1.
Što tvori ideju svjetske povijesti od njezina začetka u Grka, Rimljana, srednjovjekovnoga kršćanstva do novovjekovne, moderne i suvremene realizacije u zbiljskome svijetu interakcije prirode i onog što pripada ljudskome u njegovoj navlastitosti? Ako kažemo da je svjetska povijest realizacija zapadnjačke metafizike od Heraklita do Hegela, onda je samorazumljivo da je posrijedi istovjetnost Zapada i svijeta. No, to ne znači nipošto da se druge forme diskurzivnoga odnosa spram svijeta za razliku od grčke filozofije, kršćanske teologije, europske znanosti i procvata umjetnosti od antike do renesanse i dalje kao što su duhovnosti Azije od Indije, Kine do Japana kao i drevnih civilizacija Latinske Amerike svedene na puku egzotiku ovog europocentrizma kao logocentrizma, da se poslužimo izrazom Jacauesa Derride iz kanonskoga djela poststrukturalizma, njegova ranoga spisa O gramatologiji iz 1967. godine. Zapad je svjetsko-povijesna realizacija onoga što povezuje dvije temeljne riječi suvremene „duhovne situacije“ vremena u trećem desetljeću 21. stoljeća kad je već izričito jedini pravi problem postalo razračunavanje u svim aspektima života s prodorom umjetne inteligencije kao novoga apsoluta.
Te dvije temeljne riječi suvremenosti su logos i téhne i pripadaju veličajnome nasljeđu helenske metafizike koja nije uopće „mrtva“ kako se to čini za neopozitivistički krug zagovornika scijentifizma današnjice. Ne, ona je „živa“ i to tako što pokazuje u zbilji realizirani usud onog začetnoga što je bljesnulo u misli Heraklita, kako je to inventivno izvodio Martin Heidegger u svim svojim predavanjima i raspravama čitav misaoni život, a u seminaru u Freiburgu zajedno s Eugenom Finkom zapečatio shvaćanje identiteta i razlike između filozofije i kibernetike s obzirom na pojmove logosa i informacije. Za Heideggera se kibernetika pojavljuje u dvojakome značenju: (1) ona je nastavak novovjekovne znanosti i tehnike; (2) istodobno je posrijedi kraj metafizičkoga sklopa bitka-boga-svijeta-čovjeka. Linearnost i nelinearnost tvore međusobno preklapajući odnos „novoga“ s kojim više „bit“ tehnike kao postava (Gestell) ne može izaći na kraj.
O toj dvoznačnosti pojma informacije u kibernetici na filozofijski neizravan način referiraju se Martin Heidegger i Eugen Fink u njihovu razgovoru povodom zajedničkoga seminara o Heraklitu 1966/1967. godine. Prema protokolu seminara Fink skreće pozornost na latinsko podrijetlo riječi informacija (informare). Značenje glagola jest utiskivanje oblika. Usto, radi se o izvještavanju o nečemu s naglaskom na preinačenju forme. No, oblikovanje nije materija i energija u pokretu. Ono označava idejni proces. Razlika je očita spram komunikacijskoga pojma „informacije“ koji se uobičajeno rabi u smislu posredovanja. Heidegger se u razgovoru nadovezuje na pojam informacije iz antropologijskoga horizonta kao prijenosa sadržaja značenja poruke. Time se, naravno, kauzalni odnos između nasljeđa informacije i slobode na čemu nastoji suvremena biologija mijenja u korist nesvodljivosti slobode. (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1970., str. 26. bilješka)
Što je, dakle, bit naše suvremenosti koju određuje sveza pojmova logosa i téhne? Očito ništa drugo negoli da je riječ o tehno-logičkome osvajanju i koloniziranju svijeta kao globalno-planetarnoga procesa totalne mobilizacije „bitka“ kao „zbilje“ koja mora postati trijada onog što nazivam tehnosferom, a to su računanje=planiranje=konstruiranje umjetnoga života polazeći od kozmo-tehno-logike koja se pojavljuje u trijadi informacije, energije i materije. Logos i téhne postaju uvjeti mogućnosti nastanka trećega poretka kibernetike u sustavu automatskoga društva u kojem tehnosfera kao sveza autopoiesisa i informacije prethodi ne više samo tradicionalnoj tehnici koja je uvijek bila rukotvorno sredstvo čovjeka za druge uzvišenije svrhe, već i modernoj tehnologiji mehaničke reproduktivnosti koja je u 20. stoljeću dosegla razmjere sredstva-svrhe i čovjeka postavila u stanje nadzornika procesa polu-automacije samoga života u doba industrijskoga kapitalizma.
2.
Što to drugo znači negoli da tehnosfera kao transklasična logika totalnoga informacijskoga doba nadilazi klasičnu metafiziku s njezinim zakonom kauzaliteta (linearni niz uzroka i posljedica) i načelima teleologije (svrhovitost i cilj procesa u povijesnome slijedu koji nije ni beskonačni pravac niti vječno kruženje jednog te istoga, nego sinteza ireverzibilne reverzibilnosti s pomoću drugoga temeljnoga pojma kibernetike kao što je ti povratna sprega, engl. feedback). Tehnosfera kao sinteza umjetne inteligencije i umjetne intuicije (v. istraživanja Marvina Minskoga u tom nužnome koraku spram tehnologijske singularnosti u: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 1-5, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019) postaje posljednja transverzalna ontologija beskonačnoga postajanja razlike u istome i stoga je njezin trijumf nad biološkim uvjetima proizvodnje života apsolutan. I tome se ne može ništa suprotstaviti kao realna alternativa povratku izgubljenoj ljudskosti tzv. svijeta. Koje su posljedice ove mahnite sudbine totalnoga ubrzavanja „beskonačne brzine“ kako to izvode Gilles Deleuze i Felix Guattari u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine?
To da tehnoznanstveni obrat u filozofiji dovodi do nastanka doba kibernetike s kojom sve što je bilo još uvijek „prirodno“ i „ljudsko“ iščezava u svekolikome muzealiziranju i historiziranju „kraja povijesti“. (v. Žarko Paić, https://www.harvard.com/book/9783032210807 ) To vrijedi ne samo za mitsko kazivanje, religiozni doživljaj svijeta, već i za umjetničko proizvođenje novih svjetova te za kraj filozofije u kibernetici koja je univerzalna meta-znanost suvremenosti čija „bit“ počiva u tehnologijskome pojmu informacije. Posljedice su dakle totalno ubrzavanje života i kraj onoga što je imalo značajke „humanosti“ i „humanizma“ prelaskom u posthumano stanje. Jezik nestaje s horizonta svijeta i biva nadomješten slikom, a ova slika nije više ništa drugo nego numerički kòd kojim se i sam život tehnologizira pod uvjetima autopoietičkoga sklopa u kojem se odigrava „sudbina“ svijeta kao četvorstvo kibernetike kroz pojmove informacije, feedbacka, kontrole i komunikacije.
Nestankom jezika kao temeljnoga Označitelja svo se znanje kao logos sintetizira u formi vizualizacije događaja u svojoj transparenciji i zbiljskome očitovanju moći neposredne kognitivne percepcije. Na udaru tehnosfere kad je riječ o znanju kao sintezi logosa i téhne su ponajprije humanističke znanosti i njihova vjera u jezik.Prevođenje sa tzv. stranih jezika postaje transdukcija kognitivnoga stroja informacija, a veličajna ideja prosvjetiteljstva još od ideala francuske Akademije znanosti i umjetnosti koja je bila posvemašnja vjera u um kao uvjet mogućnosti ljudske slobode i napretka u nadolazećoj budućnosti kao što je to Enciklopedija gubi svoju legitimnost i vjerodostojnost naprosto stoga što tehnosfera nadilazi razliku razuma, uma i svjetskoga duha kakva je još bila u okvirima Hegelove spekulativne dijalektike. Logos kao téhne postaje informacija koja ima kvazi-transcendentalnu strukturu apsoluta u doba tehnosfere zato što nije ni materija ni energija, već „Veliki treći“ (tertium datur) u povijesnome razvitku trijade životinja-čovjek-stroj. I što onda uopće preostaje od osmišljavanja svijeta ako je tehnosfera preuzela u „svoje ruke“ i prevođenje i enciklopedijsko znanje ne samo „o“ svijetu koju podaruju znanosti, već i znanje „na“ svijet o čemu govori mogućnost filozofije u nadolazećem vremenu vladavine posthumanizma/transhumanizma s njihovom idejom tehnologijske singularnosti?
Trebamo li se prepustiti kulturnome pesimizmu i rezignaciji i ravnodušno kazati da je svaki otpor ovoj tehno-gigantomahiji, rekao bi Heidegger „mahnitosti bez utjehe“, uzaludan već u početnim koracima zaziva tzv. drukčijega mišljenja onkraj granica metafizike kao realizirane kibernetike? Prije pokušaja odgovora na ovo dramatski intonirano pitanje koje je više od etičko-političkoga imperativa suvremenosti, dajmo riječ onome tko je izravni „krivac“ za sve najbolje i sve najgore što je uslijedilo s digitalnom ontologijom tehnosfere. Nije to nikakav tehnoznanstvenik, niti ne daj Bože filozof tehnologije, već vizionarski konstruktor umreženoga društva informacija čije su prognoze za budućnost ne samo gotovo egzaktne u svojim kvantitativnim pokazateljima, već su i najava budućnosti u znakovima čiste pragmatike znanja onkraj svih utopija i distopija današnjice. Riječ je, dakako, o Billu Gatesu.
Bill Gates, naime, predvidio je da će s napretkom umjetne inteligencije većina radnih mjesta biti pogođena, ali tri glavna područja ostat će sigurna od potpune automatizacije: razvoj/programiranje umjetne inteligencije (AI), stručnjaci u energetskome sektoru i profesije povezane s bioznanošću/biologijom. Ova područja zahtijevaju visoku razinu inovacija, prosudbe i složeno, kreativno rješavanje problema.
1. AI sustavi/programiranje (izrada AI alata)
Zašto? AI može generirati kòd, ali ljudi su i dalje dužni graditi, otklanjati pogreške i nadgledati složene algoritme.
Fokus: Uloge koje uključuju izgradnju i usavršavanje AI sustava kako bi se osiguralo da rade sigurno i učinkovito.
2. Stručnjaci za energetski sektor
Zašto? Sektor je vrlo složen i kritičan, a uključuje infrastrukturu i održivost.
Fokus: Uloge unutar nafte, nuklearne energije i obnovljivih izvora energije koje zahtijevaju strateško planiranje, donošenje odluka i snalaženje u regulatornim krajolicima.
3. Biologija i bioznanosti
Zašto? Biologija uključuje izuzetno složene sustave za čije razumijevanje je potrebna ljudska kreativnost i intuicija.
Fokus: Znanstvena otkrića, razvoj novih lijekova i revolucionarna medicinska istraživanja.
Gates naglašava da su ovi poslovi ključni jer uključuju snalaženje u područjima s visokom nesigurnošću, etičkim razmatranjima i potrebom za novim, inovativnim rješenjima, a ne ponavljanjem postojećih obrazaca. (v. https://3dvf.com/en/bill-gates-reveals-only-three-jobs-will-withstand-ai-s-rise/ )
Ako ovo Gatesovo predviđanje pokušamo osustaviti i dati mu spekulativno-filozofijsko opravdanje vidjet ćemo da ništa što je ovdje futuristički iskazano nije površno niti izvan logike realizirane metafizike u kibernetici kao posljednjem koraku do nastanka onog što nazivam homo kybernetesom. Utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener uspostavio je vladavinu pojma informacije kao trećega temeljnog pojma tehnoznanstvenoga razumijevanja svijeta, koji je u međuvremenu postao fundamentalni pojam i gotovo da je na prvome mjestu tradicionalne metafizike koja je od Platona razlikovala hijerarhiju umijeća kao vladavinu teorije, prakse i proizvodnje. Informacija prethodi svemu drugome u ovome „digitalnome konstruktivizmu“, pa nije nimalo začudno što umijeće stvaranja novih kôdova života kao informacijskoga tehno-genocentrizma ima prednost pred svim dosadašnjim profesijama kojima je Jezik podarivao moć legitimnosti (književnost, filozofija, pravo, ekonomija u svim modalitetima svojih novijih izvedbi). Te profesije postaju zastarjelima i tenedencijski ih nadomještaju sustavi AI.
Preostaju samo još praksa i proizvodnja (energija i materija u formi bio-strojeva života). Čovjek u svojoj osmišljavajućoj ulozi egzistencijalnoga stvaratelja prostora-vremena slobode kao događaja onkraj načela dostatnoga razloga, čovjek kao mito-poetski kazivatelj povijesti u njezinome kaosu i svrsi očito se svodi samo i jedino na pragmatičko „semantičko oruđe“ odnosno na ono što je još u drugoj svojoj fazi mišljenja odredio Ludwig Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima iz 1951. godine, a to je pojam jezičnih igara (Sprachspiele, lanaguage games) kao forme života čija „bit“ proizlazi iz pragmatike znanja. Jezik kao vizualizacija događaja u formi AI postaje puki alat komunikacije ili know how.
Kad sve to imamo u vidu (v. Žarko Paić, https://www.abebooks.com/9783796548376/Superfluity-Human-Posthuman-Studies-Paic-3796548377/plp ), onda je nužno kazati kako više ni dične „svjetske povijesti“ više nema. Zamijenila ju je globalno-planetarna avantura transformacije života u tehno-znanstveni kapital koji rad potrebuje samo kao zastarjeli praktično-proizvodni terminal na usluzi savršenome funkcioniranju posthumanoga stanja.
Pitanje koje još ima lenjinistički predznak glasi: što činiti? No, to je posve krivo postavljeno u ovom kontekstu vladavine tehnosfere. Jedino još pravo pitanje glasi: kako misliti ono što se već događa i ima li izgleda za mogućnost promjene stanja?
3.
Ni prevođenje sa stranih jezika i to kao tzv. književno prevođenje, primjerice Platonovih dijaloga ili Euripidovih tragedija, Valéryjeve i Celanove poezije, kao ni poduhvat moguće velike tzv. opće Enciklopedije u doba tehnosfere ne mogu više biti izvedeni kao u tzv. analogno doba. Budući da je tehnosfera autopoietički sustav proizvodnje informacija kao kognitivna igra algoritamskoga eksperimenta i metode „beskonačne brzine“ stvaranja pragmatičkoga mišljenja u formi vizualnoga jezika, a svi će programi AI uskoro biti još brži i učinkovitiji od svekolikog „ljudskoga znanja“ jer eksponencijalni rast beskonačne količine informacija i ono što tvrde teorijski fizičari na tragu teorije o crnim rupama Stephena Hawkinga kako informacija nikad ne iščezava iz „horizonta događaja“ dovodi do implozije i entropije svemira, posve je samorazumljivo da se „čovjek“ u ovom sustavu pojavljuje suvišan ili je njegovo doba vladavine čak i kao nadzornika procesa tzv. strojnoga učenja na svojem ishodu.
To znači da je sa stajališta nastavka tradicionalnoga humanizma realizacija projekta kvalitetnoga književnoga prevođenja i opće Enciklopedije pokušaj obrane i posljednjih dana osmišljavanja svijeta iz duha već ionako prohujaloga prosvjetiteljstva koje je u tzv. društvu znanja svojevrsni akademski otpor onome neizbježnome procesu koji sam opisao u svojoj knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) na primjeru (ne)uspjeha posljednje reforme sveučilišnoga obrazovanja kao što je to bila tzv. Bolonjska reforma početkom 21. stoljeća. Taj proces propasti tradicionalnih institucija znanja i stvaranja kognitivnoga kapitala krajem trećeg desetljeća ovog stoljeća, eto, bolje je artikulirao svojim predviđanjem Bill Gates od svih pseudo-manifesta nove strategije obrazovanja za neposrednu budućnost koju je u potpunosti već kolonizirala i preoblikovala tehnosfera.
Svaki pokušaj „očuvanja dostojanstva“ humanizma kroz ljubav i njegovanje tradicije osmišljavanja svijeta danas osuđen je na neuspjeh ne zato što nedostaje entuzijazma i dobrih namjera, već zato što je ideja Enciklopedije eventualno održiva samo ako je posrijedi transformacija znanja o svijetu iz onoga što više nije logos kao uvjet mogućnosti znanja kao téhne, već ako je posrijedi obrat u biti same tehno-logike iz koje nastaje mogućnost tehnosfere koja autonomno proizvodi informacije ne tek o svijetu u smislu njegova prikaza i predstavljanja, nego o svijetu kao događaju postajanja onog što je svagda „novo“ i neprestano se „obnavlja“ u svojoj transformaciji.
Posve je krivo krenuti od pukog nadomještanja analognoga s digitalnim u smislu sveprisutne digitalizacije arhiva, knjižnica, muzeja itd. Ideja opće Enciklopedije za doba tehnosfere jedino je održiva u svojoj nemogućnosti izvedbe na tradicionalnim temeljima „enciklopedizma“. Zašto? Zato što je znanje globalno-planetarni sustav informacija u realnome vremenu i virtualnome prostoru koje sve lokalno i regionalno, sve nacionalno-državno i nadnacionalno-naddržavno odvodi u „crne rupe“ zaborava već svakom novom inovacijom u izvedbi AI-sustava polimorfnih informacija tolikom brzinom, koju je predvidio otac-utemeljitelj postmoderne Jean-François Lyotard kad je u tekstu Postmodernoga stanja iz 1979. godine kazao kako brzina promjene statusa znanja u postindustrijskim društvima Zapada ꟷ „otima dah“.
Danas bismo kazali da je umjesto ideje Enciklopedije sama „enciklopedija ideja“ u jednom borgesijanskome smislu stvaranja univerzalne i totalne Biblioteke-kao-svijeta lijepa uspomena na prohujalu epohu vjere u Jezik i Knjigu. No, stvar je postala naprosto brutalno i više negoli hiperrealna. U prostoru-vremenu težnje za očuvanjem „ljudskoga dostojanstva“ i humanoga okvira društvenoga razvitka nikad se ne smije izgubiti iz vida da je Hegel u svojoj Enciklopediji filozofijskih znanosti sintetički doveo povijest ljudskoga duha do njegova kraja u apsolutnome znanju koje i teodiceju naposljetku shvaća kao primijenjenu tehnodiceju. (v. o tome Žarko Paić, „Tehnosfera kao apsolut? Hegel i kraj metafizike“, Dijalog, br.1-2/2021., str. 105-113)
Zato je svaki budući projekt osustavljenja znanja o svijetu u njegovoj živoj dinamici postajanja utoliko uspješan ukoliko je primjeren duhu suvremenosti koja protječe u paradoksalnome ubrzavanju tehnosfere i nastojanju da se osmišljavanje svijeta očuva od ovog mahnitoga „napretka“ koji više ne „otima dah“, već i prijeti da samome svijetu oduzme pravo na svjetovnost u horizontu plemenitoga mišljenja kao animae mundi. Što, dakle, još činiti pod uvjetom drukčijeg mišljenja onkraj granica metafizike kao realizirane kibernetike? Prevoditi i nadalje „ljudski“ unatoč vladavini AI i enciklopedijski stvarati nove svjetove u suradnji s AI ꟷ i-i umjesto ili-ili!
U Predavanjima naslovljenim O budućnosti naših obrazovnih ustanova mladi Friedrich W. Nietzsche kaže:
ʺPrema tome, sad je dabogme filozofija sama prognana s univerziteta: time je odgovoreno na naše prvo pitanje o obrazovnoj vrijednosti univerziteta. Kako se taj isti univerzitet odnosi spram umjetnosti, ne da se bez stida uopće priznati: on se spram nje uopće ne odnosi. (…) Bez filozofije, bez umjetnosti odrastaju naši akademijski ‘samostalci’: kakovu bi to oni prema tome mogli imati potrebu da se upuste s Grcima i Rimljanima, spram kojih sada više nitko nema razloga hiniti sklonost i koji povrh toga stoluju u teško pristupačnome samotništvu i majestetičnom otuđenju. (…) Jer uklonite samo Grke, zajedno s filozofijom i umjetnošću: po kojim bi ljestvama da se još uspnete do obrazovanja?ʺ(Friedrich W. Nietzsche, ʺO budućnosti naših obrazovnih ustanovaʺ, u: Kant-Schelling-Nietzsche, Ideja univerziteta, Globus, Zagreb, 1991., str. 322-323. Izabrao, preveo i predgovor napisao Branko Despot.)
Pisati „protiv“ logike bezuvjetnoga napretka ove već zamrznute povijesti znači biti „za“ ono što još jedino preostaje od osmišljavanja svijeta u doba tehnosfere. Što?
Stvaralaštvo kao bit ljudske egzistencije, ono što i jedan „okorjeli postmetafizičar“ kao što je to Bill Gates smatra nedodirljivim u svim formama svoje metamorfoze.
Riječ je o ideji kao informaciji ili programu, kôdu, bez čega ne postoji ni ovaj najbolji od svih drugih niti svi drugi uopće mogući svjetovi.
