U predavanju koje je Giorgio Agamben održao 11. studenoga 2006. godine na jednom seminaru u Veneciji posvećenom ideji metropolisa, nailazimo na sljedeću postavku:
„Ako se vratimo metropolisu, mislim da se ovdje ne susrećemo s procesom razvitka i rasta staroga grada, već s institucijom nove paradigme čiji karakter treba proučiti. Neprijeporno, jedna od njezinih glavnih značajki jest da je riječ o prijelazu od modela polisa utemeljenoga u središtu, to jest u javnome trgu ili agori, prema novome velegradskome oprostorenju (spatialization), koje zacijelo pripada procesu depolitiziranja, a čiji su rezultati vidljivi u čudovišnoj zoni gdje je više nemoguće odrediti što je privatno, a što javno.“ (Giorgio Agamben, „Metropolis“, http://www.generation-online.org/p/fpagamben4.htm Vidi isto tako o tom problemu i odličnu knjigu Massima Cacciarija, Architecture and Nihilism: On the Philosophy of Modern Architecture, Yale University Press, New Haven – London, 1993.)
Agamben je u već spomenutom predavanju razložio dvije paradigme tzv. „velegradske spacijalizacije“. Pozivajući se na Foucalta, tvrdi da je riječ o slučajevima iz povijesti europskih gradova na ishodu srednjega vijeka. Čudovišnost se imenovanja odnosi na prostore: (1) leproznosti i (2) kugonosnosti. Kao u drugim primjerima pokušaja pristupa tijelu izvan vladajućeg kartezijanskoga koncepta, tako je i u ovome riječ o negativnome određenju onoga što je predmet razlikovnosti. Lepra je bolest kože koja je u biblijsko doba bila znakom prokletstva. Lice se preobražava u mrežu simetričnih čvorišta u nakupinama što oboljelome daje izgled nakaznosti. Tradicijom je bilo uvriježeno isključenje oboljelih iz zajednice. Odlazak izvan grada u kolonije leproznih bila je istodobno još jedna kazna. No, ovaj puta socijalnoga isključenja iz normalnoga života grada. Drugi je oblik isključenja, prema Foucaultu, onaj koji se prakticirao za trajanja kuge. Označavao je veliki strah od prenošenja smrtonosne bolesti. Isključenje nije bilo udaljavanje oboljelih na rubove grada, već posvemašnja izolacija zatvaranjem u azile unutar grada. Nije teško zaključiti da je složena zarazna bolest kako je to pokazalo iskustvo s Covidom-19 i tzv. lockdownom samo nastavak ovog dvojstva isključenja Drugih iz logike zbivanja metropolisa kao mreže fraktalnih i „pametnih“ gradskih zona koje više nisu prirodni nastavak polisa i renesansnih agora Italije kao duhovne supstancije ljepote i uzvišenosti obitavanja u Gradu Sunca, već kraj ideje metropolisa kao kozmopolisa uopće. Razlog nije teško zamijetiti. Budući da drevni, mudri graditelji europskih srednjovjekovnih gradova nisu oblikovali tehnološke zone neljudskoga kao spacijalizirane prostore odvojenosti rada i tehnologije (profanosti) od prostora sakralnosti koje simboliziraju katedrale u središtu grada poput Sagrade Familie genijalnoga arhitekta Antonija Gaudija u Barceloni, a išlo im je na ruku što je način proizvodnje feudalnoga poretka bio primitivno stanje nastanka kapitalizma iz duha trgovišta uokolo prostora svetoga, onda je samorazumljivo da je ljudska egzistencija imala još uvijek svoj smjerni odnos spram prostora ustaljene statičnosti i polaganosti. Moderni je kapitalizam s idejom metropolisa i nebodera postao ubrzano događanje preobrazbe Grada u mrežu zona koje su ispresijecane fragmentacijom rada i dokolice, pa nije bilo teško predvidjeti da će uskoro sve postati ono što francuski povjesničar umjetnosti, filozof arhitekture Hubert Damisch lucidno naziva pojmom skylinea kao narcističkoga grada (Hubert Damisch, Skyline: The Narcisstic City, Stanford University Press, Staford, California, 2002.).
Pogledajmo zašto je suvremeni Grad u ideji nužno Zona koja ne počiva, kako je to protumačio Agamben na dva isključenja, leproznome prema vani i kugonosnome prema unutra. Oba isključenja još uvijek prepostavljaju da je arhitektura metafizički labirint svjetova koji pretpostavljaju odnos čovjeka kao graditelja i žitelja grada i svijeta njegove ekumene od polisa do renesansne agore i trgovišta kojim upravljaju Bog i zahtjevi ljepote i uzvišenosti nastale iz umjetnosti oblikovanja svijeta kao humanitasa. Uostalom, humanističke znanosti su istinski izdanak renesanse kojojc je izvor u neoplatonizmu. No, suvremena Zona više nije nimalo ništa ljudsko-suviše-ljudsko, već upravo ono što Damisch pokazuje tako zorno i upečatljivo u svojim razmatranjima. Neboder i korporacijski sustav gradnje poslovnih tornjeva, koji se uzdižu ponad Grada i svijet katedrala čine jučerašnjim svijetom za utjehu pogledu i religioznoj ekstazi života, ozbiljenje su narcističke želje za preobrazbom živoga u neživo, subjekta u objekt, da to kažemo obratom poznate Freudove formule psihoanalize: Gdje je bilo Ja, treba dospjeti Ono! (Wo Ich war, soll Es werden!) Narcizam je samo nastavak metafizike subjektivnosti drugim, psiho-arhitektonskim sredstvima. No, ne budimo nerealni i ne tražimo nemoguće ako je samo po sebi jasno da je aksiomatika kapitalizma naprosto u težnji za beskonačnim napretkom i razvitkom čega? Kapitala, dakako, a ne duhovnoga bitka s idejam reda i savršenstva između božanskoga, ljudskoga i prirodnoga. Zone isključenja ne mogu se više odnositi samo na lepru i kugu, ono izvanjsko i ono unutarnje, jer je taj dualizam neokartezijanskoga modela mišljenja i svijeta nestao u krhotine pojavom tehnosfere kao sinteze gena, informacije i kôda. Treća Zona, ona koja proizlazi iz premještanja Grada u mrežu kognitivno-informacijskih struktura mišljenja-kao-konstrukcije virtualiteta i tehnološke singularnosti više nije ni u kakvom tzv. realnome svijetu i to je konačno postalo jasno svima kad je iskustvo lockdowna zbog prijetnje globalne zaraze virusom Covid -19 dospjelo do transparencije svijeta kao „narcističkoga Grada“ iz trećega poretka kibernetike, a ne iz tzv. snova i različitih tehno-utopija. Ova Zona isključenja je totalna uključenost u prostor-vrijeme istovremenosti Nad-Ja iskustva koje stvara umjetna inteligencija i koje nužno označava prevlast ideje nad zbiljom, apsolutni trijumf tehnosfere kao AI-platonizma nad svime što je pripadalo autonomiji životinje i čovjeka. Lepra i kuga mogu se, doduše, vratiti u neki novi post-apokaliptički svijet isključenja kao uključenja u retro-futurizam novoga života ako od njega išta još preostane u mogućim sukobima između pomahnitalih imperija u šmitovski kazano velikome prostoru planetarno-globalnih ratova (Groβraum). Ali, nije to više nikakav nerješivi problem za suvremenu znanost i medicinu. Glavni je problem u tome što je metaforički kazano Treća Zona rezultat čudovišne simbioze filmske distopije Andreja Tarkovskoga Stalker i filmske post-ratne melodrame Carola Reeda Treći čovjek.
Pokušajmo definirati što je to „zona“? Izraz u engleskome jeziku kao „zoning“ ukazuje na prostorno planiranje u nadležnosti središnje vlasti države ili grada, a isto vrijedi i za decentralizirane upravne strukture. Prostor se određuje prema načinima uporabe, a ne prema unaprijed postojećem planu grada koji sjedinjuje sakralne i profane prostore življenja. Uzmemo li za primjer Dubrovnik, gradsku jezgru i moderno zdanje izvan omeđenih renesansnih tvrđava i trgova, nikad nećemo pojam „zone“ upotrijebiti za klasične forme odnosa arhitekture i prostora (crkve, palače, muzeje, trgove, mostove). Ono na što prvenstveno cilja ova tehnički ravnodušna riječ/pojam proizlazi iz epistemologijskoga reza između povijesti kao kontinuiteta vremena i „modernosti“ kao redukcije vremena na „oprostorenje“ (spatializing). U tom smislu početna je razlika prostornoga rasporeda građevina urbane jezgre i razdiobe grada u „zone“ (parkiralište, shopping, rezidencije, državne institucije, financijski sektor, zabava i parkovi) odnos između uronjenosti u prostor kao doživljaj pasivnoga promatranja i izbačenosti u „zone“ kao područja rada i dokolice u funkcionalnome shvaćanju iskustva življenja u gradu. Vidimo da je kriterij uvođenja ovog pojma posve jasan. Prostor se za razliku od darovanosti povijesnoga nasljeđa mora „iskoristiti“ krajnje racionalno. Usto, nužno ga je učiniti privremeno dostupnim za promet i druge vrste uporabe. No, „zona“ ne proizlazi iz događaja podarenosti bez uzvrata, dara življenja i smrti kako Derrida u kvazi-teologijskome kasnome mišljenju definira tajnu događaja (événement). (Jacques Derrida, Donner la mort, Galilée, Pariz, 1999.)
Naprotiv, ona je tek predmet uporabe, korištenja i shvaća se uvijek iz nužnosti ograničenja-razgraničenja spram povijesnoga prostora sjećanja. Nije nipošto slučajno što se simboličko mjesto zone kao sublimne katastrofe u totalitarnome svijetu pojavljuje u filmu Andreja Tarkovskoga Stalker. Tehnički se jezik neutralizira kao metajezik političkoga nasilja. I kada ne govori, takav se jezik utiskuje u nesvjesno kao prazan označitelj nečega čudovišnoga. Zona tako nadilazi granice svoje pragmatične uporabe ograničenja-razgraničenja prostora. Neka začudna zvukovno-značenjska jeza upućuje na znak opasnosti čim se riječ pojavi u svijetu umjetnosti. Sjetimo se tek kultne američke TV-serije Zona sumraka autora Roda Serlinga (Twilight Zone) od 1959-1964. godine i prizora iz filma Carola Reeda Treći čovjek (The Third Man) iz 1949. godine u kojem Orson Welles utjelovljuje lik negativca Harryja Limea, koji u ozračju sumornoga Beča nakon formalnoga svršetka 2. svjetskoga rata između ruševina i podijeljenih postratnih zona utjecaja Amerikanaca, Engleza i Rusa u nagonu za preživljavanjem postaje zločincem. Zona se izvodi iz traumatske razdiobe korporativno određenoga prostora. Tijekom preobrazbi modernoga kapitalizma zasnovanoga na industrijskoj paradigmi u informacijska društva znakova bez značenja njezina se uloga proširuje na nove pod-razdiobe. Unutar gradskih zona predviđenih za složenu reprodukciju svakodnevnoga života bujaju raznolike pod-zone. Budući da se arhitektura i urbanizam zasnivaju na jedinstvu forme i funkcije, rezultat je ovoga čudovišnoga obrata u tome da sada „zoniranje“ prostora prethodi „darovanosti“ nasljeđa. Naravno, posve je drugo pitanje kako u stvarnosti postupati etičko-politički ispravno ako je bujanje gradova u globalnome poretku prešlo granice održivoga razvitka. O tome osobito svjedoče kritičke studije globalitarizma s obzirom na apokaliptične crte s gradovima u Meksiku, Brazilu, Nigeriji u djelu Mikea Davisa Planet slamova (Planet of Slums) iz 2006. godine. (Verso, London-New York)
U ekonomskoj teoriji globaliziranih „urbanih zona“, koja posebnu pozornost posvećuje ulozi turizma u razvitku novih kulturnih djelatnosti, zone se definiraju načinom privlačenja investiranja kapitala u područja koja su latentno dostupna za preobrazbu u spoj starina i novotarija, zamrznute povijesti u muzejima i njezina ponovnoga uprizorenja u „događajima“ (events). U pojmu „zoniranja“ na djelu je ono isto što teoretičar kulture i književnosti Fredric Jameson naziv „kognitivnim mapiranjem“. Ako se grad ne razdijeli u mnoštvo različitih, ali međusobno povezanih „zona“, nema sigurnoga prihoda od kulturnoga turizma koji od 1960-ih godina uvelike zamjenjuje druge oblike ekonomije ponude (supply economy). Ipak, da bismo pojam „zoniranja“ grada razumjeli u njegovu obuhvatnome značenju koje ima upravo u suvremenosti urbanizma potrebno je upozoriti na to da su sve „zone“ bitno funkcionalne. Primjerice, u kanadskome slučaju urbanističkoga planiranja spominje se pet glavnih kategorija gradskih zona: (1) rezidencijalne, (2) rezidencijalno-trgovačke, (3) trgovačke, (4) industrijske i (5) prostorne (parkovi, sport, shopping-centri i zračne luke). Potonja je odrednica „zone“ ono što u bitnome označava hipermodernost gradnje i planiranja prostora „danas“. Francuski kulturalni antropolog Marc Augé skovao je za to primjereni pojam ne-mjesta (non-place). Njihova se „nemjestnost“ pokazuje u tome što su takvi prostori mobilni, privremeni, funkcionalni, pragmatični, homogeni u stilu i izvedbi bez obzira na regionalne navlastitosti, Naposljetku, oni su i estetski privlačni stoga što sjedinjuju potrošaštvo, želju za sudjelovanjem u interaktivnim „događajima“ (events) i brzinu kojom se kapital seli iz jedne u drugu „zonu“. (Marc Augé, Nemjesta: Uvod u moguću antropologiju supermoderniteta, DAGGK, Karlovac, 2001. S francuskoga prevela: Vlatka Valentić. Vidi također o tome: Kim Dowey, Framing Places, Routledge, London, 1999.)
Što se, pak, tiče arhitekture, ne možemo, doduše, govoriti o nekom upečatljivome „stilu“ korporativnoga graditeljstva. Bilo bi svetogrđe spram inventivnosti estetskih tipologija gradnje u to „živo blato“ uvlačiti sve one arhitekte koji se upuštaju čak i odveć napadno u jednolikost tipizirane gradnje. Ako je i osvježavaju ekscesnim i šokantnim rješenjima poput poslovnih tornjeva u obliku stožaca ili zakrivljenih krovova i slično, ne može se poreći da su istodobno dionici nečega što ih nadilazi u estetskome smislu. Nazovimo to mjesto sublimnoga objekta arhitekture u globaliziranome poretku ekonomije-svijeta izrazom koji je uporabio Rem Kolhaas – generički grad. Njegova je temeljna značajka u tome što pretpostavlja programiranje aktivnosti, svetkovinu transfera postmodernoga čovjeka, a ne njegovu vezanost uz nepokretne objekte. To znači da se singularnost objekta prenosi u preobrazbe forme i tipologije gradnje. Međutim, da bi takav grad mogao funkcionirati u svakodnevici život mora postati više od spontanoga događanja u institucijama obitelji, škole, radnoga mjesta, odmorišta, turističkoga obilaska, užitka u estetskim vrijednostima potrošnje objekata. Generički se grad ne nasljeđuje poput povijesnoga dispozitiva kulture i civilizacije. Nasuprot tome, sve je u procesu preklapanja vremena i prostora s informacijskim „kontejnerom“ u koji se ne baca digitalni otpad. Posve suprotno, to je novo mjesto za interakciju stilova života koji se ne mogu svesti na društvene uloge vladajućih modela i poredaka vrijednosti. Takav se grad nalazi u previranjima stanja, a prostor postaje ono što nećemo prevoditi jer u engleskome jeziku globalne „nemuštosti“ precizno ukazuje na kaotičnost novoga poretka. Rem Koolhaas nazvao ga je – junkspace. (Rem Koolhaas, „Junkspace“, October, br. 100/2002., proljeće, str. 175-190.)
No, prelazak prostora kao mjesta u „oprostorenje“ (spatializing) omogućeno je tek onda kada zone između isključene uključenosti i uključene isključenosti postanu uvjetom mogućnosti nemjesta, fluidnosti i ubrzavanja kapitala. Tako se stvaraju „fraktalni gradovi“ i high-speed društva umreženih identiteta bez postojanosti i temelja.( Vidi o tome: Hartmut Rosa i William E. Scheuerman (ur.), High-Speed Society: Social Acceleration, Power, and Modernity, Pennsilvania State University Press, Pennslivania, 2010.) Ovome možemo još dodati sljedeće: zone pretpostavljaju gradnju tzv. paket-aranžmana turističkih objekata u povijesnim gradovima (hoteli, wellness-objekti, bazeni, kockarnice, zabavni centri, restorani, kafići). Prilagođavajući se želji turista kao obrazovanoga potrošača za lagodnošću, užitkom i informacijskim navikama sve se nastoji iznova koncentrirati u središtu, a ne na rubovima velegradova. Problem nije tek u interpolaciji „novoga“ u zaštićenim gradskim jezgrama. Uostalom, zahtjevi neograničenoga rasta kapitalnih investicija u kulturnome turizmu već su doveli do mogućnosti zbiljske ugroženosti Venecije. Zbog najezde kruzera lidom izvan ograničene kontrole mogućnosti plovidbe nadomak povijesnih zdanja Duždeve palače i niza crkava zvoni zvono za uzbunu. Kakve su posljedice ove nove društvene transformacije vremena i prostora za arhitekturu i urbanizam? Možda je ponajbolje za odgovor na to pitanje prizvati u pomoć još jednom kontroverznog nizozemskoga arhitekta, teoretičara i pisca Rema Koolhaasa. Na jednom mjestu voluminoznoga djela, knjige-pastiša ostvarene u suradnji s kanadskim dizajnerom Bruceom Mauom, a naslovljenom simptomatično po standardiziranim mjerama odijevanja S,M, L, XL iz 1995. godine Kolhaas ustvrđuje:
„Ako uopće treba postojati ‘novi urbanizam’ on se neće zasnivati na poretku i svemoći fantazija o dvojnicima-blizancima (twin fantasies); bit će to uspostava nesigurnosti; neće više biti zaokupljenosti s rasporedom više ili manje trajnijih objekata, već s navodnjavanjem teritorija koji imaju potencijal; neće više biti cilj stabilne konfiguracije, već stvaranje polja koja omogućuju da procesi prilagodbe neće više biti kristalizirani u konačnome obliku…neće više biti opsesija s gradom, već s manipulacijom infrastrukture za beskonačne intenzifikacije i diverzifikacije, kratke rezove i nove razdiobe – ponovni pronalazak psihološkoga prostora…“ (Rem Koolhaas i Bruce Mau, S,M,L,XL, The Monacelli Press, Rotterdam – New York, 1995., str. 969.)
Ulazak u „čudovišnu zonu“, u kojoj se više ne zna gdje počinje javno, a završava privatno, gdje se zbivaju složeni procesi preklapanja arhitekture i dizajna s javnim politikama pogodovanja nadnacionalnoj suverenosti kada transnacionalne korporacije potiskuju nadležnost klasične države u drugi plan, označava ulazak u trajnu nesigurnost globalizirane ekonomije-svijeta. Nije nimalo začudno da se onda i zahtjevi za kontrolom prostora kroz korporativno upravljanje proširenim tržištima, virtualnim i aktualnim, odražavaju na pokušaje paradoksalne sprege između „psihološkoga prostora“ i stvarne „intenzifikacije i diverzifikacije“ kapitala u nove-stare zone produktivnoga investiranja. Koolhaas je u manifestnome tonu distopije kao znaka raspoznavanja suvremene arhitektonske prakse uputio na nemogućnost izlaza iz začaranoga kruga „umjetničke gradogradnje“ i „tehnološke izvedbe“ grada na kraju njegovih iscrpljenih mogućnosti. Nije li ovdje posrijedi neka vrsta „endizma“ u smislu svojevrsne apokalipse arhitekture „danas“ na tragovima Baudrillardova postmodernoga nihilizma? Nipošto. Dostatno je upozoriti na čitav niz radova interdisciplinarnih urbanih studija, kulturne geografije, sociologije grada i semiologije arhitekture unatrag tridesetak godina. Kao što to iskazuje jedan od vodećih stručnjaka u tom složenome prepletanju raznolikih diskursa društvenih i humanističkih znanosti, Edward W. Soja u jednom tekstu, susrećemo se s neizbježnim „urbanim restrukturiranjem“. Ono se odvija na planu neoliberalne ekonomije, teorije informacijskoga društva, fluidnosti kapitala pa sve do sprege suvremene umjetnosti i tehno-znanstvenih eksperimenata s „umjetnom inteligencijom“ (A-intelligence).
Ako je generički grad ujedno „biopolitički“ dispozitiv i zgusnuta točka kraja ideje velebnosti metropolisa, tada se njegov temeljni problem više ne ogleda u tome što je i sam postao zrcalom korporativnoga stroja neoliberalnoga kapitalizma. Dokidanje razlike između povijesnih prostora i industrijskih područja napretka kakav je još bio u prvome srazu svjetova bjelodan s onime što su učinili Le Corbusier i drugi avangardni arhitekti u potpunosti je doveo do sljedećega obrata. Isto vrijedi za sve plastične ili prostorne umjetnosti uključujući suvremenu modu. Grad u digitalno doba sjedinjuje generičke objekte i stroj replikacije s kojim sve što jest postaje mogućnost novoga događaja (event). No, nije to linearni grad beskonačnosti vlastita razvitka, već nelinearno polje upisivanja znakova korporativnoga „vlasništva“ u povijesni prostor javnoga ili zajedničkoga odlučivanja naroda (demos) o vlastitoj slobodi kao političkoj sudbini u nadolazećem vremenu. Dokidanjem razlike javnoga i privatnoga nastaju one „čudovišne zone“ što ih Agamben definira zonama nerazlikovnosti između dvije paradigme upravljalaštva (gouvernmentalité) na Zapadu: (1) autoritarni poredak vladavine i (2) demokratske procedure upravljanja. Gradom se više ne upravlja demokratskim procesima deliberacije slobodne i republikanski određene javnosti. Umjesto toga svjedočimo neskrivenome paradoksu da sloboda postaje moć odlučivanja meritokratskih elita oligarhije o preobrazbi javnoga prostora u korporativno „oprostorenje“ (spatializing). Sve postaje intervencija u-prostor. Kada se u nešto intervenira ne očekuje se drugo negoli da se mijenja dijelom ili u cjelini „prostorni plan“. Tko, dakle, odlučuje o tipu intervencije zadržava pravo na uporabu moći za sebe i svoje klijente.
Nema više „bipolarnoga poremećaja“ između povijesnih jezgri i industrijskih predgrađa. Ta je dijalektika središta i rubova napuštena u korist onoga što se na tragu Debordova koncepta „integriranoga spektakla“ američki politolog Benjamin Barber u svjetlu rasprave o Koolhaasovu junkspaceu osmjelio nazvati hibridnim sklopom „malltown square“, trgom u trgovačkome centru. Sužavanje prostora trga bez kojeg nema Sokrata i filozofije kao javnoga raspravljanja o svijetu i gradu na estetsko-potrošačku funkciju suvremenoga čovjeka predstavlja kraj reprezentacije arhitekture kao takve. Ne treba, dakako, prolijevati suze za historicizmom bez povijesti ako smo već odavno stupili u jednolike prostore „zoniranja“ i „brandiranja“ našeg fluidnoga identiteta. Ali, treba jasno iskazati prezir i bijes spram srozavanja demokratske baštine Zapada. Od polisa, cityja i metropolisa dospjeli smo do korporativne bezličnosti nemjesta, neprostora i nelagode s biti ljudske egzistencije „danas“. Arhitekt je već krajem 19. stoljeća na početku ere industrijaliziranja postao više urbani planer, a manje graditelj velebnih zdanja. Europu uistinu progone sablasti povijesnoga nasljeđa. Čine to sve više u intervalima u kojima se prodor razornoga duha potrošaštva sjedinjuje s duhom trgovaca. A njima nije dovoljno to što se bogate do nečuvenih razmjera bezočnosti. Oni još k tome teže postati estetskim i političkim reformatorima novoga doba. Arhitektura koja odgovara tom ne-duhu, da uporabimo izraz najvećeg kritičara moderne arhitekture i Beča kao kič-grada historicizma, Hermanna Brocha, pisca trilogije Mjesečari (Die Sclafwandler) iz 1930. godine u kojem se nalaze umetnuti eseji o arhitekturi i modernosti, zacijelo se ne može jedino svesti na jeftino zadovoljstvo i praznu uzvišenost.
No, problem je u tome što u odsutnosti povijesti nastaju projekti izmaštane, sanjane ili konstruirane „historije“ kao nadomjeska ili simulakruma Realnoga. Zato nam građevine više nisu ružne u odnosu na ljepotu renesansne i barokne gradnje. One su naprosto fascinantno dosadne. U estetskoj svetkovini narcizma za masovni puk nema više dubine niti smisla. Površine i dvostruki rezovi, blokovi i betonske petlje, sintetski materijali za sintetsko doba generičkih objekata koji stvarno ne postoje – eto arhitektonskih pojmova koji to uistinu i nisu. Vratiti se Sitteovu obzirnome nauku o „umjetničkoj gradogradnji“ koja poštuje povijest i trgovima podaruje mjesto ljudskoga susreta pod zvijezdama nemoguće je poslanstvo. Ako je Europa prestala biti nadahnućem za povijest ideja nakon dva svjetska rata, onda je zanimljivo da su njezini najveći arhitekti razasuti danas sveudilj globaliziranoga svijeta. Učiti od Manhattana ne znači od prostora korporativne elite praviti koncept za nadolazeće razdoblje apsolutne konstrukcije tehnosfere. U pravu je Bernhard Lagner kada tvrdi da od
„planerskog racionalizma odvojena mjesta, posredovan masovnim turizmom 20. stoljeća nastaje event, neautentična, zakonima kulturnog konzuma podložna pozornica turističkog doživljavanja.“ (Bernhard Langer, „Umjetnička izgradnja grada vs. junkspace“, Europski glasnik, br. 15/2010., str. 687. S njemačkoga preveo: Boris Perić)
Spor između povijesnoga nasljeđa i tehnološkoga napretka u arhitekturi naposljetku kao da se nastavlja svagda iznova u novome okružju i kontekstu društveno-kulturnih krajolika. Ako je, naime, autentičnost gradnje i planiranja prostora stavljena na kušnju pred izazovima zahtjeva za ubrzanjem investiranja bez obzira na dugoročne posljedice rizika koje nosi sa sobom mahnitost „napretka“, onda je isto tako neprijeporno da se širenju globalnih generičkih gradova ne nazire kraj. Rem Koolhaas je u tome vidio apokaliptički zov propasti arhitekture klasičnoga nadahnuća i prekrižio svaku nostalgiju za poviješću. Znamo ipak da je to nemoguć pothvat. Povijest se vraća nepredvidljivim događajima povratka izvorima (religiji, tradiciji, kulturi). Što preostaje od svega toga jest morbidni užitak doživljaja ruševina u srcu grada, onih ruševina nad kojima je svoje skice grada kao umjetničkoga djela ostavio Piranesi, a koje je u jednoj od najinventivnijih knjiga o suvremenoj arhitekturi oživio Manfredo Tafuri u djelu Sfera i labirint: Avangarde i arhitektura od Piranesija do 1970-ih ( La sfera e it labirinto: Avanguardie e architettura da Piranesi agi anni ’70) iz 1980. godine.
Ruševine ponad dubinskih slojeva zemlje svjedoče o tome da se arhitektura urušava pred nezadrživim prodorom neljudskoga u materijalizirane forme ništavila. Nije tu riječ tek o nekontroliranome bujanju gradova, nego ponajprije o nemogućnosti bilo kakve sustavne kontrole nad procesima globalizirane ekonomije-svijeta. Dok je još modernost bila u svojim utopijskim zanosima čista industrija volje za moć u osvajanju planete mobilizacijski ustrojenim pogonom u kojem je arhitektura bila predvodnicom duha serijalnosti i kolektivne želje za društvenim promjenama, doba junkspacea ne trpi više nikakve velike obrate osim preobrazbe gradnje u doba bez povijesti. Ruševine iz prethodnih epoha imale su od Piranesija do avangarde mistični zov dubina vremena iz kojeg se rađala nova arhitektura blistavih gradova. Čemu danas uopće još služe drevne i novije ruševine? Gotovo ničemu osim učinka ekstatične radosti za arheologe i ljubitelje starina te neviđene muke „racionalnih planera“ ionako već posve kaotičnih gradova bili oni fraktalni ili generički što učiniti s tom „nepotrebnom prtljagom“ daleke ili bliže prošlosti na čijim trulim temeljima stojimo na platformama od struna. Nitko to nije bolje iskazao od pjesnika Fernanda Pessoe u Knjizi nemira:
„Zašto je umjetnost lijepa? Zato što je beskorisna. Zašto je život ružan? Zato što je sav sačinjen od ciljeva i svrha i namjera. Svi su životni putovi zacrtani da bi se kretalo od jedne do druge točke. […] Ljepota ruševina? Zato što više ničemu ne služe. Draž prošlosti? Zato što je se sjećamo, jer kad se sjećamo, ona postaja sadašnjost, a to nije i ne može biti – besmisao, ljubavi moja, besmisao. […] Život je ono što od njega učinimo. Putovanja su putnici. Ono što vidimo nije ono što vidimo, nego ono što jesmo.“(Fernando Pessoa, Knjiga nemira: Sastavio Bernardo Soares, pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu, Konzor, Zagreb, 2001., fr. 330. i fr. 451. S portugalskoga prevela: Tatjana Tarbuk)
Ruševine se talože na podignutim razinama krhkih gradova naših snova, u carstvu trauma, gdje ništa više nije Realno osim konstrukcija generičkih objekata s kojima iščezavamo u ništavilo. Gradovi su posljednje zone stvaralačke tlapnje. Te čudovišne granice u-prostoru koji se gubi iz dana u dan i postaje ljepljivim poput sluza paukove mreže. Što je preostalo od arhitekture? Ruševine i snovi… samo puste ruševine i snovi bez prostora nakon što je povijest prestala biti oblikovnim kaosom i zaledila se u kocke i spirale prazne beskonačnosti. Samo još to.
