Copyright ©2026 Žarko Paić

Shizofrenija i svemir

Od kaosa do kontrole

April 13, 2025
Shizofrenija i svemir
Gilles Deleuze i Martin Heidegger

Cum Deus calculat et cogitationem exercet, fit mundus.

G.W.Leibniz

1. Analogno i digitalno mišljenje: nastanak stroja

Mišljenje nastaje kao događaj. Već je u tome problem. Kakav događaj? Je li riječ o misaonome događaju koji se odnosi na stvar mišljenja ili možda o događaju svijeta na koji se referira mišljenje? Razlika između mišljenja i bitka u suvremenoj filozofiji znanosti, osobito onoj nadahnutoj Deleuzeom, pokazuje se prijepornom. Mišljenje otvara mogućnosti stvaranje novoga mnoštva kao razlike. Pitanje o razlici, dakle, razlika je u samome pitanju „o“ nečemu kao nečemu. Mišljenje koje više ne misli to nešto kao nešto (bitak bića), ne može se stoga nazivati metafizikom. Kada nema više onostranoga, metafizika prelazi u ontologiju ovostranosti. Deleuze to naziva planom imanencije. Razlog je u tome što je nestala razlika između mišljenja i njegova predmeta. Sada sam predmet mišljenja ulazi u proces mišljenja. Slikar Paul Klee rekao je u svojim dnevnicima da ga boja „ima“, a predmeti zamjećuju. Obrat u odnosu svijesti i predmeta ne označava tek povratak realizma na mala vrata u suvremenu epistemologiju. Ponajprije se može govoriti o obratu u filozofiji Heideggera i Wittgensteina tzv. druge faze. Prijelaz od pojma svijesti k jeziku omogućeno je otkrićem singularnosti vremena. Svijest se ne može održati nepromjenljivom u sudaru s novim događajem za koji još ne postoji primjereni jezični iskaz. Stoga Wittgenstein uvodi pojam jezičnih igara. Heidegger, pak, jezik shvaća onkraj bilo kakve medijalne neutralnosti prenosnika poruke. Što je bila (ontologijska) nužnost bitka, mora postati (topologijski) slučaj događaja u svojoj otvorenosti. Jezik kontingencije i događaja odstranjuje sve iluzije transcendentalnoga subjekta. Realno, dakle, valja razumjeti iz imanencije događaja, a ne transcendencije svijesti. Trenutak nastajanja novoga odnosa između mišljenja i bitka, te iščeznuće razlike, za Heideggera se korijeni već u samome nastanku metafizike. Postavka da je metafizičko mišljenje u svojoj biti tehničkoga karaktera označava ujedno njegov početak i kraj u nihilizmu same tehnike kao takve. Postavka je to koja ima svoj smisao samo unutar metafizičke sheme o početku i kraju jednog te istoga događaja. Kraj filozofije u kibernetici za Heideggera označava ispunjenje unutarnjih mogućnosti mišljenja. Od samoga početka do kraja jedne paradigme ovo mišljenje „računa“ s time da je svijet njegova konstrukcija. U tome treba vidjeti istodobno ono raskrivajuće i prikrivajuće. Metafizikom se, dakle, ozbiljuje apokaliptički događaj zapadnjačke povijesti. (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“ u: Zur Sache des Denkens, M.Niemeyer, Tübingen, 1976.)

Odgovor na pitanje zašto je takav događaj „apokaliptički“ skriva se u samome pitanju o odnosu između onoga prvoga i posljednjega. U Heideggerovu mišljenju unatoč svih okreta i obrata na putu mišljenja od Bitka i vremena do posljednjih predavanja o događaju, tehnici i umjetnosti, pitanje smisla bitka odnosi se na nastajanje novoga u budućemu. A ono je starije od staroga i novije od novoga. Apokaliptički događaj označava kraj metafizike i ulazak u buduće mišljenje kao događaj epohalno novoga sklopa mišljenja i bitka. Takvo mišljenje „drugoga početka“ bitno se razlikuje od totalne vladavine kibernetike kao univerzalne znanosti tehničkoga doba. (Kibernetika (izraz potječe od grčke riječi kibernetes, a označava onoga koji upravlja, kormilari brodom) jest opća znanost o upravljanju sustavima prijenosa, pohranjivanja i čuvanja informacija te primjeni analitičkih i matematičkih modela u svrhu predviđanja i opredmećenja stvarnosti. Utemeljitelji su kibernetike Norbert Wiener i Hermann Schmidt. Koncem 1940-ih godina iz matematike i informatike nastaje ideja o univerzalnoj znanosti primjene informacija u konstruiranju stvarnosti i njezinome racionalnome upravljanju. Prostorni se prijenos informacija odvija: (1) između subjekata (antropo-kibernetika); (2) na biološkome području (bio-kibernetika); (3) između strojeva (konstrukcijska kibernetika); (4) u procesima života društva, politike, kulture (opća kibernetika). Temeljni pojmovi kibernetike su otuda: (a) mjerenje, kodiranje i prijenos informacija; (b) algoritmi i sustavi obrade podataka; (c) svjesno upravljanje okolinom; (d) posljednji je cilj kibernetike u kontroli svih drugih subjekata/aktera informacijskoga procesa i predviđanju promjene događaja u okolini (matematička teorija igara). Vidi o tome: Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society, Da Capo Press, New York, 1988.)

Problem je u tome što znanosti na temelju kibernetike više nemaju unaprijed postojeći predmet istraživanja. One ga naprosto konstruiraju na osnovu eksperimentalne metode. Umjesto pitanja „o“ svijetu, na čemu počiva metafizika (bitak, biće i bit čovjeka), sada se razlika između nove metafizike i povijesnoga mišljenja svodi na razliku između onoga što Lyotard naziva savoir-faire (know-how) i noeme. Riječ je o razlici između znanja konstrukcije objekta i mišljenja koje misli neračunski, nepragmatično, nesvrsishodno. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Čudovišno: Kraj čovjeka i zadaća umjetnosti“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. str. 53-61.) Razlika između metafizike analognoga i postmetafizike digitalnoga doba jest u tome što prva polazi od razlike između ideje i zbilje, transcendencije i imanencije, supstancije i subjekta, dok druga dokida iluziju dvojstva u procesu postajanja novoga kao mnoštva i razlike. Foucault je bio u pravu. Digitalno doba 21. stoljeća jest doba mišljenja koje primjerno ocrtavaju Deleuzeovi pojmovi imanencije, kaozmosa i virtualnosti događaja. ( Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Immanence – Deleuze and Philosophy, Edinburgh Universiity Press, Edinburgh, 2012.)

No, kada se više ne može održati tradicionalni ontologijski pojam razlike između bitka i bića, u prednji plan dolazi razlika kao konstrukcija novoga identiteta. Postoje stoga dvije razlike. Jedna je ona koja određuje tradicionalnu metafiziku od Platona do Heideggera, a druga otpočinje s Deleuzeom i kibernetikom. Prva razlika označava uvijek ono što upućuje na odnos utemeljenja (bitka, bića i biti čovjeka). Iz te razlike sklop Bog– priroda–čovjek–svijet ima značenje postojanosti i trajnosti. Druga razlika iskazuje rastemeljenje identiteta kao razlike. Sada ovdje nastupa plan imanencije. A s njim operiraju svi pojmovi konstruiranja svijeta kao stroja postajanja. Ta se razlika više ne nalazi između dvojega u kojem ono prvo određuje drugo prema modelu kauzalnosti. Razlika kao kvazi-uzročnost i nelinearnost stvaralački je okidač nesvodljivo drugih svjetova. Ova druga razlika polazi od nesvodljive drugosti Drugoga. Umjesto bitka kao transcendencije Jednoga, na djelu je razlika kao mnoštvo u ponavljanju/postajanju novoga. Deleuzeova ontologija ima svoje tragove u Dunsa Scotta, Spinoze, Nietzschea i Bergsona. Univoknost bitka iz čega proizlazi beskrajna potencijalnost nestvorene materije/tijela u stalnim preobrazbama dokida razliku Boga (stvoritelja) i stvorenih bića. (Vidi o tome: James Williams, Gilles Deleuze’s Difference and Repetition: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2005.)

Bitak je univoknost. Biće se, pak, određuje stvaralačkim procesom umnožavanja i ponavljanja svagda nove supstancije. Nema više razlike između stvoritelja i stvorenoga. Stvaranje se događa u samome srcu decentriranoga subjekta i rastemeljene supstancije. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana University Press, Bloomington – Indianapolis, 2004.)

Sve to svjedoči o nečemu što se u suvremeno doba od Einsteina i Plancka naziva kretanjem na rubu kaosa i poretka. U stvaranju i organiziranju prostorno-vremenskih kategorija prema kojima se strukturira pojam svijeta i realnoga sudjeluje sama materija s njezinim potencijalnostima i singularnostima. Mišljenje kao događaj u sebi sjedinjuje dvoznačnost bitka u perspektivi vremena:

  • singularnost materije i performativnost tijela u procesu kognitivnoga stvaranja novoga;
  • otvorenost beskrajne potencijalnosti onoga što se ima misliti kao stvari mišljenja u formi filozofije, umjetnosti i znanosti.

Deleuze je zajedno s Guattarijem u spisu Što je filozofija? postavio u odnos temeljne ontologijske iskaze klasične i moderne filozofije spram umjetnosti i znanosti. Budući da forme mišljenja nužno pretpostavljaju da se odnos spram stvaranja (kaosa) pojavljuje u slici mišljenja kao pojmu s kojim dohvaćamo zbilju u neprestanom postajanju onoga što „jest“, razvidno je da pitanje o filozofiji u suvremeno doba ne znači više pitanje kako filozofija misli svoj predmet, nego zašto u procesu mišljenja odnos nesvodljivosti filozofije, umjetnosti i znanosti poprima novu formu razlike u mišljenju samome. Nisu to samo tri različita pristupa realnome u tradiciji zapadnjačke metafizike. To su ponajprije tri različita diskursa o razlici u promjeni paradigme mišljenja. Kada Deleuze kaže da mišljenje nastaje kao događaj krize ili šoka, to je samo dodatak onome što je već od prvoga filozofa, Heraklita mračnoga, poznato kao suočenje s bezdanom bitka samoga. Mišljenje nije reakcija na događaj, nego singularno proizvođenje događaja samoga. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, What is Philosophy?, Columbia University Press, New York, 1994.)

Rascijep u zoni realnoga zahtijeva odgovor na prijetnju urušavanja same zbilje u bezdan. Ali ove su slike (mišljenja) vezane uz topologiju i topografiju Zemlje u previranjima. Geološki procesi, erozije tla, erupcije vulkana, cijepanje same jezgre Zemlje i ono što dolazi iz nadolazećega, entropija Sunčeve galaksije za približno šest milijardi godina potvrđuju postavku da je svaki misaoni događaj uvijek bitno obilježen suočenjem s ništavilom. Leibnizovo odlučno metafizičko pitanje zašto radije bitak, a ne ništa ovdje se može, dakako, preokrenuti i reći: kako nastaje bitak, a što znači ništa? U ovome je obratu riječ o preokretu metafizike uopće. Umjesto pitanja o biti bića kao biti bitka, jer pitanje koje otpočinje s riječju zašto pretpostavlja smisao onoga o čemu se pita, neku svrhu i cilj, pitanje o načinu ili modalitetu nastanka nečega zahtijeva promjenu paradigme. Nastanak bitka i značenje ničega povezuju pragmatiku sa semiotikom. Ključni, treći član univerzalne semiotike koja ima funkciju jezika novih medija digitalnoga doba jest pragmatika značenja. (Vidi o tome: Uwe Wirth (ur.), Performanz: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt/M. 2002.)

Nešto označava nešto drugo samo u određenom kontekstu i situaciji. Drugim riječima, nešto može postati ništa. U tome, međutim, ne treba vidjeti nikakav nihilizam. Radi se naprosto o nestabilnosti i netrajnosti bitka. Nadomještava ga otuda stvaralački pojam postajanja (Werden, devenir). Deleuzeova interpretacija Nietzschea upravo u tom pojmu pronalazi otvorenost za eksperimentiranje životnih snaga. Sudbinu zamjenjuje kontingencija. Zahvaljujući tome što postajanje potiskuje postojanje u drugi plan, opreke nužnosti i slučaja nadomještene su pojmovima iz teorije složenosti – emergencija i kontingencija. (Gilles Deleuze, Nietzsche and Philosophy, Columbia University Press, New York, 1983. Vidi o tome: Mark Bonta i John Protevi, Deleuze and Geophilosophy: A Guide and Glossary, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2004., Manuel DeLanda, Intensive Science and Virtual, Continuum, London – New York, 2002., Iliya Prigogine i Isabelle Stengers,. Order Out of Chaos, Bantam, New York, 1984., Helga Novotny, „The Increase of Complexity and Its Reduction: Emergent Interfaces between the Natural Sciences, Humanities and Social Sciences“, u: Theory, Culture & Society, Vol. 22, br. 5/2005., str. 15-32.)

Kada na to mjesto dolazi riječ kako na djelu je pragmatičan postupak. S njime se otvara pitanje nastanka nečega kao nečega. Razlika između zašto i kako nije tek razlika teleologije i pragmatike, svrhe i razloga s jedne strane, te sredstva i učinka s druge strane. Kako je samo preokrenuti zašto u samoj jezgri realnoga. Drugim riječima, kada na mjesto teleologije metafizike dolazi pragmatika kibernetike ne radi se o radikalnome napuštanju ove „logike“ same stvari mišljenja. Problem kibernetike jest u tome što na mjesto prvoga uzroka u nizu od Boga do eficijentnoga uzroka zasjeda kontrola optimalnosti samoga poretka. Sam kaos u svojoj neodređenosti kontrolira sustav i njegovu okolinu s pomoću digitalnoga kôda informacije. Ovaj obrat prožima čitavu Deleuzeovu filozofiju. Umjesto metafizike (duha i transcendencije), fizika (života i imanencije) u kibernetičkome jeziku informacija postaje složena mreža mišljenja digitalnoga doba.

Heidegger je u svojim promišljanjima došao do zaključka da su dvije forme mišljenja – poetička (Dichten) i kalkulativna (Rechnen) – načini epohalnoga događaja kojim nastaje svijet. U prvom slučaju svijet se razotkriva kao bitak u pojavljivanju neskrivenosti istine (aletheia). U drugome, pak, posrijedi je znanstveno-tehnička tvorba svijeta kao nabačaja subjektivnosti subjekta. Iz toga sve što jest postaje rezultatom vladavine tehničkoga postava (Ge-stell). Razlike između dva načina mišljenja pokazuju ono što Heidegger na tako šokantan način objelodanjuje u iskazu da znanosti ne misle. (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, GA, sv. 8, V. Klostermann, Frankfurt/M. 2002.) A „tko“ onda još misli ako se zadaća filozofije više ne svodi na otvorenost krajnjih mogućnosti onto-teologijske strukture metafizike? Bog, čovjek ili stroj? Je li mišljenje ono koje u „drugome početku“ može otvoriti mogućnosti drukčije povijesti ako je prva pretpostavka takvoga mišljenja da ono više ne može biti utemeljeno ni u čemu što se logičko-matematički konstruira? Može li se uopće misliti bez pada u bezdan tehnosfere čiji je prvi i posljednji čin zasnivanja u kibernetičkome konstruiranju novih svjetova ono što se naziva informacijom kao digitalnim kôdom? Heidegger se na kraju svojeg misaonoga puta zaustavio na dvije postaje onoga istoga. Prva je u mišljenju ukorijenjenosti u Zemlju. Tome odgovara majčinski jezik poetskoga događaja. Druga se sabire u postavljanju stabilnosti promjene bitka samoga. Jeziku kibernetike odgovara fizika života. Iz nje nastaje nova tehnologija upravljanja okolinom.

U doba informacije Zemlja i svemir (kozmos) postaju tako prastare riječi za nove binarne opreke: analognoga i digitalnoga mišljenja. Prvo je vezano uz Zemlju, a drugo predstavlja izbačaj u svemir. Zemaljsko se odnosi na borbu s kaosom prirode (polemos). Svemirsko upućuje na kontrolu kaosa. U cjelini njegovih emergentnih događaja nepredvidljivost i kontingencija nalaze se u svim sklopovima života. Borba na taj način pripada ljudskome odnosu spram svijeta. Kontrolom, pak, nazivamo temeljni pojam posthumanoga stanja u neljudskome nadziranju sustava i njegove okoline. S borbom dolazi do priznanja odnosa ljudskosti i prirode njihovim prožimanjem. U kontroli se radi samo o reguliranju odnosa između „veličina“ i „stanja“ materije i energije. Napokon, sama informacija kao digitalni kôd kontrolu postavlja središnjim pojmom teorije znanosti, kibernetike i umreženih društava. (Jean Baudrillard, Impossible Exchange, Verso, London – New York, 2001.) U kakvom su odnosu pojmovi Zemlje i svemira u Heideggerovu mišljenju? Je li to istodobno problem s kojim se bavi Deleuze u analizi odnosa filozofije, umjetnosti i znanosti kao tri forme mišljenja onoga što naziva kaozmosom, svezom kaosa i svemira kao poretka metastabilnih struktura? Ova pitanja zahtijevaju prethodno razjašnjenje glede dva pristupa spram odnosa filozofije i suvremenih znanosti. Uobičajeno je tvrditi da je Heidegger atomsku fiziku smatrao paradigmom promjene u shvaćanju pojma teorije od antičkoga, modernoga do suvremenoga doba. U Provansalskim seminarima 1969. godine izričito tvrdi da iz atomske fizike proizlazi razumijevanje današnje teorije znanosti. Na temelju toga se razvijaju biofizika i biokemija. Spajanjem prirode i života u tehničkome značenju stvaranja novoga kao rascijepa u samoj jezgri bitka nastaje sfera neljudskoga. Život prelazi u formu tehničke reprodukcije stvari. Na taj se način kibernetika kao univerzalna znanost kraja metafizike očituje ostvarenom biti tehnike. Naime, kada moderne znanosti određuje eksperiment i metoda, mjerljivost veličina, kvantifikacija i neprestano uvećanje bitka, teorija prelazi u eksperimentalnu znanost o stvaranju (novoga) života iz same biti tehnike. Heidegger misli da je postav (Gestell) fundamentalni usud zapadnjačke metafizike. Od novoga vijeka iz tehnike se konstruira znanstveni način mišljenja. Eksperiment i metoda istraživanja bitka u formi promjene strukture života uopće povezuju znanost i tehniku. Iz toga je jedino nužno da se život više ne shvaća darom i nužnošću prirodne reprodukcije, nego projektom i kontingencijom na sebe postavljenoga subjekta stvaranja. (Vidi o tome: Karl-Heinz Volkmann-Schluck, Die Philosophie Martin Heideggers: Eine Einführung in sein Denken, Königshausen & Neumann, 1996. str. 103-106.)

„Sve to vodi do postavke Maxa Plancka o bitku: ‘Zbiljsko jest ono što se može mjeriti.’ Smisao bitka je, dakle, mjerljivost, s kojom se ne uspostavlja tek ono ‘koliko’, nego naposljetku sâmo uvećavanje i ovladavanje bićem kao predmetom koje služi. To se nalazi već u Galilejevu mišljenju, a ono čak prethodi ‘Raspravi o metodi’. Otpočinjemo uviđati ne koliko je tehnika zasnovana na fizici, nego, naprotiv, da fizika proizlazi iz biti tehnike.“ (Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M. 1977. str. 93.)

No, problem određenja mišljenja kao računanja, (Kalkül) koje proizlazi iz nabačaja metafizičkih mogućnosti novovjekovne znanosti i tehnike, za njega označava konačan trijumf jedne univerzalne nove znanosti. S njom završava povijest metafizike uopće. To je, kao što je poznato, kibernetika. S druge strane, svi pojmovi Deleuzeove ontologije radikalno izvedene u spisu Razlika i ponavljanje iz 1967. godine kao i pojmovi u spisima Anti-Edip, Tisuću platoa i Što je filozofija? napisanim zajedno s Felixom Guattarijem, uz očigledne utjecaje i prožimanja s pojmovima suvremenih fizikalnih znanosti, kibernetike, informatike, kozmologije i biogenetike, gotovo su istovjetni pojmovima kojima se služi teorija složenosti, kognitivne znanosti i neuroznanosti. Procvat transverzalnoga mišljenja o složenim sustavima i okolini doveo je do nečega krajnje paradoksalnoga. Vrijeme nesvodljivih razlika u svim područjima života, prirode, društva, politike, umjetnosti, vjere moguće je samo pod pretpostavkom „unutarnje kontrole“ kaosa tog fraktalnoga mnoštva mišljenja. Više nije moguće precizno pokazati gdje počinje filozofija a prestaje znanost, gdje umjetnost služi znanosti kao estetska konfiguracija invencije, a gdje se sama znanost prerušava u dizajn kreativnoga kaosa. Kada više nema granica između bitka i bića, Boga i čovjeka u metafizičkome smislu riječi, nastaje ono što je Nietzsche u blistavoj prispodobi otvorenoga mora i nepreglednoj mogućnosti izbora najavio na kraju Radosne znanosti. U tome leži glavni problem određenja razlike u mišljenju između Zemlje i svemira. Budući da je nebo prestalo plamtjeti podarujući Zemlji svjetlost već na platnima Van Gogha, preostaje samu Zemlju razgorjeti do čiste svjetlosti. Smrt transcendencije odgovara kraju metafizike i svih njezinih vodećih likova: od subjekta do čovjeka, od povijesti do politike, od društva do prirode i umjetnosti. Sve to, naposljetku, pogađa i samu znanost na vrhuncima uspjeha kada se čini da je njezina budućnost zauvijek zajamčena. (Vidi o tome: John Horgan, The End of Science: Facing the Limits of Knowledge in the Twilight of the Scientific Age, Broadway Books, New York, 1997.)

Moja postavka, dakle, glasi: Heidegger misli bit tehnike kao tehnologiziranje suvremenoga mišljenja koje u liku znanosti poprima karakter upravljanja i vođenja svijeta u suočenju s kaosom. Kibernetika stoga postaje nova ontologija digitalnoga doba. Nadomjestivost bitka pritom dokida razliku prirode i ljudskoga. Sam život u formi neljudskoga zamjenjuje ontologijsku razliku bitka i bića. Pitanje o biti tehnike za Heideggera postaje pitanjem o mogućnostima „drugoga početka“ mišljenja. Neprijeporno je da se taj put nalazi onkraj logike računanja i postavljanja svijeta predmetom znanstvenoga istraživanja. Zemlja u prožimanju bogova i smrtnika, stvari i mitopoetskoga mišljenja, nalazi se u odnosu spram kibernetike kao ono nesvodljivo ljudsko u odnosu spram čudovišno neljudskoga. Dakako, Zemlja se ne shvaća vlasništvom čovjeka, već boravištem svih živih i neživih bića u njihovoj nesvodljivoj razlici. Ali bilo bi promašeno kazati da je Heideggerovo mišljenje antimoderni napad na suvremene znanosti kao takve. Posve suprotno, znanost i tehnika misle se iz metafizičkoga obzorja filozofije kao onto-teologije. Za Heideggera se otuda ne postavlja pitanje o pragmatičkome sklopu tehnologije u formi stroja mišljenja koje računajući i predviđajući novo generira ono realno. To preostaje stvar mišljenja Deleuzeove nove ontologije mnoštva kao razlike. Ukratko, kibernetika je za Heideggera ozbiljenje onto-teologije metafizike. Za Deleuzea je, pak, teorija složenosti otvoreno područje preklapanja i sklapanja novih odnosa ljudskoga i neljudskoga u digitalnome dobu. Bit tehnike kao postava i pitanje o beskrajnoj virtualnoj potencijalnosti stroja ljudskoga-neljudskoga predstavlja temeljnu razliku između mišljenja ukorijenjenosti u Zemlju i mišljenja koje otvara put međuzvjezdanome nomadizmu. Heideggeru se mišljenje susteže od posljednjih odgovora znanosti u formi mislećega stroja kontrole kaosa.

Deleuze, naprotiv, postavlja u suodnos filozofiju, umjetnost i znanost polazeći od mišljenja razlike nesvodljivih svjetova. Informacijom, prema Heideggeru, tehnizirani jezik strojnoga mišljenja pretvara bitak u kibernetičko disponiranje stvarima. Vrijeme se u svojoj otvorenosti spram budućnosti svodi otuda na planiranje i predviđanje onoga što je već uvijek aktualno. Za Deleuzea, pak, tri forme mišljenja u slici pojmovne tvorbe svijeta kao slučaja ili apsolutnoga događaja kontingencije proizlaze iz nepredvidljivoga odnosa s kaosom. Odnos određuje da sama kontrola više nije stvar tek znanstvenoga napretka. Sve ovisi o konstelaciji snaga filozofije, umjetnosti i znanosti. Na početku Zaključka spisa Što je filozofija? kaže se „da nam je potrebno malo reda na nas zaštiti od kaosa.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, What is Philosophy?, str. 201.) Malo reda, međutim, nipošto ne znači kvantitativni pojam poretka. To nije nešto malo u odnosu na mnogo neke cjeline. Malo reda odnosi se na nelinearne molekularne sustave. Oni djeluju u biološkome, fizičkome, društvenome i političkome značenju. Uvođenje pojma malo upućuje na defragmentiranje cjeline. Kaos je stoga uvijek neodređenost u malome redu. Kao odstupanje od prosjeka ili varijacija unutar modela ono se malo organizira u vlastiti red. Pojmom metasabilnosti povezuje se kaos i poredak u stanju entropije. Što je za Heideggera udes i poslanstvo bitka u mišljenju događaja, to je za Deleuzea sloboda eksperimentalne konstrukcije svjetova. Prelazak ljudskoga u neljudsko, mislećega stroja kao decentrirane supstancije (tijela bez organa) i razdjelovljenoga subjekta (imanencije želje) predstavlja događaj postajanja bez posljednje svrhe. Može li mišljenje u digitalno doba uopće još biti povijesnim ako umjesto vezanosti uz Zemlju (tlo i utemeljenje) vrtoglavo nestaje u praznini i postajanju svemira, ako umjesto epohalne konačnosti bitka ulazimo u fraktalnu vremenitost beskonačnosti vječnoga stvaranja novoga?

1965. godine Heidegger je u svečanome govoru naslovljenom „Uz pitanje određenja stvari mišljenja“ održanome u jednom švicarskome sanatoriju istaknuo da s vladavinom tehnike preostaje pitanje o sudbini mišljenja. (Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V.Klostermann, Frankfurt/M. 2000. str. 620.) Iskaz, dakako, pogađa pojam „sudbine“ u istom značenju koje Nietzsche uzima za credo svoje ontologije vječnoga vraćanja jednakoga u formuli volje za moć – amor fati. Ne odnosi se sudbina na kontingenciju samo-određenja. I napokon, riječ sudbina ovdje nije sinonim za nemogućnost promjene smjera mišljenja. Heidegger u razlikovanju mišljenja kao pjevanja (Dichten) i računanja (Rechnen) uspostavlja isti način analize kao i u Bitku i vremenu. Temeljna razlika između autentičnoga i vulgarnoga vremena odgovara ontologijskoj razlici između bitka i bića. U toj se razlici skriva sudbina povijesti metafizike Zapada. Ali kada se u raspravi „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ iz 1964. godine pojavljuje već spomenuta postavka o dovršetku filozofije kao metafizike u kibernetici, tada valja sagledati posljedice iskazanoga za odnos filozofije, umjetnosti i znanosti. U raspravi „Prebolijevanje metafizike“ iz 1954. godine Heidegger kaže:

„Filozofija u razdoblju dovršene metafizike jest antropologija. /…/ Hoće li se ona ili neće doista još nazivati ‘filozofijskom’ antropologijom, posve je svejedno. U međuvremenu je filozofija postala antropologijom i na tom putu dospjela do prinosa potomaka metafizike, tj. fizike u najširem smislu, koja uključuje fiziku života i čovjeka, biologiju i psihologiju. Postavši antropologijom, filozofija sama zapada u metafiziku.“ (Martin Heidegger, „Überwindung der Metaphysik“, u: Vorträge und Aufsätze, Clett-Kotta, Stuttgart, 2009. 11. izd. str. 82-83.)

Sveza kibernetike i antropologije za Heideggera je samorazumljivom. Na kraju povijesno iscrpljenih mogućnosti filozofije kao metafizike vladavina biti tehnike sintetizira ono što je dosad bilo razdvojeno. Kibernetika je univerzalna znanost sintetiziranja svih drugih znanosti o čovjeku u tehničkome svijetu. U tom smislu kibernetička antropologija za digitalno doba ne može biti drugo nego „transklasična“ ili „transdisciplinarna“ znanost o čovjeku i njegovoj umjetnoj okolini. ( Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt/M.2003.) Tehničko ozbiljenje čovjeka u svijetu totalne tehnifikacije predstavlja ozbiljenje metafizičkih mogućnosti od ranoga grčkoga mišljenja do onoga što Heidegger u navedenom tekstu naziva fizikom života u najširem smislu riječi. Osim biologije i psihologije kao „fizike života“, koja određuje što jest uopće smisao antropologije, postoje još i područja društva, politike i kulture. To su područja reguliranja onog što danas suvremene znanosti o interakciji ekonomije, ekologije i sociologije nazivaju u skladu s neoliberalnim shvaćanjem globalizacije – upravljanjem ljudskim resursima. Heidegger je 1969. godine na Provansalskim seminarima radikalno zaoštrio svoje analize:

„Čovjek nema tehniku u rukama. On je njezina igračka. U tom pogledu vlada dovršeni zaborav bitka, dovršena skrivenost bitka. Kibernetika je postala nadomjestak filozofije i pjesništva. Politologija, sociologija i psihologija su vladavina stručnjaka koji više nemaju najdublji odnos spram svojeg vlastita utemeljenja. U tom smislu moderni je čovjek rob zaborava bitka.“ (Martin Heidegger, Vier Seminare, str. 108.)

Ovdje su iznesena dva shvaćanja kibernetike. Prvo je da se kibernetikom određuje temelj novih znanosti. Sve one zajedno imaju sintetički karakter nove „fizike života“. To znači da im je priroda života problem konstrukcije, a ne refleksije. Fizika i biologija pritom postaju uvjetom mogućnosti (filozofijske) antropologije. A to ne znači ništa drugo negoli redukciju filozofije na teoriju znanosti. Radi se o redukciji koju Heidegger ima u vidu kad tvrdi da je atomska fizika s onu stranu novovjekovnoga shvaćanja teorije kao motrenja bitka bića. Teorija sada označava ne samo otkrivanje nepoznatoga na temelju eksperimenta i metode prirodnih znanosti. A one su u svojoj biti tehničke znanosti. Novo značenje teorije ima karakter radikalne tvorbe svijeta na temelju poznanstvljenja bića. Svaki je teorijski uvid istodobno projekcija nadolazeće promjene stanja u okolini kao i intervencija u svijet objekata koji ne postoji neovisno od položaja promatrača. Drugo značenje kibernetike koje Heidegger izvodi jest svojevrsna kritika modernih znanosti i njihova eksponencijalnoga rasta. Društvene znanosti i humanistika, dakle, ne mogu biti ponorom odijeljene od prirodnih i tehničkih znanosti. Štoviše, one su samo uvjetno autonomne. Razlog leži u tome što su određene iz tehničke biti znanstvenoga odnosa spram svijeta. Kibernetika kao znanost o upravljanju ljudskom okolinom u tehničkome svijetu zapravo je „sudbina“ nadolazeće složenosti društvenih, političkih i kulturnih sustava. Heidegger je u jeziku nagovještaja postavio bitnu dijagnozu posthumanoga stanja. Znanosti o čovjeku su totalna tehnifikacija bitka. Iz toga slijedi postavljanje čovjeka u položaj „roba dovršenoga zaborava bitka“. Pojmovi kojima se služi kibernetika, dakako, nisu predmet njegove analize. Ono što Heideggera ponajprije zanima jest pokušaj da se iz same biti tehnike odredi karakter mišljenja primjerenoga proračunljivosti i predviđanju budućnosti.

Ali u drugom shvaćanju kibernetike ima još nešto iznimno važno. Radi se o postavci da osim filozofije kao metafizike i pjesništvo svoj dovršetak proživljava u bezuvjetnoj vladavini kibernetike. Pjesništvo (Dichtung) za Heideggera nije poezija u užem smislu. Njegove studije i predavanja o Hölderlinu od kraja 1930-ih godina pa sve do kraja 1960-ih godina svjedoče o pokušaju da se mišljenje kao pjevanje u značenju iskonskoga sačinjanja (poiesis) suprotstavi snazi računske logike suvremenih tehno-znanosti u promjeni smjera povijesti. Kada kibernetika postaje nadomjestak filozofije i pjesništva, tada je očigledno riječ o problemu uspostavljanja novoga jezika za svijet koji se više ne pokazuje sam od sebe u sjaju pojava. Nadomjestak vlada u hibridnome jeziku kibernetičke antropologije. Sveza logike-matematike i estetike razvidnom se čini u kompjutorskoj izvedbi. Filozofija i umjetnost postaju na taj način antropologijom i estetikom za tehničko doba. Preobrazba živoga u neživo, ljudskoga u neljudsko, tehnike u tehnologiku samoga života, zahtijeva ipak posve drukčije mišljenje i drugi jezik. Umjetnost se u tom sklopu pojavljuje svojevrsnom soteriologijom bez Boga. Iz umjetnosti se nastoje otvoriti mogućnosti nemetafizičkoga pristupa slici i govoru. Cézanne i Klee te Hölderlin paradigmatski su umjetnici „drugoga početka“ mišljenja. (Žarko Paić, „Otvorenost i plavetnilo: S Heideggerom na putu prema drukčijoj umjetnosti“, Književna republika, 1-3/2013. str. 199-232.)

Heidegger je u osebujnome jeziku povratka Zemlji kroz sumišljenje s velikim misliocima i pjesnicima Zapada otvorio temeljni problem digitalnoga doba. Što, dakle, preostaje od mišljenja ako se ono u potpunosti odvoji od tijela kao prožimanja Zemlje i neba, smrtnika i besmrtnika, postajući eksperimentalna igra algoritama i modela s kaosom kao unutarnjom i izvanjskom okolinom bezavičajnosti čovjeka? Ništa drugo ne čini niti Lyotard. Pitanje o mogućnostima mišljenja u doba neljudskoga za njega podrazumijeva vladavinu tehno-znanosti. U stvaranju umjetne inteligencije i umjetnoga života (A-intelligence i A-life) mišljenje nadilazi granice tijela. Je li takvo mišljenje podobno svijetu ili zahtijeva radikalno druge pristupe? (Jean-François Lyotard, The Inhuman: Reflections on Time, Stanford University Press, Stanford – California, 1992.) Na mnogo mjesta predavanja o sudbini moderne umjetnosti tri su temeljne riječi koje Heidegger dovodi do čistine u mišljenju – postav (Gestell), Zemlja (Erde) i događaj (Ereignis). Dok prva riječ ima negativno značenje preobrazbe bitka u stanje tehničke dispozicije kojim se čovjek pojavljuje suvišnim u svojoj nadomjestivosti za funkcioniranje mašinerije, pa je razumljivo zašto je Foucault u Riječima i stvarima na tragu Heideggera izveo postavku o kraju čovjeka u jeziku, radu i životu, (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo Srđan Rahelić) druge dvije riječi su emfatički pozitivne.

Možda bi bilo bolje reći da su to riječi bitne otvorenosti spram prebolijevanja metafizike kao nihilizma moderne tehnike. U događaju iskonskoga mišljenja i pjevanja nastaje mogućnost novoga svijeta. Ali taj se događaj može dogoditi samo pod uvjetom jedne dublje mogućnosti od onoga što je mišljenju bilo podareno. Bez Zemlje koja prožima sve ljudsko i neljudsko, smrtno i besmrtno, u odnosu spram neba, mišljenje postaje eksperimentalnom igrom s kaosom. Ono postaje racionalnom diskurzivnom igrom. Gotovo da se može reći poput Mallarméa – bacanje kocke nikad neće dokinuti slučaj. Zemlja pruža tlo i ukorijenjenost. Ona se pokazuje zavičajem i pribježištem bićima. Iako su Grci Zemlju predočavali lutajućom zvijezdom (planetes), prebivanje uvijek označava udomljavanje, habitualnu prisutnost u „kući bitka“. Ukorijenjenost mišljenja u Zemlju ne označava nužno planetarno mišljenje lutanja bez svrhe i cilja u praznome vremenu bez odredišta. (Kostas Axelos, Vers la pensée planétaire, Minuit, Pariz, 1964.)

To je, naprotiv, mišljenje koje u sebi sabire svekoliku baštinu filozofije i pjesništva kao „temelja“ povijesti u lutanju i putovanju u neizvjesno. Ali kada se nadomjestak metafizike sam pojavljuje u ruhu nove ontologije, tada se više ne susrećemo s problemom biti tehnike i opustošenjem Zemlje. U središtu se nalazi mišljenje nastanka onoga neljudskoga kao takvoga. Ono odsada određuje čovjeku njegove nove granice. Stvaralačko postajanje svemira odgovara ideji beskonačnosti. Granice su otuda u razlici između beskonačnosti i konačnosti. Ta je misao bila težištem novovjekovne fizike i filozofije u Descartesa i Leibniza. Nastanak stroja mišljenja kao fizike samoga života u preobrazbama uvodi kibernetiku u prostor-vrijeme složenosti kaosa i poretka u doba entropije. U odnosu između mišljenja i stroja s pojavom kibernetike gubi se klasična definicija čovjeka kao živoga bića koje ima govor (animal rationale). Ova definicija vrijedila je od Aristotela do Descartesa. S antropologijom od Kanta do suvremenih pokušaja mišljenja na tragu Foucaulta čovjek ulazi u otvoreno područje preklapanja inteligencije i osjećaja. Početak kibernetičkoga obrata ideje čovjeka izveden je pritom već u Leibnizovoj monadologiji, Ideje beskonačnosti i univerzalne semiotike pripremaju prostor tehnifikaciji mišljenja i jezika. Prirodni se jezik pretvara u simbolički jezik logike i matematike. Stroj otuda ne upućuje na ono neljudsko kao takvo. Posve suprotno, ideja stroja povezuje živo i neživo. Iz sveze misaone supstancije i svemira u prestabiliranoj harmoniji nastaje novi položaj čovjeka u svemiru. Bog Leibnizove monadologije pojavljuje se u liku matematičara i inteligentnoga dizajnera. Stoga se barok kao epoha radikalne konstrukcije svijeta iz matematičkih načela diferencijalnoga računa uzdiže do načela montaže i sklapanja pojmova u beskrajnoj samo(re)produkciji novoga. (Gilles Deleuze, Fold: Leibniz and the Baroque, University of Minnesota Press, Minneapolis – London,1992.)

Mislilac ideje stroja i virtualnosti svijeta u suvremeno doba jest, dakako, Gilles Deleuze.

2. Virtualnost svijeta i želja za slobodom: kreativni poredak kaosa

Deleuze je u suvremenu filozofiju uveo na nov način jednu drevnu i jednu relativno staru riječ/pojam. Drevna je metafizika, a ova druga je temeljna riječ/pojam za novi vijek – znanost. Mišljenje se ne svodi na filozofiju. Ali filozofija više nije kao u Hegela, pa čak i u Heideggera, zasnivajući način mišljenja povijesti. Za razliku od Heideggera metafizika se razmatra iz perspektive svagda nove tvorbe značenja. Metafizika je u stvari ontologija. Ali ontologija kao metafizika više nema svoje „utemeljenje“ u sklopu Boga-prirode-čovjeka-svijeta. Svako je „utemeljenje“ nužno mišljenje vrhovnoga uzroka i posljednje svrhe. Derrida je to nazvao logocentrizmom Zapada. (Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.)

Uvodeći u igru novi pojam ontologije Deleuze već u svojem temeljnom filozofijskome spisu Razlika i ponavljanje dovodi u svezu pojmove metafizike i znanosti. Polazište mu je pojam nesvodljive razlike u tvorbi svih drugih pojmova. Iz razlike proizlazi obrat u samoj jezgri mišljenja. Filozofija, umjetnost i znanost, kako ih shvaća u spisu Što je filozofija?, otuda nisu samo forme ili diskursi mišljenja u borbi s kaosom („kaoide“). Prije su to međusobno preklapajući i u svojoj bitnoj razlici nesvodljivi načini spoznaje kaosmosa. Može se jednostavno kazati da je Deleuzeova metafizika nova ontologija digitalnoga doba. Ona je istodobno metateorija suvremenih znanosti poput teorije složenosti, emergencije, informacije i kaosa. Sustavi složenosti (života) postaju mnogo primjereniji pojmovni okviri ili matrice za razumijevanje ontologije digitalnoga doba negoli su to pojmovi klasične metafizike. Na taj način identitet postaje, a nije unaprijed određen. Sve što postaje može biti samo hibridan, sinkretički, heterogeni skup razlika.

Problem je u tome što se ova ontologija imanencije života ne može shvatiti pukim nadomjeskom tradicionalne ontologije. A to znači da razlika ne prethodi identitetu u vremenskome smislu. Uvijek je posrijedi svojevrsni kvazi-transcendentalni okvir novoga mišljenja. U svim se pojmovima iz teorije složenosti i emergencije, primjerice, pojavljuje nelagoda u shvaćanju odnosa između uzroka i svrhe, početka i kraja nekoga procesa. Nelinearnost je jedan od takvih pojmova. Ista mu je vrijednost poput pojma neodređenosti u kvantnoj fizici i teoriji kaosa. (Manuel de Landa, Intensive Science & Virtual Philosophy, Continuum, London – New York, 2002.) Ako se metafizika i znanost nalaze u odnosu klasičnoga „utemeljenja“, tada nastaje problem kako shvatiti Deleuzeov program rastemeljenja čitave zapadnjačke povijesti mišljenja. Budući da se ne radi o prevladavanju i uzdizanju na viši stupanj poput dijalektičkoga mišljenja (Hegel – Marx), otpada teorija evolucije. Razvitak od amebe do umjetne inteligencije ujedno je nastanak novoga i postajanje u promjeni. Shema svrsishodnoga tijeka povijesti ne čini se više održivom. Iako ovdje treba biti suzdržan. Razlog je u tome što postoji podosta argumenata za teleologijski model bioloških teorija o životu (od autopoietičke teorije samoorganiziranja složenih životnih struktura u djelu Maturane i Varele do holističkoga biologizma Stephena Jay Goulda i Stuarta Kaufmanna). Suzdržanost se odnosi na nemogućnost metafizičkoga objašnjenja djelovanja eficijentnoga uzroka u „inteligentnome dizajnu“ samoga života neke vrste ili organizma tijekom procesa evolucije. (Vidi o tome: Steven Shaviro, „Interstitial Life: Remarks on Causality and Purpose in Biology“, u: Peter Gaffney (ur.), The Force of the Virtual, str. 133-146.)

U tom pogledu je Deleuzeova metafizika često izložena poroznosti materijalističoga monizma. Nema, naime, jasnoga odgovora na pitanje zašto se život kao kibernetička matrica bitka u postajanju pojavljuje u formi koju je Kant pripisao odredbi ljepote – svrhovitosti bez svrhe. Odnos metafizike i znanosti, dakle, ne može biti shvaćen nikako drukčije negoli onako kako to sam Deleuze postavlja već na razini pojma „čiste razlike“ ili „razlike u sebi“ u prvome poglavlju Razlike i ponavljanja. Tamo se, naime, razlika kao takva više ne objašnjava iz nadređenoga pojma identiteta bitka i njegove reprezentacije. Posve novi pristup ontologijskome mjestu razlike u čitavoj povijesti metafizičkoga mišljenja Deleuze izvodi tako što odbacuje četiri mjerodavna puta u tumačenju razlike: (1) Aristotelov s kategorijama, rodovima i vrstama unutar čega se razlika pokazuje uvijek samo kao razgraničenje jednoga bića od drugoga; (2) Hegelov koji identitet zadobiva iz djelatnosti sinteze i proturječja, a razlika je uvijek samo negacija pozitivnoga; (3) Leibnizov u kojem je riječ o dijeljenju u beskonačnost do zadnjih granica; (4) Platonov za kojeg je ono različito svagda takvo u odnosu na najviše i savršeno dobro (Bog i vječne ideje). Razlika u samoj sebi proizlazi iz postajanja. (Gilles Deleuze, Difference and Repetition, Columbia University Press, New York, 1995. str. 28-69. Vidi o tome:James Williams, nav. djelo, str. 55-83.) Bitak se ne događa u vremenu kao razlika i ponavljanje onoga vječno istoga. Jedno se (univoknost bitka) stvaralački umnožava i tako postaje uvijek nešto drugo u činu preobrazbe. Jedno postaje Mnoštvo. Tako zapravo glasi odgovor na pitanje što „jest“ bitak u mišljenju Gillesa Deleuzea. Ono „jest“ vremenski je određeno virtualnim stvaranjem novoga. Ontogeneza otuda tvori radikalni obrat metafizike i radikalno novi pristup znanosti kao tvorbi svijeta iz kaosa. Ta se ontogeneza ne može izvesti iz razlike kao onog biti-između dvojega, višega i nižega, velikoga i maloga, slike i riječi, Boga i čovjeka, države i društva, ose i orhideje. Razlika nema svoju vječnu bit u nečemu drugome, primjerice u svijetu transcendentnih ideja. Ona ne potječe iz nekog onostranoga izvora. Njezino je „podrijetlo“ u čistoj imanenciji događaja, a njezina je stvaralačka djelatnost u postajanju novoga. Razlika proizlazi iz konstelacije odnosa. Deleuze dovodi stoga u svezu mišljenje i bitak na preokrenuti platonski način. Umjesto uvjeta mogućnosti da nešto može nastati iz nečega i biti aktualno, posrijedi je razlika koja nastaje u odnosu metafizičkih kategorija modalnosti. Mogućnost, zbilja i nužnost, na čemu je počivala novovjekovna ontologija od Kanta i Leibniza do Hegela, neutralizira se u korist uvođenja temeljnih pojmova ontologije digitalnoga doba – virtualnosti i aktualizacije.

Virtualnost ima neskriveni primat u ovoj novoj ontologiji. A ona odbacuje pojam i funkciju kategorija jer se njima stvarnost postajanja umrtvljuje. Nije potrebno posebno govoriti o tome da je analogija s Heideggerovom destrukcijom tradicionalne ontologije u Bitku i vremenu više negoli razvidna. Ali Heidegger mogućnost uvodi u najnavlastitiji konstituens čovjeka (tubitka). To čini stoga da bi mogućnost u značenju moći-biti drukčijim povezao s vremenskom ekstazom budućnosti i tako preokrenuo povijesno mišljenje od svođenja na novovjekovni patos aktualnosti. Razlika između Heideggera i Deleuzea u promišljanju tradicionalnih kategorija modalnosti svodi se na sljedeće. Heidegger mogućnost smatra nepredvidljivim načinom predbježnosti tubitka kao „uvjeta“ djelovanja u odlučnosti ljudskoga nabačaja. Deleuze, naprotiv, virtualnost oslobađa tiranije aktualnosti. On uvodi u optjecaj umjesto toga ideju procesa. Virtualnost zapravo označava eksperiment i igru „mogućnosti“, dok aktualnost upućuje na proces aktualizacije događaja. Procesom i događajem postajanja mijenjaju se ontologijske oznake identiteta (mogućnosti-zbilje-nužnosti) u ontologiju razlike (virtualnosti-aktualizacije-događaja). Razlika između Heideggera i Deleuzea jest samo u tome što je za prvoga bitak povijesno-epohalno određen konačnošću, a za potonjega je bitak beskonačni proces postajanja. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Truth and Genesis, str. 109-334.) Ovo „samo“ u razlici između dva prekretna mislioca suvremenosti ukazuje na dva radikalno različita i paradoksalno bliska puta mišljenja. Naivna su objašnjenja kako je Deleuze uveo dinamičko načelo u ontologiju postajanja, a kako je Heideggerovo mišljenje destrukcije tradicionalne ontologije još uvijek zatočeno metafizičkom shemom bitka od Parmenida do Hegela. Nije bitak za Heideggera nepromjenljiva „bit“ koja statički upravlja svjetskom poviješću. Povijesnost bitka koja proizlazi iz mišljenja događaja u Heideggera daleko je složenije misaono tkanje od prigovora pravovjernih delezijanaca da je njegovo mišljenje vrhunac metafizičke zgrade identiteta u kojem nema mjesta za čistu razliku. Na to ćemo se još vratiti u zaključnim razmatranjima odnosa vremena, kontrole i kaosa u prožimanju Zemlje i svemira. Pogledajmo sada kako Deleuze razmatra odnos između virtualnosti i aktualizacije s obzirom na ontologijski status digitalnosti.

Očigledno je da se radi o posve drukčijem pojmu realnosti od Hegelove apsolutne znanosti duha ili, pak, psihoanalitičkoga pojma Realnoga kod Lacana. (Vidi o tome: Yanis Stavrakis, Lacan & the Political, Routledge, London – New York, 1999. ) Naime, Hegel poima zbiljsko (realno) u procesu razvitka svijesti od stajališta prirode, društva do države u objektivnome duhu, a u apsolutnome duhu logika razvitka slijedi povijesno pojavljivanje umjetnosti, religije i filozofije. Konačan rezultat je upravo ono što se u moderno doba uspostavlja teorijom i praksom svijeta kao takvoga – znanost u formi eksperimentalnoga mišljenja duha o sebi samome. Znanost je, dakle, ono realno kao zbilja u kojoj se podudaraju svijest, život i jezik samoga apsoluta. Usuprot Hegela, za Lacana je ono Realno traumatsko polje upisivanja znakova imaginarnoga i simboličkoga. U tome leži svojevrsni presjek i kartografija događaja želje koja se objektivira u jeziku. U oba slučaja, na djelu je razlika između mišljenja i bitka. Nadalje, u oba slučaja mišljenje kao transcendentalni subjekt duha (Hegel) i želje (Lacan) nadilazi obzorje empirijskoga iskustva. „Veliki Drugi“ utemeljuje zbilju/Realno s pomoću znanosti apsoluta i znanosti želje, duha i tijela, logike-matematike i jezika nesvjesnoga. Simboličko uvijek pretpostavlja postojanje onoga neiskazivoga i neprikazivoga. A „ono“ djeluje izvan samoga događanja. Za Hegela je pojam zbilje svagda rezultat znanstvene tvorbe mišljenja apsoluta, a za Lacana se Realno otvara u mrežama traumatskoga odnosa između želje (imanencije) i sublimnoga objekta užitka (transcendencije ili jouisance). „Veliki Drugi“ želji podaruje opravdanje. Metafizika u dijalektici i u psihoanalizi dolazi do svojega kraja u onome što je posljednja konzekvencija Hegelova i Lacanova mišljenja. Riječ je o kraju ljudskoga u stroju kao početku onoga neljudskoga. To je trenutak koji Deleuze i Guattari u Anti-Edipu s podnaslovom Kapitalizam i shizofrenija prepoznaju u pojmu nastanka strojeva želja. (Henning Schmidgen, Das Unbewusste der Maschinen: Konzeptionen der Psychischen bei Guattari, Deleuze and Lacan, W.Fink, München, 1997.)

Shizofrenijom stoga ne možemo imenovati samo psihičku bolest rascijepljenoga subjekta koji traumatsko Realno doživljava kao tlapnju, a svoju tlapnju uzima za Realno. To je ontologijska struktura društvenoga poretka kapitalizma u neprestanim mutacijama i varijacijama istoga. Beskrajna virtualna potencijalnost kapitala realizira se u mnoštvu sklopova i skupova, odnosa i mreža društvenih konfiguracija moći. Kapital se virtualno-aktualno stvara i razarajući iznova obnavlja složeni svijet apstraktnoga ratnoga stroja. Kao što Bog stvara iz ničega (creatio ex nihilo) i kao što ono stvoreno u krugu preobrazbi čiste ideje završava u praznini i ništavilu, tako se i kapitalizam pokazuje praznim i ništavnim krugom produktivne potrošnje i potrošačke proizvodnje jednog te istoga u razlikama. Umjesto svrhe procesa koju pretpostavlja metafizika od Platona do Lacana, sada se po prvi put u filozofiji, umjetnosti i znanosti pokazuje suprotno: da kaos možda kontrolira red i da možda sama ideja reda kao poretka zasnovanoga na digitalnome kôdu informacije nema nikakvu ni izvanjsku niti unutarnju svrhu. Uz dodatak: osim možda u „svrhovitosti bez svrhe“, dakako, beskrajnoga procesa virtualne aktualizacije svagda novoga kao Istoga.

Što je Deleuze suprotstavio načelu identiteta cjelokupne zapadnjačke metafizike kao ontologije? Umjesto razdvajanja forme i materije, duha i tijela, subjekta i objekta, univoknost bitka označava moć mnoštva u postajanju. Na taj se način tijelo oslobađa okova logosa i transcendentnih ideja. U sve tri sinteze umskih kategorija koje su uvjet mogućnosti modalnosti (mogućnosti-zbilje-nužnosti) zbiva se obrat i to na sljedeći način. Metoda znanstvene spoznaje u suvremenoj epistemologiji ne izvodi se iz ideje sustava kao transcendentalnoga okvira spoznaje koji stvara materijalnost (sliku-tekst-pismo) za odvijanje procesa razmjene informacija između subjekta i svijeta. Deleuze kao i svi drugi poststrukturalisti, osobito Derrida, pokazuje da se metoda spoznaje „realnoga“ ne razlikuje više od same „realnosti“. Način znanstvene konstrukcije realnoga uključuje objekt i promatrača. (Vidi o tome: Paul Patton i John Protevi (ur.), Between Deleuze and Derrida, Continuum, London – New York, 2003.) Oboje je tek rezultat onoga što se događa na planu imanencije u nereprezentacijskome načinu prikazivanja stvari mišljenja. Više, dakle, nije moguće govoriti o prikazu i predstavljanju svijeta. Konstrukcija svjetova kao mnoštva s pomoću slika mišljenja (dijagrami, modeli, matrice) koje hvataju heterogenost i fraktalnost složenih sustava od bioloških do društvenih, političkih i kulturnih, izazov je za novu ontologiju. U cjelini, transcendentalno isključenje promatrača iz procesa spoznaje onoga realnoga uvodi u igru novi ontologijski realizam. Sada se, dakle, radi o rješenju koje proizlazi iz kibernetičkoga modela spoznaje. Promatrač se nalazi u koherentnome nizu pojava. On je istovremeno subjekt i objekt analize. A reprezentacija događaja se poništava time što se „istina“ ne objelodanjuje u slaganju mišljenja i stvari same, nego u postajanju objektom drukčijim i drugim od njegove pojavne strukture. Kao i u Nietzschea, tako je i u Deleuzea pojam „istine“ shvatljiv samo iz perspektive neprestanoga stvaranja novoga u kretanju.

Dogma o vječnoj i nepromjenljivoj „prirodi“ stvari, taj divni statički univerzum bitka, mijenja se u dinamičku ontologiju mnoštva različitih pojavnih formi postojanja. Metamorfnost bitka označava metastabilnost poretka. Vrijeme u takvom ubrzanju događaja nužno mora imati nelinearan karakter povijesti bez kraja. Forma, subjekt i metoda znanja u svojim aktivnim i pasivnim sintezama moraju se, dakle, misliti unutar mreže. Sama, pak, mreža ima strukturu kibernetičke kontrole, stabilnosti i funkcije rasporeda događaja. (Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Hagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt/M. 2008. str. 166. bilješka 6) Da bi novi identitet uopće bio postojan u neprestanim promjenama sustava i okoline, on mora imati svoju metamorfnu strukturu empirijskoga subjekta djelovanja u mreži informacija. Ujedno to znači i nastanak nove metode spoznaje. Sada se ono nepredvidljivo postavlja u okvire prognoze i rješavanja nove situacije. Stoga je riječ o odnosu između sustava povratne sprege (feedback-učinci) i hemoestatičke ravnoteže. Pojmovi iz kibernetike u Deleuzeovoj ontologiji razlike i postajanja uvedeni su zbog potrebe da se riješi problem fiksnih identiteta i konačnih uzroka. Taj se preostatak ideje svrhovitosti prirode ovjekovječuje i u različitim verzijama teorije sustava, kaosa, složenosti, emergencije, informacije. Problem vjerodostojnosti Deleuzeova mišljenja digitalnoga doba čini se da prolazi ili pada s tim preostatkom. Kako i zašto ukloniti i posljednji preostatak „Velikog Drugoga“ u filozofiji i znanosti danas još je uvijek predmet spoznajnoga prijepora. Bog tradicionalne metafizike ušuljao se kroz niše svih suvremenih teorija o životu i svijetu. Nije sve to mimoišlo ni Deleuzeovu anti-teleologijsku metafiziku beskrajnoga stvaralaštva čiste materije. Problem Boga ne može više biti tek teologijski problem. Ponajprije se radi o „smislu“ svih novih znanstvenih teorija o samostvaralaštvu života izvan govora o „inteligentnome dizajnu“. Umjesto iskaza Dostojevskoga ako nema Boga, sve je dopušteno, ovdje vrijedi logika nadomjeska. U odsutnosti Boga praznina samostvaranja preuzima njegove legitimne ovlasti. (Vidi iznimno zanimljivu teologijsku kritiku Deleuzeove ontologije kao praznine bitka i nihilizma događaja koju podastire John Milbank, Theology and Social Theory: Beyond Secular Reason, Wiley-Blackwell, Oxford, 2006.)

Lako je riješiti taj problem sa stajališta teologije s neoaristotelovskim tragovima. Nepokretni pokretač pokreće svijet u stvaranju čak i kada samo stvaranje nije dovršeno nego se nastavlja u beskonačnost. Bog nije više izvan svijeta zato što je svijet vječna (virtualna) konstrukcija. „Izvan“ i „unutra“ modifikacije su stanja individuacije. To su odnosi koji se mijenjaju u sklopovima. Pitanje digitalnoga doba i kraja metafizike duhovito je riješio Baudrillard. Argumentom neoskolastičkoga tomizma, koji, doduše, Deleuze ne primjenjuje u svojoj ontologiji, rekao je: Bog se naselio u piksele kompjutora. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. str. 36. S francuskoga preveo Leonardo Kovačević)

Virtualno valja razumjeti u odnosu spram digitalne (realnosti). Ona se uspostavlja djelovanjem informacijskoga kôda. No, to je tek prijepis znanstveno-tehničke slike svijeta suvremenoga doba. Dakako, ona počiva na novim tehnologijama vizualizacije i na vladavini kibernetike. Deleuze se spram takvog stanja stvari, u kojem pojmovi teorije znanosti postaju operabilnima u informacijskim sustavima od umjetnoga života, inteligencije, okoline do društva, politike i kulture, postavlja dvostrukom strategijom. Prvo, on metafizičkom strogošću razvija novu epistemologiju znanosti i, drugo. služi se metaforički pojmovima već navedenih znanstvenih teorija. (Dvije su linije interpretacije Deleuzea i suvremenih znanosti. Prva je ona koja tvrdi da Deleuze u dijalogu s kibernetikom i teorijom složenosti razvija strogi metafizički sustav ili ontologiju složenih sustava nelinearnosti. Zastupnik Deleuzeovih postavki u tom smjeru jest Manuel de Landa. Druga je linija ona koja tvrdi da su svi pojmovi Deleuzove „filozofije znanosti“ samo metaforički iskazi i da nemaju više od simboličke vrijednosti upućivanja na blizinu i nužnu distanciju filozofije i znanosti. Zastupnik je te linije jedan od najznačajnijih tumača Deleuzeova mišljenja James Williams. Vidi o tom sporu razgovor Manuela De Lande i Petera Gaffneya, „Afterword. The Metaphysics of Science: An Interview with Manuel de Landa“, u: Peter Gaffney (ur.), The Force of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, str. 325-332.)

Ako je njegova teorija znanosti otvorena i dinamična ontologija postajanja, to samo znači da umjesto totalne kontrole sustava koja počiva na kibernetičkim načelima predviđanja i stabilnosti sustava nastoji stvoriti mogućnosti izvan aktualizacije već aktualiziranoga. U samome pojmu virtualnoga nalazi se već i mogućnost posve drukčijeg mišljenja svijeta izvan svođenja na „kontrolu“, „sustav“, „predvidljivost“, „racionalnost“. Nije slučajno da su upravo dostignuća suvremenih bio-znanosti i informacijskih tehnologija u procesu stvaranja umjetnoga života (A-Life) i umjetnoga uma (A-Intelligence) nastali na temeljima dva ključna pojma nesvodljivosti života – emergencije i kontingencije. Nastanak i slučaj bitno mijenjaju ono što se poima kao dovršeni proces stvaranja i vječni entitet u svojoj nužnosti ozbiljenja. Mogućnost promjene smjera razvitka povijesti, primjerice, svjedoči o nestanku modalne kategorije nužnosti. Slučajnost nije ovdje suprotnost koja dolazi na mjesto vladavine metafizičke kategorije koja stvara privid vječnih zakona prirode. Za Deleuzea je nastanak i slučaj nešto imanentno pojmu virtualnosti koji prethodi aktualnome. U tom smislu sam se pojam realnoga mora izvesti iz uzajamnoga djelovanja virtualnoga i aktualnoga, a ne više iz mogućnosti-zbilje-nužnosti. Ontologijska „zakonitost“ u okviru koje kategorija nužnosti ili sudbine „života“ kao Božjega dara i volje ima neskriveni primat postaje suspendiranom. Ono što je „bilo“ nije više nužno bilo tako kao što jest. Moguće postaje slučajem i nastankom virtualne potencijalnosti singularnoga događaja. Virtualno u ontologiji čiste razlike, međutim, nije drugi izraz za moguće. Isto tako pojam realnoga u doba kibernetike ne može više biti izvan djelovanja informacijskih sustava na svim razinama zbilje. (Vidi o tome: Adan Evens, Digital Ontology and Example“, u: Peter Gaffney (ur.), The Force of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, str. 147-168.) Realno se stoga može tek pojaviti u odnosu. Posrijedi je intenzitet snaga virtualne aktualizacije i aktualne virtualizacije u formi virtualne realnosti. Ali prostor unutar kojeg se virtualno aktualizira u stvarnome vremenu može biti samo digitalni prostor materijalizacije. To je ono nematerijalno u čistome obliku. Ono nije ni sličnost niti simulakrum tzv. prave stvarnosti. Digitalno se, dakle, konstruira iz odnosa na planu imanencije. Zagonetka virtualnosti u Deleuzeovoj ontologiji jest zapravo zagonetka pojma. Tek pojam omogućuje konstrukciju realnoga, a proizlazi iz univoknosti bitka u stvaralački beskrajnoj potencijalnosti postajanja materije. Kod Deleuzea postoje doista vidljivi tragovi neognostičke i hermetičke tradicije u ontogenezi mnoštva svjetova. (Vidi o tome: Joshua Ramey, The Hermetic Deleuze: Philosophy and Spiritual Ordeal, Duke University Press, Durham – London, 2012.) Postajanje? O čemu se tu radi ako ne o pojmu koji se iz mišljenja Nietzschea i Bergsona prenosi u Deleuzeov način shvaćanja stvaralačkoga potencijala filozofije u doba tehno-znanosti. Pojmovi nisu puki alati spoznaje stvarnosti. Oni su misaoni izumi, konstrukti. U spisu Što je filozofija? Deleuze i Guattari će ovako objasniti tvorbu pojma i njegovo značenje za filozofiju u odnosu na pojmove znanosti (funktive):

„Filozof je prijatelj pojma, on je u vlasti pojma. To znači da filozofija nije puko umijeće oblikovanja, iznalaženja ili proizvođenja pojmova, jer pojmovi nisu nužno oblici, pronalasci ili proizvodi. Točnije, filozofija je disciplina koja stvara pojmove. /…/ Stvaranje uvijek novih pojmova cilj je filozofije. Stoga što mora biti stvoren, pojam upućuje na filozofa kao onoga koji ga posjeduje potencijalno, ili koji posjeduje moć i sposobnost za nj. Ne može se prigovoriti da se stvaranje prije odnosi na ono što je osjetno i na umjetnosti, jer i umjetnost stvara duhovne entitete, a i filozofski su pojmovi ‘sensibilia’. Zapravo, znanost, umjetnost, filozofija podjednako su stvaralačke, premda je samo filozofiji navlastito da stvara pojmove u strogom smislu riječi. Pojmove ne nalazimo gotove poput nebeskih tijela. Nema neba za pojmove. Njih treba izmisliti, proizvesti, ili točnije, stvoriti, i oni ne bi bili ništa bez potpisa onih koji ih stvaraju.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, „Što je filozofija?“, Treći program Hrvatskog radija, br. 40/1993. str. 13. S francuskoga prevela Mihaela Vekarić)

Stvaranje pojmova odgovara, dakle, stvaranju svijeta kao postajanju svagda novoga događaja. A budući da, prema Deleuzeu, događaj u sebi ima karakter jednokratnosti i neponovljivosti, njegovo je ponavljanje moguće samo kao virtualni čin aktualizacije novoga. Nasuprot klasične paradigme filozofije i znanosti od Aristotela do Hegela, promjena temeljnih pojmova metafizike izvodi se na taj način što Deleuze ne mijenja tek vanjsko ruho ontologije, nego njezinu unutarnju pokretačku strukturu čitave zapadnjačke povijesti. Događaj se više ne otkriva u povijesnosti niza uzroka i svrhe. Emergentan i kontingentan, događaj se ponavlja samo kao stvaralačka operacija zbivanja novoga. Izvan onoga što je već uvijek aktualno i nepromjenljivo, događaj se odvija u znaku otvorenosti promjene. Stvaranje pojmova nije otuda samo nešto što filozofiji podaruje teologijsku dimenziju sekularne tvornice novih paradigmi, jer čemu inače novi pojmovi ako su teorije zastarjele, nego joj istovremeno oduzima kraljevsku moć utemeljenja povijesti odozgo. Kao i Nietzsche spram umjetnosti, ali s još većom strašću spram znanosti, tako i Deleuze u pojam virtualnosti unosi duh digitalne estetike i disciplinu kibernetike s teorijama složenosti, kaosa i informacije. Zato je njegova ontologija istovremeno „realistička“ i „hermetička“. Četiri su temeljna pojma koja nadomještaju klasičnu ontologiju. To su: (a) imanencija umjesto transcendencije, (b) razlika koja zamjenjuje identitet, (c) mnoštvo umjesto biti i ideja i (d) postajanje (individuiranje) koje nadomještava bitak kao univerzum bića i bitak kao takav.

Što je imanencija? Postojanje se događa kao proces postojanja. Zato Deleuze ne može prihvatiti postavku da se bitkom određuje ono trajno i nepromjenljivo. Univoknost bitka označava pritom istoznačnost i jednoznačnost ekspresija supstancije. Pojam razvija na tragu Spinoze. Kontinuum čiste promjene pogađa fizičku tvar kao jednu ekspresiju supstancije, dok su posebne vrste ekspresije bitka konfiguracije u biološkome organizmu, stanovništvu, ekologiji, društvu i drugim pojavama. Plan imanencije predstavlja prostorno-vremenski okvir ili matricu čiste ovostranosti. Na tom se planu ukrštaju topografske veličine i vremenske perspektive. U shvaćanju beskrajne potencijalnosti materije kao supstancije ili univoknosti bitka Deleuze mora pretpostaviti da plan imanencije ili konzistencije nadilazi geometrijski plan. Radi se, naprotiv, o apstraktnome kontinuumu pojava. Vrijeme se zbiva kao trajanje (durée). U tom načinu zbivanja vremena progovara Bergsonov pojam vremena. ( Gilles Deleuze, Bergsonism, Zone Books, New York, 1990.)

Umjesto konačnosti epoha i metafizičkoga razlikovanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti iz vladavine dimenzije prisutnosti kao sadašnjosti, vrijeme od Aristotela do Descartesa uvijek ima oznaku linearnosti. Slijedom toga povijest se odvija u napredovanju ili razvitku u smjeru nove prisutnosti. Nasuprot tome, plan imanencije zahtijeva da se pojam trajanja rasporedi u niz sekvenci. Sve se to zbiva poput one Zenonove aporije o Ahileju i kornjači o nemogućnosti kretanja. Jasno je pritom da u Deleuzea pojam povijesti više nema ni svrhu niti cilj (telos) jer se događa u kontinuumu nelinearnosti. Kretanje i vrijeme kretanja na taj se način povezuju kao promjena i vrijeme promjene. To je analogno metafizičkoj razlici između stanja i pojave u vremenu. No, problem nastaje kada se samo kretanje shvaća iz samoga kretanja tijela u prostoru, dakle tjelesnosti tijela u pokretu, a ne iz neke pripisane svrhe ili eficijentnoga uzroka samoga pokreta. Preklapajuće razlike i srodnosti filozofa znanosti Alberta N. Whiteheada s Deleuzeom u posljednje vrijeme postaju izazovom mnogih tumačenja pokreta u vremenu virtualizacije aktualnoga. To posebno vrijedi za performativne studije. Zbog usmjerenosti na razliku između dva tijela suvremene umjetnosti – biosferu živoga tijela i tehnosferu umjetnoga tijela – pitanje pokreta postaje iznimno važnim. Prisutnost u stvarnome vremenu označava prvo, a medijalnost ponavljanja u vremenu digitalne reprodukcije upućuje na potonje stanje tjelesnosti. (Vidi o tome: Brian Massumi, Semblance and Event: Activist Philosophy and Ocurrent Arts, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, 2011. i Žarko Paić, „Događaj i razlika: Performativno-konceptualni obrat suvremene umjetnosti“, Filozofska istraživanja, 33 (129), 1/2013. str. 5-20.)

Sve su ekspresije bitka kao mnoštva jednake. Nema hijerarhije bića. Štoviše, uvođenjem pojma „maloga“, koje se odnosi na neodređenost kaosa, ono „veliko“ gubi svojstvo ontologijskoga zasnivanja u smislu primata kategorije kvantiteta. Kvalitativne su razlike nesvodljive u ekspresiji jednoznačne supstancije. Ono Jedno kao mnoštvo stvaralački se preobražava u Drugo. Bitak u postajanju bitno mijenja samo postojanje. Problem koji se pokazuje nerješivim u Deleuzeovoj ontologiji „kreativnoga kaosa“ svemira jest upravo ono što je sam i u suradnji s Guattarijem nastojao riješiti spojem geologije i fizike života. Može li se „mistika“ beskonačnoga stvaranja u postajanju drukčijim i Drugim smiriti u svojem kretanju bez svrhe i cilja u nečemu stabilnom? Ima li mogućnosti unutarnje kontrole ovoga kaosa unutar prostora-vremena Zemlje ili je međuzvjezdani nomadizam nova „sudbina“ čovjeka izbačenoga u svemir? Možda bi se bitna razlika Heideggera i Deleuzea mogla formulirati i ovako. Heidegger misli budućnost čovjeka iz povijesnih mogućnosti nabačaja (projekta) mišljenja u jazu između poetskoga i tehnologičkoga mišljenja. Deleuze misli budućnost postajanja čovjeka neljudskim u formi tijela-bez-organa i umjetnoga života (A-Life) u izbačaju u prazninu i beskraj svemira. Što nedostaje Heideggeru za borbu s digitalnim dobom jest prihvaćanje mogućnosti da mišljenje u formi umjetnoga uma postane eksperimentalno i nekalkulativno unutar same matrice konstruktivizma svijeta. Što, pak, nedostaje Deleuzeu u njegovome neognostičkome hermetizmu stvaralaštva svjetova jest stabilnost postajanja, ali ne u vječnome trajanju, već u konačnosti djela. Stoga se Heidegger posebno bavio pjesnicima i slikarima odnosno modernom umjetnošću djela, a Deleuze filmom odnosno suvremenom umjetnošću događaja. U spisu Tisuću platoa taj se problem odnosi na plan imanencije same Zemlje, a u spisu Što je filozofija? ključni trenutak nove filozofije za digitalno doba ima hermetičan naziv gotovo sukladan mišljenju kasnoga Heideggera – geofilozofija. Je li virtualnost u razlici spram digitalnosti temeljni pojam Deleuzeove ontologije izbačaja čovjeka u svemir i postajanja kibernetičkim sklopom mišljenja bez tijela? (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, str. 106-117.)

Za Deleuzea je pojam virtualnosti dimenzija „dubine“ nastanjenoga mnoštvima i singularnostima. Postajanje se odnosi na morfogenetske obrasce života. Oni upravljaju smjerom individuacije u aktualnostima. Iz ovoga je vidljivo da se uvijek radi o mnoštvu i individuaciji. Više ili mnogo oblika ekspresija je jedne supstancije, a virtualnost nije jedna mogućnost koja se može ostvariti u aktualnosti, nego niz projekcija i konfiguracija. Posrijedi je skup (assemblage) misaonih perspektiva u varijacijama kao cijeli skup događaja bez zajedničkoga nazivnika. Pritom ne postoji nužnost materijalne aktualizacije. Umjesto toga, virtualno u svojoj neovisnosti od realnoga pokreće niz događaja. Tek takvi događaji konstituiraju realnost. Ona predstavlja odnos intenziteta i snaga u konstelacijama. Virtualnost ponajprije ima u sebi moć beskrajne potencijalnosti. Ono što je virtualno nije samo moguće. Potencijal stvaralačke evolucije mnoštva (svemira) virtualno ima u samome sebi. Oznaka stvaralaštva u filozofiji, umjetnosti i znanosti odnosi se baš na tu potencijalnost događaja u singularnosti djelovanja. U sustavima, prema tome, djeluju učinci, proizvodi i procesi individuacije. To je razvidno u svim sustavima i okolnome svijetu od fizikalnih, ekoloških, političkih, društvenih, kulturnih. Promijenjen smjer djelovanja kauzalno-teleologijskoga modela odgovara temeljnim načelima kibernetike. Da bi Deleuze neutralizirao linearne učinke i svrhovitost nevidljivoga „zakona“ u formi Boga ili željezne nužnosti prirode potrebno je unutarnje preokretanje još od Aristotela poznata četiri uzroka: causa formalis, causa materialis, causa efficiens i causa finalis. Heidegger u raspravi „Pitanje o tehnici“ upućuje da vladavina postava kao biti tehnike koja znanosti određuje pokretačkom snagom novovjekovnoga napretka i opustošenja Zemlje proizlazi otuda što se eficijentni uzrok preokreće u vrhovni učinak čitavoga procesa rasprirodnjenja prirode i desupstancijaliziranja subjekta u atomskoj fizici. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 9-40.)

Gotovo isto tvrdi i Deleuze. No, ovdje postoji i dodatak: ontologija postajanja kreće od finalnoga prema eficijentnome uzroku. Odbacuje se pojam uzročnosti jer je neprimjeren za ono što se događa u stvarnosti. Virtualizacija aktualnoga ne događa se nipošto uzročno-posljedično. Na tom mjestu uvodi se kibernetički pojam povratne sprege (feedback) koji mijenja poredak djelovanja. Priroda, dakle, može postojati kao mnoštvo samo ako je virtualno konstruiran prostor njezina kaosmosa. To je isto kao što se u umjetnosti glazbe zvuk ne proizvodi iz neke druge sfere osim one koja povezuje prirodu zvuka i njegove intenzitete, vibracije i ritmove. (Vidi o tome: Elisabeth Grosz, Chaos, Territory, Art: Deleuze and the Framing of the Earth, Columbia University Press, New York, 2008. str. 25-62.) Materijalnost, naposljetku, iščezava u formi nematerijalnoga prostora aktualizacije samoga realnoga. Nakon toga, realno se više ne može pojaviti drukčije negoli kao odnos između virtualnoga i aktualnoga.

Što je zapravo „bit“ virtualnosti? Naivno poistovjećivanje virtualnosti s digitalnim okružjem u kojem se zbiva proces interaktivne komunikacije uronjenih slika u kompjutoru proizlazi iz ontologijske pogreške zamjene „biti“ za „pojavu“. Budući da Deleuze rastemeljuje klasičnu metafizičku zgradu bitka, biti i bića, jasno je da se u djelatnosti novoga „utemeljenja“ onoga što je preostalo od metafizike mora uspostaviti neka vrsta diferencijalne analogije. No, problem je upravo u tome što Deleuze izričito odbacuje nauk o analogiji bića skolastičkoga neoplatonizma i tako umjesto razlike Boga i svijeta, stvoritelja i stvorenoga, univoknošću bitka postavlja pravilo dokidanja vertikalno-horizontalnoga odnosa između bitka, biti i bića. Analogija djeluje samo u analognome svijetu razlika, ali ne i u digitalnome svijetu čistih singularnosti kao razlika. Kako Deleuze rješava taj gorući problem? I je li ga uopće moguće riješiti ikako drukčije doli uvođenjem paradoksalnih određenja poput „transcendentalnoga empirizma“, „diferencijalne ontologije postajanja“, „kvazi-uzročnosti“? Ukratko, svi pojmovi kreativne shizofrenije u Deleuzeovu mišljenju mogu se razumjeti na dva načina. Usput, otuda ta barokna furioznost u dualizmima u svim njegovim djelima s kulminacijom u parovima pojmova iz suvremene estetike (filma), gdje nailazimo na bergsonovske pojmove slike-pokreta i slike-vremena. (Gilles Deleuze, Film 1: Slika-pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010. S francuskoga prevela Mirna Šimat i Film 2: Slika-vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević)

Prvi je način da su pojmovi nove ontologije postajanja ili diferencijalne ontologije, da upotrijebimo izraz Miguela de Beisteguia, zadobiveni u otklonu od metafizičke analogije bića koja pripada vrhuncima skolastike. Bog stvara ex nihilo, Filozof, umjetnik i znanstvenik ne oponašaju Boga, iako to u jednoj predivnoj slici o umjetničkome stvaranju kaže Kandinski, nego je ovo stvaranje samostvaralački proces virtualne materijalizacije ideje u preobrazbama. Bez svrhe i cilja u nečemu drugome, kraju povijesti ili eshatonu samoga kozmosa, stvaranje je naprosto to što jest, misterij da tako uopće jest. Umjesto stvaranja koje nastaje iz ničega i svoju svrhu ima u odnosu Boga, bitka, biti i bića kao sklopu povijesnoga tijeka, Deleuze pojam virtualnosti dovodi u svezu s aktualnim i obratno. Na taj se način stvaranje pokazuje kao eksperiment i igra kaosa i poretka, onog neodređenoga i čudovišnoga u svojoj neprikazivosti i neiskazivosti te kontrole kao posljednje „svrhe“ kibernetičkoga upravljanja sustavima i okolinom. Virtualna aktualizacija odgovara samo po „analogiji“ s onim što tradicionalna metafizika naziva čistom potencijalnošću bitka, ali u potpunosti to nije to. Objašnjenje novoga statusa pojma virtualnosti u opreci s aktualnim dolazi iz plana imanencije.

Drugi način stvaranja pojmova pretpostavlja rez s analogijom. Uspostavljanje novoga više nema nikakvoga uzora niti sličnosti u tzv. realnome svijetu. Naprotiv, sam se realitet pojavljuje u nematerijalnome stanju tijela-bez-organa. Uvođenje ovog pojma ključno je za logiku nomadizma međuzvjezdane Odiseje „druge povijesti“. U Anti-Edipu Deleuze ga je s Guattarijem razvio do moćnoga pojma stroja korporalnosti iz ideje umjetnika-mislioca Antonina Artauda. Rastjelovljenje u materijalnome smislu odgovara virtualizaciji tehnološke tjelesnosti u digitalnome smislu. Upravo se tijelom-bez-organa može objasniti odnos korporativnoga kapitalizma, mreža i entropije sustava. Kaos kontrolira poredak, a ne poredak kaos. Taj obrat moguć je samo pod pretpostavkom da se odnos između kaosa i reda misli iz nelinearne perspektive. Da bi ovo bilo shvatljivo, dostatno je uputiti da se svi oblici života pojavljuju u stanju postajanja od složenosti do homeostatičke ravnoteže. Stabilnost organizma nalazi se u njegovoj promjenjivosti i prilagodbi na novu okolinu. (Vidi o tome: Arkady Plotnitsky, „Chaosmologies: Quantum Field Theory, Chaos, and Thought in Deleuze and Guattari’s What is Philosophy?, u: John Marks (ur.), Deleuze and Science, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2006. str. 40-56. )

Stoga je potrebno umjesto modalnih kategorija mogućnosti-zbilje-nužnosti uspostaviti kvazi-trijadu pojmova koji nadomještavaju tu shemu. Virtualno-aktualno-digitalno „određuju“ složene odnose nastanka i slučaja onog što nazivamo realnim. Postajanje u svojoj logici razvitka može biti ireverzibilno. Dokaz su usporedna postojanja nomadskih društava u globalno doba u opreci s modernim državama. Virtualno je, dakle, posve različito od aktualnoga. Razlog je u tome što iz virtualnoga ne slijedi po automatizmu „nužno“ konstrukcija aktualnoga. Takav platonizam Deleuze odbija. U pojmu virtualnosti nalazi se upravo skrivena tajna postajanja kao glavnoga pojma čitave nove ontologije digitalnoga doba. (Namjesto određenja metafizike kao onto-teologije, Miguel de Beistegui u tumačenju odnosa Heideggera i Deleuzea s obzirom na pitanje odnosa transcendencije i imanencije u okviru ontologije od Aristotela do novovjekovlja izvodi da je „nova metafizika“ kao opravdanje suvremenih znanosti na tragu Deleuzea – onto-etologija. Onto-teologija se bavi utvrđivanjem onoga što je živo u organskome smislu, bića od životinja do ljudi. Onto-etologiju zanima, naprotiv, ono neživo od stroja do raznih drugih sklopova svijeta tehnike i tehnologije. Tijelo u svojoj tjelesnosti, kako je to Deleuze baštinio ponajprije iz mišljenja Spinoze, jest proces virtualne aktualizacije neljudskoga u proširenju mogućnosti ne samo njegova mozga, nego kapaciteta tehnološke prilagodbe na novu okolinu u kibernetički određenome sustavu. – Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Immanence – Deleuze and Philosophy, str. 107.)

Ako više ne možemo razumjeti odnos virtualnoga i aktualnoga prema logici određenja drugoga prvim, nalazimo se u gotovo bezizlaznoj situaciji za mišljenje razlike. Naime, određenje i uzročnost, zakonitost i učinkovitost djelovanja „Velikoga Drugoga“ u realnosti gube svoje tlo pod nogama. A upravo je ta slika tla i korijenja, koju je Heidegger u raspravi o metafizici imao kao sliku mišljenja filozofije i znanosti kao stabla spoznaje s razgranatim disciplinama od opće metafizike do posebne i daljnjega nastavka u prirodnim-tehničkim te društvenim-humanističkim znanostima, za Deleuzea dogmatska slika mišljenja. Nadomještava ju slika rizoma, potkopavanja, jazbina i prokopa. Umjesto barokne ideje racionalnosti svijeta izgrađenoj na načelima logike i matematike kao paradigme moderne znanosti valja se prikloniti Borgesovoj slici mišljenja. Nalazimo je u pripovijesti Vrt s razgranatim stazama. Svaka staza ima svoj vlastiti put koji nekamo vodi, a ni jedna staza sama za sebe ne može postati jedinom i obvezujućom za sve druge putove. Slika nam razotkriva novu otvorenost u preklapanjima mnoštva obzorja. Sintetička djelatnost čiste virtualnosti mišljenja jest, dakle, razlika u samoj sebi. Ona je produktivno stvaranje svjetova koji nisu ni objekti niti događaji po sebi samima, nego stanja i konstelacije odnosa čistoga postajanja. Povijest zato nije linearan proces spram nekog krajnjega cilja. U biti je povijesnosti singularnost događaja kao nelinearnoga postajanja čiste razlike. Ta mistika virtualnosti uistinu priprema filozofijske platoe, a ne tlo niti terene, za konstrukciju svjetova u digitalnome razdoblju svijeta. Bez novoga pojma razlike Deleuze ne bi mogao virtualnosti dodijeliti moć stvaralačke (r)evolucije. Zašto smo obrat i nastanak radikalno novoga stavili u zagradu, a ostavili kontinuitet i kontinuum prostorno-vremenskih događaja u povijesnome zbivanju?

Zato što je Deleuzeovo nastojanje da povijest oslobodi logike dijalektičkoga napretka koje neumitno završava s tiranijom sinteze. Lyotard će u nekim svojim političkim esejima modernu povijest od prosvjetiteljstva do znanstveno-tehničkoga doba 20. stoljeća čak nazvati vladavinom „totalitarnoga načela“ nad heterogenošću zbilje. (Jean-François Lyotard, Le postmoderne expliqué aux enfants: Correspondance 1982-1985, Galilée, Pariz, 2005.) U (r)evolutivnim događajima postajanja Deleuze virtualnosti želi osloboditi prostor za nesmetano djelovanje razlike. U tome je čitava zagonetka ove nove metafizike za suvremenu teoriju znanosti o kaosu i složenome poretku emergencije i kontingencije. Razlika kao čisto postajanje ne nalazi se više između stanja i događaja promjene. Treba se konačno oprostiti s razumijevanjem razlike kao nečega između nečega. Posrijedi je konstelacija odnosa, a ne rang stvari u odnosu. Zahvaljujući čistoj razlici ništa više nije ni vertikalno niti horizontalno. Krug i linije zamjenjuju spirale i krivulje. Matematički prikazi teorije složenosti operiraju s pojmovima neodređenosti kaosa koji kontrolira poredak nesvodljivih sustava života, politike, društva i kulture. Deleuze zato uvodi neologizme u sklapanju pojmova iz već postojećih. Kaosmos u srcu svemira postaje jedini način razumijevanja totalno kibernetički konstruiranoga svijeta. Bez njega ne bi mogla postojati ljudska civilizacija u svojem apstraktnome stroju vladavine tehno-znanosti nad svime što jest. Virtualnost kao temeljni pojam Deleuzeove ontologije postajanja zasniva se, dakle, na razlici spram fiksnoga identiteta. I ta razlika stvara mnoštva nelinearnih sklopova i skupova života. No, što je život u okviru takvog shvaćanja? Može li se život više uopće drukčije odrediti negoli razlikom između formi postojanja (organsko-neorgansko) kao i u samoj razlici virtualno-aktualnoga postajanja strojem u digitalnome prostoru rastjelovljenja materijalnosti bitka kao energije, mase i informacije? Nemojmo zaboraviti da je Heidegger antropologiju odredio trijumfom kibernetike. Filozofija se pitala o bitku, biti čovjeka i onome što jest biće. Antropologija u kibernetičkoj formi fizike života (biofizike i biokemije) više ne propituje sklop Boga-prirode-čovjeka-svijeta. Njezina je zadaća mišljenja posve drukčija. Ona se sada svodi na pitanje kako nastaje život i zašto u slučaju promjene života u umjetni život (A-Life) više ne možemo mišljenje utemeljiti ukorijenjenošću u Zemlju i u „geofilozofiju“.

3. Putovanje Zemljom i lutanja međuzvjezdanim prostranstvima: Drugi bez identiteta?

U svojoj posljednjoj knjizi Što je filozofija? Deleuze i Guattari razvijaju postavku o stvaralačkoj (r)evoluciji života kroz proces stvaranja novih formi. Ako je sam život postao središnjim pojmom suvremenih znanosti i filozofije, tada se pristupi pojmu života moraju očigledno podudarati, a pojmovi kojima se u svojim analizama služe filozofija, umjetnost i znanost moraju biti konvergentni. U razlici spram Heideggera, mišljenje Deleuzea o budućnosti filozofije kao metafizike čini se krajnje „pozitivnim“. Pritom se misli na patos beskonačnosti i energetsku moć pojmovne arhitektonike. Deleuze gradi svoj „hermetički“ ontologijski materijalizam na tim osnovama. Međutim, preostaje pitanje o unutarnjoj strukturi pojmovnoga „kreativnoga kaosa“. Iako filozofiji pripada mišljenje u pojmovima, umjetnosti mišljenje u opažajima (percepti), a znanosti mišljenje u funkcijama (funktivi), Deleuze i Guattari nastoje ovu konvergenciju smjestiti u ključnu djelatnost mišljenja na planu imanencije ili konzistencije – deteritorijalizaciju/reteritorijalizaciju (raseljavanje/naseljavanje). (Gilles Deleuze i Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London – New York, 2004. str. 256-340.)Već je otuda jasno da se pojam širi iz jedne mreže i mnoštva u drugu i dalje. Mnoštva su disperzivna i heterogena. Pojmovi su stoga nužno hibridni. Ista je takva i struktura događaja koje nastoje uhvatiti svojim hvataljkama. Jesu li pojmovi filozofije i umjetnosti u odnosu na stvaranje pojmova u znanostima uistinu nesvodljivi ili se radi o onome što je Heidegger još krajem 1950-ih godina odredio najzagonetnijim i najtežim pojmom suvremene filozofije nakon Platonove ideje i Hegelova duha – pojmom postava (Gestell)? Jesu li dakle filozofijski pojmovi i umjetnički percepti ipak u krajnjoj instanciji redukcija na znanstvene funkcije? Objašnjenje koje nudi Eric Alliez čini se vrlo uvjerljivom obranom onoga što je Deleuze stvaralački prisvojio iz Bergsonova djela Stvaralačka evolucija. Bergson, naime, želi stvoriti okvire za novu metafiziku koja će znanostima biti neka vrsta nadstrešnice. Ali filozofija više nije predvodnicom znanja o svijetu. Sada to postaje znanost u formi znanstvenoga znanja. Deleuze nastoji, pak, prema Alliezu, stvoriti strogi pojmovni okvir za

„integriranje fizikalno-matematičke fenomenologije znanstvenoga mišljenja unutar ¸nadmoćnoga materijalizma zasnovanoga na općoj dinamici.“ (Eric Alliez, The Signature of the World: Or, What is Deleuze and Guattari’s Philosophy?, Continuum, London – New York, 2004. str. 36.)

Ono što povezuje pojam s njegovom virtualnošću jest problem postajanja samoga svijeta na koji se pojam odnosi. Ako je očito da to više nije djelatnost prikazivanja i predstavljanja neke umrtvljene i zaustavljene „prirode“ u statičkome smislu, reprezentacija gubi razlog svoje opstojnosti. Pojam stvaranja ne odnosi se, dakle, na djelatnost predstavljanja predmeta spoznaje. S nastankom novoga pojma u filozofiji, umjetnosti i znanosti nastaje čitav novi svijet značenja. Uvidom u nereprezentacijsko u suvremenome mišljenju, što ide usporedno s eksperimentiranjem granica tijela u događaju samoga života, performativnost se jezika ogleda u događajnome karakteru mišljenja. Podrijetlo je ovoga „performativnoga obrata“ u filozofiji u Wittgensteinovom shvaćanju jezičnih igara i u Austinovu pojmu jezika kao performativa. Kada se mišljenje iz refleksije razvija do djelatne moći preobrazbe samoga tijela u izvedbi vlastita života, dokinuta je razlika između svijesti i nesvjesnoga, uma i želje. Sintetički model mišljenja ovladava svim područjima života. Struktura djelovanja novih medija počiva u sintetiziranju osjetila. Integralna stvarnost u kojoj digitalna slika postaje model vizualne komunikacije između subjekata/aktera upravo se razotkriva kao sintetički apriori svih drugih analitičkih metoda znanosti. Nije, dakako, slučajno da suvremene znanosti u svojem radikalnome konstruktivizmu objekta istraživanja posežu za filozofijskom interpretacijom značenja i umjetničkom kreativnošću u estetskome dizajniranju otkrivenih objekta u novim tehnikama vizualizacije (3D-skaniranje). Postajanje u razlici uvodi virtualnost u realno. Time se iz temelja mijenja pristup metafizičkoj ukorijenjenosti u Zemlju. Gravitacija kao i stabilnost u prostorno-vremenskome kontinuumu u određenju identiteta neke pojave iz logike neproturječnosti (A=A), sve se to ljulja i gubi u mišljenju koje Deleuze predlaže kao alternativu klasičnoj metafizici dualnosti Boga i svijeta, ideje i pojave, onostranoga i ovostranoga.

Alternativa je mišljenje singularnosti. U njemu se bitak pojavljuje kao razlika sama. Stvaralačka evolucija svoju istinu ima u permanentnome postajanju drugih mnoštva. Kada se neutralizira postojanje ontologijske razlike između bitka i bića tijekom povijesti zapadnjačke metafizike, što je Heideggerova početna pozicija zaborava bitka i nastanka vladavine bića u liku onto-teologije koja postaje onto-tehnologija modernoga svijeta, tada mjesto „stare“ razlike zauzima „nova“ razlika. Monistička ontologija singularnosti, dakle, nije nova verzija atomizma i svrhovitosti ideje vječnoga stvaralaštva. Umjesto toga Deleuze predlaže mišljenje koje iz same razlike kao bitka proizvodi mistiku postajanja. Wittgenstein je misterij svijeta odredio u onome da takav svijet uopće jest. Faktičnost ovoga „da“ jest čudo, a ne nešto izvan njega. Mistika stvaralaštva svijeta kod Deleuzea odnosi se na postajanje, vječni tijek promjene, totalnu uzbibanost materije, neprestano kaozmičko kretanje u svim smjerovima, ireverzibilnost i nelinearnost povijesti. Kada se to ima u vidu, tada je razumljivo kako Deleuze nasuprot Heideggera i Derride (destrukcije i dekonstrukcije tradicionalne ontologije) uvodi u nadolazeće mišljenje digitalnoga doba. Ono je uvijek nadolazeće jer je uvijek stvaralačko novi odnos spram znanosti. Taj se odnos može opisati kao produktivni dijalog na rastojanju. Svojevrsna je to igra razlike pojmovne (r)evolucije i konstruktivnoga sklapanja samoga života u nešto posve nesvodljivo na dosadašnje binarne opreke metafizike. Za Foucaulta se kraj čovjeka zbiva koncem 19. stoljeća nastankom rada, jezika i života u znanstvenome diskursu ekonomije, lingvistike i biologije. U Deleuzeovoj ontologiji postajanja blizina s teorijom složenih sustava i kibernetikom čini se da potvrđuje Heideggerove stavove o dovršetku filozofije u antropologiji kao novoj fizici života. No, problem se pokazuje upravo u određenju onoga što sada „jest“ priroda i život kada je postalo izvjesno da tehno-znanosti konstruiraju nove forme umjetnoga života i kada nelinearni modeli samoga kaosa postaju funkcije i modulacije kontrole u svim područjima „života“. Drugim riječima, pojam života proizlazi iz nečega što je na rubu kaosa i poretka, što je istodobno slučaj i (ne)predvidljivi nastanak novoga.

Umjesto ideje čovjeka kao subjekta (humanizam) i ideje mislećega stroja (posthumanizam), Deleuze je sa svojim shvaćanjem tijela-bez-organa i strojeva želja kao i preobrazbama ljudskoga u neljudsko, živoga u neživo i uvida u virtualnu potencijalnost tehno-znanosti filozofijski prethodnik transhumanizma. Nije riječ o SF-fikciji, niti o onome što Lyotard naziva logikom neljudskoga u formi umjetne inteligencije i umjetnoga života. Posrijedi je mišljenje o preobrazbama života u nanotehnologijskim istraživanjima. Poboljšanje i usavršavanje sposobnosti ljudskoga tijela u umjetnoj okolini dovodi do konačnoga iščeznuća onoga što je značila ideja čovjeka od Grka do danas. U Deleuzeovoj knjizi o Foucaultu, na kraju se nalazi ona upečatljiva ničeanska slika o povijesnoj preobrazbi misaonih formi Boga, čovjeka i nadčovjeka. (Gilles Deleuze, Foucault, Minuit, Pariz, 1986/2004., str. 141.) Nadčovjek nije nikakvo biologistički shvaćeno čudovište, nekovrsni Alien s licem anđela. Riječ je o virtualnoj aktualizaciji postajanja hibridnom formom živoga-umjetnoga kao metamorfne „prirode“ emergencije i kontingencije. Naslanjajući se na znanstvena dostignuća Simondona i von Uexkülla o individuaciji života i njegovim preobrazbama, (Gilbert Simondon, L’Invention dans le techniques: Cours et conférences, Seuil, Paris, 2005.)

Deleuze je razvio navlastiti odnos spram tehno-znanosti u cjelini i osobito kritički stav spram udivljenja novim tehnologijama. Iako se čini da njegov mašinistički pojam svijeta ima tehnologističke posljedice, pa se otuda teško može braniti postavka o autonomiji filozofije kao i umjetnosti prema zahtjevima tehno-znanosti, Deleuze će na mnogim mjestima svojih glavnih djela kao i u razgovorima s Antonijem Negrijem kazati da treba stvoriti alternativu napredujućim tendencijama društava kontrole:

„Subjektiviranje, događaj, mozak, čini mi se da je to jedno te isto. Što nam nedostaje jest ponajviše vjera u svijet; svijet smo posve izgubili, postali smo njegovi zatočenici. Vjerovati u svijet, to znači primjerice proizvesti događaje koji izmiču kontroli, čak i kad su neznatni, ili, pak, unijeti nove prostore-vrijeme u svijet, ali s manjim površinama ili reduciranim volumenima, upravo to znači imati pietas. U svakom pokušaju odlučuje se o pitanju o otporu ili podčinjavanju novoj kontroli. Potrebno je istovremeno stvaranje i narod.“ (Gilles Deleuze, Negotiations 1972-1990., Columbia University Press, New York, 1995. str. 176)

Što je to „geofilozofija“ i znači li više još nešto „sudbinom“ (loci genius) u postojanju mišljenja unutar fiksnoga zavičajnoga prostora? Topologija je od grčkoga grada-države, moderne nacije-države do korporativne mreže razmještenih točaka u globalno doba digitalnosti mijenjala svoja značenja. Koliko je važna topologija u mreži Deleuzeova mišljenja nije potrebno posebno isticati. Dok je za Heideggera topologija bitka, kako to tumači u Provansalskim seminarima koncem 1960-ih godina, svojevrsno drugo ime za istinu bitka, u Deleuzea se topologija mijenja u topografiju. Prostori Zemlje u znanstveno-tehničkome zahvatu govore o geologiji koja nije tek znanost o procesima nastanka Zemlje, nego metaforom za mišljenje na planu imanencije ili konzistencije. Platoi, razine, površine odnose se upravo na Zemlju u neprestanome postajanju. Uzvisine kao visoravni pritom skreću pozornost na to da je pitanje perspektive u mišljenju ujedno i pitanje položaja promatrača u spoznajnome procesu. Kao što je svaki tradicionalni metafizički pojam rastemeljio i pronašao mu protupojam u svojoj digitalnoj ontologiji, tako se i topologija prostora odnosi na mnoštva u razlikama između, primjerice, grubih i glatkih površina, čistoga i naboranoga ornamenta kao u baroku itd. Sve su to uvjetno rečeno kritičke analogije u odnosu na vertikalno mišljenje metafizike „Velikog Drugoga“. Umjesto spuštanja s neba na Zemlju, u Deleuzea je riječ o transverzalnome pogledu iznutra i bez iluzije dubine. A dubinu neće zamijeniti površine, kao što se to „površno“ misli u nostalgičnih pristalica starih epistemologijskih teorija, nego krivulje i spirale posve promijenjenoga gledanja na stvari u nastajanju. Prava slika bi bila ona s kojom se u Tisuću platoa ukazuje na pojam rizoma: krtica koja ruje prokope i osa koja slijeće na orhideju. Slika mišljenja koju Deleuze uvodi u optjecaj povezuje stoičkoga rastemeljitelja ontologijskoga sustava platonizma i filmskoga montažera koji sklapa nove događaje iz kreativnoga kaosa postojećih slika. Ipak, preostaje glavno pitanje ove stvaralačke shizofrenije: što još može i ima značiti Zemlja za digitalno doba i mišljenje koje mu primjereno odgovara?

U poglavlju o geofilozofiji spisa Što je filozofija? Deleuze i Guattari opisuju djelatnost stvaranja pojmova i konfiguracije „tla“ i „ukorijenjenosti“ mišljenja u doba totalne mobilizacije tehno-znanosti. Uvjet mogućnosti društvenoga stroja globalnoga kapitalizma leži u konceptualnoj proizvodnji mréža apstrakcije:

„Ako se filozofija iznova nastanjuje u pojmu, onda uvjet za to ona ne nalazi u sadašnjem obliku demokratske Države ili pak cogitu komunikacije, još sumnjivijem od cogita refleksije. Nama ne nedostaje komunikacije, naprotiv, imamo je previše; ono što nam nedostaje jest stvaranje. Nedostaje nam otpor spram sadašnjosti. Stvaranje pojmova priziva u sebi neki budući oblik, ono priziva neku novu zemlju i narod koji još ne postoje. Europeizacija ne čini neko postojanje, ona samo tvori povijest kapitalizma što osujećuje potčinjene ljude da postanu. Umjetnost i filozofija susreću se u toj točki, u točki konstitucije zemlje i naroda što nedostaju kao korelat stvaranja. /…/ Postajanje je uvijek dvostruko, i to dvostruko postajanje jest ono što čini budući narod i novu zemlju. Filozof mora postati ne-filozofom kako bi ne-filozofija postala zemljom i narodom filozofije. Čak je i tako ugledan filozof kao biskup Berkeley neprestano govorio: ‘mi, drugi Irci, puk…’ /…/ Ukratko, filozofija se reteritorijalizira triput, jednom u prošlosti kod Grka, drugi put u sadašnjici u demokratskoj Državi, treći put u budućnosti u novom narodu i na novoj zemlji. Grci i demokrati se čudnovato izobličuju u tom ogledalu budućnosti.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, „Što je filozofija?“, Treći program Hrvatskog radija, br. 40/1993. str. 28 i 29. S francuskoga preveo Borislav Mikulić)

Trostruka preobrazba filozofije ujedno je trostruka preobrazba pojmovnoga okvira ili paradigme. Da bi filozofija kao pojmovno mišljenje mogla još imati „budućnost“, potrebno je očito odrediti što označava tu treću postaju na njezinome putu u prazninu i ništavilo beskonačnosti. Što je, dakle, „bit“ ove treće paradigme mišljenja nakon grčke i novovjekovne reteritorijalizacije? Iako Deleuze neće pasti u kušnju da iz mišljenja i pjevanja kao Heidegger očekuje preporod „svoje“ zemlje i naroda, ostat će u najmanju ruku zagonetno što se podrazumijeva pod stvaranjem „nove zemlje i naroda“? Izobličenje u ogledalu budućnosti odnosi se ponajprije na nešto fatalno, bez obzira što Deleuze tu riječ ne smatra mjerodavnom za mišljenje postajanja. Radi se, naime, o sudbini nelinearne linearnosti, to jest zakrivljene putanje u vremenu ireverzibilne reverzibilnosti, dakle onog što suvremeni fizičari i kozmolozi nazivaju mogućnošću prolaza kroz „crvotočine vremena“. Grčka filozofija kao paradigma lutajuće zvijezde udomljenoga mišljenja iz kojeg baštinimo sve pojmove metafizike kao ontologije nije mrtva baština za grobnice povijesti. Bez početnoga traga u vremenu i njegova značenja ne možemo odlutati u budućnost. Ali ima nešto ipak nejasno u Deleuzeovom shvaćanju nelinearnosti promjena paradigmi. Za razliku od Heideggera koji filozofiju shvaća povijesno kao epohalni nabačaj mogućnosti čovjeka, jer Bog ni životinja ne filozofiraju, a stroj u okviru računskoga mišljenja znanosti „ne misli“, već računa odnosno konstruira kibernetički stanja na osnovu informacija, Deleuze nije nastanak modernih znanosti protumačio iz mišljenja „biti“ tehnike. Njegova je misao o nastanku modernih znanosti u tome što umjesto epohalne konačnosti svijeta i paradigme koja tom svijetu odgovara uvodi pojam beskonačnosti i tendencije kontrole samoga kaosa (prirode i čovjeka). Nastanak dolazi iz promjene stanja u prirodi i čovjeku. Drugim riječima, stroj postaje neživo-živo susretište odnosa između kontrole i kaosa, znanosti i umjetnosti, stvaralaštva i promjene stanja bitka. Od novoga vijeka ideja stroja paradigmatski preokreće povijest svijeta u događaj virtualne beskonačnosti stvaranja.

Svijet u svojoj otvorenosti postaje virtualno-aktualno-digitalni stroj nastanka novoga. Stoga je za Deleuzea nemoguće govoriti o kraju povijesti i o kraju društva. Može se ukazivati jedino na preobrazbe tendencija povijesnoga kretanja u kojima nema nikakvoga konačnoga cilja niti svrhe. Sve je u kretanju i postajanju novoga, pa i mogućnost obrata i okreta. Neizvjesnost nadolazećega usuprot totalnoj kontroli ili raspadu sustava ima oznaku spasonosnoga i apokaliptičkoga. Bilo bi, dakako, neprimjereno stvari Deleuzeova mišljenja poreći koliko je upravo njegovo nastojanje za novim i postajanjem ujedno obrana nečeg što se nalazi onkraj binarnih opreka stabilnosti i nestabilnosti. Proces je prava riječ za promjenu paradigme mišljenja. Ali taj proces može biti istovremeno rez s prethodnim stanjem i kontinuum u trajanju. O čemu to ovisi? Jednostavno, mišljenje emergencije i kontingencije nije samo mišljenje neizvjesnosti i slučaja. Ponajprije se radi o mišljenju koje „računa“ da upravo kontrola u kibernetičkome smislu nastaje iz digitalnoga kôda informacije. Ona nije podložna nikakvome stupnjevanju u razlici između maloga i velikoga (primjerice, nasilja koje provodi totalitarna država u fašizmu i komunizmu 20. stoljeća). Pojam kontrole se odnosi na ono što teorija emergencije misli pod interakcijom strojeva i okolnoga svijeta. Ne može postojati kontrola bez povratne sprege. Učinak znanstvenoga mišljenja u promjeni paradigme ne nastaje sam iz sebe, dakle, iz znanosti, nego iz mišljenja koje tu znanost pokreće. Utoliko je Deleuze radikalni konstruktivist u ruhu neoplatonizma za doba informacije. Filozofija, doduše, ne stvara više povijest kao u Hegela ili u „drugome početku“ kao u Heideggera. Njezino je mjesto u konvergenciji s umjetnošću i znanošću naizgled u demokratskome izjednačenju „ranga“. Ali Deleuze je filozof, a ne umjetnik ili znanstvenik. Pojam kojim se koristi filozofija naposljetku ipak ima malu prednost nad perceptima i funktivima, jer mora mišljenju dati oblik, mnoštvu fraktalnu sliku, povijesti otvoriti virtualni događaj singularnosti. Što je drugo pojam kontrole koji Deleuze koristi kao ključnu riječ paradigme digitalnoga doba u svim područjima od biološkoga do društvenoga, od fizičkoga do političkoga, negoli kvazi-transcendentalni preostatak Boga, svrhe, cilja, smisla bitka uopće? Da bi se postajanje održalo u mogućnosti postojanja, promjena u stabilnosti, novo u starome, život u svojoj životnosti kao beskrajnoj potencijalnosti, potrebno je upravo ono što se kaže na početku Zaključka spisa Što je filozofija? – barem malo reda da nas zaštiti od kaosa. Umjesto teologijske priče o spasu (čovjeka), sada imamo kibernetički model zaštite od kaosa (sustava i okoline). Što nedostaje da bi ta „nova“ paradigma mišljenja razlike i virtualnoga stvaralaštva u digitalnome dobu ipak bila autonomnom u odnosu na pritisak znanstvenoga mišljenja beskrajne potencijalnosti u vizualizaciji pojmova, čini se da je pitanje koje ne pogađa održivost Deleuzeove ontologije tehnosfere. Sam je Deleuze u svojem posljednjem spisu s Guattarijem Što je filozofija? odgovorio: nedostaje „narod i zemlja“. Kada nedostaje „subjekt“ i „supstancija“, govoreći novovjekovnom metafizikom Hegela i na njegovu tragu Marxa, tada se ono Realno mora konstruirati (r)evolucijom iz samoga mišljenja novoga. Čini se da to više ne može biti stvar filozofije u smislu stvaranja pojmova. Heideggeru je to bilo jasno i više negoli se pokazuje u Deleuzeovoj blagonaklonoj kritici u navedenom spisu. Bilo mu je jasno zato što je vidio da kibernetika ne nastavlja mišljenje metafizike u tehničkome jeziku antropologije, bila ona filozofijskom ili bilo kojom drugom od onih koje su danas u optjecaju. Ona je upravo ono što sam Deleuze misli u nedostatku „zemlje i naroda“. Bez „tla“ u onome tjelesnome koje podaruje Zemlja, mišljenje se preobražava u bestemeljno lutanje svemirom kao tehnička konstrukcija umjetnoga života. Transhumanizam tehno-znanosti usavršava kognitivne sposobnosti čovjeka za međuzvjedanu Odiseju u svemiru. To se odnosi na nanotehnologiju, robotiku, biogenetiku i druge tehno-logike postajanja novih svjetova. Mozak pritom ima najvažniju ulogu u tvorbi umjetnoga svijeta. Umjetni um više ne djeluje analogno. Ono što je preostalo od tijela on kontrolira na taj način da samo tijelo samoorganizacijom upravlja procesima promjene okoline.

„’Dajte mi, dakle, tijelo’, to je formula filozofskog obrata. Tijelo više nije prepreka koje misao odvaja od nje same, nije više ono što misao mora nadvladati da bi dosegla mišljenje. Naprotiv, ona u tijelo uranja, odnosno mora uroniti kako bi postigla nemišljeno, tj. život. Ne zato što tijelo misli, nego jer, nepopustljivo i uporno kakvo jest, to tijelo primorava na mišljenje te prisiljava na promišljanje onoga što se krije u misli, a to je život. Život se više neće pojavljivati ispred kategorija misli, misao će se prebaciti u kategorije života. Kategorije života su upravo stavovi i položaji tijela. ‘Ni ne znamo čak što sve može jedno tijelo’, u svom snu, u svojoj opijenosti, svom trudu ili otporu. Misliti, to znači naučiti što sve može jedno ne-misleće tijelo, za što je sve sposobno, kakvi su njegovi stavovi i položaji.“ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 249.)

Kada se to ima u vidu, tada je potrebno istaknuti da je Heidegger jasno vidio kako kibernetika ne pruža mogućnost „drugoga početka“ mišljenja. Ona je, naprotiv, tehnička realizacija metafizičke povijesti svijeta. S kibernetikom više ne postoji svijet, jer se u digitalno doba svjetovi konstruiraju virtualno, kao što se identiteti rekombinacijom postojećih pokazuju djelom retro-futurizma na svim područjima života od društva, politike, kulture. Kada više nema svijeta, nalazimo se u praznini samoodređenja i samostvaranja novoga Boga-prirode-čovjeka da bi novi sklop uopće mogao imati svoju stabilnost u promjeni. Kada više nema svijeta, nastaje potreba za novom metafizikom digitalnoga doba. To je ono što Deleuze u dijalogu i pokušaju preokretanja Heideggera izvodi u čitavom svojem mišljenju. Premda to čini metodom skrivenih tragova, uvjeravajući da njegovi tragovi nisu hajdegerovski, nego spinozistički, ničeanski i bergsonovski. To je, doduše, na ontologijskoj razini tako kako, uostalom, sve najbolje interpretacije Deleuzea precizno pokazuju. Ali, ako se zapitamo samo kada shizofrenija ovoga kreativnoga kaosa pojmova i konstelacija gubi svoju umnožavajuću beskonačnost stvaranja, vidjet ćemo nešto zapanjujuće.

Shizofrenije nema u svemiru. Kada više nema gravitacije, tla pod nogama, Zemlje kao boravišta čovjeka i drugih zemnih bića, kada „gore“ i „dolje“ gube smisao, i kada, naposljetku, lutanje međuzvjezdanim prostranstvima postaje bitnom razlikom od putovanja Zemljom od jednog odredišta do drugoga, tada više sve što je bilo analogno odjednom postaje digitalno. Sve odjednom postaje Jedno te isto u drugome i drukčijemu, a ne Drugo i drukčije u jednom te istome. Drugim riječima, mišljenje za digitalno doba nužno mora postulirati tehno-znanstvenu logiku stvaranja novoga, a ne više filozofijsku i umjetničku. Pojam i percept vizualizirani su u stroju mišljenja – mega-kompjutoru. Umjetni um u procesu stvaranja umjetnoga života je besmrtan zato što je virtualna aktualizacija događaja mišljenja u digitalnome okružju. To je krajnja granica Deleuzove ontologije. Nije, dakle, riječ o boljoj verziji mišljenja za budućnost, jer i Deleuze „konzervativno“ na kraju traži vjeru u svijet umjesto mahnitosti eksperimenta, a umjesto tehno-znanstvene tiranije aktualnosti uspostavlja filozofiju kao politiku utopije koja će biti alternativom ovome svijetu totalne kontrole i mahnitoga vrtloga kruga vječnoga ništavila u apstraktnome stroju kapitalizma. Deleuzeova alternativa Heideggerovu „drugome početku“ mišljenja, naposljetku, jest zapravo samo preokrenuti Heidegger, a to znači čitava povijest filozofije kao metafizike. U tom preokretanju, preostaje ipak pitanje koje smo nabacili na početku: u čemu je razlika između Heideggerova pojma razlike i Deleuzeove razlike?

Odgovor je jednostavan. Riječ je o onome istome u razlici s obzirom na pojam vremena. Da, riječ je o razlici u mišljenju događaja. Vrijeme koje proizlazi iz Heideggerova pojma događaja pruženo je i podareno vrijeme koje događaj ovremenjuje u onome da „ima“ bitka i vremena. A vrijeme koje nastaje iz Deleuzeove ontologije razlike singularno je postajanje u beskonačnosti vječno novoga mnoštva. Razlika između „dva“ pojma događaja pokazuje se u tome što oba „vremena“ u mišljenju ne mogu bez neskrivene dimenzije ili ekstaze budućnosti kao nadolazećega. Samo je pitanje je li to vrijeme nadolazećega uopće još „vrijeme“ ili ono što smjera onkraj fizike života u nastanku svijeta i vremena. Ima li još uopće vremena za filozofiju u doba digitalnoga ubrzanja „vremena“ totalne tehnifikacije i iščeznuća bitka? (Poglavlje iz knjige Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.)

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026