluzije. Ona postaje utoliko veća što je mogućnost montaže dovedena do vrhunaca u današnjoj tehnici sempliranja digitalne slike. Međutim, što za filozofa predstavlja konceptualno polje jezika, za video umjetnika je to kamera kao njegovo „kreativno oruđe“. (Bill Viola, „Slika u meni: Video-umjetnost očituje svijet skrivenoga“, Europski glasnik, br. 10/2005., str. 501-517. S njemačkoga preveo: Srećko Horvat)

Slike koje nastaju djelovanjem video kamere čini se da imaju neku mističnu moć. Stapanje zamjedbe i fizičke neposrednosti nastaje s pomoću njezina učinka. U igru interaktivnoga promatranja uvučen je tako unutarnji krajolik čovjeka-kamere i izvanjski krajolik zemlje-slike. Ako se još k tome dohvati ono refleksivno iskustvo stapanja prirode i kulture kroz usavršeni medij slike našega doba, moguće je kazati koristeći pojmove Billa Viole da se dešava novo iskustvo dotad nepoznato u povijesti. Sama tehnologija postaje objavom svijeta iz kojeg je iščezlo primarno iskustvo dodira ili opipa. Poznato je kako se ono upisuje u izvorno značenje arhitekture. I stoga nije nipošto slučajno da su Grci arhitekturu smatrali majkom svih umjetnosti. Razlog leži u tome što ona jedina posjeduje sposobnost sjedinjenja osjetilnosti s pomoću dodira i spoznajnoga uzleta do božanskih sfera s pomoću opažaja. Nije, međutim, tako bitno različita situacija u kojoj izum video kamere i digitalne slike ulazi u ono područje koje više ne možemo mirne duše nazivati fizičkim. Što se u teoriji slikovnoga obrata (iconic turn) 1990-ih godina uobičajilo imenovati „prolomom ili bujicom slika“ (die Flut von Bildern), ovdje se prenosi iz fizičke neposrednosti događaja u informacijski niz beskonačnosti. (Vidi o tome: Gottfried Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder“, u: Wie Bilder Sinn Erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007., str. 34-53.)

Slike se iz „stvarnosti“ sele u tajanstveni prostor nastanka nečega što nadilazi klasične pojmove energije i materije. Nazvat ćemo taj prostor neodređenosti iskustvom „trećega oka“. Smjestit ćemo ga izričito u područje tehnosfere. To je pojam koji obuhvaća kibernetički prijenos informacija i njegovo pohranjivanje te prenošenje na daljinu. Viola o tome uvjerljivo tvrdi sljedeće:

„No, kamera ima još jednu odlučujuću funkciju: ona ograničava informaciju. Ona ni u kojem slučaju, kao što se to često tvrdi, nije otvoreni prozor u svijet, nego mnogo prije sužava vidokrug, ograničava čistu masu vizualne informacije koja se na nas urušava. Kada kameru usmjerimo na neko određeno mjesto, onda više ne vidimo što se odvija na nekom drugom mjestu. U tome se sastoji realna politička, razorna moć tog medija.“ (Bill Viola, isto, str. 503.)

Filmovi 20. stoljeća, od avangardnoga početka u djelu ruskoga redatelja Dzige Vertova i njegova uratka Čovjek s kamerom (Kinoglaz) iz 1924. godine do postmoderne estetike vizualizacije praznine između objekta i njegove slike u filmu njemačkoga redatelja Wima Wendersa Pariz, Texas iz 1984. godine s jasnim citatom i aluzijom na Vertova već na početku prvih kadrova u prostorima američke pustinje južnoga Texasa, svjedoče o kontinuitetu ove metafizičke pretpostavke. Viđenje prostora u smislu promatranja onoga što prostor „jest“ ne proizlazi iz prostora kao pasivne sinteze zamjedbe u ljudskome umu. Naprotiv, posrijedi je događaj koji mijenja raspored predmeta u vidokrugu. Njihova se kretanja odražavaju u neuralnim mrežama. Na taj način stvaraju zadivljujući i zastrašujući prolom ili bujicu slika. Suvremena umjetnost uopće ne bi bila toliko istodobno zadivljujuća i dosadna da nije opsesivno u neprestanome „ratu“ sa slikama. (Vidi o tome: Peter Sloterdijk, „Slike nasilja – nasilje slika“, Europski glasnik, br. 10/2005., str. 541-552. S njemačkoga prevela: Sabine Marić)

Budući da se njezina bit više ne očituje u prikazivanju i predstavljanju „stvarnosti“ preostaje drugi smjer – interaktivnost promatrača i događaj radikalne izvedbe tijela. Umjesto pasivne kontemplacije susrećemo se s aktivnim razračunavanjem s traumatskim iskustvom pogleda u rasponu od ushita do groze. Što vrijedi za umjetnost istim se žarom prenosi i u arhitekturu. Ne možemo razdvojiti tehnologiju od estetskoga iskustva upravo stoga što vizualnost informacije ne proizlazi iz značenja slike kao takve. Podrijetlo ovoga obrata nalazi se u znanstveno-tehničkome pronalasku interneta kao sveze/odnosa između informacije i poruke u kružnome gibanju. Vidjeti stvari video kamerom nije isto kao i gledati kroz dalekozor. Ali vidjeti i sâmo viđenje, to je ono što pripada autonomnim objektima stvaranja i primanja pogleda. Peter Sloterdijk je to opisao sljedećim riječima na kraju knjige Mislilac na pozornici: Nietzsche i materijalizam (Der Denker auf der Bühne: Nietzsches Materialismus) iz 1986. godine:

„Subjekt se prosvjetiteljstva odsada više ne može konstituirati kako se to htjelo po pravilima apolonijskog iluzionizma: kao autonoman izvor smisla etosa, logike i istine – nego još samo medijalno, kibernetički, ekscentrično i dionizijski, kao mjesto senzibilnosti u okružju pravila snaga…/…/ kao samoproces posvećenja prabola i kao distancija samopjevanja praužitka – poetički rečeno, kao oko kojim Dioniz promatra sâmoga sebe.“ (Peter Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsches Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986., str. 170.

Problem pogleda u suvremenoj filozofiji ne može se više razriješiti pozivanjem na fenomenologijsko iskustvo tijela u Merleau-Pontyja ili, pak, u analizi Lacanove teorije slike kao prostora nesvjesne artikulacije jezika. Razlog leži u tome što se preobrazbom kamere iz filmske tehnike montaže u video kameru koja snima u visokoj rezoluciji digitalne slike mjerene u pikselima dešava ono što nadilazi mogućnosti podarene „prirodnome“ odnosu između tijela i njegove osjetilne prisutnosti u svijetu. Tijelo kao medij neposrednoga iskustva više nema ono mjesto koje mu je pripadalo prije skoka u tehnologijsko doba umreženih informacija. Obrat je u tome što ono više ne isijava energiju polazeći od uronjenosti u prirodno okružje. Sve se sada usmjerava iz logike „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). A to onda sukcesivno određuje preobrazbe tijela i njegove osjetilnosti. Razlikovanje između onoga što znači imati tijelo i biti tijelo, fenomenologije i ontologije, čine se prevladanim kada tehnosfera nadilazi dvojnost uma i osjećaja. Štoviše, to je trenutak nastanka posthumanoga stanja. U njemu kibernetika vlada nad svim drugim povijesno određenim područjima prirode, društva, kulture i tehnike.

Dok je u metafizičkome sklopu povijesti tijelom upravljao jezik kao logos sada se stvar u potpunosti mijenja. Uostalom, čak se i tradicionalno shvaćanje tijela kao razlikovnoga odnosa res cogitans i res extensa dovodi do sinteze razdvojenih supstancija. Mozak postaje decentraliziranim mjestom mreže funkcija koje odašilju informacije u koordiniranome sklopu sustava i okoline. A to znači da se tijelom više ne upravlja izvana ili iznutra. Autonomnost pogleda označava slobodu tijela u njegovoj nesvodljivosti. Nestankom vodeće funkcije jezika u označavanju svijeta, a to je bilo ishodište kako Lacanove psihoanalize tako i Barthesove semiologije/semiotike, ulazimo u neizvjesno područje otvorenosti slike. Zauzevši središnje mjesto u suvremenoj umjetnosti i kulturi uopće, nije teško razabrati kako se odnos između tehnologije njezina nastanka kao tehničke slike i estetske razine značenja upisuje i u vidne tragove suvremene arhitekture.

Među prvima koji su uočili razmjere ovoga obrata u arhitekturi druge polovine 20. stoljeća svakako valja istaknuti Kevina Lyncha. Njegova knjiga Slika grada (The Image of the City) iz 1960. godine raspravlja o odnosima u prostoru, a ne o postavljanju objekata. Riječ je o teoriji urbanizma i arhitekture s ishodištem u sociologiji komunikacija i semiologiji/semiotici. No, vrijednost njegovih zapažanja posebno je važna stoga što je rezultat petogodišnjega istraživanja odnosa modernoga grada i njegova opažaja u očima građana. Na valu neoavangardne ideje o aktivnome sudjelovanju građana u demokratskim procesima zajedničkoga upravljanja gradom, Lynch je usmjerio pozornost na opažajne dojmove „flaneura“ s obzirom na njihove kritičke stavove o fizičkim objektima unutar urbanih prostora. Na njegovim se zasadama orijentirao i Fredric Jameson u ideji kritike postmoderne ideologije arhitekture. Pojam „kognitivnoga mapiranja“ nastao je izravno u svezi s idejom da se grad strukturira kao katalog ili, još bolje, kaleidoskop slika. Vizualnost pritom ima ulogu nove znakovne kulture koja ne pruža tek nadomjestak za klasičnu ornamentalnost neobaroknoga stjecišta prohujalih stilova iz povijesti gradnje. Umjesto toga, grad se sastoji od elementarnih znakova u materijalnome i simboličkome smislu kao što su putovi, rubovi, kvartovi, čvorišta, smjerokazi. (Kevin Lynch, The Image of the City, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London-New York, 1960.)

Lynchov izraz „imageability“ označava „sposobnost predmeta da izazove snažnu sliku u promatrača“. Opažanje predmeta stoga nikad nije ravnodušno primanje pukih obavijesti. U tom doživljajnome sklopu kritičke prosudbe o mjestu i prostoru unutar cjelovitosti arhitekture, urbanizma i dizajna, slika kao znak postaje novom estetskom zbiljom. Ne dešava se ovo oslikovljenje tek procvatom marketinških usluga u neoliberalnoj kapitalističkoj ekonomiji. Za Barthesa je, doduše, reklamna slika u medijima imala status „umjetničke slike“ u svim aspektima njezina značenja: (1) jezičnome, (2) slikovnome i (3) simboličkome ili konotativnome. Uostalom, u njegovu ogledu o Eiffelovu tornju u Parizu na upečatljiv se način pokazuje sveza/odnos između oka, pogleda i objekta arhitekture. Viđenje pretpostavlja uzvratni pogled čak i ako je riječ o neživome objektu. No, ako se objekt a ne predmet shvati iz one perspektive koja je s avangardom otvorila mogućnost stapanja stroja i života, tehnologije i umjetnosti, tada s punim pravom više ne govorimo o razlici između izvanjskoga i unutarnjega svijeta. Umjesto te metafizičke dvojnosti suočavamo se s čudom tjelesnosti u razvitku od jednostavnih do složenih formi života. (Roland Barthes, „Eiffelov toranj“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 525-535. S francuskoga preveo: Srećko Horvat)

Što, uostalom, Lynch naziva “imageability“ pripada objektu kao subjektu ili, govoreći jezikom vizualne semiotike, njegovoj sposobnosti kristaliziranja doživljaja. Objekti-kao-slike nisu samo građevine. One su to u najmanjoj mjeri. Mnogo su važnija slikotvorna iskustva odnosa u prostoru. Ona nastaju kada objekti-slike poprimaju drukčije značenje od evokacije na nešto apstraktno ili konkretno iz društvenoga i kulturnoga imaginarija grada. Dolazak u Veneciju ili Los Angeles te prolazak poznatim i nepoznatim mjestima, razgledavanje povijesnih spomenika iz razdoblja klasičnih stilova gradnje ili tumaranja pop-artovskim „kvartovima“ filmske industrije pretvorene u „brand“ svakodnevice nisu zacijelo na istoj doživljajno-estetskoj razini. No, ono što ih povezuje proizlazi iz „logike slika“, a ne jezika kao takvoga. Slika ima transcendentalno značenje iluzije zaustavljenoga vremena, a jezik zatvorenoga prostora. U njemu značenja unatoč mnoštvu mogućnosti tumačenja ostaju prikovana uz slike kao predmete. Paradoks je povratka slike u arhitekturu u tome što se one koriste da bi prostorni nihilizam „neodređenosti i beskonačnosti“ ograničile na iskustvo omeđeno granicama vremena.

Zapanjujuće je što smo svjedoci toga da se gubitkom izvornoga prostora kao mjesta (topos) i prelaskom u procese „kognitivnoga mapiranja“ iznova postavlja pitanje o vremenu u svjetlu „aktualnosti“ suvremene arhitekture. Nelagoda proizlazi otuda što vrijeme gubi u sebi razlikovne crte triju dimenzija ili ekstaza. Sve se to očituje u strukturi i tipologiji gradnje. Građevine kao slike-objekti poput, primjerice, muzeja suvremene umjetnosti u Grazu, tom napuhanom žabolikome obliku, nisu tek znakovi potrošačke civilizacije bez dubljega značenja. One su slike-kao-događaji u pokretu (video i film) i slike-kao-objekti (fotografije). Primijenimo li na arhitekturu razdiobu Gillesa Deleuzea s obzirom na njegovo shvaćanje filma kao slike-pokreta i slike-vremena, dospjet ćemo do praga rješenja paradoksa o kojem je ovdje riječ. (Gilles Deleuze, Film 1: Slika-pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010. S francuskoga prevela: Mirna Šimat i Film 2: Slika-vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2010. S francuskoga prevele: Mirna Šimat i Maja Ručević)

Slika-pokret pripada arhitekturi koja polazi od konteksta grada kao nositelja značenjskih procesa. Tome nasuprot, slika-vrijeme odnosi se na događaj koji se pokušava kontrolirati uvođenjem nadzornih kamera na svim točkama frekvencije od raskršća, javnih zgrada, privatnih kuća, terminala, stadiona i muzeja. Taj događaj nije nešto postojano i fiksno. On se „događa“ u valovima nepredvidljivih stanja. Između inih teror je postao najšokantnijim uvjetom mogućnosti prikazivanje neprikazivoga. O tome vjerodostojno svjedoče postavke Paula Virilioa o „brzini“ i „katastrofi“ kao događaju. Medijska tvorba stvarnosti odnosi se izravno na vizualizaciju suvremene arhitekture. (Paul Virilio, L’accident originel, Galilée, Pariz, 2005.)

Dostatno je osvrnuti se oko nas. Na svim ne-mjestima od zračnih luka do ulica i muzeja, posvuda nas prate sjene video-klipova, bljeskovi svjetlosti sa sučelja mobilnih telefona, posvemašnji prolom slika kao informacija.

Pitanje o odnosu arhitekture i slike još nije dostatno teorijski razjašnjen u suvremenim interdisciplinarnim pristupima. Kao dokaz tome u prilog navodi se da pojam „slike“ ne nalazimo čak ni u indeksu antologije arhitektonske teorijske kritike u djelu K. Michaela Haysa objavljenoga 1998. godine. (K. Michael Hays (ur.), Architecture / Theory since 1968, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London-New York, 1998. Vidi o tome: Philip Ursprung, „Izgrađene predodžbe: Predstavljanje grada“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 674. S engleskoga preveo: Mijo Pavić) Postoje dobri razlozi za ovo „zakašnjenje“. Među njima je zacijelo glavni u tome da se arhitektura razumijevala svagda diskurzivno, sa stajališta metafizičkoga prvenstva logosa kao jezika. U slučaju utopija moderne arhitekture ne treba okolišati. Svi su vodeći arhitekti novoga doba provodili temeljnu ideju avangarde o kući za stanovanje kao stroju-objektu bez ikakvih referencijalnih ostataka klasičnoga doba. Slika je bila sustavno potisnuta u mračne prostore nesvjesnoga. Ili je bila jednostavno shvaćena onako kako su to mislili i provodili Adolf Loos u arhitekturi i Kazimir Maljevič u slikarstvu. Kraj ornamentalnosti i svijet nepredmetnosti sliku je sveo na elementarne osjećaje.

Arhitektonski znak te apsolutne redukcije bilo je izvođenje planova i konstrukcija novih gradova iz duha linearnosti. Ne može se zaboraviti pritom da se preobrazba ideje slike pojavljuje tijekom čitava 20. stoljeća. Podjednako se zbiva u filozofiji i u plastičnim ili prostornim umjetnostima. Preuzetno je, ipak, ovdje govoriti o promjenama paradigmi. Zato je bolje rabiti izraz promjene koncepta. Pritom mislim na pojam i ideju slike u njezinome odnosu spram promjene pojma i ideje svijeta. Od slike kao znaka do slike kao događaja protječe uzbudljiva povijest obrata u mišljenju filozofije i umjetnosti. Naposljetku, konceptualna i postkonceptualna umjetnost „danas“ prilaze pojmu slike-kao-objekta na posve drukčiji način. A to u načelu znači da polaze sa stajališta izvan dvojnosti subjekta i objekta, uma i tijela, prikazivanja (mimesis) i predstavljanja (representatio). Tome još valja pridodati da su 1994. godine otpočele s intenzivnim promišljanjima dvije temeljne škole/orijentacije slikovnoga obrata (iconic turn): (1) vizualni studiji (visual studies) i (2) znanost o slici (Bildwissenschaft). (Vidi o tome: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005. 3. izd.; W.J.T. Mitchell, Picture Theory, Chicago University Press, Chicago, 1994.; Gottfried Boehm (ur.), Was ist ein Bild?, W.Fink, München, 1994.; Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.)

U mnogim značajnim studijama i raspravama o postmodernoj arhitekturi od 1960-1990-ih godina, poput primjerice Charlesa Jencksa i Roberta Venturija, Fredricka Jamesona i Heinricha Klotza, zaokret k slici označava usmjerenost analizi koja više nije toliko vezana uz forme i strukturu jezika. Ali se još uvijek prisutnost glavnoga označitelja čitave zapadnjačke metafizike pokazuje nerazorivim. Zašto je tome tako? Odgovor se čini samorazumljivim. Arhitekturom označavamo još od razdoblja prosvjetiteljstva i neoklasicizma ono što je strogo vezano uz metodu i eksperiment moderne znanosti. Ona se korijeni u ideji uma kao temelja spoznaje svijeta. Time pripada u područje vrhunskih tehničkih vještina. Tehnikom se, pak, ne obuhvaća puki sklop objekata, nego ponajprije okvir u kojem se spajaju znanja i izvedba u praktičnome smislu onoga što funkcionira u svim promjenama bitka. Zbog toga se u pravilu govori o jezicima arhitekture. Oni su univerzalno prenosivi u nasljeđe novih naraštaja.

Za razliku od jezika, slike su povijesno bile svagda osuđene na ples ponad ruševina. Ukazivale su neizravno na nepostojanost i iluziju stvarnosti. Rijedak je, pak, slučaj da se u kritičkoj teoriji moderne/postmoderne i suvremene arhitekture otvori put analize koji na tragovima filozofa poput Heideggera, Wittgensteina, Derride i Deleuzea promišlja razloge „povratka slike“ u njezin način pokazivanja stvari glede odnosa između prostora i „oprostorenja“ (spatializing). Među novijim pokušajima razumijevanja arhitekture polazeći od obrata spram dodira i opažaja, pogleda i slike zacijelo se izazovnim za promišljanje može smatrati ogled finskoga arhitekta i teoretičara Juhani Pallasmaa, Oči kože: Arhitektura i osjetila (The Eyes of the Skin: Architecture and the Senses) iz 2005. godine. (Juhani Pallasmaa, The Eyes and the Skin: Architecture and the Senses, Wiley & Sons, London, 2005.Hrvatski prijevod: „Oči kože: Arhitektura i osjetila“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 619-651. S engleskoga prevela: Nada Zoričić) Njemu se mogu pridodati dvije knjige australskoga teoretičara arhitekture i urbanizma Gevorka Hartooniana, Kriza objekta: Arhitektura teatralnosti (Crisis of the Object: The Architecture of Theatralicity) iz 2006. te Arhitektura i spektakl: Kritika (Architecture and Spectacle: A Critique) iz 2012. godine, (Gevork Hartoonian, Crisis of the Object: The Architecture of Theatralicity, Routledge, London-New York, 2006. i Architecture and Spectacle: A Critique, MPG Books Group, 2012.) kao i knjiga Scotta McQuirea Medijski grad: Mediji, arhitektura i urbani prostor (The Media City: Media, Architecture and Urban Space) iz 2008. godine. (Scott McQuire, The Media City: Media, Architecture and Urban Space, SAGE, London, 2008.)

Razabiremo da se interes za shvaćanjem suvremene arhitekture, osobito u djelima Gehryja, Eisenmana, Tschumija, Hadid, Kolhaasa i Himmelb(l)aua, nastoji izvesti u svezi/odnosu s najnovijim teorijskim refleksijama o problemu slike u digitalno doba s obzirom na nastanak novoga tipa društva i kulture. Arhitektura se stoga određuje kao medijska konstrukcija, komunikacija, spektakl, vizualna paradigma. U svim tim pokušajima teorijskoga uvida u bit slikovnoga obrata ili „otjelovljene slike“ na djelu je svojevrsna kritika arhitekture koja se svela na tiraniju jednoga osjetila i svoju zadaću spoznajno-kritičkoga prevrednovanja duha modernosti jednostavno prebrisala u korist promatralačke euforije pogleda u „praznu uzvišenost“.

2. U vidokrugu medija: Estetizacija grada

Vratimo se počelima.Za Platona „oko uma“ označava najviše metafizičko osjetilo čovjeka. Gledati u svjetlo ideja, kao što je poznato iz njegove alegorije o špilji, pretpostavlja sljepilo osjetila koja pripadaju tjelesnosti kao što su to sluh, opip, miris i okus. Vid se na začudan način uspostavlja vodećim osjetilom još u iskonu grčke metafizike. Nije nipošto slučajno što će to biti i glavnom metaforom novovjekovne filozofije. Njezina se temeljna značajka određuje „metafizikom svjetla“. Vidjeti označava misaono dohvatiti svijet do stupnja postojanosti bitka. Čak se u jeziku koji nosi tragove ove vladavine osjetila vida u cjelini zbiva prožimanje s iskustvom svijeta kao uvida, viđenja, razvidnosti, rasvjetljenja. Vidjeti unaprijed ono što ne postoji „ovdje“ i „sada“, ili je to, pak, za sve druge ljude neprovidno označava sposobnost proroštva. Jezik se, dakle, u bitnome svodi na univerzalnost osjetila vida. Platon stoga čak na jednom mjestu logos izjednačava s misaonom slikom. Podrijetlo konceptualnosti kao vodeće forme suvremene umjetnosti moguće je otuda potražiti u sâmome iskonu zapadnjačke metafizike. Sinoptička evanđelja u kojima se iskazuje neposredno iskustvo življenja, smrti i uskrsnuća Isusa Krista zasnovana su na slici, a ne na jeziku. Imajući to u vidu – zar nam jezik nije već uvijek zatočen u carstvu osjetila vida? – možemo razabrati kako se događaj ljudske povijesti kao „napretka“ i „razvitka“ od mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti kreće nezadrživo prema apsolutnoj vizualizaciji. ( Vidi o tome: Dieter Mersch, „Con-stellare. Reflexive Epistemik der Künste“, u: Epistemologien des Ästhetischen, Diaphanes, Zürich-Berlin, 2015., str. 131-186.)

Ona sjedinjuje epistemičko i ontologičko polje iskustva slike. Naposljetku, to je uvjet mogućnosti nastanka tehnosfere. Kako bi onda i moglo biti drukčije u suvremenoj arhitekturi, urbanizmu i dizajnu negoli istovjetno onome što je već zamašnjakom razvitka u tehno-znanostima. Juhani Pallasmaa o tome kaže:

„Vizualna paradigma također prevladava u osmišljavanju gradova, i to od idealiziranih planova iz doba renesanse do funkcionalističkih načela stvaranja gradskih zona i planova kao odraza ‘higijene optičkoga’. Posebice je suvremeni grad sve više grad oka, odvojen od tijela brzinom motoriziranog kretanja ili sveobuhvatnim pogledom iz zrakoplova. […] Sklonost vizualnom nikada nije bila očitija u umjetnosti arhitekture nego u posljednjih trideset godina, jer je dominirala vrsta arhitekture koja teži postići napadnu i dojmljivu sliku. Umjesto da omogući egzistencijalno utemeljeno iskustvo plastičnosti i prostornosti, arhitektura je preuzela psihologiju promidžbe i brzog nagovora; građevine su postale vizualni proizvodi odvojeni od egzistencijalne dubine i iskrenosti.“ (Juhani Pallasmaa, isto, str. 627.)

Nije uopće sporno što se arhitektura kao i druge vizualne umjetnosti na kraju 20. stoljeća prilagodila trendovima mobilnoga svijeta visoke tehnologije. Njezina je burna povijest od razdoblja avangardnih pokreta u Europi prve polovine 20. stoljeća i neoavangarde u Americi 1950-1960ih godina ustrajno svjedočila put prema „tehnologijskoj objavi“. Slika i vizualni objekti kao singularne građevine međusobno su uvjetovani. Ako sliku, dakako, više ne shvaćamo „pasivno“ tek odrazom Božjega lica na platnu, kopijom ljudske anatomije, reprodukcijom tehnički nastale tvorevine poput Duchampova estetskoga objekta (readymades). Umjesto toga naglasak je premješten na „aktivno“ proizvođenje spoznaje. Mentalne slike sve više su prisutne u komunikaciji. Nisu to tek slike u službi neuroznanosti i složenih matrica refleksivnoga mišljenja. Njihova se autonomnost mjeri znakom nesvodljiva događaja. Dostatno je kazati da im je namjena dvostruko kodiranje percepcije u informacijsko doba: (1) uporabno i (2) estetsko. Razvitak kompjutorske tehnologije smjera stoga strelovito prema vizualizaciji pojmova. To je strogo pravilo prelaska iz lingvistike u vizualnu semiotiku. Ako je slika u tehničkome smislu nastankom komputacije postala „izračunatom slikom“, kako to tvrdi teoretičar novih medija i posthumanizma Friedrich Kittler, tada se arhitektura ne može više otkloniti od procesa zasljepljujuće vizualizacije. Povratak u zlatno doba modernoga ikonoklazma nalik Le Corbusieru ili Loosu ne može biti drugo negoli posvemašnji estetski promašaj s dalekosežnim posljedicama. (Friedrich Kittler, „Pismo i broj: Povijest izračunate slike“, Europski glasnik, br. 10/2005., str. 471-484. S njemačkoga prevela: Martina Horvat)

Zašto onda u tonu plemenite nostalgije za izgubljenom nevinošću svih drugih osjetila u tekstu Juhani Pallasmaa prevladava kritička doza otklona od sadašnje uronjenosti arhitekture u otrovne vode slikovnosti? Nije li to „već viđeno“ u Baudrillarda, Viriloa, pa čak i u Derride koji je diskretno među prvima najavio put mišljenja dekonstrukcije pisma unutar kojeg i arhitektura traga za novim šiframa vlastite raskorijenjenosti nakon što je ostala bez svojega metafizičkoga jezika? (Vidi o tome: Peter Brunette i David Wills: „The Spatial Arts: An Interview With Jacques Derrida“, u: Peter Brunette i David Wills, Deconstruction & The Visual Arts: Art, Media, and Architecture, Cambridge University Press, Cambridge, 1994., str. 9-32.)

Bez obzira na sve to, ipak u pravilu preostaje taj nostalgično-melankolični ton u raspravi još od Adorna i Benjamina 1930-ih godina. Podrijetlo mu je u mesijanskoj postavci o konstelacijama umjetnosti kao fragmentarnoga niza slika s kojima moderni grad nadilazi svoj pad na razinu „otuđenosti“ i „banalnosti“ protijeka života. Ne može se zanijekati da Pallasmaa iznimnom stilskom vještinom ne podaruje preciznu analizu odnosa filozofije, umjetnosti i arhitekture spram slikovne situacije „danas“. Štoviše, veličina je njegova pothvata upravo u tome što pokazuje na mnoštvu primjera iz usporednih svjetova života kako se tjelesnost konstituira višeosjetilno, a ne tek svođenjem na vidno polje pojačano intenzitetom umjetne svjetlosti.

Ono što je u njegovu promišljanju nadasve intrigantno proizlazi iz holističkoga pristupa složenosti „višeosjetilnoga“ iskustva. Poput Waltera Benjamina i on uzima dodir osnovnom dimenzijom arhitekture. Dohvatiti predmetnost stvari znači imati s njima neposredan odnos. U susretu s okolinom čovjek se iskonski osjeća habitualno tek onda kada, govoreći hajdegerovski, gradi, stanuje i misli kazivajući stvari njihovim imenovanjem. Ni jedno osjetilo nije u tom pogledu logički-povijesno prvotno. Hoće li se odrediti bit arhitekture prema onome što riječi označavaju bez posredovanja medija, bez tehničkoga dodatka pisma (supplement), mora se krenuti od nultoga stupnja dodira. U njemu se sabiru svi drugi opažajni doživljaji. To, naravno, ne znači da je dodir moguć na isti način danas kao i u osvit civilizacije. Promjena je uvjetovana razvitkom pisma i nužnosti posredovanja između udaljenih svjetova. Utoliko je svaki povratak iskonskome dodiru bez objekta unaprijed nemoguć u svijetu vladavine aparata i dispozitiva koji čine sklop tehnosfere. Sve je to samorazumljivo.

Povijest koja u zapadnjačkome krugu mišljenja ima karakter „napretka“ i “razvitka“ istodobno predstavlja propast simboličke funkcije arhitekture svetoga. Uzdizanje znakovne funkcije arhitekture svjetovnoga na prijestolje moći nužno se događa s vladavinom slike. Taj proces nadomještanja nije nikakva iznimka. Isto vrijedi i za sva druga područja života u suvremenom svijetu od društva, politike, kulture, umjetnosti. Mi više ne dodirujemo objekte. Ne slušamo njihovu svečanu tišinu; ne ćutimo drevne teške mirise, niti se, pak, utječemo okusu stvari kao posljednjem sucu tajanstvene metafizike zemlje. Viđenje i promatranje arhitekture postaje zahtjevom vremena. Okret k oku iziskuje pritom promjenu doživljaja svijeta u cjelini. Nije to posve drukčija spoznajno-estetska situacija od one koju pronalazimo u odnosu sudionika vizualnih komunikacija prema izvoru događaja. Pogledajmo i zašto. Buđenje promatrača iz vjekovne narkoze prvi je najavio Nietzsche. Učinio je to kritikom Kantova pojma ljepote kao svrhovitosti bez svrhe. Pobuna promatrača, dakle, prethodi promijenjenome statusu estetskoga objekta. Još i danas tome je izazov za promišljanje Duchampova slika/estetski objekt ironijski nazvana Fontana ili pisoar iz 1917. godine. Pallasmaa stoga s pravom upozorava da je takva situacija ishod novovjekovnoga postavljanja čovjeka subjektom konstrukcije „nove prirode“ ili onoga što Heidegger naziva dobom slike svijeta.

„Narcističko oko promatra arhitekturu samo kao sredstvo vlastitog izražavanja, kao intelektualno-artističku igru odvojenu od bitnih duhovnih i društvenih veza, a nihilističko oko namjerno povećava duhovnu odvojenost i otuđenost. Umjesto da potiče čovjekovo cjelovito iskustvo svijeta, nihilistička arhitektura odvaja i izolira tijelo, te umjesto da pokuša ponovno uspostaviti kulturni poredak, ona onemogućuje čitanje kolektivnih značenja. Svijet postaje hedonističko, ali besmisleno vizualno putovanje.“ (Juhani Pallasmaa, isto, str. 623.)

A što, međutim, ako slika koja određuje bit suvremene arhitekture više nema svoj svijet? Možemo li onda na tako elegantno kritički način govoriti o „besmislenom vizualnome putovanju“? Čini se da su analize arhitekture u doba vladavine slike kao digitalnoga ili informacijskoga kôda mnogo plodotvornije onda kada se klone – nihilizma. Jedno je Heideggerova produbljena kritika metafizike izvedena brižljivim čitanjem Hölderlina i Nietzschea, a drugo postavka o nihilizmu kao drugome „prevrednovanju vrijednosti“. Ne smijemo zanemariti da se pojam nihilizma danas ne može rabiti s istim patosom kao što su to činili mislioci u 19. stoljeću. U slučaju suvremene arhitekture na mnoštvu se primjera može dokazati kako se taj duh potrošaštva i lakoće spajanja nespojivoga otjelovljuje u formi „novoga ornamenta“. Ali, to je samo jedna strana kovanice. Druga je, pak, u pribjegavanju „novome funkcionalizmu“. Otuda svjedočimo zanimljivim pokušajima ponovnoga vrednovanja Le Corbusiera i Bauhausa, primjerice, u „okrovljavanju“ (roofing) i „omatanju“ (wrapping) građevina fraktalne geometrije u konceptualnu anti-sliku, kao u slučaju nekih izvedbi Franka Gehryja. Značenja su otuda postala kontekstualno određena. Prema tome, arhitektura zadobiva posve drukčije načine tumačenja shodno performativnosti i teatralnosti njezine komunikativne djelatnosti u medijskome svijetu spektakla. (Gevork Hartoonian, Crisis of the Object: The Architecture of the Teatralicity, str. 104-132.)

Što se time dešava? Ponajprije, „svijet“ koji je moderna arhitektura konstruirala u 20. stoljeću na temelju znanstveno-tehničke ideje linearnosti industrijske reprodukcije (tvornica + planiranje gradova prema razdiobi forme i funkcije) preobražava se u ono što Guy Debord naziva „integriranim spektaklom“. U trećoj, završnoj formi vladavine slike kao ideologije predstavljanja kapitala nakon stadija koncentriranoga i raspršenoga spektakla gube se sve dotadašnje razlike u ekonomiji i politici. Posrijedi je sintetiziranje uma i tijela, prirode i kulture, robe i znaka. „Svijet“ postaje fikcijom i iluzijom zbilje kao jedine prave zbilje koja se uspostavlja na globalnoj razini, a ne više lokalno i regionalno. I doista, suvremeni arhitekti „komuniciraju“ iznimno lako u svakoj singularnoj situaciji, svakom tipologijskome okviru, svakom društvenome kontekstu od Dubaija do Bilbaoa, od Kyota do Helsinkija. Nije to nipošto dokazom da je svijet postao jednolikim prostorom nerazlikovnosti kultura i drevnih običaja gradnje. Posve suprotno, to je tek rezultat druge vrste univerzalizma moderne bez njezine utopijske dimenzije linearnosti. Fraktalni gradovi onoliko su istovjetni u tvorbi urbanih prostora koliko je digitalna arhitektura kompozicijski raznolika.

Uzmimo primjer japanskih velegradova. Jasno je, naime, da se arhitektura u drukčijem značenju od linearne beskonačnosti moderne, ali sa sličnim rješenjima kao u teksturi Le Corbusiera i Mies van der Rohea, pronalazi utjelovljenom u radovima Toyo Ita, Kengo Kume i drugih svjetski poznatih arhitekata. Njihova je autentičnost upravo u spoju ikonoklazma šintoističke tradicije s postmodernim duhom „revivala“ slike kao konceptualnoga ornamenta. Isto vrijedi i za japanske modne dizajnere-dekonstrukcioniste Yamamota, Kawakubo i Myake 1980-ih. Tijelo se ne svodi na površine i matricu znakova bez značenja. Naprotiv, njegova je plastičnost u mogućnosti oslikotvorenja na isti način kao što građevine unutar globalnoga neoliberalnoga kapitalizma posjeduju „svoj“ potpis, prepoznatljivost izvedbe, čak i unatoč tome što je ova vrsta singularnosti objekta moguća tek onda kada se slika reducira na elementarne geometrijske oblike, crte, obrise, fraktalnu zakrivljenost. Poput modnih dizajnera radikalnoga stila (McQueen, Galliano, Chalayan) tako se i suvremeni arhitekti nalaze na popisu slavnih osoba unoseći svoj „logo“ i „brand“ u estetiziranu globalnu proizvodnju-potrošnju.

„Mnogi arhitekti njeguju svoj potpis ne samo preko predodžaba svoje arhitekture (slika arhitekture) nego također preko same izgrađene arhitekture (arhitekture kao slike). Učestalim korištenjem određenih forma, boja i materijala, oni postižu arhitektonsku predodžbu prema kojoj ih je vrlo lako prepoznati: trbušaste forme obložene titanom (Frank Gehry), čunjevi blizanci i amorfne, valovite forme (Coop Himmelb(l)au, savršeni goli beton s geometrijskim uzorkom svornjaka preuzetih iz konstrukcija betonske oplate (Tadao Ando), izražajno izobličeni formalni jezik (Zaha Hadid), eklekticizam ranog Le Corbusiera pokriven mrežom oplata (Richard Meier), ravne površine bojanih uzoraka načinjenih od različitih nijansi svijetlocrvene (Sauerbruch Hutton) itd. […] Sve više i više, kako se čini, pozornost na sebe u ovom globalnom natjecanju uspijevaju privući samo arhitekti koji su na ovaj način od svojega imena učinili zaštitni znak. Prepoznatljivost im jamči neprekidno ponavljanje jedne te iste formalne koncepcije. Ta prepoznatljivost je, pak, bitan uvjet za nastanak logoa i upravo je to karakteristika koja arhitekta-zvijezdu čini tako dragocjenim svjetskim investitorima – zahvaljujući logo-efektu, građevine što su ih dizajnirali arhitekti-zvijezde investitori mogu koristiti kao svoj vlastiti zaštitni znak.“ – (Ilka i Andreas Ruby, „Suvremena arhitektura i povratak slike“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 660. S engleskoga preveo: Mijo Pavić.)

To je značajka „integriranoga spektakla“: slika prethodi stvarnosti kao što koncept prethodi singularnome objektu. U slučaju mode i arhitekture radi se o estetiziranju živoga tijela kao objekta i objekta kao mreže odnosa u prostoru. Što ovdje znači „estetiziranje“? Ništa drugo negoli rasvjetovljenje svijeta s pomoću tehnički postavljene konstrukcije „umjetnih svjetova“. Što je prethodno bilo prepušteno spokojstvu sklada iz duha klasične mjere i kanona, gubi svoju postojanost. Sve se urbanizira i time estetizira jer je pretvoreno u objekt-sliku spremnu za uporabu (readymade). Ako prihvatimo postavku japanskog suvremenoga filozofa Kojina Karatanija o „arhitekturi kao metafori“ metafizičkoga mišljenja Zapada, tada je razvidno da suvremena arhitektura prelazi iz estetskoga položaja djela u kontingentan događaj. (Kojin Karatani, Architecture as Metaphor: Language, Number, Money, Masachusetts Institute of Technology, Boston, 1995., str. 10.)

Time se sve mijenja. Čitav poredak značenja pogađa objekte bez vrhovnoga označitelja. Konkretno, građevine fraktalnih, globalnih, umreženih gradova postoje virtualno-aktualno kao slike događaja. One se redaju video-trakom u posvemašnjem autizmu svojega izgleda ne mareći više uopće za poredak stvarnosti. Još jednom se pokazuje zapanjujuća istovjetnost sa suvremenom modom. I ona gotovo kao da se u potpunosti udaljila od tzv. društvenih, pa čak i kulturnih kôdova zapadnjačke civilizacije. Tijelo komunicira autistički sâmo sa sobom. Upisuje znakove na „trećoj koži“ bez odnosa spram prave stvarnosti, pa time nastaje shizofreno i panično stanje potrage za identitetom brzom izmjenom sebstva kao privremenoga stanja. Ako je, dakle, problem s postavkom Pallasmaa u tome što se odveć pouzdaje u kritiku „narcističkoga“ i „nihilističkoga oka“, a što u suvremenoj sociologiji krasi djela Gillesa Lipovetskoga, koji polazi od ideje o hiperpotrošačkoj estetici suvremenoga društva zasnovanoga na vladavini slike, tada možemo vidjeti da pojam svijeta na koji se odnose takve kulturpesimističke prosudbe nije više samorazumljiv. (Gilles Lipovetsky i Jean Serroy, L’esthétisation du monde: Vivre a l’Âge du capitalisme artiste, Gallimard, Pariz, 2013.)

Nije to, doduše, niti pojam „društva“. Njime se ophode mnoge znanosti o čovjeku (sociologija, antropologija, kulturologija) već od 1960-ih godina. Tada su, naime, mediji, informacija i komunikacija nadomjestili diskurs „društvenih promjena“. Svijet i društvo su očito postali već zastarjelim referencijalnim okvirom suvremene arhitekture. Kako to valja razumjeti? Ponajprije, mogli smo razabrati da se digitalizacija slike i vizualizacija života podudaraju u nakani zaposjedanja prostora ostavljenoga na raspolaganju „prirodi“ i „gradnji“. Zauzeti prostor znači dati mu drugo simboličko značenje. Možemo zamisliti, doduše, povratak u cjelovitost iskustva arhitekture prije stupanja na scenu slikotvorstva nastaloga 1980-ih u okviru japanskih gradova. Ove građevine potvrđuju Baudrillardove postavke o tehnologijskoj simulaciji. Slike projicirane tehnikom video-kamera na površine poslovnih nebodera u Tokyju i drugim svjetski velegradovima nisu imale funkciju puke iluzije događaja. Nisu isto tako bile niti samo spektakularnom igrom medijskoga uprizorenja znakova potrošačke civilizacije. U svakom slučaju, bio je to ulazak u doba „povratka ornamenta“. Na tome se uvelike napajao duh postmoderne. No, sada se funkcija ornamenta nije više svodila na dekorativnost objekta u stilskoj jedinstvenosti poput art-decoa ili Jugendstila u Beču na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Umjesto toga, svjedočili smo nastanku novoga fenomena vizualnih umjetnosti, arhitekture i medija. Više nikakav prokleti ures! Ornament ima zadaću pobuditi aluzije na događaje medijske stvarnosti tako što ih „posvećuje“. Sublimno polje nove slike tek pruža okvir za tumačenje nedostatka u jezgri stvarnosti. Otkako je nebeska visina poslovnih tornjeva postala mjerom simboličke moći korporativne arhitekture sve stremi u međuprostore uzvišenosti.

Najnoviji primjer predstavlja dizajniranje MoMe u New Yorku (53W53), vodećeg svjetskoga muzeja suvremene umjetnosti, u izvedbi francuskoga arhitekta Jeana Nouvela. Estetizacija grada obuhvaća pritom pokušaj da se izgubljenim i nepovratno iščezlim pojmovima i idejama modernoga „svijeta“ i „društva“ vrati ono što je sada pripalo njihovim nadomjescima. Pitanje nije više što ona može, nego kako to uopće čini. Arhitektura u doba tehnosfere za svoj „svijet“ ima estetizirani „umjetni život“ (A-life), a za svoje „društvo“ kibernetički vođeno i kontrolirano područje djelovanja interakcije tehno-znanosti i mnoštva različitih kultura. Sve su one povezane logikom umrežavanja (networking). Ništa drugo ne čini se više mogućim. Što u tom novome sklopu odnosa „svijeta“ i „društva“ preostaje suvremenoj arhitekturi? Da se bavi povratkom ideje cjelovitosti osjetila u smislu stvaranja novoga „grada kao umjetničkoga djela“ (Gesamtkunstwerk), ili možda da prihvati sudbinu vlastite raskorijenjenosti u procesu postajanja novom slikom svijeta bez iluzije iskonskoga dodira neba i zemlje?

Na prvi se pogled čini da su stavovi nepomirljivi. Kao da je posrijedi manihejski sukob zagovornika povratka prošlosti i hipermoderne sadašnjosti kao pretkazane budućnosti vladavine tehnosfere. U arhitektonskoj teoriji sredinom 1960-ih godina Robert Venturi zahtijevao je stoga više tolerancije, a manje isključivosti u gradnji nakon spoznaje da se društvo ne može više radikalno mijenjati u smjeru stvaranja „novoga čovjeka“. Tko se gorljivo zalaže za nepoštednu kritiku modernoga zastranjenja u oblikovanju linearnih gradova na zasadama načela umjetničkoga pristupa Camilla Sittea, nailazi na problem da je tako nešto pitanje očuvanja onog duha Europe koji se zaustavio u vremenu muzealiziranja grada. Paradoksalno je da je književnik i psiholog Hermann Broch u svojoj analizi Beča kao kič-grada neohistoricizma istodobno bio i najveći kritičar postulata povijesne avangarde u arhitekturi. U pokliču Adolfa Loosa „ornament je zločin“ sažima se njezina razorna pustolovina.

Povratak ornamentu, pak, nije povratak prošlosti kao oživljenome prostoru povijesnih tlapnji. Sve to treba jednom zauvijek prekrižiti. Međutim, problem je u nečem drugome. A to se pokazuje u kritici videocentrizma današnje arhitekture. U vrhunski napisanoj knjizi Juhanija Palasmaa dolazi na vidjelo kako začaranost slikom postaje opsesija današnjega dizajna. Kao i naše doba pomirenja proturječja za koje više ne vrijedi borbena logika isključenja trećega ili-ili, već inkluzivna disjunkcija i-i, moguće je dospjeti do arhitekture u svjetlu događaja kontingencije. Ali samo pod uvjetom da se rastemelji ono što korporativnu arhitekturu uspostavlja dvostrukim kôdom vizualnosti suvremenoga svijeta. To znači da je uzaludno zdvajati nad sudbinom gradnje u slavu istog onoga što tako profano progoni duh suvremene umjetnosti u konceptualizmu, performativnosti, instalacijskoj praksi uz neizbježan zahtjev za interaktivnošću sudionika događaja. Dvostruki se kôd sastoji od forme i funkcije u njihovoj sintezi. To znači da se razdvojenost forme od funkcije može dogoditi tek kada unaprijed imamo u vidu njihovu sintezu. Uzmimo, primjerice, najpoznatiju građevinu Franka Gehryja, muzej moderne i suvremene umjetnosti Guggenheim u Bilbaou. Forma se ovdje istodobno razdvaja od funkcije i spaja u onome trećem. Svrhom ne označavamo tek estetski užitak u događajima i djelima suvremene umjetnosti unutar „ludo oblikovane kuće“ prema zahtjevima našeg složenoga vremena. Funkcija isto tako ne upućuje samo na uporabu u nizu različitih svrha što ih takva građevina mora zadovoljiti da bi bila „spektakularnom“. U svakom slučaju, ono što pomiruje isključivosti proizlazi iz „treće ruke“. S onu stranu modernoga dualizma „svetosti“ i „svjetovnosti“ gradnje njezino je mjesto djelovanja.

Što je, dakle, taj sublimni „Veliki drugi“ arhitekture i svih drugih prostornih umjetnosti, ali i filma i cyber-arta? Nije to zacijelo više niti sekularizirani Bog u liku masovnoga društva potrošnje. Jednako tako nije niti njegov nadomjestak u liku kulture iz koje se sasušilo sve što je krasilo humanističke vrijednosti. Čovjek više ne predstavlja mjerilo ničega, pa tako ni umjetnosti i arhitekture. Njega je nadomjestilo ono čudovišno neljudsko u formi tehnosfere. Sva ta kafkijanska mreža struktura i funkcija koja upravlja svim procesima reguliranja života umnaža se u beskonačnost. Stoga je suvremena arhitektura nužno „uzvišena“ i utoliko „čudovišna“ (Unheimlich, uncanny). Od romantike se taj pojam pojavljuje nosivim za nastojanje pomirenja između onoga neprikazivoga i nepredstavljivoga u pojavnome svijetu. Ljepota ukazuje uvijek na strahotnost bitka. Uzvišenost se, pak, čudovišno odnosi na mogućnost nepredvidljivoga događaja promjene stanja. Nije stoga nipošto začudno zašto se u postmoderni zaslugom Lyotarda pokušala obnoviti moć estetskoga pomirenja razlika. Ako se igdje još pojavljuje uzvišenost u svojoj goloj formi bezmjerja i veličine onda je to moderna/postmoderna i suvremena arhitektura. Najbolji primjer grada na rubu „apokalipse i uzvišenosti“, kako je to u razgovoru s Jeanom Nouvelom istaknuo Baudrillard, jest New York. (Jean Baudrillard – Jean Nouvel, „Singularni objekti – arhitektura i filozofija“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 665. S francuskoga preveo: Leonardo Kovačević) I nije, nadalje, iznenađujuće što se čudovišno povezuje uz neiskazivost jezika pred nesvodljivom razlikom u samoj biti kibernetičke tjelesnosti stroja. (Jean-François Lyotard, Le differend, Minuit, Pariz, 1983. Vidi o tome: Žarko Paić, „Politika estetskoga obrata: Lyotardovo mišljenje između projekta i programa“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 261-302.)

Pomirujući prošlost kao katalog muzealiziranih slika i pretkazajući budućnost iz logike računanja, planiranja i konstrukcije, sudbina suvremene arhitekture odgovara onome što jedino još zadovoljava pojam „stila“ u doba bez stilova i bez tipologije. Riječ je, dakako, o neprestanome obnavljanju staroga u preobrazbama novoga. Taj se pokret naziva retro-futurizmom. On obuhvaća sva područja ljudske kreativnosti od mode do komunikacijskoga dizajna. Zbog toga je kritika vizualne metafizike spektakla, doduše, privlačnom jer uvijek nosi neponovljiv trag plemenitoga stila mišljenja srodnoga dekadenciji u djelima Jorisa-Karla Huysmansa, José Ortege y Gasseta, Hermana Brocha do Jeana Baudrillarda i Paula Virilioa. Ipak, mišljenje na tom tragu može biti samo nostalgija ili melankolija, ali ne i otvorenost novih perspektiva. Naravno, to nimalo ne umanjuje profinjenost iskaza, jer poput pogleda na ljepotu nekog neoklasičnoga zdanja u povijesnim gradovima Europe tako se i jezik tumačenja arhitekture u sumraku ljudskih vrijednosti utiskuje u njezino dostojanstvo s tragom suze na kamenom pročelju. Ljepota nadilazi iskazivost. S njom svaka stvar poprima smisao, iskonsku povjerljivost bića, čistoću postojanja.

Odakle proizlazi, međutim, sublimna moć ove nove arhitekture stakla, zakrivljenosti, spektakla i medijske usmjerenosti na zadivljenost promatrača, ali ne više kao subjekta pogleda, nego kao objekta vizualne komunikacije? Očito je da se mora poći od razmještenosti pogleda. U tom činu razmješta se istodobno perspektiva kojom promatrač vidi singularni objekt arhitekture i u kojem objekt gleda promatrača. Upravo je tako Paul Klee shvatio „pobunu objekata“. Ishodište mu je bila pomisao da objekti zamjećuju promatrače drugim načinom opažaja. Naravno, razmještanje pogleda pretpostavlja i razmještanje njegova značenja u suvremenoj kulturi. Za razliku od fenomenologijskoga pristupa slici, mislim da je potrebno uvesti razdiobu na dva teorijska načina razumijevanja „slikovnoga obrata“ (iconic turn):

(1) slika kao događaj i

(2) slika kao znak.

Budući da su novi mediji od uvođenja fotografije i filma „ubrzali“ i „pokrenuli“ stvaranje i postajanje tehničke odnosno umjetne stvarnosti, mijenja se klasično filozofijsko shvaćanje bitka. Nije to više postojanost i vječnost koju slijedi poredak značenja bića u svim područjima (regionalne ontologije). Umjesto toga, na djelu je neprestana promjena odnosa. Povijesnom preobrazbom bića kao stanja ulazimo u svijet neizvjesnosti i singularnosti. Time se radikalno mijenja odnos između prvoga i posljednjega, uzroka i svrhe (télos). Slika više ništa ne prikazuje i ne predstavlja zato što ne postoji neka unaprijed postojeća „stvarnost“ na koju se ona referira. Ako nema apriornosti izvornika, pitanje kopije također postaje nevažno. U neprestanome stvaranju informacija nastaju znakovi drukčije vrste odnosa negoli je to bilo u doba vladavine jezika kao temeljnoga označitelja. Što se događa s arhitekturom u tom sklopu? Od službe svetome i božanskome ona postaje „formom života“ i sklopom „jezičnih igara“ (Sprachspiele), govoreći jezikom kasnoga Wittgensteina. Obrat od subjekta spram objekta time svjedoči o trajnoj krizi estetskoga postavljanja mjerila za dohvaćanje razlike između perspektiva. Ovo je iznimno važno stoga što tehnologijsko usavršavanje kamera za vizualizaciju označava prodor ispod površine, u dubine slojeva zemlje. Uvijek je riječ o svezi/odnosu forme i materije (eidos-morphé i hylé). Budući da arhitektura slijedi u stopu nove tehnologije gradnje, ali isto tako i nove tehnologije „pogleda“, posve je razvidno kako se eksperimentiranje s idejama fraktalnih metoda gradnje odvija usporedno s razotkrićem mogućnosti koje pružaju novi sintetski materijali. Stoga se i ne može zamisliti stvaranje novih formi, primjerice onih hibridnih stožaca i čunjeva u Gehryja ili svemirske krstarice nalik eklekticizmu Zahe Hadid, bez digitalnoga dizajna. Promjena konceptualnoga okvira ide u korak s promjenom u materijaliziranju forme („okrovljavanje“ i „omatanje“ građevina). Arhitektura zakrivljenih prostora slijedi time logiku drukčijega montažnoga sklopa od modernih linearnih gradova. To je naprosto vidljivo golim okom.

Kada se više ništa ne vidi tek „narcističkim“ i „nihilističkim“ okom potrebno je promijeniti naočale teorije i prakse arhitekture. Umjesto tih čudovišnih očiju realizirane metafizike u progonstvu svih drugih osjetila, kako bi rekao Pallasmaa, potrebno je otvoriti oči za pogled koji nadilazi sve dosad viđeno. Njegov je spoznajno-ontologijski status istovjetan onome o arhitekturi kao događaju kontingencije. A to znači da se u sâmoj biti vizualizacije – omogućene kibernetičkim prijenosom informacija – skriva drukčije viđenje oka i njegova uvida u nepostojanost odnosa između objekata u prostoru. Vidjeti arhitektonske objekte u prostoru znači doživjeti ih prije stvarnoga dodira s njima. Pogled prethodi dodiru, a doživljaj refleksivnosti pogleda upisuje u slike grada nova značenja. U tome je razlika prema prethodnome načinu iskustva i susreta s gradom. Ništa se od toga vjerojatno ne bi moglo desiti da već od početka novoga vijeka nije umjesto ptolomejskoga prirodnoga oka vodeće osjetilo postalo kopernikansko oko kinetičkoga ubrzanja opažaja. Drugim riječima, nije to više oko usmjereno na predmete koji već postoje u redu ili neredu, poretku ili kaosu nekog unaprijed postavljenoga prostora.

Poput onoga opisa Petera Sloterdijka o oku koje vidi sâmoga sebe valja kazati da je posrijedi samopokretačka moć vizualizacije. Viđenje se programira. Način kako se to izvodi jest da se sintetizira um i pogled. Otuda proizlazi sveza/odnos „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition). Stoga možemo namjesto Berkeleyeva esse est percipi uspostaviti novo načelo. Ono sada glasi: quodditas est construire. Ne nastaje događaj bez arhitekture koja pleše, zabavlja, privlači, odijeva se i razodijeva, okrovljava i omata, postaje slikom kao znakom estetskoga iščeznuća upravo onoga što se nastoji nadomjestiti spektaklom fraktalnih objekata – uzvišenosti. Što iz toga proizlazi? Ništa drugo negoli da događaji sada konstruiraju opažaje, a oprostorenja (spatializing) podaruju prostorima značajke nomadizma, privremenosti, otvorenosti i iluzije bezvremenosti.

3. Tektonika kaosa: Prolom slika na praznome nebu

Vidjeli smo kako se teorija arhitekture od 1960-ih godina postupno okreće od jezika prema slici. Prateći zbivanja u području tehnologije i estetike njezina se usmjerenost na komunikacijske obrasce sve više pokazuje izazovom za tumačenje. U filozofijskome diskursu sve je to posredovano prijelazom iz ontologije u epistemologiju, to jest iz logike bitka u kibernetiku događaja. Umjesto zadivljenosti ravnim linijama i linearnošću gradnje u beskonačnome nizu sukladnu razvitku grada-stroja, nalazimo se u međuprostoru između zahtjeva za jednostavnošću oblika i složenošću funkcija. Razdioba urbanih prostora na zone rada i dokolice unutar kontinuuma grada kao povijesnoga organizma koji se periodično oživljava u svojim obnovama gradskih jezgri, stilova i tipologija poput europskih drevnih prijestolnica ne može se više održati bez radikalne promjene koncepta sučeljavanja „staroga“ i „novoga“. Usto, industrijska se baština arhitekture danas iznova otvara pitanjem o preuređenju u umjetničke projekte življenja sukladno demokratiziranome duhu sudjelovanja građana u svim aspektima odlučivanja.

Sve se to, međutim, od kraja 1980-ih godina dovodi u pitanje kada u središte interesa globalnoga kapitalizma s neoliberalnom ideologijom „racionalnoga izbora“ (rational choice) pojedinca, privatiziranjem javnih prostora i sve većim udjelom kulture i kreativnosti u informacijskoj ekonomiji ulazi sinteza forme i funkcije. Arhitektura korporativne složenosti (complexity) potrebuje spektakularne objekte. Njihova je značajka da su u paradoksalnoj svezi/odnosu singularnosti i nadomjestivosti. Kako je to uopće moguće? Jednostavno, ono što je neponovljivo u izvedbi postaje replikom zahvaljujući simulakrumu objekta. Biti-kao-izvornik bilo bi neumjesno. Uostalom, na to nije ni mislio Robert Venturi i suradnici u programatskoj knjizi postmoderne Učiti od Las Vegasa (Learning from Las Vegas) iz 1972. godine. (Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, Learning from Las Vegas: The Forgotten Symbolism of Architectural Form, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 1972.)

Kada u prvi plan izbija estetiziranost nove slike događaja, sve se okreće spram užitka oka u zadivljenosti veličinom, uzvišenošću i mogućnošću apokalipse. Pogled otada vodi tijelo labirintima grada, a nije više u funkciji ravnoteže svih drugih osjetila. U knjizi Gevorka Hartooniana, Kriza objekta: Arhitektura teatralnosti u Predgovoru koji je napisao poznati teoretičar „kritičkoga regionalizma“ Kenneth Frampton ukazuje se na problem nasljeđa pojma montaže iz povijesti filma, vizualnih umjetnosti i filozofije. Naime, poznato je kako su ruski konstruktivisti zamišljali projekt novoga grada polazeći od ideje kamere kao produženoga ljudskoga oka.

„Treće oko“ nije ravnodušno spram kretanja ljudskoga tijela i drugih objekata u prostoru. Posve suprotno, ono postaje mjerilom svega drugoga. Taj se vizualno-spoznajni obrat u kojem subjekt postaje tehnički objekt kao aparat u dvostrukome značenju pogleda i spoznaje stvarnosti upisuje u strukture novoga načina gradnje. Frampton povlači pritom usporedbe između konstruktivista i djela suvremenoga arhitekta Franka Gehryja upravo stoga što u potonjeg postaje značajnim igra „tektonske forme“. Njegova su zamatanja i odijevanja, „okrovljavanja“ i fraktalizacija građevina uspostavljene iz logike slikovne artikulacije razmještenoga pogleda. Ništa više nije skladno i postojano. Umjesto toga, na djelu je, kako je to u svojoj temeljnoj postavci izveo Hartoonian na tragu njemačkoga povjesničara umjetnosti i arhitekta Gottfrieda Sempera iz sredine 19. stoljeća, fluidnost nove „arhitekture teatralnosti“. (Gevork Hartoonian, isto, str. xiv-xv.)

Montaža nije tek tehnički sklop objekata u sustavu gradnje. Njezina se uloga može razumjeti tek kada se generička suprotnost „okrovljavanja“ (roofworking) i „ozemljavanja“ (earthworking) shvati na taj način da suigra neba i zemlje ne proizlazi iz smjernoga položaja arhitekta namjesnikom vjekovne tradicije graditeljstva. Prema tom uvriježenom shvaćanju forma je bila nadređena funkciji, a umjetnost je dekorativnosti i ornamenta upućivala na službu arhitekture božanskome redu u prirodi. Nered koji se dogodio u svim područjima umjetnosti s povijesnim pokretima avangarde 20. stoljeća nije bio tek ples kaosa i razaralački proces bez krajnje svrhe u nečem s onu stranu arhitekture kao božanskoga reda. S njime je otpočelo doba racionaliziranja svijeta. Usto, otvoreno je područje konačne autonomije arhitekture. Dvije su nesvodljivosti bile otuda odlučujuće: (1) nesvodljivost na religiju i umjetnost i (2) nesvodljivost na politiku i ideologiju. No, svaka je nesvodljivost početak druge svodljivosti, kao što je svaka emancipacija „robovanje“ nekom drugome vrhovnome označitelju.

Ako je s Adolfom Loosom slika svedena na elementarne tektonske učinke pročišćenja od relikta povijesne prošlosti kao u privatnoj zgradi koju je filozof Ludwig Wittgenstein podigao u Beču za svoju sestru Margarethe Stonborough-Wittgenstein između 1926-1928. godine, tada se arhitektura oslobađa svih referencijalnih okvira prošlosti i sadašnjosti. Nakon toga ona može biti tek čistom „formom života“. Bez natruha uzvišenih svrha obitavanja kuća se svodi na samoreferencijalan znak. ( Vidi o tome: Nana Last, Wittgenstein’s House: Language, Space, and Architecture, Fordham University Press, New York, 2012.)

Međutim, slika se od 1960-ih godina do danas više ne oslobađa ikonologijskih sablasti iz europske povijesti slikarstva. Anđeli, vile, zmajevi, mačevi i relikvijar apokalipse kao iz gotičkoga straha pred praznim prostorom (horor vacui) nestaje u korist apstraktne čistoće uzdužnih i poprečnih crta. Sada je jedini pravi problem kako nepredmetnost i dematerijaliziranje forme iz jezika konceptualnosti umjetnosti preusmjeriti u slikovno kazivanje događaja. U tome se stapaju „figurativnost“ i „apstrakcija“, „ornament“ i „ikonoklazam“.

Drugim riječima, na ishodu 20. stoljeća postalo je očito da više nije stvar u logici isključivosti i negaciji Drugoga, nego u pokušaju nadilaženja svakog maniheizma bez obzira na njegov predznak. Slika je tako lišena bilo kakve druge „golosti“ osim što je bačena zahvaljujući arhitekturi konceptualne složenosti u arenu političko-ideologijskoga sukoba između zahtjeva za estetizacijom života i kritikom estetizacije kao ideologije neoliberalnoga spektakla. Najgora su ona tumačenja filma, a to vrijedi onda i za arhitekturu po analogiji koju još upečatljivo podaruje Walter Benjamin u njegovoj raspravi o umjetničkome djelu u doba tehničke reproduktivnosti, ako svu svoju strast za radikalnom promjenom društva usmjere na sublimno područje s onu stranu „društva“, „politike“ i „ideologije“. Time ispuštaju iz vida nesvodljivost filma na slikovnu pripovjednost izvan sužavanja horizonta na crno-bijele stereotipe o vrijednostima. Kako god bilo, razvidno je samo da „teatralizacija arhitekture“ na ishodu 20. stoljeća ima svoje srodnike u „teatralizaciji politike“. Premda valja otkloniti iz vidokruga sablasno povijesno nasljeđe totalitarizama 20. stoljeća (fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma), ne može se poreći da je teatralizacija i inscenacija politike najvećim dijelom bila njihova sklonost apsolutnome događaju spektakla. Rimsko carstvo bio je arhetip takvih događaja, ali ne i prototip za ono što u arhitekturi teži uspostavljanju novih preklapajućih granica. (Vidi o tome: Herfried Münkler, „Die Theatralisierung der Politik“, u: Josef Früchtl i Jörg Zimmermann (ur.), Ästhetik der Inszenierung, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2001., str. 144-163.)

Primjeri na koje Hartoonian upućuje odnose se na izvedbe arhitekture u djelima Franka Gehryja, Petera Eisenmana i Bernarda Tschumija. Ako je „trijumf sudbina neoavangarde“, kako to iskazuje Kenneth Frampton, susrećemo se s nečim što pada u bezdan svih arhitektonskih utopija upravo stoga što je jedini put otvoren tamo gdje više nema povratka u okrilje gradnje kao službe bogovima i vječnoj ljepoti. Kao što je poznato riječ „trijumf“ ima svoje podrijetlo u carskome Rimu. Odnosi se na velike ratne i političke pobjede. Nakon njih su vojskovođama i herojima priređivane veličajne povorke prolaza kroz stupovlja slavoluka da bi susret s razdraganim pukom doživio vrhunac ekstaze. Problem je, dakle, u tome što se arhitektura „teatralnosti“ i „spektakla“ neizbježno kreće na brisanome prostoru između aristokratske elitarnosti i masovne populističke zabave (entertainment). U tom prostoru-između (in-between) dvije vatre, konzervativizma i avangarde, čini se da se odvija prijepor suvremene arhitekture u razračunavanju s vlastitim rastemeljenim načelima gradnje. Još jednom vratimo se montaži. Čini se da je to univerzalno primjenjiv koncept ne samo za modernu/postmodernu arhitekturu, nego i za traganja unutar suvremenoga predloška složenosti (complexity).

Ponajprije razlog leži u tome što se u njemu razabire razlika između umjetničkoga i uporabnoga objekta. Sjetimo se da film počiva na montažiranju kadrova. Kao paradigmatska umjetnost događaja ponajviše blizak tzv. stvarnome životu, film je najsavršenija iluzija događanja upravo stoga što počiva na logici uključene isključenosti. Montaža nije pritom naknadno spajanje snimljenih kadrova u novi kontekst. Posrijedi je mogućnost postavljanja-u-kontekst i izvlačenja iz njega. Stoga film ne može biti tek kaleidoskop slika iz živoga događaja snimljene „stvarnosti“. Radi se o čistoj konstrukciji. Od „stvarnosti“ ona može stvoriti fantazmagoriju, a od događaja još upečatljivije prizore negoli što se uopće mogu i zamisliti bez filmskih slika. Arhitektura suvremenosti stoga ne podliježe logici filma kao montaži događaja u sklop višeznačja. Ona ima vlastitu događajnost. Iz nje slike ne nastaju kao puke projekcije na pročeljima zgrada poput slika na video ili televizijskome ekranu.

Jedno od novijih teorijskih istraživanja pojma spektakla u digitalno doba usmjerava pozornost na kinematičko iskustvo. Film se ne shvaća pritom tek novim medijem reprodukcije slike s kojim moderni čovjek doseže sublimnu točku jedinstva svakodnevnoga života i iluzije njegova uzdizanja do mjere svetosti. Na temelju sveze Marxa, Deborda i Deleuzea u knjizi Jonatana Bellera, Filmski način proizvodnje: Ekonomija pažnje i društvo spektakla (The Cinematic Mode of Production: Attention Economy and the Society of Spectacle) iz 2006. godine nastoji se stvoriti pojmovni okvir za dohvaćanje sveze/odnosa političke ekonomije, filma i društvene dinamike u doba posvemašnjeg digitaliziranja proizvodnje. Naglasak je, dakle, premješten s političke ekonomije u kojoj je rad temelj proizvodnje u industrijskome društvu na informacijsku ekonomiju s „kulturnim kapitalom“. Sada, naime, svekoliki svijet života postaje nalik filmskoj proizvodnji i njezinoj potrošnji u formi masovne gledanosti.

Život nije san. On se odvija u perceptivno-receptivnome krugu informacija. S pomoću njih ljudska se pažnja usmjerava na sadržaje vizualnih formi. Primijenimo li to na arhitekturu, kako to čine Hartoonian i neki drugi teoretičari, vidjet ćemo da se više ne radi o izdvojenome fenomenu. Načelo montaže koje je među prvima u 20. stoljeću uveo u optjecaj promišljanja Walter Benjamin može se povezati s montažnim sklopom kao izumom moderne arhitekture i Le Corbusierova koncepta kuće-stroja. Međutim, u Hartoonianovu razumijevanju daleko je važnije uvidjeti kako se u suvremenoj arhitekturi uvođenjem digitalne tehnologije iskustvo dodira i opažaja izvode sada na posve drukčiji način. Što je, zapravo, u tome „spektakularno“, ili „teatralno“? Prema Hartoonianu, koji se poziva na Sempera kako smo već rekli, slike nisu u funkciji kretanja kroz prostor bez refleksije o prostoru kao mreži događaja. A to znači da se „tektonika“ izjednačava s pojmom kozmičke umjetnosti. Simboličko ima ovdje prevagu nad tehničkim. Ako je posrijedi postavljanje objekta u prostoru koji ne postoji prije tehničke konstrukcije, tada se racionaliziranje arhitekture otklanja od osjećaja onoga što održava teatralnost u žarištu ljudske pažnje. Estetski kôd arhitekture stoga nadomještava „krizu objekta“. Ali, time samo produžava život umjetnosti u arhitektonskome načinu mišljenja. Osloboditi se tog povijesnoga nasljeđa gotovo je nemoguće poslanstvo.

Čini se da bi pojam „insceniranja“ događaja bio primjereniji od „teatralizacije“ arhitekture. Razlog leži u tome što arhitektura u digitalno doba slikovnoga obrata (iconic turn) nema više referencijalni okvir ni društva niti kulture. Umjesto toga, njezin se „autistički“ karakter izvodi iz ideja složenosti, kaosa i fraktalne geometrije. (Vidi o tome: Charles Jencks, The Architecture of the Jumping Universe, Academy Editions & Wiley & Sons, New York, 1997.) Iz toga proizlazi da se događaj svagda povezuje uz kontingenciju. Svijet kao „slučaj“ označava ulazak arhitekture u prostore neodređenosti. A ono što određuje neodređenost nije ništa drugo negoli pojam informacije. Kao „treći poredak“ kibernetike, onaj koji pokreće sâm sebe i tako poprima karakter autonomnoga mislećega objekta, informacija nadilazi klasično razlikovanje energije i materije, odnosno forme i sadržaja. Kao što je digitalna slika formalno dematerijalizirana jer se izračunava zahvaljujući računalnome programu u pikselima, tako se i suvremena arhitektura odvija kroz dva međusobno razdvojena i ujedno povezana područja: (1) tehnološko i (2) estetsko.

U radovima arthitekata poput Gehryja, Eisenmana, Tschumija, Kolhaasa i Himmelb(l)aua neizbježan je udjel konstrukcije nastale digitalnim dizajnom. No, ono što tvori njihov neponovljiv i jedinstven potpis autorstva nastaje iz slikotvornoga oblikovanja i navigacije prostorom koji se „inscenira“ kao perfomativno-konceptualni događaj. (Vidi o tome: Marcia Feuerstein i Gray Read (ur.), Architecture as a Performing Art, Ashgate, Farnham-Burlington, 2013.)

Naravno, inscenirati znači postaviti na scenu. No, scena ovdje nije nikakvo ovo ili ono kazalište, klasično ili moderno i avangardno u kojem ulica postaje prizorištem uloga i figura iz fiktivnoga i stvarnoga života. Insceniranje, doduše, upućuje na vođenje predstave iz perspektive redatelja i glumaca. Ipak, građevine u suvremenoj arhitekturi singularnih objekata imaju posve drukčije značenje od onih koje su nastajale u zlatno doba industrijski uspostavljene modernosti. Pitanje je što arhitekturi podaruje „insceniranje“ u događaju neprestanoga informacijskoga stvaranja novih odnosa, doživljaja i djelovanja u prostoru? Očito je da to ne može više biti nitko drugi negoli arhitekt kao estetski demijurg. U carstvu znakova suvremene arhitekture skriva se događaj. To je možda ponajbolje opisao Bernard Tschumi u jednom razgovoru:

„[…] …arhitektura je definirana i prostorom i događajem, pa ipak arhitekt ima moć nad samo jednim od dvoga. Međutim, ima tu više toga. Ponajprije, prostor nije potpuno neutralan; on može biti aktiviran pokretom…[…] …arhitekt stvara uvjete za mogućnost događaja. Kao što sam napomenuo, arhitekt nema kontrolu nad događajem, već donekle kontrolu nad uvjetima: možete, zapravo, projektirati uvjete.“ (Bernard Tschumi, „Disjunkcija prostora: razgovor s Enriqueom Walkerom“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 657. S engleskoga prevela: Silva Kalčić)

Projektirajući uvjete arhitekt ima moć, kaže dalje Tschumi, „reorganizirati znanje“. Nije li to ono što ga čini poprilično moćnim u cijelom lancu subjekata/aktera suvremene arhitekture? Uostalom, arhitektura je uz medicinu istodobno znanje (znanost) o procesima upravljanja tijelom i njegovom obnovom te praktično umijeće preoblikovanja prirode. Naravno, medicina se u modernome smislu riječi ne odnosi tek na kirurgiju, već na mogućnosti transplantacije organa. A to znači da se radi o promjeni „prirode“ i njezinome usavršavanju u drugoj formi. Znanost se u suvremeno doba ne može razumjeti bez tehnologije promjene sâmoga bitka, govoreći rječnikom ontologije. Zato je „reorganiziranje znanja“ početak shvaćanja arhitekture kao složenoga sklopa transformacije svijeta uopće. Govor o insceniranju događaja, međutim, ne želi svesti problem o kojem raspravljamo na razinu uslužnih djelatnosti arhitekture performativnim umjetnostima. To bi bio posve pogrešan zaključak. Mukom stečena autonomija u oproštaju od „tiranije“ lijepih umjetnosti početkom 20. stoljeća ne može biti rasprodana u bescjenje na golemom tržištu opsjena.

Ovdje je riječ o autonomiji struke, novoj logici gradnje i ono što je najvažnije uopće – o preobrazbi sâme arhitekture u sliku. Nemojmo utvarati da je riječ o nekom hokus-pokusu čarobnjaka koji sredstvima tehnosfere dočarava zavodljivu i zadivljivu scenu-događaj. Građevine nipošto ne oponašaju ono što slike značenjski otvaraju kao problem tumačenja u labirintu fraktalnih i medijski konstruiranih gradova. Njihova svečana šutnja prestaje odjekivati praznim prostorima arhitektonskih bespuća onog trenutka kada se zaslugom razvitka novih tehnologija prijenosa informacija stvara interaktivna digitalna komunikacija. U tom pogledu nakon „slikovnoga obrata“ (iconic turn) nije nimalo neočekivano da se već uvelike raspravlja o posljedicama „digitalnoga obrata“ (digital turn) suvremene arhitekture. (Mario Carpo (ur.), The Digital Turn in Architecture 1992-2012., Wiley & Sons, New York, 2013.)

Vidjeli smo da su elektronske tehnologije te prihvaćanje digitalnoga dizajna u potpunosti promijenile smisao i značenje arhitekture. Nije nestala njezina graditeljska usmjerenost na ljepotu, sklad i mjeru time što je razdoblje od 1960-ih godina do danas obilježeno furioznom razgradnjom i zakrivljenim prostorima njezine maštovitosti. Ono što je nedvojbeno radom „digitalnoga obrata“ na putu radikalne preobrazbe jest način tehnologijske reprodukcije. Ne odnosi se to samo na materijale gradnje. Kada 3D printeri postanu stvar svakodnevne prakse kao što već na velika vrata ulaze u operacijske dvorane vodećih klinika u svijetu gotovo je s veličajnim prijenosom forme u materiju. No, daleko je važnije ono što se događa u procesu kreativne konstrukcije „novoga“. Tehnosfera misli tako što računa, planira i konstruira ono što ne postoji u stvarnosti. Na isti se način suvremena arhitektura suočava s problemom vlastite „zastarjelosti“. Jer ono što čine arhitekti „insceniranja“ i „teatralnosti“ nije ništa drugo negoli pripremanje uvjeta za apsolutni događaj koji će promijeniti naše navike, svakodnevni život i vizije budućnosti. Autonomna tehnologija prijenosa informacija ima dalekosežno značenje i za mogućnost autonomne arhitekture koja dolazi. Što će to značiti za sadašnji status arhitekta kao zvijezde u sklopu rastuće ekonomije kreativnih industrija možda nije tako više teško pretpostaviti. Nalazimo se u međuigri svjetova. Prepoznavanje znakova nadolazećega sklopa tehnosfere u svim područjima života daleko je od vizionarstva. Ovo je doba vizualizacije, a ne proroka budućnosti.

Zaključak

Ako misliš da će robot-kiborg-android postati novom „zvijezdom“ i zamijeniti velika imena slikovnoga i digitalnoga obrata poput Eisenmana, Kolhaasa i Himmelb(l)aua, nisi u pravu. Možeš pretpostaviti da je ulog estetskoga u konstrukciji budućih gradova koji su već u ideji realizirani kao fraktalni i digitalni gradovi „ovdje“ i „sada“ veći negoli što se to može i zamisliti. Čitav problem s vladavinom doba tehnosfere nije tek u računsko-logičkome mišljenju prostora, nego u estetiziranju „oprostorenja“ (spatializing). Zato se dogodilo ono što se najavljivalo u ideji povijesne avangarde već u futurista, konstruktivista i dadaista. Dizajn je od primijenjene umjetnosti postao stvaralačka moć „umjetnoga života“ (A-life). Nije time „nastradala“ samo visoka umjetnost. Još je više bila pogođena i „visoka“ arhitektura. Ono što dolazi nakon razdoblja „umjetnika“ i „arhitekata“ su estetski inženjeri digitalnih svjetova – dizajneri koji računaju, planiraju i konstruiraju iz logike retro-futurizma. Ništa što je prošlo nije izgubljeno za budućnost. Ali samo pod uvjetom ako je dizajnirano prema želji masovno obrazovane javnosti koja zna što hoće i hoće to „odmah“ i „sada“. Posljednja riječ suvremene arhitekture stoga je sinteza filma i događaja sâmoga života kao reality-showa. Ta riječ jest – spektakl.

Slika koja proizvodi događaj međusobnoga odnosa između objekata i prostora prava je istina arhitekture kao informacije. Iz nje su nestala sva povijesna značenja. Sve je isparilo u zrak i vraća se na ono što je ostalo od tla poput teške kiše varljivih slika u kojima prepoznajemo svoje promjenljive likove. Lako je bilo još teorijski vjerodostojno govoriti o dodiru i opažaju arhitekture u izvornome smislu dohvaćanja stvarnosti svim osjetilima. No, nakon 3D-estetike vizualizacije više se ne čini umjesnim ponavljati ono što je nekoć bilo teškom mukom kanonizirano. Što preostaje od arhitekture u ovo složeno doba tehnosfere? Na to pitanje na jednom mjestu svoje višestruko poticajne knjige Juhani Pallasmaa tvrdi da je „arhitektura kao umjetnost postala ugrožena“. (Juhani Pallasmaa, isto, str. 630.)

Pretjerana intelektualnost dovodi do zahlađenja odnosa između objekta i njegova promatrača koji ne mora nužno biti i njegov korisnik. Još pretjeranija ekscentričnost gradnje koja gubi vezu s kulturnim nasljeđem podneblja i njegove povijesne okosnice strši poput strašila ponad nekoć usklađenih kozmičko-prirodnih satova zemlje. Ništa se ne može vratiti izvorima bez apokalipse i uzvišenosti posljednje tajne arhitekture. Rasključati je u ime nove tehnologije oslobođenja čovječanstva znači oskvrnuti istinu njezine objave. Jedno je ipak sigurno. U prolomu slika bez svijeta ne preostaje drugo negoli strpljivo osluškivati dah ovog prijelaznoga razdoblja iz kojeg je nestala neiskazivost jezika postajući providnošću složenih odnosa. Arhitektura nije umjetnost. Njezino je poslanstvo mnogo tajanstvenije. Ona je majka svih umjetnosti. I zato u Grka nije ljepota božanske objave potrebovala nikakvu estetiku niti teoriju umjetnosti. Naše je vrijeme ipak posve drukčije. Bez refleksivne i spekulativne „velike priče“ o tektonici novih svjetova iz duha tehnosfere nije moguće više ništa graditi, pa niti oblikovati one divne petlje za koje Italo Calvino na kraju pripovijesti Nevidljivi gradovi piše:

Iz mog govora zacijelo si zaključio da je prava Berenika protijek vremena različitih gradova, kadšto pravednih kadšto nepravednih. Ali na nešto drugo sam ti htio skrenuti pozornost: da su sve buduće Berenike prisutne u ovom trenutku, umotane jedna u drugu, tijesno sabijene, nerazmrsive.

Misliti gradove iz ove perspektive znači otvarati moguće horizonte na otvorenome nebu. Čak i unatoč tome što je već odavno prazno ono još uvijek začarava svojim plavetnilom. Samo na to sam ti htio skrenuti pozornost. Sve drugo, uostalom, znaš i sam.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026