Copyright ©2026 Žarko Paić

Simulakrum i razlika

O shvaćanju „novoga“

May 11, 2025
Simulakrum i razlika
Gilles Deleuze

1. Modernost ili o mehaničkome i stereotipnom

U „Predgovoru“ za svoje temeljno djelo Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) Gilles Deleuze već na početku drugoga odjeljka pokušava pokazati „razliku“ između onoga što Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) naziva „ontologijskom razlikom“ i „strukturalizma“, koji se pokazuje u svojoj „biti“ krajnje anti-hegelijanski usmjeren. To, pak, znači da se umjesto razlike i ponavljanja unutar dijalektički shvaćenoga totaliteta kao sinteze dokinutih suprotnosti i proturječja (Aufhebung), razlika ne izvodi kao negacija afirmacije bitka. Nasuprot ovome primatu identiteta iz kojeg onda proizlazi razlika samo kao negativ i reprezentacija „bitka“ (onog Istoga), Deleuze uspostavlja temeljni „postulat“ na sljedeći način:

„Moderni svijet jest svijet simulakruma. Čovjek ne postoji od Boga, identitet subjekta ne proizlazi iz supstancije. Svi su identiteti samo simulirani, proizvedeni kao optički “efekt”, dubljom igrom koja je razlika i ponavljanje. Želimo misliti razliku u sebi-samoj i odnos različitoga s različitim,neovisnim oblicima predstavljanja koji se vraćaju u Isto i odlaze vraćajući se s negativnim. (…) Naš moderni život jest onaj koji se odvija s mnogo mehaničkih ponavljanja, stereotipa, izvan nas i unutar nas, iz čega neprestano stvaramo male razlike, varijante i modifikacije.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 1968/2015, 12. izd., str. 1-29.)

Ovdje nam nije nakana pokazivati kako se i u dijagnozi tzv. modernoga svijeta razlikuju u pristupima Heidegger i Deleuze. Dostatno je tek kazati da je Heidegger skovao iz njemačkoga jezika izraz koji ontologijski određuje egzistencijalni način zajedničkoga bitka (Mit-Sein) kao nadilaženja banalnosti onoga „bezličnog se“ (Das Man). Ovo je bio njegov izraz za vođenje „života“ u masovnome industrijskom društvu na način nepravosti ili neautentičnosti. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1977., str. 168-173.) Svakodnevica uistinu prisiljava „čovjeka“ da profanira svoje uzvišene sposobnosti u dohvaćanju smisla bitka. Razlog je, dakako, taj što se vladavina mase kao broja i moći izvršenja tehničkoga naloga suprotstavlja ljudskim mogućnostima mitopoetske egzistencije. Jer za Heideggera je uskoro postao odlučujući Hölderlinov stih kako pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji (dichterisch wohnet der Mensch auf diese Erde). (Martin Heidegger, „…dichterisch wohnet der Mensch…u: Vorträge und Aufsätze, GA, sv. 7, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000., str. 189-210.)

Posve je samorazumljivo da takvih romantičnih postavki nećemo naći u Deleuzea, iako je neporeciva njegova sklonost umjetnosti u okviru filozofijskoga promišljanja suvremenosti. Nema, međutim, nikakve dvojbe da je analiza svakodnevnosti „života“ u masovnim društvima ona koja polazi od pretpostavke da se ljudska egzistencija, kao i čitav prirodni okoliš, nalaze u izazovima sve veće tehnifikacije i tehnologizacije mišljenja i bitka. Deleuzeova knjiga Razlika i ponavljanje u tom je smislu ne samo anti-hegelijanska po ontologijskome određenju. Ona je na pradoksalan i aporetičan način bliska i udaljena od Heideggerovih promišljanja „bitka i vremena“. Ako je, dakle, „moderni život“ onaj koji zahtijeva sve veću kvantifikaciju, mehaničko ponavljanje operacija u proizvodnji i svakodnevnome opstanku, onda je za Deleuzea važno pokazati kako i zašto se ova „moderna sudbina“ ne mora nužno pojaviti u stanju „zapalosti“ i „neautentičnosti“ kao što je to očigledno Heideggerov uvid. Mehaničko i stereotipno su značajke onoga što nastaje iz ponavljanja koje ne stvara „razliku“, već je proizvod nekog nadređenoga identiteta.

No, ono što je „otkriće“ koje Deleuze uvodi u svoju „ontologiju postajanja“ (devenir), može se iskazati time što ono što se ponavlja kao simulakrum ima mogućnosti nastanka „novoga“. Drugim riječima, moderni svijet ne bi uopće bio to što jest, naime moderan, bez razlike i ponavljanja u samoj biti razlikovnoga ponavljanja. Nasuprot drevnoj metafizici Elejaca prema kojoj se ponavljanje uvijek odnosi na ono Isto ili bitak koji se ne kreće, te je otuda primat vremenske dimenzije ili ekstaze prošlosti mjerodavno razumijevanje vremena u iskonu Grka, moderno shvaćanje vremena jest ono koje s Bergsonom uvodi trajanje (durée). U kontinuumu događanja na planu ponavljanja kao svagda novih zbivanja kontingentnih stanja materije protječe vrijeme. To znači da se ponavljanje više ne odnosi na Isto ili bitak, već na razliku ili mnoštvo (multiplicité). No, ono ne zamjenjuje Jedno. Naprotiv, događa se u heterogenosti sklopova univoknosti bitka. Vrijeme u svojoj dimenzionalnosti koje odgovara modernome onto-kronologijskom obratu usmjerava se spram budućnosti. Kada sve to imamo u vidu, nije li uistinu naizgled začuđujuće, pa čak i ekscentrično, da stajalište koje zauzima Deleuze u Razlici i ponavljanju jest ono prema kojem se koncepti „čiste razlike i složenoga ponavljanja“ pojavljuju tako što „vječno decentriranje razlike odgovara bitkovnome razmještanju i prerušavanju u ponavljanju“? ( Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 2.) U mehaničkome ponavljanju i stereotipnim radnjama i učincima očito postoji druga vrsta „pravilnosti“, pa čak i „zakona“ no što je to uobičajena predstava o vremenskom karakteru „vječne sadašnjosti“ (nuns stanc), koja izaziva psiho-ontički učinak dosade. Što se događa u simulakrumu s obzirom na razliku i ponavljanje?

Na prvi pogled, riječ je o onome što nema karakter „zbilje“. Umjesto toga nosi značajke krivotvorine ili oponašanja prave zbilje. Svaki je simulakrum u metafizičkome razumijevanju razlike bitka i bića, ideje i pojave, nužno izveden iz „privida“ (Schein). Kada se razlika izvodi iz identiteta bitka, onda je ponavljanje „nužno“ značajka pravoga ili autentičnog vremena. Stoga je unaprijed jasno kako oboje, razlika kao bitak i ponavljanje kao vrijeme, iziskuju razlikovanje onoga „što“ nešto jest i „kako“ se ono događa u protijeku vremena (quiddittas vs. quoddittas). No, Deleuze pokazuje u „Predgovoru“ da se iz simulakruma mora izvesti postavka da se razlika razlikuje, a ponavljanje se ponavlja samo iz onoga što nije negacija, jer bi to inače bila potvrda vjerodostojnosti Hegelove spekulativne dijalektike. Varijacije, modifikacije, te sitne, male promjene u identitetu nekog bića kao vrste, primjerice u složenim procesima evolucije primata, dokazuju, pak, da se ono Isto ne može tek modificirati na taj način da „isto“ ostane uvijek isto bez razlike. Naprotiv, u simulakrumu se skriva tajna singularne individuacije. Upravo ona određuje kako će i u kojem sklopu nastati neka promjena ne više istoga kao istog, već razlike kao razlike. „Mehaničko“ i „stereotipno“ ne moraju biti nužno atributi „dosadnoga“ procesa odvijanja nečeg u kružnome gibanju jednog te istoga. Uostalom, Deleuze je ovo iscrpno tematizirao u nastojanju da shvati Nietzschea s njegovom vodećom mišlju o vječnome ponovnom vraćanju. Dospio je do postavke da se ovo vraćanje ne odnosi na ono Isto što se vraća bez razlike, već da razlika kao razlika daje Istome karakter „vječno novoga“. Razlika i drugost proizlaze iz kruga. U njemu se beskonačnost i vječnost ne misle stoga kao monotona vrtnja bez mogućnosti „obrata“, „okreta“ i „zaokreta“ u biti kruga odnosno u „biti metafizike kao nihilizma“. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, PUF, Pariz, 1962.)

Zašto je važno razlikovati unutar razlike i ponavljati unutar ponavljanja kao vremena u ireverzibilnoj reverzibilnosti? Deleuze na to pitanje u „Predgovoru“ odgovara da je

„najveća opasnost pada u reprezentaciju lijepe duše….koja kaže: mi smo različiti, ali nismo suprotni“. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 2.)

I stoga toliko paradoksalan i jedino nužan put koji se pokazuje kao prekid s transcendentalnom iluzijom identiteta bitka. Sada dolazi do priznanja kako je empirizam s Humeom ono što se suprotstavlja svakom konceptu. Ali ne polazeći od iskustva kao prerušenoga „uma“ u smislu refleksivnog cogita, već od nastojanja da prije konceptualiziranja „zbilje“ otvori mogućnost njezine složene tematizacije i problematizacije. Na zasadama Nietzschea, čitav se napor Deleuzea s otkrićem simulakruma kao područja razlike, a ne puke simulacije zbilje, odvija u alternativi vladajućem smjeru metafizike. Budući da je metafizika „nužno“ ono mišljenje koje misli bitak kao prisutnost u smislu vječnosti i nepromjenljivosti, za Deleuzea imperativ „moderne filozofije“ predstavlja zaokret od svake moguće i buduće „filozofije povijesti“. Zaokret se zbiva u smjeru „neistodobnosti“ (intempestive). Još „konkretnije“, to znači da umjesto partikularnosti kao empirijskih danosti, te univerzalnosti kao apstrakcije, valja otvoriti put koji pretpostavlja uvjerenje

„da su u svijetu individuacije neosobne, a singularnosti pred-individualne.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 4.)

Na putu „novoga“, filozofija kakvu predlaže u svojim bitnim dosezima Deleuze, a to osobito vrijedi za njegova dva glavna djela krajem 1960-ih godina Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) i Logika smisla (Logique du sens), mora se razračunati s nasljeđem platonizma čiji je vrhunac Hegelova misao totaliteta i vladavine apsoluta u povijesti. Simulakrum je, dakle, nedvojbeno metafizički pojam s podrijetlom u Platona. Ali istinsko mu je rodno mjesto ono koje u modernoj filozofiji ponajprije određuje strogo ontologijski Gilles Deleuze, potom Pierre Klossowski, (Pierre Klossowski, Nietzsche et le Cercle Vicieux, Mercure de France, Pariz, 1969.) te naposljetku Jean Baudrillard. (Jean Baudrillard, L’échange symbolique et la mort, Gallimard, Pariz, 1976.; Jean Baudrillard, Simulacres et simulation, Galilée, Pariz, 1985.)

2. Što je to ─ simulakrum?

Što je to ─ simulakrum? Nesumnjivo, riječ je o pojmu koji se odnosi na slikovno-figurativno mišljenje. U stanovitome pogledu može se čak kazati da je posrijedi složeni jezik metafora i samopokazivanja fenomena koji su nevidljivi, ili se nalaze u onom što tradicionalno od Platona nazivamo fantazmatskim područjem značenja. U Platona je na djelu razlikovanje između dvije vrste „slika“ (eidola): (1) „kopije“ (eikones) u kojima vidimo unutarnju nalikovinu s idejnim ili idealnim modelom i (2) „simulakruma“ (phantasmata) u kojima imamo prividnu nalikovinu s izvornikom, ali je posrijedi bitna devijacija u odnosu spram prvotoga ili izvornog. Na taj način, kao što to precizno pokazuje u tumačenju David W. Smith, susrećemo dvostruke „slike-idole“: ikoničke kopije i fantastične simulakrume. (Vidi o tome: Daniel W. Smith, „The concept of the simulacrum: Deleuze and the overturning of Platonism“, Continental Philosophy Review (2006) DOI: 10.1007/s11007-006-3305-8 https://philarchive.org/archive/SMITCO-5v1) Međutim, slikovno-figurativno mišljenje ne može ipak iscrpiti pojam simulakruma, jer bi to značilo onda da se pojam slike razumije iz metafizičke tradicije prikazivanja (mimesis) i predstavljanja (repraesentatio), a figuralnost iz povijesno-umjetničkoga određenja onog što pripada biti ljudskog lika na slici u razlici spram apstraktnih motiva i tema (mrlje, crte). Za Deleuzea u Razlici i ponavljanju simulakrum ima iznimno važnu zadaću u razjašnjenju nizova ponavljanja. U „Zaključku“ pronalazimo niz sintetičkih definicija i određenja njegova zagonetnoga mjesta u razumijevanju „bitka“ i „vremena“, govoreći hajdegerijanskim pojmovljem. Deleuze kaže, naime, da je

simulakrum ovaj sustav ili ono razlikovno koje se odnosi različito polazeći od same razlike. Ovi su sustavi intenzivni: oni se nalaze duboko u u naravi intenzivnih kvantiteta, koji ulaze precizno u komunikaciju sa svojim razlikama. (…) Ukratko, sustav simulakruma može se opisati uz pomoć shvaćanja, koji se sa svoje strane čine odveć različitim kategorijama reprezentacije: (1) dubina, spatium, ili organizirajući intenziteti; (2) disparatni nizovi koji oblikuju borbe individuacije koja crta (pojedinačne čimbenike); (3) „tamni prekursor“ koji se upoznaje u komunikaciji; (4) spojnice, unutarnje rezonancije, kretanja snaga u nastajanju; (5) konstitucija pasivnoga sebstva i subjekata „ličinki“ u sustavu, te formacija čistih prostorno-vremenskih dinamizama; (6) kvalitete i proširenja, vrste i dijelovi koji u dvostrukoj diferencijaciji oblikuju sustav i koji prekrivaju prethodne faktore; (7) središta zastiranja koja svjedoče ustrajno o trajnosti ovih faktora u razvijenome svijetu opsežnih kvaliteta. Sustav simulakruma potvrđuje divergenciju i decentriranje: samo jedinstvo, sama konvergencija svih nizova jest informacijski kaos…“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 355-356.)

Iz ove „kaotične strukture“ mišljenja koje Deleuze virtuozno navodi kroz sedam značajki „sustava simulakruma“, razaznajemo kako se „kategorije reprezentacije“ samo uvjetno mogu tako nazivati. Jer ono što „predstavlja“ nešto kao postajanje (devenir), neprestano je u stanju promjene kao modifikacije i transformacije. Zato simulakrum nije precizno imenovati „kategorijama reprezentacije“, već su to empirijski pojmovi koji pripadaju vremenskome nizu umjesto onoga što Heidegger naziva „topologijom bitka“ (Topologie des Seins). Vidimo da otpada oznaka kako simulakrum jest ono slično s izvornikom, koje nema atribut „zbiljskoga“, već samo „prividnog“. Naravno, otpada u smislu metafizike prisutnosti i vladavine transcendentalnih načela uma ili subjekta nad pojavnim svijetom. Kada umjesto takvog „vertikalnoga“ načina mišljenja ulazimo u „horizontalno“, onda su „dubina, spatium ili organizirajući intenziteti“ sve drugo a ne prostorne značajke onoga što postoji već uvijek kao „prostor“ u smislu Newtonovoga „kontejnera“ za objekte. Ništa ne postoji bez postajanja (devenir). Nastajanje „novoga“ u procesu postajanja drugim i različitim proizlazi iz biti same razlike, a ne identiteta. Stoga se za razliku od slučaja Warholove Marilyn u nizu pojavljivanja uvijek radi o razlikama koje nemaju svoj „prvotni izvor“, već su virtualna aktualizacija stanja u sklopu, a nisu rezultat beskonačnoga niza onog „Istog“ kao puke modifikacije i varijacije. (Vidi o tome: James Williams, Gilles Deleuze’s Difference and Repetition: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2005., str. 27.)

Posljednja rečenica koju smo naveli iz „Zaključka“ knjige Razlika i ponavljanje zaslužuje posebnu pozornost u ovome razmatranju. Kada, dakle, Deleuze kaže da „informacijski kaos“ nastaje iz „konvergencije svih nizova“ to nije ništa drugo negoli problem s „logikom simulakruma“ koja djeluje posve drukčije i na drugim „temeljima“ od „logike bitka“ kao spekulativne dijalektike u Hegela. Simulakrum ne može biti ništa „sustavno“. Ali ne može se, isto tako, ni pojaviti kao ono singularno bez niza ponavljanja, pa se stoga samo „čini“ da je sve to nešto „sustavno“ u djelovanju. Uostalom, Deleuze i uzima ovaj „pojam“ u središte svojih analiza moderne filozofije kao ontologije jer ukazuje na fluidnost i metamorfnost same „zbilje“. Protiv „ontologije realizma“ pojam bi simulakruma trebao biti zoran dokaz onog ničeanski izvedenoga načela da se život u njegovoj moći individuacije „priviđa“ kao odnos poretka i kaosa. No, jasno je da to „priviđanje“ ne pripada ni u kakvu obmanu ili sljepilo osjetila. Ono što se samo „priviđa“ ne proizlazi iz laži ili ne-istine osjetila, već iz toga što nešto kao nešto, primjerice tzv. optička varka može sugerirati da nešto postoji o-sebi (an-sich), iako je to ne-istina kada se razlože uvjeti mogućnosti privida kao takvoga.

Simulakrum se mora razumjeti izvan „logike privida“. Razlog leži u tome što život ne može biti rezultat vladavine Univerzalija i Transcendentalija nad partikularnim elementima onoga što ima značajke „iznimke“, te je usto „malo“ naspram „velikoga“ u kvantitativnome i kvalitativnom smislu. Ponavljanje niza koji se shvaća kao „varijacija stvari“ nikad se ne smije shvatiti iz poretka aktualnih stvari. Zašto? Iz jednostavnog razloga što bi to značilo da postoji neki apriorno i objektivno postojeći identitet. Simulakrum, doduše, ima izravne sveze s nalikovanjem i sličnošću s „izvornikom“. Ali to vrijedi samo onda kada je poredak stvari takav da se „čini“ kako je varijacija uvijek smisleno kretanje bitka kao postajanja (devenir) u mišljenju kao ponavljanju u sintezi vremena. Deleuze taj ontologijski problem nastoji razriješiti tako što simulakrum postavlja u odnos spram one „čiste razlike“ koja se, samo uvjetno govoreći, mora shvatiti kvazi-transcendentalno poput stvari-o-sebi (Ding-an-sich). To je, načelo istovjetnih sličnosti. Budući da bi sve završilo s logikom kopiranja Istoga, umjesto toga, simulakrum valja odrediti kao ono što se ne može razumjeti negacijom afirmacije i pozitivnosti bitka bića (aliquid ens). Iz produktivnoga kloniranja onoga što ne postoji samo o-sebi u svijetu kao takvome nastaje „bit“ simulakruma. Vidimo, osim toga, da ne postoji niti neka apriorno postojeća supstancija i esencija stvari. U tom smislu postaje bjelodano da simulakrum ne označava kopiju stvari u smislu sličnosti s izvornikom. S onu stranu procesa kopiranja, kakav se pojavljuje u mehaničkoj tehnologiji stroja do pojave kompjutora u drugoj polovini 20. stoljeća, pa otuda Deleuze spominje u „Predgovoru“ Razlike i ponavljanja ono „mehaničko“ i ono „stereotipno“, ovdje se susrećemo s posve „novim“ shvaćanjem novoga. Model identiteta bitka kao postojanoga i vječnog se „briše“, te na njegovo mjesto zasjeda paradigma razlike kao postajanja mnoštva (kontingencija) i Drugoga (singularnosti). Dubina i spatium kao organizirajući intenziteti upućuju na strukturu promjene stanja u sklopu događaja. Jer kada u „prostoru“ više nema bitka, bića i biti čovjeka, na čemu je ustrajno počivala zapadnjačka metafizika=ontologija, tada više nije moguće misliti „o“ nečemu kao nečemu bez „nasilja“, odnosno „stvaralačkoga razaranja“ ovog svijeta kakav se vijekovima smatrao savršenim i gotovo nerazorivim.

Što iz svega slijedi jest da Deleuze pokazuje kako simulakrum nije vodeći pojam njegove „filozofije postajanja“, jer bi to bilo samo uvjetno ono što nastaje iz „obrata platonizma“ kao metafizike, pa bi „prividna zbilja“ Ideje ili Apsoluta postala „zbiljskim prividom“ simulakruma kao načela „imanentne transcendencije“. Ako, kako je to Deleuze u „Predgovoru“ Razlike i ponavljanja jasno istaknuo, simulakrum ima za modernu filozofiju značenje novog „etera“ svijeta mehaničkoga kretanja i vladavine stereotipa, tada se mora njegovo ontologijsko mjesto odrediti upravo iz „logike ponavljanja“. Posrijedi je, dakako, ponavljanje razlike kao „čiste razlike“. Što ovo drugo znači negoli da bitak više nije određen vremenom kao horizontom njegova „pojavljivanja“ u autentičnome ili nepravom smislu. Umjesto „horizonta“ pojavljivanja bitka u vremenu, sa simulakrumom se suočavamo kao s imanentnom granicom nizova slikovno-figurativnoga mišljenja i događanja. Vrijeme se na taj način nužno „ubrzava“, postaje mehanički odnosno tehnologijski uspostavljeno kao izračunato vrijeme, kao što sama slika, kako to tvrdi njemački teoretičar novih medija Friedrich A. Kittler, postaje „izračunatom slikom“. (Friedrich A. Kittler, „Schrift und Zahl – Die Geschichte des errechneten Bildes“, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), Iconic Turn: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 186-203.) Kada simulakrum ulazi u filozofiju, čini se da se mora bitno promijeniti i sama zadaća filozofije uopće u odnosu na umjetnosti i znanosti. Čini mi se iznimno uspjelom slikom koju u svojim analizama daje James Williams kada tvrdi da je Deleuzeova „definicija filozofije“ u „Predgovoru“ Razlike i ponavljanja nalik duchampovskim brkovima na portretu Leonardove Mona Lise, no „obrijan je Marx, a zarastao u bradu Hegel“. (James Williams, Gilles Deleuze’s Difference and Repetition: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2005., str. 30.) Subverzija „filozofije“ zahtijeva ne samo ponovno promišljanje njezine zadaće i smisla u suvremenome svijetu fraktala i kibernetike, već nadasve njezinih pojmova i kategorija polazeći od glavne postavke Deleuzea o „konstruktivizmu“. Filozofija stvara nove koncepte. One stare preoblikuje, jer simulakrum je na djelu još u Platona. Za njega se taj izraz odnosi na krivotvorinu istine i zbilje svijeta. Zato je posve jasno da je od alegorije o špilji pa naovamo riječ o sumnji u mjerodavnost empirizma, što je za Deleuzea u najmanju ruku problematično.

3. Elementi, odnosi i singularnosti

U „Zaključku“ Razlike i ponavljanja postoji jedna upečetljiva „slika“ koja ima zadaću pojasniti poprilično složenu artikulaciju simulakruma kroz navedenih sedam točaka. Deleuze, naime, kaže da se „okrunjene anarhije podređuju hijerarhijama reprezentacije; razdiobe nomada, pak, sjedilačkoj reprezentaciji“. ( Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 356.) U nastavku se pojašnjava da se ovo mora razumjeti polazeći od aktualiziranja Ideje. No, u kakvom su odnosu Ideja i simulakrum? Ako već postaje bjelodano da simulakrum ne može biti nikakva „krivotvorina“, „iluzija“, „obmana“ i „laž“ osjetila naspram čistog inteligibilnoga neba Ideje, nije teško zaključiti da moramo misliti neprestano u „obratu platonizma“. Takav programatski stav Deleuze je, kao što je poznato, postavio još u ranome spisu o Nietzscheu. Ovdje se, međutim, pojam „Ideje“ ne raščlanjuje u njezinu ontologijsko-metafizičkome poretku vladavine „odozgo“, što ne znači da sada Ideja djeluje „odozdo“, jer bi to bila puka zamjena mjesta u istom metafizičkom poretku značenja. Naprotiv, posrijedi je radikalniji obrat. Deleuze tvrdi da se smisao Ideje ne smije tražiti

„ni u Jednome ni u mnogostrukosti: ona je mnoštvo (multiplicité), konstituirajući različite elemente, razlikovne odnose između elemenata, te singularnosti odgovaraju ovim odnosima. Ove tri dimenzije, elementi, odnosi i singularnosti konstituiraju tri aspekta uma mnoštva: odredljivost ili načelo kvantitabilnosti, recipročno određenje ili načelo kvalititabilnosti, potpuno određenje ili načelo potencijalnosti. Oni se rasprostiru svo troje u idealnoj vremenskoj dimenziji, koja je ovo progresivno određenje. Postoji, dakle, empirizam ideje.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 356.)

Ideja kao mnoštvo? Ne, dakle, mnogo ideja, kao ni jedna ideja ili ideja Jednoga, već ono što se u matematičkoj teoriiji skupova pokazuje kao problem. Bilo bi, međutim, pogrešno pripisivati takvom shvaćanju ipak u posljednjim konzekvencijama platonske Ideje da je ona uvjet mogućnosti nastanka mnoštva (multiplicité). Tako bi se mišljenje kao zrcalo bitka ili njegova puka reprezentacija uzdigla do božanskih visina, ali samo ne više polazeći od Univerzalija, nego iz carstva empirijskih danosti. Umjesto takvog „lošeg platonizma drugim sredstvima“, Deleuze nastoji u svojem „transcendentalnome empirizmu“ spasiti čast mnoštva tako što mišljenju podaruje kontingentnu „narav“ događaja. Stoga su kontingentna mnoštva zapravo singularnosti. Ali, kao što stoji u navedenim rečenicama „Zaključka“ čitav se problem svodi na tri dimenzije Ideje kao mnoštva: na elemente, odnose i singularnosti. Pritom valja kazati da ovdje nije trijada izvedena prema nekom metafizičkome rangu i hijerarhiji. Deleuze u Razlici i ponavljanju zagovara stav Dunsa Škota i Spinoze o jednoznačnosti ili univoknosti bitka. To znači da dualizmi ispadaju iz igre. Nema više tanke crte metafizike koja dijeli onostrani od ovostranoga svijeta. Štoviše, načelo imanencije kao „plana konzistencije“ određuje o novim načinima „rangiranja“ i „hijerarhije“ prema kojima skolastičko mišljenje zasnovano na načelu analogia entis postaje neutralizirano i suspendirano. Uzmemo li jedan primjer, reći ćemo da ono „malo“ i „manjinsko“, kao što su nomadska društva beduina u Sahari nisu u odnosu na „veliko“ i „većinsko“ kao što je, primjerice, neoimperijalni poredak globalizacije na čelu s Amerikom, posve beznačajni u svjetskoj politici. Njihovo se mjesto prosuđuje iz odnosa u nekom sklopu snaga, a ne iz esencijalističkoga narativa moći-ideologije-politike.

Elementi, odnosi i singularnosti konstituiraju sklopove u kojima Ideja, ne više kao transcendentalni subjekt (cogito ergo sum), poprima atribute djelotvornosti. Nasuprot Aristotela i Kanta s njihovim kategorijalnim određenjima, Deleuze nastoji Ideju kao mnoštvo rastemeljiti na taj način da sada umjesto kvantiteta imamo kvantitabilnost, umjesto kvalitete postoji kvalititabilnost, a umjesto modaliteta s ključnom kategorijom mogućnosti (bitka) disponiramo s načelom potencijalnosti. Prigovori Deleuzeu da je samo jezično zakomplicirao stvar i semantički se poigrao s tehničkim mogućnostima jezika, što je, doduše, izveo s Guattarijem i u spisu Što je filozofija? kada govori o konceptima, perceptima i funktivima pripadnim filozofiji, umjetnosti i znanosti, nisu nipošto zanemarivi. No, zar nije na stanovit način to činio i Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu), kada je iz duha njemačkoga jezika sve metafizičke grčke pojmove „germanizirao“ i to protiv pravila jezikoslovlja, a za to je dostatno upozoriti na ključni pojam njegove „destrukcije tradicionalne ontologije“ kao što je to tubitak (Dasein), čija se „bit“ izvodi iz njegove egzistencije. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, str. 56-70.)

Elementi, odnosi i singularnosti su stoga trijada koja za svoj „predmet“ ima Ideju kao mnoštvo. No, ovdje nije više riječ o „pravome“ ili „nepravom“ načinu kojim se Ideja pojavljuje u-svijetu. Osim toga, za razliku od metafizike i njezina prevladavanja kao što je to nastojao misliti Heidegger, pojam „svijeta“ i „horizonta“ njegove svjetovnosti u Deleuzea je izvan igre. Razlog leži u tome što njegova kritika fenomenologije i posredno Heideggera smjera onkraj problematike tzv. svijesti i svijeta, bitka i vremena unutar metafizičkoga horizonta povijesti. Otuda toliko konceptualnoga konstruktivizma; otuda toliko pohvale empirizmu; otuda naposljetku toliko povjerenja u moć simulakruma kao načela moderne filozofije, umjetnosti i znanosti. Nije riječ o nastanku „prividnih“ svjetova. Umjesto toga sve je u „virtualnoj aktualizaciji“ singularnih mnoštava koja se stvaraju i razaraju u korelacijama, poput pješčanih dina koje ne postoje izvan odnosa. Bez nanosa vjetra nema ni pješčanih platoa. Elementi i singularnosti mnoštva mogući su samo zahvaljujući odnosu koji formalno zauzima srednji položaj između kvantiteta i kvalitete „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Bez odnosa ne postoji ono najvažnije za nastanak „novoga“, a to je načelo potencijalnosti. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana University Press, Bloomington – Indianapolis, 2004.)

Ključna točka obrata Deleuzea spram čitave povijesti metafizike nalazi se u ovome načelu. Za razliku od klasičnoga shvaćanja mogućnosti u Aristotela iz razumijevanja bitka kao energeiae i dynamis, ono što Heidegger naziva moći-biti (Sein-können), a što ne proizlazi ni iz „determinizma“ bitka kao prirode (physis), niti, pak, još manje iz svjesne djelatnosti čovjeka u promjeni stanja bitka („indeterminizam“), Deleuze tek sada pokazuje zašto je pojam simulakruma bio neka vrsta posredovanja između „bitka“ i „mišljenja“ i to kao vjekovno „poniženi“ i „degradirani“ stupanj u kojem se svijet pokazuje kao „carstvo privida“. Simuliranje bitka nije, dakle, puko krivotvorenje „prirode“. Isto tako ne može biti svjesno ili nesvjesno zamagljivanje istine do posvemašnje ne-istine. Već je Nietzsche u jednoj od najznačajnijih izreka uopće kazao da imamo umjetnost da ne bismo propali od istine. Mogli bismo s Deleuzeom kazati kako imamo simulakrum da bismo mogli stvarati „nove“ svjetove. Ali ne više iz čiste mašte kao što je to bio san transcendentalne konstrukcije uma u Kanta. Umjesto toga, simulakrum jest „uvjet mogućnosti“ da se „načelo potencijalnosti“ uspostavi kao elementarni odnos u proizvođenju čistih singularnosti. Kako se to događa? Jednostavno, tako što je

„ideja čista virtualnost. Svi razlikovni odnosi, prema recipročnome određenju, sve razdiobe singularnosti prema potpunom određenju, zajednički postoje u mnoštvu virtualnih Ideja, slijedeći zadani im poredak. Ali, nadasve, Ideje se utjelovljuju u borbi individuacije: razvijaju se intenzivni nizovi pojedinačnih čimbenika, ideelnih singularnosti, te isto tako pred-individualnih; rezonancije između nizova uvode u igru idejne odnose.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 357.)

Evo, sve je tu, svi tzv. razlikovni odnosi ne između nečega kao nečeg, već kao takvi jer je „ideja čista virtualnost“. Kada se Ideja tako shvati, onda više ništa nije ne-moguće. Sve postaje ne više moguće, već virtualno. Ne moramo posebno obrazlagati zašto je Foucault bio „vizionar“ kada je rekao da je Gilles Deleuze filozof za 21. stoljeće. Dodajmo ovome još nešto: on je konceptualni konstruktivist i virtualni montažer slike-kao-mozga, skladatelj kaosmosa i tumač hijeroglifa suvremene umjetnosti koja svoje vlastite znakove uzdiže do forme i žanra umjetnosti kao takve. ( Vidi o tome: Nathalie Heinich, Le paradigme de l’art contemporaine: Structures d’une révolution artistique, Gallimard, Pariz, 2014. i Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) No, sve je to samo rezultat obrata u strukturi samoga mišljenja koje se dogodilo u dijalogu s Nietzscheom i Bergsonom, Spinozom i Leibnizom, prije svih. Navedene rečenice, uostalom, potječu iz tumačenja Leibnizove monadologije. Nalaze se u „Zaključku“ knjige Razlika i ponavljanje. Ideja kao virtualnost označava pritom produktivnu moć konstruktivnoga mišljenja. Ono ne samo da rastemeljuje klasičnu metafiziku, već se i kritički preusmjerava s onu stranu vladajućega diskursa moderne filozofije koja je na tragu Hegela, Husserla i Heideggera obilježila francusko suvremeno mišljenje od Sartrea do Derridae. Ukratko, virtualnost ne prethodi „stvarnosti“ u transcendentalnome značenju logičko-povijesnoga ranga kao „uvjet mogućnosti“. Ako je i za Leibniza Ideja ustvari monada bez prozora, njezina se beskonačnost mora moći proizvesti upravo iz Božjeg uma. Prema načelu dostatnoga razloga (principium rationis) sve se zbiva u svijetu. No, umjesto prestabilirane harmonije između Boga i svijeta koju matematika ponajbolje zrcali kao znanost reprezentacije bitka par excellence, za Deleuzea je bjelodano da uvođenje „načela potencijalnosti“ nije više nešto što ima značajke apriorne spoznaje transcendentalnoga subjekta.

Mišljenje koje misli transverzalno, taj „um mnoštva“ ne može više biti ograničen djelokrugom identiteta koji prethodi razlici i konstituira njezine granice. „Um“ koji proizlazi iz Ideje kao virtualnosti nadilazi granice „logike svijeta“ kao onto-teo-kozmo-antropologije metafizike. Taj „um“ misli virtualno, a djeluje digitalno. Jasno je da to znači kako mu prostor ne može biti više određen kao nešto objektivno postojeće i inertno, već se pojavljuje kao mreža odnosa, to jest kao relacijska struktura. Samo i jedino kretanje u beskonačnome prostoru čije pravo ime jest svemir omogućava da se materija enrgetizira, da dobiva u sklopu različitih odnosa snaga vibracije i intenzitete, te da se, naposljetku, ono virtualno pokazuje u simulakrumu događaja jedinom „pravom stvarnošću“. Nikakve druge stvarnosti nisu više odlučujuće. Ovo, naravno, ne znači da više nema prirode i da ta i takva „priroda“ nije već transformirana učincima mnoštava sigularnosti. Misliti znači virtualno uspostavljati Ideju kao „mogućnost“ događanja događaja u kojem razlika kao ponavljanje označava obrat u „biti metafizike“. Sada, naime, vrijeme više nije samo jedno ili drugo, prošlo, sadašnje i buduće, pravo ili nepravo, već trostruka sinteza prošlosti-sadašnjosti-budućnosti s formalnim prvenstvom nadolazeće budućnosti koja se nikad ne zbiva onako kako je to zamišljeno u glavama ljudi, već kao ireverzibilna reverzibilnost iz koje nastaje „novo“, niti kao čista konstrukcija događaja, a niti, pak, kao čista virtualnost singularnosti. Ono „novo“ jest rezultat simulakruma i razlike u samome postajanju (devenir). Sve što se događa postoji samo u postajanju. Otuda nastanak stvari prethodi njihovim nepromjenljivim i vječnim „bitima“ kao što nestanak događaja dovodi do iščeznuća „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka u postajanju kozmički neosobnoga života kao imanencije.

4. Ponavljanje „novoga“?

U „Zaključku“ Razlike i ponavljanja nailazimo na pobliže razjašnjenje odnosa filozofije naspram umjetnosti u okviru ontologijske artikulacije ovog misterijskoga i katkad čak i mističnog odnosa. Ovdje se nećemo toliko baviti Deleuzeovim analizama Nietzschea s obzirom na pojam igre (le jeu) iz koje se volja za moć pokazuje kao vječno ponovno vraćanje. Zaustavit ćemo se na sljedećem. Naime, Deleuze kaže, prethodno uzdižući rezultate knjige Alfreda N. Whiteheada, Proces i realnost (Process and Reality) iz 1929. godine na rang jedne od „najvećih knjiga moderne filozofije“, kako se između

„fantazmi i simulakruma razlikuju kategorije reprezentacije….kao uvjeti zbiljskoga iskustva, a ne tek mogućeg iskustva.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 364.)

Zašto se u ovom kontekstu, naizgled „estetičkome“ Whiteheadu odaje tolika počast? Kao što je poznato, Deleuze je iz njegova djela preuzeo pojam događaja (événement), ali isto tako i kategorije percepta i funktiva koje rabi za određenje djelatnosti umjetnosti i znanosti, dok se, naravno, filozofiji određuje područje konceptualnoga konstruktivizma. Whitehead je bitak shvatio, dakle, kao proces postajanja polazeći od događaja. Prema ovom shvaćanju sva su bića preoblikovana u singularnosti promjene, dok se ono što se zbiva u vremenu određuje tradicionalnim pojmom „realnosti“. Bitak kao događaj (event) za Whiteheada označava područje apsolutne potencijalnosti. Ono se zbiva unutar događanja koje određuje ne samo ono što se zbiva u-svijetu, već i sa svijetom. To, naravno, znači da je za razliku od dijalektike i fenomenologije (bitak i svijest), uveo u modernu filozofiju moment transformacije stanja kako u svemiru (kozmologija) tako i u ljudskome prostoru očitovanja mišljenja u odnosu spram Boga (psiho-antropo-teologija). (Vidi o tome: Žarko Paić, „Stvaralačko doba i nova metafizika:O filozofijskoj kozmologiji Alfreda N. Whiteheada“, u: Tehnosfera, sv. 2, „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 393-436.)

Kada bismo jednom riječju htjeli odrediti ono što je za Deleuzea bitno promislio Whitehead u svojoj kozmologiji za buduće mišljenje, onda je to zacijelo ─ stvaralaštvo. No, nije to stvaranje koje ima u sebi sekulariziranu kršćanski shvaćenu ideju creatio ex nihilo, već je posrijedi estetska kozmogeneza svjetova. Događaj stvaranja nije stoga nikad dovršen. Može se reći da se nastavlja u nedogled. S idejom kozmičke epohe otvara se drukčije shvaćanje „povijesnosti“ svjetova.

Vidimo da razlikovanje „fantazmatskoga i simulakruma“ ne proizlazi više iz razlikovanja onoga što psihoanaliza određuje područjem nesvjesnog naspram „realnosti“. Uostalom, čak je i za Lacana ono „realno“ traumatsko područje iskustva kao racijep u zoni u kojem se susreću imaginarno (priroda) i simboličko (kultura), ono „arhajsko“ i „Zakon“ kao izvorni čin legitimnoga nasilja nad subjektom. Ne postoji za Deleuzea „stvarnost“ kao čin reprezentacije mišljenja „o“ bitku kao postojanome i trajnom, nepromjenljivom i vječnom „bitku“ u parmenidovskom smislu. Ono što „postoji“, što se može eventualno nazivati „realnim“ nastaje samo iz odnosa između elemenata i singularnosti, odnosno Ideje u njezinoj virtualnoj aktualizaciji. Kada se ovaj „ontologijski obrat“ zbiva u svim svojim očitovanjima, onda je posve jasno da između „fantazmatskoga i simulakruma“ ne stoji nikakav zid tzv. objektivne stvarnosti. Sve postaje drukčije i razlikovno u događajima kojima se otvara beskonačno polje „načela potencijalnosti“. Ako bismo ovo htjeli „prevesti“ u konkretan slučaj nekog primjera, rekli bismo da se estetički ozbiljuje ideja Duchampova readymades ne u njegovu „umjetničkome djelu“ poznatom kao Fontana, već u estetskome objektu kojim predmet iz industrijske proizvodnje kao „kopija“ zauzima mjesto masovnoga predmeta uporabe. Što je ovdje „fantazmatsko“, a što „simulakrum“? Odgovor proizlazi iz odnosa u kojem misao prethodi stvarnosti ali ne u kantovskome smislu kategorija modalnosti kao mogućnost ozbiljenja nečega kao nečeg.

Umjesto toga, ono što pripada mišljenju kao nešto ne-realno ili čak i nad-realno zahtijeva svoju virtualnu aktualizaciju u simulakrumu kada se u igru uključe „uvjeti mogućnosti“ gubitka razlike između mogućnosti-zbilje-nužnosti, Tada simulakrum nije rezultat fantazmatskoga mišljenja u smislu čiste iluzije stvarnosti, nego se pojavljuje kao „realizacija“ onoga što Deleuze naziva kontingentnim događajem singularnosti, a to je u ovom ontologijskome modelu čista razlika ili iznimka. Simulakrum određuje granice fantazmatskoga mišljenja upravo zbog toga što i sam nastaje „fantazmatski“, estetički, kao kozmo-psiho-antropologijski događaj promjene bitka kao takvog. Dodatnu složenost ovom problemu odnosa između elemenata i singularnosti podaruje to što se čista razlika kao „iznimka“ sada ponavlja u vremenu. Ali ne kao mehaničko događanje jednog te Istoga i ne kao stereotip, već kao stvaralački događaj „novog“. Ponavljanje „novoga“ ─ zar to nije ono aporetično i paradoksalno? Kako se uopće moće dogoditi da inovacija postaje „mehanička i stereotipna“, da postane ono što je najčudovišnije iskustvo ne samo suvremene umjetnosti nego i života samoga ─ dosadnom upravo zato što se zbiva kao „stabilnost u promjeni“, kako su to koncem 1960-ih godina u svojim analizama suvremenosti u znaku vladavine apsolutne znanosti i tehnike u kapitalizmu označili Martin Heidegger i Vanja Sutlić? Ovo pitanje smatram odllučujućim za razumijevanje odnosa između simulakruma i razlike u Deleuzeovu mišljenju.

Pogledajmo sada kako Deleuze razvija postavku o razlikovanju između slike kao izvornika, kopije i simulakruma. Ova trijada u klasičnoj metafizici s Platonom čini se da je odlučujuća za razumijevanje ontologijskoga statusa problema određenja bitka, bića i biti čovjeka s obzirom na modalnu kategoriju zbilje ili stvarnosti. Vidjeli smo da je u Razlici i ponavljanju ukazao na to da nije ono simulakrum tek u području onog mogućega bitka kao virtualnosti, nego da ima i značajke zbiljskog stanja, odnosno na neki se način pojavljuje kao „stvarnost“. Da bi virtualna aktualizacija događaja bila učinkovitom nije dostatno postojanje Ideje kao čiste razlike. Potrebno je još nešto drugo i drukčije. Što? Ništa drugo negoli ono što pokreće virtualnu aktualizaciju stvari kao sklopa elemenata, odnosa i singularnosti. Posrijedi je materijalno energetiziranje elementarnih čestica sa svih onih sedam promijenjenih metafizičkih odredbi kategorija kvantiteta, kvaliteta i modaliteta. No, što ako tzv. objektivna stvarnost, ona koju se shvaća homogenom i jedinstvenom, jednokratnom i nepromjenljivom, što znači da između bitka i vremena vlada načelo kauzaliteta i teleologije (prvi uzrok i posljednja svrha), nije drugo negoli tek jedna od mogućnosti postojanja „stvarnosti“, čak i u modusu njezine nužnosti kao faktičnosti? U spisu iz 1969. godine Logika smisla (Logique du sens), iznimno zanimljivo prvo poglavlje „Dodataka“, koje se bavi ovim ontologijsko-epistemologijskim problemom naslovljeno je „Simulakrum i antička filozofija: Platon i simulakrum“ („Simulacre et philosophie antique: Platon et le simulacre“). Deleuze već na početku postavlja pitanje što znači „obrat platonizma“? Upućuje da je Nietzsche vidio u tome „zadaću svoje ili uopće zadaću buduće filozofije“. (Gilles Deleuze, Logique du sens, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1969., str. 292.)

Ovaj obrat, dakako, mora otpočeti s programatskim načelom dokidanja razlike dvaju svjetova, onog ideja i ovog pojava. No, problem se pokazuje u tome što Deleuze tvrdi da je ovo ipak nešto pripadno Kantovu ili Hegelovu načinu mišljenja zbog naravi spekulativne dijalektike s njezinim strojem ukidanja/prevladavanja suprotnosti (Aufhebung). Kako god bilo, postavka o „obratu platonizma“ ne može bez razvijanja analitičkih mogućnosti Platonova glavnog pojma kojim on shvaća bitak uopće, a to je ideja. Kao i za Nietzschea i Heideggera, tako i za Deleuzea početak metafizičkoga razdvajanja svjetova u Grka obilježeno je Platonovim naukom o idejama. Iz ovako postavljenoga dualizma nužno se pretpostavlja razlikovanje bitka i bića po rangu i po razlikovanju onoga što je moguće, zbiljsko i nužno kao univerzalno naspram posebnog i pojedinačnog. Stvar sama (to autó) o kojoj, pak, Platon promišlja jest ono izvorno i prvotno u odnosu na pojavni svijet. Već je otuda jasno za Deleuzea da je „kopija“ ono što određuje sliku kao odraz bitka. Sličnost se s izvornikom pokazuje otuda određujućom za samu „bit“ slike. Njezina je „bit“, platonski a to znači metafizički do Hegela, ništa drugo negoli u oponašanju (mimesis) i predstavljanju (representatio) same Ideje. Možemo to nazvati modernije referencijalnim okvirom, ali stvar ostaje ista. Da bi slika mogla postojati kao takva, nužno je da bude slična izvorniku što je moguće više kako u smislu podudaranja biti i pojave, tako i onoga što pogađa odnos razlikovanja istine i njezina izgleda (aletheia i eidos). A budući da je za Platona najviša ideja ona koja pripada ideji Dobra (agathon), onda je bjelodano da se ta i takva ideja mora pojaviti u liku ili formi ljepote, pa je ljepota samo pojavno očitovanje ideje dobra, kao kad kažemo za lijepu umjetničku sliku (portret ili pejsaž) da je dobro načinjena. Sve ovo za Deleuzea označava nešto posve začudno. Naime, kao i u Kanta u njegovoj trećoj kritici ili Kritici moći suđenja (Kritik der Urteilskraft), tako se i u Deleuzeovim razmatranjima u Logici smisla nastoji otvoriti posve novo spoznajno područje tzv. stvarnosti. Ono, kako smo već razabrali u Razlici i ponavljanju, problem odnosa između simulakruma i razlike izvodi iz formalno estetičkoga razumijevanja univoknosti bitka. Ali, sada je „obrat platonizma“ u tome što više ne postoje nepremostive razlike između izvornika (ideje), kopije (slike) i simulakruma (slike slike) kao iluzije. Ovaj treći poredak u tradicionalnome metafizičkom smislu uvijek se određuje onime što je tek puki „estetski privid“, ili još bolje, što ima tek značajke stvaranja čiste iluzije kao „ne-istine“, „opsjene“ i „obmane“.

Deleuze u analizi Platonovih stavova o razlici vladavine svijeta ideja i pojavnoga svijeta slikovne fascinacije i fantazmatskoga načina djelovanja u dijalozima poput Fedra i Sofista pokazuje da posezanje za mitskim alegorijama, od kojih je ona o špilji najznačajnija „slika mišljenja“ u povijesti filozofije uopće, označava nastojanje da se onome što proizlazi iz logike utemeljenja podari „viši“ smisao faktičnosti. Mit ima, dakle, funkciju pripovjednoga „oslikavanja“ onoga što je u biti bezrazložno, ali postaje uvjetom mogućnosti svakog mišljenja uopće. Stoga mitsko kazivanje nužno iziskuje slikovne učinke fantazmatskoga načina kojim se simulakrum pojavljuje u filozofiji. Nema dvojbe da ono estetičko nije ništa drugo negoli područje ljudskoga mišljenja koje je ponajviše stvaralački usmjereno, jer logika i etika kao temelji ontologije nemaju tu moć začaravanja stvarnosti, dovođenja mišljenja do „vjere“ u privid kao najveće mogućnosti koja je čovjeku dana u osjetilnome odnosu spram bitka. Mit se, prema Deleuzeu, pojavljuje kao „imanentni model“ s kojim na vidjelo dospijeva „svijet simulakruma“. (Gilles Deleuze, Logique du sens, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1969., str. 295.)

No, odnos elemenata i singularnosti, pod uvjetom „obrata platonizma“, iziskuje ne samo ontologijski već i spoznajni obrat. U dvojnosti ideje i slike bića kao bića, govoreći tradicionalno metafizički, primat ima, naravno, ideja. Bez nje nije moguće stvoriti sliku. Budući da, pak, slika iskazuje „sličnost“ s izvornikom, u smislu čak i kršćanskoga shvaćanja kako je Bog stvorio čovjeka sebi na sliku i priliku, pa bi otuda čovjek bio njegova „stvaralačka kopija“, onda problem nije više u odrazu ili kopiji „idejne stvarnosti“. Za metafiziku kao umjetnost ona ima „niži“ status te značenje od ideje Boga i filozofijsko-teologijskoga promišljanja njegove „biti“. Zbog toga se pojavljuje u tzv. trećem poretku estetskoga privida.

Simulakrum ne može biti više nikakva „kopija“ nekog „izvornika“, jer je već sa Spinozom i idejom o univoknosti bitka dokinut dualizam transcendencije i imanencije. Za Deleuzea je stoga samorazumljivo da se u ovom činu „imanentne transcendencije“ Ideja više ne utjelovljuje u formi nekog bića kao bića (eidos-morphé). Umjesto ovog misterija i mistike „inkarnacije“ Boga kao ideje u tijelu čovjeka kao slike i prilike Boga, nastaje složenija onto-etologija postajanja (devenir). Po njoj, individuacija ne znači puki čin oponašanja i kopiranja idealne u materijalnoj stvarnosti. Slika kao sličnost kopije s izvornikom prestaje biti mjerodavno metafizičko objašnjenje „logike smisla“. Namjesto ove medijalne kozmo-onto-teodiceje za koju slika prikazuje i predstavlja tajnu stvaranja svijeta Božjim činom slobodne volje kao beskrajne milosti, što je naposljetku i ono što stoji u temelju Leibnizove teodiceje, potrebno je uvidjeti da nakon nestanka vladavine „transcendentalne iluzije“ sada dolazi doba vladavine „iluzije kao takve“. Dolazi doba simulakruma kao fantazmatskoga okvira proizvođenja mnoštva singularnosti čija se „bit“ sastoji u tome što su produktivni poput Leibnizovih monada, a ne pasivna sinteza ideje i slike. Na jednom mjestu analize ovih odnosa između platonizma, kršćanske antropologije i estetike, Deleuze jasno kaže da je problem metafizike zapravo problem reprezentacije. Jer simulakrum nije ništa drugo negoli slika slike. U klasičnoj paradigmi uvijek je „nižeg“ ranga od izvorne i jedine stvarnosti koja se uobičajeno smatra mjerodavnom za svakodnevnu egzistenciju čovjeka. No, bez umjetnosti i njezina pojma stvaranja ne možemo imati sliku o postajanju (devenir) kojim u svijet ulazi ono „novo“. Štoviše, bez umjetnosti ne možemo živjeti u svijetu koji više nema upravo jasno odeđene razlike između sfera estetskoga, etičkog i religioznog, da se poslužimo Kierkegaardovim pojmovima. (Vidi o tome: Žarko Paić, Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017.)

Kada se tako pristupi stvari mišljenja nakon „obrata platonizma“, tada Deleuze može jasno kazati da svako razlikovanje koje polazi od načela reprezentacije ne može dospjeti do ideje o „novome“ i o „stvaralaštvu“ kao događaju prekida s kontinuitetom zbivanja u nizovima događaja. Razlikovanje prvoga i drugog, izvornika i kopije, pra-slike i slike kao kopije, ima smisla samo u modelu klasične metafizike, a upravo je strukturu novovjekovnoga načina mišljenja kao znanstveno-tehničkog uvida u „bit“ reprezentacije najbolje prikazao Heidegger u njegovoj raspravi iz 1938. godine „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“). Ovdje je na uistinu impresivan način otvorio pitanje slike kao informacije koja prevladava sve dosadašnje modele slike kao mimesisa i reprezentacije. Međutim, kada više ova slikovna paradigma mišljenja nije određujućom, onda se susrećemo s postavkom kako „simulakrum više nije degradirana kopija, već nosi pozitivnu moć, koja poništava jednako tako izvornik kao i kopiju, model kao i reprezentaciju.“ (Gilles Deleuze, Logique du sens, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1969., str. 302.)

Što se događa kada simulakrum dobiva svoje pravo na postajanje „načelom potencijalnosti“, kako je to Deleuze rekao u kontekstu „Zaključka“ Razlike i ponavljanja? Ništa drugo negoli posvemašnji obrat ontologije kao metafizike s obratom „biti“ estetike. Naime, estetsko polje očitovanja nije više „drugotna“ osjetilnost u funkciji transcendentalnoga subjekta kao „uma“ koji vlada pojavnim svijetom estetskih privida. Namjesto toga „logika smisla“ sada zahtijeva da se, kako je to Nietzsche progovorio kroz Zaratustru, tijelu vrati ono što je tako velikodušno bilo dodijeljeno onostranosti. Moć imanencije ulazi u područje vladavine simulakruma kao simulacije same fantazme. Tako nastaju virtualni svjetovi, spojem elemenata i singularnosti, u svojoj čistoj bezrazložnosti. Slika konačno postaje slikom bez svijeta, onom koja sada iz sebe same, iz čiste razlike, mora proizvesti posve novu stvarnost kojoj više ova tzv. objektivna stvarnost ne može biti uzorom i jedinim spoznajnim orijentirom. Da bismo se orijentirali u tom „novome“ prostoru zakrivljenosti i rotacija, moramo se naučiti misliti sliku kao informaciju. Iz nje proizlazi uputstvo za djelovanje u „neravnome“ svijetu. Simulakrum nije „slika“, jer ne „sliči“ ničemu već postojećem u-svijetu kao zrcalu reprezentacije. Kada se slikovno reprezentiranje dokida u autoreferencijalnosti slika, nalazimo se u labirintu znakova bez značenja. Ništa više izvan samoga sustava označavanja ne može imati smisao o-sebi i za-sebe. Što simulakrum „hoće“ jest da u

„simulaciji označava moć proizvođenja učinaka. No, to se ne dešava u kauzalnome smislu, jer je kauzalnost…ostala neodređenom, već u smislu nastalih ‘znakova’ procesa signaliziranja; i u smislu ‘kostima’ ili bolje maske, koji označavaju proces odijevanja, u kojem se iza svake maske nalazi sljedeća maska itd.“ (Gilles Deleuze, Logique du sens, str. 303-304.)

Ovaj „dionizijski stroj“, taj „pseudos“, kako ga naziva Deleuze u dosluhu s Nietzscheom, postaje novi način estetskoga proizvođenja. Ali ne više tek virtualnih svjetova, već samog „života“ pod znakom imanencije. Otuda simulakrum u suvremenoj ontologiji zauzima mjesto i funkciju „stroja želja“ ili fantazmatskoga okvira mišljenja. Ona više nema za svoj „uzor“ Ideju koja postoji negdje u eteru kao stvar-o-sebi (Ding-an-sich). Simulakrum prethodi novom načinu konstrukcije stvarnosti upravo zbog toga što je iz temelja promijenjena „logika smisla“. I to na taj način da vizualni kôd upravlja stvarnošću na taj način što slika slike jest ono mišljenje koje Ideju zamjenjuje vizualiziranim matricama elemenata i singularnosti. Problem je jedino u tome što ono „slično“ koje slici podaruje njezino izvorno značenje „kopije“ i „modela“ za promišljanje tzv. stvarnosti više nije mjerodavnom značajkom za razumijevanje „slike“ kao informacije. Sa simulakrumom prestaje važiti trijada teorije, prakse i poiesisa u vertikalnome modelu mišljenja. Odsada pa do „vječnosti“ sve se preokreće tako što tehno-poietički „sustav simulakruma“ određuje što će biti „stvarnost“ i kako će se u tako konstruiranome svijetu odvijati razmjena informacija u svrhu pragmatične komunikacije. Deleuze je, dakle, baveći se „obratom platonizma“ najradikalnije od svih filozofa 20. stoljeća otvorio prostor mišljenju tzv. informacijskoga ili digitalnog doba, polazeći od postavke da isto više ne može biti slično, već da različito mora biti ono što se ponavlja u „stvaralačkome“ simulakrumu novih svjetova. Svi su takvi „svjetovi“ privremeni i kontingentni, jer ih ništa više ne drži zajedno izvana niti iznutra osim „kibernetičke razlike“ koja uspostavlja mogućnost vječne tehno-geneze „umjetnoga života“ (A-life).

5. Od Odiseje do nomadizma

Deleuze na tragu Nietzschea utoliko može ustvrditi kako je

„tajna vječnoga vraćanja u tome da se nipošto red ne suprotstavlja kaosu i da ga ne pretpostavlja, jer je u suprotnosti ni s čime drugime negoli baš s kaosom; ona je moć potvrđivanja kaosa. Postoji jedna točka na kojoj Joyce jest ničeanac: kada on pokazuje da vicius of recirculation ‘kaosmosa’ nije aficiran ili postavljen kretanjem. (…) …između vječnoga ponovnog vraćanja i simulakruma postoji duboka sveza…Što se ponovno vraća, to su divergentni nizovi divergirajući, to će reći svaki pojedinačno, ukoliko svoju razliku izvode spram drugih i svih, ukoliko je njihova razlika u početnome i konačnom kaosu. Kružni tijek vječnoga ponovnog vraćanja jest uistinu ekscentrični krug s jednim decentriranim središtem.“ (Gilles Deleuze, Logique du sens, str. 305.)

Kaosmos, dakle, predstavlja „neriješenu zagonetku“ ne samo zapadnjačke ontologije kao metafizike, već navlastito onoga što povezuje kozmologiju i estetiku. Time se uspostavlja „nova“ strategija mišljenja za koju nebo nije granica, a čovjek nije posljednja riječ evolucije. Zato je Deleuze, na Nietzscheovim tragovima, duboko prožet misaonim iskustvom stoičke grčke filozofije. Ništa se ne događa tek u ponavljanju Istoga, jer je Sve-Mnoštvo, a ne sve-obuhvatno Jedno. I stoga krug mora biti ekscentričan, a središte decentrirano. Mi ne mislimo u jeziku ni u slikama. Naše je mišljenje bljeskoviti uvid. To je ono intuitivno postajanje svijeta kao događaja „elementarne singularnosti“ koje iziskuje posve drukčiji odnos između pojmova i kategorija no što je to bilo tijekom povijesne pustolovine filozofije, umjetnosti i znanosti. Kada ono što je bilo svagda na posljednjem mjestu, i to ne samo u Platona, već i u Kanta i Hegela, a riječ je o estetskome iskustvu i umjetnosti, postane u „obratu metafizike“ ne prvim, već drukčijim i različitim, onda se sve iznova mora razmjestiti i drukčije promisliti. Što to uistinu znači osim da ništa ne postoji apriorno i zadano, već sve postaje aposteriorno i neodređeno. Nije slučajno da su temeljni pojmovi Deleuzeove filozofije kao što su to događaj (événement) i kaosmos, simulakrum i razlika, izvedeni iz ne-filozofijskoga iskustva mišljenja. Umjesto povijesti ontologije kao Odiseje u prostoru i vremenu početka i kraja (arche i eschaton), sve se preusmjerava u nomadsko kretanje Zemljom kao teritorijem bez početka i kraja. Simulakrum je za Deleuzea bila jedna od vodećih riječi moderne filozofije. Nije slučajno da je kao Nietzscheov baštinik morao stvoriti arhipelag koncepata da bi polazeći od umjetnosti i estetskoga načina mišljenja dospio do postavke kako simulakrum ne samo u modernoj umjetnosti označava kraj vladavine ideje reprezentacije postojanog i vječnog bitka, bića i biti čovjeka. Taj kraj istodobno pretpostavlja i „dokrajčavanje“ vladavine

„modela i kopije…ulaskom u stvaralački kaos…“ da bi se izvelo „najnevinije od svih razaranja, razaranje platonizma.“ (Gilles Deleuze, Logique du sens, str. 307.)

Kako je to Deleuze izveo, ako ne na „najluđi“ mogući način. Krenuo je od najteže Nietzscheove smisli o volji za moć kao vječnome ponovnom vraćanju da bi nihilizam koji pripada povijesti na kraju krajeva izbacio iz igre. To je učinio gotovo na isti način kao što je sačuvao Marxa za buduće mišljenje. Marxu je neutralizirao i suspendirao glavno sredstvo preuzeto od Hegela kao što je dijalektika. Što je Deleuze učinio drugo negoli to da je metaforički rečeno „oslobodio“ Krista od dvije dogme njegova postojanja: bezgrešnoga začeća i uskrsnuća. To je kao da je ideji beskonačnosti i beskraju otvorio druge dimenzije ponavljanja u vremenu, ali ne kao suprotnost kruga vječnoga ponovnog vraćanja, već kao imanentnu mogućnost ove misli u stanju njezine virtualne aktualizacije. Simulakrum ne može biti suprotnost pra-izvoru slike kao Ideje. Naprotiv, Ideja kao „nova“ slika nadilazi shemu zapadnjačke ontologije. Slika slike nije otuda model ni reprezentacija, već stvaralački potencijal događanja „novoga“.

Rekli smo već, nije li ipak najveća opasnost mišljenja u doba „imanentne transcendencije“ u tome što se „novo“ ponavlja u nizovima postajući u stalnome samonadmašivanju simulakrum samoga sebe? To je ono proizvodno načelo stvaranja koje se nekako mora jednom smiriti. Kao što, naposljetku, vrijeme u naslovu romanu Aldousa Huxleya mora jednom stati da bi se spasili od „beskonačne brzine“ kojom kaos prodire u sam život kao imanenciju i od njega stvara, ničeanski govoreći, pustinju koja raste neizmjerno, tako se i bitak mora nadomjestiti postajanjem (devenir), bez čega ono „novo“ ne može postati postojanom promjenom same razlike.

Biti znači postajati razlikom bez svođenja na identitet „iluzije“ o postojanosti i trajnosti života u doba „kozmičkih epoha“. Svaki mali trag ove nesvodive prisutnosti vrijedan je svekolike ekstaze, radosti i užitka u beskraju mogućnosti. Otvoriti im se predano znači živjeti vjerodostojno bez prvoga uzroka i posljednje svrhe.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026