Copyright ©2026 Žarko Paić

Preobrazbe biopolitike

Od dostojanstva do ništavnosti života

(Poglavlje iz knjige Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosgi druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.)

December 20, 2025
Preobrazbe biopolitike
Michel Foucault

Uvod: Porobljavanje života i ljudska prava

Iskustvo biopolitike nadilazi njezino pojmovno određenje. Da bi život kao goli fizički opstanak mogao postati predmetom moderne politike očigledno se u povijesti moralo dogoditi nešto čudovišno. U eseju Hermanna Brocha iz 1949. godine „Ljudsko pravo i ono zemaljski-apsolutno“, jednog od najznačajnijih književnika 20. stoljeća, austrijskoga psihologa, filozofa i romanopisca, autora Vergilijeve smrti i Mjesečara, političkog emigranta pred nacizmom u Ameriku, otvara se temeljni problem odnosa između totalitarizma i biopolitike. Dakako, Broch nije upotrijebio taj danas toliko prošireni pojam svođenja politike na životno samopotvrđivanje totalne moći vladavine zajednicom. Međutim, ono što je ovdje jedino važno jest da je u eseju napisanom netom poslije drugoga svjetskoga rata, nakon strahotnoga iskustva masovnoga uništenja židovskoga naroda u nacističkim koncentracijskim logorima, Broch postavio odlučno problem granica ljudske slobode.

Porobljavanje čovjeka u modernome razdoblju političkih ideologija i apstraktne vladavine demokratskoga poretka kao da iznosi na vidjelo kako je više nemoguće odrediti bit čovjeka iz klasične humanističke tradicije filozofije. Između očovječene životinje i pukog biološkoga stvora čovjek se ne definira drukčije negoli stupnjem akumulacije i raspologanja moći nad Drugime (prirodom, čovjekom, stvarima). Ono pod-ljudsko, koje razara nad-ljudsko duhovno iskustvo života, proizlazi iz ambivalentne strukture moderne artikulacije društva, države i kulture. Tehnologijska mogućnost totalnoga uništenja Drugih, ili njihovo preventivno odstranjenje iz suverene političke zajednice nacije-države, samo je čudovišno izopačenje ideje da čovjek može neograničeno vladati životom Drugih ukoliko je njegova priroda proširenje animalnoga do stupnja tehnologijski nadmoćnoga stvora. Broch stoga nepogrešivo definira krajnju mogućnost izopačenja ljudskosti u figuri onoga koji se više uopće ne može smatrati čovjekom jer je sveden na biološke nagone i goli opstanak. Cjelokupni novovjekovni humanizam iščezava u strahotama koncentracijskoga logora za istrebljenje nearijevskih naroda i rasa. Biološka redukcija čovjeka na ljudski materijal dovodi do toga da Broch može s najvećom mogućom preciznošću kazati da je to „smeće koje još samo stenje“. (H. Broch, „Ljudsko pravo i ono zemaljski-apsolutno“, u: Duh i duh vremena, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 158. S njemačkoga preveo N. Petrak)

Granice ljudske slobode postavljene su nekom primarnom moći života. Ona ne proizlazi iz težnje za pravednošću, jednakošću i srećom ljudskih bića u zajednici, nego iz neke čudovišne prirodne sile. Tako je Broch nastanak totalitarne države shvatio na krajnje paradoksalan način. Totalitarna je država rezultat racionalnosti prosvjetiteljstva i iracionalnosti romantike. Postavka je bila naizgled srodna Adornovoj i Horkheimerovoj ključnoj ideji iz Dijalektike prosvjetiteljstva. Ali nesvodivost te mračne spoznaje o kaosu života, koji nadvladava mogućnost pomirenja racionalnoga i iracionalnoga u modernoj zapadnjačkoj povijesti, bila je u tome što je ljudska sloboda kao uvjet moderne demokracije svedena na životno samopotvrđivanje moći prirode. Porobljavanje čovjeka rezultat je temeljnoga izopačenja slobode. Institucionalni poredak tlačenja nije stoga ništa čudovišno po sebi, nego jest simbolička razmjena života i smrti zbog magije primitivnoga oblika zajednice.

Budući da totalitarna država porobljava svoje podanike terorom, moderni je poredak demokratske vladavine tek pokušaj da se racionalizira iracionalna sila primarne vladavine. U zamjenu za društvenu sigurnost, kulturnu samoproizvodnju simboličke vrijednosti duhovnoga života, čovjek pristaje na krvožedni poredak neslobode. Mnogo je aktualnih primjera potvrde ove postavke. Zbog prijetnje terorizma u liberalnim demokracijama Zapada, osobito nakon napada al-Qa’ede 2001. godine i rušenja zgrade Svjetskog trgovačkoga centra u New Yorku, otpočeo je proces ograničenja građanskih prava. Strah od masovnoga napada na središta velegradova u SAD-u i Europi prometnuo se u političku paranoju s racionalno-iracionalnim razlozima razotkrivanja ideologijskoga neprijatelja u islamskome fundamentalizmu. Bio je to simbočki trenutak početka govora o novome „demokratskom totalitarizmu“ zbog uvođenja strogih mjera nadzora nad slobodom kretanja građana.

Moć novih medija s njihovom savršenom vizualizacijom stvarnoga života u stvarnome prostoru i vremenu bila je istodobno praćena postupnim dokidanjem sigurnosti i privatnosti života kao temeljne pretpostavke liberalnoga koncepta slobode. (R. Dahrendorf. Versuchungen der Unfreiheit: Die Intellektuellen in Zeiten der Prüfung, C.H. Beck, München, 2006.) Broch je, dakle, za razliku od Hannah Arendt totalitarizam shvatio apovijesno s onu stranu ideologijsko-političkoga određenja modernoga doba. (Spor između Hermanna Brocha i Hannah Arendt o biti totalitarne vladavine iznosi u svojem članku K. Sauerland („Hermann Broch und Hannah Arendt über die Menschenrechte: Ein Missverständnis“ – http://artsci.wustl.edu/-iab/veszprem/sauerland-pdf). Njegova je teza da je posrijedi nerazumijevanje istomišljenika oko problema prirodnoga prava, ljudskih prava i totalitarizma. Za Brocha je totalitarizam fenomen masovne psihologije nacizma, a za Arendt ideologijsko-politički fenomen sustava moći u funkcioniranju modernoga političkoga poretka.)

Suvremene analize fenomena i pojma biopolitike ne osvrću se gotovo nikad u pravilu na navedeni Brochov esej. Ali nezaobilazna je, s druge strane, kritička analiza totalitarizma, politička antropologija i predskazanje Hannah Arendt da će 21. stoljeće biti stoljeće masovne imigracije stanovništva. Time će doći do nestanka tradicionalnih pojmova nacije-države u tvorbi novoga političkoga identiteta. Raskorijenjenost i nemogućnost dobivanja državljanskih prava u ne-urođenim nacijama-državama nakon etničkih ratova, sloma političkoga kolonijalizma i izbjeglištva iz ekonomski nerazvijenih dijelova Trećega svijeta u zapadne države Arendt je nazvala „paradigmom nove povijesne svijesti“. (G. Agamben, „Au-della des droits de l’homme“. Libération, 9-10. lipnja 1993.) Može se čak ustvrditi da je upravo Arendt u svojim analizama života kao političkoga djelovanja u zajednici otvorila problem biopolitike i prije no što je on zaslugom Foucaulta postao ključnim pojmom suvremenih društvenih-humanističkih znanosti. (Ž.Paić, Politika identiteta: kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005., str. 172-173. i Ž. Paić, Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006., str. 55-56.)

Zbog čega je uopće bitno uputiti na jedan esej književnika o granicama ljudske slobode i prirodnome pravu, ako smo već unaprijed rekli da je posrijedi mislilac, koji je iz radikalne kritike modernoga doba kao raspada vrijednosti došao do ideje o totalitarnoj vladavini kao racionalno-iracionalnome poretku svođenja čovjeka na pukog biološkoga stvora? Na posljetku, ta je analiza začudno hibridno povezivanje nespojivoga – prosvjetiteljstva i romantike, racionalizma i iracionalizma. Moglo bi se čak i analogijski pokazati da je otuda moguće povezati liberalnu kritiku autoritarne države i teoriju izvanrednoga stanja u ideji totalne države (Franz Neumann i Carl Schmitt). Samo je jedan razlog zbog čega valja u raspravi o biopolitici i njezinim preobrazbama krenuti iz Brochove apovijesne perspektive. Prirodna i ljudska prava nisu nešto apovijesno, nego povijesno očitovanje slobode kao uvjeta mogućnosti istinskoga života uopće. Broch je stoga pretpostavio da život nije nešto čudovišno primarno što omogućuje magijski poredak zajednica u povijesti. Posve suprotno, sloboda vođenja života u njegovim primitivnim i modernim oblicima očitovanja uvjet je mogućnosti egzistencije čovjeka i njezine negacije u totalitarnome poretku.

Biopolitika otpočinje kao moderna artikulacija moći suverene države da vlada nad svojim državljanima ulazeći u „njihove živote“. Ona je politička moć nadzora nad životom kao prirodom, kulturom i simboličkim poretkom vrijednosti. Granice su ljudske slobode istodobno i istinske granice biopolitičke produkcije života u suvremenim političkim poretcima. Neoliberalni poredak globalizacije ideologijski podjarmljuje slobodu pojedinca na taj način što život svodi na hiperprodukciju roba/stvari pod uvjetima znanstveno-tehnologijske preobrazbe prirode u kulturu. No, ta je preobrazba moguća samo u okvirima globalne kapitalističke proizvodnje. Ovdje znakovi između stvari postaju označitelji pervertiranih društvenih odnosa. (G. Agamben, Homo Sacer: Die souveraine Macht und das nackte Leben, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002. i S, Žižek, The Parallax View, The MIT Press, London, 2006.)

Sloboda je uvjet mogućnosti biopolitike kao tehnologijski postvarenoga života. Da bih pokazao povijesno-analitički granice pojma biopolitike, te uputio na njezine preobrazbe u društvenom i kulturnome obzorju uporabe, valja ponajprije pregledno iznijeti različite teorije o biopolitici od samoga nastanka pojma. Nakon toga je nužno pokazati kako se i s kojom argumentacijom taj pojam analizira u mišljenju politike Michela Foucaulta – glavnog teoretičara biopolitike – i koji su mu dosezi u razumijevanju suvremene politike i kritike ideologije. U zaključku će se nastojati obrazložiti temeljna postavka o biopolitici kao „širenju područja borbe“ (Houllebecq) subjekata/aktera postmoderne demokracije u tvorbi identiteta nove politike, koja u sebi uključuje ideje slobode i života kao nove kulture u globalno doba. Kao i sa svim optjecajnim pojmovima društveno-humanističkih znanosti u doba vladavine biotehnologije i humane genetike, tako se i biopolitika neizbježno susreće s promjenom paradigmi razumijevanja svijeta, života i prirode. Ovo je samorazumljivo nakon spoznaje da stvarnost više ne postoji izvan njezine znanstveno-tehnologijske tvorbe.

Taj je obrat rezultat promjene koju od 1960-ih godina nazivamo postmodernom (re)produkcijom života kao medija, stroja, stvari. Doba koje nadilazi kritiku ideologije kao lažne svijesti ili kao obmane, varke, iluzije, pretpostavlja da liberalna demokratska vladavina u svim svojim kulturnim dostignućima filozofije, znanosti, umjetnosti i religije nije „imuna“ od mogućnosti izopačenja u autoritarne i nadzorne poretke ograničenja slobode u ime „zdravoga života“, „prirodne ravnoteže“, „logokratske vladavine elita“, te da sam život prelazi granice prirode i kulture, postajući poprištem borbe za novom (re)produkcijom moći u svijetu tehnologije vladanja ljudskim životima. Deleuze i Guattari nazvali su to „rizomatskim kapitalizmom tijela bez organa“. (G. Deleuze/F. Guattari, L’Anti-Oedipe, Minuit, Pariz, 1972.) Nije li upravo biopolitika konačno stanje dovršetka prirodnih i ljudskih prava u vladavini samoga života kao totalno organizirane discipline suvremene političke razmjene tijela bez organa?

1. Pojam biopolitike: teorije, diskurs, analitika

Što je to – biopolitika? Odgovor na to pitanje nije jednoznačan. Već je u samome sklopu jasno da se pojam etimologijski može razložiti na dvoje: život (grč. bíos) i na politiku. Ovdje nije potrebno posebno govoriti o tome da se od Aristotela do politologijskih teorija o smislu i značenju politike, političkoga i politizacije danas očuvala ideja da je politika ljudska djelatnost kojom se svi ljudski odnosi, uključujući i one koje čovjek ima s okolnim svijetom (prirodom) i drugim bićima organskoga svijeta, reguliraju kao politički odnosi u zajednici u određenom povijesnome porostoru i vremenu. Problem je u proširenju samoga pojma. Kao i u svim danas izvedenim pojmovima slične semantičke i semiotičke naravi, poput, primjerice, biofilozofije, biosemiotike, bioetike itd., prefiks koji ima grčku riječ u općem značenju života reducira se na biologijski prošireni pojam života. Tako je nejasno je li riječ samo o proširenju pojma politike i djelovanja, jer politika se ne bavi valjda nečim drugim negoli životom čovjeka u zajednici, ili je time bitno reducirana politika na specifične javne politike, koje se bave određenim aspektima javnoga reguliranja ljudskoga života u suvremenim državama. Biopolitika može biti skupni naziv za sve promjene koje pogađaju život ljudi u modernome i postmodernome društvenome sustavu potreba. Ona to može biti samo stoga jer je informacijsko-komunikacijski poredak suvremenoga svijeta umreženi poredak različitih diskursa o životu i to ne tek iz jedne dominantne kulture.

Pojam biopolitike je koncem 20. i početkom 21. stoljeća ušao u samo središte rasprava filozofije politike, prava i u široko interdisiciplinarno područje društveno-humanističkih znanosti. (T. Lemke, Biopolitik zur Einführung, Junius, Hamburg, 2007. i R. Esposito, Bíos: Biopolitics and Philosophy, Minnesota University Press, Minneapolis, 2008.) Kao što u prvome poglavlju svoje knjige Bíos: biopolitika i filozofija, naslovljenom „Zagonetka biopolitike“, ustvrđuje talijanski filozof politike Roberto Esposito, time nisu klasični pojmovi pravne tradicije i politologije – „pravo“, „suverenost“ i „demokracija“ – izgubili svoje značenje. ( R. Esposito, nav. djelo, str. 13-14.) Oni su, naprotiv, izgubili normativnu i deskriptivnu težinu. To se dogodilo zbog temeljne promjene nastale u globalno doba. Umjesto fiksne kategorije državljanstva nacije-države svjedočimo o raspadu modernoga prostorno određena nastanjivanja i života čovjeka na ograničenom prostoru zajednice. Objekt biopolitike postaje supstancija ili glavni element nečega što se nalazi u rascijepu između „izvan“ i „unutar“, u jazu između nacije i onoga što nadilazi pojam nacije, u procijepu između tradicionalnoga pojma države i obnove imperijalnoga poretka. Ali objekt biopolitike nije drugo negoli supstancija toga „između“ života i politike.

Čini se da je područje koje pokriva pojam biopolitike ipak ponajviše određen nečime izvan toga „između“. To je područje ponajprije ono koje pokriva život čovjeka u njegovu biološkome fizičkome trajanju, koje se nastoji produžiti i učiniti ga dostojnim čovjeka. Pod time se podrazumijeva njegovo temeljno „prirodno pravo“ na zdrav i sretan život. Na posljetku, svi ustavi novovjekovnih liberalnih demokracija, a osobito američki, postavljaju svrhom političke zajednice potragu za dosezanjam metafizičkoga pojma sreće (Pursuit of happiness). Zdravlje čovjeka pretpostavka je da bi uopće duhovno blaženstvo moglo biti ispunjeno. Sloboda čovjeka kao političkoga bića pretpostavlja normalno stanje zdravlja. Ono se ne može definirati negativno kao ono drugo no što je bolest ili kao odsutnost bolesti, nego upravo kao stanje koje u svojem egzistencijalnome ustrojstvu čovjeka označava nesmetano fiziologijsko, psihičko, psihološko i duhovno obavljanje poslova te zbrinjavanje u okolnome svijetu.

(Rasprave o kriteriju kojim se može definirati fizičko-metafizički pojam „zdravlja“ i „normalnosti“ uvijek su, paradoksalno, kao i u slučaju fenomenologijskoga pristupa tijelu kao objektu kod Merleau-Pontyja i Lacana vođene patološkim oblicima pojavnosti tijela u svijetu (Ž.Paić, Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009). Na taj se način u suvremenim sociologijskim istraživanjima zdravlja kao kulturne odrednice ljudskoga kapitala (human capital) uvijek mora pretpostaviti nekovrsno biopolitičko stanje – promjenu smisla bolesti kao anomalije. Bolest i fizički nedostaci tijela u suvremenom društvu, zahvaljujuči napretku znanosti i tehnologije u biomedicinskim dostignućima, normaliziraju se kao antropotehnički uvjeti produženja ljudskoga života. Ono prirodno kao ono o-sebi već je Hegel u Fenomenologiji duha dekonstruirao tako što je pojam prirode u novome vijeku odredio rezultatom novovjekovnih prirodnih znanosti, a ne nekog prirodnoga stajališta. Pojam kognitivne racionalnosti danas u okviru socilogijske rasprave o „kognitivnome kapitalizmu“ označava neizbježnu promjenu prirode, a otuda i pojma života u „tehnički projekt razvitka. Time ljudska priroda postaje optimirajućom tvorevinom“ (C.Lau/R.Keller, „Zur Politisierung gesellschaftlicher Naturgrenzen“, u: U. Beck/W.Bonss (ur.) Die Modernisierungen der Moderne, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001., str. 84).

Utoliko je neutralna ili tehnička definicija biopolitike usmjerena na zadovoljavanje tih pretpostavki pojedinačne egzistencije čovjeka. Naravno, čovjek se još uvijek na taj način definira apstraktno u svojoj općenitosti. On još nije smješten u konkretan prostor suverenosti nacije-države, premda je početak njegova samoodređenja sloboda i pravo na sretan život ne tek nekih, već svih. U jednoj od takvih definicija biopolitike stoga se nabraja sljedeće:

„Biopolitika obuhvaća sva područja koja su povezana sa zdravstvenom politikom i demografijom, ekologijom i pitanjima budućnosti čovjeka. Ovo je područje politike u njezinoj najobuhvatnijoj formi novo s obzirom da pitanje života i preživljavanja neprestano dobiva sve više na važnosti“ ( D. Gunst, Biopolitik zwischen Macht und Recht, Hasse und Koehler, Mainz, 1978., str. 9.)

Zdravlje, prirodan prirast i pad stanovništva, zaštita okoliša i budućnost čovjeka neprijeporno su objekt biopolitike, premda se u navedenoj definiciji ne govori o biomedicinskim i genetskim istraživanjima ljudskoga genoma. Ne govori se, dakle, o znanstvenome produženju života i stvaranju drukčije strukture ljudskoga organizma negoli je ono „prirodno“ određeno. Isto se tako ne govori o etičkoj dopustivosti usmrćivanja čovjeka (eutanazija), što bi pripadalo bioetičkim pitanjima. (H.T.Jr Engelhardt, The Foundations of Biopolitics, Oxford University Press, New York, 1986., T. Matulić, Bioetika, Glas Koncila, Zagreb, 2001.) Sažeto rečeno, dok se bioetika bavi pitanjima granice važenja odnosa između znanstveno-tehnologijskoga napretka i etičke dimenzije ljudske egzistencije u pluralnim društvima liberalne demokracije, biopolitika je djelovanje subjekata/aktera političke zajednice na temelju ideja koje artikuliraju političke stranke, sindikati, metapolitičke grupacije u civilnome društvu i Crkva u ostvarenju vlastitoga stava o smislu (dobroga) života. Ono što je ovdje bjelodano jest da je pojam politike u takvom razumijevanju biopolitike sveden na javne politike u proširenom značenju pojma.

Zdravstvo, demografija i ekologija pripadaju političkome reguliranju života čovjeka kao društvenoga i kulturnoga bića u okružju određene političke zajednice. Nije važno pritom kakvo je političko-ideologijsko određenje tipa vladavine – autoritarno, liberalno-demokratsko ili čak totalitarno. Sve države koje nisu članicama UN-a. ili su zbog etničkih ratova i genocida izložene najgorem obliku onečovječenja, svedenosti pripadnika zajednice na ono što Broch bezobzirno naziva „smećem koje još samo stenje“, pri čemu se ne radi o nihilističkome cinizmu nego o odsutnosti bilo kakvog uzvišenoga humanizma i humanitarnosti u zbilji, sudjeluju u programima Svjetske zdravstvene organizacije, ili pak vode statistiku o broju novorođenih i umrlih. Definicija koju sam naveo formalno zadovoljava pojam biopolitike. Uveo ga je početkom 1970-ih francuski poststrukturalistički filozof Michel Foucault. Rođenje biopolitike vezano je uz disciplinarnu regulaciju života i smrti u modernim suverenim političkim poretcima. (M. Foucault, Znanje i moć (prir. I s francuskoga preveo R. Kalanj), Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1994., str. 93-111.)

Pojam biopolitike u analitičkome smislu odnosi se na modernu i postmodernu artikulaciju problema određenja života čovjeka u biološkom i kulturnome aspektu njegova djelovanja u političkoj zajednici. Thomas Lemke pokazuje da je primjena pojma na različita nova područja globalne politike u novije doba razlogom zašto se Foucaultova analiza rođenja biopolitike u doba modernosti treba nadopuniti. To su, prije svega, politika azila za izbjeglice i prognanike iz ratom i klimatskim katastrofama pogođenim stanovništvom nerazvijenih zemalja istočne Europe, Afrike, Latinske Amerike i Azije. Potom su na djelu globalni problem prevencije od AIDS- te pitanja demografske eksplozije stanovništva u azijskim zemljama, osobito Kini. Nadalje, biopolitikom se označava pravno reguliranje medicinskih istraživanja. Ovdje je granica s bioetikom vrlo fluidna kao i u već spomenutom slučaju prava na „humanu“ smrt (eutanazija) pacijenata u klinikama. No, budući da tehničko-neutralno svođenje pojma na zdravlje čovjeka i odnos stanovništva spram okolnoga svijeta ne može iscrpiti političko-ideologijsko značenje pojma, razvidno je kako se biopolitikom nastoji razumjeti način demokratskoga razračuna s onime što je prvotno uopće značila biopolitika – eugenika u nacizmu, rasizam i različiti oblici zlouporabe znanstvenih istraživanja u suvremenoj genetici. (T. Lemke, „Eine Analytik der Biopolitik: Überlegungen zu Geschichte und Gegenwart eines umstrittenen Begriffs“. Behemoth: A Journal on Civilization, br. 1. str. 72-73.)

Političko reguliranje života kao biološke činjenice o kojoj ne odlučuje tek suvremena medicinska znanost, nego i pravo, kulturni poredak vrijednosti, religijske doktrine i filozofijska istraživanja pojma subjekta, osobe i života nipošto nije tehničko ili neutralno pitanje. Biopolitika se stoga na različite načine tumači u ideologijsko-političkome obzorju nove desnice ili, pak, u novoljevičarskim idejnim pokretima. Ali indikativno je da se upravo u filozofijskim tekstovima vodećih mislilaca biopolitike (Foucault, Agamben, Esposito) radikalizira kritika svakog mogućeg oživljavanja izvorne teorijske primjene tog pojma u korpusu ideja prirodne nedjednakosti kao osnove rasizma, nacizma i neodesničarskih programa rasne i biološke čistoće tzv. povijesnih naroda. Lemkeova povijesno-filozofijska analiza biopolitike s naglaskom na Foucaultovu „relacijskome pojmu“ s kojim uistinu otpočinje prava znanstvena analiza moderne veze znanosti, tehnologije, discipline i života u kontekstu liberalnoga poretka političke zajednice na Zapadu, kritički nastoji biti s onu stranu redukcionizma biopolitike na:

(1) naturalističko razumijevanje i

(2) politicističko ili ono koje otklanja determinizam prirodnih čimbenika u promjeni paradigme s kojom su sve prirodne znanosti, pa i filozofija i humanistika postale bioznanosti. ( T. Lemke, nav. članak, str. 72-89.)

Čini se da je to stajalište razložno stoga što u dihotomiji prirodnoga i kulturnoga determinizma od novoga vijeka uvijek nastaju doktrine i ideologijsko-politički programi koje se ne isključuju samo teorijski, nego je riječ i o radikalnome sukobu svjetonazora i određenja onog što se naziva znanstvenom istinom. Problem koji se otvara i u slučaju razmatranja pojma biopolitike nije otuda tek neutralno-tehnički, pa čak ni ideologijsko-politički, nego prije svega upućuje na temeljni spoznajni problem. Naime, je li uopće još moguće u suvremenim znanostima rabiti pojam kauzaliteta u okviru već opstojećih usvojenih spoznaja o teoriji zaokreta spram složenosti (complexity turn) u prirodnim i društveno-humanističkim znanostima? (J. Urry, Sociology beyond Societies: Mobilities for the Twenty-first Century, Routledge, London, 2001. Vidi o tome: Ž. Paić, Zaokret, Liiteris, Zagreb, 2009.)

Već je strukturalistički neomarksizam, primjerice Althussera, uveo pojmove nadodređenja umjesto transcendentalne uvjetovanosti empirijske egzistencije kapitala u kapitalističkoj proizvodnji života. Relacijski pojam biopolitike Foucaulta pokušaj je da se kritički prođe između dviju paradigmi unutar kojih se ideja čovjeka razmatra u sklopu života kao prirodnoga determinizma (biologizam i rasizam) i u sklopu života kao društveno-kulturne konfiguracije djelovanja (politicizam i kulturalizam). Dok je u u slučaju biologizma/rasizma riječ o biopolitici kao ekstremnoj ideologiji isključenja Drugoga, politicizam/kulturalizam jest pokušaj neutralnoga „humanističkoga“ razumijevanja biopolitike kao ekologijske politike zaštite prirode (okolnoga svijeta – Umwelt).

Švedski politolog Rudolf Kjéllen bio je prvi koji je upotrijebio pojam biopolitike početkom 20. stoljeća. U okviru organicističke teorije države kao kolektivnoga subjekta s jedinstvenim tijelom i duhom on je biopolitiku shvatio totalnom moći reguliranja odnosa u privredi, kulturi i pravu. Nacionalna država pojavljuje se prirodnom formom države. Pojedinac ne postoji izvan nacionalne države. Iz korpusa prerađene filozofije života s temeljnim idejama organskoga jedinstva naroda i politike, životnih sila i prirodne nejednakosti čovjeka u povijesnim oblicima života, biopolitika je izraz državne regulacije svih odnosa s temeljnom idejom narodne suverenosti. Mitsko posvećenje naroda i države koje nadilazi liberalni koncept slobode prisutno je u antimodernim pokretima i ideologijama konzervativne obnove poretka vrijednosti uzvišenosti i žrtve naroda u srazu s povijesnim napretkom demokratskih pokreta. Utoliko je biopolitika u takvom razumijevanju, koje paradigmatski u filozofiji kulture i povijesti kao životne sudbine zastupa Oswald Spengler u Propasti Zapada, moć politizacije svih sektora društvenoga života unutar organski shvaćene države. Umjesto klasa, društvenih i političkih aktera borbe za društvenu jednakost i ozbiljenje ideja pravednosti i jednakosti, koje polaze od slobodnoga pojedinca, biopolitikom se razvija hijerarhija naroda i rasa. Priroda i život postaju ontologijski izvori „prirodne nejednakosti“. Biopolitika je već u svojem prvotnome nastupu svedena na biologistički pristup društvu, politici i kulturi. Država se pritom pojavljuje apsolutnim nositeljem suverenosti kolektivnoga subjekta – naroda.

Istovjetne ideje s još ekstremnijim političkim projektima stvaranja totalitarne države obilježavaju njemačku nacional-socijalističku ideologiju krvi i tla. Radi se o idejama rasne nadmoći Nijemaca nad drugim narodima i rasama, te o ideologijskome izjednačenju Vođe s narodom, državom i totalitarnom strankom (NSDAP). Nacistička biopolitika obuhvaća rasističke zakone. U njima se pravno ozakonjuje čistoća arijevske rase i eugenika kao pseudoznanstvena disciplina produkcije novoga života. Eugenika polazi od ideje pročišćene rase na temelju genetskih eksperimenata i istraživanja matičnih stanica u svrhu odstranjenja genetskih bolesti i „degeneracija“ nastalih, prema tom shvaćanju, miješanjem različitih rasa. Već je otuda bjelodano da se biologistički shvaćena biopolitika ne može razmatrati drukčije negoli kao rasistička ideologija. Ona zlorabi rezultate prirodnih znanosti i eugenikom nastoji opravdati temeljnu organicističku postavku o državi kao prirodnome organizmu (tijelu-duhu) čovjeka unutar povijesno nastale nacije. Kako tvrdi Lemke, nakon 2. svjetskoga rata 1960-ih, u okviru njemačke politologije razvio se drukčiji, dakako, ne više toliko ekstreman pristup biopolitici kao u nacizmu. Ali on je i nadalje počivao na naturalizmu. „Biopolitolozi“ koriste u svojim istraživanjima funkcioniranja moderne politike i parlamentarne demokracije novije biologijske koncepte i metode istraživanja. (T. Lemke, nav. članak, str. 72-89.)

Neodarvinistička teorija evolucije tako je jedan od sklopova takve biopolitologijske redukcije složenih mehanizama političkoga života u društvu i državi. Drugi je sklop vezan uz etnologijske i sociobiologijske koncepte; treći je usmjeren na istraživanje fiziologijskih čimbenika u političkome djelovanju, a četvrti se pak okreće praktičnim problemima politike iz gledišta „biopolicies“. Potonji je pristup biopolitici srodan ekologijskim pitanjima zaštite okolnoga svijeta. Zanimljivo je da se njemački sociolog Ulrich Beck, kritički teoretičar refleksivne modernizacije i globalizacije, u svojim posljednjim radovima bavi pitanjem globalne ekologijske sigurnosti. Pritom je vrlo teško razlučiti gdje počinje paradigma društvenoga konstruktivizma a gdje metodologijskoga realizma u analizi prirodnih, društvenih i kulturalnih posljedica-uzroka svjetskoga rizičnoga društva. (U. Beck, Weltrisikogesellschaft: Auf der Suche nach der verlorenen Sicherheit, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007.)

Ako se prihvati postavka da je ono zajedničko svim teoretičarima biopolitike u navedenom biologističkome i naturalističkome redukcionizmu kritički stav spram društvenih znanosti, koje pretpostavljaju mogućnost slobode pojedinca i političkoga djelovanja na promjeni postojećih prirodnih uvjeta egzistencije čovjeka, tada se suočavamo samo s drugim kontekstom recepcije novovjekovne političke teorije države i društva. Nije tek riječ o tome da su iznova i u neomarksističkim teorijama početkom 1970-ih u središte rasprave i tumačenja postavljeni autori kao što su Hobbes i Spinoza. (M.Hardt/A.Negri, Empire, Harvard University Press, Harvard, 2000. i M.Hardt/A.Negri, Multitude: War and Democracy in the Global Age, Penguin Press, New York, 2004.)

Posrijedi je kritka naivnoga humanističkoga stajališta da je čovjek apsolutni subjekt promjene društvenih uvjeta svoje povijesne egzistencije. Valja spomenuti istu kontroverzu u društveno-humanističkim znanostima 1970-ih u teoriji komunikacije i medija. Najznačajniji teoretičar informacijskoga (telematskoga) društva budućnosti i komunikacije, koji je medije shvatio izvan tradicionalne antropologijske perspektive kao produžetak ljudske spoznajne mogućnosti i postavio informaciju kao temelj moći u suvremenom društvu, Vilém Flusser, bio je i protiv medijskoga determinizma tehnologije i protiv humanističke iluzije da čovjek vlada medijima. Intersubjektivnost čovjeka i medija, prirode i kulture, rješenje je sukoba između dvije suprotstavljene pozicije. (V.Flusser, Medienkultur, S.Fischer, Frankfurt/M., 2003.)

Flussera su kao i McLuhana neomarksistički teoretičari komunikacija i novih medija optuživali da su neokonzervativni zastupnici postavke o „medijskome totalitarizmu“. To je značilo da su kritičari smatrali kako je prostor političkoga djelovanja u emancipacijskome potencijalu medija uvjet ljudske slobode, a ne da mediji djeluju s onu stranu priča o manipulaciji i ideologijskome iskrivljenju svijesti. Problem je bio u tome što su i najznačajniji neomarksitički teoretičari medija i globalizacije, od Baudrillarda do Castellsa, razvili ideju o umreženom društvu u kojem se političko djelovanje više ne može razmatrati nekom vrstom neuvjetovane subjektivnosti, budući da je poredak neoliberalne globalizacije umreženo globalno društvo u kojem sustav i strukture imaju primat nad etičkim ili političkim projektima promjene struktura. (M.Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2000. S engleskoga preveo O.Andrić i J.Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, DAGKK, karlovac, 2001. S francuskoga preveo Z.Wurzberg)

Tako se može pokazati da je i biopolitika u sporu biologističkih determinista i socijalnih/kulturalnih konstruktivista (ili kako to kaže Lemke, politicista) pokušaj da se s pomoću prokazanoga pojma, ali uvažavajući spoznaju da su biomedicinska istraživanja i humana genetika krajem 20. stoljeća radikalno promijenila dosadašnja shvaćanja o čovjeku i životu, učini preokret u analitičkome razmatranju odnosa života i politike. Pritom je jasno da promjena shvaćanja o biologijskim mogućnostima intervencije u prirodu i život nije nipošto nastavak nacističke eugenike i nije tek naturalizam u novome ruhu. Kad život u biologijskome shvaćanju suvremene znanosti o životu kao procesu ravnoteže prirodnih i kulturnih čimbenika postane predmetom politike, tada je već na djelu promijenjeno shvaćanje ljudskoga djelovanja. Ekološke su politike od 1970-ih pouzdani pokazatelj takve promjene. Kritika maksimiranja profita globalnih transnacionalnih korporacija u pustošenju prirode dovodi u sumnju racionalni poredak društvenoga nadzora nad okolnim svijetom. ( U.Beck, Macht und Gegenmacht im globalen Zeitalter: Neue weltpolitische Ökonomie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.)

Ekološka biopolitika odgovor je na mnoge jednostranosti pristupa životu i politici u biologizmu/naturalizmu i društvenome konstruktivizmu/politicizmu. Ljudska prava ne odnose se stoga tek na nepovredivost novovjekovno shvaćene nepovredivosti slobode čovjeka. Novi je pojam postmoderne demokracije uveo u igru nepovredivost života. I to ne samo osobe, već i drugih prirodnih bića (životinje i biljni svijet). Ekološki pokreti, pokreti za zaštitu ugroženih životinjskih vrsta i biljnoga svijeta predstavljaju danas legitimne civilne akcije u novome razumijevanju politike. Politički i kulturalni antropolozi stoga s pravom nastoje redefinirati pojam prirode i prava. Prirodna su prava već od novovjekovne teorije države bila reducirana na pojam suverenosti teritorijalno ograničene nacije-države. U okružju ekološke politike, sada je zbog ugroženosti cijele planete Zemlje očigledno da biopolitika ne može više biti ograničena na nacionalne javne politike. Kad se mijenja definicija života u biologijskim i genetskim istraživanjima, tada se nužno mora promijeniti i razumijevanje onoga što se u moderno doba uspostavilo kao granica između prirode, društva i kulture.

Iz svega navedenoga proizlazi da biopolitika u nadilaženju suprotstavljenih paradigmi biologizma i politicizma iziskuje nešto mnogo više od prodora životnih sila u politiku. To nešto mnogo više otvara pitanje globalne kritike političkih poredaka suvremenoga svijeta nakon kraja totalitarnih vladavina nacizna, fašizma i realnoga scoijalizma u svijetu. Kritička teorija biopolitike i njezinih preobrazbi, međutim, ne označava i kraj kritike ideologije. Naprotiv, posve je jasno da se u pojmu biopolitike u globalno doba prikriva i novi oblik ideologijskoga djelovanja. Problem je u tome što je od Marxa do suvremenih kritičkih teorija ideologije polje politike određeno kao ono u kojem se svijest o djelovanju izjednačava s mogućnošću pogrešne ili krive svijesti. Marxova kritika ideologije prevladavanje ideologijskoga zakrinkavanja pervertirane realnosti (ne)slobode, (ne)jednakosti, (ne)pravednosti, (ne)istine ne vidi u promjeni svijesti, nego u radikalnoj promjeni smisla djelovanja u stvarnome svijetu. (S. Žižek, The Sublime Object of Ideology, Verso, London-New York, 1991., A. Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998.)

Biopolitika stoga iz radikalne kritičke dekonstrukcije biologizma kao rasizma i društvenoga konstruktivizma kao utopijskoga humanizma sebe uspostavlja dvoznačno:

(1) kao prikaz stvarnih odnosa moći u regulaciji životnih procesa proizvodnje kapitala, roba/stvari u kojem se pojavljuje život čovjeka i (2) kao kritiku biopolitičke produkcije svijeta globalnoga neoliberalnog kapitalizma. Život na taj način više nije samo objekt ili predmet politike u modernome značenju suverenosti, prirodnih i ljudskih prava, nego je sama politika ta koja proživljava svoje preobrazbe i postaje predmetom života kao „prirode“ i života kao „kulture“ (onog neposrednoga i onog posrednoga koje od novoga vijeka određuju znanosti i tehnologija).

2. Michel Foucault: biopolitika kao disciplina i nadzor nad životom

Protiv jednostranosti i ideologijskih zastranjenja biopolitike Foucault je 1970-ih u svojim spisima i predavanjima učinio radikalnu kritiku biologizma/naturalizma i redefinirao granice društvenoga konstruktivizma. Biopolitika je zahvaljujući njegovu geneaologijskome mišljenju arheologije znanja smještena u navlastiti prostor discipline i nadzora nad životom. Politički procesi oslobođeni su na taj način nadodređenja biologijom. Ali, s druge strane, to nije nipošto značilo da se prirodni čimbenici života u reguliranju procesa društvene i političke figuracije djelovanja proglase nevažnima. Povijesni prekid ili diskontinuitet u praksi politike kao ljudskoga djelovanja slobode u svrhovitom smislu Foucault je označio upravo „rođenjem biopolitike“. To se događa u modernome razdoblju vladavine suverenih država na prostoru teritorijalno ograničene nacionalne države. Biopolitika je određena kao navlastita moderna forma artikulacije moći. (M.Foucault, Naissance de la Biopolitique: Cours au College de France 1978-1979. Gallimard-Seuil, Pariz, 2004.)

Ponajprije, Foucault negira da postoje neki predpolitički elementi politike kao životni procesi, koji stoje u temelju moderne politike. Naizgled, ta je postavka suprotna onoj Brochovoj s kojom sam započeo ovo razmatranje. Ali valja upozoriti da je Broch u kritici modernoga doba sagledao izopačenje onog što stoji u njegovu temelju. To nije ništa drugo negoli život kao uvjet mogućnosti prirode i prirodnoga prava, Iz njega se izvodi pojam suverenosti. Za Foucaulta biopolitika nije dodatak ili proširenje pojma politike. Posrijedi je novo određenje temelja moderne politike. Suverenost nije prirodno pravo, budući da je priroda i pravo rezultat strukturalne moći politike. Ta moć prirodi i pravu tek omogućuje biti normativnim i regulativnim okvirima političkoga života zajednice. Bez modernih prirodnih i društveno-humanističkih znanosti ne postoje ni priroda niti ljudska prava, a nije ni moguća ideja života u biologijskome smislu.

Biopolitika se otuda ne može nipošto svesti na ekološku politiku niti na tehnologijske inovacije koje mijenjaju prirodnu okolinu. (T.Lemke, Eine Kritik der politischen Vernunft: Foucaults Analyse der modernen Gouvernmentalität, Argument, Hamburg-Berlin, 1997.) Njezin je cilj radikalna i fundamentalna promjena poretka političkoga u moderni. Sam Foucault definira biopolitiku jednostavno kao

„ulazak života i njegovih mehanizama u područje svjesnoga računa“. (M.Foucault, nav. djelo, str. 170.)

Mehanizmi samoreprodukcije života kao bivanja i trajanja u ograničenom životnome vijeku postaju tehnike ovladavanja sljepom silom rađanja i umiranja. Racionalizam modernoga doba predstavlja moć znansteno-tehničkoga i političkoga odlučivanja o iracionalnosti samoga života u njegovu predpolitičkome stanju. Ovdje nije potrebno ulaziti u raspravu koliko je Foucault u svojim analizama uistinu politiku razumio iz obzorja ljudske prakse, budući da objavljena kasna predavanja pod nazivom Vladanje sobom i drugima (Le gouvernment de soi et l’Autre) pokazuju da je povijesno-filozofijska i strukturalna analiza moći od Aristotela preko Tome Akvinskoga do modernih mislilaca politike bila vođena mišlju o čudovišnosti izjednačenja moći i života u ontologijskome smislu.

U glavnom predavanju iz 1979. godine u kojem se spominje pojam i riječ biopolitika – „Rođenje biopolitike“ – Foucault izričito kaže da se moderno doba biopolitike može izvesti iz liberalne forme vladavine. Poredak moći s njegovim liberalno-demokratskim diskursom slobode osobe i njezinih prirodnih prava na privatno vlasništvo u okviru (političke) ekonomije života u zajednici, koja nadilazi nacionalne granice, ali je ograničena na fiksni teritorij razmjene dobara na tržištu, nije ipak posve svediv na ekonomsku doktrinu liberalizma, ili pak na političku ideologiju liberalizma. Artikulacija i izvršenje moći jest disciplina. Ona potrebuje mehanizme nadzora nad regulacijom roba na tržištu (ekonomija) i pravne okvire djelovanja subjekata/aktera (politika). Ali biopolitika ima drukčiji smjer djelovanja. Ona nadilazi ideju prirode, jer je upravo to ideologijska varka i diskurzivni poredak svijesti o pervertiranosti samoga života. Drugim riječima, prirodni je poredak već u temelju „neprirodan“ zato što je rezultat političkoga uspostavljanja novoga poretka života samoga u strukturalnim okvirima nužnoga racionalnoga nadzora onog što preostaje od „prirode“. Priroda se biopolitički konstruira kao novovjekovna ideja iz novovjekovne znanosti i tehnike. U tom pogledu su Foucaultove analize uistinu najbliže Heideggerovom razumijevanju subjekta i supstancije novovjekovlja. (T.Rayner, „Biopower and Technology; Foucault and Heidegger’s Way of Thinking“. Countretemps. 2. svibanj, str. 142-156.)

Nadzor se u modernome dobu više ne može razumjeti kao neposrednost odnosa između nadziratelja i nadziranoga. Ovdje je riječ o nadzoru koji proizlazi iz apstraktne forme racionalnosti poretka. Ljudima se vlada tako što ih se uvjerava da je u njihovom interesu podvrgavanje žiovtnih iracionalnosti kolektivnome umu države (zajednice) zbog dobrobiti svih. Foucaultov pojam biopolitike stoga analitički ukazuje na nastanak i razvitak novih disciplina svjesnoga računa. S pomoću njih se život od kaotičnoga poretka neznanja preobražava u racionalni poredak nadzora nad životom samim. Priroda se, dakle, ne može ničime drugime obuzdati ni ukrotiti negoli disciplinama koje proizlaze iz racionalnoga ovladavanja sebstvom (soi) i drugima. Statistika, demografija, epidemologija i biologija nove su moderne discipline znanja o kvantitativnim i kvalitativnim čimbenicima života u političkoj zajednici.

Foucault u nastanku političke figure „stanovništva“ u 18. stoljeću zahvaljujući strukturalnoj vezi uspostavljene nacije-države, liberalnoga demokratskoga poretka i novonastalih disciplina statistike i demografije vidi ključan trenutak nastanka biopolitike. Kao što je novovjekovni pojam slobode osobe utemeljen u autonomiji uma, tako je na društveno-političkoj razini biopolitika proširenje biološko-kulturalnih procesa. Organizam s kojim operira moderna biologija odgovara organizacijskome ustrojstvu politike u državi kao poretku akumulacije, regulacije i artikulacije moći. Život organizmu podaruje apstraktno i dinamičko načelo stabilnosti u promjeni. U međusobnome djelovanju autonomnih tijela života i politike uspostavlja se jedinstveni sklop disciplinarne organizacije društva-države. Iz njega se nadzire život tako što poredak moći svoju misiju ozbiljuje u prijenosu moći s vrha prema dnu. To je struktura piramidalne distribucije moći. Ona se u liberalno-demokratskim poretcima politički odvija u razdiobi vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Suverena moć jest temelj biopoliričke produkcije biomoći. To je upravo središnji pojam, nekovrsna supstancija-subjekt cijelokupne Foucaultove teorije biopolitike. U različitim novijim tumačenjima u kontekstu kritike globalnoga kapitalizma i stvaranja nove vrste političkoga subjekta revolucije cjelokupnoga sustava kapitalizma, biomoć (biopower) u kritičkim analizama Hardta/Negrija zauzima središnje mjesto.

Biomoć (fr. biopouvoir) jest za Foucaulta kolektivna snaga stanovništva u ekonomskom i političkom smislu. Nastankom nadzornih mehanizama moći u institucijama poput bolnica, zatvora, javnih škola učvršćuje se trajnost i vidljivost biopolitike suverene države. Funkcija je biomoći u institucionalnome održanju poretka, koji se razdvaja u tradicionalnome i modernom razlikovanju (političke) države i (građanskoga) društva. Cilj je pak biomoći regulacija stanovništva. Može se tek sada vidjeti da je ono što je u 18. stoljeću u zapadnoj Europi otpočelo kao svjesna regulacija biomoći postalo ključnim čimbenikom stabilnosti liberalno-demokratskoga poretka. Porast stanovništva iznad očekivanog stupnja tzv. prirodnoga prirasta, migracije stanovništva iz drugih dijelova svijeta s drukčijom kulturom preobražavaju temelje suverenosti i institucionalne okvire nacije-države.

Mržnja spram doseljenika (stranaca) u liberalnome multikulturalizmu Europe danas je fenomen tzv. kulturalnoga rasizma. Nestabilnost u političkome smislu, nemogućnost da se multikulturalne politike u punoj mjeri ozbilje u načelno kulturno pluralnim društvima Zapada, pokazuje koliko je biomoć u Foucaultovoj razumijevanju biopolitike presudna za postmoderne demokratske poretke. Život nije apstraktan pojam niti nereflektirani biološki mehanizam samoreprodukcije. Seksualnost, tijelo, različite discipline nadzora i kazne nad oslobođenim tijelom u klasicističkoj, aristokratskoj i demokratskoj kulturi moderne postaju elementi biomoći. Tako se istodobno stvara novi način samorefleksije sebsta putem novih tehnologija vladavine vlastitom (ne)ukrotivom slobodom,

Pojmove biomoći i biopolitike Foucault je prvotno artikulirao u predavanju iz 1979. godine „Rođenje biopolitike“ i u zaključku predavanja „Volja za znanjem“. Pojam biomoći nalazi se na kraju crte razvitka trijade suverena moć – disciplinarna moć – biomoć. Potonje dvije moći određene su kao različite forme suverene moći. Ali biomoć je obuhvatna. Kroz nju se zbiva individualno discipliniranje i kolektivno reguliranje. U sklopu poststrukturalističke postavke o kraju čovjeka iz tradicije humanističke metafizike, što Foucaulta približava Heideggeru iz njegova Pisma o humanizmu 1947. godine, može se razumjeti kako je pojam biopolitike sve drugo negoli pojam koji bi proizlazio iz neke humanističke antropologije politike. Stoga je prihvaćanje Foucaultove paradigme biopolitike i njezino daljnje razvijanje u filozofiji politike Agambena i Esposita neprijeporno prihvaćanje poststrukturalističke kritike subjekta. (G. Agamben, nav, djelo, i G. Agamben, Das Offene: Der Mensch und das Tier, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003. i R. Esposito, nav. djelo)

Pojam subjekta u suvremenoj filizofiji od Lacana, Derridae do Deleuzea i Foucaulta ne odnosi se na kartezijanskoga subjekta vladavine sebstvom i okolnim svijetom, nego na strukturalne odnose moći diskursa. Otuda se subjekt uspostavlja kao igra moći diskursa i poretka struktura. Život u biopolitičkome smislu nije uvjet mogućnosti slobode. Sama sloboda života kao bezdana ljudskoga bitka pretpostavka je preobrazbe života u biopolitičku organizaciju moći. Foucault ne može stoga moć definirati nipošto kao puku ljudsku sposobnost vladavine. Njegova je kritika novovjekovnoga subjekta iz poststrukturalističke perspektive nužno i kritika diskursa modernih znanosti i moderne politike kao suverene, disciplinarne i biomoći. Ona tumačenja Foucaultova pojma biopolitike, koje polaze od antropologije ljudskoga djelovanja kao prakse promjene prirode, društva i kulture, očigledno dolaze iz teorijskoga okružja humanizma, a ne iz Foucaultova okružja „teorijskoga antihumanizma“. To znači da nije moguće pojam biopolitike shvatiti samo kao relacijski pojam u analitičkome smislu. Tako je to nastojao izvesti Thomas Lemke. (T. Lemke, nav. članak 2008.)

Već je sam strukturalizam i poststrukturalizam teorijska orijentacija koja razumije svijet, jezik i bitak uopće kao složenu mreža odnosa i struktura. Relacijski pojmovi uvijek se suprostavljaju normativnima i deskriptivnima. Tako i Foucaultov pojam biopolitike, doduše, jest u suprotnosti s biologizmom/naturalizmom i politicizmom/kulturalizmom. Ali problem nije u tome što Foucault odbija politiku izjednačiti s djelovanjem, nego u tome što se djelovanje kao čin subjekta može izvesti samo iz strukturalnih odnosa moći. Pojam biopolitike u Foucaultovim analizama moći odnosi se na život u okružju znanstveno-tehničke produkcije života kao moći. Zato biopolitika nije relacijski pojam, nego analitika biopolitike pokazuje da su moć-znanje-život sintetičko jedinstvo modernoga doba. Moć nije pritom nešto nužno „otuđeno“ i pervertirano.

Moć je nužan oblik u kojem organizirani poredak života dolazi do svijesti o svojem bezdanu slobode. Zato je Foucault u svojem spisu Riječi i stvari mogao radikalizirati Heideggerovu postavku o kraju filozofije u znanostima i tehnici postavkom da „smrt čovjeka“ odgovara kraju povijesno-epohalne avanture znanja o životu koje nastavlja svoj drugi „život“ u biopolitičkome poretku moći. Iscrpljenost dugovjeke metafizičke (antropologijske) paradigme u kojoj je čovjek bio određen subjektom autonomnoga djelovanja događa se tako što rođenje biopolitike predstavlja pozitivno-negativno ozbiljenje svih mogućnosti modernih znanosti o čovjeku i prirodi u novome pojmu života.

„Stoga što se čitava moderna epistema – upravo ona koja se formirala krajem 18. stoljeća, i još uvijek služi kao pozitivno tlo za naše znanje, ona koja je stvorila neobičan način postojanja čovjeka i mogućnost da ga empirijski spoznamo – cijela ta epistema bila je povezana s nestankom Diskursa i njegove monotone vladavine, s klizanjem jezika prema objektivnosti i s njegovim mnogostrukim povratkom. Ako isti taj jezik sada izbija sa sve većom upornošću u jedinstvu koje moramo, ali još uvijek ne možemo misliti, nije li to znak da će se čitava ta konfiguracija sada urušiti i da čovjek upravo vene dok na našemu horizontu sve jače svijetli bitak jezika? …/ Čovjek je otkriće za koje arheologija naše misli lako utvrđuje recentni datum. A možda i skori kraj.“. (M.Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 411.412 i 413. S francuskoga preveo: S.Rahelić)

3. O granicama ljudske slobode

Što je, na posljetku, otvorio Foucault s uvođenjem pojma biopolitike kao temeljni problem analize suvremenoga doba? Biopolitika je moderna struktura moći suverene države u vladavini nad životima državljana. Ali ako je biopolitika moguća tek u sklopu novovjekovne znanosti i tehnike, tada je problem u razvitku samoga pojma, što je bjelodano u Agambenovoj ključnoj figuri homo sacera.Naime, Agamben razlikuje između gologa života (zoé) i života (bíós) u političkome smislu moderne suverenosti. Iz nje proizlazi ideologija prirodnih i ljudskih prava. (G. Agamben, nav. djelo, 2002., M.Krivak, Biopolitikia: nova politička filozofija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. i Ž.Paić, Politika identiteta: kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Foucault je biopolitiku postavio načelno „urođenom“ liberalnome demokratskome poretku. Politička je teorija totalitarizma, na koju se nadovezuje u svojem pojmu biopolitike prije svih Agamben, ona koja totalitarnu vladavinu ne izvodi iz izopačenja demokracije, nego iz ideologijsko-političke suprotstavljenosti liberalizmu.

Kad je Agamben u Homo Saceru postavio koncentracijski logor kao paradigmu moderne biopolitike, tada nije samo radikalizirao Foucaultove povijesno-filozofijske postavke o kraju čovjeka i disciplinarnom nadzoru slobode čovjeka (tijelo-duh) u modernim institucijama liberalnoga demokratskoga poretka. Biopolitika je na taj način postala novo metodičko ishodište za kritiku totalitarizma iz drukčijeg shvaćanja ideologije i politike. Drugim riječima, Agamben je postavku o disciplinarnoj i nadzornoj državi i političkome poretku biomoći doveo do krajnjih konzekvencija: demokraciju je suprotstavio totalitarizmu, a ne liberalizam kao idelogiju totalitarnoj vladavini komunizma i fašizma s njihovim ideologijskim platformama.

To je najspornije mjesto njegove kritičke teorije biopolitike kao kritičke teorije prirodnih i ljudskih prava. Problem je u tome što se pod pojmom biopolitike izvode postmoderni fenomeni gubitka autonomije osobe i njezino svođenje na tijela bez organa u sustavu globalnoga kapitalizma. Ali biopolitika se ne može jednoznačno odrediti ni „pozitivno“ ni „negativno“. Ona je način artikulacije moći u modernome poretku vladavine; struktura a ne subjekt; mreža odnosa a ne nešto materijalizirano i postvareno. Paradoks je u tome što je od Aristotela politika uvijek bila određena ljudskim djelovanjem u zajednici. Od Foucaulta se djelovanje ne odnosi na biopolitiku, nego na mehanizme života u njegovu modernome političkome poretku. Djelovanje i moć ne proizlaze iz života samoga, ako se istodobno uopće ne pojavi bljesak slobode koji omogućava da život ima smisao izvan njegova svođenja na instrumentalne svrhe i pragmatičku korist.

Foucaultov pojam biopoliike valja stoga shvatiti kao negativnu moć totalne vladavine, koja proizlazi iz racionalnosti prosvjetiteljstva i konzervativnoga povratka ideologijama prirodne nejednakosti i rasne čistoće čije je podrijetlo u njemačkoj romantici. Tek otuda je vidljivo da razlike i bliskost postavki Foucaulta i Brocha nisu tek u različitosti diskursa kojim izvode svoje postavke, nego je riječ o dva tipa kritike modernosti uopće. Problem u prihvaćanju i daljnjem razvitku odnosno preobrazbama biopolitike u naše globalno doba vladavine neoliberalizma globalizacije s biotehnologijskim i bioznanstvenim zaokretom spram novoga pojma života zacijelo jest u tome što nije dostatno jasno kako i na koji način može taj pojam biti operabilan u političkoj teoriji suvremene demokracije.

Foucaultovo shvaćanje biopolitike u tenelju je svih suvremenih analiza života kao područja državne regulacije odnosa između živoga tijela i tijela bez organa u modernim liberalnim demokracijama. Ono što izaziva posebnu pozornost jest odnos između moderne i postmoderne politike kao načina djelovanja subjekata/aktera u globalnome poretku moći. Dok se moderna politika načelno zbiva unutar uspostavljenih granica suverenosti nacije-države, postmoderna je politika orijentirana na problem tvorbe identiteta čovjeka iz fluidnoga shvaćanja kulture. Deteritorijalizirani postmoderni subjekt više nema uporište za neposrednu političku artikulaciju moći. Razlika je ne samo u tome što moderni subjekt moći djeluje unutar „prirodnih“ granica nacije-države, nego i u tome što se biopolitika nužno pojavljuje kao proširenje granica samoga života u produkciji globalnoga kapitalizma.

Problemi s kojim su suočeni teoretičari kozmopolitske demokracije i globalnoga (rizičnoga) društva proizlaze otuda što je proširenjem djelovanja transnacionalnih korporacija u svijetu prošireno i polje ugrožavanja okolnoga svijeta (Umwelt) unutar kojeg se stanovništvo Trećega svijeta nalazi u situaciji gubitka vlastita biološkoga opstanka i vlastite kulture. (U.Beck, nav. djelo, 2002., D.Held (ur.), Prospects for Democracy: North-South-East-West, Stanford University Press, Stanford California, 1993.) To, pak, znači da je biopolitika u doba nadilaženja granica suverenosti nacija-država postala nešto mnogo više od Foucaultove kritike modernosti i državne regulacije života. Život imigranata u postliberalnim demokracijama Zapada, što je predmet Agambenove kritike biopolitike i suverenosti država u modernome poretku, predstavlja pokazatelj radikalne preobrazbe biopolitike. Pitanje je tko još uopće može nadzirati svjetski (globalni) poredak života ako je novi subjekt globalne biopolitike ono što nazivaju Hardt/Negri – mnoštvo (multitude) – bez političke subjektivnosti nužne za radikalnu političku akciju protiv ugrožavanja ljudskih prava. Tako se temeljni paradoks biopolitike u suvremeno doba može razumjeti na isti način kojim se pokušava razumjeti kraj tradicionalnih političkih pojmova moderne demokracije.

Problem je u tome što biopolitika nema svoj subjekt (klase, političke stranke, reprezentacijsko tijelo artikulacije protumoći onome što čini sklop biomoći), jer je supstancija biopolitike apstraktna kategorija stanovništva. Ta vrsta dokidanja vidljivoga subjekta promjene političkoga poretka discipline nadzora nad životom samim izvedena je već u modernome razdoblju. Zahvaljujući slobodi znanstvenoga istraživanja koje omogućuje tehnologijski napredak biopolitika je prešla granice „suverenosti“ i „moći“ prirodnoga prava. Paradoks je, dakle, u tome što su sve kritičke analize biopolitike suglasne da je život moguć samo kao znanstveno-tehnologijska tvorba života i da je sveza između znanosti, discipline i nadzora od samoga početka jedini način kojim se suverena moć države u doba moderne može legitimirati kao moderna politika slobode (autonomije uma i ljudskoga djelovanja). Nije stoga začudno da su i Adorno i Horkheimer, Broch i Foucault, dijelom i Hannah Arendt, te njihovi nastavljači Agamben, Hardt/Negri, Virno i drugi istodobno oni koji dekonstruiraju ideje napretka i linearnoga razvitka moderne zapadnjačke civilizacije. Kritika modernosti pretpostavka je da se biopolitika uopće može „pozitivno“ razviti u smjeru oslobođenja života od svih predmodernih uvjeta neslobode, koji se obnavljaju u našoj postsekularnoj kulturi (vjerski funadamentalizam, politički populiizam, oblici totalitarne vladavine).

Što preostaje od biopolitike kada se kritički pokaže da je ona istoznačna s ideologijom ljudskih prava u ime čega se pokreću „rat protiv terorizma“, „humanitarne intervencije“ i preventivni oblici međunarodnoga političkoga djelovanja izvan modernoga pravnoga poretka koji još uvijek počiva na suverenoj moći nacije-države? Jedan je smjer očigledno onaj koji se smješta uz nejasnu razliku spram bioetike. On se odnosi na etičko-pravna pitanja dopustivosti ili zabrane kloniranja matičnih stanica, abortusa, eutanazije. Riječ je, dakle, o tzv. deontologijskim pitanjima: kada nastaje život i tko je „subjekt“ smrti u suvremenome društvu liberalne demokarcije – (ne)svjesni pojedinac ili (nad)svjesno društvo-država? Drugi je smjer svođenje biopolitike na pitanja pravnoga reguliranja „prirodnoga prava“ životinja i zaštite okolnoga svijeta (Umwelt). Ekološka politika postaje tako biopolitičko pitanje održivosti globalnoga eko-poretka. Ali sve je to nešto što se već i unutar moderne biopolitičke paradigme, koju je teorijski postavio Foucault, smatra sustavnim djelovanjem odnosa između države, društva, kulture i tijela uopće. Život u vitalističkome smislu počiva na bitnoj slobodi radikalne promjene svijeta. Bez te slobode život može ostati samo ono što već uvijek jest u modernome shvaćanju biologijskih znanosti, ali ne može postati političkim obzorjem slobode s onu stranu svakog „prirodnoga“ i „kulturnoga“ određenja.

Granice su biopolitike granice ljudske slobode djelovanja izvan discipline i nadzora nad životom. Zato je glavni paradoks biopolitike da ona i u demokratskome liberalnome poretku počiva na ideji preobrazbe čovjeka u „stvar“ kao tijelo bez organa. Tijelo je u biopolitičkone značenju od Foucaulta uvijek analogijski shvaćeno kao sklop organa koji reguliraju život organizma (država). Deleuze i Guattari su svojim začudnim pojmom tijela bez organa metaforički označi biopolitičke stanje suvremenoga globalnoga poretka. To je glavni problem biopolitike uopće. Ako se više ne može odrediti što jest uopće država i što znači suverena moć, možemo li još govoriti o „prirodnim i ljudskim pravima“? Brochu je to bilo jasno nakon kraja totalitarne vladavine nacizma i kraja humaniteta u koncentracijskim logorima. Što preostaje nije povratak na iščezle temelje humanizma s idejom čovjeka kao subjekta ili gospodara nad svijetom, nego zaokret u metapravnu strukturu moderne politike, u prostor materijalnoga ozbiljenja slobode iz obzorja „zemaljskih prava“. Diskurs biopolitike danas svjedoči o krhkosti svih pojmova moderne povijesti. Ali u svemu tome nije toliko prijeporno što još uopće može značiti političko djelovanje u uvjetima biopolitičke produkcije moći. Istinska je „zagonetka biopolitike“ što još uopće znači život izvan njegove gole fizičke egzistencije kada postaje predmetom političke tvorbe zajednice?

Recent Posts

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026
Kraj futurologije i pitanje o smislu budućnosti

Kraj futurologije i pitanje o smislu budućnosti

1. Zašto je futurologija kao spoj znanosti i probabilizma koja je imala svoje pokriće 1960-ih godina u doba osvajanja Mjeseca i svemirskih letova, nastanka kibernetike i konceptualnoga dizajna te postindustrijskoga društva informacija i medija ꟷ a bitna njezina riječ-pojam bilo je znanstveno predviđanje budućnosti svijeta, ljudskoga društva i kulture ꟷ izgubila danas vjerodostojnost u doba tehnosfere i zamijenjena je s posthumanizmom i transhumanizmom? Moj je odgovor zbog toga jer se njezina temeljna premisa – da ljudski razum može linearno predvidjeti i kontrolirati smjer društvenoga i tehnološkoga razvitka – pokazala neadekvatnom za današnji kaotični, umreženi svijet. Dok je futurologija 1960-ih bila utemeljena na znanstvenome predviđanju (prognozi) unutar antropocentričnoga okvira da čovjek upravlja strojevima za dobrobit društva, današnja tehnosfera toliko je narasla da je njezina složenost nadišla ljudsku spoznaju i znanje. Smjena paradigme prema transhumanizmu i posthumanizmu označava duboki paradigmatski zaokret: umjesto da predviđamo budućnost ljudskoga svijeta, mi danas propitujemo budućnost samoga čovjeka kao biološke i ontologijske vrste. 2. Futurologija 1960-ih bila je čedo modernizma, hladnoratovskog planiranja i kibernetike prvog reda. Vjerovalo se da se povijest i tehnologija mogu modelirati, predvidjeti i kanalizirati (npr. Rimski klub, planiranje svemirskih misija). Današnja stvarnost je u znaku vladavine tehnosfere (globalna mreža algoritama, umjetne inteligencije, biotehnologije i kapitala), koja je postala autonomna i nelinearna. Pojave poput interneta, društvenih mreža ili generativne umjetne inteligencije ne razvijaju se predvidljivim, planiranim stazama. Futurologija, koja je pokušala "izračunati" budućnost pomoću vjerojatnosti (probabilizma), zakazala je pred fenomenima "crnoga labuda" (nepredvidivih događaja s golemim utjecajem). Zato je uvijek u središtu imala čovjeka i njegovo društvo. Tehnologija je za takvo instrumentalno shvaćanje bila alat poput rakete ili računala kojim čovjek oblikuje svoju okolinu. Posthumanizam, pak, donosi spoznaju da čovjek više nije suvereni gospodar koji stoji "izvan" prirode i tehnologije. (v. https://www.goodreads.com/book/show/16164698-posthumano-stanje i https://www.inlibra.com/en/document/view/detail/uuid/9637aeb7-a51e-37f2-a304-a3a33665d7e8) On rastače antropocentrizam, ukazujući na to da smo neraskidivo isprepleteni ne-ljudskim akterima (algoritmima, biosferom, virusima, klimatskim promjenama). Predviđanje "ljudskog progresa" gubi smisao kada sam pojam "ljudskoga" postaje nestabilan. Tehnologija više ne mijenja samo okolinu, već mijenja nas o čemu svjedoči uspon transhumanizma. (v. https://www.jstor.org/stable/jj.30252611 ) Futurologija je predviđala postindustrijsko društvo informacija i medija kako je to točno najavio Daniel Bell, ali je pretpostavljala da radnik ili građanin tog društva ostaje biološki isti. (v. https://bgsp.edu/app/uploads/2014/12/Bell-Coming-of-Post-Industrial-Society.pdf ) Transhumanizam se fokusira na izravnu modifikaciju ljudskoga hardvera i softvera. Kroz CRISPR gensko inženjerstvo, neuro-implantate (poput Neuralinka), kiborgizaciju i radikalno produljenje života, tehnologija ulazi pod kožu. Zbog toga klasična futurologijska pitanja ("Kako će izgledati gradovi u 2050.?") bivaju zamijenjena transhumanističkim pitanjima ("Hoće li bića koja nastanjuju 2050. uopće biti ljudi?"). Nekadašnja futurologija bila je usto vezana uz vrhunske institute (npr. RAND korporacija) i akademsku zajednicu. Danas se pojam "futurist" često povezuje s korporativnim konzultantima, tehnološkim evanđelistima iz Silicijske doline i marketinškim stručnjacima koji prodaju vizije idućega tromjesečja ili tehnoloških trendova. Znanstveni probabilizam zamijenjen je stoga tehnološkim hypeom (pomamom). Usporedni pregled paradigmi Futurologija je, ukratko, bila narativ o tome što će čovjek učiniti s vremenom koje dolazi. Transhumanizam i posthumanizam su snažno svjedočanstvo o tome da je tehnologija postala brža od naše sposobnosti predviđanja, pretvarajući budućnost iz objekta planiranja u zonu radikalne ontologijske nesigurnosti. 3. U petoknjižju Tehnosfera sustavno i ontologijski ovo se pojašnjava tezom da je autopoietička "bit" kibernetike rezultat cjelokupne povijesti metafizike od Heraklita do Hegela i ujedno njezina realizacija kao kraj filozofije, umjetnosti i znanosti u tradicionalnome smislu. (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466) Umjesto čovjeka kao animal rationale na čemu je počivala socijalna prognostika Rimskoga kluba koja je usput bila odjek negativne eshatologije jer je najavljivala demografski kaos, ekonomske kolapse, globalno zagrijavanje i valove imigracija iz Trećega svijeta na Zapad s tehnosferom je nastupio novi "subjekt" bez "supstancije" ꟷ homo kybernetes. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: : Metafizika, kibernetika, transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) pokazao sam da je umjesto ove socijalno-ekonomsko-političke prognostike futurizma sve danas postalo probabilistička vizualizacija budućnosti koja počiva na trijadi: (1) kalkulacije, (2) projekcije i (3) konstrukcije. Dakle, temeljna ekstaza ili dimenzija utopijskoga shvaćanja vremena kao što je budućnost postaje tehnoznanstveno izračunata i paradoksalno neizvjesna jer se zasniva na determinističkome kaosu, entropiji i kontingenciji. Savršenstvo tehnosfere kao kibernetičkoga autopoiesisa je ujedno totalno krhko jer počiva na tehnodiceji povijesti koja pretpostavlja ono što Simondon naziva metastabilnom ravnotežom. (v. https://zarkopaic.net/blog/metamorfoze-bitka/ i https://zarkopaic.net/blog/metamorfoze-bitka-2/ ) Budućnost je stoga samo nastavak ovjekovječene sadašnjosti drugim sredstvima kao što su to algoritamski proračuni i vizualizacija statistički određenih veličina u postocima (hoće li doći do entropije svemira za 5 ili 6 milijjardi godina i to iskazano u postocima, kada će čovjek doseći svoju tehno-singularnost prelaskom posve u posthumano stanje itd.) Kibernetika nije tek nova znanstvena disciplina, već dovršetak i realizacija cjelokupne povijesti zapadne metafizike. Kada metafizika dosegne svoj kraj, ona se ne gasi, nego se materijalizira kao tehnosfera. Umjesto klasičnoga subjekta (animal rationale), nastupa homo kybernetes – subjekt bez supstancije, biće koje je i samo procesuirano unutar autopoietičkoga sustava. Nekadašnja futurologijska prognostika danas je posve zamijenjena tehnoznanstvenim operacijama. Budućnost više nije prostor utopijske otvorenosti ili ljudskoga djelovanja, već se ona: Kalkulira ꟷ Budućnost se prevodi u podatke (Big Data). Ona prestaje biti mistična ili politička; postaje matematički problem koji rješavaju algoritmi. Projiciraꟷ Na temelju kalkulacija stvaraju se statistički modeli u postocima. Budućnost se ne zamišlja, ona se ekstrapolira iz postojeće baze podataka. Konstruira: Tehnosfera ne čeka da se budućnost dogodi; ona je aktivno proizvodi (kroz AI, biotehnologiju, nanotehnologiju). Budućnost je simulacija koja prethodi stvarnosti. Time dolazimo do paradoksa. Budućnost je tehnoznanstveno izračunata, a istodobno radikalno neizvjesna. To je inherentno svojstvo determinističkoga kaosa i entropije. Što je sustav savršeniji i integriraniji, to je njegova metastabilnaravnoteža krhkija. Svaka kontingencija (slučajnost) može izazvati kolaps sustava koji počiva na permanentnom kretanju bez fiksnog uporišta. Kada algoritam izračunava vjerojatnost entropije svemira u postocima ili točan trenutak tehnološke singularnosti (prema Rayu Kurzweilu to je 2045. godina), događa se radikalni obrat. Vrijeme gubi svoju povijesnu dimenziju. Budućnost se kolonizira i pretvara u sadašnji resurs za spekulaciju, bilo na burzama, bilo u znanstvenim laboratorijima. Tehno-singularnost više nije futurologijsko predviđanje, već ontologijski rez. Prelazak u transhumano i posthumano stanje znači da čovjek prepušta kormilo evolucije samoj tehnosferi. U tom kontekstu, futurologija 1960-ih danas djeluje dirljivo naivno. Ona je vjerovala u čovjeka koji gleda u zvijezde i planira društvo. Danas, unutar kibernetičkoga autopoiesisa, tehnosfera gleda u nas, proračunava nas i pretvara u funkciju vlastitoga samoodržanja. Gilbert Simondon, čija je filozofija tehnike ključna za razumijevanje ovog fenomena, postavlja pojam metastabilneravnoteže kao stanje koje nadilazi klasičnu statičnu ili dinamičnu stabilnost. U klasičnoj fizici i mehanici, sustav je stabilan kada se nalazi u stanju najniže energije (poput kuglice na dnu zdjele). Međutim, tehnosfera kao autopoietički sustav kibernetičke naravi funkcionira posve suprotno. Ona je metastabilna – zasićena golemom količinom potencijalne energije, informacija i stalnih napetosti. Time održava svoj prividni mir i funkcionalnost isključivo kroz neprekidno kretanje, proračunavanje i transformaciju. Simondonov pojam metastabilnosti objašnjava zašto su globalne mreže istodobno svemoćne i ekstremno krhke. Klasični tehnički objekti imali su jasne granice i vanjskog upravljača (čovjeka). Današnja tehnosfera je integrirani megasustav (spoj financijskih algoritama, energetskih mreža, logističkih lanaca i oblaka umjetne inteligencije). Budući da sustav teži savršenoj učinkovitosti kroz algoritamsku kalkulaciju i optimizaciju, on eliminira svaku "suvišnost" (redundanciju). Zbog nedostatka te "suvišnosti", sustav gubi fleksibilnost. Kada se dogodi i najmanja kontingencija (slučajnost), sustav je ne može amortizirati. On ne reagira lokalno, nego se poremećaj trenutno transponira kroz cijelu mrežu. Metastabilnost podrazumijeva da je sustav "trudnoćom napunjen" za promjenu faze. Najmanji impuls može izazvati tektonski poremećaj. U tehnosferi to vidimo kroz fenomene koji izmiču svakoj socijalnoj prognostici. Flash Crashesꟷ Trenutačni slomovi na burzama uzrokovani algoritmima za visoko-frekventno trgovanje (HFT) koji u milisekundama reagiraju jedni na druge, stvarajući petlju povratne sprege izvan ljudske kontrole. Globalni logistički i digitalni kolapsiꟷ Kada pad jednog softverskog podsustava ili prekid optičkog kabela na dnu oceana u trenu paralizira zračni promet, bankarske transakcije i zdravstvene sustave na globalnoj razini. 4. Paradoks koji ističem u Izgledima nadolazeće filozofije leži u tome što tehnosfera samu sebe prikazuje kao vrhunski red, dok zapravo generira radikalnu entropiju. Ta entropija se ne očituje samo u ekološkom smislu, već u entropiji smisla i izvjesnosti. Što više algoritmi računaju i projiciraju u postocima kako bi osigurali stabilnost, to više raste unutarnja napetost sustava. Tehnodiceja to jest opravdanje tehno-znanstvenoga napretka kao nužnosti pokušava uvjeriti homo kybernetesa da je sve pod kontrolom kroz vizualizacije i statistike. No, ta vizualizacija je zapravo maska za metastabilno stanje u kojem se sustav nalazi korak do faznog prijelaza – korak do kaosa. Futurologija 1960-ih vjerovala je u preventivu – izračunajmo opasnost (Rimski klub) i spriječimo je. Simondonovim rječnikom, oni su mislili da upravljaju stabilnim sustavom. Danas, u metastabilnoj tehnosferi, preventiva je mrtva. Zamijenila ju je nužnost stalne algoritamske adaptacije u hodu. Budući da je sustav previše kompleksan da bi bio predviđen, homo kybernetes više ne upravlja vremenom; on je tek surfer na valovima metastabilnih fluktuacija tehnosfere, nadajući se da sustav neće doživjeti svoj konačni entropijski slom prije nego što stigne izračunati iduću sekundu svoje vječne sadašnjosti.

November 13, 2026