Copyright ©2026 Žarko Paić

Slika i vrijeme

Gilles Deleuze i vibracije suvremene umjetnosti

(Poglavlje iz knjige Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.)

January 4, 2026
Slika i vrijeme
Gilles Deleuze

1. Nadolazeće: umjetnost kao titraj kaosa

Otvara li se kroz jezik-pismo-slike suvremene umjetnosti perspektiva događaja onog nadolazećega? Otklonimo li prizvuk apokaliptičke dimenzije govora o onome što predstoji u nadolazećem, čini se da bi suvremena umjetnost uronjena u tamne sjene sadašnjosti izgubila suvereno pravo na destrukciju svega postojećega uključujući i samu sebe. Zar nisu prekretni mislioci-umjetnici modernoga doba zahtijevali njezino nadilaženje u imanentnoj transcendenciji svijeta – od Nietzschea do Artauda, od Duchampa do Deborda? Što nam preostaje od njihova (ne)ostvarenoga programa bez uvida u budućnost s onu stranu ispunjenja sadašnjosti s većim intenzitetom moći tehno-znanstvenoga koda i snaga nadzornih mehanizama društvene reprodukcije života?

Kada bi umjetnost bila tek prikaz, pripovijest i društvena intervencija u aktualno stanje „svijeta“, tada bi njezina imaginarna moć bila svedena na puki estetski znak s doduše kritičkim društvenim sredstvima pobune protiv izokrenutosti svijeta i njegovih vladajućih simboličkih formi. (Vidi o tome: B. Groys, Einführung in die Anti-Philosophie, C. Hanser, München, 2009.) Ali postoje i trenuci proplamsjaja nečeg što odgovara fatalnome zagrljaju aktualnosti i njegove imanentne kritike. Možda je konačno sazrelo vrijeme da se oslobodimo napasti da umjetnost srozavamo na profani komentar filozofijske i znanstvene interpretacije svijeta kao i na funkciju promjene društva i svijesti o nekoj promjeni samog svijeta. (G. Seubold, Das Ende der Kunst und der Paradigmenwechsel in der Ästhetik: Philosophische Untersuchungen zu Adorno, Heidegger und Gehlen in sistematicher Absicht, Alber, Freiburg/München, 1997.) Sve su to površne i izvanjske odredbe onog s čime nas suvremena umjetnost suočava zadržavajući još uvijek iskonsko razumijevanje stvaranja novoga-u-svijetu. Nadolazeće je ono moguće zamislivo i mislivo u jeziku-pismu-slikama radikalne perspektive događaja. Elementarne moći u kaotičnome plesu ljudskoga i neljudskoga života spajaju niti isprepletene mreže. U njoj se beskonačno ogleda u konačnome, vječnost u istinskoj vremenitosti, a slike neprikazivoga u pojmovnoj čistoći svijeta kao događaja. Umjetnost struji kroz svjetove slikovno različitih epoha, ostavljajući trag prisutnosti jednokratnoga događanja vremena u svojim epohalnim granicama.

„U 14, stoljeću slikari poput Giotta bili su prvi likovni umjetnici koji su znali s prekrivajućom, uljanom bojom oblikovati prostor i svjetlo, Njihov najveći doprinos bilo je otkriće da je svjetlo u osnovi nevidljivo. Ljudsko ga oko vidi samo kad padne na neki predmet i kad se od njega reflektira. Stoga nam se beskrajni vakuum svemira čini crnim iako je iz svih smjerova obasjan svjetlom. Ondašnji su slikari ponajprije shvatili da je zrak oko trga, koji su upravo slikali, pun svjetla. Za njih je to bio dokaz nečega doista zagonetnoga i začuđujućega, što je, unatoč tome, za njih bilo apsolutno realno: dokaz prisutnosti Boga. Kad se u 20. stoljeću pojavila pokretna slika, umjetnici su na potpuno sličan način otkrili složen način funkcioniranja vremena. Danas, u 21. stoljeću, naš se nadzor nad vremenom još više razvija zahvaljujući novim digitalnim medijima. Vrijeme je jedna od zadnjih zagonetki prirodnih znanosti, a rasprava o njegovu pravom svojstvu vodi nas na granice znanosti i filozofije.“ – B. Viola, „Das Bild in mir – Videokunst offenbart die Welt des Verborgenen“, u: C. Maar/H. Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 277.

Te moći plamte i sagorijevaju kroz jezik, pismo i vizualne kodove umjetnosti, filozofije i znanosti. (G. Deleze/F. Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 2005.) Deleuze te tri velike forme mišljenja određuje kao elementarne moći suigre u razumijevanju primarnoga stanja kaosa. Iz njegove magme i pepela proizlazi svako moguće stvaranje svjetova. Odnos konačnosti i beskonačnosti, udomljenosti i deteritorijalizacije, prirode i kozmosa, čovjeka i neljudskoga zbiva se kroz tri forme odnosa spram kaosa uopće. Mišljenje umjetnosti otvara se putem osjećaja (sensatio) i gradnje spomenika, materijalnih tragova djela. Zato je arhitektura prvobitna umjetnost odnosa konačnoga i beskonačnoga, Zemlje i kozmosa. Mišljenje znanosti operira funkcijama i konstrukcijama, a mišljenje filozofije pojmovnim jezikom, Ali sve su tri forme neposredno stvaralačke operacije proizvođenja događaja novoga.

U spisu Što je filozofija? Deleuze i Guattari određuju pojam filozofije u duhu Nietzschea kao gradbenu umjetnost stvaranja pojmova. Filozofija je arhitektura konceptualnoga svijeta. (G. Deleuze/F. Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 2005., str. 21-37.) Koncept je istodobno „alat“ filozofije i njezina stvaralačka moć. Deleuze i Guattari polaze od tradicionalnoga razdvajanja znanosti, umjetnosti i filozofije. To je razdvajanje temelj novovjekovne artikulacije uma u arhitektonici prirode, čovjeka i svijeta. Hegelova trijada spekulativno-dijalektičkoga samorazvitka ideje ovdje je neprekoračivom. Umjesto religije, sada se umjetnost nalazi u rasporu između filozofije i znanosti. Problem je, dakle, na koji način održati tradicionalno razdvajanje ako je već za Hegela cjelokupna znanost apsoluta u sebi reflektirana filozofija na višem stupnju samorazvitka ideje, koja umjetnost i religiju otpušta iz sebe u sfere povijesno-dijalektički shvaćene prošlosti.

Kako je moguće održati tradicionalno razdvajanje a da se istodobno u mišljenju otvori ono novo? Za Deleuzea i Guattarija je neupitno da filozofiji pripada rad s pojmovima, a znanosti s „funktivima“. Logika se bavi „prospektima“, a umjetnost „perceptima“ i „afektima“. Temeljna je postavka da je filozofija u stvari konceptualna arhitektonika. No, ono što je sada u filozofijskom smislu inovativno jest samo to kako se i na koji način artikulira taj odnos razdvojenih načina spoznaje, konstrukcije i perceptivno-afektivnoga odnosa spram svijeta – filozofije, znanosti i umjetnosti? Svako područje ima posebnu vezu s kaosom ili „mnogostrukošću“, Time se razlikuje spram drugih područja. Filozofija misli kaos kao „beskonačno iščeznuće“. Ali to se može zbivati samo u relativnome iščeznuću s obzirom da se vrijeme ne može nipošto postaviti apsolutnom veličinom. Za razliku od znanosti, filozofija u svojem konceptualnome jeziku „govori“ o bitku i vremenu u povijesno-epohalnim konstelacijama spram kaosa.

Umjetnost se, međutim, pojavljuje za razliku od znanosti i filozofije kao elementarna moć stvaranja novoga. Tako je ona najbliža primarnome stanju kaosa u stvaranju umjetničkoga djela. Cijela se vremenitost umjetničkoga djela pokazuje u modusu mogućnosti događaja onog nadolazećega. (M. Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1972.) Mogućnosti su umjetnosti u proizvođenju novoga u svijetu. Vremenska ekstaza budućnosti ima u tome primat nad sadašnjošću i prošlošću. Vrijeme gradi i razgrađuje, kao što izriče jedan Heraklitov fragment o igri djeteta s kamenčićima bez ikakve druge svrhe osim u činu stvaralačke igre. Umjetnost i filozofija te znanost međusobno se odnose spram „oceanskoga kaosa“ tako što u svojim simboličkim igrama ne prelaze zadane granice osjećaja, funkcije/konstrukcije i pojmovnoga jezika.

Suvremenu umjetnost može se otuda odrediti samo negativno. Ona je neprestano traganje za izgubljenim mjestom pomirenja (prostora) deteritorijalizacije i (vremena) singularizacije. U nesvodivosti na filozofiju i znanost suvremena se umjetnost pokazuje složenom konfiguracijom suvremenoga doba. U stvaranju novoga umjetnost povezuje virtualno s aktualnim. Ali istodobno u njoj plamti prometejski san o vladavini slike, koja spaja pojmovni jezik-pismo s funkcijama i konstrukcijama svijeta. Pritom preostaje njezin nesvodiv ostatak s onu stranu svake slike kao perspektive događaja. Taj preostatak nije tek u osjećaju titraja kaosa. Posrijedi je cjelovit doživljaj koje umjetničko djelo otvara svojim ulaskom u svijet i njegovim izlaskom iz materijalne strukture samoga djela. Deleuze je pitanje subjekta umjetničkoga djela u događaju otvorenosti bivanja/postajanja svijeta nazvao singularnošću. (G. Deleuze/F. Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London, 2008.) U njemu se gibanje konačnosti i beskonačnosti pojavljuje kroz subjekt umjetnika. Ali to se zbiva tako što umjetnik ne postaje središtem, već namjesnikom događaja.

Kao što je Heidegger kritiku novovjekovnoga pojma subjekta izveo na taj način što je čovjeka u odnosu spram ništa shvatio tu-bitkom kao namjesnikom ništa, tako je i Deleuze pojam subjekta umjetnika shvatio u imanenciji događaja samoga bitka kao bivanja/postajanja. Subjekt suvremene umjetnosti u nadolazećem vremenu ispunjene praznine djela, artefakata, performativnih akcija, intervencija i provokacija (izazivanja doživljaja i interaktivne komunikacije sudionika događaja) jest singularnost bez modernoga subjekta kao aktera umjetničkoga djela. (O Deleuzeovom mišljenju i njegovom utjecaju na suvremenu umjetnost vidi: M. Steinweg, „Das Unendliche retten: Kunst und Philosophie im Denken von Deleuze“, u: P. Gente(P. Weibel (ur.), Deleuze und die Kunste, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007., str. 84-94. i S. Zepke, „Deleuze, Guattari and Contemporary Art“, u: E. W. Holland/D. W. Smith/C. J. Stivale (ur.), Gilles Deleuze: Image and Text, Continuum, London, 2009., str. 176-197.)

Pitanje subjekta je, dakle, pitanje odnosa singularnosti i događaja. Decentrirani subjekt o kojem govori i Lacan, za Deleuzea se više negoli igdje drugdje pokazuje u umjetnosti. Bivanje/postajanje umjetnosti u procesima deteritorijalizacije i singularnosti događaja ima svoj životni trag u figuri umjetnika. Umjetnik je otjelotvorenje ideje umjetnosti kao nedovršenoga umjetničkoga djela. Prema tome, procesualnost je važnija od samoga djela. Ono što jest u neprestanom nastajanju odgovara ideji decentriranoga subjekta na taj način što umjetnik u singularnosti događaja svojim djelom-u-nastajanju proizvodi cijeli novi svijet bez središta. Decentrirani subjekt kao uvjet mogućnosti suvremene umjetnosti njezina je nomadska „sudbina“.

Umjetnik nije ništa drugo negoli veza singularnosti i deteritorijalizacije. Zato je umjetnost nadilazeća elementarna moć suvremenoga doba. Nadilaženje se više ne izvodi iz transcendencije svijeta. Što se nadilazi jest, paradoksalno, sama moć transcendencije kao uvjeta mogućnosti pojavljivanja svijeta. Pojmovni jezik konstruira svijet kao mrežu funkcija s osjećanjem i doživljajem svijeta ovostrane onostranosti. Sve je „ovdje“ i „tamo“. Svaka stvar ima svoje mjesto u kaosu univerzalne stvaralačke igre. Ali to je moguće tek onda kada se svijet postavlja u obzorje tehno-znanstvene igre s objektima u prostoru društvene, političke, kulturalne mreže događaja. Deleuze i Guattari razvili su složen koncept suvremene umjetnosti u radikalnoj kritici globalnoga kapitalizma i njegova ideologijsko-političkoga i društvenoga svođenja suvremene umjetnosti na vizualnu reprezentaciju Stvari. U Debordovoj kritici društva spektakla naziru se elementi nadolazeće „plime“ umjetničkoga događaja u formi filma kao koncepta i eksperimenta samoga života. (G. Debord, Complete Cinematic Works: Scripts, Stills, Documents AK Press, Oakland-Edinburg 2003.)

Takvo je promišljanje suvremene umjetnosti uvjetovano događajima 1960-ih te onih poslije kraja studentske pobune u Parizu i Europi. Središnji koncept suvremene umjetnosti, koja se tih 1960-ih u ruhu neoavangarde pojavljuje s idejom realizacije života kao umjetničkoga događaja, jest događaj same nesvodivosti života uopće. Da bi događaj imao svoju perspektivu, očito je da mora proizvesti dvostruki učinak. Mora biti postavljen u neki odnos spram povijesti same medijalnosti perspektive. Riječ je o iluziji kojom sudionik (promatrač) sudjeluje u činu umjetničkoga proizvođenja. Nadalje, događaj mora imati višak imaginarnoga u činu postavljanja djela u deteritorijalizirani prostor. (G. Boehm, Wie Bilder Sinn erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007.)

Ovdje treba jasno istaknuti da pojam perspektive događaja smjera na nešto drugo negoli na medijalne pretpostavke suvremene umjetnosti. U novome vijeku perspektivom se određuje optički učinak iluzije pogleda. S renesansnom umjetnošću tijelo u prostoru postaje subjektom kao figurom zahvaljujući tehničkom izumu geometrijske i linearne perspektive. Zato je ona svojevrsna zapadnjačka simbolička forma. (H. Belting, „Zu einer Ikonologie der Kulturen: Die Perspektive als Bildfrage“, u: G. Boehm/H. Bredekamp (ur.), Ikonologie der Gegenwart, W. Fink, München, 2009., str. 9-20.) Moć perspektive kao simboličke forme proizlazi iz formalnih uvjeta djelovanja u prostoru i vremenu. Tek kada se ona činom znanstveno-tehničkoga projekta ovladavanja svijetom kao reprezentacijom postavi u središte otvorenosti prostora nastaje sprega znanja i moći. ( M. Foucault, Les mots et les choces: Une archéologie des sciences humaines, Gallimard, Pariz, 1966.)

Bez perspektive ne može biti tehničke vizualizacije svijeta. Ali u pojmu perspektive ne radi se samo o mogućnostima opažaja stvari i predmeta u konstruiranome prostoru. Perspektiva nije tek ljudsko „oružje“ u artikulaciji vizualne moći. Obzorje budućnosti, onog nadolazećega, mislimo uvijek iz neke perspektive u vremenu. To je mogućnost postavljanja subjekta/aktera pogleda u deteritorijalizirane zone nadolazeće neizvjesnosti života protkanog mrežama neljudskih društvenih odnosa, ideologijskih sukoba oko zaposjedanja praznoga mjesta moći i preuzimanja iste simboličke forme za druge svrhe. Stoga se suvremena umjetnost ponajprije mora tumačiti kroz dekonstrukciju simboličkih formi suvremenoga svijeta. Perspektiva događaja u sebi ima dimenziju mogućnosti preokreta same perspektive. Kad Paul Virilio navodi riječi Paula Kleea da ga sada objekti zamjećuju, a ne više on njih, tada nije riječ o revoluciji objekata, nego o objektima revolucije u samom pojmu događaja. Pogled subjekta više ne ulazi u tijelo svijeta. Sada se sama svjetovnost svijeta u svojoj korporalnoj imanenciji objektivira u tijelu ekscentričnoga subjekta. Suvremena umjetnost poprište je ove revolucije svijeta kao perspektive događaja nadolazećega. Može se s pravom kazati da događaja nema bez tog zaokreta umjetnosti u biti suvremenoga svijeta.

Jezik je umjetnosti slikovno pismo elementarnih moći kaosa. Iz životne kontingencije da svijet jest i da jest upravo tako proizlazi želja za misaonim razumijevanjem samoga kaosa i volja za njegovim susprezanjem u kristalne rešetke modela, sustava, poretka. Cjelokupna se povijest odvijala u znakovima prevlasti jednog nad drugim. Umjetnost je u mitskome svijetu prethodila filozofiji, a od novoga vijeka do ovog što nazivamo suvremenim dobom znanost je uspostavila svoju apsolutnu vladavinu nad svakim drugim jezikom mišljenja. Nije stoga začudno što se paradoks našeg vremena ogleda u tome da se suvremene znanosti u istraživanju posljednje tajne stvaranja svemira i postanka života ne služe matematičkim simbolima i formulama, već hibridnim jezikom-pismom umjetnosti i filozofije u obrazlaganju svojih pretpostavki i teorijskih rješenja. Analogija i metafora služe misaonoj operaciji strukturalne igre s mitskim jezikom ukazivanja i znamenovanja na ono posljednje i prvo, na ono tajnovito i istodobno otvoreno, na ono što više ne stoji „iza“ u mysteriumu tremendumu božanske svetkovine. Ono „iza“ je svagda „tu“. U događaju otvorenosti svijeta kao umjetničkoga djela s vremenskom oznakom apokaliptičke moći vječno novoga ne postoji više nikakva uzvišena Stvar koja regulira društvene odnose. Kapital nije ni sublimno ni imanentno očitovanje tog radikalnoga obrata. Pojam i bit kapitala strukturalno se razvija u mreži njegovih robnih artefakata kao vizualne reprezentacije te praznine između uzvišene Stvari i banalne stvarnosti materijalne reprodukcije života. Gilles Deleuze u spisu Proust i znakovi jasno kaže, uz dodatno objašnjenje, na tragu romantičkoga sna o umjetniku-filozofu i stapanju umjetnosti s pojmovnim jezikom filozofije. Unatoč kritici filozofije umjetničkim sredstvima oružje kritike ne može biti drugo negoli filozofijsko.

Kad se suvremeni svijet otvara u svojem aritmičnome pulsiranju zemlje i vibracijama neljudske tehno-sfere u svemu što još pripada klasičnome određenju čovjeka i njegove biti, tada se ponajprije sluti nadolazak nečeg uzvišeno neizrecivoga i strahotno mračnoga. To je ono što se prikriva iza koprene aktualnosti koja samu sebe proždire. Mogućnost proboja te granice na kojoj se suvremena umjetnost nalazi sa svim svojim nemirom, ponavljanjem gesta i strategija davnih prethodnika povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća (od dadaizma, konstruktivizma do nadrealističke začaranosti slikom snova i opsjena zbilje), podastrijeta je Deleuzeovim mišljenjem događaja kao svagda novoga bivanja/postajanja drukčijim u istovjetnosti bitka i vremena. U misaonoj konstrukciji Deleuzea bitak kao bivanje/postajanje jest razlika (différance), a vrijeme jest ponavljanje (répetition) u cikličkome krugu virtualno-aktualnoga događaja. Umjetnost tako nadilazi umjetnika (osobnost) stvaralačkim kaosom bivanja/postajanja vječno drugim. Ponavljanje ne potire razliku. Štoviše, ona se može pokazati kao razlika tek konstantnim varijacijama istoga. (G. Deleuze, Différance et répetition, PUF, Pariz, 2011)

Razliku se ne može misliti bez identiteta u vremenu. Bivanje/postajanje vječno drugim u istovjetnosti suvremena umjetnost ostvaruje prividnim promjenama formi u okružju bitnoga događaja vremenitosti života. Umjetničko djelo nalazi se u svojim odnosima kompozicije spram svega onog što je stvoreno. Samo djelo „govori“ u otvorenosti događaja. Intencija i zamjedba umjetnika o nastanku djela i njegovu „smislu“ više uopće nije važna za komunikaciju djela i okolnoga svijeta. Umjetnost je za Deleuzea i Guattarija bitak-u-bivanju. Sve je u postajanju, neprestanoj promjeni stanja bitka i bića. Bivanje/postajanje nužno uključuje ideju kaosa. Iz kaosa ne nastaje poredak u smislu sustava, nego samo složene konfiguracije poput kompozicije, reteritorijalizacije, rizoma. Deleuzeova je anti-filozofija usmjerena na samorazvitak kaotičnih struktura. (E. Grosz, Chaos, Territory, Art Deleuze and the Framing of the Earth, Columbia University Press, New York, 2008.)

Novo i stvaralački djelotvorno nastaje činom umjetničkoga djelovanja. Zato je umjetnost titraj kaosa. Ništa u njoj nije dovršeno. Ništa nije zauvijek dano kao djelo-za-vječnost. Sve je u nastajanju i beskonačnom iščeznuću. Svaka je destrukcija istodobno stvaralački čin. Djelo umjetničkoga proizvođenja nužno preostaje nedovršeno. Područje nesumjerljivosti ili onoga novoga što ulazi u svijet ne može se svoditi samo na estetski užitak, politički aktivizam, etičke zahtjeve i kulturne vrijednosti. Umjetnost kao titraj kaosa nadilazi sve te unutarsvjetske fenomene tako što ih sabire u konačnom iščeznuću u sfere beskonačnoga. No, to nije koncepcija filozofije umjetnosti poput Schellingove, koja pretpostavlja apsolutnu istinu u živom objavljenom Bogu. Naprotiv, cijela je struktura Deleuzove anti-filozofije u neodređenosti i složenosti. Ona je u stalnom hijatusu između onog beskonačnoga i konačnoga, duhovno-duševnoga i tjelesnoga. Umjetnost se ne svodi ni na kakvu prolaznu zgodu povijesnoga sustegnuća. Iako je epohalan čin singularnosti, za umjetnost vrijede drukčija mjerila i drukčiji pojmovi. (M. Steinweg, „Das Unendliche retten: Kunst und Philosophie im Denken von Deleuze“, u: P. Gente/P. Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007., str. 84-94.)

Umjetnost je sveza percepata i afekata. A ti pojmovi kao poseban način iskazivanja percepcije i afekcije su način kojim se ustanovljuje poredak umjetničkoga stvaranja i odnosa spram sudionika umjetničkoga događaja u vremenu. Umjetničko djelo nalazi se u svojem odnosu kompozicije kao područje onog stvorenoga neovisno od više bilo kakvog zaposjedanja i „vlasništva“ samoga umjetnika. Vlastitost se subjekta ne gubi u „praznoj transcendenciji“. Pojam je upotrijebio Hugo Friedrich za analizu modernoga pjesništva s Mallarméom kao ključnom figurom. (H. Friedrich, Struktura moderne lirike: Od Baudelairea do danas,, Stvarnost, Zagreb, 1969. S njemačkoga preveo: A. Stamać) U modernome pjesništvu i cijeloj modernoj umjetnosti više se tekst ne strukturira iz nekog nadređenoga referenta (Bog, duh, uzvišenost, ljepota), nego imanentno iz same prazne transcendencije svijeta. Zato umjetnik nije subjekt kao „vlasnik“ svojega djela. Vlastitost je oznaka događaja koji pripada svima kao djelo otvorenosti.

Deleuze pojmovima afekata i percepata samo nastoji pokazati da su afekti primarno ne-ljudske vibracije bivanja/postajanja čovjeka u razlici spram nagonske ili instinktivne strukture životinjskoga odnosa spram svijeta. Percepti, pak, uočavaju ne-ljudski krajolik prirode s kojim se slika rasprostire do ljudske slike prirode. Kad na jednom mjestu spisa Proust i znakovi Deleuze kaže da su „samo znakovi umjetnosti nematerijalni“, (G. Deleuze, Proust et les signes, Minuit, Pariz, 1964., str. 56) tada iskaz valja shvatiti iz drukčije perspektive no što je semiotička ili semiologijska (de Saussure – Barthes). Znakovi umjetnosti nisu ono što jest. Oni nemaju nikakvu fiksnu referenciju na datost u empirijskome iskustvu. Znakovi su umjetnosti imaterijalni stoga što upućuju na ono nadolazeće kao na ono što biva/postaje. U procesualnosti se sabire vrijeme kao virtualna aktualnost prošlosti koja je očuvana i budućnosti koja je neizvjesnost mogućnosti, a ne tek potencijalna aktualnost. Znakovi se umjetnosti odnose na nadolazeće. Ono je s onu stranu materijalnosti svakog kodiranog teksta stvarnosti. U tm smislu umjetničko djelo nalikuje labirintu imaterijalnih znakova u svojoj otvorenosti događaja. Ali što je to uopće otvoreno u djelu: samo djelo ili događaj djela u vremenu?

2. Otvorenost događaja: „plan imanencije“

Za Deleuzea i Guattarija se koncept otvorenosti djela može razumjeti samo kao koncept otvorenosti događaja ljudsko-neljudskoga. Umjetnost nadilazi ljudsku konačnost ulaskom u zone beskonačnoga. To se događa na taj način što je samo djelo postavljeno na „planu imanencije“. (G. Deleuze/Félix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 2005., str. 38-59.) Sada je odlučno samo djelovanje afekata ne-ljudskoga bivanja/postajanja čovjeka (kultura) kao što su, s druge strane, percepti ne-ljudski krajolik prirode. Deleuze i Guattari su ovim zaokretom spram Kantove novovjekovne estetike na „planu imanencije“ pokazali nešto krajnje odlučno za svaki mogući povratak ideje čovječnosti čovjeka, humanizma, kulture kao vrijednosti i slično. Umjetnost u doba tehno-znanstvene tvorbe života kaotično je polje eksperimenata i vibracija posthumane „prirode“ čovjeka i postbiološke „kulture“ prirode.

Ono ne-ljudsko je duboko utisnuto i upisano u bivanje/postajanje čovjeka. U analizama Baconova slikarstva Deleuze je razvio do krajnjih granica iskazivosti upravo svoj glavni koncept tijela bez organa. Cilj promišljanja mu je bio s onu stranu svake pozitivne estetike. Estetika koja pripada području onog osjetilnoga (afektima) više nije razdvojenost prirode i kulture, nego jedinstvo filozofije i umjetnosti, uma i mašte. Filozofija stoga ima novu radikalnu zadaću. Budući da je u njezinoj moći proizvodnja koncepata, a u moći umjetničkoga djelovanja afektivno-perceptivno djelovanje, sada se u mnogostrukosti kaotičnoga bivanja/postajanja umjetničko djelo pojavljuje kao imanentno očitovanje snage konceptualnoga rada tijela samoga (prirode i kulture). Tehnologija je upravo ono područje „tijela bez organa“ s kojim se umjetnost u suvremeno doba otvara kao perspektiva događaja. Mehanička tehnologija modernoga doba ne pripada tom sklopu. Razlog je taj što je mehanika samo produžetak osjetila u tehničkoj formi. McLuhanova odredba medija pretpostavlja vladavinu moderne mehaničke paradigme stroja. Deleuzeov koncept tijela bez organa bliži je stoga Flusserovom radikalnom post-antropologijskome konceptu medija kao univerzalnoga tehno-znanstvenoga koda. Slika koja nastaje iz takvog sklopa može biti samo tehno-slika uronjena u virtualnu stvarnost.

Tehnologijske inovacije pridonijele su formalno-materijalnim promjenama statusa umjetnosti kao novomedijske prakse djelovanja. Video-umjetnost je po tehno-strukturi medija zastarjela. Ali ona se u doba digitalnih integralnih medija nastavlja unutar nove tehnologijske matrice. To vrijedi za sve forme suvremene umjetnosti od fotografije, filma, performativne i umjetnosti instalacije. Misaona slika odgovara istodobno pojmovnoj umjetnosti. Konceptualizam u svim svojim varijacijama, uključujući političke i društvene intervencije, čista je simbolička forma neljudsko-ljudske konstelacije u realnome vremenu. Jezik-pismo-tekst preuzima u svoje okrilje slikovnu neprikazivost događaja. (A. Alberro, Conceptual Art and the Politics of Publicity, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2003.)

Pitanje je zbog čega se konceptualna umjetnost postavlja u samo središte filozofijske rasprave o novom odnosu slike i jezika-pisma-teksta u vizualnoj kulturi suvremenosti? Iako je nesumnjivo performativnost tijela naizgled bliža onome što označava pojam događaja – prije svega kod Heideggera, a onda kod Derridae, Deleuzea, Badioua -, konceptualna umjetnost je filozofijski usmjerena spram čiste, mallarméovske tišine pojma-slike kao riječi bez svojeg transcendentnoga referenta. Drugim riječima, konceptualna umjetnost je radikalno dokidanje umjetnosti modernoga subjekta. Ona je tekst bez pisma i pismo bez teksta, znak bez predmeta i predmet bez znaka – posvemašnja imanencija forme i sadržaja umjetnosti bez tijela.

Između koncepta i slike dokida se razlika kada slika ne prethodi pojmu i kada pojam ne prethodi slici. Slika i pojam u svojem produktivnom jedinstvu odgovaraju singularnosti događaja. Za Deleuzea se pojam događaja (événement) ne može objasniti niti kao referencija na nešto, niti kao objekt neke refleksije subjekta, a niti kao predmet prikazivanja i predstavljanja djelatnosti spekulacije. Očigledno je da s pojmom događaja napuštamo arhitektoniku novovjekovne filozofije i umjetnosti. Problem je u tome što Deleuze misli događaj iz estetsko-poetičke dimenzije novoga na „planu imanencije“ kao – stvar. (J. Vogl, „Was ist ein Ereignis?“, u: P. Gente/P. Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007., str. 69.) Naravno, to nije „stvar“ u značenju ni predmeta niti objekta, nego u značenju „stvari same“. Događaj „same stvari“ označava njezino događanje u vremenu rasprskavanja i bljeskanja iz kaotične magme bivanja/postajanja.

Stoga umjetnost ne može biti nikad svedena na događaj neke objektne strukture svijeta, koju samo opisuje, zrcali, prikazuje ili predstavlja. Umjetnost je za Deleuzea ono što upravo proizvodi događaj „plana imanencije“. Pretpostavimo da se takav događaj već dogodio u arhajsko doba kao kultna svetkovina. Umjetnost se, međutim, ne može pojaviti samostalnom u takvom sklopu odnosa. Slika ne prikazuje u kultnoj svetkovini božansku prirodu Boga niti ga tekst uobličen u mitskome govoru predstavlja. Mit nadilazi slikovno-diskurzivnu razdvojenost. To je kazivanje sam događaj, koji ne pripovijeda neki subjekt događaja. Zato je Artaud mogao kazati da kazalište s onu stranu reprezentacije nikad nije ni postojalo. A to znači da je bilo kakva narativna struktura, neka nova „ikonologija“ ili „naratologija“ za novomedijsku umjetnost ne samo nepodesni alat interpretacije, već i neprimjereni način razumijevanja onog što slika kao koncept ili koncept kao slika, bez obzira je li riječ o filmskoj umjetnosti ili video-umjetnosti, ne-diskurzivno upućuje promatračima, gledateljima, slušateljima. Istodobno je to i razlogom da se umjetnička djela ne mogu više dostojno tumačiti iz neke vladajuće teorijske Omega-točke (neolakanovska psihoanaliza, fenomenologija, hermeneutika, relacijska estetika), nego jedino imanentno, iz svojeg navlastitoga obzorja.

Razumjeti ovaj stav znači napustiti tlo svake daljnje obnove filozofijske estetike za digitalno doba. Kad je već Roland Barthes u svojoj semiologiji teksta s konceptualnom trijadom znak-označitelj-označeno naslutio da je svijet nadolazećega određen primatom slikovnoga kao vizualnoga, bilo je to u funkciji promjene spoznajnoga motrišta. (R. Barthes, „Rhetoric of Image“, u: Image/Music/Text, Hill and Wang, New York, 1977., str. 33-37.) Nije sve tekst. Ali nije sve ni u slici. Retorika slike pokazuje da sliku nije moguće tumačiti transeutno. Izvan njezine imanentne slikovnosti u prostoru i vremenu ne postoji mogućnost primjerenoga pristupa. Ni ikonologija teksta ni naratologija slike u bilo kojem svojem novom interpretacijskome ruhu nisu rješenje problema odnosa slike i teksta u suvremenoj diskurzivnoj kulturi. Ali, ipak preostaje glavni problem svih novih estetika „događaja“ – kako razriješiti odnos umjetnosti i života.

Za Deleuzea je jedini pravi estetički problem u doba kraja estetike u kojem prebiva suvremena umjetnost (ne)realizirani program povijesne avangarde: ulazak umjetnosti u svakodnevni život. Konstrukcija takvog života nije stoga nedodirljivost svijeta života od utjecaja tehno-znanosti i ideologijsko-političke artikulacije društvenih odnosa u formi kapitalističkoga nadzora nad tijelom prirode i tijelom čovjeka. Ikonoklastički put suvremene umjetnosti spram neljudskoga obzorja osjećaja/doživljaja svijeta bez posljednje tajne jest povijesni događaj prelaska slike u jezik-pismo-tekst objektivirane stvarnosti. Jasno je da se radi o pokretima europskih povijesnih avangardi prve polovine 20. stoljeća. Budući da je taj događaj u odnosu s povijesnim događajima nastanka radikalnih političko-ideologijskih revolucija u svijetu, razumljivo je zašto se avangardi u množini pridodaje i pridjev povijesne. Pojam povijesnosti prijeporan je stoga što avangarda otpočinje svoj projekt s idejom raskida s kontinuitetom povijesti. Avangarda je radikalna umjetnička strategija političko-estetskoga kraja povijesti. To vrijedi za sve oblike dotadašnjega umjetničkoga djelovanja, za sve izraze i za sve forme.

U ovom prelasku slike u život radi se o imanentnoj transcendenciji. Život se više ne može drukčije misliti negoli kao slikovno „transcendentalno obzorje“ događanja tijela u prostoru i vremenu života samoga kao događaja. Ako je tijelo sada „plan imanencije“, tada se u njegovom tjelesnome ustrojstvu mora na isti način odjeloviti sve ono što je dotad pripadalo duhovno-duševnim manifestacijama života. Zato nije problem u prelasku slike u život. Daleko je teži problem u određenju karaktera samog tog prijelaza. U prijelazu iz jednog u drugo nešto mora biti nadomješteno drugim da bi samo moglo očuvati svoj novi identitet. Razdvojenost slike (umjetnosti) i života (svijeta) bila je nužnim uvjetom opstojnosti metafizičke povijesti slike i njezine uronjenosti u tradicionalan koncept vremena. Deleuze je ovu zagonetku prijelaza iz transcendentnoga u imanentno postavio kao problem prijelaza iz virtualnoga u aktualno. Ali nije riječ tek o prostoru događanja, nego o vremenu koje omogućuje prostorno određeni poredak stvari. Virtualnost prethodi aktualnosti ne samo stoga što život nije još uvijek unaprijed zgotovljeni proizvod (ready made). Štoviše, život koji umjetnički događaj pretvara u djelo umjetnosti istodobno je virtualno-aktualni čin intervencije u njegove pukotine, brazde i kaotičnu strukturu bivanja/postajanja drukčijim i drugim. (F. Guattari, Chaosmosis: An Ethico-Aesthetic Paradigm, Power Publication, Sydney, 1995.)

Temeljna razlika filozofije i umjetnosti za Deleuzea u cjelini njegova mišljenja nije posve razvidna. Ako je sve u (ne)skrivenom „planu imanencije“ i u kompoziciji kaotičnih struktura svijeta, onda je odnos između umijeća izgradnje konceptualnoga jezika i eksperimenta afektivno-perceptivnoga događaja svijeta krajnje komplementaran. Jezik filozofije odgovara po načelu nakani konceptualne suvremene umjetnosti. (S. Zepke, „Deleuze, Guattari and Contemporary Art“, u: E. W. Holland/D. W. Smith/C. J. Stivale (ur.), Gilles Deleuze: Image and Text, Continuum, London, 2009., str. 181-183.) Ali time nije ništa drugo rečeno negoli to da je nakana (intentio) konceptualne umjetnosti nešto samo po sebi izvan tradicionalne odredbe umjetnosti. Očito je da osim tradicionalne odredbe mora postojati i ne-tradicionalna. Prva se odnosi na to da umjetnost u svojem stvaralačkome činu oponaša i predstavlja nešto drugo no što je ona sama.

To je mimetičko-reprezentacijski model slike u povijesti umjetnosti. (Ž. Paić, „Dekonstrukcija slike: Od mimezisa, reprezentacije do komunikacije“, u: Ž. Paić/K. Purgar (ur.), Vizualna konstrukcija kulture, HDP-Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 9-41.) Druga se odnosi na imanentno-tjelesno situiranje umjetnosti unutar vlastite autonomije novoga i singularnosti. Umjetnost više ne oponaša i ne predstavlja ništa drugo osim što slikovno pokazuje događaj istine samoga života u njegovoj životnosti. Deleuzeovo bavljenje slikarstvom Bacona, filmskom umjetnošću posebno Godarda i cjelokupnim nastojanjem umjetnika-mislioca Artauda znakovi su na putu promišljanja s onu stranu metafizičke granice slike i jezika umjetnosti. Jezik je, pak, artikulacija pojmovne igre s kaosom u središtu kojeg se nalazi slika. Deleuze i Guattari će u spisu Što je filozofija? izričito istaknuti da na „planu imanencije“ koncept nije tek ono što se misli i što jest mislivo, nego slika mišljenja, ono što znamenuje mišljenje i na što se odnosi. (G. Deleuze/F. Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 2005., str. 39-40.)

Slika mišljenja nije puka mentalna slika. Mitchell u taj pojam uključuje snove, sjećanja, ideje i fantazme. (W.J.T. Mitchell, Iconology: Image, Text, Ideology, Chicago University Press, Chicago, 1986.)

Pritom će se odlučno zanijekati da je riječ o metodi koja bi bila vizualna. Razlikovanje slike i vizualnosti čini se samorazumljivim. Slika nikad ne iznosi na vidjelo ono vidljivo samo, nego ono ne-vidljivo čini vidljivim u naznakama i znamenovanju. Već je Merleau-Ponty u svojim fenomenologijskim analizama slikarstva Cézannea upućivao na to da je fenomen vidljivosti ono što je pridodano pojmu slike, ali se ne odnosi na transparentnost svijeta. Slika i vizualna kultura iz horizonta Deleuzeove filozofije umjetnosti nisu uzročno-posljedično povezani. No, kako valja razumjeti odnos filozofije i umjetnosti? Ako pođemo od „plana imanencije“ u čijem je decentriranom središtu tijelo sa svojim afektima i perceptima, onda je odnos filozofije i umjetnosti moguće sagledati polazeći od pojma događaja samoga umjetničkoga djela koje otvara svijet u svojem elementarnom bljesku beskonačnosti u konačnosti. Ova inverzija zaslužuje posebnu pozornost mišljenja. Poznato je da se Deleuze u svojim filozofijskim analizama suvremene umjetnosti i estetike postavlja kao anti-filozof imanencije. Na tragovima Nietzscheove kritike metafizike, Deleuze nastoji pojam bivanja/postajanja razviti kao koncept u opreci s Hegelom i Heideggerom. (G. Deleuze, Nietzsche et la philosophie, Minuit, Pariz, 1962.)

Umjetnost je protupojam bitku kao moći fiksiranosti i trajnosti. Umjetničko događanje sabrano u životu umjetničkoga djela neprestano je bivanje/postajanje drugim i drukčijim. Filozofija nastaje uvijek u jazu ili bezdanu svjetova. Nije slučajno Nietzsche to razdoblje u povijesti Grka imenovao tragičkim. Filozofija u realizaciji svojeg sadržaja kao forma mišljenja može postojati i kad je dokinut njezin materijalni okvir događanja u podudaranju mišljenja i bitka. Nakon kraja filozofije preostaje formalni filozofijski okvir budućega mišljenja. Ideja o realizaciji filozofije odnosi se na prevladavanje odvojenosti teorijskoga i praktičkoga (uma i zbilje) u praktičnoj djelatnosti zbilje koja funkcionira teorijski. To je neskriveno podrijetlo Hegelove, Marxove i Heideggerove ideje o dovršetku filozofije u znanostima.

Što Deleuze nastoji „preokrenuti“ time što filozofiji dodjeljuje naziv umjetnosti proizvođenja (stvaranja) koncepata? Ništa drugo negoli nekovrsnu postmetafizičku funkciju arhiteksture svijeta kao virtualno-realnoga događaja promjene stanja bitka u neprestanom bivanju/postajanju. Problem je jedino u tome što tako shvaćena umjetnost u svojem afektivno-perceptivnome zaokretu od metafizičke sudbine tradicionalno shvaćene filozofije i umjetnosti sada preuzima na sebe ulogu proizvođenja „plana imanencije“. Umjetnost je za Deleuzea filozofijski čin izgradnje koncepata u slikama-pokretu i slikama-vremenu (film), a slikarstvo i književnost s figurama kao što su Francis Bacon i Antonin Artaud radikalno smjeraju do posljednje točke razdvajanja slike-tijela i svijeta. Ta točka je događaj prelaska granica između filozofije i umjetnosti ili realizacije „plana imanencije“ u samome životu kao bivanju/postajanju konceptom afektivno-perceptivnoga kaosa nadolazećega. Kao što je Artaud rekao da kazalište okrutnosti nikad nije postojalo, tako se može kazati da umjetnost kao konceptualni kaos afekata-percepata nikad nije posve prodrla u nesvodive strukture samoga života.

U analizama filmske umjetnosti Deleuze je uveo razlikovanje dvaju pojmova. Već sam njihov način pisanja i usmjerenost (intencionalnost) kazuju o vezi filozofije i umjetnosti. To su koncepti slike-pokreta i slike-vremena. Razvijeni su na temelju razrade Bergsonova koncepta vremena kao trajanja. (G. Deleuze, Cinema 1: L’Image-Movement, Minuit, Pariz, 1983., Cinema 2: L’Image-Temps, Minuit, Pariz, 1985.) Oba koncepta nastoje uputiti na temeljnu razliku između filozofije i umjetnosti. Također, oba koncepta proizlaze iz „gramatike slike“. A ona pretpostavlja raščlambu slike u prostorno-sekvencionalnome smislu. U prvom slučaju pokret u filmu ima upravo to značenje. U drugom slučaju, slika-vrijeme je – kao u Godardovim filmovima – struja sjećanja, projekcija, boja i niz kontigentnih slika. Takve slike nisu u funkciji pripovijedanja. Film je raskid s konceptom linearnoga vremena. Stoga slika-vrijeme pokazuje ono što umjetnost u svojem događaju otvara sudionicima samoga događaja kao temeljni način komunikacije između djela i njegova svijeta. To su afekti i percepti ili „psihosomatika mišljenja“. (S. Günzel, Immanenz: Zum Philosophiebegriff von Gilles Deleuze, Reihe Philosophie, Essen, 1998., str. 113. i M. Ott, „Virtualität in Philosophie und Filmtheorie von Gilles Deleuze“, u: P. Gente/P. Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007., str. 106-120.)

Za Deleuzea je film kao paradigmatski medij suvremene umjetnosti konceptualni događaj u slikama. Redatelji ne misle u pojmovima. Njihov je jezik slikovna uronjenost u pokret i vrijeme filmskoga događaja, koji stvarnome životu utiskuje tragove. Zato film ne može biti predstava nečega niti prikaz nečega (reprezentacija i fikcija). Film je imanentna transcendencija realnosti života u konceptima slike-pokreta i slike-vremena. Što je, dakle, događaj za Deleuzea i kako je moguće da umjetnost proizvodi „plan imanencije“? Odgovori na ta pitanja su odgovori na temeljno pitanje o mogućnostima suvremene filozofije da u tehno-znanstvenome kodu posthumanoga života bez tijela umjetnosti podari konceptualni eksperiment dodira pojmova i stvari, riječi i slika. Događaj upućuje na događajnost svijeta. Time se ne označava nešto poput objekta ili predmeta iskustva. Događaj se ne odnosi ni na kakvu objektivnu referenciju. Iz događaja proizlazi drukčiji poredak stvari. Događaj se može razumjeti iz pojma konstelacije u kojoj unutarnji odnosi tvore inkompatibilne elemente. Nesumnjivo je ovdje riječ o Deleuzeovom čitanju Leibniza. U njegovoj monadologijskoj metafizici upravo nekompatibilni elementi tvore savršeni poredak matematički-fizikalno konstruiranoga svijeta. (G. Deleuze, Leibniz and the Baroque, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1993.)

No, za razliku od Leibnizove metafizike baroka, suvremeni se koncept događaja može razumjeti pod uvjetom da se pojam konstelacije misli iz teorije kompleksnosti. To znači da poredak u stabilnosti drži samo kaotična struktura promjena. Štoviše, konstelacija događaja odnosi se na proizvođenje novoga. Stvaralački kod suvremene umjetnosti povezuje tehno-znanstvene eksperimente i umjetnička preispitivanja konteksta u kojem se događa čin eksperimentiranja. Da bi se poredak održao u stabilnosti, on se neprestano nalazi u stanju entropije. Deleuezova anti-filozofija imanencije može se shvatiti kao kategorijalni neolajbnicovski barok. U takvom baroku ontologijsko-metafizički kod kompozicije svijeta odlučuje o svim mogućim varijacijama. Za Leibniza je monada shvaćena ne samo metaforom prozora (u-svijet). Naprotiv, monada je kao oznaka za bitak bića istodobno perceptio i appetitus. (M. Heidegger, Metaphysische Anfangsgründe der Logik im Ausgang von Leibniz, Gesamtausgabe, sv. 26, II. Abteilung: Vorlesungen 1923-1944. (ur. K. Held), V. Klostermann, Frankfurt/M., 1990.)

Opažaj i žudnja u gibanju tijela u prostoru i vremenu čine kontingentnu prirodu metafizičkih ili vitalnih točaka u razlici spram matematičkih. U Deleuzeovu mišljenju sada se ne radi o kompoziciji metafizički zgotovljenoga bitka i vremena, nego vitalne metafizičke točke ulaze u samo tijelo kao kompoziciju inkompatibilnih elemenata. Događaj se ne može misliti izvan konstelacije suvremene umjetnosti, koja proizvodi „plan imanencije“ tako što slikovno konstruira novu „prirodu“ kulture i novu „kulturu“ prirode.

Događaj u konstelaciji (odnosa) stoga se može razumjeti kao aktualiziranje sklopova stvari u performativnome činu i ljudskim strastima u prostoru i vremenu. U Deleuzeovom pojmu događaja riječ je o konceptu prostora i vremena s onu stranu transcendentalne novovjekovne filozofije s vrhuncem u Hegela. Da bi događaj mogao polučiti nove odnose snaga u datoj konstelaciji, potrebno je da se prostor i vrijeme njegova aktualiziranja postave u međuodnos, polazeći od raskida s linearnom perspektivom kao simboličkom formom percepcije. Što vrijedi za opažaj dubine prostora, na isti se način pokazuje i kao raskid s linearnim konceptom protijeka vremena. Trajanje u svijesti promatrača nikad nije tek puki čin subjektivnoga sjećanja. Materija i forma vremena mijenjaju se u konstelaciji događaja. Utjecaj koji je na Deleuzea izvršio Bergson neprijeporno je najvidljiviji u njegovim promišljanjima filma.

Koncepti slika-pokreta i slika-vremena izvedeni su upravo u dijalogu s Bergsonovim konceptom vremenitosti kao trajanja. Utoliko je svaki događaj tijesno povezan s posve određenim među-vremenom u specifičnom među-prostoru. Taj prostor nije prostor protezanja u smislu konstrukcije novovjekovnoga subjekta. Posrijedi je prostor koji se, analogno matematičkom prostoru Riemanna, može shvatiti kao topologijski ili strukturalni. Naravno da takav prostor nije homogen, već heterogen, preklapajući, organiziran putem intervala. U estetskom smislu Deleuze je takav prostor nazvao doživljenim prostorom Zauzima ga suvremena filmska umjetnost. U stvari, radi se o virtualno-realnome prostoru uronjenosti slika-pokreta i slika-vremena. To je prostorbez granice i horizonta, bez unutarnjega i izvanjskoga. Otvorenost nelinearne perspektive njegova je glavna odrednica. (J. Vogl, „Was ist ein Ereignis?“, u: P. Gente/P. Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007., str. 76.)

Budući da svako mjesto može biti virtualno, očito je da se takav prostor sastoji od mnoštva singularnosti. Prevlast modalne kategorije mogućnosti odnosi se na virtualnost događaja. Neizvjesnost zbivanja unutar među-prostora i među-vremena heterogenosti sada više nije izvedena kao komplementarni pojam izvjesnosti i sigurnosti matematičko-fizikalnoga shvaćanja bitka u Descartesa s kojim otpočinje novovjekovna znanstveno-tehnička slika svijeta. Vrijeme sukladno takvom ne-linearnom prostoru može biti samo vrijeme nemjerljivo kronometrom. To se vrijeme ne može fiksirati u kronologijskom nizu događaja. (G. Deleuze, Logik des Sinns, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1993.)

Ako je među-prostor određen topologijski i strukturalno, tada je među-vrijeme ono u iščekivanju događaja. To je neispunjeno i mrtvo vrijeme. Ono koegzistira s trenutkom ili, kako to kaže Deleuze, s vremenom čiste slučajnosti. Takvo se vrijeme ne može mjeriti zato što je prazno. Ali se u njemu naziru i slute dimenzije onog nadolazećega.

Deleuze je u ekstazi budućnosti iz modalne kategorije mogućnosti otvorio mogućnost mišljenja realnoga kao virtualnoga događaja. Iz virtualnosti se događaja konstruira prostor i vrijeme kao topologijsko-strukturalni koncepti mišljenja. Topologija se odnosi na prostornost prostora u procesima deteritorijalizacije i reteritorijalizacije. Novi koncept koji su uveli Deleuze i Guattari u svojim analizama kapitalizma i shizofrenije proizlazi iz antipsihijatrije Guattarija, a riječ je o iznimnoj važnosti procesa teritorijalizacije. Pojam teritorija je shvaćen kao okolni svijet ili kao okolina skupine nomada koji se ne mogu objektivno smjestiti u teritoriju. Umjesto smještanja njihova je pozicija konstitucija načina interakcije kroz skupine koje jamče stabilnost i lokaciju. Život se pojedinca i skupine odvija unutar takve društvene interakcije u teritoriju Procesi deteritorijalizacije i reteritorijalizacije su procesi psihološkoga zauzimanja teritorija koji označava status odnosa u skupini ili označava svojstvo identiteta pojedinca. Postoji apsolutna i relativna deteritorijalizacija. Potonja se odnosi na mogućnost reteritorijalizacije jer ono izgubljeno u nomadskoj egzistenciji skupine ili pojedinca može se nadomjestiti ulaskom u drugi i razlikovni teritorij. Apsolutna je, pak, deteritorijalizacija nemogućnost bitka-u-teritoriju ili, drugim riječima, izmještenost. (G. Deleuze/F. Guattari, A Thousand Plateuas: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London, 2008., poglavlje 10, str. 256-341. Vidi o tome: S. Günzel, „Immanence and Deterrritorialization: The Philosophy of Gilles Deleuze and Félix Guattari“, PAIDEIA, http://www.bu.edu/ContGunz. deleuze.htm)

Gubitak i obnova prostora nije tek izvanjska decentriranome subjektu. Ona je njegov drugi „prirodni krajolik“ egzistencije. Strukturalnost struktura (izraz mora biti u množini) zacijelo nije nešto nadodređujuće događaju. U „klasičnome“ strukturalizmu, pa čak i kod Althussera, nad-određenost je prijevod modalne kategorije nužnosti u svijetu determiniranih odnosa povijesti. Kapital je nad-određenost svakom društvenom događaju i diskursu u poretku društvenih odnosa modernoga doba. Stoga se razvitak pojmova i kategorija može razumjeti samo povijesno-strukturalno. Isto se mora očitovati i na „planu imanencije“ suvremene umjetnosti s njezinom paradigmatskom formom kao što je film. Suvremena umjetnost filma više ne prikazuje niti predstavlja nešto „objektivno“ u prostoru i vremenu. Isto tako, film se ne referira ni na kakvu unaprijed opstojeću stvarnost kao društvenu, političku, ideologijsku, kulturalnu. Kada bi se film referirao na tzv. objektivnu stvarnost, tada bi tehnička forma njegove reproduktivnosti bila izjednačena s imaginarnim projektom umjetnosti. Drugim riječima, umjetnički višak imaginarnoga bio bi potisnut u pozadinu, a tehničko-tehnologijska forma medija poput filma bila bi samo formalni uvjet mogućnosti reprezentacije. Tzv. objektivna stvarnost fikcija je i iluzija stvarnosti. To je razvidno čak i u vulgarnome hiperrealizmu digitalne fotografije. Razlog što je ona „savršenija“ od tzv. stvarnosti jest u tome što je digitalna fotografija apsolutna tvorba hiper-realnosti. Moderno je kino događaj ostvarenja slike-pokreta i slike-vremena filma kao paradigmatske umjetnosti suvremenoga doba.

Što jest događaj na „planu imanencije“ jest prije svega novost novoga u konstelaciji neodređenih odnosa, koji mijenjaju prostorne i vremenske oznake događajnosti događaja. Odnosi su neodređeni osim vlastitom konstelacijom. Temeljni problem poststrukturalističkoga mišljenja dekonstrukcije i razlike, osobito u spisima Derridae i Deleuzea, jest pitanje: kako uopće nastaje strukturiranost odnosa u nekoj povijesnoj konstelaciji? (S. Moebius/A. Reckwitz (ur.), Poststrukturalistische Sozialwissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2008.) Tamno podrijetlo pojma odnosa, koji je i za Marxa bio nešto samorazumljivo kao čin da nešto jest tako kao što jest zato što je sklop proizvodnih snaga i odnosa, nipošto nije samorazumljiv. Geneza pojma odnosa i njegova povijesna strukturiranost u semiotičkoj trijadi znak-označitelj-označeno upućuje na zagonetku prijelaza iz transcendencije u imanenciju, ali kao forma mišljenja i djelovanja preostaje gotovo nemislivom.

Suvremena umjetnost proizvodi događaj. Njezina je bitna značajka performativnost i konceptualnost slike-tijela u otvorenosti perspektive. Vratimo se stoga još jednom Deleuzeovom i Guattarijevom shvaćanju tvorbe filozofijskih pojmova izvedenih u spisu Što je filozofija? Razlog je jednostavan. Ako Deleuze u umjetnosti vidi moć stvaranja novoga u svijetu na „planu imanencije“, onda se mora i u samoj tvorbi pojmova koji umjetnosti podaruju tu moć nalaziti nešto mnogo više od puke logičke propozicije u iskazu i stavu. Filozofijski pojam nije propozicionalan. On upućuje na nešto što nije, ali biva/postaje. U tome je razlika između logičkoga iskaza i filozofijskoga pojma. Razlikujući u duhu strukturalizma između langue i parole, Deleuze u razlici sustava jezika i govora filozofijske pojmove nastoji osloboditi pokornoj službi transcendencije. Jezik nije nikad referencijalno zadan nad-jezičnim pravilima logike.

U samom jeziku mora se nalaziti pukotina između onog iskazivoga i neizrecivoga. Je li tijelo kao slika nešto više od te pukotine u biti jezika samoga? Već je Lacan u toj pukotini u biti samoga jezika vidio mogućnost nesvjesne artikulacije simboličkoga obzorja značenja. Pojam je konfiguracija i konstelacija nadolazećih događaja. Deleuzeu su za takvo shvaćanje potrebni uzori u modernoj književnosti kao što su Kafka i Beckett. Obojica unose intervencije u jezik kojim pišu: Kafka u njemačkome s raspuklinom praškoga Židova, a Beckett kao Irac u francuskome u kojem se osjeća irski i engleski. Kafka i Beckett pišu na hermetičkome i heretičkome jeziku „manjine“. Jezik kojim pišu ne iskazuje obzorje svijeta „manjine“. Posve suprotno, to je jezik nadolazećega svijeta decentriranoga subjekta koji piše onako kako misli – iz tijela kao otvorene tamnice jezika. Tijelo bez organa u jeziku se ogleda na taj način što sam jezik ne dopušta ograničavanje u logičke okvire govora. Jezik govori s onu stranu logički zadanih granica govora. Filozofijski pojmovi ne odnose se stoga na zauvijek određeni bitak bića. Bivanje/postajanje u konfiguracijama i konstelacijama događaja podaruje mišljenju i jeziku drukčije mogućnosti kazivanja na stvar samu. U kazivanju na samu stvar sama se Stvar razvija kroz jezik kao singularnost događaja. U književnosti Kafke i Becketta to je razvidno u atmosferi zatvorenosti prostora i preobrazbe bića u tijelo Drugoga, Pojmovi su za Deleuzea čista tvorba singularnosti. (G. Deleuze/F. Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 2005., str. 128-153. Vidi o tome: H. Schmidgen, „Begriffszeichnungen. Über die philosophische Konzeptkunst von Gilles Deleuze“, u: P. Gente/P. Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007., str. 26-53.)

U pojmu tijela bez organa u kojem se stapa Artaudov poetsko-dramski govor i Deleuzeov filozofijski koncept pripadan čistom svijetu imanencije može se vidjeti kamo smjera konceptualna arhitektonika. Za Artauda i za Deleuzea, umjetnika i filozofa, riječ je o misaonoj slici ili slici mišljenja. Za razliku od mentalne slike koja sabire snove, sjećanja, ideje i fantazme, ta je slika pokretno-vremenita i sjedinjuje mentalne slike i žive slike samoga života. Deleuezovo razlikovanje slike-pokreta i slike-vremena u razumijevanju filma čini osnovu ovog razlikovanja mentalnih i pokretno-vremenitih slika. Mentalne su slike kognitivne mape, a pokretno-vremenite slike života kao umjetničkoga događaja u otvorenosti djela samoga. Uzmemo li za primjer film Wima Wendersa Until the End of the World vidjet ćemo kako se podudara odnos mentalnih i pokretno-vremenitih slika. Kao kognitivne mape te se slike prenose u slike umjetnoga života.

Prijenos se ne događa nesvjesno. Iz kognitivnih mapa život sam sebi ispisuje i iščitava znakove na putu. U spomenutom filmu temeljna je opsesija i drama subjekata/aktera u vizualizaciji snova. Želja za vizualizacijom istodobno je i čudovišno strahotni čin transparencije onog što pripada mračnoj tajni – području zabrane i zakona neizrecivoga. Razotkriće „tamne noći nesvjesnoga“ u vizualizaciji snova dovodi do poremećenih društvenih odnosa. Traumatsko iskustvo zapisa snova u životnome tijeku filma pokazuje da razlika sna i jave ili imaginarnoga i realnoga otvara pitanje simboličke konstrukcije umjetnosti. Na toj razini je Lacanova teorija subjekta neprekoračivim horizontom razumijevanja odnosa umjetnosti i života.(C. Braun, Die Stellung des Subjekts: Lacans Psychoanalyse, Parados, Berlin, 2008.) Film kao pokretna slika istinska je onirička umjetnost života. U filmu se briše razlika između sna i jave, iluzije/fikcije i stvarnosti, virtualnoga i aktualnoga. (W. Wenders, „Auf der Suche nach Bildern – Orte sind meine stärksten Bildgeber“, u: C. Maar/H. Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder“, DuMont, 2005.)

Film je ne samo tehničko-tehnologijska forma suvremene umjetnosti nego i pokretna slika života, njegova univerzalna metafora. To je slika koja otvara svijet kao ranu u tijelu. Tijelo bez organa upućuje na imanentni život same slike koju proizvodi svojim vibracijama. Temeljna oznaka života uspostavlja se vođenjem imanencije kao jedinoga „pravoga života“ u tjelesnome prolazu kroz „tisuću razina“. Razdvajanje umjetnosti i života u doba određeno tehno-znanstvenim kôdom postaje nemoguće. Ali sada se brižno valja baviti nesvodivim razlikama umjetničkoga događaja kao života i života kao umjetničkoga događaja. U užem smislu riječi to je razlika između povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća i neoavangarde druge polovine 20. stoljeća.

Razlika i ponavljanje, bivanje/postajanje i vremenitost, događaju se unutar jedinstvenog susreta konstelacija i konfiguracija života. Međutim, problem više nije tek u ontologijskome određenju što jest takav život bez transcendencije. Je li on puko iživljavanje na površini stvari, igra značenja bez označitelja i označenoga, bez obzorja smisla, eksperiment svijeta u kojem tijelo bez organa zahtijeva nešto posve drugo negoli što bi mogla podariti cijela povijest filozofije kao metafizike i cijela povijest umjetnosti kao naratologijsko-ikonologijske drame reprezentacije? Očigledno je da Deleuze već od samoga istraživanja Nietzscheova pojma filozofije i umjetnosti te statusa znakova u Proustovu djelu vidi u umjetnosti konceptualni kaos suvremene filozofije koja se dijalektički ne dokida niti prevladava u znanostima, nego podaruje mjesto razlike (différance) u novoj konstelaciji. Može li se otuda s Deleuzom misliti razliku suvremene umjetnosti spram tehno-znanstvenoga kôda svijeta kao razliku suvremene umjetnosti u događaju samoga života i onoga što je preostalo od „gole imanencije“? Što je to preostalo? I što treba značiti „gola imanencija“?

U svim je koracima Deleuzeova mišljenja, bez razlikovanja tzv. ranoga i kasnoga, razvidna čudesna moć konceptualne arhitektonike. Ona nije kao u Heideggera stvaranje analognih pojmova i kategorija u odnosu na metafizičko mišljenje. Što Deleuze i Guattari nazivaju geofilozofijom ne odnosi se tek na teritorijalnost čovjeka i svijeta u ovozemaljskome okružju i ukorijenjenosti u Zemlji na način planetarnoga nomada. ( G. Deleuze/F. Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 2005., str. 82-110.) Za razliku od Heideggera, Deleuze je suvremenik i suputnik onog krajnje vidljivoga i aktualnoga iz kojeg misli i proizvodi koncepte. Umjetnost sabrana u slikarstvu Bacona i filmovima Godarda očito je posve drukčiji način kojim se filozofija susreće sa životom „gole imanencije“ od Heideggerovih analiza moderne slikovne umjetnosti (Klee – Van Gogh) ili pjesništva (Hölderlin – Georg). Pojmovi zato ne mogu biti analogni metafizičkoj povijesti nego izvedeni iz poetsko-dramsko-mito-znanstvene pustolovine samoga života bez poezije, bez drame, bez mita i bez znanosti. Biti-bez označava samo to da su i poezija i drama i mit i znanost diskurzivno polje života, ali ne i sama snaga života u svojoj nenadomjestivoj i jednokratnoj moći životnosti. Biti-bez označava tu tragičnu pustolovinu stvaranja vlastitosti događaja na teritorijima „puste zemlje“. Deleuzeu su književnost kao i prirodne znanosti jednako bitne za razumijevanje onog što je istinski kriterij imanencije života kao i filozofijski uvid u život sam s onu stranu biologijske zadanosti. „Gola imanencija“ nije istoznačna onome što Agamben u dodiru s Foucaultom naziva „golim životom“ ili iskustvom biopolitičke proizvodnje života bez slobode i duhovnih dispozitiva vođenja ljudske egzistencije. (G. Agamben, Homo Sacer: Die souveräne Macht und das nackte Leben, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) Radi se, naprotiv, o egzistencijalnome iskustvu života. U njemu se samo tijelo pojavljuje kao egzistencijalni sklop života bez ikakve druge pomoći izvana, iznutra, sa strane, odozgo ili odozdo.

Deleuze misli imanenciju kao život ogoljen do srži. To je kraljevstvo površine u igri, užitku i radosti bivanja/postajanja. Deleuzeov filozofijski program na tragu je Nietzschea. U suglasju i dijalogu više negoli filozofijskoj interpretaciji Artaudova kazališta okrutnosti, za razliku od Derridae, Deleuze izvodi postavku da je koncept tijela bez organa mjestom uzvišene ceremonije s onu stranu reprezentacije. A pojam reprezentacije ne pripada ni iskonskome niti suvremenome razumijevanju umjetnosti kao životnoga samopotvrđivanja moći. Umjesto reprezentacije, riječ je u Derridae o prisutnosti žive riječi i utjelovljene slike. Artaudovo kazalište okrutnosti ne zahtijeva nikakvu etiku odgovornosti umjetnika, nego ono što Deleuze i Guattari izvode kao politiku bivanja/postajanja. Radi se samo o zadaći mišljenja unutar gole imanencije života. Tek otuda ethos i politika nisu razdvojena područja, nepomirljivi entiteti. Kada se umjetnost misli u tom sklopu iz životnosti života kao bivanja/postajanja, tada je smrt reprezentacije pretpostavka rađanja novoga događaja slike-tijela u vremenu nadolazeće apokalipse bez kraja.

3. Oslikovljeno vrijeme: virtualni kod filma

Filozofija je za Deleuzea terorija mnogostrukosti. Svaki dio u tom beskrajnome nizu sastavljen je od aktualnih i virtualnih elemenata. (G. Deleuze, „Das Aktuelle und das Virtuelle“, u: P. Gente/P. Weibel (ur.), Gilles Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007., str. 249.) Ako ne postoji čisti aktualni objekt, tada je za Deleuzea obrat u tome što „oblak virtualnih slika“ kruži oko aktualnih objekata u realnome vremenu. Deskriptivne metafore u ovom misaonome sklopu nadomještaju postmetafizički govor analogije. U „oblaku virtualnih slika“ razotkriva se emisija i apsorpcija, stvaranje i destrukcija onog aktualnoga kao stvarnoga. Virtualno nije tek drugi izraz za, kantovski iskazano, modalnu kategoriju mogućnosti. Virtualno u sebi ima mogućnost vječne obnove i beskonačno mnogo načina aktualizacije. Da bi aktualna percepcija svijeta bila mogućom, virtualnost se pokazuje u slikama poput sjećanja. Utoliko je područje virtualnih slika za Deleuzea ono područje u kojem je mogućnost zamišljenoga vremena maksimalna. To vrijeme se ogleda u protijeku struje nesvjesnoga.

U knjizi razgovora o cjelokupnome njegovu mišljenju Deleuze u odgovoru na pitanje postoji li mogućnost „napretka“ u filozofiji i čemu tolika potreba za stvaranjem novih koncepta kaže da postoji slika mišljenja koja se promijenila tijekom duge povijesti. Ta slika nije metodologija nego nešto mnogo dublje – sustav koordinata, dinamike, orijentacija unutar neodredljivoga „plana imanencije“. U tom razgovoru očigledno je da se pod slikom mišljenja „misli“ na ono isto što Heidegger u Bitku i vremenu naziva predontologijskim razumijevanjem bitka. Deleuze, pak, u slici mišljenja vidi ono što filozofija jest kao ono što joj uopće prethodi, ali ne kao ne-filozofijsko, nego kao filozofijsko mišljenje. Kroz sliku mišljenja struji stvaranje koncepata poput pjesama. Stoga nije stvar u „napretku“ filozofije i hiperprodukciji novih koncepata, nego u ispjevavanju kaosa novim zvukovima sukladnim onome što vječno biva/postaje novim. (G. Deleuze, Negotiations, 1979-1990., Columbia University Press, New York, 1995., str. 147-148.)

Virtualnost koja ne prethodi aktualnosti u vremenskome smislu kauzalnoga poretka, već aktualnosti podaruje veću puninu zbilje, takva je slika koja omogućuje da virtualno postane aktualno, a aktualno virtualno. Deleuze aktualno poistovjećuje s postojanjem objekata u prostoru i vremenu, a virtualno je sfera misaonih slika sjećanja i nesvjesnoga. Ali virtualno nikad ne može biti neovisno od „plana imanencije“ koji uključuje virtualno i njegove simultane aktualizacije. Što je za Deleuzea u stvari ono aktualno? To je područje objekta aktualizacije, a ono nije ništa drugo negoli virtualno kao subjekt. (G. Deleuze, „Das Aktualle und das Virtuelle“, isto, str. 250.) Iz iskazanoga proizlazi da je Deleuze platonist u postmodernome ruhu konceptualne arhitektonike. Umjesto nauka o idejama koje tvore cjelokupni svijet stvarnosti, susrećemo se s drukčijim obratom. Virtualno omogućuje aktualno, a slika virtualnosti prethodi aktualnome realnome objektu u prostoru i vremenu. (M. Ott, „Virtualität in Philosophie und Filmtheorie von Gilles Deleuze“, u: P. Gente/P. Weibel (ur.), Gilles Deleuze und di Künste, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007., str. 108.) Nesumnjivo je da u ovom procesu modalna kategorija mogućnosti ili virtualnosti ima primat nad aktualnim.

Ako je tome tako, onda iz Deleuzeove filozofije virtualne aktualnosti mora slijediti nešto krajnje radikalno za „napredak“ ne samo suvremene filozofije, nego i suvremene umjetnosti. Pokušat ću izvesti postavku da je riječ o slikovnome virtualitetu mišljenja kao događaju nadilaženja metafizičkih suprotnosti duha i tijela, onostranoga i ovostranoga, pa čak i temeljne značajke Deleuzove estetike virtualne imanencije svijeta – tijela bez organa. To nadilaženje ne dolazi više iz subjekta (virtualnosti), nego iz aktualnoga objekta u njegovu tjelesnome ustrojstvu životnosti života kao tijela-slike. Oslikovljeno vrijeme suvremenoga doba stoga je proces nedovršenosti virtualne aktualizacije događaja. Ono je beskrajno i beskonačno u procesu singularizacije, a događa se u konstelacijama epohalno jednokratnoga događaja života kao umjetničkoga djela. Razlikovanje aktualnoga objekta i virtualne slike bit će u Deleuzea provedeno u njegovoj teoriji filma s jasnim polazištem u Bergsonovoj filozofiji vremena kao trajanja (durée). (H. Bergson, L’évolution créatrice, Le Press universitaires, Pariz, 1959.)

Objekt se odnosi na materijalnost prostorno određenoga poretka aktualnosti kao punktualnosti u kretanju, a slika na imaterijalnu strukturu zamišljanja (imaginatio), zamjedbe (perceptio) i sjećanja (anamnesis). Virtualna slika, kao što Deleuze upućuje na Bergsona, znači da sjećanje nije aktualna slika opaženoga objekta, nego je riječ o simultanoj egzistenciji aktualnoga opažaja objekta. U tom pogledu sjećanje preuzima funkciju virtualne slike onog što je suvremeno s aktualnim objektom kao s njegovim dvojnikom ili „zrcalnom slikom“. Deleuze sada razvija svoj koncept virtualnosti slike do virtuoznih obrata u analizi modernoga filma kao koncepta slike-vremena. (G. Deleuze, Cinema 2: L’image-Temps. Minuit, Pariz, 1985.) Kada virtualna slika u sebe upija cjelokupni objektni svijet aktualnosti, tada virtualna slika ne postaje aktualnom slikom realnosti. Naprotiv, aktualnost se jedino može razumjeti kao virtualna slika u svojem obličju dvojnika ili „zrcalne slike“. No, ta vječna igra virtualnoga i aktualnoga dovodi do stupnja kristalizacije slike, a to je dovršeni stupanj imanencije u koegzistenciji virtualnoga i aktualnoga. Sada se više ne radi o aktualizaciji. Kristalna slika dovodi do toga da aktualni objekt postaje virtualnom slikom, objekt virtualnošću, slika aktualnom i sve figure su raspoređene na ploči imanencije na taj način što se vrijeme u svojem razlikovanju prošlosti i budućnosti virtualno aktualizira na sljedeći način. Kristalnom slikom sadašnjost zadobiva dimenziju prošle sadašnjosti, a prošlost se pohranjuje ili čuva u sjećanju. Budući da je aktualno ono što je prolazno u sadašnjosti, jasno je otuda da je virtualna prolaznost u tome što je očuvanje prošlosti manje negoli u aktualnosti. Deleuze, na posljetku, izvodi postavku da su ta dva aspekta vremena kao što su aktualna slika sadašnjosti koja prolazi i virtualna slika prošlosti koja je očuvana razdvojena za vrijeme aktualizacije.

No, njihova se razdvojenost pomiruje u razmjeni za vrijeme kristalizacije slike. U ovoj složenoj suigri aktualnoga i virtualnoga očigledno je da sam objekt (aktualno) postaje virtualnom slikom. Tako se vremenski poništava razlika prošlosti i sadašnjosti u očuvanju onoga što je prošlo kao vrijeme nadolazeće sadašnjosti. Virtualna je slika kristalna slika (snova i sjećanja). Ona formalno prethodi aktualnome objektu, ali je stvarno njezina moć u nadolazećem događaju stalne aktualnosti slike-vremena. (G. Deleuze, „Das Aktuelle und das Virtuelle“, isto, str. 252-253. Vidi o tome: D. Tataro, „Gilles Deleuze’s Bergsonian Film Project“, http://www.horschamp.qc.ca/9903/offscreen_essays/deleuze2.html, March 31, 1999.i S. Posman, „Where Has Gertrud(e) Gone? Gertrude Stein’s Cinematic Journey from Movement-Image to Time-Image“, u: E. W. Holland/D. W. Smith/C. J. Stivale (ur.), Gilles Deleuze: Image and Text, Continuum, London, 2009., str. 41-62.) Vrijeme je, dakle, za Deleuzea nedovršeno područje kristalizacije materije (kretanja) i sjećanja u slikama. U filmu kao paradigmatskoj formi suvremene umjetnosti ne radi se o iluziji i fikciji realnoga ili pak o vjerodostojnome „prikazivanju“ i „predstavljanju“ realnoga. Film je oslikovljeno vrijeme u procesu nedovršenosti svijeta kao događaja čiste imanencije.

Razdioba slika u mediju filma na sliku-pokret i sliku-vrijeme odgovara po nakani Bergsonovoj razdiobi materije i sjećanja. Slika-vrijeme koja, prema Deleuzeu, razlikuje moderni europski film od američkoga (klasičnoga) s primatom akcije i slike-pokreta, jest upravo ta kristalna slika koja sabire virtualno u aktualnome i obratno. Kristalnom se slikom može odrediti granično područje virtualno-aktualnoga. Za Deleuzea se u modernome filmu kao konceptu događaja svijeta radi o kristalnoj slici koja nadilazi opreke virtualno-aktualno, ali ne tako da ih dokida. Film nikad ne prikazuje/predstavlja stvaran život čak i u slučaju tzv. dokumentarnoga filma. Kristalnom slikom se sadašnjost i prošlost čuvaju na višoj razini slikovne vremenitosti samoga filma kao umjetničkoga života pokretne slike u vremenu. Može se pokazati da Deleuzeov koncept filma kao slike-vremena fluktuira između aktualnoga i virtualnoga, povezujući i miješajući mentalno i fizičko vrijeme, aktualno i virtualno, a ponekad je obilježeno nesumjerljivim prostornim i vremenskim svezama između sekvenci. (D. N. Rodowick, Gilles Deleuze’s Time Machine, Duke University Press, Durham – London, 1997., str. 79-118.)

U preuzimanju Bergsonovih pojmova, koji luči između dva tipa sjećanja – habitualnoga sjećanja i čistoga pamćenja – Deleuze uvodi i treći tip u svoj koncept modernoga filma kao slike-vremena. To je nenamjerno sjećanje ili neintencionalni (nesvjesni) protijek sjećanja kao pamćenja. Habitualno sjećanje ima pragmatičku vrijednost jer se odnosi na situacije iz aktualnosti. Čisto pamćenje je svijest koja reflektira aktualnost i nošena je virtualnim slikama. Treći tip koji posebno naglašava Deleuze nije ni habitualno sjećanje niti čisto pamćenje, već raskol u samome sjećanju i raspor u samome pamćenju kao takvome. U samome početku europskoga filma znakovito je da su scene filmskih uradaka bile natopljene takvim oblicima spoznaje onog čudovišnoga u strukturi svijesti poput amnezije, hipnoze, halucinacije, ludila, apokaliptičkih vizija, košmara i snova u nadrealističkome pokretu, dadaizmu, futurizmu, konstruktivizmu i psihoanalizi.

Neki će interpreti Deleuzea nastojati ovaj tip slike-vremena povezati s filozofijskim konceptom filmova Tarkovskoga u ostvarenjima kao što su Solaris, Zrcalo i Nostalgija. To nije sporno. Ali jest kada se Deleuzeovi koncepti kao deskriptivne metafore primjenjuju u analizama raznolikih autorskih filmova Rossellinija, Wellesa, Resnaisa, Tarkovskoga bez jasne metodičke razlike (différance) virtualnoga i aktualnoga. Deleuze u analizi Godardovih filmova izvodi preciznu klasifikaciju slika. To je posebno važno za promišljanje odnosa između kretanja i vremena, kako Bergson povezuje fotografiju i filmsko kretanje. Budući da je riječ o tehničko-tehnološkim značajkama novoga medija u kojem virtualnost događaja određuje strukturu objekta, tada se klasifikacija slika mora pokazati odlučnom za svako moguće tumačenje umjetničkih uradaka filmskih autora na temelju Deleuzeove filozofije slike-vremena. Iz Godardovih refleksija o filmu i samih filmova Deleuze izvodi četiri tipa slike.

(1) Postoje slike, a stvari su same slike. To znači da to nisu slike nastale iz mozga, jer mentalne su slike samo jedan tip slika. Zato nema razlike između slika, stvari i filma.

(2) Slike posjeduju svoj unutarnji prostor i mogu se razumjeti samo iznutra. U jazu između akcija i reakcija koje proizvode više nije važno što postoji izvan samih slika.

(3) Postoje auralne slike koje nemaju prioritet i ne prethode drugim slikama. No, takve slike posjeduju nešto drugo i drukčije od uobičajenih slika: ideje, značenja, jezik, ekspresivne aspekte. Auralne su slike u stanju dohvatiti druge slike ili niz drugih slika budući da djeluju kao ideje uklopljene u slike i zvukovne valove. Na taj način određuju našu percepciju. U filmskom jeziku pokazuje se da netko polazi od izvanjskih slika do percepcija, a netko od ideja do percepcija.

(4) Godard je za Deleuzea umjetnik-filozof, koji djeluje s „riječima i slikama“ u dva smjera. Jedan je naspram izvanjskih slika, stvarajući percepciju jednaku slici, a s druge strane podarujući jeziku zvukovnu moć slike. Auralne slike imaju adekvat u zvukovnoj glazbi riječi. (.Deleuze, Negotiations, 1979-1990., Columbia University Press, New York, 1995., str. 43-44. i J.-L. Godard, „Le Grand Esroc – Der grosse Betrüger“, u: P. Gente/P. Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007., str. 121-133.)

Sva četiri tipa (filmske) slike proizlaze iz kristalne slike ili slike-kristala. Podsjetimo li se da Deleuze stvara filozofijske koncepte kao svojevrsne kognitivne mape u funkciji deskriptivnih metafora, uvidjet ćemo kamo smjera ovaj vodeći poetsko-estetski koncept filma. Očito da se njime nastoji produbiti nešto iznimno. U povijesti umjetnosti kao disciplini pojam je stila imao značenje estetskoga kôda epohe. Implozija stilova u modernoj umjetnosti na njezinom ishodu u prvoj polovini 20. stoljeća, ne samo u vizualnim umjetnostima nego i u književnosti, istodobno je značila usmjerenost interpretacije umjetničkoga djela spram individualne navlastitosti umjetnika. Od Cézannea do Dalíja ili od Baudelairea do Pessoe takav se pristup orijentirao na nekovrsnu profanaciju romantičkoga pojma genija s njegovim jedinstvenim stilom koji poput aure kruži oko djela i tvori širu stilsku zajednicu.

Deleuze deskiptivnom metaforom slike-kristala ili kristalne slike stvara okvir za estetsko stiliziranje jedinstvenosti filmskih slikotvorevina. Kinematičko vrijeme sabrano u slikama kao kristalima pokazuje da se sam život kao umjetnički događaj raspada na dvije komplementarne slike: sliku-pokret i sliku-vrijeme. U prvoj je riječ o akcionizmu mehaničkoga tijela (američki film akcije), a u drugoj o konceptualizmu virtualnoga tijela auralne slike (europski film kontemplativne atrakcije). Nesvodiva razlika (différance) tih dviju konceptualnih slika suvremene umjetnosti filma proizlazi iz različite ukorijenjenosti u jezik kao artikulirani poredak značenja. Jezik slikovne akcije zahtijeva poredak vremenske sukcesije tijela, dok jezik slikovne atrakcije iziskuje primat virtualnih slika kao ideja, sjećanja, traumatskoga iskustva tijela u pokretu.

Dualizam materije i sjećanja u Bergsona produžuje se u dualizmu slike-pokreta i slike-vremena u Deleuzeovom razumijevanju filma kao estetske imanencije života. Zato je i mogao kazati da je filmska umjetnost suvremenoga doba pitanje vjere u svijet, a ne estetsko pitanje promjene umjetničke forme i predmeta. Pravo je pitanje je li takav neobergsonovski dualizam drugim sredstvima nužan za analizu filma iz perspektive događaja slike-tijela samoga života? Kad tako pitamo mislimo ponajprije na to da je Deleuze u svojoj filozofiji virtualnosti događaja život shvatio implicitno kao kristalizaciju slika u tijelu bez organa. Aktualnost je zamijenila modalnu kategoriju zbilje, a virtualnost modalnu kategoriju mogućnosti. Naravno, to je samorazumljivo zbog kritike transcendentalnoga izvora novovjekovne metafizike u Kanta i Hegela. Ali ako se virtualnost i aktualnost misle u recipročnome odnosu koherencije, uz primat virtualnoga, problem nastaje kada se iz položaja aktualnoga objekta život shvati kao rasprskavanje virtualnih slika, odnosno, kada se aktualnost ispuni auralnim i kristalnim slikama kinematičke energije suvremene umjetnosti. Deleuze je to najradikalnije promislio i otvorio kao glavno pitanje suvremene umjetnosti uopće. Riječ je o području snova i traumatskih fantazmi. Iz njihove mračne noći nesvjesnoga filmom se nastoji doseći stapanje virtualnoga s aktualnim.

Svi veliki filmski redatelji – Tarkovski, Kurosawa, Bergman, Wenders, Lynch, von Trier, Tarr – filmom su željeli dospjeti do posljednje zone života i smrti tijela samoga u novom začaravajućem mediju. Ne naziva se slučajno kinematografska umjetnost tvornicom snova. Virtualne slike su kinematičke slike kristalizacije snova kao apsolutnoga događaja drugoga života različitoga od „gole imanencije“ aktualnosti. Snovi protječu poput rijeke u virtualnoj povijesti života kao umjetnosti. Onirička „priroda“ filma nužno se ogleda u svijetu dvojnosti. S jedne je strane singularnost aktualnoga života, a s druge virtualna slikovnost vremena u snovima. Film ne prevladava niti nadilazi tu ontologijsko-životnu razliku aktualnosti i virtualnosti. Deleuze u raspravu uvodi razlikovanje racionalno/iracionalnoga reza. Bergsonov je utjecaj i ovdje razvidan u potpunosti. Kao što kod Bergsona postoji razlika između intelekta i intuicije, tako u Deleuzeovoj analizi „estetike“ filma postoji razlika između racionalne i iracionalne strukture reza u materiji i formi vremena filmskih slika. Intelekt je u Bergsona povezan s materijom i uprostorenim vremenom. Intuicija je, pak, u tijesnoj svezi sa životom kao trajanjem.

U Deleuza je riječ o racionalnosti kao proizvodnji koncepata, simbola, apstrakcije, analize i fragmentacije. Intuicija je izvorna spoznaja života u trajanju neposredne sadašnjosti. Zato se koncept slike-vremena odnosi na virtualno-aktualno odvijanje trajanja u filmu. Slika-pokret, pak, ukazuje na neizravnu reprezentaciju vremena putem kretanja. Materijalnost filma njegova je racionalna „priroda“ montažiranja sekvenci pokreta, Virtualnost slike-vremena je iracionalnost koja ne odgovara reprezentaciji stvarnosti, nego se odnosi na vlastiti medij vremena kao trajanja.

Začudni bergsonovski dualizam u Deleuzea je postao produktivna misao razlike (différance). Kretanje i vrijeme tvore ontologijsko-temporalnu strukturu filma kao oslikotvorenoga događaja života. Umjesto pripovijedanja „velikih priča“ povijesti u mediju filma, susrećemo se s konceptualnim obratom cijele povijesti umjetnosti. Sada događaj slike-vremena u trajanju virtualnoga života slika određuje strukturu djela. Ne postoji više mogućnost da se Bog reprezentira u govoru-pismu-slici transcendencije. Film je događaj virtualne imanencije snova u aktualizaciji traumatskih iskustava života. Kao hipnotički medij halucinacija i opsjena film se događa u prostoru auratske svetkovine modernoga doba. Zamračena dvorana sukladna je tamnoj komori u kojoj se razvija fotografska slika. Vjera u filmsko insceniranje svijeta u suvremeno doba nadomješta vjeru u svijet božanskoga misterija utjelovljenja. Može se opravdano reći da je Bog u modernome mediju slike-pokreta kao predmetnoga slikarstva umro na križu nepredmetnosti. Ali u mediju slike-vremena suvremenoga filma virtualna transcendencija božanske prisutnosti/odsutnosti uistinu je živa.

Sjetimo se samo filmova Tarkovskoga Žrtvovanje ili Lars von Trierova Antikrista. Zašto je tome tako? Slikarstvo zacijelo ima drukčije poimanje pokreta i vremena. Koncept slike tijekom povijesti slikarstva na Zapadu se mijenjao od mimetičkoga do reprezentacijskoga. Stoga je živo ono slikarstvo koje nadilazi granice predstavljivosti te uvodi u posve novu paradigmu tehnologijski proizvedenih slika (fotografija i film). Paradoks je u tome što je život slike kao akcije-atrakcije u smislu pokreta i vremena trajanja u neposrednoj sadašnjosti proizveden tehnologijski. Tek kada je filmom život zakoračio u sliku zbiljskoga kretanja postalo je moguće oživjeti ideju Boga. Ali ne više kao priču, nego kao koncept slikovnoga događaja samoga virtualno-aktualnoga života. Taj višak oniričkoga u filmu proizlazi iz njegove virtualne „prirode“. Prijepis snova na filmsku traku odgovara životnome rukopisu u neposrednoj sadašnjosti trajanja. Umjesto psihoanalitičkoga razjašnjenja misterija snova, Deleuzeu su mnogo važniji epistemologijski obrati u biti same umjetnosti s nadolaskom virtualno-aktualne sfere u kojoj slika-vrijeme postaje kristalnom slikom snova. Život u virtualnoj slikovnosti jedinstveni je film. Njegov se događaj odvija u konstelaciji i konfiguraciji snova. Kao što je Pessoa takav onirički labirint nematerijalnih znakova odredio jedinom zbiljom istinskoga života, tako se u iskupljenju imanencije života pred dugovjekom vladavinom božanske (ne)milosti jezik upisivao u tijelo bez organa kao njegov jedino ovlašteni gospodar-tumač. Ta je diskurzivna diktatura dovršena.

U svijetu kao događaju virtualnosti bez jedinstvene aure izvornika, sam se život tijela više ne upisuje u jezik. Suvremena umjetnost u svojim vibracijama kaosa lebdi s onu stranu razdvojenih područja jezika-pisma-slike. Naspram „zagonetnih sila umjetničkoga djela“ stoji samo nešto još zagonetnije od umjetničkoga događaja pretvorenog u djelo. Ono što je preostalo od filozofije kao konceptualne arhitektonike nije ples s mnogostrukošću kaosa u magmi i pepelu iz kojeg nastaje/nestaje sav život i sva umjetnost kao konačno u beskonačnome. Preostalo vrijeme virtualnoga događaja slike svijetli u kristalnim objektima tijela bez aure, kao u završnim prizorima filma Andreja Tarkovskoga Nostalgija, kad u među-prostor između uzvišenih zdanja dvorca, jezera i krajolika beskrajne samoće stvari padaju krupne pahulje snijega, ta kristalna bjelina čiste slike ništavila.

Preostalo vrijeme oslikovljeno je zauvijek u svojoj nužnoj nedovršenosti.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026