Copyright ©2026 Žarko Paić

Postmoderne teorije mode

Poglavlje iz knjige Vrtoglavica u modi: Prema vizualnoj semiotici tijela

Altagama, Zagreb, 2007.

January 28, 2026
Postmoderne teorije mode

Uvod – Načela ugode – estetizacija svijeta

U suvremenome svijetu vlada načelo ugode i dopadljivosti. To su osjećaji koji upućuju na totalnu estetizaciju svijeta. Primjetni su u stiliziranju izgleda pojedinca, preko oblikovanja globalnih gradova, do procesa preobrazbe okoline u dizajnirani ekološki park. Sama nam se stvarnost pojavljuje kroz estetsko oblikovanje. Ne kupuju se uporabni, korisni predmeti kao funkcionalne stvari, nego se marketingom i ekonomsko-kulturnom propagandom predmeti potrošnje doživljavaju kao ikone. Ta je promjena nastupila krajem 50-ih i početkom 60-ih godina XX. stoljeća u društvima kasnoga kapitalizma. Može se odrediti kao nastanak potrošačkoga društva. U njemu kultura dizajnira svijet života. No, time se i mijenja struktura potreba suvremenoga čovjeka. Njemački filozof Wolfgang Welsch na sljedeći način opisuje estetizaciju suvremenih zapadnih društava:

«Danas živimo u središtu estetizacije realnoga svijeta, što je prije bilo nezamislivo. Dopadljivost i styling (modni stil) nalaze se posvuda. Oni se šire od pojave pojedinca do urbanih i javnih sfera, od ekonomije do ekologije. Pojedinci su uključeni u razumijevajuće modne stilove tijela, duše i ponašanja. Homo aestheticus je postao novi vladajući model-uloga. /…/ Čak je i ekologija na putu da postane sektor koji se bavi stiliziranjem okoliša u duhu estetičkih ideala poput složenosti ili prirodne ljepote. Genetsko inženjerstvo, naposljetku, nekovrsna je genetska kozmetička kirurgija« (Welsch, 1996: 24).

U tom procesu estetizacije realnoga svijeta čovjek se pojavljuje nositeljem različitih društvenih uloga. Sklon je užitku, visokog je obrazovanja i rafinirana ukusa. Unutar te duhovne i društvene promjene, koju označava sve do danas sporan, ali ipak prihvaćen pojam postmoderne, glavno mjesto zauzima estetika odijevanja i mode. Tijelo, figura, modna odjeća i lik postaju jedino važni. Umjesto ratnika-plemića u feudalnome poretku, građanina kao lika modernoga društva, kojeg određuje prevlast radne etike kapitalizma, sada se pojavljuje u prvom planu idealtipski lik čovjeka estrade, medijske zvijezde, sportskoga tipa. Bît postmoderne tvorbe društva može se označiti prodorom kulture u samo središte života. Postmoderna je oznaka za nastavak razvitka kapitalizma do pomirenja svijeta sustava i svijeta života. U svojem tehnologijskome aspektu znanost je pokretač cjelokupne zbilje. Četiri su prevladavajuće odrednice postmoderne. One se mogu izdvojiti iz različitih filozofsko-socioloških rasprava o duhu vremena. Moda, styling, dizajniranje i estetizacija poprimaju značajke proizvodnje nove stvarnosti.

(1) Postmoderna kao doba prevlasti novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija;

(2) postmoderna kao oproštaj od vladavine jednog, univerzalnog subjekta povijesti i uspostava alternativnih, kulturnih obrazaca života;

(3) postmoderna kao kulturna oznaka za hegemoniju globalne i univerzalne ideologije liberalizma u svijetu;

4) postmoderna kao razdoblje radikalnog pluralizma vrijednosti i svjetonazora (Lipovetsky, 1987; Welsch, 1987; Paić, 1996).

Glavne su značajke postmoderne estetike, unutar koje dolazi do promjene razumijevanja duhovnosti čovjeka, a koje se naziru u svim područjima umjetnosti i kulture (arhitektura, književnost, vizualne umjetnosti, teorija, glazba):

(1) fragmentarnost;

(2) simulacija;

(3) karnevalizacija;,

(4) kolažiranje;

(5) pastiš, bricolage i patchwork;

(6) prevlast vizualnoga nad tekstualnim.

Treba razjasniti razlike u samoj uporabi pojma estetike. Estetika ovdje ne znači sustavnu filozofijsku disciplinu objašnjenja bîti umjetnosti u njezinu pojavljivanju u svijetu postmoderne. Pojmom postmoderne estetike želi se označiti pokušaj primjene estetskih načela modernosti poput inovacije, autonomije, subjekta i objekta, recepcije u drugom kontekstu, koji se primarno označava vladavinom neo stila nad izvornim stilom, dizajna nad umjetnošću, mode kao procesa estetizacije svijeta nad razdvojenošću etike, politike i kulture. Postmoderna estetika je „trijumf estetike“ nad svim drugim područjima života. Umjetnost se u tom sklopu reducira na kritiku društvenoga događanja i politički komentar, a dizajn postindustrijske socijetalne okoline preuzima nadzor nad umjetničkim oblikovanjem tijela (Michaud, 2004).

Ključna novost toga preokreta u kulturi postmoderne jest razumijevanje umnoženih društvenih uloga. Mnoštvo subjekata zamjenjuje jednog jedinstvenoga. To je rasap pojma osobe. Književni primjer te kulturne shizofrenije uobličio je portugalski pjesnik Fernando Pessoa u Knjizi nemira. Osoba se odsad nalazi u situaciji umnažanja. Ona igra različite uloge z svijeta spektakla kasnoga kapitalizma. U tvorbi osobe kao različitih likova uloga mode postaje nezaobilaznom. Za takvu osobu-masku nije zapravo važno tko ona istinski jest, niti je više moguće pitanje je li ona autentična ili to nije, već kako je doživljava drugi i kako se funkcionalno uklapa u medijski svijet. Zato je toliko važno odijevanje kao označavanje vlastite osobnosti izgledom. Postmoderni subjekt je netko drugi. On se odijeva i predstavlja/prikazuje svoje tijelo u skladu s važećim kulturalnim praksama i ideologijama (Barnard, 2002). Moda je stoga postala bitno povezana s oblikovanjem identiteta među svim klasama, rasama i skupinama. Njezina simbolička moć pokazivanja bogatstva, ugleda, stila života i svjetonazora ipak je najvećim dijelom ograničena na višu srednju klasu u velegradskim središtima.

Fenomen pop-zvijezde Madonne pokazuje da u svijetu kulturne industrije odnos postmoderne i mode postaje odnos koordinacije. Svi su elementi postmoderne estetike bjelodani u njezinu nastupu. Ona nije osoba već mnoštvo likova. Estetika šoka, pastiša, eklekticizma, remakea i revivala dio je njezinih scenskih preobrazbi. Madonna utjelovljuje žudnju postmodernoga subjekta za drugim kao nerazlikovanim subjektom.

„Konstruiranjem identiteta uglavnom pomoću mode i vizualnoga dojma, (ona) uvodi u igru upravo imperative mode i potrošačkog društva koji nude ‘novi identitet’ i rješenje za sve probleme kupnjom određenih proizvoda i korištenjem određenih usluga. Naglašavajući vizualni izgled ona u igru uvodi dinamizam suvremene vizualne kulture koja umjetnost, politiku i medijalizaciju svakodnevnoga života svodi na poigravanje sa slikama, prividno umanjenu ulogu komunikacije, obaveze, složnosti i brige za druge u konstituciji nečijeg identiteta i osobnosti“ (Kellner, 1994: cit. u: Negrin, 2006: 149).

Više nisu važne spolne, rasne i kulturne razlike. Porušena je hijerarhija visoke i masovne kulture. Madonna se aktivistički zalaže za zaštitu okoline i manjinska prava: homoseksualaca, rasnih manjina, beskućnika, ljudi zaraženih sidom, ugroženih ženskih prava. Vrhunac medijskoga oblikovanja mode postaje trenutak kad se pojavni izgled prerušava u želju za priznanjem i preuzimanjem duhovnoga iskustva drugoga. Novi look mora uvijek imati i neki pseudoduhovni stil života. Nakon što je 60-ih godina XX. stoljeća u Americi nastala nova planetarna duhovnost ili nova religija nazvana new age u kojoj se pomiruju istočnjačke religije, prakse meditacije i duhovnog izlječenja od depresije kao glavne psihosocijalne bolesti globalnoga kapitalizma, te zapadnjačka znanstvena racionalnost, strategija totalnog dizajniranja duha i tijela pronašla je načine svojeg širenja među masovnim poklonicima. Madonna se odnedavno predstavlja sljedbenicom židovske hermetične i mistične tradicije kabalizma. Estetizirano modno tijelo u društvu spektakla sada dobiva svoje estetizirano ruho nove duhovnosti. Kao što je samo tijelo fikcija i iluzija zbiljskoga tijela, tako je i nova duhovnost tek puki logo. Može ga se nalijepiti na brand u skladu s promjenama duha vremena. Tijelo je zbiljski rastjelovljena slika (image) tijela, kao što je duh razduhovljena ikona (icon) duha. U svemu više nema ni izvornoga tijela ni izvornoga duha. Upravo je to konačna istina postmoderne mode. Ona već priprema svoj drugi život u virtualnoj ili digitalnoj stvarnosti (Evans, A., 2002).

Madonna je postmoderna „Madona“ ili druga M. M. (Marylin Monroe) u ozbiljenju umjetničkih ideja pop-arta Andyja Warhola. Ona je rezultat medijske proizvodnje slike/ikone tijela, koja nastaje iz svijeta kulturne industrije ili svijeta masovne zabave. Holivudska filmska industrija za Warhola je bila paradigmom takvog mehanizma preobrazbe tijela kao slike/ikone u sekularnu viziju Madone našega doba (Foster, 1994). Posrijedi je ironično ozbiljenje ideja uzvišenosti u svijetu bez nekog višeg metafizičkoga utemeljenja osim u svijetu površine. U njemu tijelo nije supstancija duha, nego puki izgled podređen zahtjevima društvenih normi. Tako se na primjeru jedne univerzalne pop-zvijezde može pokazati da je tvorba kulturnog identiteta u postmodernome društvu dovršena kroz sliku drugoga i kroz modu (Davis, 1992).(Odjeća ne samo da ocrtava tijelo na način da ono bude vidljivo nego i ucrtava oblik nečijeg ega“ (Silverman, 1986: 149).

Fredric Jameson, američki teoretičar književnosti i jedan od najvažnijih kritičkih mislilaca postmoderne, ističe nekoliko bitnih odrednica postmodernoga stanja (Jameson, 1988). Jedna je prisvajanje prošlih stilova (pastiche). Zanimljivo je spomenuti da su se oko pojma pastiša u postmodernoj teoriji mode vodili sporovi o njegovoj primjenjivosti stoga što je to koncept kojim je Jameson izvorno karakterizirao književnost i kulturu postmoderne. Za njega taj pojam u razlici spram parodije, koja uvijek ima komične i humoristične učinke, upućuje na prihvaćanje prethodnoga stila uz dodatak nove povijesne situacije. U glazbi se pastišom označava ponavljanje nekog stila ili sklopa glazbenih fraza. Skladatelji ih koriste svojom reinterpretacijom kao idiome. No, za postmodernu kulturu, prema Jamesonu, pastiš ima funkciju „parodije bez retoričke motivacije“. To je imitacija stila bez satirično-ironične ili svjesne parodijske intervencije.

Nasuprot tome, teoretičarka mode Elizabeth Wilson smatra da je postmoderna moda idealan pastiš jer je riječ o eklektičnome pristupu stilu. Kao što je modni stil, kako je tvrdio Baudrillard, uvijek retro i reciklaža prošlosti kao muzeja modnih stilova, tako je postmoderna moda u cijelosti pastiš ili „parodija bez retoričke motivacije“. Wilson u svojoj analizi uvjerljivo pokazuje da je već rana moderna na početku XX. stoljeća poslužila kao plodno tlo tog eklekticizma i historicizma u svijetu mode. Dekoracija, zasićenost mode motivima iz rekonstruirane prošlosti kao modernoga mita vidi se na stranicama modnog kataloga časopisa „Liberty“. U njemu se reklamiraju povijesni stilovi poput egipatskog, srednjovjekovnog, elizabetinskoga, Madame de Pompadour itd. (Barnard, 2002: 176-179).

Krajem modernoga subjekta, koji više nije inovativan i radikalno nov kao u avangardi, dolazi do procvata mode. Modni je model – ponajviše žena – bez individualnosti. Ona nije izabrala odjeću koju predstavlja, već netko drugi. Tako je osoba svedena na čisto funkcionalno tijelo/izgled/lice bez supstancije i bez dubine. To je ironija reklamne industrije modnih stilova života.

Naime, dok se kupac nagovara da pronađe svoju osobnost potrošnjom predmeta, kupujući baš onaj „model” koji nosi manekenka/maneken, sam model je bez ikakve osobnosti. Njezin/njegov look nije njezin/njegov vlastiti izraz i stil. Druga odrednica Jamesonova koncepta postmoderne jest shizofrenija. Time se nastoji ukazati na gubitak bilo kakvog smisla, značenja, koherencije. To je život u vječnoj sadašnjosti kao iskustvo izoliranog pojedinca, koji nema vlastiti smisao ili svoje „Ja”. Ono se mijenja i stvara iz sfere medijskoga posredovanja kulture. Modni modeli su stoga osuđeni na zastarijevanje. Njihov izgled mora biti uvijek mladolik. Jedna od najpoznatijih svjetskih manekenki, supermodel Naomi Campbell to izvrsno izražava u jednom intervjuu:

„Problem je u tome što ljudi uzimaju model kao vrijednosti lica. Sve ono što mi činimo jest da bez govora, jer nemamo što kazati, izražavamo nečije zamišljene emocije i osobnosti kroz naša lica. Kad si sveden na vizualni posao, tvoje pojavljivanje je jedino važno. Ti kao osoba posve si nevažna.“

Stoga potrošačka kultura postmoderne potrebuje tržište različitih seksualnih likova. Muškarci i žene kao objekti želja neprestano se mijenjaju. Uzvišeni i lijepi objekt potrošačke „pornografije“ zapravo je izgrađen poput Duchampova ready madea. Marcel Duchamp je tvorac avangardne inovacije u suvremenoj umjetnosti poznate pod nazivom ready made. Riječ je o predmetima nađenim ili zatečenim u već kulturalno prerađenoj industrijskoj okolici modernoga čovjeka. Takvi predmeti imaju svoju korisnost kao uporabne vrijednosti, ali im je već umjetničkim postavljanjem u prostor izlaganja promijenjena „funkcija“. Iz uporabne vrijednosti postaju estetski objekti (Groys, 1994; Paić, 2006a). Paradigmatska „slika“ XX. stoljeća Duchampova je Fontana. Industrijski estetizirani pisoar postao je tako estetski objekt, koji zamjenjuje sve prethodne odrednice umjetnosti tijekom njezine povijesti: harmoniju, mjeru, ljepotu, uzvišenost. Ready made kao estetski objekt u sebi razotkriva temeljnu značajku suvremenoga dizajna, umjetnosti i mode. Radi se o ironiziranju tradicionalnog predloška, o estetiziranju proizvoda, preobrazbi prirode u postindustrijski dizajn. On načelno obuhvaća svaki zamisliv proizvod moderne civilizacije. Duchampova je umjetnička strategija uvjet mogućnosti estetske rekonfiguracije objekata iz stvarnoga života u umjetne predmete modne odjeće, dodataka, nakita, itd.

On je banalizaran i zastario, bez ikakve druge vrijednosti osim u trošenju. Moda u postmodernome stanju zbiljska je logika društva. Umjesto asketskoga ideala ranoga kapitalizma sada se zapovijeda: uživajte i trošite sa stilom! Modni modeli simbolički i zbiljski predstavljaju slike i ideološke figure društvenih i političkih diskursa: multikulturalizam, postkolonijalnu samosvijest, nestanak tradicionalnih spolno-klasnih oznaka, antirasizam. Modeli su vizualni objekti-fetiši postmoderne kulture, koja se već sada u globalnome okružju prepoznaje kao narcistička, cool kultura iscrpljenosti potencijala modernih zapadnih društava.

Francuski sociolog kulture i glavni predstavnik postmoderne teorije mode Gilles Lipovetsky ustvrđuje u svojem djelu Doba praznine:

„Postmoderno je doba cool i razočarana faza modernizma; njega odlikuje razvitak fluidnih struktura u funkciji pojedinca i njegovih želja, neutralizacija klasnih sukoba, rasplinjavanje revolucionarne mašte, rastuća ravnodušnost, narcistička desupstancijalizacija, kraj subjekta“ (Lipovetsky, 1987: 98-99).

Zbog toga dolazi do temeljne poteškoće s odnosom mode i umjetnosti u postmoderni. Više nije moguće strogo razlikovati modni lik od umjetničkoga djela. Iz suvremene umjetnosti kao i iz suvremenoga društva nestala je dubinska dimenzija pojavljivanja i prikazivanja. Sve je čista pojavnost, irealni realitet, koji se još više radikalizira u virtualnoj stvarnosti kao posljednji čin preobrazbe modernoga subjekta u iluzorno tijelo. Nakon dovršetka tog procesa imamo još samo čistu energiju u prostoru i vremenu.

Ako je postmoderni čovjek zapravo duhovno ispražnjeni subjekt bez supstancije, netko stalno drugi, tada je gubitak metafizičkoga smisla istodobno spektakularni dobitak mode. Postmoderna estetizacija svijeta nije kao u umjetnosti, filozofiji, povijesti razlog za priču o „kraju“. To je trenutak totalne ekspanzije mode kao životnoga stila. U globaliziranome svijetu to pretpostavlja povratak etnostilovima, regionalnim stilovima odijevanja, postkolonijalnim prostorima oslobađanja drugoga nekoć politički, ekonomski i kulturalno potlačenim od Zapada (Buxbaum, ur., 2005). Bez postmoderne kritike subjekta u svim oblicima njegova povijesnoga očitovanja nije moguć unutarnji preokret mode od funkcionalnog i strukturalnog poretka vrijednosti spram slobodne igre estetskog i kulturnoga eksperimentiranja.

Što vrijedi za postkolonijalnu kritiku zapadne moderne, ogleda se također u suvremenom svijetu mode. Kao što je u suvremenoj vizualnoj umjetnosti, arhitekturi i dizajnu uvriježeno govoriti da doba stilova pripada prošlosti, tako se u modi radikalizira pitanje o mogućnosti jedinstvene nove stilske formacije. Više nema ni stilova ni trendova u modi, kako naglašava teoretičar uličnih stilova Ted Polhemus. Kriza identiteta u postmoderni istodobno je znak rađanja otvorene mode kao tvorbe subjekta potlačenoga drugoga. Pojam otvorene mode u analogiji s otvorenim društvom liberalne demokracije i njegovim kultom individualnosti, slobode i prava na razliku, pripada upravo postmodernome kulturalnom preokretu paradigmi (Lipovetsky, 1994).

Poredak simulakruma: Jean Baudrillard i kraj mode

Francuski filozof i sociolog Jean Baudrillard već je krajem 70-ih godina XX. stoljeća postavio najradikalniju dijagnozu duhovne situacije vremena od svih suvremenih teoretičara postmoderne: Lyotarda, Derride, Foucaulta, Deleuzea. Prelazak iz doba moderne u postmodernu za Baudrillarda označava kraj povijesti (Baudrillard, 2001a; 2001b; 2006) Preobrazba kapitalističkog društva potrošnje u svijet objekata kao svojevrsnih ready mades ljudske želje za postvarenjem bića dovodi do kraja društvene prozirnosti. S krajem povijesti sve moderne kategorije društva i kulture gube razlog postojanja. Umjesto imaginarnog, simboličkog i realnoga postmoderna je određena prevlašću simulakruma, simulacije, medija, informacija i komunikacije.

Za Baudrillarda je novo doba postmoderne vladavina znakova umjesto stvari. Semiotička teorija na tragovima Barthesa u ranim Baudrillardovim analizama sustava objekata i potrošnje primijenjena je istodobno na teoriju medija i na teoriju mode (Mersch, 2006). Da bismo shvatili njegovu semiotičko-postmodernu teoriju mode, te posebno temeljnu postavku o kraju ili smrti mode,potrebno je prethodno razložiti ukratko osnove njegove opće teorije medijskog dokinuća povijesti (Paić, 2007).

Kultura u doba vladavine informacijsko-komunikacijskih tehnologija predstavlja sustav znakova. Više nije odlučna proizvodnja i stvari, nego njihova reprodukcija. Stoga je poredak simulakruma Baudrillardov pronađeni izraz za posljedice cjelokupnog preokreta u teoriji društva, kulture i mode. To je, naime, poredak koji nadilazi subjekt-objekt shemu dosadašnje povijesti. Ona se odigravala u sukobima rada-kapitala, centra-periferije, unutarnjega-izvanjskoga, bîti-pojave. Novi tehnički poredak ili „semiurgijska okolina“ oblik je hipercivilizacije. Sustav znakova stvari i objekata preuzima vodeću ulogu u konstrukciji stvarnosti. U društvu koje se zasniva na poretku simulakruma – simulacija, modeli i kôdovi određuju cjelokupno iskustvo postmodernoga čovjeka.

Realnost je medijska realnost događaja, a ne realno po sebi. Univerzalna forma proizvodnje stvari i objekata u potrošačkome globalnom kapitalizmu proizlazi iz semiurgijskog načina događanja stvarnosti. Drugim riječima, o stvarnosti ne odlučuje sama stvarnost, nego posredovani medijski događaj označavanja. To je preokret s kojim suvremena moda kao antimoda ulazi u svakodnevni život pojedinaca i skupina. Poredak privremenih i autoreferencijalnih znakova ne odnosi se ni na što drugo negoli na situaciju i kontekst. Ako je nešto realno i istinito samo u određenoj situaciji ili samo u nekom kontekstu, društvenom i kulturnome, tada više ne možemo govoriti o univerzalnoj, jednoj i obvezujućoj, vječnoj istini. Svaki se pojam mora razložiti unutar svoje specifične okoline djelovanja. Izvan nje nema nikakve vrijednosti.

Baudrillard je postmodernom teorijom simulakruma otvorio problem relativizma istine. Samo u određenom povijesnome iskustvu, koje određuje neka kultura ili sklop vrijednosti, stvari mogu imati smisla. Za razliku od moderne, univerzalne koncepcije povijesti s idejom slobode koja napreduje i razvija se u vremenu od nižeg spram višeg stadija svojeg ozbiljenja, postmoderna je svijest o prekidu i raskidu s idejom univerzalnosti povijesti. Utoliko i Baudrillardovo shvaćanje mode kao sustava objekata unutar znakova potrošačke hiperrealnosti radikalno prekida s koncepcijom bilo kakve klasno-socijalne teorije mode.

Budući da se i sam pojam društva u doba nestanka temelja modernoga društva dovodi u pitanje, samorazumljivo je da se treba preispitati poznata Simmelova postavka o modi kao univerzalnoj društvenoj formi. Ideja forme koja određuje faktično pojavljivanje stvari u realnosti nije odbačena, nego je izokrenut njezin ontologijski status. Ono realno se ne proizvodi iz realnosti modernog kapitalističkoga poretka, nego iz poretka simulakruma. Moda, dakle, ne može više biti univerzalna društvena forma, nego semiotički poredak označitelja i označenoga unutar reprodukcije objekata/stvari. Njezino je istinsko mjesto u postmodernome svijetu prostor-vrijeme medijske spektakularizacije.

„Čudesna moć mode potječe odatle što je svijet iz nje nepovratno iščeznuo. Sve brža razlikovna igra samih označitelja među sobom i nametanje strukturnog zakona vrijednosti/znaka u modi su poprimili razmjere čarolije; čarolije i opijenosti što ih izaziva iščeznuće referencijalnog polja. Moda u tom smislu samo dopunjuje političku ekonomiju, ona je ciklus u kojemu je dokraja ukinuta linearnost robe. /…/ Pod znakom robe kupuje se i prodaje kultura – pod znakom mode cijele kulture počinju djelovati kao naizmjenične utvare u posvemašnjem promiskuitetu. Pod znakom robe, ljubav postaje prostitucijom – pod znakom mode iščezava i puki interesni odnos, koji se pretvara u ‘cool’ spolnost bez prisila. Pod znakom robe, vrijeme se gomila poput novca – pod znakom mode, vrijeme je razbijeno i podijeljeno na međusobno isprepletene cikluse. /…/ Moda je uvijek ‘retro’, ali na osnovi brisanja prošlosti: smrti i uskrsnuća prividnih oblika. Aktualnost mode nije odnos spram sadašnjosti nego beskonačno ponavljanje, posvemašnja i neposredna reciklaža. Paradoksalna je činjenica da je moda neaktualna. Ona uvijek pretpostavlja neko mrtvo vrijeme oblika, neku vrstu apstrakcije kojom oblici zaštićeni vremenom postaju djelotvorni znakovi koji se, kao nekim vremenskim zaokretom, mogu vratiti i mučiti sadašnjost svojom neaktualnošću i svim dražima vraćanja, nasuprot bivanju struktura. Kao estetika neprestanog ponovnog započinjanja, moda crpi ispraznost iz smrti a modernost iz već viđenoga“ (Baudrillard, 2002: 191-192).

Baudrillard je preuzeo pojam implozije medija iz teorije kanadskoga mediologa Marshalla McLuhana. Ako je medij poruka, kako je tvrdio McLuhan, tada se u svijetu medijskoga predstavljanja/prikazivanja događaja moda postavlja u središte svijeta kao njegov označitelj i označeno. Svaki fenomen iz društvene zbilje zadobiva medijsko značenje. Svaki je fenomen stoga podvrgnut zakonima modne novosti i zastarijevanja. U postmodernome medijskom okružju moda se pojavljuje ponajprije kao poredak simulakruma. Ono što omogućuje njezino realno postojanje više nije sama realnost modne industrije, nego simulakrum medijskoga događaja, koji odlučuje o sudbini nekoga stila ili trenda, kao što odlučuje o načinu reprezentacije mode u skladu s poželjnim likovima društva spektakla. Za Baudrillarda je idealna moda ona koja živi u modnim magazinima i na ekranima televizije (Baudrillard, 2002). Hiperrealnost postaje uvjet mogućnosti novoga modela realnosti.

Medijska forma realnosti mode odgovara razvitku informacijsko-komunikacijske strukture kraja modernoga društva. Da bi moda uopće dospjela do završnoga stadija svoje „neaktualnosti“, da bi, naime, zauzela mjesto misterija i kulta nove modernosti koja se događa kao retro-futurizam samog modernoga pojma napretka i razvitka u pojmu slobode, Baudrillard je morao pretpostaviti nešto uistinu fatalno. Nastanak znanstveno-tehnologijske mogućnosti proizvodnje/reprodukcije mode kao znaka medijske zbilje odgovara, dakle, sve većem izboru mogućnosti môda u životnim stilovima suvremenih ljudi. Hiperproizvodnja môda, međutim, tek je dokaz hiperproizvodnje robe na globalnome tržištu. Da bi se moglo govoriti o pluralizmu mode koja je dostupna načelno svima bez razlika, potrebno je da globalno tržište bude uključeno u ciklus modne proizvodnje i reprodukcije poput onoga što određuje političku ekonomiju globalnoga kapitalizma. Moda je za Baudrillarda znak djelovanja poretka simulakruma u posvemašnjem poretku potrošnje radi potrošnje. Moderni je kapitalizam, naprotiv, počivao na ideji proizvodnje radi proizvodnje. Ciklus proizvodnje i potrošnje dokazuje ciklički ritam mode kao linearno-cikličke strukture (kraja) povijesti.

Kraj povijesti u Baudrillardovu tumačenju postmodernoga doba odnosi se na kraj horizonta smisla svijeta kakav smo dotada poznavali. Kad se povijest preobražava pod utjecajem brzine i implozije medija u ukroniju ili zgušnjavanje te gubitak smislenih odnosa prošlosti, sadašnjosti i budućnosti vremena, dolazi do konačnog kraja povijesti u ideji i zbilji. Takav nestanak povijesti razlogom je da se promisli neizvjesnost mogućnosti daljnjeg razvitka svih modernih kategorija, pa tako i mode, u svjetlu spoznaje da u hiperrealnosti našega svijeta više nema prostora ni vremena za otvorenost novih stilova i trendova, za smisleni povratak povijesti koji ne bi bio sveden na ono što Baudrillard cinično naziva čarolijom mode što svoju aktualnost crpi iz smrti ili propasti aktualnosti.

Za Baudrillarda je u pojmu kraja povijesti riječ o realizaciji tri temeljna pojma kao oznaka za postmoderno stanje (la condition postmoderne). To su simulacija (događaja), hiperrealnost (stvarnosti) i implozija (medija). Istina onoga što jest događaj gubi se u hiperrealnosti stvarnosti, koja postaje oslonjena na samu sebe. U medijskoj imploziji događaj kakav god bio, zbog brzine protoka i količine informacija, osuđen je na brzo iščeznuće iz svijesti promatrača. Nije li fenomen mode, bez obzira na to događa li se kao društveni ili kulturni (estetski) čin komunikacije, upravo u brzom iščeznuću sadržaja i forme u kojoj se pojavljuje kao neka „aktualna moda“?

Ako je za Simmela moda bila univerzalna društvena forma, onda je za Baudrillarda takva paradigma shvaćanja svijeta posve nepripadna onome što se događa u svijetu medija, informacija i komunikacija. Moda je „čarolija“ univerzalnoga kôda medijskog poretka simulakruma. Ništa drugo nije realno i ništa drugo nema moć diferencijacije u temeljnim strukturama potrošačkoga kapitalizma. Zato nije iznenađujuće zašto se u Baudrillardovim analizama kraja povijesti, kraja umjetnosti, kraja društva, pojavljuje i promišljanje kraja mode. Nasuprot svim vulgarnim interpretacijama da je time Baudrillard cinični nihilist i kulturni pesimist zato što ne vidi kako se moda, navodno, neprestano mijenja i uvijek se vraća pod neočekivanim vidom retro-futurizma stilova i trendova, valja pokazati koliko je apokaliptička postavka o kraju mode uopće vjerodostojna za suvremenu postmodernu teoriju mode, a koliko je u svojoj radikalnoj zatvorenosti argumenata pogrešna ili čak krajnje ideologijski i društveno ograničena na pohvalu liberalnog maskulinizma, kako to izvode feminističke kritičarke postmoderne (Negrin, 2006: 141-152).

Formalna logika mode iziskuje u poretku simulakruma da se objekt mode (modna odjeća) pokazuje kao znak za drugi znak. Budući da ne postoji tako nešto kao subjekt mode, jer modni dizajneri crpe iz ukronije povijesti odijevanja da bi uopće aktualna moda mogla imati svoje opravdanje, tada je odnos među znakovima zapravo odnos između različitih objekata mode. Formalna se logika mode, slijedeći Baudrillarda, pokazuje kao logika diferencijacije znakova objekata (Barnard, 2002: 162). U tome je skrivena veza između suvremene umjetnosti kao proizvodnje/reprodukcije umjetnih predmeta (ready mades) i suvremene mode. Objekti kao estetizirani predmeti već su umjetnički ili dizajnerski preoblikovani iz postojećeg labirinta znakova moderne umjetnosti i mode. Kad više nema društvene klasno-socijalne diferencijacije, jedina je diferencijacija ona između estetskih objekata ili između modne odjeće kao ready mades tvorevina.

Nadalje, kad se protupojam modi u smislu neprestane promjene i stabilnosti poretka vrijednosti pronalazi u antimodnome pokretu stilova ulice (subkulturni znakovi pobune protiv institucionalizirane dominantne kulture elite mode), suočeni smo s dokidanjem razlike između višega i nižega, elitnoga i masovnoga. U Baudrillardovoj terminologiji pobuna površine protiv dubine zadaje smrtni udarac formalnoj logici napretka unutar sustava. Tako se i sama moda više ne može drukčije artikulirati osim kao začarani krug retromode, remakea i revivala.

„Prema Königu (Sociologija mode), u modi postoji nešto samoubilačko, što je podgriza i ostvaruje se u trenutku kad ona dosegne svoj vrhunac. To je točno, ali posrijedi je kontemplativna težnja k smrti, povezana s prizorom neprestanog umiranja oblika. Hoću reći da se sama želja za smrću reciklira u modi, koja je ispražnjuje od svih subverzivnih fantazama i uvlači je kao i sve drugo u svoje bezopasne prevrate. Premda je moda svijet opsjednut novim, tj. cikličnim ponavljanjem i fascinacija već viđenim, u njoj nema tjeskobe koju uzrokuje neobičnost novoga. Naime, nakon što je odbacila te fantazme što, u dubinama imaginarnog, ponavljanju daju čar i privlačnost prethodnog života, moda se predala svojoj opijenosti na samoj površini, u čistoj sadašnjosti“ (Baudrillard, 2002: 192-193).

U modi nema ni razvitka/napretka, kao što ti pojmovi nisu primjereni umjetnosti, premda znanost o umjetnosti koja počiva na ideji kraja povijesti umjetnosti nastoji pokazati unutarnju povijest razvitka neke ideje, poput slike od špiljskoga slikarstva do digitalne slike (Mitchell, 2005; Paić, 2006a).

Ako, dakle, ne postoji razlog nastavka s formalnom logikom mode kao razvitka/napretka – temeljnih ideja moderne – tada je posve jasno da kraj mode ne označava faktični nestanak mode iz suvremenog svijeta medijske kulture i naših života, nego tek kraj iluzije o mogućnosti nastavka inovacije i beskrajne „kreacije“ svijeta kao umjetničkoga djela. Moda se stoga nužno zaustavlja na površini stvari čak i kad se udubljuje u traganje za mističnim podrijetlom same sebe u drevnim obrednim običajima. Moda u doba kraja postmoderne stoga prelazi u vizualnu semiotiku tijela. Krajnje radikalizirano, modni dizajn danas može biti samo transdisciplinarni dizajn tijela kao metamorfnoga odijela čovjeka. Odjevni predmet se kreira, a dizajnirano tijelo neprestano konstruira i dekonstruira u skladu s novim idejama o čovjeku-stroju-kiborgu. Što preostaje od mode upravo je smrt i uskrsnuće tehnologiziranog tijela (Arabatzis, 2004: 75-99).

Moja je postavka izvedena iz dijaloga s Baudrillardovim radikalnim napuštanjem ideje o modnoj odjeći kao simbolu ili znaku nekog društvenog i kulturnoga identiteta. Kao i u događajima suvremene umjetnosti, gdje konceptualna i performativna umjetnost tijela kao slike svjedoči o ikonoklazmu avangarde, gdje slika tijela u pokretu nadomješta iluziju stvaralačkog oponašanja nekog predmeta u svijetu (mimetizam), tako se i suvremena moda zbiva u trenutku neposredne sadašnjosti. Suvremene modne kreacije su istodobno estetski objekti (ready mades), instalacije i performansi oslobođenoga tijela s odjećom i bez nje.

„Moda se produbljuje kad postaje scenografijom samoga tijela, kada samo tijelo postaje medijem mode. Nekoć u pozadini potisnuto svetište, ali neodgonetljivo u toj potisnutosti, tijelo sada i samo biva zaposjednuto i postaje scenografijom. Igra odjevnog predmeta uzmiče pred igrom tijela, a tijelo uzmiče pred igrom obrazaca. Odjevni predmet time ujedno gubi svoju ceremonijalnost (koju je još imao do 18. stoljeća) povezanu s uporabom znakova kao znakova. Odjevni predmet, nagrizen označenima tijela, tim izbijanjem tijela kao spolnosti i kao prirode, gubi fantastičnu pretrpanost koju je imao od vremena primitivnih društava. On gubi svoju snagu jednostavne maske, neutraliziran je tom nuždom da označuje tijelo, predaje se“ (Baudrillard, 2002: 200).

Govor o kraju ili smrti mode ne može se razumjeti iz aktualne hiperproizvodnje modnih odjevnih predmeta, enormnog rasta i uspona modne industrije, stvaranja novih zvanja i zanimanja u postindustrijskome društvu dizajna, moći spektakularnih događaja show businessa u kojem moda ima funkciju i smisao slikovne fascinacije gledatelja prizorima raskošne scenografije kolektivnoga tijela kulture kao zabave (entertainment), nego samo iz povijesti ideja.

Problem s postavkom o kraju mode proizlazi iz nihilizma slobode modernoga svijeta. Novost novoga, dinamičko načelo mode kao univerzalne (društvene i kulturne) forme modernosti pokazuje se temeljnim problemom našeg života, koji sve što jest pretvara u modu. Tamo gdje je sve zasićeno modom, tamo više nema mode osim kao poretka simulakruma. Tamo gdje je sve postalo prozirnošću događaja spektakla, gdje sve ima karakter hiperrealnoga, tamo više nema ni razloga za povratak imaginarnome i simboličkome. Baudrillardova teorija o kraju mode istodobno je kritička priča o kraju utopije u suvremenom svijetu.

Prigovori njegovu kulturno-determinističkome razumijevanju ideja o kraju povijesti svode se na to da zanemaruje realne moći u korist totalitarnoga karaktera medijske poruke. Tim je izrazom kritički ukazao na ono što se događa s medijima u potrošačkome društvu. Izostanak analize subjekata/aktera ciklusa i nastanka nove mode u društvu nije, međutim, tek Baudrillardova posebnost. Mnogi sociolozi i teoretičari mode iz paradigme postmoderne kritike teorija o socijalno-klasnoj diferencijaciji nisu obraćali pozornost na zbiljsku situaciju u sektoru modnog marketinga, industrije, medijskoga spektakla. Tijelo u postmodernoj kulturi nije tek queer tijelo ili transgresivno tijelo bez ukorijenjenosti u stvarne odnose rodno/spolne moći dominantno patrijarhalne kulture. Utoliko je očekivana kritika Baudrillardove teorije mode ona koju zastupaju feminističke autorice (Negrin, 2006: 150-152).

Baudrillard je zamaglio, prema stavovima nekih feminističkih teoretičarki, problem jednakosti i dostupnosti modnih sadržaja. Nije svima ni dostupna ni raspoloživa moda. Postavka o demokratskom karakteru masovne mode i antimode ideološka je varka. Ona služi prikrivanju stvarnih nejednakosti u postmodernome društvu. Iza velike parole o demokratizaciji mode skriva se tek iluzija liberalističkog modela jednakosti. S onu stranu ideološke iluzije jeftine mode T-shirt majica i antimodnih odjevnih predmeta poput traperica, primjerice, nalazi se disproporcionalna akumulacija kulturnoga kapitala visoke mode u novoj proizvodnji i distribuciji luksuza. U tom neomarksističkome modelu kritike postmoderne teorije mode feminizam posebno naglašava rodno/spolne predrasude i profesionalnu nejednakost žena u privrednom sektoru, koji je po broju subjekata/aktera kvantitativno u rukama žena. No, stvarni udjeli moći govore suprotno.

Temeljni prigovor Baudrillardovoj postmodernoj teoriji mode odnosi se na njegovo nekritičko pristajanje uz fetišizam robe/stvari. Kao da je on pristao biti zatočenikom takvog medijskoga simulakruma. No, Baudrillard je izrazito kritički mislilac. Mnogi filozofi i sociolozi postmoderne smatraju ga predstavnikom nihilizma i kulturnoga pesimizma. Kako je onda mogao zamijeniti stvarnost podjarmljivanja duhovnosti žena za simulakrum tjelesnoga samopokazivanja? U društvu spektakla, naime, riječ je o preobrazbi žene u model/manekenku bez osobnosti (personality). Argumenti su kritičarki izvedeni iz njegovih ranih i kasnih spisa. U njima nije ponudio precizno ograđivanje od autoritarne strukture moći društva spektakla. Kao što se istom logikom pornografija u doba opće dostupnosti sadržaja na internetu kritizira moralističkim ili rodnim/spolnim argumentima muške patrijarhalne psihopatologije nasilja, osvajanja i ponižavanja drugoga – zbog seksualnih perverzija ili društvenih mehanizama moći – tako se i Baudrillardu pronalaze grijesi u nečemu što uopće nije sporno.

„Baudrillard, međutim, ne shvaća da se pristajanjem uz pojam žene kao neprirodne i izvještačene gubi iz vida činjenica kako takav stav prešutno pristaje uz marketinšku industriju koja prosuđuje ljude, a pogotovo žene, prema njihovu izgledu a ne prema njihovim djelima. Na taj način Baudrillard previđa kako je naglašavanje pojavnosti bilo represivno spram žena, barem u onoj mjeri u kojoj je predstavljalo nadomjestak za ostale oblike samoostvarenja“ (Negrin, 2006: 152).

Problem je ipak u nečem posve drugom. Kritika postmoderne teorije mode može biti opravdana samo ako pokaže alternativu onoj vrsti univerzalne forme mode koja danas funkcionira kao događaj medijskoga spektakla. Izlazak iz svijeta objekata kao robe i kao predmeta estetizacije u formi dizajnirane marke na tržištu više nije moguć tek parcijalnim, rodno/spolnim, postkolonijalnim, kulturalnim kritikama sustava objekata globalnoga kapitalizma. Feministička kritika postmoderne teorije mode aktivistička je društvena svijest žena o društvenoj preraspodjeli uloga i figura u suvremenom društvu. O alternativi sustavu objekata potrošnje u globalnome kapitalizmu sam je Baudrillard pokušao ukazati u zaključku svoje rasprave o modi iz ranih spisa. To je jednostavno toliko neprijeporno mjesto njegova kritičkog odnosa spram svijeta postmodernoga poretka simulakruma da je gotovo zapanjujuće kako se u različitim kritikama njegova mišljenja zaobilazi ili namjerno previđa. Po tome je Baudrillard još uvijek autentični neomarksistički mislilac, premda je s onu stranu oživljavanja bilo kakve socijalno-klasne teorije mode.

„Moda ne ostavlja mjesta revoluciji osim vraćanjem na samu genezu znaka koji je tvori. Alternativa modi nije u slobodi ili bilo kakvu nadilaženju da bi se došlo do istine svijeta i referencijalnih područja. Ona je u dekonstrukciji oblika modnog znaka i samog značenjskog principa, kao što alternativa političkoj ekonomiji može biti samo u dekonstrukciji forme/robe i samog principa proizvodnje“ (Baudrillard, 2002: 202).

Moda je po svojem najdubljem određenju amoralna, kao što je to i svaka radikalna estetizacija svijeta. S onu stranu dobra i zla, moda se odvija kao estetsko-narcistički događaj užitka u novosti. Kad se moda želi podvrći nekim moralnim ili bilo kakvim funkcionalnim ciljevima, već je uvijek na djelu konzervativizam, povratak ideologiji ćudoređa koja može imati čak i svoje „žensko“/“ljudsko“ lice feminističke kritike društvenih i rodno/spolnih nejednakosti. Moda je subverzivna samo utoliko što je, prema Baudrillardu, ravnodušna na bilo kakvo svođenje njezine nesvodivosti na klasno, socijalno, rasno, ideologijsko, moralno obilježje. Naposljetku, ono što je najvažnije u Baudrillardovu promišljanju mode u sustavu potrošačkoga kapitalizma jest to da alternativa modi nije sloboda zagovaranja antimode kao subverzije mode, nego ono jedino bitno, ali gotovo nezamislivo. Što je to drugo i drukčije od „diktature“ mode? Je li riječ možda o njezinoj „demokratskoj“ prirodi?

Kao što je problem samozatvorenosti i fatalnosti razvitka globalnoga kapitalizma u njegovu planetarnome pohodu svijetom u nadređujućoj formi robe, tako je problem razgradnje društva spektakla u pronalasku nečeg drugog osim fatalne forme mode koja savršeno odgovara načelima političke ekonomije i načelima estetizacije svijeta. Njezini godišnji ciklusi istoznačni su ciklusima robne proizvodnje. Modna industrija danas je jedan od najznačajnijih dijelova kulturne industrije uopće.

Alternativa modnoj/robnoj formi znaka znakova postmoderne? Kritika Baudrillarda ima smisla samo onda kad je na njegovoj misaonoj razini i kad se ne gleda na stvari samo iz jednoga gledišta. Totalna moć suvremene mode ima karakter moći „carstva prolaznosti“ u liberalnim demokracijama. One su utoliko stabilnije ukoliko su prihvatile promjenu kao svoj eliksir u trenucima posvemašnje dekadencije.

Demokratska praznina: Gilles Lipovetsky i nova forma mode

Kako moda može biti jamstvo stabilnosti i legitimnosti liberalizma i modernih demokratskih poredaka? Nije li ta veza odveć bliska današnjem smjeru repolitizacije umjetnosti u teoriji suvremene vizualne umjetnosti? Ukratko, u doba globalizacije umjetnost se pojavljuje kao dio sektorski moblizirane i ustrojene kulture. Ona legitimira društveni poredak svojim sustavom vrijednosti. Time što je uklopljena u globalni kapitalistički poredak, umjetnost i kultura uopće postaju dio ideološke proizvodnje svijesti o vječnoj, prirodnoj i nužnoj realnoj egzistenciji takvoga društvenog sustava koji u samoj realnosti počiva na pretpostavkama totalne destrukcije prirode, čovjeka i kulture.

Umjetnost koja je u razdoblju povijesne avangarde prve polovine XX. stoljeća željela promijeniti društvo na taj način što je revolucionirala život ulaskom u njegove dinamičke strukture, izgubila je svoj emancipacijski potencijal. Kao ornamentika postmoderne kulture u doba globalizacije umjetnost se predala u ruke svojeg prirodnoga neprijatelja – financijskoga kapitala i medijske propagande. Nužan korak iz toga zatvorenoga kruga ropstva dizajnu i perverznim društvenim uvjetima proizvodnje/reprodukcije moći, koja se uvećava ekonomskim strategijama podjarmljivanja drugoga upravo time što poštuje njegove kulturne razlike i zahvaljujući njima uvećava svoj profit, pokazuje se samo repolitizacijom umjetnosti. Ona u doba posvemašnje estetizacije iznova mora obnoviti svoj duh pobune. Neoavangardna kritika društva spektakla sada poprima oblik kritike estetskoga ruha postmoderne i njezinih ideologijsko-političkih ciljeva (Groys, 2006; Paić, 2006a).

Nasuprot takvom neomarksističkome aktivizmu, koji je već Baudrillard smatrao beskorisnim moralističkim pričama o alternativi sustavu iznutra, postmoderni francuski filozof i sociolog Gilles Lipovetsky razvio je, po mojem sudu, najznačajniju analizu mode kraja XX. stoljeća kao univerzalne forme ili poretka koji funkcionira tako što političkim poredcima liberalne demokracije podaruje jamstvo njihove stabilnosti neprestanom promjenom životnih stilova pojedinaca i skupina. Liberalna demokracija preuzima modu za svoj izvanjski i unutarnji vrijednosni poredak smisla. Na taj način ona se učvršćuje pred izazovima pada u despociju, tiraniju, autoritarnu vladavinu, ili čak neki oblik povratka totalitarnome sustavu vladavine (Roone-Miller, 2007).

Pogrešno bi bilo zaključiti da Lipovetsky zagovara ideologiju liberalizma protiv komunizma te svih oblika regresivnih ideologija fundamentalizma. Političko i ideologijsko svrstavanje nije uopće ključ za razumijevanje onoga što je jedino bitno. A to je uvid u epohalnu novost modernoga poretka ili sustava mode. Ono što je Simmel u svojim prvotnim analizama mode prepoznao kao univerzalnu društvenu formu, kojom se zapadnjačka modernost uspostavlja vrijednosnim poretkom, u postmodernoj teoriji mode Lipovetskog radikalizira se do postavke o moći liberalnih demokracija kao vladavine slobode i razlika pred svim drugim modelima društvenoga razvitka.

Moda se nipošto time ne svodi na privjesak političkoga. Naprotiv, ona tek političkim poredcima slobode jamči stabilnost. Kao fluidna forma modernosti, moda je apsolutna vrijednost novoga. Moglo bi se pokazati da je upravo moda, kao u modernoj umjetnosti pojam autonomije, temeljni razlog radikalnog prekida s idejama tradicije poput reda, prirode, božanskoga i transcendencije. Čemu za takvu političku analizu ulaziti u složene i prilično neodređene veze nastanka mode u zapadnjačkoj ciivilizaciji da bi se dokazala kulturna prevlast života u demokraciji pred svim drugim povijesno iskušanim poredcima ropstva? Paradoks je postmoderne teorije mode da se ona upravo depolitizira od svakog ideologijskog sadržaja time što proglašava kraj povijesti kao kraj ideologija. Vidjeli smo u slučaju Baudrillarda da je njegova kritika medijskoga poretka simulakruma istodobno bila i teorija kraja mode. Utoliko je samorazumljivo što smjer analize Lipovetskog pogađa unutarnje poteškoće i proturječja funkcioniranja modernosti u njezinim ekonomskim, političkim i kulturnim aspektima.

Moda se stoga pojavljuje kao nepropitana pretpostavka ekspanzije zapadnjačke modernosti iz koje je procesom globalizacije došlo do nestanka bilo kakve razlike u civilizacijskim elementima između Zapada i svih drugih dijelova svijeta. Moda je kao univerzalna forma društvenih odnosa postala globalnim poretkom, iako je posebna kulturna dominanta Zapada. Nigdje drugdje osim na Zapadu ne postoji moda. Mogli bismo dodati: nigdje drugdje osim u srcu europocentričnoga svijeta ne postoje ni filozofija ni znanosti. Povjesničari civilizacija taj rascjep u povijesnosti svijeta vrlo teško uspijevaju objasniti teorijama simultanog stvaranja religijskih sustava i zajedničkim obilježjima društvenih struktura patrijarhalnoga poretka primitivnih zajednica.

Lipovetsky je, nasuprot tome, dosljedan epistemološki antiesencijalist. Dakle, netko tko smatra da je prva pretpostavka razumijevanja trijumfa mode u globalnome svijetu danas odricanje vjerodostojnosti jednom jedinstvenom načelu u objašnjenju pojava u svijetu. Protiv vječnosti i univerzalnosti mode kao antropološke strukture čovjeka govore dokazi da nijedna civilizacija, pa čak ni Rim u doba svojeg uspona i dekadencije, nije u temeljima vrijednosnoga poretka imala ugrađenu ideju stalne promjene (Lipovetsky, 1994: 15-17). Postoje običaji odijevanja, ljepota i magična moć različitih kultura odjeće u povijesti civilizacija unatrag desetak tisuća godina. Ali modom se određuje samo društveni i kulturni poredak zapadnih društava (Lipovetsky, 1994: 15). Povijesnost mode nije njezino ovjekovječenje kao iskonske moći zavođenja i dopadljivosti, drugim riječima kao nekovrsne pra-estetske moći upravljanja ljudskim zajednicama i njihovim običajima i normama ponašanja, odijevanja, komunikacijskih pravila i složene strukture interakcije.

Lipovetsky je u kritici modernoga univerzalizma i teorijskog esencijalizma – Jedan, Bog, Moć, Uzrok, Ideja – postavio temelje za istinsku povijesnost mode. Ona nastaje njezinim radikalnim razdvajanjem od civilizacijski utvrđenih činjenica da su sva primitivna društva i zajednice u povijesti ukrašavala tijela i uljepšavala svoja obitavališta, da su odijevanjem, nakitom, njegovanjem kose i frizura, ornamentikom posuđa i uređenjem prirodnog okoliša bili upućeni na estetsko oblikovanje vlastitoga svijeta bez obzira na to bio on mitskog, magijskog ili religijskog podrijetla (Roche, 1994; Blau, 1999).

Radikalna razdvojenost ili rez u povijesnosti mode tek omogućava povijesti njezino dostojanstvo. U tome je ne samo prednost takvog pristupa modi nego jedino mogući način razumijevanja kako uopće dolazi do onog što jest bît mode, naime, do neprestane promjene. Moda nije vječna ni univerzalna struktura neke zatvorene povijesti svijeta kao kontinuiteta u promjeni, nego povijesni diskontinuitet razvitka. Ona uopće omogućuje razvitak time što se poput ekonomije događa u ciklusima. Stabilnost u promjeni epohalna je značajka novovjekovnoga svijeta znanosti i tehnike (Sutlić, 1987). Moderni kapitalizam, koji počiva na pretpostavkama znanstveno-tehnologijskoga projekta promjene svijeta samoga, stvara vlastitu stabilnost neprestanim ciklusima promjena. Sustav uskrsava time što se stalno usmrćuje.

Ako se analiza mode u slučaju Lipovetskoga želi sociologijski prikazati u odnosu na druge paradigme i teorijske modele, tada se može jednostavno kazati da je ovdje riječ o radikalnome obratu ili postmodernome kulturalnome zaokretu (postmodern cultural turn). Moda je novi poredak vrijednosti. Ona se stvara iz dva temeljna načela kapitalizma i liberalne demokracije: novosti (promjena) i slobode (razlika). Gdje ne postoje uvjeti za ostvarenje novoga i slobode kao fundamentalne promjene ekonomije, politike i kulture nema mogućnosti izbora.

Mode nema u totalitarizmu komunizma i teokratsko-fundamentalističkim poredcima društvene i političke vladavine. Radna uniforma žene u Maovoj Kini i obavezno nošenje burki u Afganistanu pod vlašću talibana potvrđuju prethodnu postavku. U prvom je slučaju uništena sloboda razlike i moć izbora, a u potonjem isto to uz najgoru moguću posljedicu etičke degeneracije – isključenosti žena iz prava na vlastito (modno) tijelo. Ideologije jednakosti i pravednosti uvijek su redukcionističke, jer modu smatraju amoralnom besramnicom koja ukazuje na materijalno bogatstvo i na svijet razlika kao uvjete svakog modernoga razvitka.

No, za Lipovetskog je presudna činjenica da se masovnom industrijskom proizvodnjom modne odjeće (prêt-à-porter ili konfekcijske kolekcije) od početka 60-ih godina XX. stoljeća promijenio cjelokupni mentalni krajolik modernosti. Dostupnost mode svakome učinila je liberalnu frazu o moći izbora i razlika životnim stilom kao uvjetom kritike svake povijesne klasno-socijalne diferencijacije. Stoga nije smion njegov zaključak da moda u liberalnim demokracijama stvara manje netolerancije, ako baš izravno ne pridonosi višku tolerancije među različitim etničkim, rasnim i kulturnim skupinama i pojedincima. Moda je istodobno temeljna pretpostavka individualizma u modernome društvu.

„Prije svega valja nastojati na kulturnoj snazi Novoga. Suparništvo među klasama mala je stvar u usporedbi s učincima te društvene vrijednosti koja sama stvara sklonost prema različitom, izaziva dosadu od ponavljanja, a gotovo a priori ljubav i želju za onim što se mijenja. ‘Programirano’ zastarijevanje industrijskih proizvoda nije samo rezultat djelovanja kapitalističke tehnostrukture, ono je ucijepljeno u društvo koje je velikim dijelom osvojeno jedinstvenim drhtajima Novoga. U korijenu zahtjeva za modom ima sve manje imperativa za društvenim isticanjem i sve više žeđi za Novim. Potrošna moda, baš kao i prva povijesna očitovanja mode krajem srednjega vijeka, bitno ovisi od uzleta određenog broja društvenih vrijednosti, na prvome mjestu uzdizanja Novoga. Stoljećima je taj etos dijelila aristokratska i građanska elita; danas vrijedi za sve slojeve društva. Nema dvojbe da je masovna proizvodnja pridonijela razvitku težnje prema Novome, ali tu su imali udjela i drugi činitelji, prije svih: promicanje jednakosti i individualističkih zahtjeva“ (Lipovetsky, 1994: 154).

Paradoks je moderne mode u liberalnim demokracijama da se individualizam izgrađuje etikom jednakosti, a ne društvenim uvećanjem nejednakosti, kako bi se na prvi pogled moglo pomisliti ako se slijedi uvriježeni model aristokratskoga shvaćanja mode kao povlastice elite.

Lipovetsky, kao i neki drugi povjesničari mode, smatra da je nastanak mode moguće datirati u vrijeme kasnoga srednjeg vijeka krajem XIV. stoljeća. No, njezino se proširenje na sve dijelove društva događa tijekom XIX. stoljeća. Industrijska revolucija je masovnu proizvodnju modne odjeće učinila dostupnom načelno svim slojevima. Koncept moderne demokracije i samoozbiljenja čovjeka kao punoljetne osobe, kojom se od prosvjetiteljstva definira autonomija čovjeka, ima bitne veze s modom utoliko što je moda vezana uz individualizam, slobodu i jednakost šansi u izboru odijevanja. Takav ekonomsko-politički liberalizam ogleda se u distribuciji mode. Građanska klasa kao temelj modernosti po definiciji je srednja klasa u društvenoj hijerarhiji, a građanin je temelj novonastaloga građanskoga društva.

Kako Lipovetsky u svojim kritikama funkcionalizma, strukturalizma, neomarksističke teorije društvenih razlika – od Veblena do Bourdieua – pristupa modi? Njegova želja da modi podari onu vrstu autonomije koja joj jedino pripada, kao i modernoj umjetnosti, ide ukorak s idejom radikalne profanacije mode od bilo kakvog transcendentnoga sadržaja. Moda „auru“ zadobiva upravo gubitkom svoje društveno-kulturalne „auratske“ prirode, da se poslužim primjenom poznate Benjaminove postavke o umjetnosti u doba tehničke reprodukcije. Svetost mode nikad nije bila moguća zato što je moda moderni epohalni rez s tradicijom povijesti odijevanja.

U doba svoga nastanka, slijedi li se logika ove postmoderne teorije, moda je već morala raskrstiti s idejom ljepote i uzvišenosti. Tijelo u oslobađanju od stega srednjovjekovne teologijske koncepcije čovjeka kao slike Boga mora prevladati svoju podređenost izvanjskim svrhama. Moda stoga polazi od mogućnosti slobode konstrukcije tijela kao društvenoga i kulturalnog subjekta/objekta promjene. Lipovetsky upućuje da je u zamecima povijesti mode na Zapadu – osobito u renesansi – primjetna „brza struja varijacija“ ne samo u odijevanju nego i u svim kulturnim pojavama poput novih ideja o čovjeku, prirodi, ukusu, tijelu.

Problem povratka dostojanstva mode, ne tek u retoričkome smislu, pokazuje se u tome da sve socijalno-klasne teorije, do Bourdieove postavke o habitusu i distinkciji vladajućega društvenog ukusa epohe, modi priznaju samo „ograničenu suverenost“. Ona može biti znakom, simptomom, pokazateljem društvenih promjena poput industrijalizacije u ranome razdoblju moderne ili kibernetizacije u digitalno doba globalizacije zato što je vidljivi/nevidljivi putokaz budućih trendova razvitka (Lipovetsky, 1994: 18-54). Moda se ne može osloboditi pritiska teorijske pretenzije da je neprestano degradira na puku pojavnost bez bîti, ako se ne uvidi da je upravo bît mode u tome da jedino ono što se pojavljuje u svojoj pojavnosti ima svoj smisao i svoje referencije na društvo, kulturu i svijet života, dok je sve drugo preostatak neke metafizičke tradicije, koja još uvijek duh suprotstavlja tijelu kao nižoj supstanciji, pa tako i modu degradira do privjeska nekog drugog, autonomnog fenomena.

Lipovetsky stoga mora pretpostaviti, iako je to iznimno teško teorijski dokazati, da jedini preostatak metafizičke strukture vladavine ideja u suvremeno doba može biti upravo ono što omogućuje imaginarni, simbolički i realni poredak mode u svijetu. Taj uvjet mogućnosti mode istodobno je uvjet mogućnosti pojavljivanja novoga kao neprestane promjene koja zastarijeva već činom nastanka. Lipovetsky je u tradiciji sociologije mode i semiotike mode – od Veblena, Simmela, Barthesa i Baudrillarda – preuzeo i osuvremenio taj misteriozni pojam poretka ili sustava mode kao univerzalne forme.

U različitim teorijskim studijama o modi u doba postmodernih identiteta, bez obzira na polazišta i ishodišta u razumijevanju mode kao društvenog i kulturnoga fenomena našega doba, nezaobilazno je suočavanje s pretpostavkama svakog modela ili paradigme mode. Tako sociolog mode Fred Davis u zaključku svoje studije, a ne na početku, što je naizgled začudno, otvara raspravu o dva različita epistemološka i metodološka pristupa istraživanju mode. Jedan naziva modelom modnoga sustava (fashion system model), a drugi populističkim modelom (populist model). Prvi se odnosi na sustav proizvodnje i reprodukcije mode iz difuzije velikih modnih kuća i dizajnerskih brandova prema svim drugim dijelovima svijeta (Pariz, Milano, London). Drugi je model izvansustavna reakcija na dominaciju visoke mode, koja istodobno polazi od pretpostavki uličnih stilova i antimode. Taj model ima dalekosežne posljedice za kulturnu dekolonizaciju i radikalnu demokratizaciju mode. Nije teško zapaziti da je riječ o primijenjenoj shemi iz sociologije globalizacije Wallersteinova tipa (ekonomija-svijet modernizacije ili razvijenosti i nerazvijenosti) – centar vs. periferija (Davis, 1992: 200-206).

No, modni sustav samo je stvarna ili faktična realizacija univerzalnog sustava ili poretka mode. On omogućuje cikluse, procese, funkcioniranje mode kao ekonomske i kulturne transformacije društva. Lipovetsky je u tom pogledu radikalni postmoderni univerzalist, premda odriče ideji univerzalnosti moderne bilo kakvo drugo značenje osim formalne inovacije, kojom se moda uspostavlja kao vrijednosni predložak svih drugih vrijednosti zapadnjačke civilizacije. Moda je univerzalna forma u doba gubitka svih univerzalnih obilježja kulturno pluralnih društava. Ta je univerzalnost apstraktna, a relativnost, pluralnost i policentričnost raznolikih kultura postmoderne konkretne su životne činjenice.

Moda u svojoj univerzalnoj formi robe/objekta/stvari ima transcendentalnu strukturu novoga. Naspram svih dosadašnjih istraživanja mode, Lipovetsky se okreće pokušaju uspostave mode kao fundamentalne otvorene strukture svijeta u globalnome prostoru-vremenu vladavine potrošačkoga kapitalizma. Pritom je važno naglasiti da moda nije superstruktura, koja sve određuje poput ekonomije u ekonomskom determinizmu objašnjenja povijesti ili društva u socijalnome determinizmu, te, naposljetku, kulture u kulturalnom tehno-determinizmu objašnjenja globalizacije.

Otvorena struktura forme mode suprotstavlja se ideji nadodređenja (superordinacije) u strukturalističkome marksizmu, te ideji funkcionalne integracije mode u nadređeni sustav društva i politike. Moda je otvoreno, neodredljivo područje utjecaja i koordinacije. Ona je svojevrsni (in)deterministički kaos. Objašnjenje njezinih utjecaja na sve druge društvene i kulturne fenomene stoga mora biti suptilni opis međusobnih varijacija drugih sfera poput kulture i ekonomije. Ta se struktura očituje kroz tri temeljna svojstva „suverenosti“ mode u modernome svijetu:

(1) efemernost (prolaznost);

(2) privlačnost ili zavodljivost;

(3) marginalnu diferencijaciju (Lipovetsky, 1994: 131).

No, što je ta „misteriozna“ forma mode? Lipovetsky određuje bît postmodernoga kulturalnog preokreta kao gubitak središta mode. Ona se više ne nalazi nigdje iznad niti nigdje ispod; nije povlasticom elite kao što nije ni masovnom pojavom vladavine antimode, kako bi se moglo površno zaključiti. Preokret vrijednosti ne označava primat masovne mode pred visokom modom. Time se jednostavno ukazuje na njezino elastično širenje i sužavanje u smjeru praznog mjesta izgubljenoga središta. Ako je postmoderna doba dovršene mode kao konačne potrošačke euforije užitka u objektima bez više estetske i društvene svrhe osim u užitku estetsko-društvene potrošnje objekata mode kao pojavne forme narcističkoga tijela, koje potrebuje modnu odjeću da bi zadovoljilo potrebu za novim, tada je očigledno da pojam forme mode označava prekid s dugovjekom prevlašću ideje nadodređenja mode nekim njoj višim ciljevima.

Moda se događa kao spektakl frivolnosti i komunikacijske spontanosti. Ona je užitak i transgresija svih granica koje je moderno doba postavilo rodu/spolu, klasi, slojevima, naciji, rasi, kulturi (Lipovetsky, 1994: 132). Efemernost ili prolaznost mode odgovara ubrzanju dinamičkoga karaktera kapitalizma. Privlačnost ili zavodljivost mode proizlazi iz šarma dizajna kao kreativne estetizacije svijeta objekata. Marginalna diferencijacija, naposljetku, ukazuje na proces nove društvene diferencijacije. Ali ne više iz središta klasno-socijalne diobe društva, nego s rubova kojima vlada zakon individualizacije životnih stilova.

„Ne brinite se, ne želimo definirati sva zapadnjačka društva jednim jedinim homogenim supersustavom. Jasno je da bitni oblici kolektivnog života imaju malo toga s formom-modom; spirala u ratnoj ekonomiji i tehnologiji, teroristički atentati, nuklearna katastrofa, nezaposlenost, parceliranje rada, ksenofobija, oprečne su pojave frivolne slike našeg vremena: modna euforija nije sveprisutna, doba privlačnosti živi uz trku za naoružanjem, svakodnevnu nesigurnost, privrednu krizu i osobnu tjeskobu. Valja ponovno istaknuti da zapadnjačka društva ne možemo tumačiti samo u svjetlu razvitka mode. Znanosti, tehnologije, umjetnost, interesne borbe nacija, politika i društveni i humanitarni ideali imaju posebne kriterije i svoju osobnu autonomiju. Forma-mode može se križati s njima, katkad ih povezivati, ali ih ne može sve upiti u svoju logiku. Nije riječ o tome da se različito učini jednakim, nego da uočimo dominantnu povijesnu tendenciju preustrojstva čitave zone našeg zajedničkoga svijeta“ (Lipovetsky, 1994: 132).

Paradoksalno je svojstvo mode u liberalnim demokracijama što istodobno razvija kritičku, realističku i tolerantnu svijest u suživotu s drugima, dok se njezin kolektivni život odvija u prostoru carstva birokratske apstraktnosti. Tamo vladaju ekonomsko-politički zakoni monopola i oligopola na svjetskom tržištu mode.

Prigovori postmodernoj teoriji mode Gillesa Lipovetskog odnose se u bîti na temeljnu ograničenost cijele postmoderne paradigme društvenog i kulturalnog preokreta. Kao i u slučaju kritike Baudrillardovih postavki o poretku simulakruma, tako se i kritika Lipovetskoga temelji na argumentima upravo onih autora koje on sam smatra pogrešnim ili posve neprikladnim za shvaćanje suvremenog djelovanja mode u postmodernome društvu i kulturi. Kao što sam istaknuo, Lipovetsky posebno napada neomarksistički model klasno-socijalne distinkcije Pierrea Bourdiuea. Protiv redukcionizma mode na dijalektiku društvenog razvitka kao kulturalnoga sukoba nove kulturne buržoazije s „nižim“ klasama i slojevima, Lipovetsky zagovara individualističku etiku liberalno-demokratske postmoderne. U svijetu demokratizacije mode početkom 60-ih godina XX. stoljeća pojavila se modna odjeća spremna za nošenje ili kolekcija konfekcijske proizvodnje. Bila je to definitivna pobjeda duha individualnoga izbora i marginalne diferencijacije nad duhom elite mode (haute couture). Moda nije stoga znak nove diferencijacije putem klase ili društvene hijerarhije ukusa, nego način artikulacije razlika u rodu/spolu, kulturnim preferencijama i životnim stilovima.

U modi nema Boga. Ako je Bog već bio prisutan/odsutan u odijevanju u doba religijske umjetnosti srednjega vijeka, ili mnogo ranije u misterijima i kultovima mitskog razdoblja svijeta, onda je pretpostavka njegove smrti rađanje mode. Nietzscheovo pretkazanje nihilizma moderne epohe istinsko je mjesto rođenja dovršene mode o kojoj govori Lipovetsky. Moda i demokracija u modernome svijetu nastaju iz praznine svijeta. Gubitkom središta moda se disperzira, diseminira, dislocira. S nastankom mode prisustvujemo neprestanom nestanku i zastarijevanju kategorija prošlosti u smislu trajnosti tradicije. Zato nije slučajno da se krajem XIX. stoljeća masovna moda i muzeji kao spremišta povijesnoga sjećanja međusobno susreću na istom zadatku. Novost kao dinamička struktura modernoga doba počiva na stabiliziranju onog najprodornijeg u vremenu, a istodobno neuhvatljivog, smrtnog trenutka sadašnjosti.

Demokratska praznina priznaje samo etički individualizam liberalnoga društva utemeljenog na načelima slobode i samoozbiljenja čovjeka u mogućnosti razlika. Nema dvojbe da je Lipovetsky u svome radikalnom postmodernom individualizmu mode prihvatio i kreativno primijenio poststrukturalističke i semiotičke teorije kulture (Barthes, Lyotard, Baudrillard). Eklektički duh preuzimanja pojmova iz postmoderne filozofijske i sociologijske interpretacije promjena u zapadnim društvima na ishodu moderne prisutan je u svim njegovim knjigama. Posljednja istraživanja o obnovi pojma luksuza u društvu razočaranja (société de deception) i ravnodušnosti samo su nastavak temeljnih ideja o dobu praznine i carstvu prolaznosti mode (Lipovetsky, 2006). Ako je moda, sukladno postavkama Waltera Benjamina iz njegovih eseja o Parizu i arkadama, „moderna mjera vremena“ (Benjamin, 1999), onda je izvjesno da je modom uspostavljen takav poredak društvenoga vremena koji u sebi ima primat neposredne sadašnjosti. Vrijeme mode furija je aktualnosti.

Stoga sve kritike upućene teoriji mode Gillesa Lipovetskog promašuju svoj cilj ako se zaustavljaju jedino na tome da on zanemaruje značenje proizvodnje mode u kojoj je neoliberalistički model kapitalizma došao do svojeg vrhunca. Naime, jasno je da je moda u New Yorku, Parizu, Milanu uključena u sustav mode ili formu mode (ciklus i proces stvaranja modne odjeće kao nove dizajnerske marke), kao što je logika ekonomske eksploatacije ta koja kazuje da se proizvodnja modne odjeće odvija u zemljama Trećega svijeta zbog niske cijene rada i interesa kapitala da uz maksimalni profit plaća minimalnu naknadu za živi rad. No, Lipovetsky se nije bavio, niti mu je to bila nakana, kritikom političke ekonomije neoliberalizma. Unutar nje moda kao i sve druge ekonomske djelatnosti može biti razmatrana samo ekonomistički i nikako drukčije. Utoliko je čudno, kao i u slučaju feminističke kritike Baudrillarda, da se olako ispušta iz vida ono što je sam postavio predmetom kritike.

Ako se iza krinke ekonomskog, političkog i kulturnog liberalizma postmoderne skriva samo nasilje nad subjektima/akterima modne industrije i ekonomska eksploatacija, onda baviti se teorijom mode u tom strahotnom svijetu nepravde i laži znači biti amoralni nihilist i estetski dekadent! Odnos mode i ideologije, pak, nipošto nije kauzalno jednoznačan. Liberalizam je jednako tako ideologija postmoderne kao što je to konzervativizam, fundamentalizam i anarhizam. Pojam postmoderne nije nipošto jednoznačan. U njemu se ogleda dvoznačnost napretka/razvitka informacija i komunikacija, s jedne strane, te reakcije na nastavak moderne drugim sredstvima. Primjerice, pojam postmodernoga terorizma o kojem govori Baudrillard ne označava negaciju društvenih oblika protuliberalnih ideologija.

Postmoderna je sklop ambivalentnih kulturnih modela. U njoj je moguć suživot kiborga i parija, dama i punkerica, financijskoga carstva MMF-a u Washingtonu i očajničke bijede u slumovima Mumbaija. Anything goes.

Moć mobilizacije ideja kao doktrine, rituala i vjere u sustavu mode pokazuje da u doba postpolitike ili kraja povijesti nestaju tradicionalne razlike između ljevice i desnice, crvenih i crnih. Nestankom dihotomije klasa i socijalne diferencijacije kao temeljne crte razdvajanja društva nalazimo se u labirintu znakova postmoderne mode. Jedina istinska borba koja se u tom novome prostoru još vodi jest ideološka borba u ime roda/spola, rase, nacije, kolektiva, stilova života, dakle – kulture. Politika identiteta koja funkcionira na način artikulacije kulture kao nove ideologije obilježava duh postmoderne (Paić, 2005). Umjesto klasno-socijalne na djelu je marginalna diferencijacija. Stilovi života mogu biti raznoliki samo zato što je forma mode koja proizlazi iz takvog fragmentiranoga svijeta pluralna i policentrična. Sve može biti zamijenjeno svime. Svaki se fiksni identitet u subkulturnim getima stilova života lako može spajati s drugim i drukčijim, primjerice poput gothic punka u kojem se povezuju elementi mistike romantičnog duha dekadencije s elementima neoavangardnoga stila radikalne pobune protiv politike liberalne demokracije (Polhemus, 1996; Richard, 2006a).

Demokratske mogućnosti društva u koje Lipovetsky još polaže nade nisu iscrpljene time što svjedočimo obnovi različitih oblika nadzornih mehanizama države nad slobodom individuuma. Pragmatično prihvaćanje liberalno-demokratskoga modela poretka vladavine u kojem forma mode uređuje složene društvene odnose ne znači stoga i prihvaćanje svih zala koje globalni kapitalizam nosi sa sobom.

Lipovetsky je u svojem postmodernome preokretu paradigmi mode lucidno ukazao na problem neprevladivosti forme mode. To je učinio gotovo na isti način kao i Baudrillard, kojeg je Lipovetsky svrstao zbog neomarksizma ranih spisa o kapitalizmu, potrošnji i sustavu objekata u teoretičare kritike društva spektakla. Naravno, sam pojam i teorija spektakla rezultat je situacionističkog pokreta 60-ih godina XX. stoljeća protiv otuđenja/postvarenja čovjeka u potrošačkome kapitalizmu. Teorijski vođa tog najznačajnijega subverzivnog pokreta protiv dominantne kulture kapitalizma bio je Guy Debord (Debord, 1999; Paić, 2006a; Paić, 2006b). Baudrillard je vidio da se kapitalizam sa svojom robnom formom ne može prevladati nikakvim moralističkim, etičkim napadima iznutra. Sama je forma robe i kapitala u svojem znanstveno-tehnologijskome liku poretka simulakruma posljednja granica nove sustavne „revolucije“. I Lipovetsky je na kraju svoje paradigmatske knjige za cjelokupnu postmodernu teoriju mode Carstvo prolaznoga pokazao precizno razmjere problema s alternativom liberalnoj demokraciji i njezinim razvijenim pluralizmom i policentrizmom mode.

Neoliberalizam kao vodeća ideologija globalnoga kapitalizma uvećava nejednakosti i nepravde. Ona počiva na imperijalističkome temelju ekonomskog izrabljivanja Trećega svijeta. Ali istodobno neoliberalizam je idealno zrcalo forme-mode, koja ne može doći do svoje posvemašnje realizacije bez totalne preobrazbe svijeta u logo i brand ekonomije ponude. Forma mode ne može se prevladati ni subverzijom koja dolazi s rubova globalnoga društvenog sustava. Poredak se neprestano sam oživljava, uskrsava i revolucionira. Njegova je posljednja granica ona imaginarno-simboličko-realnog „carstva prolaznoga“. To je zbiljski neoimperijalni poredak globalizacije danas stoga jer nudi svijetu slobodu izbora, igra na privlačnost i zavodljivost objekata/stvari mode, diferencira kulture i osobnosti.

Ali tijelo postmoderne dovršene mode nije, kako to misli Lipovetsky, s onu stranu kraja povijesti i kraja ideologije. Problem je u tome da nikakva obnova smisla demokracije s pronalaskom njezina izvornoga sadržaja ne može biti nešto istinski novo. Povijesti ima samo dok ima novih ideja i novih načina realizacije tih ideja. Ako toga nema, osuđeni smo na retro-futurističke stilove i ukroniju povijesti. Za razliku od Baudrillardove radikalne postavke o kraju povijesti/kraju mode Lipovetsky ipak dopušta da se njegov koncept dovršene mode ne shvati kao okončano razdoblje mode uopće. Moda se odnosi u svom dovršenome stanju na društva individualističke etike postmoderne. To su društva liberalne demokracije, koja odlikuje „doba praznine“ zbog oproštaja sa svim prethodnim načelima modernoga doba. Nestanak središta i elite mode, demokratizacija Olimpa u masovnome karakteru mode kao životnog stila frivolnosti, sve su to znakovi dovršetka jednog povijesnoga procesa kojemu još jedino ideje slobode i kulta razlika podaruju vjeru u trijumf bez mase razdraganih idolopoklonika. Opasnosti koje vrebaju u globalnome poretku neoliberalnoga kapitalizma govore da je upravo slijed društvenih činjenica koje Lipovetsky nabraja rezultat kraja povijesti kao kraja mode u njezinu dovršetku (potrošnji).

„Stvarna opasnost s kojom se susrećemo nije povratak fašizma, već podvostručenje demokracija, jaz između bogatih i siromašnih, između razdvojenih susjedstava i geta, između zaposlenih i nezaposlenih, između građana koji su posve integrirani u poredak i marginalnih figura, između visokoobrazovanih i skrhanog školskoga sustava, između bolnica pod svjetlom velegrada i razorenoga sustava zdravstvene zaštite. /…/ Dovršena moda ne označava ‘kraj povijesti’, već neprestano obnavljanje pronalaska demokracije i tržišta“ (Lipovetsky, 1994: 251).

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026