Copyright ©2026 Žarko Paić

Što je to – subjektil?

Derridino tumačenje Artaudova piktograma

(Poglavlje iz knjige Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023.)

May 8, 2025
Što je to – subjektil?
Jacques Derrida

1.

U knjizi Antonin Artaud: Dessins et Portraits iz 1986. godine, koju potpisuje s Paule Thévenin, Jacques Derrida naslovljujući svoj prilog ʺPrema besmislu subjektilaʺ na samome početku ogleda kaže:

ʺNazvao bih to scenom, ‘scenom’ subjektila, ako ovdje nije riječ čak i o snazi spremnoj za umanjivanje scenskih elemenata: vidljivosti elementa reprezentacije, prisutnosti subjekta, čak objekta. Subjektil, riječ ili stvar, može zauzeti mjesto subjekta ili objekta ‒ ne biti ni jedno ni drugo. Tri puta, naposljetku, po mojem uvidu, Antonin Artaud imenuje ‘ono što se naziva subjektilom’. On kaže izričito da ‘što se zove…’ Neizravno imenujući, kako bilježi nevidljivi navod, to je aluzija na diskurs drugoga. On rabi riječ drugoga ali možda želi reći nešto drugo, možda želi time reći nešto drugo. Sva tri puta on govori o njegovim vlastitim crtežima, 1932, 1946 i 1947.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, trans. Mary Ann Caws, The MIT Press, Cambridge-MA, 1998, str. 61.)

Artaud je u umobolnicama u Rodezu stvorio, dakle, crteže i riječ koja smjera na kraj reprezentacije. Iako Derrida kaže da je prvotno spominjanje ove zagonetne riječi bilo još 1932. godine, očito je da se njegova skrivena moć izricanja onog neizrecivoga pojavljuje upravo u trenucima svekolikog poniranja u bezdan duše i duha. Već je u svoja dva prethodna, kanonska ogleda o Artaudu iz knjige Pisanje i razlika (L’˙écriture et la différence) iz 1967. godine, ʺLe parole souffléeʺ i ʺ Le théâtre de la cruauté et la clôture de la représentationʺ Derrida uspostavio interpretativni ključ za razumijevanje temeljne nakane Artauda u njegovoj težnji za prevladavanjem metafizičkoga okvira vladavine jezika kao teksta i uma kao logosa nad tjelesnom artikulacijom biti života. (Jacques Derrida, L’Écriture et le difference, Édition du Seuil, Pariz, 1967.)

U detaljnjoj analizi pojma subjektila, pak, susrećemo se s jasnim usmjerenjem spram onog što se određuje odnosom tijela i mišljenja. Derrida nastoji pokazati kako korištenje ovog izraza-riječi-pojma nije slučajno povezan s Artaudovim crtežima. Oni povezuju razmatranja o nastanku novog jezika mišljenja s njegovom slikovno-zvučnom artikulacijom onkraj temeljne dogme metafizike o predstavljivosti svijeta. Otuda se jezik novoga mišljenja ne može više svoditi na logiku dostatnoga razloga ili na bilo kakvu semiologijsku teoriju koja u konačnici znak razumije iz kulturno arbitrarnih izvora utemeljenja jezika.

Problem koji je filozofijski otvoren u 20. stoljeću u mišljenju kasnoga Heideggera i kasnog Wittgensteina, čini se da je bio istodobno utkan i u cjelokupno umjetničko djelovanje Artauda, utoliko više što je pokušaj izlaza iz labirinta metafizike reprezentacije za njega od samog početka bio ultimativni put onkraj granica čak i svake opstojeće razumljivosti i razumijevanja uopće. Kad Derrida upućuje da riječ subjektil pretpostavlja ujedno ʺdramaturgijuʺ i ʺkirurgiju projektilaʺ, (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 62.) onda je razvidno kako ovo mišljenje koje prolazi kroz tjelesne vibracije iziskuje drukčiji odnos spram slike i riječi negoli se to pokazuje u dosadašnjoj povijesti ozakonjenog diskursa metafizike. (ʺNeprevodiv i aksiomatski, tjelesan i nedodirljiv, subjectile je izvedbeni eksperiment transligvističke „prirode“ jezika u procesu stvaranja novoga kazališta nepredstavljivosti. Sjetimo li se da je Artaud kao osoba imenovana Antonin Artaud istinskog „sebe“ smatrao ukradenim u činu rođenja, bit će možda providnije što stoji „iza“ naše postavke o insceniranju samoga jezika u svijetu kao događaju subjektilnoga piktograma. Jednostavno, stoji cijeli projekt postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života s onu stranu službe lažnom i neautentičnome svijetu čovjeka u moderno doba. Eksperiment s jezikom zahtijeva prevođenje tijela-u-tijelo nadilaženjem moći lažnoga jezika i lažnoga svijeta.ʺ – Žarko Paić, ʺDođi, o kraljevstvo nerođenoga: Antonin Artaud i postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao životaʺ, u: Posthumano stanje – Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011, str. 308-309.)

Subjektilnost označava otuda tjelesno mučeništvo samoga jezika. Život bez njega ne može iskazati svoju tajnu alkemiju ljepote. Iz Derridina tumačenja proizlazi da je to izraz koji nadilazi subjektivne i objektivne strukture svijesti. Zato je naizgled poput projektila koji pogađa tijelo dramaturgijom grafičkoga urezivanja tragova u tijelu.

U ogledu ʺLa parole suoffléeʺ Derrida je u promišljanju Artaudova kazališta okrutnosti već izvodio čitav niz pojmovnih neologizama povezanih uz slikovni i tjelesni jezik s kojim se Artaud suprotstavljao vodećoj ideji kazališta kao reprezentacije govora. Od inkantacije do magijskoga govora, od hijeroglifa do znakova kao druge forme pisanja ‒ sve su to alternativni načini ulaska u područje mistično-okultnoga svijeta. Iz njega nastaje dramska struktura umjetničke kolektivne egzistencije. Put spram ʺapo-kriptičkoga pisanjaʺ vodi do ʺsavršene i trajne samo-prisutnostiʺ. (Jacques Derrida, L’Écriture et le difference, str. 289.)

No, ono što izaziva nemir u svemu tome nije nikakva pobuna protiv okoštale tradicije, što je uostalom bila glavna mantra avangardnih pokreta umjetnosti prve polovine 20. stoljeća. Govor o subjektilu izgubio bi okus divljine i traumatske naravi jezika bez tajne svih tajni. Riječ je, naravno, o Artaudovu ludilu. Stoga je već u kontekstu ovog ogleda Derrida pokušao vidjeti kako se isto zbiva s Hölderlinom i kako pjesničko znamenovanje svijeta gotovo fatalno postaje suočenje s tamnom stranom jezika uopće. Odgovor koji je naprosto neizbježan i stoga ima značenje uputstva za daljnje čitanje čini se jednostavan.

ʺPojmovi ludila, otuđenja, ili neotuđenja nesvodivo pripadaju povijesti metafizike. Ili, još izričitije; oni pripadaju epohi metafizike koja određuje bitak kao život čiste subjektivnosti. (…) Ako ‘destrukcija’ povijesti metafizike u strogom smislu kako ga shvaća Heidegger, nije jednostavno nadilaženje ove povijesti, netko bi mogao…izraziti čuđenje o onome što povezuje pojam ludila s pojmom metafizike općenito: to je metafizika koju Artaud razara i koju je on još furioznije odredio u stvaranju ili očuvanju unutar istog pokreta destrukcije. Artaud se sam nalazi na granici i nastojali smo ga čitati na toj granici. (…) Transgresija metafizike kroz ‘mišljenje’ koje, kako nam govori Artaud, nije još otpočelo, uvijek riskira povratak u metafiziku.ʺ (Jacques Derrida, L’Écriture et le difference, str. 290-291. i 292.)

Bilo bi pogrešno poistovjetiti Artaudov pojam subjektila s njegovim ludikom kao ʺtransgresijom metafizikeʺ, što Derridi nije ni na kraj pameti. Ovdje se radi o složenom problemu nastanka mahnitosti unutar same jezgre metafizičkoga mišljenja. Razdvajanje, primat transcendencije nad imanencijom, ideja nad pojavama, duha nad tijelom već je uvijek posljedica platonizma. Onaj koji je najradikalnije pripremio duhovno tlo za Artaudovu kritiku metafizike kao vladavine pojma reprezentacije nad samoprisutnošću i neposrednošću samoga života bio je Friedrich Nietzsche. (Vidi o tome: Camille Dumoulié, Nietzsche et Artaud: Pour une éthique de la cruauté, PUF, Pariz, 1992.)

Doduše, Derrida otklanja ovu simultanost ideja i motiva mišljenja. No, neporecivo je da se Artaudova pozicija kao umjetnika-mislioca ne može u cijelosti razumjeti bez ničeanskih nadahnuća i poticaja. Uostalom, spomen metafizike i razlozi za njezino prevladavanje svjedoče o tome koliko je snažan intenzitet kritike zapadnjačke civilizacije u svim aspektima življenja, a ne tek umjetničke egzistencije koje je Artaud preuzeo od pisca Rođenja tragedije. Ipak, Derrida u navedenim stavovima Artauda smješta na granicu i unutar metafizike. Kad spominje pojam transgresije, iako nigdje izričito ne navodi Bataillea, (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺSpirale transgresije: Georges Bataille i sveta profanost tijelaʺ, u: Posthumano stanje, str. 429-471.) jasno je da je riječ o zbivanju mišljenja kao drukčijeg jezika od baštine logocentrične metafizike Zapada. Transgresija znači prekoračenje granice i ostajanje unutar nje. Otuda govor o riziku koji se svagda pojavljuje u tom smislu da sam jezik unatoč njegova obrata i ʺludilaʺ postane tek transgresivnim uvjetom mogućnosti prelaska u sustav znakova. Samo po analogiji znakovi se mogu pripisati egipatskim hijeroglifima, s okultnim značenjem dokidanja svake reprezentacije, a to znači razdvajanja i udvajanja, dvojništva jezika koji mišljenje preobražava u ono što subjektil uistinu pretpostavlja ‒ da ne bude ni jedno ni drugo, ni subjekt ni objekt, već da ukazuje na ono nepredstavljivo sâmo.

U istoj knjizi, pak, Paule Thévenin, završava uvodni, iznimno precizno napisani tekst o Artaudovim crtežima i slikotvorstvu, tako što kaže da ʺrazlog postojanja ovih crteža nije estetskiʺ. (Paule Thévenin, ʺThe Search for a lost Worldʺ, u: Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 45.) I doista, susrećemo se s putanjom nadrealističke pobune protiv ukaljanog svijeta. Pobuna u svojoj čistoći istodobno je destruktivna i sveta, jer polazi od slobode stvaranja bez kompromisa. Što je ovdje u tekstovima i Thévenin i Derride komplementarno nije ništa drugo negoli uvid kako ono što se pojavljuje kao Artaudovo ludilo ne označava nikakvu mahnitost i besmisao tekstualno-slikovne projekcije njegova mišljenja. Problem je u tome što njegovi crteži-piktogrami iz razdoblja provedenog u umobolnicama Rodeza pokazuju put spram nove sinteze slike i riječi. Zašto? Zbog toga što jezik o kojem je sanjao još od početka bavljenja umjetnošću nije tek neki novi umjetnički jezik. Naprotiv, posrijedi je težnja za znakovno-gestualnom ekspresivnošću jezika koji mora postati oživotvoreni ideogram života u posvemašnjoj drami bivanja.

Thévenin nam daje mnoštvo dokaza kako je Artaud nakon one nesretne avanture u Irskoj 1937. godine, kad je trijumfalno nakanio da irskome narodu, nasljednicima mističnih Kelta, mora vratiti štap sv. Patrika i kad su ga prognali u Francusku gdje je prisilno odveden u psihijatrijsku kliniku, već dospio do toga da jeziku uskrati bilo kakvu profanu komunikacijsku funkciju posredovanja poruke. Umjesto toga, poput kaligrafije, jezik je sjedinjavao misaonu zadaću i tekstualnu ljepotu slike. Kroz fizički izgled u očitovanju njegove tragične i istodobno apofantički vedre tjelesnosti prolazi ova sinestezijska moć začaravanja svijeta. (Paule Thévenin, ʺThe Search for a lost Worldʺ, u: Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 15.) Svi ti čudovišno infantilni i kaotični crteži s različitim figurama imali su za Artauda ponajprije, po vlastitim riječima, cilj u pročišćenju od svekolikih demonskih čaranja onog što je kroz povijest zapadnjačkog slikarstva uspostavljeno kao Zakon svakog slikanja, a riječ je o perspektivi, mjeri, ravnovjesju, dimenziji.

Derrida u nastavku svoje analize, koja nije ni hermeneutičko niti dekonstrukcijsko tumačenje tekstova, već pokušaj prodora u ʺsmisao jednog besmislaʺ, kako se na prvi pogled kroz riječ subjektil otvara čitavo Artaudovo nastojanje u transgresiji metafizike, tvrdi da je to riječ-pojam

ʺnečega što još nije dano. (…) Možda mi još ne znamo što ‘se imenuje’ poput ovog ‘subjektila’ subjektilnošću subjektila, i to zato jer ono ne konstituira objekt bilo kakvog znanja i zato nas može izdati.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 63.)

I za Artauda i za Derridu ono što još nije dano, to ne znači da nije možda naslućeno mišljenjem i da za to ipak nedostaje mogućnost jezika kojim govorimo od iskona. To što govorimo su misli kao rečenice koje se u sustavu logičko-realnih propozicija smatraju ispravnim i točnim. Ali, nemojmo zaboraviti da je Artaud kao, uostalom, i avangardni pokreti futurizma i dadaizma, ovu samorazumljivost logike u jeziku destruirao. Subjektil je u tom pogledu očito destrukcija smisla i značenja nečeg kao nečeg u smislu njegove predstavljivosti jezikom, primjerice slike ili crteža nečeg zbiljskoga u svijetu poput ljudskoga lica ili mrtve prirode. Iako podsjeća na riječ subjekt i subjektnost, latinski sub-iectum koji proizlazi iz grčkoga hypkeimenon, a to znači podstav i postav, čim se nešto kao nešto uspostavlja i tako poprima postojanost bitka u jeziku, strogo značenje ove riječi na francuskome odnosi se na crtanje između površine i onog što je rubno na papiru, tekstilu, metalu. U svakom slučaju, riječ nije jednoznačno prevodiva na druge jezike. To je razlog zašto Derrida kaže kako je sama riječ zapravo ʺsubjektilnaʺ. (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 65.)

Ova tautologija mi se čini odlučujućom. Naime, to je zoran dokaz da jezik nije sluga misaonih operacija. Njegova ludička, eskpresivna, korporalna neodredivost-nesvodivost na znak nečega svjedoči o tome kako je misao u svojoj duhovnoj čistoći svagda prisutna u stvarima, ali ne kao objektima neke subjektivne vladavine jezika, već kao kristalizacija događaja kojim život udahnjuje procesom singularizacije svemu drugome njegovu životnost. Ono što je jedinstveno i neponovljivo ostaje bez-djelovno. A takav je bio čitav projekt njegova anti-reprezentacijskoga kazališta, filma, poezije, slikarstva. Mišljenje kao transgresivna subjektilnost iziskuje prolaz kroz granice i zidove vjekovnog zatočenja unutar moći racionalne rešetke tzv. smisla. Ono što iz toga proizlazi nije još dano upravo zbog toga što upućuje na svoju bitnu ne-ostvarivost,ali ne i ne-mogućnost unutar granica metafizike kao takve. Što još nije dano nikad neće ni biti dano kao faktičnost, već kao produktivna mogućnost ne-mogućnosti.

2.

Derrida se kao i Heidegger u svim svojim misaonim razmatranjima onoga što objelodanjuje jezik kao govor i tekst od iskona do suvremenosti upuštao u etimologijske igre s jezikom. Korijen riječi, njihova ukorijenjenost u ono što mišljenje misli a jezik iskazuje-pokazuje u slučaju Artauda višestruko je opravdani put analize. Razlog je jednostavno u tome što u Artauda, kako pokazuje Derrida, baš kao i u Heideggera postoji nesklonost latinskome podrijetlu označavanja smisla i značenja onih pojmova koji imaju zadaću transgresije metafizike. Stoga Derrida navodi Artauda iz Kazališta i njegova dvojnika (Le théâtre et son double).

ʺU suprotnosti s ovom stajalištem, koje mi se potpuno čini zapadnjački ili bolje rečeno latinski, odnosno tvrdoglavo, držim to utoliko što ovaj jezik počinje od pozornice, crpi svoju moć od svog spontanog stvaranja na pozornici, i izravno se bori s pozornicom bez pribjegavanja riječima (a zašto ne začeti predstave komponirane izravno na pozornici, proizvedene na pozornici ?) , to je mise en scene koja je kazalište, puno više od napisanog i izgovorene igre. Bez sumnje će me tražiti da navedem što je latinski o ovom stajalištu koje je suprotno mojem. Ono što je latinski jest da treba koristiti riječi kako bi izrazili jasne ideje. Ali za mene su jasne ideje, u kazalištu kao i u svemu ostalom, ideje koje su mrtve i dovršene.ʺ (Antonin Artaud, Selected Writings, prir. Susan Sontag, prijevod na engleski Helen Weaver, Farrar, Straus and Giroux, New York, 1976, str. 234.)

Ukazujući na to kako Nijemci nemaju riječ za subjektil, Derrida dolazi do rješenja koje je nedvojbeno iznimno dragocjeno za promišljanje Artaudove opsjednutosti s jezikom izvan metafizičke zatočenosti tzv. smisla. Naime, njemačka riječ za smisao je Sinn, a francuska sens. Ali, ono što je osobito zanimljivo u njemačkome jest da se ludilo ili mahnitost izvodi kao Wahn-sinnige, a luđak ili mahniti jest Geisteskrank. Ako promislimo što iz njemačkoga jezika slijedi, reći ćemo kako je ono bez-smisleno ujedno i ludo, a čovjek koji je mentalno bolestan jest onaj kojemu je duh, a ne duša, poremećen. Što iz toga slijedi? Ponajprije, za Derridu postaje nužno na tragu Artauda pronaći mogućnost drukčijeg jezika za stanje koje odgovara onome što naznačuje, ali ne i označava riječ subjektil. Pritom je posve bjelodano da nećemo i ne trebamo, kaže Derrida, ʺpisati kao Artaudʺ. (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 70.)

Ali ono što trebamo jest poći od toga da se subjektil nalazi upravo između dvojeg ‒ subjekta i objekta. Problem nije, dakle, što subjektil označava ili što jest u tradicionalnom ontologijskome smislu. Vidljivo je da se radi o Artaudovu pronalasku riječi koja više skriva negoli otkriva, a ono što otkriva nije nimalo vidljivo u crtežu kao takvom, već se pojavljuje kao ono što sam duh ili misao u činu crtanja rukom nosi ili bolje obuzima. Ovo ne valja shvatiti kao analogiju za mahnitu obuzetost ludila koje razara ljudski duh i dušu u životu što ga čovjek vodi u tzv. zbiljskome svijetu. Ono što nosi ili obuzima duh kao misaonu energiju i zanos jest stvaralački događaj kojim se ne prikazuje i ne predstavlja već stvoreni svijet u njegovu sjaju i ljepoti. Umjesto toga subjektil odvodi iz takvog svijeta u destrukciju metafizičke iluzije jasnoće i jezika kojim se takav kartezijanski, a zapravo latinski jezik, nametnuo zapadnjačkoj povijesti kao racionalni temelj prosudbe o istini i njezinim prvim i posljednjim razlozima.

Netko bi se mogao onako zdravorazumski okomiti na ovu analizu i reći bez okolišanja kakve to ima uopće veze s nečim što je neodredljivo u tzv. privatnome jeziku jednog shizofrenijom obuzetog pisca-mislioca i što se u krajnjem slučaju samo i jedino odnosi na njegove crteže. Naravno, ta vrst pristupa otklanja bilo kakve jezično-misaone artoovske eksperimente, a posljedično i deridijanski način tumačenja Artauda koji je paradigmatski za poststrukturalističku teoriju. Da bismo takav prigovor odbacili dostatno je pokazati kako sâm Derrida pokazuje da više nakon Artauda nije možda moguće pitati o nečemu kao nečemu metafizički. A to znači da je možda moguće izvršiti obrat u samoj strukturi ontologije i pitati kako nešto nastaje te postaje drukčije od istoga. Subjektil je otuda u neprestanoj preobrazbi. On se odupire stabilnome značenju, što ne znači da je riječ o praznoj formi iskaza. Derrida ovo poentira na sljedeći način:

ʺNi objekt ni subjekt, ni ekran niti projektil, subjektil može postati sve to, stabilizirajući se u izvjesnoj formi kretanja u drugome. Ali drama njegova vlastita postajanja uvijek oscilira između intranzivnosti jacere i tranzitivnosti jacere. (…) …subjektil uvijek ima funkciju hipoteze.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 77 i 78.)

O kakvoj je to hipotezi riječ? Ponajprije, Derrida predlaže da se time odredi drugi naziv za piktogram. I doista, kroz piktogram Artauda valja razumjeti kao stvaratelja koji riječi, crteže, geste, tjelesnost uzdiže do magijskoga obreda, do alkemije i magnetizma. Sve to pojavljuje se u njegovim tekstovima kao integralni sustav oživotvorenja života izvan redukcije na znak i predstavljanje nečeg izvanjskog, što je u klasičnoj metafizici posredovano pojmom Boga kao ens realissimum. Kao što se crteži zapisuju u papir, metal, tekstil, tako se i piktogram materijalizira u ʺfonogramu i bojiʺ, pa je utoliko jasno da ʺpiktografiju valja uzeti ovdje doslovno.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 79. i 80.)

Artaud je 1934. godine po vlastitome priznanju napisao cijelu knjigu kao piktogram i kao glosaliju. Derrida kaže kako se stoga piktogram sluša poput glazbe, a boje postaju vidljive i nevidljive, dok ton slikanja ima ʺmoć evociranja, dozivanja – glasom ‒ onog što zovemo, doslovno i figurativno, timbrom.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 83-84.)

Sjetimo se da je za Artauda slika Lotove kćeri Lucasa von den Leydena dokaz kako između slikarstva kaosa i misterija te kazališta kakvo još nikad nije postojalo nema razlike. Kroz subjektil ili piktogram odvija se proces nastajanja nove vizualne poezije. Što je za shvaćanje romantike značilo cjelovito umjetničko djelo (Gesamtkunstwerk) to je za duh avangarde, kojemu Artaud pripada na svoj heretički način kao nadrealist posebnog kova, ništa drugo negoli sinestezija svih osjetila. Pisati tako da pokrenuto tijelo piše svoje vibracije i intenzitete znači su-djelovati u procesu stvaranja onog što povezuje iskon i nadolazeće doba. U jednom pismu André Gideu iz 1932. godine on kaže:

ʺOvaj eksperiment, u kojem će aspekt spektakla biti od primarne važnosti, pokušat će iznijeti pojam spektakla oblikovan ne za oči ili uši nego za um. Geste će zauzeti mjesto znakova, znakovi će zauzeti mjesto riječi. Riječi koje se koriste bit će isporučene, kada to psihološke okolnosti dopuštaju, na zamamljiv način. Tamo neće biti skupova, pravilno govoreći; objekti će dati skupove, oni će biti angažirani za stvaranje kazališnih krajolika, a mi ćemo iskoristiti značenje određenog objektivnog humora stvorenog neočekivanim pomacima i kombinacijama objekata. Pokreti, bit će sastavljeni stavovi, tijela likova ili razloženi poput hijeroglifa. Ovaj jezik će prijeći iz jednog osjetilnog organa drugome, uspostavljajući analogije i nepredviđene asocijacije između niza objekata, nizova zvukova, nizova intonacije. Svjetlo neće samo osvijetliti, već će imati vlastiti život, to će se smatrati stanjem duha. Ukratko, za ovu predstavu pokušat ćemo prvi put upotrijebiti fizički i objektivni jezik pozornice koji će nastojati doći do uma putem osjetilnih organa, svih osjetilnih organa, sa svim stupnjevima intenziteta i u svim smjerovima. Ali, prije svega, humor koji je komunicirao izgovorenim riječima pokušat će dovesti u pitanje uspostavljene odnose među objektima, te dovodeći ove disocijacije do svoje krajnosti, stvorit će se fizička i prostorna poezija koja je odavno nedostajala u kazalištu.ʺ (Antonin Artaud, Selected Writings, str. 300-301.)

Na prvi pogled kao da Artaud zagovara u obratu biti zapadnjačkoga kazališta neku vrstu pantomime i osvjetljenja pozornice za izvedbu bez diktata govora i teksta. Uostalom, poznato je da mu je uzor u shvaćanju novog modela kazališta bila usmjerenost spram onog što je jednom vidio u Parizu kad je gostovala neka kazališna družina s indonezijskog otočja Bali. Međutim, u navedenim programatskim postavkama Artaud se zalaže za vizualnu poeziju i korporalni obrat na sceni. Jezik više nije odvojen od tijela, mišljenje od kože, poezija od disanja. Sve ima svoju heteronomnu autonomiju jedino u drukčijem shvaćanju cjeline koja se ne može više dohvatiti polazeći od hegelovskog totaliteta. Kad to imamo u vidu, bit će jasnija njegova opsjednutost promjenom u biti tjelesne dispozicije govora kojim se više misli ne izvode na scenu, nego se objektiviraju u gestualnosti. Ali ne kao ispraznoj pantomimi bez duha-duše, već kao sinesteziji svih osjetila koja sada proizlaze iz događaja ne-predstavljivosti kao takve. Sada izvedba biva čisti ritam kozmičke dimenzije postojanja. Slikarstvo se, pak, može iskusiti rječnikom glazbe. Subjektilnost u razlici spram subjektivnosti ne uznosi ‘Ja’ u nebo. Naprotiv, tijelo kao glazba dospijeva do biti same prirode koja se kreće u ciklusima. Piktogram otuda za Artauda jest praiskonski znak jednakosti izvorne duše i predmeta. Kultno-magijska slika kao model za Artaudov subjektilni piktogram pronalazi se u meksičkih Indijanaca iz Tarahumare te u balijskome kazalištu. Takva slika nije otuda nikakav simbolički prikaz i predstava nečeg u svijetu. Derrida pokazuje kako se piktogram valja shvatiti kao fonogram. No, slika nema ontologijski primat nad zvukom. U čistoj neposrednosti življenja samo pisanje kao proces stvaranja smisla dovodi u „predstavu“ posve oslobođeno tijelo, a ne njegove rastavljene organe koji se od smrti tragedije u Grka svagda dohvaćaju u funkcionalnome poretku, a ne u stvaralačko-razaralačkoj simfoniji nesvodiva života.

Piktoralna umjetnost, prema Derridi, postaje ključna za kazalište kakvo nikad nije postojalo. Da bi to mogao filozofijski precizno izvesti nužno je bilo vratiti se na već spomenutu analizu slike Lot i njegove kćeri. Za Artauda je to amblematska slika svakog budućeg priručnika za apokalipsu. U pokušaju da se vidi koliko pojam subjektila ima za Artauda gotovo neizrečenu tajnu strategijskoga mišljenja obrata biti zapadnjačke metafizike u kazalištu, Derrida se upušta u sustavno i precizno razlaganje svih naizgled suprostavljenih estetskih kvaliteta jezika u procesu njegove stvaralačke destrukcije. Takav je, primjerice, pojmovni par intonacija-detonacija, a upućuje na okret od logike reprezentacije. Da bi se razvio tjelesni jezik ili vizualna poezija na sceni potrebno je radikalno pročistiti, štoviše egzorcistički očistiti dušu spektakla od natruha povijesno-ozakonjenih načela aristotelovske poetike i na njoj nastalih dogmi o vladavini govora kao sublimnoga objekta metafizike. (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 86-87.) Artaud u ogledu ʺRežija i metafizikaʺ o tome stoga kaže i ovo.

ʺTvoriti metafiziku od artikuliranog jezika, znači učiniti da jezik izražava ono što on obično ne izražava; znači služiti se njime na nov, izniman i nenaviknut način; to znači vratiti jeziku njegove mogućnosti fizičkih vibracija; razdijeliti ga i djelatno ga vratiti u prostor; to znači prihvatiti intonacije na apsolutan, konkretan način i obnoviti njihovu moć da uzmognu rastrgati i objaviti nešto stvarno; to znači okrenuti se protiv jezika i njegovih gnjusno koristoljubivih, moglo bi se reći prehrambenih izvora, protiv njegova porijekla progonjene životinje, a konačno to znači promatrati govor u obliku čaranja.“ (A. Artaud, „Režija i metafizika“, u: Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 43. S francuskoga preveo Vinko Grubišić.)

Čini se da sad postaje bjelodano zašto je Derrida u ʺLa parole souffléeʺ govorio o riziku svojevrsnoga pada Artauda iznova u metafiziku. Nije potrebno ovdje posebno isticati da on nije filozof i da unatoč jasnog traga Nietzschea u njegovim tekstovima ne očekujmo da će minuciozno objašnjavati poput Heideggera povijest ove presudne riječi za razumijevanje zapadnjačkoga mišljenja i umjetnosti. Posve je, naime, shvatljivo da Artaud metafiziku uzima za ključnu riječ uspostavljanja granice između bitka-Boga-svijeta-čovjeka i za pokušaj transgresije njezinih granica. Tijekom svojeg spisateljskog razvitka od ranih do kasnih tekstova možemo se osvjedočiti koliko je na uistinu stvaralački način prisvojio neognostičku kozmogoniju i koliko je, pak, u tonu negativne teologije nastojao iznova izboriti pravo na promišljanje ključne riječi ontologije kao što je to bitak. (Vidi o tome: Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford-New York, 2005.)

U navedenom tekstu ogleda ʺRežija i metafizikaʺ susrećemo se s afirmativnim značenjem pojma metafizike. Riječi koje Artaud pripisuje novom načinu izražavanja nisu više odvojene od tijela. One proizlaze iz ʺfizičkih vibracijaʺ, a jeziku vraćaju vjeru u svijet kao iskonski prostor suzvučja svekolikih bića. Derrida u svojem tumačenju polazi pritom od postavke da je za piktogram nužno pokazati koliko slikarstvo utječe na stav o totalnoj umjetnosti života iz koje se stvara sva metafizika i sve njezine preobrazbe tijekom povijesti Zapada. Problem, međutim, nastaje kad se subjektil pokušava rasključati iz nekog već uvijek dostupnog metafizičkoga okvira razumijevanja smisla. Subjektil nije besmisao, ali nema ni ʺsmislaʺ polazeći od nečeg što uobičajeno shvaćamo kao rezultat mišljenja nastalog umnom konstrukcijom. Nije tijelo, dakle, kartezijanski automat razdvojeno na dvije supstancije koje se međusobno odnose neusmjerljivim odnosima korelacije.

Što je za novovjekovnu metafiziku od Descartesa pojam subjekta, ono mislim, dakle, jesam (cogito ergo sum), to je za Artauda vrhunska iluzija metafizike. Misliti je moguće tek kad se neposredno uranja u tjelesnu konfiguraciju života iz čega proizlazi mogućnost kazivanja bez govora u tradicionalnome shvaćanju biti jezika. Tijelo otuda ne može biti drugorazredna supstancija, a niti se može u obratu metafizike postaviti na mjesto uma, jer bi to bila puka zamjena ontologijskoga mjesta i ništa više. Subjektil nastaje iz slikarstva kao izvornoga crtanja na papiru, metalu, tekstilu. On nije subjekt niti objekt, već ono što se ne može drukčije odrediti negoli deridijanski kao hipoteza, ili kao mogućnost ne-mogućnosti izricanja u okvirima gramatike jezika i njegovih govornih pravila. Još radikalnije, pisanje ne zamjenjuje govor i njegovu tzv. neposrednost u komunikaciji. S pisanjem se subjektil kao piktogram pokazuje onim što prethodi novome jeziku korporalnoga obrata metafizike uopće. (Vidi o tome: Žarko Paić, White Holes and the Visualization of the Body, Palgrave Macmillan, London-New York, 2019, str. 69-85.)

Što iz tog slijedi čini se osobito intrigantnim za daljnju analizu. Naime, Derrida tvrdi kako

ʺsubjektil nema nikakve priče, nema povijesti.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 99.)

Što bi to trebalo značiti? Vjerojatno da je posrijedi ono što izmiče svakoj predstavljivosti, a otuda i svakom shvaćanju povijesnosti koja se odvija u kružnome ili pravocrtnome gibanju (Grci i kršćanski srednji vijek). Ako je ovo ispravno što tvrdim, onda je posve razumljivo zašto Derrida inzistira da Artaud opetovano izriče formulu svojeg mišljenja kako istinsko kazalište i istinsko tijelo nikad nije postojalo. Ono se, dakle, mora iznova roditi da bi u formi dematerijalizacije, što je očigledni paradoks, moglo postojati kao uvjet mogućnosti svekolikog mišljenja transgresije metafizike. Povijesnost pretpostavlja rađanje, sazrijevanje i rasap. Tzv. napredak i razvitak samo su modifikacije ovog shvaćanja koje sjedinjuje ničeanski motiv vječnoga vraćanja jednakog i kršćansku kozmologiju s Bogom kao creatio ex nihilo u padu u vremenitost bitka. U ʺLa parole souffléeʺ Derrida analizira tekstove Artauda iz njegova kasnog razdoblja u umobolnici u Rodezu, kad je već pokazivao izrazitu averziju spram onto-teologije kršćanstva. U mnoštvu takvih tekstova poetsko-filozofijskoga nadahnuća susrećemo se s odnosom tijela i demijurga. Svi iskazi zazornosti, imenovanje egzistencije nazivima iz najnižih tjelesnih izlučevina, ta svojevrsna ʺfekalna poezijaʺ s opscenim motivima ukazuje na problem rađanja i izrađanja onog što pripada neognostičkome shvaćanju kala i gliba. Život se zbiva u tom kolopletu ljepote i užasa materijalnosti. No, tijelo nikad nije posve nevino niti se može razumjeti u njegovoj goloj zazornosti. Derrida pokazuje kako u tradiciji tzv. ludih pjesnika od Hölderlina do Nietzschea prisustvujemo i kod Artauda razaranju tzv. racionalne ljušture jezika s njegovim metaforama i simbolima. (Jacques Derrida, L’Écriture et le difference, str. 286.)

Problem s kojim Artaud ulazi u sukob s čitavim nasljeđem metafizike nije samo pobuna protiv ʺokrutnoga demijurgaʺ, kad je posrijedi odnos spram seksualnosti, već i pobuna protiv onog što Bog ozakonjuje kao temelj za vođenje života u povijesnome razvitku epoha. Ako istinski čovjek, preuzimajući božanske atribute, nije onaj koji seksualnosti pripisuje moć u ljudskoj komunikaciji, onda cjelokupnu Artaudovu subverziju jezika i transgresiju metafizike treba shvatiti u procesu oslobađanja od jarma logosa. Subjektil upravo zbog toga, da to kažemo njemački, jest Wahn-sinn. To je posvemašnja mahnitost u biti tjelesnoga pročišćenja duše-duha od druge i drukčije vrste sustavnoga ludila racionalne represije institucija modernoga društva. Ona svoje genije umjetnike-mislioce suspendira i neutralizira tako što ih poput Van Gogha i Artauda zatvara u umobolnice. Subjektil je korporalna pobuna protiv ovog svijeta i njegovih čudovišnih institucija racionalne kontrole nepokorivoga života.

3.

Artaud je zacijelo jedan od rijetkih umjetnika-mislioca 20. stoljeća koji se radikalno zaputio u istraživanje nastanka jezika izvan bilo kakve znanstveno određene lingvistike i semiologije. Kako dišu stvari, tako i mišljenje koje iskazuje sâm život nastaje iz elementarnog disanja svojih misli. Neprevodivi subjektil u svojoj bez-smisaonosti nije tek vidljiv u crtežima i slikotvorevinama. Piktogramska ‘bit’ jezika oslobađa slova-riječi njihove službe višem logičkome poretku mišljenja. A riječi su produhovljene stvari. Približavajući se pomalo kraju svojeg tumačenja jedne zagonetne riječi bez-smisla u Artaudovu mišljenju-pisanju, Derrida napušta tlo ontologije. Umjesto pitanja o predmetnosti predmeta, o onome što nešto jest, odjednom na to mjesto dolazi pitanje tko je subjektil? (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 131.)

Odgovor je naizgled kao u kasnoga Heideggera koji govori o strpljivoj pripremi mišljenja za nadolazak drugog početka. U ovom slučaju riječ je o iščekivanju.

ʺTo je mjesto inkubacije.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 132.)

Subjektil kao piktogram otvara prostor-vrijeme stvaranja novoga, a kroz materijalizaciju pisanja u papiru, metalu, tekstilu progovara olovka, pero, pa čak i bomba. Subjektil se raspoznaje u onome ženskome, jer rađa nešto drugo od sebe samoga. No, to je samo priprema za čin onog još-ne-rođenoga. Događaj s kojim otpočinje subjektilnost nadilaženja subjekta i objekta pretpostavlja četvorstvo o kojem Artaud kaže tko jest Antonin Artaud u zapisu Ovdje počiva:

„Ja, Antonin Artaud, sam svoj sin / svoj otac, svoja majka / i ja sam.ʺ(A. Artaud, Selected Writings, str. 238.)

Kamo nas je to odveo Derrida u svojem hermetičnome čitanju riječi koju je Artaud spomenuo samo tri puta? Nigdje drugdje negoli u iskonsko doba metafizike u Platona. I to u najzagonetnije mjesto iz njegova tzv. kozmologijskoga dijaloga Timej u kojem spominje khôru. To je za Derridu

ʺmjesto, odvajanje i prihvatilište, razlika, interval, međuprostor, prostiranje kao khôra; ni osjećajno niti inteligibilno, ni mimetička kopija paradigme eidosa, ni paradigma ili model sam, već prije ‘treći genos’, teško dohvatljiv pojam kao hibrid ‘bastardnoga rezoniranja’, kao ‘u snu’. Platon kaže u Timeju, u snu ali onkraj svake senzacije. Ova anesthesia ne znači da je khôra inteligibilnost. Ona drži sebe, poput subjektila, ispod, i to čini stoga tako što zaslužuje svoje ime prihvatilišta – hypodokhe. A mi uspoređujemo ovo čuvanje s porađajućom babicom. (…) Poput babice, a to je samo usporedba, figura.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 135.)

I doista, A. A. kao svoj sin, svoj otac, svoja majka i ja sam, preuzima u svoje okrilje sve ono što više ne možemo razumjeti iz sklonosti da iz biti metafizike sve razmatramo kao samo jedno ili drugo, prema aristotelovskome načelu identiteta i proturječja A=A i A nije B. Subjektil uistinu nije nešto poput bića, ali nije ni neka osoba u smislu personalizirane utjelovljenosti Boga u Isusu Kristu. Subjektil sam iz sebe otvara mjesto dolaska onog što nikad nije bilo, ali postoji mogućnost da bude sve drugo negoli što je u dosadašnjoj povijesti metafizike bilo to što je bilo i prošlo. Zapitajmo se, međutim, kako subjektil ulazi u svijet? Ako je njegova zadaća da bude porađajuće prihvatilište za ono ne-rođeno, onda je sve u napetom iščekivanju onog nadolazećega. Subjektil, dakle, vremenuje kao inkubacija nekog budućeg stanja. U jednom pismu 8. kolovoza 1937. godini iz Rodeza upućeno Mariei Dubuc, Artaud kaže.

ʺVidjeti u prošlost jednako dobro kao i u budućnost jer stvar stiže iz krajnje daleke prošlosti, no mislim da je njezina budućnost blizu, o tome se radi“. (Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003, str. 250. S francuskoga prevela Marija Bašić.)

Pripremiti se za nadolazeće znači odbaciti nepotrebnu prtljagu koja nas nosi iz dugovjeke metafizičke povijesti, a koja je postala naša lažna ʺvječita sadašnjostʺ (nunc stans). Artaud je u svojem stvaralačkome deliriju dobro znao da su vremenske dimenzije samo iluzija one singularnosti s kojom i vječnost postaje ne više od postojane trajnosti jednog te istog. Zato su njegove misaone i duhovne preobrazbe bile istodobno toliko subverzivno čudovišna stanja traganja za okultnim putem približavanja prošlosti i budućnosti. Jezik mu je bio kao i djetetu samo instrument za začaravanje svijeta. Sva osjetila, svih pet putokaza kojim čovjek doseže vibraciju i intenzitet uzvišenoga stanja levitacije nad stvarima, nisu drugo negoli cjelokupnost tjelesne ekstaze kojom se dodiruju i ono božansko, i ono kozmičko, i ono ljudsko. Ovo je ludilo u tradiciji velikih romantičnih pjesnika poput Hölderlina i Nervala, a ovi su crteži u kojima proviruje subjektil s papira sve drugo negoli oponašanje Van Goghovih suncokreta, gavranova i žitnog polja. Čak i ako Derrida u svojem nadahnjujućem tumačenju ide odveć daleko i možda ne dosiže beskraj poput Artauda, njegovo je čitanje subjektila kao, uostalom, i cjelokupnog Artaudova mišljenja-pisanja otvorilo posve nove putokaze za uvid kako transgresija metafizike nužno riskira uzlijet iz nje i ponovni pad u bezdan.

Pobunjeni pjesnik vizualnoga kazališta okrutnosti imao je za svoje pokriće samo jedno jedino sredstvo mišljenja. Koristio ga je toliko autoritativno koliko god je to u moći vidovitog umjetnika koji nadilazi granice vidljivosti. To sredstvo naziva se intuicijom. Od mističnog španjolskoga slikarstva u doba baroka pa sve do Leibniza i u 20. stoljeću Gastona Bachelarda intuicija je bila alternativa razumskome mišljenju. (Gaston Bachelard, Intuicija trenutka, Litteris, Zagreb, 2013. S francuskoga prevela Gordana V. Popović.)

Budući da um koristi jezik za svoj proces stavaranja misli o svijetu, onda je posve bjelodano da je intuicija neposredni uvid u ono što se pojavljuje nenadano i odjednom. Intuitus prasens je u Leibniza atribut božanske spoznaje kojoj nije potrebna logika dostatnoga razloga kao modernim prirodnim znanostima u dokazivanju istine. U slučaju, pak, intuitivne spoznaje bitka ono što krasi takvu spoznaju ima karakter umjetničke vizualizacije svijeta. No, ovo nije gledanje u nešto kao nešto, već vizija ili viđenje onog što se tek ukazuje, naznačuje, znamenuje. Zbog toga je za Artauda sinestezija svih osjetila uvjet mogućnosti postojanja subjektila kao rađajuće-porađajućega mjesta inkubacije onog nadolazećega u znaku totalne slike jednog svijeta za koji još ne postoji primjereni jezik iskustva. Kako je to Artaud iskusio vidi se na uistinu dramatski način u pismu Mariei Dubac 8. kolovoza 1937. godine.

ʺJoš prije otprilike četiri mjeseca ušao sam u to neobično, vidio tko sam, što radim na ovome svijetu i shvatio sam tu torturu svoje odvojenosti od života, budući da sam ipak i čovjek i živ sam. Nije važno biti iznad ili ispod drugih. Ja sam u svijetu u kojem nema ni iznad ni ispod: postoji Istina koja je strašno okrutna. To je sve.ʺ (Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, str. 249.)

Važno je samo biti na putu nadolazećega svijeta, onog koji je odavno ovdje, ali još nikad nije bio toliko iščekivan kao sada. Važno je samo ne skrenuti s ovog puta.

Antonin-Artaud-Sunce-i-Mahnitost
Antonin-Artaud-Sunce-i-Mahnitost

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026