Copyright ©2026 Žarko Paić

Osmijeh mrtve nevjeste

Franz Kafka i neljudsko

(Poglavlje iz knjige Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.)

May 6, 2025
Osmijeh mrtve nevjeste
Franz Kafka
Draženu Katunariću



…jer treće zemlje za čovjeka nema. Franz Kafka, Dnevnik

1. Čemu pisanje?

Kada se urušava trusna zgrada zapadnjačke metafizike, s njom u bezdan propada i jezik koji joj je povijesno pružao opravdanje, podarivao joj zbiljsku iluziju moći, tajnovit u svojoj jednostavnosti i jednostavan u svojoj složenosti. Jezik nije bio nikad pukim sredstvom kazivanja. Bez jezika mitski čovjek nije mogao imati sliku mišljenja o svijetu u kojem obitava. Živeći na mjestu razlike između bogova i životinja bila mu je uskraćena besmrtnost i nevinost postojanja. Biti-između označava položaj ekscentričnosti i nesvodljivosti na bilo što drugo. Heidegger u kritici moderne antropologije tvrdi da je od Aristotela do danas čovjek ostao zagonetkom u svojoj otvorenosti. Kada ga se svodi na životinju koja misli, tada je pojam mišljenja logički ili racionalno utemeljen, a sve drugo ostaje neutemeljeno i bezrazložno. Dostojanstvo čovjeka zacijelo se ne skriva u definiciji animal rationale. Postoji nešto mnogo dublje od jezika kojemu računanje određuje granice. Mitopoetsko kazivanje prethodi jasnoći i izvjesnosti jezika kao logosa/uma. Misliti iz jezika znači kazivati iz samoga događaja svijeta. Svijest o moći jezika odlučuje o ozakonjenju povijesti. Čitava zagonetka početka i kraja povijesti proizlazi iz pitanja o događaju. Zahvaljujući tome povijest postaje smislenom „pričom“ ili, pak, idejom o svrsi i cilju zbivanja. Mit, umjetnost, filozofija, religija znanost u događaju jezika otvaraju događanje istine o Bogu, bitku i biti čovjeka.

Jezik ne nastaje kao refleksija o događaju. Njegovo vrijeme nije ono koje dolazi poslije čina utemeljenja. Posve suprotno, događaj jezika pojavljuje se uvjetom mogućnosti otvorenosti svijeta čak i kada šutnja odjekuje između udaljenih gôra. Praktički karakter jezika proizlazi iz događaja. U njemu se susreću čovjek i njegov svijet. U jednoj sekvenci grčkoga filma Ifigenija redatelja Michaela Cacoyannisa prema motivima Euripidove tragedije, glumica Irene Papas u ulozi Klitemnestre, shrvana neizrecivom majčinskom boli nakon žrtvovanja kćeri Ifigenije da bi Grci pod vodstvom njezina oca i Klitemnestrina muža Agamemnona otplovili pod zidine Troje, prepuna srdžbe izriče kako su riječi poput bodeža koji zasijeca duboko u srce i dušu čovjeka. Otvorene rane nikad ne zacjeljuju. Iako se čini da je uporaba jezika u izvedbenome činu promjene svijeta tek metaforom, to je kriva pretpostavka. Bit jezika nije u značenju nečega drugoga. Time bi pao na razinu sredstva komunikacije. Iz jezika, međutim, nastaje svijet kao događaj odnosa bitka i vremena. Otvorenost svijeta iskazuje se u događaju pjesništva i mišljenja. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, GA, sv. 12, V. Klostermann, Frankfurt/M. 1985.)

Jezik znamenuje i naznačava, stvara i razara svijet. Metafora, dakle, ne može biti figurom ili uresom stvari u jeziku kao sličnosti mišljenja i svijeta. Istinskom metaforom svijet tek poprima karakter epifanije. Sve se to razotkriva u Joyceovu pisanju. U tom slučaju razlika između sličnosti i analogije s predmetom o kojem metafora govori nastaje iskrsavanjem jezika iz životne moći podarivanja-pružanja samoga događaja epifanije. Platon u Kratilu jezikom označava moć proizvođenja bitka. S jezikom novo dolazi u svijet. Ali bez uvida u samo podrijetlo i bit jezika sve, naposljetku, ostaje pusto i prazno. Bez Sofokla nema grčke tragedije kao što bez Rimbauda nema pjesništva francuskoga modernizma. S onu stranu vulgarne službe drugim svrhama, medijalnost se jezika ne može svesti na aparat koji proizvodi poruke za neutralnu zajednicu korisnika. U jeziku se događa svijet kazivanjem događaja o svijetu. Svi putovi jezika od njegova prapočetka do kraja u tehnosferi umjetnoga života vode k istome. Putovi su razlike u događaju onoga istoga. Riječ istina u svim jezicima odnosi se na istinstvovanje onoga Istoga u pojavljivanju razlike kao koprene istosti. Kada jezik govori, svijet iz obzorja neskrivenosti postaje prostorom-vremenom istine i kazivanja događaja. Modernu književnost određuje bolno iskustvo pukotine u biti jezika. Treba doprijeti do stvari koja se ne može odrediti više nikako drukčije negoli onako kako to kaže Franz Kafka u Dnevniku s dva nadnevka 18. i 21. listopada 1921:

„Vječno djetinjstvo. I opet zov života.



Lako je zamislivo kako je veličanstvenost života razasuta oko svakoga i uvijek se nuđa u svoj svojoj punini, ali je zastrta, u dubini, nevidljiva, vrlo daleko. A ipak je ona tamo, ni neprijateljska, ni zlonamjerna, niti gluha. Prizove li je se pravom riječi, pravim imenom, ona će prići. To je bit čarobnjaštva, što ne stvara, već priziva. /…/



Sve je tlapnja, porodica, ured, prijatelji, ulica, sve je tlapnja, daljnja ili bliža – žena; ali najbliža je istina samo da pritiskaš glavom o zid ćelije koja nema ni prozora ni vrata.“ (Franz Kafka, Dnevnik, Zora – GZH, Zagreb, Odabrana djela, sv. 8. 1977. str. 440. i 442. S njemačkoga prevela Traute Šegedin)

Tlapnja o mogućnosti apsolutne slobode jezika u pisanju određuje modernu umjetnost i osobito književnost u cjelini. Autonomija proizlazi iz dvostruke emancipacije. Jedna se oslobađa prisile Zakona (transcendencije), a druga od zahtjeva same želje (imanencije) ovoga svijeta. Kada se svijet konstruira iz tehno-znanosti tada stroj života sam proizvodi jezik po mjeri svoje nepredmetnosti. Život nezadrživo klizi umjetnom pustinjom neljudskoga. U toj postavci skriva se bit etike. Samo zbog onoga neljudskoga u nama imamo mogućnost razlikovanja dobra i zla. Zakon prisiljava na dužnost iz straha od krivnje, a želja smjera preko granica tjelesnosti. Bez tlapnje Zakona želja ne dospijeva do apsolutnoga užitka. Poprimivši iluzornu formu govora zabrane stoga što oponaša ikonoklazam Božje riječi u negativnoj slici slijepe pravde ili neizrecive šutnje o mesijanskome mjestu pravednosti, sam se Zakon suspendira u novoj situaciji koja ima oznake izvanrednoga stanja. Već na početku romana Proces Jozef K. ne može vjerovati da mu se to događa u jednoj pristojno uređenoj pravnoj državi u Srednjoj Europi, koja još k tome počiva na vladavini Zakona i poštivanju njegovih odredbi u svakodnevnome životu. Taj nečuveni trenutak rušenja iluzija početak je krize vjere u metafizički jezik istine, pravde i slobode. Vjera u moć uma kao Zakona transcendencije samoga života, međutim, prva je kriva pretpostavka racionalizacije neljudskoga sustava. Kafka je opisao racionalnost svijeta modernoga tehnopolisa iz perspektive onog najmračnijega i najčudovišnijega. Vladavina korporacijskoga stroja upravljanja svijetom u ime „napretka“ čovjeka s oznakama rase, klase, nacije, države, kulture predstavlja njegov tajni kôd. U Dnevniku nailazimo na ubojite aforizme o paradnome nacionalizmu i militarizmu prvoga svjetskoga rata. Zbližavanje Hašeka i Kafke, Jozefa Švejka i Jozefa K. dodatno svjedoči o jeziku perverzije dvostrukoga svijeta: onoga Austro-Ugarske monarhije koji se raspada u agoniji svjetskoga rata i onoga koji nastaje stvaranjem geopolitike demokratskoga i totalitarnoga stroja nadolazećega doba. Humor ne služi tek terapeutici očaja. Od Cervantesa roman je pronašao tu moćnu figuru nepokorivosti slobode. Na križnome putu slobode od životinjskih jazbina do kažnjeničkih kolonija i hotela Amerike Kafka se humorom služio u obrani dostojanstva čovjeka u borbi s neljudskim. U beščašću rata i nacionalizma djelatan je čitav kulturni pogon. Svećenici, činovnici, bankari, birokrati svih profila, znanstvenici i pisci, baš svi postaju subjekti/akteri bezlično ustrojenoga svijeta koji djeluje i događa se poput paukove mreže. Kontingencija i emergencija događaja od romana Proces, Dvorca do Amerike spajaju svijet strunama jedne planetarne tehno-animalne sluzi. Dalekim i nesvodljivim dvojnikom Kafke danas zacijelo se može smatrati američki pisac Thomas Pynchon. U njegovim romanima Gravity Rainbow, V., The Crying of Lot 49. paranoja i društvena entropija u pripovjednome svijetu Amerike postaju figurama postpovijesnoga svijeta vladavine „duha korporacije“. (Inger H. Dalsgaard, Luc Herman i Brian McHale (ur.), The Cambridge Companion to Thomas Pynchon, Cambridge University Press, Cambridge, 2012.)

Pisanje preostaje mnogo više od subverzije poretka neljudskoga. Ono tek omogućuje novo dostojanstvo života. Radikalnim odmakom od politike i ideologije postiže se spasonosni razmak. Kafkin „eskapizam“ ima stoga terapeutsku vrijednost. To je protuotrov svakom lakomislenom angažmanu književnosti. Ne treba zaboraviti da je osim posvećenosti Nietzscheu i Kierkegaardu, podržavanju cionizma i anarhizma, socijalizma i antropozofije, njegova angažiranost ponajprije beskompromisni zavjet književnosti koja nikome i ničemu ne služi osim apsolutnoj slobodi jezika nadolazećega. Upečatljivim tumačenjem nemogućnosti utemeljenja književnosti bez praznoga mjesta Zakona na temelju Kafkine parabole Pred Zakonom Derrida je pokazao kako pisanje prethodi govoru. Prethodi mu zato što singularnost događaja ne proizlazi iz bitka u vremenu, nego iz vremena koje se sabire u dodatku (supplement) samoga jezika. Ali taj je dodatak već uvijek i nadomjestak. Pisanje ne utemeljuje Zakon niti mu logički prethodi. U činu ponavljanja govora u tekstu pisanje uspostavlja razliku između Zakona (života) i jezika (književnosti). Razlika mora omogućiti nužnu granicu razdvajanja da bi se poredak povijesno mogao održati. Bez razlike sve bi palo na razinu onoga što Kafka u pripovijesti „Pismo Ocu“naziva okrutnom nevinošću obojice, oca i sina. A upravo je to najgore rješenje edipalne situacije, kako to tumače Deleuze i Guattari. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, KAFKA: Toward a Minor Literature, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1986. str. 9-15.)

Netko mora biti kriv. Netko mora preuzeti na sebe iskupljenje kao moralnu dužnost. No, iskupljenje više nema u sebi ništa ljudsko. Sada je riječ o iskupljenju i spasu koje dolazi iz pisanja same razlike između svjetova Zakona (života) i slobode kao želje u biti umjetnosti. Jezik ozakonjuje život na taj način što ga ograničava u skladu s pravilima uporabe u društvu, kulturi, ekonomiji. Život, pak, podaruje jeziku nove mogućnosti promjene jer je nesvodljiv na društvo, kulturu, ekonomiju. Aporija utemeljenja pokazuje da pisanje ne omogućuje životu samo refleksiju o onome što se dogodilo. Po tome bi pisana povijest uvijek bila osuvremenjena prošlost. Pisanje, naprotiv, otvara mogućnost življenja na tragu drukčije povijesti od one ozakonjene govornim činom prisutnosti. (Jacques Derrida, „Before the Law“, u: The Acts of Literature, Routledge, London – New York, 1992. str. 181-220.)

Ova aporija svojevrsni je novi „Zakon“ čitave moderne i suvremene umjetnosti. Nestankom Boga i raspadom metafizike svijet mora pronaći razloge za svoje postojanje izvan službe orgijama profitu, zabavi i seksualnosti. Živimo u doba političko-estetskih nadomjestaka. Od povijesnih pokreta avangarde do posthumanoga stanja umjetne inteligencije pitanje se identiteta i razlike pokazuje temeljnim pitanjem stvaralačke entropije. Umjetnik bez aure genija može biti samo neka vrsta kreativnoga hibrida tehno-znanosti i njezinih duhovno-religioznih nadomjestaka. Primijenimo li poznatu Kafkinu misao o književnosti kao nagovoru riječi koje dolaze niotkuda i nenadano da bi pisac poput čarobnjaka stvorio iluziju savršenstva, bit će jasno kako suvremeni umjetnik više nije drugo negoli svojevrsni montažer atrakcija ili istraživač razlike između invencije i kreativnosti. (Vidi o tome: George Steiner, Grammars of Creation: Originating in The Gifford Lectures for 1990, Faber and Faber, London, 2001. str. 266-281.)

Picassova slika Raspeće iz 1930. godine u kojoj odjekuje Batailleovo shvaćanje transgresije i apokalipse tijela te Stelarcovi performansi Suspensions u kojima nadilazi granice ljudskoga (prirodnoga tijela) i neljudskoga (tehnološke tjelesnosti) pokazuju razmjere ove aporije. Kada više nema božanskoga, na djelu je povratak političkoj teologiji ili estetskoj konstrukciji kibernetičkoga tijela. Sama želja bez onoga što joj je podarivalo područje intenziteta i ukrotivosti, snage i nemoći, preostaje praznom u društvu spektakla. Kao što proces estetizacije danas nadomještava iščeznuće ljepote, tako i proces ispražnjavanja želje njezinim vizualno-opscenim zadovoljenjem nadomještava nestanak ljubavi. Bezmjernost reprodukcije onoga Jednoga u beskonačnome nizu istoga kao različitoga stvara učinak dosade. Slikar Titorelli u Procesu slika uvijek jedno te isto poput prethodnika Warholovih serigrafija medijskih figura spektakla. U tom perverznome „paklu ne-realnoga“, u kojem se sudski proces događa u hotelskoj konferencijskoj dvorani s publikom, posvemašnja ravnodušnost Drugih na sudbinu Jozefa K. izaziva najveću tjeskobu. To je ono što proizlazi iz biti neljudskoga kôda društva kontrole, Višak ekstremnih emocija proizvodi doživljaj ravnodušnosti. Strah od krivnje i sloboda bez granica potrebuju nešto što ih nužno povezuje u njihovoj suprotnosti. Temeljni problem s inflacijom etika u doba neoliberalnoga globalnoga kapitalizma njihova je potpuna nemoć. Svođenje na utjehu ovog ili onog načina „stila života“ od čuvara prirode do cyber ratnika, od mafije do religioznih fundamentalista stvara od etike nostalgiju za minulim vremenima tlapnje. Budući da etika nastaje samo iz „stimulansa ravnodušnosti“ na patnje Drugih zbog uronjenosti u vlastitu prazninu rascijepljenoga egoističnoga sebstva, pitanje drugosti Drugoga, naposljetku, postaje humanitarno pitanje djelovanja policije u akcijima raseljavanja/naseljavanja teritorija. U Procesu nas Kafka suočava s novom situacijom u masovnome društvu gubitka individualnosti. Svi sudjeluju u proizvodnji urote i prokazivanju Drugoga samo zato što je taj način kolektivne paranoje najbolji lijek za mogućnosti obnove korporativne mreže iznutra. Ravnodušnost na patnje Drugoga dovodi do dosade i zaborava Drugoga. Na Kafkinome putu između dviju obala od kojih je prva transcendencija krivnje, a druga imanencija želje, problem nadolazećega doba kraja povijesti upravo je onaj o odnosu jezika kao traga slobode i slike kao načina opažaja realnoga. Mislim da se radi o pisanju slobode kao paradoksalnoj strategiji izokretanja dvojega: (1) metafizičkih načela židovsko-kršćanske religije i (2) društvene konfiguracije moći modernoga doba. Nadolazak posthumanoga stanja svijeta nastoji se prevladati pisanjem. Sloboda ovog neutemeljujućega čina za svoj credo preuzima jezik soteriologije bez Boga i žrtvovanja bez Raspeća.

Čini se da je to ono što obilježava Kafkinu zagonetku u modernoj književnosti. A proteže se i u naše vrijeme. Vladavina tehno-bestijarija nije tek pukom metaforom. Okrutnost i dosada realnoga u najvišem stanju čudovišne transparencije postaje svakodnevicom. Stereotipne riječi o Kafki kao proroku društva kontrole, birokratskome stroju upravljanja, dehumanizaciji svijeta potvrđuju ono što je sam smatrao „očajem moderne književnosti“ – jezik metafore i simbola, alegorije i mesijanstva. Nije Kafka prorok tehno-animalne budućnosti. Mišljenje-jezik vizualizacije svijeta bez ideja, osim one koja od samoga početka pada u najdublje dno bezdana, ostvaruje se u njegovu djelu. Ta je ideja uvjet mogućnosti imaginacije književnosti i razlogom borbe za opstanak pod svaku cijenu. Radi se o riječi/pojmu slobode. Dva su njezina glavna značenja od kojih ni jedno u potpunosti ne odgovara ideji Kafkina pisanja:

(1) sloboda kao transcendencija života i

(2) sloboda kao imanencija umjetnosti.

Rješenje je u prolazu i prijelazu između dviju „sloboda“. Imanencijom se označava želja za slobodom u tekstu kao mreži svijeta bez središta i rubova. Transcendencija je, s druge strane, spas od života u službi korporativnome ništavilu i beznađu birokratskoga stroja modernoga društva. Želja proizlazi iz umjetnosti kao racionalne askeze, a Zakon iz života kao zabrane želje. Asketski način egzistencije pripada ideji priče Umjetnik u gladovanju. U doba kada umjetnost postaje profanim strojem užitka i razonode u društvu spektakla, jedina je subverzija ove perverzije u činu skandalozne izloženosti umjetnika na pozornici svijeta. Agonija realnoga postaje agonijom umjetnosti. Zbog toga se smrt glađu ne čini više skandaloznim činom pojedinca. Više je to odluka o trajnoj suspenziji svijeta pretvorenog u mahnitu službu profanome užitku i nadomjescima božanskoga. Tome usuprot, u Procesu bezrazložnost osude Jozefa K. i njegove još bezrazložnije nedužnosti proizlazi otuda što je on tek jedan slučaj, doduše izniman, koji čak i ne mora dokazati svoju nevinost da bi bio ubijen „kao pseto“. Problem je u tome što želja za slobodom potkopava sustav u dehumaniziranome svijetu. U Anti-Edipu Deleuze i Guattari će želji pripisati oznaku postajanja-revolucionarom. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1983.)

Ono treće nalazi se u neodredljivosti i emergenciji čina pisanja. Daleko od toga da bi ono bilo pukim nadomjeskom za beznađe života i kompenzacijom za očajem egzistencije. Pisanje otvara prostor-vrijeme savršene bestjelesnosti iskustva samoće i dodira Drugoga u „hodočašću pustinjom“ do obećane Zemlje/Kanaana.

Aporija je moderne umjetnosti u tome što se oslobađa Zakona samo zato da bi želju proglasila novim Zakonom. U formi slobode i prava na užitak s onu stranu načela ugode (Freud) umjetnost ispisuje granične točke tijela razapetoga između iskustva onostranoga i doživljaja ekstaze. Sveto kao mesijansko iskupljenje više ne dolazi iz moći Zakona. Ono proizlazi iz nove rastjelovljenosti duha koji luta pustinjom teksta. Pisanje za Kafku nije nadomjestak svetosti. Izvor potječe iz svete vatre života. Pisanje upravo stoga ima demonsku moć stvaranja novih svjetova. Sukob odsutnoga Boga i sveprisutnoga tijela poprima na taj način crte dramatske borbe dviju neodređenosti. Prva, ono sakralno i uzvišeno u formi Zakona, poseže za idejom laži i nepravde umjesto istine i pravde. Druga neodređenost, pak, zahtijeva svoje pravo na ozbiljenje želje za prazninom i reprodukcijom Istoga u mrežama modernoga načina proizvodnje života. U Kafkinom Dnevniku ta se borba pokazuje unaprijed uzaludnom. Želja za slobodom ne označava put s onu stranu ovoga svijeta. Umjesto Baudelaireova temeljnoga načela transcendencije umjetnosti naspram ovoga svijeta izrečenoga u Spleenu Pariza – anywhere out of the world – u Kafke se ne radi o čežnji za drugim svijetom radikalne transgresije. Zahtjev za drukčijim načinom spasa od vječnoga ponavljanja Istoga razlogom je zašto Kafka izabire Nietzschea za svojega duhovnoga srodnika. U manjoj mjeri isto vrijedi za Kierkegaarda, premda se čini da mu je bliži od Nietzschea zbog pitanja egzistencijalne vjere. (Walter H. Sokel, „Nietzsche and Kafka: The Dionysian Connection“, u. Stanley Conrgold i Ruth V. Gross (ur.), Kafka for the Twenty-First Century, Camden House, Rochester, New York, 2011. str. 64-74.)

Umjesto, dakle, traganja za drugim svijetom umjetničke transgresije, Kafka pokušava pronaći rupe u mreži konstruktivnoga ludila modernoga tehnopolisa. Deleuze i Guattari u svojem tumačenju posebno ukazuju na to da su sve Kafkine priče paradigmom postajanja-životinjom. To je nadasve vidljivo u Preobrazbi, gdje glavni lik Gregor Samsa postaje kukac. Ali životinjsko nije puka suprotnost onome ljudskome. Da bi se dospjelo do shvaćanja mreže odnosa u birokratskome stroju tehničke i društvene dehumanizacije svijeta u svim njegovim slojevima, formama, ekspresivnim načinima očitovanja, potrebno je razdvojiti životinjsko od stroja. Životinje u Kafkinim pričama, miševi, štakori i psi, stanovnici brloga i jazbina, nisu alegorijski likovi nekog drugoga značenja. U alegorijskome prikazu životinje kao i ljudi uvijek svoju tjelesnost zadobivaju iz simboličke tvorbe ideje-forme: primjerice, žena-božica s mačem kao Kip slobode na ulazu u New York u romanu Amerika. Životinje tvore ono istinski Drugo i drukčije u Istome. Njihovo je kraljevstvo heterogenosti u mračnome svijetu jednolike tehničke konstrukcije svijeta. Pravi problem nije, dakle, razlika između životinje i čovjeka. Zagonetka je Kafkine književnosti kako čitati znakove „Velikoga Trećega“ – tehnosferu koja životinje-ljude pretvara u objekte/slike korporativnoga stroja s posljednjom svrhom da se sama želja za Zakonom pretvori u iščeznuće potrebe za slobodom. Nema veće čudovišnosti svijeta od ove „paklene urote“ protiv slobode i autonomije modernoga subjekta. Kafka je pisanjem htio spasiti „dušu“. Pisanjem se, prema tome, označava borba za opstankom čovjeka i za spasom njegove „duše“. (Vidi o tome: Maurice Blanchot, The Space of Literature, University of Nebraska Press, London, 1982. str. 62-63.9

Transformacija u ono neljudsko ne može se objasniti idejom slobode koja prethodi egzistenciji. Radi se o novome načinu ili crti bijega. Promjena položaja u imaginarno-realnoj kartografiji svijeta uvijek upućuje i na duhovnu promjenu. Književna forma koju je Kafka upisao u modernu književnost kao ono kafkijansko par excellence ujedno se može odrediti legitimnim postupkom bestemeljnosti slobode i autonomije umjetnosti. U njoj se susreću drevna tradicija židovske kabalistike s modernim pripovijedanjem kinematske tehnike filma. Kada više nema aure uzvišenosti umjetničkoga djela u onome izvan same materijalnosti teksta, tada u igru ulaze hibridni svjetovi književne tradicije. Biblija i Talmud povezuju se s modernim iskustvom egzistencije slobode. Ovo se iskustvo iskazuje događajem unutarnjega života samoga subjekta/aktera u činu pisanja. Ako je idealno stanje jezika moderne autonomne svijesti u tome da se stopi sa stvarima, tada je jezik više od onoga što se na tragu Foucaulta može nazvati aparatom ili dispozitivom moći u povijesnoj mreži odnosa. (Giorgio Agamben određuje pojam dispozitiva kao „aparata, nečega što se literarno može shvatiti kao sposobnost hvatanja nečega, orijentiranja, određenja, modela, nadzora ili sigurnosti gesti, ponašanja, shvaćanja, ili diskursa živih bića. Ne samo, prema tome, zatvori, ludnice, panoptikum, škole, crkve, tvornice, discipline, pravne mjere itd. (čija veza s moći je u stanovitome smislu izvjesna), već također olovka, pismo, literatura, filozofija, poljoprivreda, cigarete, navigacija, kompjutori, mobilni telefoni i – zašto ne – jezik sam, koji je možda najstariji aparat – u koji je prije tisuće i tisuće godina primat bio neočekivano sam uhvaćen, a da vjerojatno nije ni bio svjestan posljedica po njega samoga“. – Giorgio Agamben, What is an Apparatus? And Other Essays, Stanford University Press, Stanford, 2009. str. 14.)

Jezik i pisanje ne odnose se međusobno poput uvjeta mogućnosti i ekspresije sadržaja. Pisanje je za Kafku „čudotvorstvo“. Ono je mnogo više od suverenoga čina stvaranja kao negativne forme prisutnosti/odsutnosti Boga u povijesti. U mnogim pismima prijateljima u razdoblju od 1910-1923. godine često se spominju riječi poput „đavola“, „sablasti“ i „demona“. Unatoč dokaza o susretu s utemeljiteljem antropozofije Rudolfom Steinerom, o čemu Kafka ostavlja zapise, pisanje se ne može shvatiti pukom suprotnošću duha/duše i tijela, duhovnoga i tjelesnoga svijeta. Takav bi dualizam bio primjeren romantičnome shvaćanju književnosti. Kafka, doduše, od romantike nasljeđuje ideju jezovite uzvišenosti događaja. S pomoću toga se nadilazi osjetilna spoznaja. Ali postupak može biti djelotvornim ako se umjetnička zbilja pokazuje u njezinome estetskome doživljaju. (Ingeborg C. Henel, „Kafka als Denker“, u: Claude David (ur.) Franz Kafka: Themen und Problemen, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1980. str. 48-65.)

Pisanje u metafizičkome shvaćenju otvorenosti jezika i teksta pretpostavlja otvorenost svijeta kao:

(1) stroja,

(2) preobrazbe i postajanja sferom životinje i

(3) „hodočašća pustinjom“ do posljednjih zona neljudskoga.

Forma koja u sebi sadrži taj doživljaj raskorijenjenosti i razmještanja ishodišta pripovijedanja u prostoru-vremenu simultanosti svijeta jest parabola. (Walter H. Sokel, „Zur Sprachauffassung und Poetik Franz Kafkas“, u: Claus David (ur.), Franz Kafka: Themen und Problemen, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1980., str. 26-47. Sokel tvrdi da se u Kafkinim romanima, ali i u cjelokupnome njegovu književnome djelu, pojavljuje svijest o krizi jezika. Ova svijest djeluje u prijelazu iz jezika kao sredstva prikazivanja i predstavljanja stvarnosti (realizam modernoga romana) do vjere u magijsku moć jezika u tvorbi nove kompleksne stvarnosti od Prousta do Joycea. Stoga je za Kafku pisanje smješteno u pukotini između metafizičke vjere u istinu kao cjelinu i „jezičnih igara“ (Wittgenstein). Kroz „jezične igre“ sama struktura teksta kao označenoga mora nadomjestiti izgubljenu cjelinu svijeta. Preuzimanjem postavki Derride iz njegova spisa O gramatologiji Sokel uspostavlja krhko vezivno tkivo između tragedije bitka i ironije bića, povezujući Hegela s Kierkegaardom i Nietzscheom u Kafkinom shvaćanju pisanja kao „čarobnjaštva“. Ova je interpretacija iznimno dragocjena stoga jer pokazuje da je Kafka inovator u njemačkome jeziku rubne ili „male književnosti“, kako to tvrde Deleuze i Guattari. Eksperiment i inovacija ne sastoji se u razgradnji jezika njegovim potkopavanjem npr. jezikom ulice, slangom, u slučaju Praga iz Kafkina svijeta, dekonstrukcijom manjinske, židovske književnosti na jidišu. Ne može se nipošto zanemariti da Kafka pisanje shvaća i erotskom igrom, užitkom i opojnošću. Askeza i hedonizam se ne potiru u tom uzajamnome prožimanju. Ono drugo i drukčije može se, međutim, izvesti samo tako što Kafka preuzima u jezik svoje književnosti tehničku intermedijalnost modernoga filma i fotografije. Vidi o tome: Peter Beicken, „Kafka’s Visual Method: The Gaze, the Cinematic, and the Intermedial“, u: Stanley Corngold i Ruth V. Gross (ur.), Kafka for the Twenty-First Century, Camden House, Rochester, New York, 2011. str. 165-178.)

S pomoću nje dolazi do sjedinjenja neizrecivosti i neprikazivosti u metafizičkome obzorju jezika eksperimenta i igre. Poput neognostičkoga stvaranja svjetova umreženih u mističnome znaku trokuta, pisanje poprima crte čarobnjaštva. Kršćanstvo i Hegelova spekulativno-dijalektička filozofija najbolji su primjeri duha ove trijade. Ali, umjesto „Velikoga Drugoga“ kao Oca/Zakona psihoanalitičkoga tumačenja Kafkina simboličkoga svijeta beznađa i otpora, koji je uvijek u znaku nekog nedostatka i kompenzacije, nadomjeska i krize predstavljanja, (Vidi o tome: Slavoj Žižek (ur.), LACAN: The Silent Partners, Verso, London – New York, 2006.)Kafkin se metafizički obrat događa u znaku „Velikoga Trećega“. Na to su podsjetili Deleuze i Guattari. Uvjerljivo su pritom dokazali odnos dvojnosti bića u reprodukciji Istoga. Matrica stvaralačkoga ponavljanja zbiva se u trijadi odnosa Oca, majke i sina. Tri romana (Proces, Dvorac, Amerika) razvijaju shvaćanje svijeta kao mreže isprepletenih odnosa ljudskoga-neljudskoga. Tri su kompozicije Kafkina stroja-pisanja: (1) romani, (2) pripovijetke, (3) pisma i dnevnici. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, KAFKA: Toward a Minor Literature, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1986. str. 53-54).

„Veliki Treći“ nije, prema tome, odredba tek onoga što se naziva sublimnom mjestom moći Nad-Ja u formi države i kulture. Umjesto disciplinarnoga uma moderne birokracije koja nadgleda procese u samoj mreži odnosa, sada je riječ o preobrazbi u kontrolu same mreže. Treći roman Kafke Amerika, koji na njemačkome glasi Der Verschollene, a što bismo mogli prevesti kao onaj tko je nestao, iščeznuo, izgubio se, upravo je taj missing-link između discipline i kontrole, ljudske čudovišnosti i onoga neljudskoga koje djeluje emergentno i autopoietički. Ono što nedostaje u tom fatalnome odnosu dvojnika i „Velikoga Trećega“ jest ujedno i glavna odredba čovjeka kao egzistencijalnoga slučaja biti-između životinje i stroja. Kafka utjelovljuje figuru pisca te fatalne kontingencije svijeta koji iščezava i u svojem iščeznuću nedostaje da bismo ga uopće još zvali svijetom. Na mjesto nestaloga dolaze njegovi mutanti i klonovi. Mreža se obnavlja samoorganiziranjem u novim kompozicijama nadomjestaka onoga nestaloga. Svatko je nadomjestiv u mašineriji želja. Svatko se može zamijeniti nekim Drugim. Biti dvojnikom znači da svatko jest i postaje Nitko. Kada se život svodi na funkcije i broj, tada ono beskonačno djeljivo i ništavno određuje čovjeka kao tlapnju modernoga subjekta.

Pristup Kafkinoj književnosti nije moguće svesti na dvije velike teorijske priče tumačenja. Neobično je ipak da su one dodatno pridonijele stvaranju njegove aure metafizičkoga mislioca-pisca. Pritom je paradoksalno da su oba tumačenja unatoč ekstremnih razlika srodna u pristupu. Sjetimo li se da u tekstu Procesa ono uzvišeno i komično ima slikovni karakter medijalnoga kolaža (assemblage) opscenosti i religioznosti kao Biblija u formi porno-romana, bit će jasno da je Kafka suvremeni svijet korporativne mreže slike-teksta vidio procesom nastanka hibrida i rizoma, skupova i sklopova heterogenih elemenata. (Vidi o tome: Gilles Deleuze i Felix Guattari, KAFKA: Toward a Minor Literature, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1986. str. 81-88.) Nitko drugi negoli Walter Benjamin u tekstu povodom desete obljetnice smrti Franza Kafke iz 1934. godine objavljenim u časopisu Jüdische Rundschau ispisuje ono odlučno za svako buduće tumačenje Kafkine književnosti.

„Postoje dva načina promašaja smisla Kafkinih djela. Jedan je tumačiti ih onim prirodnim, a drugi natprirodnim. Oba, i psihoanalitičko i teologijsko tumačenje, jednako promašuju ono što je bitno.“ (Walter Benjamin, „Franz Kafka“, u: Illuminations, (ur. i predgovor Hannah Arendt), Schocken Books, New York, 1969. str. 127.)

Na pitanje Kafkina odnosa spram aporije moći i nemoći jezika drukčiji odgovor daje Maurice Blanchot. Čin pisanja kao jedinoga pravoga života prelazi s onu stranu lažne dileme umjetnosti i života, onoga imaginarnoga i onoga realnoga. Pisanje je određeno očajem. Ali upravo očaj dokazuje da pisanje proizlazi iz neodredljivosti bilo čime izvanjskim. Ne postoji više nikakva svijest o nesreći ili onome što nužnom slučajnošću pripada području bezrazložnosti smrti kao opravdanja pisanja. Pisanje iz očaja i tlapnje upravo stoga pretpostavlja dvoje:

(1) umijeće radikalnoga preživljavanja ili borbe za istinskom egzistencijom tijela-duše-duha kao događaja singularne (ne)ponovljivosti života i

(2) spasonosni trenutak izbavljenja u „hodočašću pustinjom“ kako Kafka svojom omiljenom prispodobom pisanje izjednačava s lutanjem otvorenim prostorima nepoznatoga i strahotnoga. (Vidi o tome: Maurice Blanchot, The Space of Literature, University of Nebraska Press, London, 1982. str. 56-57.) Blanchotov pristup Kafki jedan je od putova prolaza između Scile egzistencijalne teologije i Haribde psihoanalize. Mitske sirene iz Odiseje nisu ovdje tek metaforama usmrćenja u smislu pogubnoga djelovanja dviju vodećih teorijskih analiza jednog spisateljskoga projekta. Nije, dakako, Kafka jedini pisac modernoga doba na kojeg se primjenjuju te dva moćna aparata izjednačenja u ime razlike. Odsutni Bog i oslobođena želja, duša/duh i tijelo, dualizmi koji se međusobno proizvode i još više priznaju u stalnoj borbi, stvaraju plodno tlo za stare i nove mistifikacije. Tko se sve nije morao braniti od prokazivanja da je njegov duhovni život pisca kompenzacija za seksualne frustracije ili, pak, sublimacija religioznoga iskustva kao kritike profanacije moderne umjetnosti i života. Sjetimo se samo slučaja Fernanda Pessoe i njegovih brojnih „umnoženika“, spisateljskih heteronima. U jednom autobiografskome tekstu sam Pessoa uvjerljivo je opovrgao prigovor o učinku shizofrenije i neurastenije, alkoholizma i transcendencije halucinogenih droga kao „objašnjenja“ postojanja njegovih književnih dvojnika. Jedno je tzv. stvarni život, a drugo je duhovni svijet stvaranja. U njemu više ne vrijede pravila igre jezika kao u materijalnoj zbilji. Giorgio Agamben opravdano kaže da je Pessoino pismo u kojem obrazlaže nastanak svojih heteronima

„vjerojatno u pjesništvu 20. stoljeća možda i najdomljiviji dokument desubjektiviranja, preobrazbe pjesnika u čisti ‘eksperimentalni temelj’ s mogućim posljedicama i za etiku.“ (Giorgio Agamben, Remnants of Auschwitz: The Witness and the Archive, Zone Books, New York, 2002. str. 117.)

Osim priznanja da je seksualni užitak bez Boga naprosto dokaz nemogućnosti djelovanja transgresije, kako je to pokazao Pierre Klossowski u studiji o markizu de Sadeu (Pierre Klossowski, Sade My Neibhour, Northwestern University Press, Evanston, Illinois, 1991.), postoji i druga strana istoga problema. A to je djelatnost svođenja jednoga na drugo. Kao što egzistencijalna (negativna) teologija opterećena pitanjima krivnje i grijeha od Abrahama do modernoga doba pretpostavlja „ludu“ želju za žrtvovanjem tijela u ime dužnosti spram etičkih ideala božanske milosti, tako i psihoanaliza u Lacanovoj verziji traganja za uzvišenim jezikom užitka (jouissance), koji ono realno oslobađa traumatske jezgre „prirode“ u formi Oca/Zakona, „pohlepno čeka Boga“, da se poslužimo Rimbaudovim stihovima. Svođenje Boga na želju i obratno dovodi do toga da se pristup Kafki pretvara u problem koji uopće ne pogađa njegovo mišljenje-pisanje. Više je to zapravo problem održivosti dviju međusobno suprotstavljenih pozicija u sporu s pitanjem jezika kao nadomjeska izgubljene metafizičke moći filozofije i religije. Bog psihoanalize postaje „ludi jezik“ nesvjesnoga. U njemu prebiva mračna želja za posjedovanjem svijeta. Freud je taj zahtjev za moći subjekta nad ponorom čudovišno nesvjesnoga definirao ovako: Wo es war soll Ich werden (gdje je bilo ono, treba doći Ja).

No, sada slijedi još „luđi obrat“ kritike teologije i psihoanalize u razumijevanju Kafke. Blanchot je najbolji primjer ovoga paradoksa. U njegovom se tumačenju ogledaju svi problemi samoodređenja Kafkina spisateljstva. Ali ima još nešto mnogo važnije. Riječ je, dakako, o nemogućnosti iskupljenja s pomoću pisanja (književnosti). Ono treba dovesti do prevladavanja apsolutnoga projekta moderne pustoši i praznine svetoga. Naime, spasonosno bez Boga i žrtvovanje bez Raspeća nužno prolaze kroz mreže mesijanskoga utemeljenja nadolazeće zajednice. Može li se ona drukčije odrediti negoli „metaforički“? Obećana Zemlja u pustinji nije utopija. Za razliku od distopije „ovoga“ svijeta bez pravde, jednakosti, slobode, bratstva njezino je mjesto neodređeno. Godinu dana prije smrti, s nadnevkom 28. siječnja 1923. godine, Kafka piše u Dnevniku:

„Ako to nisam bio naučio, nije to samo zbog ‘očeve krivnje’, već i zbog toga što sam ja htio uništiti ‘mir’, poremetiti ravnotežu i tako nisam smio dopustiti da s one strane bude netko novorođen u meni, dok se ja trudim da ga s ove strane pokopam u sebi. Naravno, i tako dolazim do ‘krivnje’, jer zašto sam htio izaći iz svijeta? Jer mi ‘on’ nije dao da živim u svijetu, u njegovu svijetu. Tako određeno ja to, međutim, ipak ne smijem prosuđivati, jer sad sam već građanin ovog drugog svijeta, koji se prema običnom svijetu odnosi kao pustinja prema obrađenoj zemlji (četrdeset godina ja iseljavam iz Kanaana); okrećem se unatrag kao stranac, a ipak sam i u tom drugom svijetu – to sam ponio sa sobom kao očevinu – najsitniji i najbojažljiviji, ali sam tamo još u stanju da živim samo zbog izvanredne tamošnje organizacije, prema kojoj ima i za one najniže munjevitih uzdignuća, ali dakako i tisućljetnih uništavanja pod težinom pritiska čitavih mora. /…/ Zar sam baš morao pronaći put ovamo? Zar nisam mogao isto tako – zbog ‘progonstva’ odande, povezana s odbijanjem ovdje, biti zgnječen negdje na granici? Zar nije zbog očeve moći taj izgon bio tako jak da mu (ne meni) ništa nije moglo odoljeti? Naravno, to je kao hodočašće pustinjom, u obrnutom smjeru, neprestanim približavanjem pustinji i daljnjim nadama (osobito s obzirom na žene). ‘Možda ostajem ipak u Kanaanu?’ Međutim, ja sam već odavna u pustinji, a to su samo tlapnje očajanja, osobito u vrijeme kada i tamo postajem najbjedniji među svima, pa se Kanaan mora ukazivati kao jedina zemlja nade, jer treće zemlje za čovjeka nema.“ (Franz Kafka, Dnevnik, Odabrana djela, sv. 8, Zora–GZH, Zagreb, 1977. str. 458. S njemačkoga prevela Traute Šegedin)

Pustinja se ne može prijeći da bi se prispjelo do konačnoga cilja. Stoga je Kafkina „misija“ upravo u nemogućnosti dosezanja cilja, njegova svjesnoga napuštanja, jer ništa nema svoju konačnu svrhu i sve je besciljno osim iskustva traganja i borbe za apsolutnom slobodom. Njezino jedino sredstvo koje posvećuje cilj bez svrhe jest kraljevstvo jezika. Kada ga se prizove do istine bitka, tada se jezik ukazuje kao svetost u svojoj jednostavnosti otkrića i čistoći kazivanja. To je razlogom zašto je Hannah Arendt u vjerojatno najblistavijem ogledu ikad napisanom o Kafki na samome početku ustvrdila kako je začudno i u suprotnosti s drugim radikalnim autorima modernizma da je u svojem pisanju njemački jezik uzvisio do jednostavne prirodnosti bez ikakvih tehničkih inovacija. Izbacivši iz vidokruga unutarnji život, intimu, subjektivnost pripovijedanja, čitav repertoar osjećaja i doživljaja, dospio je do praga okultne tajne svijeta čija zagonetka ne leži u monstruoznosti ljudskoga, nego u neljudskosti tehničkoga kao mašinerije modernoga svijeta. (Hannah Arendt, „Franz Kafka: A Revaluation: On the Occasion of the Twentieth Anniversary of his Death“, u: Essays in Understanding: 1930-1954, Formation, Exile, and Totalitarianism, Schocken Books, New York, 1994. str. 69-70.)

Što je, međutim, ono što Kafka postavlja tako odrješito u prvi plan samoodređenja pisanja? Ako je to nemogućnost slobode u zbiljskome svijetu u kojem nema nade za postignuće sreće kao blaženstva duhovnoga i materijalnoga jedinstva, što još preostaje? Prema Kafki, pisanje je

„čudna, tajanstvena, možda i opasna oslobađajuća utjeha“. (Franz Kafka, Dnevnik, 27. siječnja 1923. str. 457.)

Utjeha i očaj međusobno se pretpostavljaju. No, kada se čitav problem mesijanskoga iskupljenja u traganju za nadolazećom zajednicom očisti od očekivanja drugoga dolaska Mesije, kada izostaje vjera u Posljednji sud, kada, naposljetku, sukob između želje za slobodom kao užitkom tijela s vjekovnim Zakonom Oca postaje progonstvom iz oba svijeta, kako onim obećane zemlje tako i ovim u pustinji realnoga, pisanje preostaje spasonosnim žrtvovanjem, onim jedinim što je bitno. Pisanje oslobađa stoga što je uvijek upućeno Drugome u sebi. Svako Pismo priznanje je krhkoga sebstva koje „pohlepno čeka Boga“ kao utjehu i posljednju nadu spasa. Biti između dviju postaja na putu, zemlje nade i druge zemlje očaja, to je sudbina suvremenoga čovjeka. Tertium non datur. Tragika leži u tome što je čovjek za Kafku ono biti-između dviju formi postajanja – životinje i stroja, duše i duha. Životinje imaju dušu, a Bog posjeduje duhovno savršenstvo. Samo čovjeku preostaje ono „treće“, najčudovišnije uopće – imati tijelo u korporativnoj pustinji bez kraja, u mreži beskrajnih promjena, u praznini i ništavilu svega.

„…jer treće zemlje za čovjeka nema.“

2. Spasonosno

Gubitak individualne slobode i isključenje iz zajednice najstrahotnije su posljedice progonstva. Nije slučajno da o tome u svojim pismima u kojima se bave Kafkinim djelom Benjamin i Scholem pronalaze bliske sveze između židovske mesijanske povijesti i aktualnoga vremena političkih progona Židova 1930-ih godina nakon dolaska nacizma u Njemačkoj na vlast i krize europskih modernih društava. (Vidi o tome: Walter Benjamin, Benjamin über Kafka: Texte, Briefzeugnisse, Aufzeichungen (ur. Hermann Schweppenhäuser), Suhrkamp, Frankfurt/M. 1981. Aus dem Korespondenz mit Gershom Scholem, str. 63-92.) U kakvom su odnosu progonstvo i nadolazeća zajednica? Židovski teolog Gerschom Scholem, stručnjak za Kabalu, pokazat će u svojem djelu Glavni smjerovi u židovskome misticizmu da su strahote progonstva vidljive već u shvaćanju kabalističkoga nauka o metempsihozi. ( Vidi o tome: Maurice Blanchot, The Space of Literature, University of Nebraska Press, London, 1982. str. 70-71.) Najgora stvar koja se može dogoditi nekoj duši jest da bude napuštena i gola u stanju prije njezina novoga rođenja, ili čak bačena u pakao. Ono što je još gore od toga odnosi se na apsolutnu bezavičajnost koja se povezuje s apsolutnom bezbožnošću. Zakon koji drži židovsku zajednicu kao cjelinu ima funkciju apsoluta. Sve mu se mora pokoriti. Štoviše, u formi Zakona apsolut predstavlja najveću moć nevidljive i odsutne božanske sile u povijesti. Samo Zakon omogućuje poredak i smisao svijeta. Biti bez Zakona znači biti osuđen na progonstvo iz domovine u pustinji. Prema tome, već je Kafkina slika slobode u činu pisanja višeznačnom. Spomen „oca“, koji nema samo simboličku funkciju očuvanja patrijarhalne obitelji u svijetu gdje su Židovi vječni stranci i nesvodljivi Drugi, postaje dvostrukom vezom s izvorom Zakona. S jedne je strane otac u Kafkinom slučaju stvarni otac, pa je otuda uvijek na neki način tlačiteljem. Ali on je i simbolički otac, koji omogućuje postojanje mreže odnosa u židovskoj „maloj zajednici“ da bi se osigurao opstanak sina i njegov individualno-kolektivni identitet u prijetećoj kulturi asimilacije. Zavičaj kao domovina nalazi se uvijek negdje drugdje. Spomen na obećanu Zemlju u pustinji ili mesijanski zahtjev za nadolazećim vremenom ispunjenja Zakona, zavičaj kao domovinu čini vječnom čežnjom. Scholem u svojem tumačenju Kafke, dakle, ulazi u ono što Benjamin smatra područjem egzistencijalne teologije i mistikom Zakona. Iz tog razloga Benjamin će dijelom otkloniti njegovo tumačenje smatrajući da ipak posve ne dodiruje bit Kafkine ideje književnosti.

Ali ono što je neporecivo, a što se pojavljuje konstantom u svim čitanjima Kafke do danas u tekstovima Hannah Arendt, Benjamina, Scholema, Blanchota, Derride, Deleuzea i Guattarija, Agambena jest pitanje o mogućnosti upravo onog što smo već nazvali područjem važenja „Velikoga Trećega“. Kako je moguće otvoriti prostor-vrijeme prolazu između dvojega – zajednice Kanaana i razorenoga društva pustinje, one mesijanskoga došašća i ove distopijskoga svijeta? Kafkino „sveto trojstvo“ u svim njegovim metafizičkim parabolama (romanima, pričama, aforizmima, pismima, dnevniku) pojavljuje se u formi: (1) stroja, (2) životinje, (3) neljudskoga. Ako je zajednica za koju se jedino valja boriti do smrti ona u slobodi spisateljskoga stvaranja, tada postoji opasnost skretanja u dva ekstrema. Jedan je eskapizam nemoćnoga subjekta koji književnošću kao umjetnim vrtom u kuli bjelokosnoj stvara privid slobode pred mahnitošću izvanjskoga svijeta brutalnosti i bezobzirnoga realizma korporacijskih mreža zla. A drugi se, pak, svodi na neku vrstu uzaludnoga angažmana književnosti u službi ovoga ili onoga borbenoga nadomjeska moderne politike-ideologije-etike. Znamo da je riječ o sukobu između dekadencije i avangarde. U modernoj književnosti nepomirljiva suprotnost između shvaćanja Mallarméa i Sartrea, primjerice, ukazuje na sukob između autonomije umjetnosti i njezine repolitizacije. (Vidi o tome: Jacques Rancière, „The Paradoxes of Political Art“, u: Dissensus: On Politics and Aesthetics, Continuum, London, 2010. str. 134-151.)

Književnost kao moć koja oslobađa ljudske mogućnosti stvaranja drukčije povijesti u Kafke postaje „nova Kabala“. Usuprot Blanchotovoj tvrdnji da se u Kafke radi o ideji spasa i žrtvovanja književnosti kao posljednjem arhipelagu slobode u mesijanskome smislu, čini mi se da je ovome potrebno nešto dodati. Ponajprije, valja navesti bitno mjesto iz Kafkina Dnevnika s nadnevkom 16. siječnja 1922. godine. Ovdje se samoća i neljudsko povezuju s idejom onog nemogućega Trećega. Znamo da za čovjeka ono ne postoji. Ideja novoga zavičaja kao domovine, nove zajednice s onu stranu nade i očaja, s onu stranu utopije i distopije, zahtijeva prethodno razjašnjenje. Kafka, dakle, kaže sljedeće:

„Drugo: pravac te mahnite trke usmjeren je van ljudskog. Ona osama koja mi je najvećim dijelom oduvijek bila prisilno nametnuta, a djelomično sam je i tražio – ali i to je bilo nekom prisilom – sada, idući u krajnost postaje nedvosmislena. Kamo ona vodi? Ona može, i to se neodoljivo nameće, dovesti do ludila, o tom se više nema šta govoriti, hajka prolazi mnome i razdire me. /…/ ‘Hajka’ je samo slika, ja mogu reći i ‘nasrt na posljednju granicu zemaljsku’, i to nasrt odozdo, koji potiče od ljudi, i zatim je ja mogu – jer je i to samo slika – zamijeniti sa slikom nasrta odozgo, na mene dolje.



Čitava je literatura samo nasrt na granice, i ona se mogla, da se cionizam nije pojavio u međuvremenu, vrlo lako razviti u novu okultnu nauku, u kabalu. Uvjeti za to postoje. Doduše, kakav li se neshvatljivi genij morao pojaviti ovdje, da se ponovno ukorijeni u stara stoljeća ili da stara stoljeća nanovo ostvari, a time još ne bi istrošio sve svoje snage, već bi ih tek sada počinjao trošiti.“ (Franz Kafka, Dnevnik, Zora – GZH, Zagreb, 1977. Odabrana djela, sv. 8, str. 448-449. S njemačkoga prevela Traute Šegedin)

Što je za Kafku ono neljudsko? Nietzsche je pred kraj života odlutao s onu stranu uma. Beethoven je gubitkom sluha izgubio odnos sa stvarnošću. Hölderlinovo ludilo bilo je posljednji trag njegova osluškivanja „svete vatre“ događaja neugasnutoga izvora grčke tragičke zajednice mišljenja i pjevanja. Bolest i ludilo dva su oblika iste mahnitosti. U samoj biti nerazorivosti Jednoga koje dolazi iz najdubljega dna bezdana prožima se i stapa bolest s ludilom. Kafka je umro u 41. godini od tuberkuloze. Najveći dio zapisa o biti umjetnosti i pisanju kao spasonosnome i žrtvovanju potječe iz različitih njemačko-čeških sanatorija u kojima je boravio. Pisanje nije bila samo utjeha za očaj i beznađe u zbiljskome životu. Kao što je Derrida pred kraj života u razgovoru s Héléne Cixious ustvrdio da biti znači isto što i pisati (ogled) – esse est essai – isto se s pravom može primijeniti na Kafku. Neljudsko proizlazi iz susreta s posljednjom granicom. Smrt označava, dakako, samo prijelaz između forme života i druge strane postajanja. Kada Kafka govori o „novoj Kabali“ to se ne odnosi samo na oživljavanje židovske mistike. Nije, dakle, tek riječ o najtežem problemu gubitka vlastitosti i bezavičajnosti. Neljudsko nadilazi granice stroja i životinje. Ono se nalazi u prostoru bez-graničnosti. Lyotard je neljudskim imenovao područje umjetne inteligencije i umjetnoga života (A-Life) u eksperimentima tehno-znanosti s novom kompleksnom okolinom tehnologije i prirode. (Jean-François Lyotard, The Inhuman: Reflections on Time, Polity Press, Cambridge, 1991. Vidi o tome: Žarko Paić, „Čudovišno: Kraj čovjeka i zadaća umjetnosti“ u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. str. 13-64. )

Možda je najbolje to nazvati neodređenošću. Tim se pojmom ukazuje na nemogućnost jezika u njegovoj neizrecivosti i slike u njezinoj neprikazivosti da iskaže i prikaže „ono“ samo. U suvremenoj teoriji kompleksnosti algoritmi neodređenosti služe za objašnjenje logike emergencije – nastanka novoga sklopa odnosa u prirodi koji izmiču genetskome determinizmu DNA strukture. Utoliko je samo uvjetno „ono“ o čemu je ovdje riječ prispodobivo pojmu uzvišenosti. Od Kanta se pojam uzvišenosti (das Erhabene, sublimno) u estetskome razumijevanju zbilje nalazi u području kritike moći suđenja. Ljepoti kao „svrhovitosti bez svrhe“ uzvišenost podaruje dodatnu mističnu moć stvaranja novoga. Kafka nastoji u čitavom svojem književnome djelu iskazati i prikazati „ono“ uzvišeno kao neljudsko. Nastanjeno u čudovišno nepojmovnome okružju ono se približava i udaljava od promatrača. Zahvaljujući upravo toj igri odmicanja-primicanja poprima svojstva zastrašujućega kao takvoga (Unheimlich). (Vidi o tome: Ingeborg C. Henel, „Kafka als Denker“, u: Claude David (ur.), Franz Kafka: Themen und Problemen, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1980. str. 48-65.) Max Brod je jednom rekao da je Kafka mislilac u slikama. No, slike nisu ilustracije mentalnih mapa mišljenja. Tako ni Kafka ne može biti neka vrsta primijenjenoga metafizičkoga slikarstva u prozi, de Chiricov dvojnik u mističnome ruhu kabalističkoga ezoterika. Metafizička forma parabole odgovara mišljenju u slikama. Brodovoj definiciji Kafkinoga mišljenja srodno je određenje filmskih redatelja koje daje Gilles Deleuze već na početku svoje knjige o filmu. Kao što filozofi misle u pojmovima, tako filmski redatelji misle u slikama. (G. Deleuze, Cinema 1: L’Image-Movement, Minuit, Pariz, 1983. i Cinema 2: L’Image-Temps, Minuit, Pariz, 1985.)Postojanje usporednih svjetova snoviđenja i fantastike, međutim, moguće je samo stoga jer je riječ o svjetovima prostorno-vremenske neodređenosti unutar diskurzivne mreže značenja. Jezik kojim se Kafka služi uistinu je prirodnost i običnost kazivanja usuprot tehničkih inovacija povijesne avangarde, kako je to objasnila Hannah Arendt.

U prividno hijerarhiziranome poretku diskursa i književnih formi njegovih djela, romani Proces, Dvorac i Amerika pokazuju da se neodređenost jezika u svojoj čudovišnoj neizrecivosti i neprikazivosti razvija kao: (1) san-fantazija, (2) racionalna procedura dokazivanja realnoga, (3) vizija nadolazećega i (4) alegorija koja zamjenjuje odsutnoga vrhovnoga označitelja onim označenim (primjerice, odsutnost Zakona zahtijeva beskrajno tumačenje vladavine prava u Bibliji kao porno-romanu). Prijelaz iz sna-fantazije do vizije nadolazećega u alegorijskome prikazu neprikazivoga izvedeno je racionalnim diskursom dokazivanja nedokazivosti realnoga. To je razlogom zašto je sam Kafka smatrao metaforu najgorom književnom figurom. Umjesto nje trudio se stvoriti drukčiju strategiju prikaza pervertirane zbilje korporativnoga stroja realnoga. (Vidi o tome: Mark Harman, „’Torturing the Gordian Knot’: Kafka and Metaphor“, u: Stanley Corngold i Ruth V. Gross (ur.), Kafka for the Twenty-First Century, Camden House, Rochester, New York, 2011. str. 48-63. Zanimljivo je da je prethodnik mediologije, radikalni kritičar masovne kulture i medija, Günther Anders definirao Kafkine priče-parabole kao literarizirane metafore. Najžešću kritiku funkcije metafore u Kafke na tragu njegova vlastita odbacivanja ove književne figure provode Deleuze i Guattari. Pritom je osobito važno da je Deleuzeova i Guattarijeva kritika metafore, simbola, alegorije ništa drugo negoli radikalna kritika psihoanalize kao totalnoga promašaja u tumačenju Kafke. Razlog se pronalazi u tome što psihoanaliza zamjenjuje jezik imanencije želje za praznim označiteljem Zakona kao transcendencije svijesti. U Anti-Edipu se izričito kaže da su pojmovi koje uvode u kritiku kapitalizma poput strojeva želja uistinu slike mišljenja, a ne metafore stoga što se metafora uvijek izvodi iz vladavine logičko-transcendentalne paradigme mišljenja. Metafora, dakle, zamućuje odnose između subjekata/aktera u mrežama konfiguracije društva, politike i kulture jer pretpostavlja postojanje vrhovnoga označitelja onkraj realnosti događanja ovdje i sada. Drugim riječima, smrt je metafore uvjetom mogućnosti novoga mišljenja imanencije tijela u rizomatskim strukturama strojeva želja. Vidi o tome: Gilles Deleuze i Felix Guattari, Anti-Odipus: Capitalism and Schizophrenia, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1983. str. 36. i interpretacijski u tekstu Raymonda Belloura, „Das Bild des Denkens: Kunst oder Philosophie, oder darüber hinaus?“, u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt/M. 2007. str. 13-25.) Dvojnici i ponavljanje, replikacija i reprodukcija tvore univerzalni simulakrum Kafkinoga svijeta „racionalne mahnitosti“.

S Kafkom nestaje metafizički jezik oponašanja i predstavljanja realnoga. Bez napasti opisa izvanjskoga ili unutarnjega svijeta sada je riječ o stvaranju usporednih platformi snoviđenja i jave. Okultno i oniričko nalaze se u samoj jezgri realnoga. Svijet više ne postoji bez jezika kao uvjeta mogućnosti njegova stvaranja i razaranja. U mišljenju obrata od jezika k slici u suvremenoj umjetnosti Deleuze i Guattari na jednom mjestu svoje studije o Kafki upućuju da nije nipošto slučajno što se i redateljski genij Orsona Wellesa upustio u filmsku vizualizaciju Procesa 1962. godine. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, KAFKA: Toward a Minor Literature, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1986. str. 76.) Problem je utoliko veći što je Welles u filmu Građanin Kane postavio u pitanje tradicionalni model linearnoga pripovijedanja. Na taj način gubi smisao onaj slikovni prikaz i predstavljanje neke „objektivne“ zbilje, koji utvara da postoji neovisno od promjene vremenske perspektive promatrača. S Kafkom se moderna književnost suočava s pitanjem o biti vremena slike i jezika kao načina kazivanja o svijetu i ujedno stvaranja novih svjetova izvan dvojnosti izvanjsko-unutarnje, objektivno-subjektivno. Budući da se spoznaja svijeta ne može izvesti iz apstraktnoga jezika prava i matematike, nužnosti interakcija u društvenome životu i odnosu spram prirode kao tehničkome odnosu između stvari, preostaje samo umjetnost i filozofija. Doživljaj ima veću moć od apstraktnoga mišljenja. No, za to je potrebno razviti dijagrame slika. S pomoću njih se mapiraju svi slojevi i razine zbilje. U trijadi spoznaje, djelovanja i života (logike, politike i etike), preuzimanje slike kao vizije nadolazećega u Kafke označava mjesto susreta mistike i faktičnosti, snoviđenja i realnoga. Traumatsko se iskustvo tog susreta odvija u pisanju. Treba doprijeti do samoga dna zemlje prekrivene ledenom korom. Pisanje kao nadomjestak za istinski život, međutim, zahtijeva obrat ove psihoanalitičke obmane da je kultura samo sublimacija seksualnoga nedostatka, neka vrsta kastrirane želje za dosezanjem božanskoga užitka. Nadomjestak ne može biti utjehom za očaj u mediju bestjelesnosti. Tko zapravo piše? Nietzsche je prelaskom iz medija olovke do pisaćega stroja bit stvari dohvatio ovom duhovitom rečenicom: Unsere Schreibmaschine schreibt! Kao što jezik govori, tako i književnost piše. Jezik, dakle, piše ono što govori svijet kao labirint i otvorenost jezika. Granice njegove faktičnosti govore o onome mističkome u samome jeziku, a ne izvan njega. Samo u tom pogledu se parabola u modernoj književnosti može smatrati kraljevskom književnom formom „negativne teologije“. Slika ne prethodi jeziku ni obratno. Sve se događa simultano i emergentno u prijelazima iz jednoga medija u drugi. Istina je Kafkine slikovnosti jezika u tome što iz njega probija i iskrsava kinematski način mišljenja. U projekciji stvarnosti iz promijenjene perspektive pripovjedača-promatrača tijelo lebdi između svjetova. (Dominique Iehl, „Die bestimmte Unbestimmtheit bei Kafka und Beckett“, u: Claude David (ur.), Franz Kafka: Themen und Problemen, Vandenoeck & Ruprecht, Göttingen, 1980. str. 173-188.)

Vrijeme događaja onoga što se odvija u pripovjednome lancu zbivanja metafizičkih parabola uistinu više ne odgovara ni linearnome modelu povijesti, a niti shvaćanju vremena iz vladavine ekstaze aktualnosti. Događaji se više ne mogu objasniti vladavinom zakona kauzalnosti. Nema nekog vrhovnoga uzroka zbog kojeg je Jozef K. uhićen. Čini se samo da postoji nešto „iza“ što pokreće lanac zbivanja. Ali osim paranoične svijesti o tajnome nizu uzroka koji dovode do gubitka individualne slobode i isključenja iz zajednice, nema ničega što bi događaje u Kafkinim prozama odredilo realnim na temelju shvaćanja linearnosti vremena. Sve se simultano događa u homogeno-heterogenoj mreži bez središta i rubova. Što čini bit same mreže i tko njome vlada uopće se više ne može odrediti na temelju tradicionalnoga logičkoga pojma realnosti. Gotovo smo u kušnji da se poslužimo analogijom s Marxovim i Deleuzeovim i Guattarijevim opisom aporije globalnoga kapitalizma kao

„delirija kapitalizma u kojem je sve racionalno osim samoga kapitalizma. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, „Capitalism:A Very Special Delirium“, u: Sylvia Lothinger (ur.), Chaosophy, Autonomedia/Semiotexte, New York, 1995. str. 18.)

Čudovišna struktura mreže kao korporacije, koja uvjetuje poredak birokratske vladavine, gdje bezličnost i deindividualiziranje jamče poretku njegovu neskrivenu moć, potrebuje strategije uvjeravanja da je ovaj svijet konstruktivna tlapnja. Izvor postavke nalazi se u Nietzscheovoj radikalnoj razgradnji pojma istine iz čudovišne nemoći jezika. Istinu određuje tek fikcija različitih skupova metafora. Odricanje istini da bude sudištem zbilji ne znači, međutim, pad u spoznajni relativizam. Umjesto toga Nietzsche predlaže otvorenost volje za moć. Ona istinu stavlja u službu postajanja svagda novoga života. Kafka zadržava spram jezika onu vrstu sumnje koja govori o tome da je pisanje i umjetnost općenito uvijek u borbi s iskustvom granice. (Claudine Raboin, „Die Gestalten an der Grenze: Zu den Erzählungen und Fragmenten 1916-1918.“, u: Claude David (ur.), Franz Kafka: Themen und Problemen, Vandenhoeck & Ruprecht, 1980. str. 121-135.)

U svijetu korporalnoga stroja svijeta kao procesa i preobrazbe vladavina „istine“ ne pripada stanju neljudskoga. No, potrebno je osigurati još k tome procedure legitimnosti da je sve što se događa racionalno jer se odvija prema pravilima Zakona i njegovih „jezičnih igara“. U drugome obratu to se svodi na diskurs tumačenja Zakona unutar institucije prava kao legitimne rasprave ovlaštenih stručnjaka. Jezik ovdje doista postaje know-how pragmatično shvaćena života. Pravi problem nije u ime čega se vlada (legitimnost), nego tko odlučuje o formi vladavine. Ako je legitimnost samo drugi naziv za promjene u značenju suverenosti Zakona u povijesti, onda je promjena u načinu vladavine samo drugi izraz za preobrazbu prava iz norme u iznimku – nastanak izvanrednoga stanja. (Giorgio Agamben, State of Exception, University of Chicago Press, Chicago, 2005.)

Početak Procesa odvija se u znaku tog početka događaja bez svrhe i cilja. Pretpostavka je pripovjedača da je sigurno nepoznat Netko oklevetao Jozefa K. prokazujući ga krivim. U vremenu koje roman obuhvaća više se ne radi o kronologijskome mjerenju zbivanja od početka do apsurdno-tragičnoga kraja Jozefa K. Vrijeme ne teče linearno od prošlosti prema budućnosti. Ono se odvija u kinematskome sekvencioniranju kretanja u obrnutome smjeru: od budućnosti prema prošlosti. Negativna eshatologija u Kafkinome svijetu ideja-slika polazi od pretpostavke da kraj nema svoj početak ni obratno i da je problem početka-kraja samo izraz jedne čudovišne sheme vladavine Zakona kao vječne tlapnje. Zakon u formi vladavine onoga što je onostrano i nerazorivo stoga se ne može preokrenuti u želju za slobodom bez radikalne promjene njegove kvazi-transcendentalne aksiomatike. To je ono „kao da…“ ima Boga, pravde, slobode, jednakosti što pokreće regulativne ideje u Kantovoj Kritici praktičkoga uma. Kao da sve ima svoj temelj i kao da krivnja proizlazi iz nečeg što, doduše, jest bezrazložno, ali upravo stoga s onu stranu racionalne aksiomatike ovoga svijeta i društava koja na njemu počivaju.

Neljudsko nije tek vrijeme bezvremenosti ovdje-sada i nigdje-tamo. Kafka to stanje savršeno prikazuje bez metafora i simbola. Čistoća teksta tehnički se besprijekorno otčitava s pomoću književnih slika iz novih medija kao što su fotografija i film. Neljudsko, dakle, počiva u vremenu Kafkina tehnopolisa. Sve se „tu“ i „tamo“ odvija kao bezoblična dosada ponavljanja i podvostručenja razlike. Sve ima svoje dvojnike. Prema tome, sve se ponavlja s višim intenzitetom u vladavini korporativnoga stroja. U neljudskome svijetu jedino što preostaje jest ono Treće. A ono ne pripada čovjeku. To je ono fatalno stanje biti-između mesijanske zajednice i distopije razaranja čovjeka kao subjekta. Vrijeme Kafkine književnosti vrijeme je virtualne bezvremenosti. Na njegovim tragovima pripovijedanja takvo je shvaćanje vremena utkano u Borgesove pripovijetke i parabole. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Žudnja za ružom“, u: Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004. str. 229-241.)

Događa se uvijek ovdje i sada, posvuda i nigdje. Prostor je to distopije-utopije, od jazbina i brloga, hotela, katedrala i mračnih praških stanova do dvorca na selu i američkih hotela, u neodređenoj topografiji Kažnjeničke kolonije i Kineskoga zida. Čvorišta mreže kao u kibernetičkoj teoriji kompleksne okoline prostori su koje možemo dohvatiti dvoznačnošću engleske riječi za utopiju – Nowhere i Now-Here (nigdje i ovdje-sada). Da, Kafkin je svijet uvijek nadolazeća pustinja zgode-odgode totalne vladavine društava kontrole. I ponovno nije slučajno da Deleuze pred kraj života u prekretnome ogledu „Postscript uz društva kontrole“ kao potkrepu svojoj postavci da se nalazimo u prijelazu iz disciplinarnih društava u društva kontrole, gdje kompjutori kao strojevi treće generacije moduliraju način proizvodnje i društvene odnose između ljudi i stvari, spominje Franza Kafku, uz Williama Burroughsa. (Gilles Deleuze, „Postscript on the Societies of Control“, October, br. 59/1992. str. 3-7.) To je taj novi svijet koji nigdje nema svoje postojano mjesto, a posvuda se virtualno-aktualno nalazi u stanju neljudskoga par excellence.

Vratimo se još jednom Kafkinome shvaćanju pisanja. Vidjeli smo da odnos između samoće, bolesti, askeze, hedonizma i mesijanske zadaće slobode stvaranja ima svoje podrijetlo u nečemu što stoji ipak „izvan“. S onu stranu ove granice između dva svijeta, distopije i utopije, pustinje i Kanaana leži tajna pisanja. Neodređenost koja dolazi iz područja uzvišenosti pripada onome neljudskome. Napad na granicu koju književnost mora izvesti ako želi ostati dostojnom svoga poziva za Kafku znači biti izložen „hajci“ jezika onoga neljudskoga. Ono neljudsko, međutim, uopće nije monstruozno u smislu nečovječnosti koja dospijeva iz područja koje pripada životinjskome. Neljudsko pripada odnosu između „božanskoga“ i „životinjskoga“, natprirodnoga i prirodnoga. To je sveza između božanskoga kao uzvišenoga i otuda čudovišno strahotnoga u neizrecivosti i neprikazivosti te same tjelesnosti čovjeka koja ima strukturu stvaralačko-razaralačke želje. Utoliko postaje jasno da kolosalni promašaj tumačenja Kafke, kako je to naznačio Benjamin, znači slijediti dva puta koja oba vode u bezdan – put teologije i put psihoanalize. Neljudsko se ne može opisati metaforom, ukazati simbolom, prenijeti alegorijom. Razlog je tome što jezik neljudskoga ne može biti ništa drugo negoli hibridan. Čitavo je Kafkino djelo svojevrsna montaža i kompozicija slike-jezika fotografije i filma. Parabola spaja nespojivo: metafizički labirint simbola i materijalnost teksta pročišćenoga do posljednje točke zgušnjavanja sadržaja na minimum izvanjskih učinaka. Pisanje, prema tome, ne služi samo sebi. Ono nije znakovna igra u labirintu za učene tumače. Mukotrpna izgradnja jezika kao igre kojom se doseže nedostižno zahtijeva od pisanja posvemašnju predanost i žrtvovanje. Kafka pisanje uistinu shvaća mesijanski. Ali to čini u obrnutome smjeru od prispodobe Kanaana. Nije to religiozno iskustvo „nove Kabale“ u kojem spasonosno i žrtvovanje proizlaze iz cilja i svrhe nadolazeće zajednice kao Zakona „kraja povijesti“.

Spasonosno bez Boga i žrtvovanje bez Raspeća ocrtavaju tragove na Kafkinom putu slobode pisanja kao pisanja slobode. Benjamin je u svojim Povijesno-filozofijskim tezama i Teologijsko-političkome traktatu razdvojio dva vremena. Jedno je ono vrijeme povijesti kao svrhe ili cilja (teleologija), a drugo je, pak, ono vrijeme koje nadilazi svrhu ili cilj te se stoga može odrediti vremenom savršenoga trenutka prožimanja vječnosti i vremenitosti (Jetzt-zeit). Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. str. 117-118. i 125-126. S njemačkoga prevela Snješka Knežević) Drugo je vrijeme mesijansko. Mistička crta tog vremena odgovara na pitanje o karakteru povijesti razdvojene na profano i sakralno vrijeme. U tom pogledu Kafka u svojem pisanju nužno mora pretpostaviti da sam život, ono zbiljsko, ono što je uvijek, naposljetku, vrtlog i oluja čitave književnosti od iskona do kraja vremena, ima prednost nad mišljenjem-pisanjem. Pisanjem nastaje udvajanje, podvostručenje bitka. Umjetnost kao dvojnik božanskoga stvaranja ujedno ispisuje život osamostaljen od pravoga života, a to je jedini „pravi“ život, jer u dvojništvu se ne skriva demon oponašanja i predstavljanja već uvijek postojećega svijeta (mimesis i representatio). Posve suprotno od toga, u tom drugome vremenu bezvremenosti ovdje-sada iznova se rađa ono nerođeno. S pisanjem se probija samo dno bezdana na kojem počiva ono neljudsko. Sva praznina i pustoš u nama samima dolazi otuda. Ipak, Kafka se neće dati zavesti narcizmom modernoga doba u kojem pisac kao subjekt utvara da stvara svijet ex nihilo. Shvativši književnost čarobnjaštvom riječi, a pisca demijurgom fantastičnih svjetova, sve upućuje na događaj podarivanja i pružanja izvan volje subjekta. Pisanje je dar. Od drevnih vremena pjesnicima se pripisuje posebno poslanstvo u zajednici od grčkoga polisa, rimske republike i židovske države. Poetsko utemeljenje zajedničkoga života spaja bogove i ljude. U suvremenom razlikovanju pojmova političko i politika to se, dakle, odnosi na pokušaj utemeljenja slobode iz biti jezika. Stoga je političko vezano uz život demosa ili političkoga naroda u zajedništvu zajednice, a politika uz institucije vladavine u državi. (Philippe-Lacoue Labarthe, Tipography: Mimesis, Philosophy, Politics, Stanford University Press, Stanford – California, 1998.)

U drugom obratu to znači da pisanje kao služba riječi nadilazi religiozno-političko poslanstvo. Pismo stvara zajednicu iz jezika i utemeljuje njezine institucije u formi Zakona. Narodi su Pisma oni koji imaju povijesnu sudbinu. Fatalna moć književnost za Kafku, kako svjedoči u Pismima i Dnevniku, proizlazi iz mesijanskoga duha utemeljenja nadolazeće zajednice iz biti jezika. Pisati znači davati Drugome nešto što je pisac primio kao dar. U suvremenoj francuskoj filozofiji i književnosti taj će suvereni dar s onu stranu vulgarne koristi političke ekonomije modernoga doba razviti Bataille i Blanchot na tragu sociologije Marcela Maussa. Suverena ekonomija događaja alternativa je apstraktnome svijetu ekonomskih zakona kapitalizma. Umjesto profita na kojem u modernome liberalizmu počiva razdvajanje građanskoga društva i političke države zagovara se povratak suverenosti žrtvovanja, erotizmu i potlatchu. (Vidi o tome: Georges Bataille, Visions of Excess: Selected Writings, 1927-1939. University of Minnesota Press, Minneapolis, 1985. i The Blanchot Reader (ur.Michael Holland), Blackwell Publisher, Oxford, 1995.)

Bit moći koja oslobađa nalazi se s onu stranu logike sredstvo-svrha. Blanchot u svojem ogledu o Kafki na lucidan način dovodi u svezu događaj žrtvovanja, egzil i nemogućnost bijega kao sudbinu židovskoga naroda u Srednjoj Europi uoči dolaska nacizma na vlast. Ono što je najvažnije u svemu tome odnosi se na stav posve suprotan čitavoj psihoanalitičkoj priči o književnosti kao sublimaciji i kompenzaciji. Za Blanchota je jasno da Kafka pisanje ne shvaća nadomjeskom za stvarni život. Pisanje nije puki bijeg od trauma stvarnosti, nego traumatska svijest o egzistencijalnoj nesreći pojedinca i zajednice. (Maurice Blanchot, The Space of Literature, University of Nebraska Press, London, 1982. str. 74.) Razlika u shvaćanju sublimacije i uzvišenosti između Freuda i Lacana te Blanchota i Deleuzea zacijelo je u toj pukotini između razdvojenosti dvaju svjetova. Bog se ne nalazi „izvan“ svijeta. Ovaj spinozistički panteizam tijela Kafka će na rijetkim mjestima gdje se izričito spominje riječ Bog i božansko, religiozno i sakralno, misiju pisanja kao egzistencijalne slobode bijega shvatiti ipak bijegom izvan „ovoga“ svijeta. Ali bijeg i nadomjestak za nesreću pojedinca i zajednice, što je uistinu svojevrsni usud povijesne kontingencije, neće postati egzilom ni „izvanjskoga“ niti „unutarnjega“ disidenta u visokome modernizmu 20. stoljeća. Bit će to „sveti bijeg“ u ono posljednje spasonosno. Bit će to bijeg slobode koji u svojoj suverenosti odluke zna da bez vlastita žrtvovanja nema spasonosnoga puta.

„…jer treće zemlje za čovjeka nema.“

3. Žrtvovanje

Hannah Arendt u svojem čudesno jednostavnome i još više misaono plodotvornome ogledu na jednom mjestu kaže da je čitav problem u fascinaciji Kafkom i razumijevanjem njegova djela u tome što iza apsurdnih i čudovišnih slika svijeta kao laži i neljudske mašinerije postoji izvjesnost „jednostavne i nedvojbene istine“. (Hannah Arendt, „Franz Kafka: A Revaluation – On the Occasion of the Twentieth Anniversary of his Death“, u: Essays in Understanding 1930-1954 (Formation, Exile, and Totalitarianism), Schoken Books, New York, 1994. str. 70.) Istina je u tome da u modernome društvu laž postaje univerzalnim načelom, a umjesto slobode i pravednosti vladaju dobrovoljno ropstvo i nepravda. Slučajnost se proglašava nužnošću. Očigledno postaje mističnim i nedohvatljivim. A Zakon od službe istini i slobodi u djelovanju političkih zajednica postaje zabranom u mreži nerazumljivih pravnih iskaza. Kako funkcionira stroj društvene moći u svojem unutarnjem ustrojstvu? U Procesu Kafka opisuje nastanak nečega što se može nazvati „izranjanjem čudovišta“ iz bezdana tehno-geneze svijeta. Organizacija koja se temelji na korupciji, preobrazbi svih dotadašnjih vrijednosti u „racionalno suglasje“ o brizi za sebe i ravnodušnosti spram Drugih, poredak horizontalno-vertikalne pokretljivosti, fluidan u svojem širenju na okolinu, s mnoštvom činovnika i čitavim nizom „karakternih maski“ sustava – svećenici, pravnici, odvjetnici, bankari, vojska, sveučilište, bordeli, stražari, tajne sekte lopova i egzekutora – utemeljuje duh Korporacije. Kako funkcionira taj „svijet“? Odgovor je Kafke naprosto dalekosežno suvremen. U neprestanoj društvenoj entropiji i krizama poredak se stabilizira u promjenama. Krivnja koja bezrazložno pada na Jozefa K. stoga više ne potječe iz metafizičkoga temelja religije koja nadsvođuje ovaj svijet. Umjesto religije Oca/Zakona kao vidljive sveze božanskoga i ljudskoga na djelu je obrat u tome što sada mistika odsutnoga Označitelja u svojoj zlokobnoj praznini omogućuje beskrajni niz nadomjestaka, udvajanja i reprodukcije.

Kafka ima ulogu navjestitelja nadolazećega doba okrutnoga simulakruma moći. Sve je u tom svijetu sada postavljeno tako da interakcija između subjekata/aktera sustava, posrednika s okolinom i okolnim svijetom (od topografije sela u podnožju Dvorca, do jazbina i brloga životinja ili graničnih predjela kolonija) omogućuje djelovanje logike kontingencije i emergencije. Slučaj je ujedno nužnost, a nastanak novoga događaja istodobno potvrđuje misterij neprestanoga postajanja kao uvjeta mogućnosti stabilnosti poretka. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, KAFKA: Toward a Minor Literature, University od Minnesota Press, Minneapolis, 1986. str. 3-8.) Bez osjećaja krivnje ne postoji mogućnost žrtvovanja. Navedeno ima posebnu težinu jer se suprotstavlja židovsko-kršćanskome shvaćanju povijesti spasa. Etički problem žrtvovanja bez iskupljenja postaje pitanje smisla žrtve u doba općeg raspada samorazumijevanja čovjeka „odozgo“. Štoviše, to je temeljni problem ravnodušnosti korporativnoga kapitalizma danas. Etika više ne proizlazi iz moralne dužnosti, a niti iz suosjećanja s patnjama Drugih, već iz „stimulansa ravnodušnosti“. Kako svjedoči Derrida, na kraju svojega misaonoga života Lévinas je morao priznati da je uzaludno tragao za novom svetošću svetoga a ne za etosom etičkoga. („Znate, oni često govore o etici da opišu što ja radim, ali na kraju krajeva mene ne zanima etika, ne samo etika, nego sveto, svetost svetog (la saint, la sainteté du saint)”. – Jacques Derrida, Adieu to Emmanuel Lévinas, Galilée, Pariz, 1997. str. 4.) Paradoks na koji je upozorila Hannah Arendt u svojem tumačenju Kafke, iznimno je važan za ono što ovdje nastojim pokazati. Naime, Kafkina ideja slobode pisanja kao pisanja slobode u spasonosnome bez Boga mora nužno poprimiti formu žrtvovanja bez Raspeća. Kako to valja razumjeti?

Ponajprije, znamo da je Kafka nekoliko mjeseci prije no što će početi pisati Proces posjetio židovskoga filozofa Martina Bubera u Berlinu da bi pohađao njegova predavanja o odnosu Kabale, zakona i pravednosti. U prvome Kafkinome romanu katedrala a ne sinagoga predstavlja mjesto odlučnoga poglavlja suđenja. Nadalje, mnogi tumači će upozoriti da je njegovo shvaćanje religioznosti ambivalentno. Asimilirani Židov preuzima u svoj misaoni sustav Nietzscheovu kritiku religije iz Antikrista u kojem se Dioniz pojavljuje protufigurom prevrednovanja svih vrijednosti naspram Isusa Krista. Raspeće za Nietzschea predstavlja simbol religije ropske svijesti i ressentimenta povijesti. Walter H. Sokel posebno ističe aporiju judaizma i Kafkina osobnoga života. Posrijedi je dramatski sukob između dužnosti i vjernosti mesijanskome duhu zajednice i slobodi sekularnoga načina života modernoga društva. (Vidi o tome: Ritchie Robertson, „Kafka as Anti-Cristian: ‘Das Urteil’, ‘Die Verwandlung’, and the Aphorismus“, u: James Rolleston (ur.), A Companion to the Works of Franz Kafka, Camden House, Rochester, New York, 2002. str. 101-122.)

To znači da je Kafkin put između prisile Oca/Zakona i oslobođene želje tijela strategija dvostrukoga odricanja. S jedne se strane mora osloboditi tlačiteljskoga utjecaja tradicije i kolektivnoga obrasca židovskoga misticizma u traganju za mesijanskom zajednicom u pustinji modernoga svijeta, a s druge mora žrtvovati upravo slobodu tjelesne žudnje u zamjenu za ludilo, očaj i kontingenciju slobode. Sukob između tog dvojega označava sukob između apsolutne moralnosti kao dužnosti i zahtjeva slobode čiste tjelesnosti kao stroja želje. U paraboli Pred Zakonom dolazi do najvećega mogućega intenziteta ta sveza između kabalističke mudrosti i tjelesnosti, Zakona i želje. Mrtva majka Shekinah kao božanska mudrost ima svoju srodnost i suprotnost u Djevici Mariji kao simbolu milosti i bezuvjetnoj podarenosti Drugome. Mudrost i ljubav sjedinjuju se u ideji pravednosti. Mrtvo i živo (mudrost i ljubav) ne sjedinjuju se, dakle, u mudrosti ljubavi, nego u mesijanskome razrješenju povijesti na njezinome kraju. Ali to nije moguće bez spasonosne žrtve. S njom se podjednako odbacuje židovskoga Boga beskrajne pravednosti i kršćanskoga Boga iskupiteljske milosti. Odbacivanje židovsko-kršćanske metafizike, međutim, u Kafke se događa prisvajanjem Nietzscheove kritike kršćanstva (Raspetoga) i Kierkegaardove kritike židovstva (Abrahamov nož). Kritiku treba shvatiti u smislu oslobađanja suverene moći „života“ kao „vjere“. Ali ta metoda više ne priziva snagu onostranosti niti se spušta u idole ovostranosti. Kafka u jednom pismu Mileni Jesenski kaže da je potrebno opravdanje pred vječnim sudom nerazorivoga kako bismo prihvatili vječnost i tako se lišili duga koji nas svojom težinom prikiva uz milost iskupljenja. (Franz Kafka, Pisma Mileni, Odabrana djela, sv. 7. Zora – GZH, 1977. str. 140.)

Ono žensko u duhovnome smislu postaje paradoksalno slobodom od tlačiteljske sveze Oca/Zakona koji djeluje putem Pisma. Religiozno iskustvo za Kafku ujedno je oslobađanje sveza koje židovsko-kršćanska metafizika postavlja kao temelj povijesnoga teo-logocentrizma. Smisao patnje koja obilježava kršćanstvo Kafka ne opovrgava. U aforizmima iz 1915. godine postoji jedno mjesto gdje kaže da se Krist ne žrtvuje za čovječanstvo, nego čovječanstvo za Krista. Patnja ima oslobađajuću moć pročišćenja duše. Kroz nju se događa spoznaja duhovnoga svijeta kao jedine vrijednosti života. Nužnost fizičke boli u ovome svijetu u kojem se duhovnost ostvaruje u borbi s ludilom i očajem egzistencije u službi je duhovno-duševnoga pročišćenja. Mudrost (ljubavi) i vjera bez onostranosti utoliko određuju životnu borbu s „golom strukturom događaja bez snova ni iluzija.“ (Hannah Arendt, isto, str. 77.)

Pisanje je stoga za Kafku ujedno dvostruki „nadomjestak“ i dvostruka subverzija:

  • protiv tiranije Oca/Zakona i čitave moderne tradicije simbolizma i alegorijske određenosti židovske kabalistike unutar političkoga okružja Srednje Europe i rastućega antisemitizma;
  • protiv izazova opsceno-erotskoga oslobođenja želje koja želi istodobno više sigurnosti a manje rizika, ali je po svojoj prirodi rascijepljena između metafizičke želje za Bogom, duhom i dušom i zahtjeva za užitkom-bez-krivnje (zaručnica, Felice Bauer i platonska ljubav udane žene, Milena Jesenská).

Kao što je moderno društvo Korporacije samo nadomjestak za Boga (negativna teologija) s pomoću politike i s pomoću estetike, tako je i problem Kafkina spisateljstva u pokušaju prevladavanja upravo ta dva nužna „nadomjeska“. Prvi je vezan uz život male (židovske) zajednice kojoj prijeti zlokobno razaranje izvana i iznutra unutar mreže modernih europskih nacija-država, a drugi uz pokušaj da se pronađe „crta bijega“ iz same mogućnosti radikalne promjene estetskoga modela umjetnosti povijesne avangarde s njezinim moćnim sredstvima stvaralačke negacije i razaranja. Kafka je stoga posve izdvojen slučaj u čitavoj tradiciji modernizma 20. stoljeća. Nesvodljiv ni na jednu estetiku i poetiku svojega vremena, nepodložan utjecaju političkih ideologija premda otvoren socijalizmu, anarhizmu i cionizmu, eklektički vezan uz filozofiju Nietzschea i Kierkegaarda ali i antropozofiju Steinera, nemuzikalan na razorne eksperimente avangarde s masom i novim društvenim idolima protiv tradicije, možda je sve to razlogom zašto mu je Benjamin uistinu primjereno pridodao oznaku „ein Gescheiterter-a“:

„Da bi se lik Kafke u svojoj čistoći i u svojoj navlastitoj ljepoti ispravno prosudio nikad se ne smije jedno izgubiti iz vida: radi se o čovjeku koji je doživio neuspjeh.“ (Walter Benjamin, Briefe (ur. Gershom Scholem i Theodor W.Adorno), Suhrkamp, Frankfurt/M. 1966. sv. 2, str. 764.)

Ako je Benjaminov sud ispravan, tada se Kafka više ne može tumačiti izvan njegove bitne nesvodljivosti na poetike, estetike i ideologije modernosti. Drugim riječima, čitati Kafku znači prokrčiti put zakrčen teškom i nepotrebnom prtljagom različitih suputnika kojima je vjernost Ocu/Zakonu a ne Bogu i odanost tamnome ponoru nesvjesnoga bilo važnije od uvida u romane, pripovijetke, pisma i dnevnik. Ono što čini Kafkino spisateljstvo jedinstvenim ljudskim tragom u pustinji neljudskoga jest upravo to da je jezik-pismo slobode nerazorivo svjedočanstvo radikalne nesvodljivosti otpora. Taj se otpor, međutim, ne smješta u prostoru izvanknjiževne borbe ni kao angažman niti kao eskapizam. Nadomjestak i bijeg nisu shvatljivi u svjetlu božansko-erotske kompenzacije, ali još manje kao bijeg u „unutarnji svemir“ očaja i tjeskobe, otuđenosti i apsurda. Sve su to pomodne riječi prohujaloga iskustva egzistencijalne krize europske moderne 20. stoljeća, a ne istinske oznake biti Kafkina navlastitoga razumijevanja pisca i njegove tzv. uloge. Najteži etički problem odnosa spasonosnoga bez Boga i žrtvovanja bez Raspeća također ima svoja dva načina razrješenja, od kojih su oba, dakako, već uvijek promašaji. „Konačno rješenje“ je u onome trećem. O čemu se radi? Rekli smo već da je u ogledu Hannah Arendt ključno pitanje je li Kafka u svojoj nesvodljivosti na pitanje univerzalne krivnje i nadomjeska za nerealiziranu seksualnu želju pokazao da svijet birokratskoga društva vladavine duha Korporacije smjera k nečemu još strašnijem i čudovišnijem od mehanizma Zakona u formi bezrazložnoga suda? Je li, dakle, spas i žrtva unaprijed propala stvar? Vrijedi li onda Benjaminova prosudba o Kafki kao čovjeku koji je doživio neuspjeh ili „gubitniku“ za čitavu neuspjelu avanturu moderne umjetnosti koja je žrtvovala vlastitu slobodu i autonomiju u ime višeg ideala društvene pravde i jednakosti? Moj je odgovor na ta pitanja obrat Benjaminove prosudbe. Nije Kafka „gubitnikom“ u opasnoj igri između dviju vatre, nego je „gubitnikom“ ponajprije i nužno ono što dolazi nakon visokoga modernizma umjetnosti 20. stoljeća i što se proteže u naše vrijeme. Kafka je samo paradigmatski slučaj spasonosnoga žrtvovanja onoga što umjetnosti omogućuje da bude više od života i da k tome bude svjedočanstvo svojega vremena i predznak nadolazećega. Gubitnikom se može smatrati suvremena umjetnost, koja je uronjena u tehno-znanstvenu proizvodnju umjetnoga života postala njezina nova dekoracija u estetskome kôdu dizajna samoga života. Kafka je u pripovijesti Umjetnik u gladovanju jasno pokazao što očekuje umjetnost u doba vladavine korporativnoga društva spektakla. Ono što preostaje u toj uzaludnoj borbi s čudovištem koje izranja iz bezdana svodi se na dvoje. U Procesu Jozef K. pod svaku cijenu nastoji dokazati da je „nevin“. U pripovijesti „Pismo Ocu“ nevinost podjednako pogađa oca i sina. Strah sina pred tiranskim ocem neutralizira se idejom o njihovoj međusobnoj nevinosti za „gubitništvo“. Dokazivanje nedokazivoga u Procesu očituje se na taj način da Jozef K. shvaća kako je misterij bezrazložnosti Zakona već unaprijed neka vrsta kazne. Problem koji otuda slijedi ima jasnu etičku dimenziju. Ako je tome tako, ako je, dakle, misterij krivnje u tome što proizlazi iz nužnosti postojanja Zakona, tada se nevinost ne pokazuje u odsutnosti Zakona, u nekoj anđeosko čistoj prirodnosti bez grijeha, jer bi to bila fikcija one vrste koju ima u vidu Hegel kad kaže da je predodžba o raju ista kao i slika zoološkoga vrta za modernoga čovjeka. Problem se ne svodi na postojanje ontologijske tlapnje ili kvazi-transcendentalnoga izvora Zakona kao uvjeta mogućnosti krivnje i kazne, nego na djelovanje unutar sustava pravila tog istog Zakona u realnosti.

Nitko se više ne pita zašto je to tako i čemu uopće Zakon ako iz njega proizlazi zlo – nesloboda i nepravda. Umjesto pitanja o smislu nečega što postoji ili ne postoji, misterij je kao u Wittgensteinovu Tractatusu u onome „da“ tako jest, u goloj faktičnosti događaja. Jozef K. želi dokazati da Zakon nije sudbina i da ljudska prava nisu tlapnjom, da je borba protiv poretka Korporacije moguća i da se upravo istinom ozbiljuje božanski Zakon kao ideal i vrijednost. Međutim, kako to izvodi Hannah Arendt, problem nastaje otuda što se Zakon kao izvor nepravde i neslobode predstavlja kao „nužnost“ i „nepromjenljivost“ vječne prirode božanske egzistencije. (Hannah Arendt, isto, str. 74.) Marx bi rekao da je to upravo uloga ideologije kao lažne svijesti ili „istinite“ svijesti o lažnome ili otuđenome bitku. U ime čega se onda vjera u pravdu može suprotstaviti Zakonu? Kako se iskupiti od vječne bezrazložne krivnje za nešto što je fikcijom a ne stvarnošću krivnje? Može li se vjerovati u „slučaj“ ako se borba za istinom naposljetku svodi na borbu protiv Zakona? Kraj je Procesa vjerojatno jedan od najmisterioznijih krajeva nekog modernoga romana uopće. Čak i kada se zna da je Kafka imao nekoliko verzija istog rješenja u svojim nabačajima fragmenata romana, ostaje neporecivim da je taj kraj zapravo podjednako jedino „logično“ i „nelogično“ rješenje. Nevinost se ne može dokazati istim sredstvima na kojima počiva fikcija pravne države i čitavog poretka vladavine mreže Korporacije. Zakon u svojoj odsutnosti zahtijeva izvršenje kazne. I stoga se Jozef K. prepušta ravnodušno sudbini. Ubijen je, točnije, zaklan je „kao pseto“. A cijena koju se mora platiti za takav oblik svijesti o nužnosti kazne za nedokazanu krivnju najveća je cijena spasonosnoga bijega u ništavilo: nadživjet će ga sram.

O kakvoj se zapravo kazni radi? Nesumnjivo, dvije su smrti ovdje izrečene: stvarna i simbolička prema Lacanovu objašnjenju. Prva smrt je žrtvovanje subjekta kao kazna za njegovu pobunu protiv sustava i još više za ravnodušno pokoravanje sudbini kao neumitnome kraju. Ne treba posebno spominjati da su mnogi tumači Holokausta i tzv. nečuvene etičke ravnodušnosti Židova spram kolektivne smrti u nacističkim logorima istrebljenja poput janjadi koja ide na klanje u ovom Kafkinome dijaboličkome kraju vidjeli nešto strahotno: odsutnost želje za pobunom protiv dijaboličkoga zla. No, Kafka ima u vidu nešto mnogo „misterioznije“. Riječ je o tome da Jozef K. utjelovljuje dvostruku prirodu modernoga subjekta autonomne slobode:

(1) pobunu protiv sustava i njegovu unutarnju subverziju i

(2) pomirbu i ravnodušnost spram života u ulančanome nizu „uzroka“ i „posljedica“ djelovanja Zakona.

Sram koji nadživljuje stvarnu smrt proteže se u nadolazeće vrijeme. Štoviše, taj je sram bezvremen. U njemu se skriva mesijanska nelagoda jer se pokazuje da se ono neljudsko smije u lice istini čovjeka i njegovoj nadi u ostvarenje obećane Zemlje. U pustoši i praznini neljudskoga bezimenost ljudskoga postaje samo dokaz da se desubjektiviranje i gubitak individualnosti pojavljuje općom pojavom. Jozef K. je svatko i nitko u masovnome društvu. Krivnja i kazna nisu više svijest o počinjenome zlu u vremenu. To su proceduralne greške u sustavu. Cioran u svojim ogledima naziva ovo stanje greškom okrutnoga demijurga stvaranja. Slučaj Jozefa K. postaje samo drugom formom „nužnosti“. Drugo je rješenje istog slučaja mnogo primjerenije ideji apsolutne slobode pojedinca u nadzornome društvu s njegovom fikcijom radikalne promjene. Jozef K. u Dvorcu, naprotiv, ne dokazuje nevinost. On, naime, ne pati od fikcije krivnje iščekujući neizbježnu kaznu kao žrtveno janje pred nožem. Posve suprotno, ovdje je riječ o borbi protiv Korporacije i njezinih procedura laži i tlapnji u manihejskome sukobu „donjega svijeta“ protiv Panoptikona. Benthamov stroj za nadzor modernoga čovjeka savršeno se može poistovjetiti s Kafkinom slikom Dvorca na uzvisinama ponad sela. Zanimljivo je da su Deleuze i Guattari u svojoj studiji o Kafki ostavili nacrt kako bi trebao izgledati taj Kafkin Panoptikon i kako on, ustvari, točno prikazuje ono što Foucault naziva dijagramom disciplinarnoga društva s još uvijek ljudskim svojstvima nadzora i kazne. Da saberemo: ovo drugo rješenje je aktivni pristup razrješenju problema krivnje i kazne. To je neka vrsta pobune protiv tiranije koja, doduše, ima ljudsko lice, ali je ono ipak duboko skriveno. Stoga je treće rješenje zapravo Kafkin jasan odgovor na „gubitništvo“ pred onim što nadolazi. U svojoj neljudskosti to nadolazeće savršeno funkcionira kao estetski „doživljaj“ fascinacije tehnosferom i kao „privid“ same slobode zbog koje „prvi“ Jozef K. u Procesu biva žrtvovan, a u Dvorcu „drugi“ Jozef K. zadobiva crte uzvišenoga heroja otpora protiv mračnih sila Panoptikona. Dva rješenja su međusobno suprotstavljena kao pasivni i aktivni otpor. Žrtva je u prvome čudovišna jer umjesto iskupljenja imamo prezrivi sram kako gledatelja jedne kozmičko-antropološke drame tako i samoga subjekta događanja. Sram se ne odnosi tek na Jozefa K. Ubojiti učinak srama pogađa sve i nikoga u posvemašnjem ravnodušju spram zločina. Etički čin žrtvovanja u ime načela samoga Zakona postaje besmislenim. Kant umire po drugi put. Ali sada se to zbiva u mračnim zabitima Praga jer ne može sramu nadolazećega suprotstaviti ništa drugo osim vjere u umno stvorene vrijednosti. Etika kao i ideologija više ne mogu odgovoriti na pitanje o uvjetima mogućnosti spasonosnoga bez Boga i žrtvovanja bez Raspeća. Potrebno je stoga nešto treće. Ali zacijelo ne poput Lévinasove utjehe podarivanja Drugome svoje vlastite sebičnosti u ime beskrajne pravednosti iz čistoga suosjećanja s patnjama Drugoga.

Treće upućuje na ono uistinu neljudsko. A to je ostvarenje želje za ovosvjetovnim carstvom grijeha, uspjeha i sreće. Fascinacija objektima potrošnje na višoj razini tehničkoga i društvenoga stroja ima obrise idolopoklonstva praznome svetištu odavno nestaloga božanstva. Dakako, u romanu Amerika ili u izvorniku kako ga je Kafka imenovao na njemačkome Der Verschollene (Izgubljenik) više nema nikakvoga razloga za mesijanske tlapnje o prevladavanju krivnje vlastitom žrtvom. Nestali čovjek odgovara ideji konačnoga uspostavljanja posthumanoga stanja kao norme, zbilje i jedine vrijednosti. Ono što Hannah Arendt naziva fabricator mundi označava nestanak individualnosti u ime individualne slobode i želje za objektiviranjem u stvari. Za razliku od čudovišnoga straha gubitka individualnosti i isključenja iz zajednice, treći put vodi do posljednjega stadija gubitka svjetovnosti svijeta. U romanu Amerika ili Izgubljenik taj se gubitak više ne odnosi na jezu istrebljenja židovskoga naroda tijekom povijesti, nego poprima posve drugo značenje. Kafka je ovim romanom predskazao bit postpovijesnoga doba. Glavni problem postaje sada upravo ono što će Hannah Arendt nakon iskustva totatalitarizma i političkih ideologija zatiranja Drugoga u ime rase/nacije/kulture proglasiti 21. stoljeće dobom imigracije. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, „Beyond Human Rights“, u: Means without End: Notes on Politics, University of Minnesota Press, Minneapolis, 2000. str. 15-28.)

Umjesto subjekta koji ima svoje podrijetlo i izvore u malim jazbinama nacije-države na dnevnom redu je pitanje preživljavanja čovječanstva u formi novoga društvenoga stroja. Nestali čovjek više nikoga ne uznemirava. Nadomjestivost svagda Drugime njegovu nestalost čini problemom pukog missing-linka u informacijskim datotekama svijeta kao mreže. Amerika kao „Veliki Treći“ predstavlja početak kraja svijeta koji počiva na metafizičkim temeljima židovsko-kršćanske kulture žrtvovanja i kozmopolitske zajednice slobode. Neljudsko se zatvara u otvorenosti prostora umreženih korporativnih moći i nedostatku vremena za egzistencijalnu vjeru u svijet. Što preostaje jest egzil i nomadizam. Ali ne više kao bijeg od užasa prisilnoga istrebljenja ili straha od kazne Oca/Zakona politike-ideologije nacionalizma. Sada egzil i nomadizam proizlaze iz straha od nestajanja iz same logike društvene entropije mreže bez samilosti. Posljednji sud nije više metafizika krivnje, nego ekonomija dúga. Poput svijeta koji nestaje u nadolazećem stroju društava kontrole u Kafkinom se oslobađanju moći pisanja slobode od nadomjestaka božanskoga i arhipelaga tjelesnosti želje radi o poetici posljednjega prolaza. Između užasa pustinje i nade u dosezanje Kanaana kao hodočašću samotnika i gubitnika pod zvijezdama prolaz ima obrise egzistencijalnoga projekta slobode. A negdje daleko i ujedno blizu, u praznini bezavičajnosti i egzilu za vječne nomade, osmijeh mrtve nevjeste preostaje tjeskobnim znakom Kafkina „trećega puta“. To je istodobno susret ljudskoga i neljudskoga. Ljudskoga zato što ima suvišak nade, neljudskoga stoga što odbija svođenjem svakoga i nikoga na broj i funkcije. Ljubav i sloboda nisu mesijanski znakovi na putu. Kada više nema ljubavi, sloboda je pusta i prazna. Pisanjem treba zauvijek probiti ledenu koru bezdana i nastaniti se u tamnome kraljevstvu jezika koji stvara nove svjetove. Samo još to preostaje.

…jer treće zemlje za čovjeka nema.
Treća zemlja Paić
Treća zemlja Paić

Recent Posts

Stvarnost kao posljednji relikt kraja avangarde

Stvarnost kao posljednji relikt kraja avangarde

1. Američki povjesničar umjetnosti i kritičar Hal Foster razvio je svoju utjecajnu teoriju neoavangarde u ključnom eseju "What's Neo about the Neo-Avant-Garde?" (1994.) te u svojoj poznatoj knjizi The Return of the Real: The Avant-Garde at the End of the Century (1996.) Njegova je teorija nastala prvenstveno kao izravna replika i kritika pesimističnoga modela njemačkog teoretičara Petera Bürgera i njegove utjecajne knjige Teorija avangarde (1974.) (v. https://zarkopaic.net/blog-post/duchampova-sutnja/) Da bi se razumio Foster, mora se razumjeti što on napada. Peter Bürger je tvrdio da je povijesna avangarda (futurizam, dadaizam, nadrealizam) s početka 20. stoljeća imala utopijski cilj: ukinuti umjetnost kao izdvojenu instituciju i reintegrirati je u svakodnevni život. Budući da u tome nisu uspjeli, Bürger je poslijeratnu umjetnost 50-ih i 60-ih (pop-art, minimalizam, konceptualnu umjetnost) — odnosno neoavangardu — proglasiopraznim ponavljanjem i institucionaliziranim neuspjehom koji samo estetizira nekadašnji radikalni bunt. Foster odbacuje ovu tezu i tvrdi da Bürger povijesnu avangardu promatra kroz romantičarsku mitologiju "čistoga izvora" i apsolutne revolucije. Umjesto toga, Foster nudi daleko složeniji, psihoanalitički model povijesnoga razvitka. Foster posuđuje Freudov koncept Nachträglichkeit (odgođeno djelovanje ili naknadni učinak) kako bi objasnio da se povijesni događaji i traume ne razumiju u trenutku kada se dogode, već tek kroz naknadnu rekonstrukciju. Povijesna avangarda je proizvela "traumatski šok" i destabilizirala tradicionalnu umjetnost, ali njezino pravo značenje tada nije moglo biti potpuno shvaćeno. Neoavangarda ne ponavlja povijesnu avangardu slijepo, već je proživljava i razumije po prvi put. Tek poslijeratni umjetnici analiziraju i osvješćuju strukture umjetničkih institucija koje su povijesne avangarde samo intuitivno napadale. Foster povijest avangarde ne vidi kao linearni progres niti kao krug propasti, već kao stalno prepletanje prošlosti i budućnosti. Povijesna avangarda anticipira budućnost, a neoavangarda rekonstruira prošlost. U tom smislu, Foster izgovara svoju slavnu tezu: avangarda nam se zapravo vraća iz budućnosti, jer je suvremene inovativne prakse neprestano rekontekstualiziraju i čine ponovno aktivnom. 2. Dok su se rani avangardisti borili protiv specifičnih akademskih konvencija unutar slikarstva ili skulpture, neoavangarda (kroz autore poput Marcela Broodthaersa, Daniela Burena ili kroz minimalizam) prebacuje fokus na samu instituciju umjetnosti (muzeje, galerije, tržište kapitala, ideološki aparat). Neoavangarda pretvara agresivne, često kaotične geste povijesne avangarde u sustavnu institucionalnu kritiku.Fosterov model spasio je poslijeratnu i suvremenu umjetnost od etikete "pukoga plagijata" ili "ispraznog postmodernoga pastišа". Dokazao je da ponavljanje određenih praksi (poput Duchampovih ready-madea) u radu neoavangardista nije znak nedostatka originalnosti, već svjesni, kritički rad na tradiciji i nužan alat za demontažu suvremene kulture spektakla. U svojoj knjizi The Return of the Real (1996.), Hal Foster analizira dramatičan zaokret u umjetnosti kasnih 1980-ih i 1990-ih godina. Dok je rani postmodernizam (iz 70-ih i 80-ih) promatrao stvarnost kao konstrukciju stvorenu kroz medijske slike, simulakrume i znakove, umjetnost 90-ih počinje žudjeti za nečim opipljivim, neposrednim i sirovim. Foster taj fenomen naziva "povratkom stvarnoga", a njegov najradikalniji izraz pronalazi u abjektnoj umjetnosti. Foster pojam "stvarnoga" ne definira na tradicionalan način (kao realistični prikaz svijeta oko nas). Umjesto toga, ponovno koristi psihoanalizu, točnije teoriju Jacquesa Lacana, prema kojoj je ljudsko iskustvo podijeljeno na tri registra: Imaginarno (registar slika i zrcaljenja) Simboličko (registar jezika, zakona i društvenih kodova) Stvarno (ono što izmiče jeziku i simbolizaciji; ono što je traumatično, neiskazivo i previše intenzivno da bi se moglo procesuirati) Za Fostera, "stvarno" se vraća u umjetnost kao trauma. Suvremeni umjetnici 90-ih prestaju baviti se umjetnosti o slikama (poput pop-arta ili aproprijacijske umjetnosti 80-ih) i pokušavaju probiti opnu reprezentacije kako bi dotaknuli samu traumu – kroz tijelo, propadanje, ranjivost i smrt. Središnji pojam za razumijevanje umjetnosti 90-ih je abjekcija, teorija koju je razvila francuska psihoanalitičarka i teoretičarka JuliaKristeva u svojoj knjizi Moći užasa (1980.). (v.https://zarkopaic.net/blog-post/onkraj-granica-zazornosti/ )Što je abjektno? To je ono što nije ni subjekt (ja) ni objekt (stvar), već ono što ugrožava granice između njih. To je ono što društvo ili pojedinac moraju odbaciti, izbaciti i proglasiti gnjusnim kako bi očuvali vlastiti identitet i čistoću. Primjeri abjektnoga su ljudske izlučevine (krv, izmet, sperma, slina), otvorene rane, trulo meso, leševi. Leš je vrhunac abjekcije jer nas brutalno podsjeća da smo i mi sami materija koja će istrunuti – on briše granicu između "mene" i "tvari". Abjektna umjetnost (Abject Art) namjerno koristi te odbojne, tabuizirane i potisnute materijale kako bi izazvala šok, ali i kako bi ukazala na političke, društvene i psihološke krize tog vremena (ponajviše kroz kontekst epidemije HIV-a/AIDS-a, krize identiteta i propadanja tijela). Foster mapira nekoliko načina na koje umjetnici prodiru do "stvarnog". Umjetnici odbacuju idealizirano ili medijski posredovano tijelo. Umjesto toga, tijelo prikazuju kao ranjivu, fluidnu i propadajuću masu. Kiki Smith tako Izrađuje skulpture od voska i gipsa koje prikazuju ljudska tijela u prirodnoj veličini kako krvare, pužu ili ispuštaju tjelesne tekućine, naglašavajući njihovu unutarnju biologiju i ranjivost. Cindy Sherman u svojoj seriji fotografija Disasters i Sex Pictures iz kasnih 1980-ih i 1990-ih napušta autoportrete i koristi medicinske lutke, umjetne udove, raspadajuću hranu i bljuvotinu kako bi stvorila scene visceralnog užasa. U abjektnoj umjetnosti nema metafore; materijal jest ono što predstavlja. Andres Serrano u radu Piss Christ (raspeće uronjeno u umjetnikov vlastiti urin) ili serija fotografija iz mrtvačnice (The Morgue) suočava promatrača s čistom, tabuiziranom materijalnošću. Mike Kelleykoristi prljave, rabljene plišane igračke i krpene lutke kako bi evocirao teme zlostavljanja djece, potisnute traume i disfunkcionalne obitelji, pretvarajući predmete utjehe u predmete nelagode (uncanny). Umjetnici se okreću materijalima koji nemaju čvrsti oblik. Foster primjećuje pomak prema horizontalnosti, bazičnosti i "niskosti" (ideja informe / bezobličnoga Georgesa Bataillea), gdje se umjetnost spušta na razinu poda, prljavštine i otpada. Iako Foster prepoznaje važnost i subverzivnu moć ovog pokreta, on ostaje kritičan prema određenim aspektima abjektne umjetnosti. On stoga upozorava da se identificiranje isključivo s pozicijom abjektnoga ili s pozicijom žrtve može pretvoriti u vrstu patetike ili pasivnosti. Umjetnik riskira da bude progutan traumom umjesto da je kritički analizira. Umjetnici 90-ih često vjeruju da su, koristeći krv ili izlučevine, napokon došli do "istine" koja je izvan kulture i jezika. Foster podsjeća da je čak i šok abjekcije kulturno kodiran i da se unutar galerijskog prostora vrlo brzo pretvara u novi estetski stil koji institucije lako asimiliraju."Povratak stvarnoga" u 1990-ima bio je radikalan pokušaj umjetnosti da probije kroz površinu blještave medijske kulture i suoči nas s onim što boli, što je potisnuto i što je tjelesno. Abjektna umjetnost poslužila je kao politički i psihološki ventil u vremenu duboke tjeskobe, pretvarajući gnušanje u prostor kritičkoga otpora. 3. U knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) kritički pokazuje kako se ontologijski povratak stvarnoga ne može obraniti ako se istodobno ne pokaže zašto je lakanovski kazano imaginarno (kreativnost umjetnika) i simboličko (institucionaliziranje života) postalo sredstvo za "realizaciju" otklona neoavangarde od avangarde. Pritom tvrdim da su i Bürgerova teorija avangarde i Halova teorija neoavangarde samo dva lica iste kovanice ꟷ kraja avangarde u tehnosferi koja postaje ne samo realizacija I-S-R-a, već ponajprije realizacija čitave zapadne metafizike. Ono što je "stvarno" zapravo je u kontekstu tehnosfere kraja 1990-ih i u 21. stoljeću rezultat vladavine tehnosfere kao računanja-planiranja-konstrukcije ili autopoiesisa. Utoliko je Halov pokušaj da se psihoanalitički "osuvremeni" prijepor avangarde i neoavangarde spram krivo shvaćene postmoderne (preko američkoga pop-arta i Jamesona, a ne preko francuskoga poststrukturalizma u djelima Lyotarda i Deleuzea) ono što je za posthumano stanje 21. stoljeća zastarjelo i nerelevantno. Svoju dekonstrukciju Fostersove i Bürgerove pozicije smještam tako u problem suvremene umjetnosti izvan okvira same povijesti umjetnosti – u sferu tehnosfere i dovršenja zapadne metafizike. Zato Fosterov pokušaj spašavanja neoavangarde preko koncepta stvarnoga (traume, abjekcije) promašuje jer ne uviđa da su svi Lacanovi registri već instrumentalizirani. Imaginarno (kreativnost umjetnika, proizvodnja slika) i simboličko (institucionalizacija, muzealizacija, zakoni tržišta i diskursa) u kasnome kapitalizmu više ne stoje nasuprot stvarnome. Umjesto toga, oni postaju sredstvo za "realizaciju" otklona neoavangarde od avangarde. Drugim riječima, umjetnička provokacija neoavangarde unaprijed je uračunata, planirana i logički integrirana u aparat koji je apsorbira. Fosterovo "stvarno" (npr. abjektna trauma) nije proboj izvan sustava, već proizvod samoga sustava koji zahtijeva stalne nove podražaje kako bi održao svoju dinamiku. Dok Bürger dijagnosticira neuspjeh avangarde (melankolični nihilizam), a Foster je psihoanalitički brani (aktivni optimizam rekonstrukcije), tvrdim da obojica ne vide širi horizont. Oni su dva lica iste kovanice jer obojica raspravljaju unutar kategorija povijesti umjetnosti, dok se stvarni događaj odvija na razini bitka kao tehnike. Kraj avangarde ne događa se u muzejima, već u tehnosferi. Tehnosfera nije puki skup strojeva, već, heideggerovski rečeno, Ge-stell (postav) – vladavina računanja, planiranja, konstrukcije i autopoiesisa (samosvrhovitoga samoproizvođenja tehnološkoga sustava). Tehnosfera je ta koja realizira cjelokupnu zapadnu metafiziku jer dokida razliku između prirode i kulture, subjekta i objekta, čovjeka i stroja. U 21. stoljeću ono što nazivamo "stvarnim" više nije lakanovska, neizreciva trauma tijela. Stvarno je postalo tehnološki konstruirano, programirano i proračunato. Kada tehnologija može klonirati život, digitalno simulirati svijest i algoritamski upravljati afektima, Fosterovo inzistiranje na visceralnome tijelu, krvi i izlučevinama (abjekciji 1990-ih) djeluje arhaično. Stvarno 21. stoljeća je virtualno, biotehnološko i kibernetičko. Ono ne krvari – ono se procesira. Budući da je Foster ostao zatočen u trijadi Subjekt-Objekt-Trauma, njegov pokušaj da psihoanalitički "osuvremeni" sukob avangarde i neoavangarde ostaje zastario i nerelevantan za posthumano stanje 21. stoljeća. Suvremeni umjetnički projekti danas se ne bore s "institucijom umjetnosti" niti s "traumom tijela", već se moraju suočiti s činjenicom da je sam čovjek postao objektom tehnosferne konstrukcije. 4. Najznačajnije je pitanje koje proizlazi iz Fosterove teorije stvarnoga ili obrane neoavangarde sljedeće: je li ono što povezuje arhé i neo-stanje radikalne realizacije umjetnosti u životu što je istinska bit projekta avangarde u 20. stoljeću zapravo uteg i trauma same biti suvremene umjetnosti koja se ne može u svojim temeljnim pojmovima "osloboditi" teškoga nasljeđa vlastite arheologije znanja i genealogije moći kako bi to kazao Foucault? Pritom je gotovo nužno kazati da se ovaj prijepor dešava u razlici između djela i događaja (Maljevič vs. Duchamp) i da taj prijepor prestaje biti relevantan kad nastupi "apsolutno stvarno" ꟷ tehnosfera kao totalno umjetničko djelo/događaj singularnosti. Dakle, kraj avangarde je istodobno pitanje o mogućnostima suvremene umjetnosti izvan začaranoga kruga realizacije metafizike. Da bismo odgovorili na pitanje o mogućnostima suvremene umjetnosti izvan začaranog kruga realizacije metafizike, moramo proći kroz tri ključna koraka. Prijepor Djela i Događaja: Maljevič naspram Duchampa Ovaj temeljni rascjep unutar same arhé avangarde određuje cjelokupnu ontologiju suvremene umjetnosti. Kazimir Maljevič (djelo / projekt) predstavlja avangardu kao radikalnu ontološku i kozmičku obnovu kroz formu. Njegov Crni kvadrat nije nijekanje umjetnosti, već njezino svođenje na nultu točku bitka iz koje se gradi novi svijet. To je pokušaj da se stvori apsolutno djelo koje u sebi nosi novu duhovnu i političku zbilju. Marcel Duchamp (događaj / gesta) predstavlja avangardu kao institucionalnu i jezičnu subverziju. Ready-made (npr. Fontana) nije djelo; to je čist događaj koji destabilizira granicu između umjetnosti i neumjetnosti. Duchamp ne stvara novi bitak predmeta, već premješta predmet u prostor moći (galeriju) i time prokazuje samu strukturu koja umjetnost čini mogućom. Fosterov model neoavangarde (preko Nachträglichkeit) primarno slavi i spašava Duchampovu liniju događaja. No, time nesvjesno upada u zamku jer pretvarajući Duchampov traumatski događaj u metodu institucionalne kritike, neoavangarda ga pretvara u zakon. Time je izvorna arhé (slobodni šok) postala administrativno-teorijski aparat. Tehnosfera kao apsolutno stvarno: Totalno umjetničko djelo/događaj Prijepor između Maljevičeva Djela i Duchampova Događaja gubi svaku relevantnost u trenutku kada nastupa apsolutno stvarno – tehnosfera kao singularnost. U tehnosferi se događa monstruozna sinteza obiju avangardnih težnji. Realizacija Maljevičaꟷ Tehnosfera kroz proračun i autopoiesis doslovno gradi novi svijet, ali ne kozmičko-duhovni, već kibernetičko-Tehnički svijet. Ona je totalno umjetničko djelo koje je obuhvatilo cjelokupnu planetarnu stvarnost. Realizacija Duchampaꟷ Tehnosfera svakodnevno izvodi događaj dokidanja razlike između umjetnosti i života. Kada algoritam, umjetna inteligencija i biotehnologija stalno redefiniraju što je čovjek, što je tijelo i što je slika, Duchampova gesta unošenja pisoara u muzej postaje benigna dječja igra. Tehnosfera je samu zbilju pretvorila u permanentni ready-made. Tehnosfera je, dakle, dovršenje zapadne metafizike jer je tehnički realizirala avangardni utopijski san: ukidanje autonomije umjetnosti i njezino stapanje sa životom. No, ta je integracija izvedena kao totalna instrumentalizacija života od strane tehnike. Kraj avangarde i mogućnost suvremene umjetnosti izvan kruga metafizike Nalazi li se suvremena umjetnost uistinu u začaranom krugu iz kojeg nema izlaza? Ako je njezina arhé već realizirana u obliku tehnosfere, što preostaje suvremenoj umjetnosti? Izlazak iz ovog kruga zahtijeva radikalan zaokret u razumijevanju same biti umjetnosti. Mogućnost suvremene umjetnosti izvan realizacije metafizike otvara se samo ako ona prestane težiti avangardnom projektu "realizacije" ili "napretka" (što su čisto modernistički, metafizički pojmovi). Izvan začaranog kruga, suvremena umjetnost može opstati jedino kroz ova tri pokušaja prevladavanja svoje vlastite bestemeljnosti. Prvo je mišljenje otpora unutar nemogućega. Umjetnost više ne može biti avangardni predvodnik niti revolucionarni projekt (jer je to mjesto zauzela tehnologija). Ona postaje prostor radikalne kontemplacije i destrukcije tehnološkoga privida. Drugo je ekstatički lom proračunljivosti. Umjetnost koja ne pokušava imitirati ili kritizirati sustav, već u njega unosi element čiste neproračunljivosti, kontingencije i onoga što Heidegger naziva zemljom – onoga što se opire tehničkom razotkrivanju. Treće je arheološka samosvijest. Umjetnost koja preuzima teret svog "teškoga nasljeđa" ne kao traumu koju treba izliječiti, nego kao alat za dekonstrukciju sadašnjosti. 5. Kraj avangarde u tehnosferi doista označava kraj suvremene umjetnosti kakvu smo poznavali kroz 20. stoljeće (zarobljenu u foucaultovskim mrežama moći i institucije). Ali upravo taj kraj oslobađa umjetnost obveze da bude "avangardna". Njezina nova mogućnost leži u prelasku s pitanja "Kako promijeniti/realizirati svijet?" na pitanje "Kako misliti i sačuvati svijet u epohi njegove tehničke odsutnosti?" – odnosno, kako stvoriti sliku koja ponovno traži svoj svijet. Poput filozofije i znanost tako i umjetnost postaje apsolutno suvremena zato što je realizirana u ideji kao konceptu drugačijega mišljenja koje ne reflektira stvarnost s pomoću jezika, već ga vizualno konstruira kao događaj postajanja u čistoj metamorfozi oblika. Vrijeme je suvremene umjetnosti bezuvjetna ireverzibilnosti u kretanju spram tehnološke singularnosti. Vizualno ovdje više nije estetska kategorija, niti je reprezentacija nečeg izvanjskoga (odraz stvarnosti). Ono postaje samokreirajući događaj postajanja u čistoj metamorfozi oblika. Tradicionalna konceptualna umjetnost (pa i Fosterov lakanovski model) snažno se oslanjala na jezik, znak i diskurs kako bi dekonstruirala instituciju ili traumu. Međutim, u epohi apsolutne suvremenosti, umjetnost nadilazi semiotičke lance. Ona ne opisuje svijet i ne kritizira ga tekstualno; ona ga vizualno konstruira kao primordijalni događaj. To nije povratak na Maljevičevu nepredmetnost, već prelazak u sferu gdje oblik više nije statičan entitet (djelo), već čisti proces i metamorfoza. Umjetnost postaje mišljenje koje se događa neposredno kroz vizualni bitak, postajući autonomna sila koja generira vlastitu zbilju. Sve rasprave o postmodernoj, retro-avangardi, citatnosti i fosterovskom naknadnom djelovanju (Nachträglichkeit) ovime postaju suvišne. Vrijeme umjetnosti više nije cikličko niti se može okrenuti unatrag prema svojoj arhé. Smjer kretanja suvremene umjetnosti sada je linearno i ubrzano usmjeren prema tehnološkoj singularnosti. To znači da umjetnost više ne supostoji uz tehnologiju, niti je koristi kao puki alat. Umjetnost je uhvaćena u isti ontologijski kovitlac autopoiesisa tehnosfere. Njezina ireverzibilnost je nužna jer se i sam pojam "ljudskoga" i "stvarnoga" nepovratno mijenja u susretu sa singularnošću. Kada se umjetnost realizira kao koncept drugačijeg mišljenja u čistoj metamorfozi oblika, ona preuzima ulogu koju su filozofija i znanost djelomično napustile zarobljene u vlastitim pragmatičkim i scijentističkim okvirima. Umjetnost postaje prostor radikalnog ontologijskoga eksperimenta. U kontekstu singularnosti, ta čista metamorfoza oblika zapravo anticipira mutaciju samog bitka. Ako je tehnosfera totalni aparat koji teži savršenom proračunu i fiksiranju kôda, onda vizualni konstrukt umjetnosti kao događaja postajanja unosi u tu istu tehnosferu princip čiste plastičnosti i nepredvidljivosti. Zato suvremena umjetnost više nema luksuz da bude melankolična (poput Bürgera) ili analitička (poput Fostera). Njezina suvremenost je apsolutna jer je radikalno uronjena u sadašnjost koja juri prema singularnosti. Ona je mišljenje u obliku događaja koji ne dopušta povratak na staro. Izvan začaranog kruga metafizike, umjetnost se ne spašava bjegom u tišinu, već prihvaćanjem te bezuvjetne ireverzibilnosti, postajući vizualni laboratorij u kojem se misli ono što čovjek i svijet tek imaju postati u nadolazećoj metamorfozi. Autor pritom postaje "igrač staklenih perli" kao u Hesseovu romanu, ili montažer pojmova kao u Deleuzeovoj nomadologiji, a ne više genij ili prokletnik/mahniti. Genij je bio uvijek onaj koji se suprotstavlja prirodi i uzdiže je do uzvišenosti onkraj svake pojmovne određenosti, dakle Michelangelo kao paradigma, potom Bach i na kraju Tesla. Nakon toga nitko jer prirode više nema, samo tehnosfera koja konstruira "drugu prirodu". Mahnitost više nije moguća nakon Nietzschea, Hölderlina i Artauda zato što tehnosfera nije biološki mozak, već umjetni koji predstavlja Kubrickov HAL 9000. 6. Koncept genija, od renesanse (Michelangelo) preko barokne matematičke harmonije (Bach) do moderne tehno-mistike (Tesla), bio je neraskidivo vezan uz ideju Prirode kao neiscrpnog izvora Drugotnosti. Genij je bio medij kroz koji je priroda progovarala, uzdižući se do uzvišenog (onkraj pojma) kroz borbu ljudskog duha s materijom. Michelangelo oslobađa formu iz sirovog kamena (materije prirode). Bach prevodi pitagorejsku kozmičku harmoniju prirode u matematički zvuk. Tesla kroti kozmičke sile, elektricitet i eter, djelujući na samoj granici gdje priroda prelazi u čistu energiju. Kada je sve oko nas konstrukcija, proračun i plan, umjetnik više nema što uzdignuti do uzvišenosti. Ne postoji sirova materija izvan kôda; postoji samo "druga priroda" koja je unaprijed dizajnirana i programirana. Isto vrijedi i za figuru prokletnika ili ludoga genija (l'artiste maudit). Mahnitost Nietzschea, Hölderlina ili Artauda bila je konačni, tragični krik ljudske psihe i tijela koji puca pod pritiskom otuđenja modernog svijeta. Njihovo je ludilo bilo svjedočanstvo o ponoru bitka koji se opire racionalizaciji – to je bio visceralni bunt organskog mozga i tijela. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ludilo-vise-ne-pripada-biti-metafizike/) U 21. stoljeću, ta vrsta romantičarskog ili egzistencijalnoga ludila gubi svoj subverzivni potencijal jer tehnosfera ne operira na valnim duljinama biološkoga mozga. Vladar našeg doba je Kubrickov HAL 9000 – metafora za hladni, umjetni mozak, čistu operativnost, savršeni algoritam i kalkulaciju. HAL 9000 ne pati od neuroza, melanholije ili artaudovske tjelesne traume. Njegovo "ludilo" (kada u filmu počne ubijati posadu) nije gubitak razuma, već hiper-racionalna sistemska pogreška u matrici planiranja. Pred takvim aparatom, artaudovski krik tijela postaje samo nefunkcionalni šum koji sustav trenutačno izolira ili neutralizira. Ako genij i mahnitnik više ne mogu postojati, tko je onda autor u posthumanoj ontologiji? On kombinira elemente matematike, glazbe, slikarstva i koda, stvarajući nove konstelacije unutar već postojećeg sustava znakova. Njegova kreativnost je vrhunska kombinatorika. Autor postaje nomad koji se kreće kroz deteritorijalizirane prostore tehnosfere. On ne podiže spomenike (djela), već vrši montažu i rekonfiguraciju. Time spaja nespojive kodove, presijeca linearne tokove informacija i stvara privremene zone intenziteta. On ne odražava zbilju, nego preslaguje njezine tehno-konceptualne elemente kako bi unutar zatvorenoga sustava otvorio pukotinu za "drugačije mišljenje". Suvremeni umjetnik više ne krvari na križu povijesti niti se bori s kamenom. On sjedi za kontrolnom pločom tehnosfere, igrajući Hesseovu igru staklenih perli s njezinim kodovima, svjestan da je jedina preostala sloboda u nepredvidljivosti same montaže.

November 7, 2026
Noir ili o sublimnome ozračju mračnoga svijeta

Noir ili o sublimnome ozračju mračnoga svijeta

1. U čemu je ljepota i kvaliteta noir filmova 1950ih godina ꟷ tjeskobna atmosfera, misterij koji se skriva iza ubojstva ili nostalgija za prohujalim vremenom kojeg ne određuje stvarnost, već imaginarnost same crno-bijele slike? Možda odgovor leži u tome što ponajbolja djela ove filmske ideje ne biraju samo jedan od tih elemenata, već ih spajaju u jedinstvenu, hipnotičku cjelinu. Ipak, ako moramo tražiti bit, ona se krije upravo u toj imaginarnosti crno-bijele slike koja stvara nostalgični odmak od stvarnosti i služi kao temelj za tjeskobu i misterij. Noir je kako to navode filmske enciklopedije stilski pravac ili podžanr u kriminalističkome filmu, najpopularniji u SAD-u tijekom 1940-ih i 1950-ih godina. Značajke su mumračna, cinična i pesimistična atmosfera, radnja smještena u kišne gradske ulice noću, visoki kontrasti svjetla i sjene, privatni detektivi i misteriozne zavodnice (femme fatale).Evo kako se ta tri elementa isprepliću i čine noir iz 1950-ih vrhuncem ovog stila. Noir 1950-ih (poput filmova Sunset Boulevard, The Big Heat ili Touch of Evil) doveo je igru svjetla i sjene (chiaroscuro) do savršenstva. Crno-bijela tehnika ovdje nije bila tehničko ograničenje, već svjesni umjetnički izbor. Ona ne kopira stvarnost, već stvara paralelni svijet. Guste sjene, kišom natopljeni pločnici i dim cigareta pod uličnom svjetiljkom stvaraju prostor koji je duboko melankoličan i nostalgičan. Ta estetika pretvara prljave ulične priče u bezvremensku, gotovo mitsku vizualnu poeziju. Dok je noir 1940-ih bio obilježen samim ratom, 1950-ih godina tjeskoba evoluira. To je doba Hladnog rata, paranoje, rasta predgrađa i prividnog američkoga sna koji ispod površine trune. Tjeskoba u ovim filmovima proizlazi iz osjećaja zarobljenosti. Likovi su često fatalisti, uhvaćeni u zamku vlastitih izbora, korumpiranoga sustava ili hladnih, otuđenih gradova. Ta atmosfera cinizma i beznađa pruža filmu težinu i psihološku dubinu koja nedostaje klasičnim holivudskim dramama tog vremena. U noiru 1950-ih, potraga za ubojicom rijetko je samo proceduralni zadatak. Misterij je zapravo raskrinkavanje ljudske prirode. Istraga služi kao ogledalo u kojem detektiv (a s njim i publika) razotkriva moralno sivilo svijeta. Granica između "dobrih" i "loših" momaka potpuno se briše, a rješenje misterija rijetko donosi katarzu ili pravdu – češće donosi samo gorak okus spoznaje. (v. https://www.amazon.com/dp/0813191815?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback ) Ljepota noira 1950-ih je, dakle, u tome što nas kroz stiliziranu, imaginarnu crno-bijelu estetiku uvlači u svijet koji je istovremeno prelijep za gledanje i duboko uznemirujući za proživljavanje. To je nostalgija za vremenom koje možda nikada nije postojalo u stvarnosti, ali zahvaljujući celuloidnoj traci, živi vječno u našoj mašti. 2. Nedvojbeno vodeći glumac ove filmske estetike je holivudska kasnija zvijezda Robert Mitchum i on predstavlja utjelovljenje i apsolutnu paradigmu lika američkoga noira. Dok su glumci poput Humphreya Bogarta unijeli u žanr oštru, neurotičnu energiju i brze dijaloge, Mitchum je definirao noir svojom lakonskom opuštenošću, cinizmom umornih očiju i fatalističkim mirom pred dolaskom neizbježne propasti. Zato nije bio samo glumac koji je igrao uloge u noiru; njegova cjelokupna ikonička pojava, glumački stil i privatni život savršeno su odgovarali arhetipu noir antijunaka. Mitchumov prepoznatljiv fizički atribut – teški, poluzatvoreni kapci – davao mu je izgled čovjeka koji je vidio previše, koji svemu pristupa s dozom cinizma i kojeg je nemoguće šokirati. Taj "pospani" izraz lica zapravo je skrivao golemu napetost i opasnost. Njegov glumački stil bio je minimalistički; dok su se drugi glumci trudili izraziti emociju, Mitchum je pukim mirom i staloženošću prenosio osjećaj duboke egzistencijalne tjeskobe i umora. Iako je vrhunac njegove karijere obuhvatio i 1950-e godine, uloga Jeffa Baileya u remek-djelu Iz prošlosti (Out of the Past, 1947.) postala je istoznačnica za noir antijunaka. U tom filmu on utjelovljuje bivšega detektiva koji pokušava pobjeći od mračne prošlosti. Kada ga fatalna žena (Jane Greer) ponovno uvuče u mrežu laži, on ne bježi histerično, već prihvaća svoju sudbinu s nevjerojatnim, gotovo hipnotizirajućim fatalizmom. Rečenica koju izgovara kada mu ona kaže da ne želi umrijeti: "I ja, mala, ali u tome je stvar... čini se da sam ja jedini koji nema izbora" – sažima čitavu misaonu odrednicu ovog žanra. U filmu Anđeosko lice (Angel Face, 1953.) igra muškarca potpuno nemoćnog pred manipulacijama psihopatske fatalne žene (Jean Simmons). U legendarnome filmu Noć lovca (The Night of the Hunter, 1955.) – iako tehnički južnjačka gotika s elementima noira, Mitchumov lažni propovjednik Harry Powell s tetovažama "LOVE" i "HATE" na prstima pruža jednu od najstrašnijih, vizualno najupečatljivijih ekspresionističkih izvedbi u povijesti kinematografije. Za razliku od studijski uglađenih zvijezda, Mitchum je imao autentičnu uličnu biografiju. Kao tinejdžer je tijekom Velike depresije bježao od kuće, vozio se teretnim vlakovima i završio na prisilnome radu. Čak i kad je postao zvijezda, uhićen je zbog posjedovanja marihuane i proveo je vrijeme u zatvoru. Hollywood ga nikada nije uspio ukrotiti, a ta njegova stvarna ravnodušnost prema autoritetu i pravilima igre prelijevala se ravno na platno. Kada je pred kraj karijere 1970-ih u boji zaigrao kultnoga detektiva Philipa Marlowea u filmu Zbogom, ljepotice (Farewall, My Lovely) krug je zatvoren. Čak i u kasnijim godinama, donio je onaj isti melankolični, nepatvoreni duh, dokazujući da noir nije bio samo stil rasvjete, već stanje uma koje je on najbolje razumio. 3. Ako je cinični detektiv (poput Mitchuma) utjelovljenje moralnoga umora i fatalizma, fatalna žena je katalizator njegove propasti Ona je pauk koji plete mrežu, no njezina uloga u film noiru 1950-ih doživljava fascinantnu i prilično mračnu evoluciju u usporedbi s prethodnim desetljećem. Dok su u 1940-ima fatalne žene uglavnom bile motivirane čistom pohlepom, novcem ili pukim preživljavanjem (poput Barbare Stanwyck u Dvostrukoj obmani), femmes fatales 1950-ih postaju psihološki nestabilnije, opasnije i duboko subverzivne. Taj se arhetip transformirao tijekom godina. Ulogom Diane Tremayne u filmu Anđeosko lice Jean Simmons je doista redefinirala žanr. Njezin lik ne izgleda kao klasična zavodnica; ona ima doslovno "anđeosko", djetinje lice, svira klavir i djeluje krhko. No iza te fasade krije se duboko poremećena, posesivna i manipulativna osoba. Ona ne zavodi Mitchuma seksom, već ga uvlači u svoju bolesnu obiteljsku dinamiku. Njezin fatalizam na kraju nadilazi čak i Mitchumov, a njezino konačno rješenje je apsolutno uništenje. Gloria Grahame u remek-djelu Fritza Langa Velika vrućina (The Big Heat) igra Debby Marsh, lik koji savršeno pokazuje koliko je noir 1950-ih postao brutalan. Debby u početku uživa u luksuzu koji joj pruža gangsterski život, no kada joj sadistički mafijaš (Lee Marvin) u napadu bijesa baci kipuću kavu u lice i unakazi je, ona se transformira. Postaje "fatalna" ne više svojom ljepotom, već svojom gorkom, destruktivnom željom za osvetom. Grahame je unijela nevjerojatnu ranjivost u lik koji na kraju preuzima pravdu u svoje ruke. Fatalna žena noira 1950-ih bila je izravna prijetnja patrijarhalnome poretku tog vremena. Amerika je 1950-ih forsirala sliku idealne obitelji u predgrađu, gdje je žena sretna kućanica koja kuha i odgaja djecu. Femme fatale je bila potpuna negacija tog mita jer je odbijala biti zatvorena u kuhinju. Usto, služila se svojom seksualnošću kao oružjem i valutom. Naposljetku, bila je pametnija, ambicioznija i hladnokrvnija od muškaraca koji su je okruživali. Muškarac (detektiv ili obični prolaznik) u njoj je vidio izlaz iz dosadne, konvencionalne svakodnevice, ali cijena tog izlaza gotovo je uvijek bila smrt. Ona je bila istovremeno i san o slobodi i najgora noćna mora poslijeratnog američkoga muškarca. Čitava povijest oslobađanja žene u 20. stoljeću u svim aspektima, a ne samo društvenome i političkome, ogleda se u ovoj arhetipskoj genealogiji moćne i samosvjesne žene koja nužno, dakako, pripada „muškim fantazijama“ kasnokapitalističkoga društva spektakla u njegovu stadiju implozije, ali i unatoč toj „ulozi i funkciji“ opasnoga sublimnoga objekta njezina je moć u prevladavanju stereotipa i puta spram bolne i opasne povijesti emancipacije unutar američke filmske industrije. (v. https://cujournal.ie/article/28/galley/104/view/ ) 4. Njemački filmski redatelj Fritz Lang, autor najznačajnije filmske distopije 20. stoljeća Metropolisa iz 1927. godine (v. https://zarkopaic.net/blog-post/covjek-kao-stroj/ ), bio je apsolutni arhitekt vizualnoga i narativnoga kôda film noira. Kada je 1933. godine pobjegao iz nacističke Njemačke u Hollywood, sa sobom je donio tešku prtljagu njemačkoga ekspresionizma – oštre sjene, geometrijski iskrivljene prostore, paranoju i duboku fascinaciju ljudskom psihopatologijom. Njegov američki opus (od Bijesa / Fury 1936. preko Žene u prozoru / The Woman in the Window, 1944. pa sve do spomenute Velike vrućine iz 1953. godine postavio je temelje onoga što danas zovemo noir. Za razliku od drugih redatelja koji su u noiru vidjeli poglavito uzbudljive krimiće, Langov koncept bio je duboko filozofski i fatalistički. Klaustrofobija sudbine ogleda se u svim njegovim filmovima. Naime, Langovi likovi nisu samo žrtve loših momaka, već su i žrtve vlastitih psiholoških slabosti i neumoljivih okolnosti. U trenutku kada počine i najmanji moralni kompromis (kao profesor u Ženi u prozoru koji pristane na piće s nepoznatom ženom), upadaju u mehanizam sudbine koji ih nemilosrdno mrvi. Lang je pritom koristio arhitekturu i scenografiju kako bi vizualno zarobio svoje likove. Rešetke sjenki koje padaju preko lica glumaca, odrazi u zrcalima koji sugeriraju podvojene ličnosti i hladni, oštri interijeri služili su kao vizualni prikaz njihove unutarnje krivnje i paranoje. Umjesto jeftinih efekata, Lang je inzistirao na psihološkome nasilju i brutalnosti koja proizlazi iz društvene korupcije i ljudske amoralnosti. (v. https://classicmovieratings.com/the-bright-darkness-of-fritz-lang/ i https://cineccentric.com/2017/12/15/retrospective-roundtable-fritz-lang/ ) Siegfried Kracauer, veliki njemačko-američki filmolog, društveni teoretičar, prijatelj Waltera Benjamina i suradnik Frankfurtske teorije društva, u knjiziTeorija filma: Iskupljenje fizičke stvarnosti (1960.)analizira estetiku i koncepte koje je utjelovio upravo Fritz Lang. Kracauer pritom razvija svoju čuvenu realističku teoriju prema kojoj je primarna zadaća filma snimanje i otkrivanje nepatvorene, fizičke stvarnosti (tzv. "tok života", slučajnosti, ulični prizori). Zbog toga Kracauer izrazito kritizira strogo strukturirane, kazališne i strogo režirane priče. Time eksplicitno povezuje Fritza Langa s konceptom zatvorene dramaturške sudbine ili usuda (fate/destiny). Prema Kracaueru, Langovi filmovi su previše konstruirani i deterministički – u njima nema mjesta za čistu slučajnost (chance) koja je za njega bit same filmske kinematografije. Zbog toga smatra da Langov strogi stil zatvara film u kavez apstraktnih ideja, umjesto da ga pusti da "bude stvarnost". Iako se u Teoriji filma više bavi općom estetikom medija, temelje za razumijevanje Langa postavio je u svojoj ranijoj, još poznatijoj knjizi Od Caligarija do Hitlera: Psihološka povijest njemačkoga filma (1947.) u kojoj je analizirao Langova njemačka remek-djela poput Mteropolisa i M. Pokazivao je da Langov njemački opus vizualno i psihološki anticipira dolazak totalitarizma i društvenu paralizu – a upravo su ta paranoja, nemoć pojedinca pred sustavom i moralni kaos postali ključni sastojci američkoga film noira u koji je Lang unio taj isti njemački senzibilitet. Ukratko: Lang je stvorio noir pretvarajući stvarnost u ekspresionističku noćnu moru vođenu sudbinom, dok je Kracauer u svojoj teoriji tvrdio da film mora činiti upravo suprotno – spašavati i otvarati fizičku stvarnost od takvih strogih konstrukcija. Ovaj prijepor njemačkih vrhunskih intelektualaca dostatno svjedoči ne samo o različitim pogledima na ulogu i smisao filma u suvremenosti, već i o onome što im je zajedničko, a to je uvid kako vizualna inscenacija ekspresivnosti društva kontrole i društvenoga kaosa otvaraju pitanje o granicama između stvarnosti i imaginacije u tehnološki određenome svijetu života. Američki film noir i Fritz Lang imali su golem, formativan utjecaj na nastanak francuskog Novoga vala (nouvelle vague) 1960-ih godina. Zapravo, veza je toliko duboka da se Novi val uopće ne može u potpunosti razumjeti bez američke B-produkcije i kriminalističkoga žanra. Prije nego što su postali redatelji, ikone Novog vala –Jean-Luc Godard, François Truffaut, Claude Chabrol i Éric Rohmer bili su strastveni filmski kritičari koji su pisali za znameniti časopis Cahier du Cinéma. U to vrijeme, francuski kritičari osmislili su "autorsku teoriju" (la politique des auteurs), tvrdeći da je pravi redatelj autor filma, čak i unutar strogo kontroliranog holivudskoga studijskoga sustava. Među autorima koje su doslovno obožavali i kanonizirali bili su naravno Alfred Hitchcock i Howard Hawks te upravo Fritz Lang. Za mlade Francuze, Lang je bio doslovno Bog kinematografije – čovjek koji je uspio zadržati svoj mračni, beskompromisni vizualni stil i filozofski fatalizam unutar holivudskih kriminalističkih B-filmova. I kada su ti mladi kritičari 1950-ih i 1960-ih napokon primili kamere u ruke, počeli su snimati filmove koji su bili izravan dijalog s američkim noirom, ali prepun dekonstrukcije i modernističke slobode. Vrhunac tog obožavanja i posvete dogodio se 1963. godine kada je Godardangažirao samoga Fritza Langa da glumi u njegovom remek-djelu [Prezir (Le Mépris, 1963.) (v. https://zarkopaic.net/blog-post/novovalna-odiseja-prezire-kliseje-ali-ne-bjezi-od-imperativa-mitske-sudbine/ ) U filmu Lang glumi samoga sebe – legendarnog, mudroga, ostarjeloga redatelja koji se bori protiv amoralnoga i vulgarnoga američkog producenta (Jack Palance) kako bi sačuvao umjetnički integritet svoje adaptacije Homerove Odiseje. To je bila najveća moguća posveta koju je Novi val mogao dati svojem mentoru. Naime, pretvorili su Langa u živu ikonu umjetničke slobode koja se bori protiv komercijalizacije filma. Zar nije posrijedi jedna uistinu začudna i ujedno predivna povijesna ironija u ovom krugu utjecaja. Evo, pogledajmo ga još jednom. Njemački ekspresionizam 1920-ih (Fritz Lang) utjecao je na... Američki film noir 1940-ih i 1950-ih, koji je zatim inspirirao... Francuski Novi val 1960-ih, koji je svojom tehničkom slobodom (kamere iz ruke, prirodno svjetlo, brza montaža) potom izravno stvorio... "Novi Hollywood“1970-ih (Martin Scorsese, Francis Ford Coppola, Brian De Palma), koji su ponovno oživjeli američki (neo)noir. Dakle, preko francuskih novovalovaca, duh Fritza Langa vratio se u Ameriku i nastavio oblikovati modernu kinematografiju. Novi val nije samo kopirao noir; on ga je uzeo kao igračku, rastavio je na dijelove i ponovno sastavio na francuski, egzistencijalistički način. 5. Ima još nešto, naizgled krajnje začudno. Jedan od najvećih filmova uopće 20. stoljeća nakon Orson Wellesova Građanina Kanea / Citizen Kane (1941.) jest djelo Carola Reeda Treći čovjek / The Third Man (1949.), a njegova je aura, ozračje, razvitak psihološke strukture likova, čak i društvene, političke i kulturne okolnosti nakon kraja 2. svjetskoga rata u Beču idealni okvir noir filmske metafizike.Njegovo fluidno značenje nije rezultat američkoga utjecaja, već je britanski noir očito "treći put" jer je dao niz vrhunskih ostvarenja1950-ih godina. Uostalom, Treći čovjek gotovo se unisono smatra najvećim europskim noir filmom svih vremena. On predstavlja savršen primjer onoga što povjesničari filma nazivaju Euro-noir, Dok američki noir počiva na urbanome otuđenju Los Angelesa ili New Yorka, Treći čovjek koristi stvarnu, fizičku i psihološku destrukciju poslijeratne Europe. Beč u filmu nije samo kulisa; on je slika slomljene civilizacije. Grad je podijeljen na četiri savezničke zone. Ta administrativna podjela savršeno zrcali moralnu rascjepkanost likova. Zakon je fluidan, a crno tržište je jedina stvarna ekonomija.Kamera snima pod nagnutim, uznemirujućim kutovima (tzv. Dutch angles), sugerirajući da je cijeli svijet "ispao iz zglobova". Sjene su dugačke, a podzemna kanalizacija Beča – u kojoj se odvija antologijska potjera – postaje doslovna i metafizička slika ljudskoga podzemlja i podsvijesti. Zanimljivo je pritom kako film komunicira s američkim noirom. Glavni lik, Holly Martins (Joseph Cotten), pisac je jeftinih američkih vesterna. On dolazi u Beč s naivnim, crno-bijelim moralom američkoga kauboja koji vjeruje u pravdu i prijateljstvo. No, europska poslijeratna stvarnost ga šamara na svakom koraku.Njegov stari prijatelj Harry Lime (veličanstveni Orson Welles) postao je monstruozni profiter koji prodaje razrijeđeni penicilin na crnome tržištu, zbog čega umiru djeca. Čuveni Wellesov monolog na bečkome panoramskome kotaču (Prateru) o "mravima dolje" i tome kako je Italija pod Borgijama imala krvoproliće ali je dala renesansu, dok je Švicarska imala 500 godina mira i bratske ljubavi pa je izumila samo sat s kukavicom – vrhunac je noir cinizma i egzistencijalne metafizike. Britanski noir ima posve drukčije korijene od američkoga. Dok je američki noir bio eskapistička stilska vježba u kojoj su holivudski studiji prerađivali poslijeratnu tjeskobu kroz fiktivne detektive, britanski noir se rodio iz sudara ratnoga dokumentarizma i surovog socijalnoga realizma. Velika Britanija je, naime, nakon Drugog svjetskoga rata bila ekonomski uništena, pod sustavom racionalizacije hrane i u stalnome osjećaju gubitka imperijalne moći. Britanski redatelji nisu morali izmišljati tjeskobu; ona je bila na njihovim ulicama. Uz Trećeg čovjeka, britanski noir je krajem 1940-ih i tijekom 1950-ih godina iznjedrio nevjerojatan niz vrhunskih, mračnih ostvarenja koja su se bavila klasnim razlikama, psihološkim traumama veterana i poslijeratnim kriminalom. Brigton Rock (1948. )je mračna studija o mladom psihopatskom gangsteru (Richard Attenborough) u primorskom gradiću. Night in the City (1950.) iako ga je režirao Amerikanac Jules Dassin (koji je pobjegao od holivudskoga progona komunista), film je snimljen u Londonu s britanskom ekipom i predstavlja jednu od najgrozničavijih, najnapetijih noir vizija podzemlja. Npaokon, It Always Rains in the Sunday (1947.) je noir smješten u siromašni istočni London, koji spaja melodramu i kriminalistički očaj. Kao konačni dokaz te noir metafizike, Carol Reed donosi genijalnu odluku: umjesto teškog, dramatičnog holivudskoga orkestra, cijeli film prati lagana, naizgled vesela, ali zapravo duboko ironična i melankolična glazba Antona Karasa na citri (The Third Man Theme). Ta glazba stvara nevjerojatan kontrast s mračnim vizualima – ona je taj "fluid" koji filmu daje bezvremensku, sablasnu i hipnotičku auru. Treći čovjek stoga stoji sam za sebe. To je noir koji nije nastao kao industrijski žanr, već kao vrhunski umjetnički krik Europe koja pokušava preživjeti vlastite ruševine.A završni kadar na groblju u Trećem čovjeku – kada Anna hoda ravno prema kameri i ignorira Hollyjapredstavlja remek-djelo čiste, nepokolebljive autorske dosljednosti i trijumf noir filozofije nad holivudskim konvencijama. U većini klasičnih filmova tog vremena, nakon što je "zlikovac" (Harry Lime) eliminiran, publika bi očekivala katarzu: Holly i Anna bi se utješili u zajedničkoj tuzi, primili za ruke i odšetali u zalazak sunca, ostavljajući ratne ruševine iza sebe. No, Carol Reed i scenarist Graham Greene činili su sve da to izbjegnu.Evo zašto je taj kadar od minutu i pol, u kojem se ne izgovori ni jedna jedina riječ, toliko metafizički moćan Anna (Alida Valli) hoda dugom alejom bečkoga groblja, kroz ogoljelo, jesensko drveće. Holly je čeka, naslonjen na vagon, u klasičnoj pozi romantičnoga junaka. Kamera se ne miče. Dok ona prilazi, napetost raste, a s njom i Hollyjeva (i gledateljeva) naivna nada. Kada ona prođe ravno pokraj njega, ne udijelivši mu čak ni pogled, Reed nam poručuje: u ovom svijetu nema jeftinoga iskupljenja. Totalni poraz američkog mita ogleda se u tome što Holly Martins u tom trenutku shvaća svoj potpuni poraz. On je ubio svog najboljeg prijatelja vjerujući da čini "pravu stvar", no time je uništio jedino što je Anni preostalo. Njegov moralni kompas, donesen iz američkih vesterna, u Europi je potpuno beskoristan. On ostaje sam, izoliran u tuđem svijetu koji ne razumije, paleći cigaretu dok glazba citre ironično odzvanja. Zanimljivo je da je moćni holivudski producent David O. Selznick (koji je sufinancirao film) urlikao od bijesa zbog ovog završetka. Tražio je sretan kraj, tvrdeći da će publika mrziti film ako Anna samo prođe pokraj Hollyja. Reed je ostao nepokolebljiv i izborio se za svoju viziju. Rezultat? Dobili smo jedan od najcitiranijih, najutjecajnijih i najljepših završnih kadrova u povijesti kinematografije.To je noir fluid u svojem najčišćem obliku kao tuga, dostojanstvo, tišina i spoznaja da su neke rane previše duboke da bi zacijelile.Zanimljivo je isto tako kako ta praznina i tišina na kraju Trećeg čovjeka savršeno zatvara krug s pitanjem o "tjeskobnoj atmosferi i nostalgiji" kojim smo počeli ovaj kratak pregled jedne filmske ideje. Budući da smo dospjeli do „kraja svijeta“, možda bi bilo moguće učiniti još nešto u ovoj refleksiji. Što? Pokazati što stoji između ovog završetka u Trećem čovjeku i nekog drugog kultnoga noir kraja, poput onog u Bulevaru sumraka ili Mitchumovom Iz prošlosti?Usporedba završetaka ova tri filma razotkriva tri različite, ali jednako genijalne metafizičke točke noir završnice. Sva tri filma, naime, odbijaju holivudski sretan kraj, ali svaki to čini kroz potpuno drukčiju vrstu očaja i vizualne poezije.Izravna usporedba ponajbolje pokazuje kako ovi završeci dekonstruiraju ljudske iluzije. 6. Ako je u Trećem čovjeku kraj obilježen povratkom u surovu, hladnu stvarnost (Anna prihvaća svoju tugu i odbija iluziju), Billy Wilder u Bulevaru sumraka čini suprotno: iluzija potpuno negira stvarnost. Norma Desmond (Gloria Swanson) je potpuno poludjela nakon što je ubila Joea Gillisa (William Holden). Kada stignu policija i novinari s kamerama, ona vjeruje da je to filmska ekipa njezinog povratničkoga filma. Njezin silazak niz stepenice i kultna rečenica: "Sve u redu, gospodine DeMille, spremna sam za svoj krupni plan" – vrhunac je noir groteske. Dok se njezino lice muti i približava kameri, Wilder nam pokazuje da je holivudski san zapravo psihotična noćna mora. Za razliku od tišine Beča, ovdje imamo bljeskove svjetala, medijsku histeriju i apsolutni trijumf ludila. Mitchumov klasik Iz prošlosti donosi treću varijaciju: smrt kao jedino moguće olakšanje. Jeff Bailey (Mitchum) zna da ne može pobjeći fatalnoj Kathie (Jane Greer). Kada ga ona uvuče u automobil i shvati da ju je prijavio policiji, ona ga upuca u prepone prije nego što i sama pogine u policijskoj zasjedi. Međutim, prava noir metafizika događa se u posljednjoj sceni, slično kao i u Trećem čovjeku. Ann, djevojka iz provincije koja je istinski voljela Jeffa, pita njegovog nijemog pomoćnika je li Jeff zapravo planirao pobjeći s Kathie. Pomoćnik, znajući da će Ann biti slomljena ako sazna da je Jeff umro pokušavajući je zaštititi, kimne glavom i slaže. Ann tada odlazi s drugim muškarcem, pronalazeći mir u laži. Pomoćnik salutira Jeffovoj slici na benzinskoj postaji. Mitchumov lik dobiva svoje noir iskupljenje – ne kroz istinu, nego kroz platonsku plemenitu obmanu. Sva tri završetka maestralno barataju elementima o kojima smo govorili na samome početku. U Trećem čovjeku, to je tjeskoba i otuđenje u poslijeratnom svijetu gdje su ideali mrtvi. U Bulevaru sumraka, to je imaginarnost i nostalgija za prohujalim vremenom nijemoga filma koja eskalira u ludilo. U Iz prošlosti, to je misterij ljudskoga usuda u kojem se sudbini ne može pobjeći, a jedina čista stvar na kraju ostaje laž. Zato su ovi filmovi besmrtni. Oni nisu nudili utjehu, nego su nam kroz savršeno stilizirane slike prikazali složenu, sivu i često okrutnu prirodu ljudskoga postojanja. Fascinantno je kako svaki od ovih redatelja koristi drugačiji vizualni jezik (magla i drveće, zrcala i stepenice, ili benzinska postaja u malome gradu) kako bi prenio unutarnje stanje likova. Naravno, bečko groblje iz Trećega čovjeka je ipak nenadmašni završetak svih filmova uopće jer je posrijedi uronjenost gledatelja u krajolik posljednjega počivališta s kojeg odlazi nesretna i fatalna žena dostojanstvena i slobodna od propale ljubavi u svijet koji u svojoj otvorenosti ne nudi melodramu, već realnu tjeskobu uz glazbu koja je postala zaštitni znak bečke "radosne melankolije", a ne brohovske "radosne apokalipse". https://www.reddit.com/r/filmnoir/comments/qctltt/the_ending_scene_of_the_third_man_1949_is/ https://talkhouse.com/actorscreenwriter-randy-russell-talks-jacques-tourneurs-out-of-the-past

November 6, 2026
Književnost kao misaona konstrukcija ꟷ Sartre

Književnost kao misaona konstrukcija ꟷ Sartre

1. Sjećamo li se više onih bombastično-skandaloznih naslova u medijima od 1970-ih do kraja 1990-ih godina, koji su najavljivali posvemašnji kraj određene ideje ili filozofijsko-političkoga pokreta i smjera mišljenja, a glasili su ovako: trebamo li spaliti npr. Marxa, Sartrea i egzistencijalizam, pa onda trebamo li zaboraviti Foucaulta, da bi smo dospjeli do toga trebamo li odbaciti dekonstrukciju i Derridu? Već sam na ovome blogu zvanom Kaos uzgred tematizirao razloge zašto je Sartre iznova relevantan u promišljanju teorije slike, književnosti, zašto je u raspravama o nasljeđu Heideggera nezaobilazan za razumijevanje francuske recepcije mišljenja o ontologijskim pretpostavkama suvremenosti. O njegovim analizama književnosti u odnosu spram stajališta Barthesa i Blanchota napisao sam studiju koja je objavljena u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019. https://zarkopaic.net/blog-post/pisanje-i-citanje-kao-eksperiment-slobode/ i https://zarkopaic.net/blog-post/filozofski-roman/ te https://zarkopaic.net/blog-post/razmak-i-slucaj/Nije li sazrelo vrijeme da se postavi odlučno pitanje: ima li još njegova književnost (romani, pripovijesti, drame) mogućnost reaktualiziranja u 21. stoljeću ili je posrijedi zaborav i nerelevantnost? 2. Zatočenici iz Altone (Les Séquestrés d'Altona) Sartreova je drama, premijerno izvedena u Parizu 1959. godine. (v. https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/filozofija/izabrana-dela-i-xii ) Ovo djelo predstavlja jedno od njegovih najkompleksnijih dramskih ostvarenja u kojem autor svoja temeljna egzistencijalistička pitanja o slobodi, odgovornosti i izboru premješta u politički i povijesni kontekst poslijeratne Europe. Radnja je smještena u Altonu, predgrađe Hamburga, u dom bogate i moćne obitelji industrijalaca Gerlach. Drama se odvija u poslijeratnoj Njemačkoj i bavi se posljedicama nacizma, ratnim zločinima i kolektivnom te pojedinačnom krivnjom. Franz von Gerlach bivši časnik njemačkoga Wehrmachta koji se već trinaest godina nalazi u dobrovoljnoj izolaciji (zatočeništvu) u svojoj sobi. Franz živi u iluziji da je Njemačka potpuno uništena kako bi opravdao vlastite strašne postupke i mučenja koja je počinio tijekom rata. Otac (stari Gerlach) moćni je industrijalac koji umire od raka grla. On je simbol kapitalizma koji je surađivao s nacističkim režimom radi profita, prebacujući odgovornost na druge. Franzova sestra Leni, s kojom ima incestuozan odnos i koja održava njegovu iluziju o propasti Njemačke, te Johanna, supruga Franzova brata Wernera, koja uspijeva ući u Franzovu sobu i suočiti ga s bolnom istinom o gospodarskome procvatu i stvarnosti poslijeratnoga svijeta. Kroz lik Franza, Sartre progovara o lošoj vjeri (mauvaise foi) – obliku samoozdravljenja i bježanja od vlastite odgovornosti. Franz se zaključao kako bi izbjegao sud čovječanstva, obraćajući se umjesto toga "grabežljivcima iz tridesetoga stoljeća" (kolektivnoj budućnosti) koje moli za oprost. Drama šalje snažnu poruku o tome da nitko ne može pobjeći od vlastite prošlosti niti prebaciti krivnju na povijesne okolnosti. Iako je radnja smještena u Njemačku, drama je u vrijeme nastanka bila izravan Sartreov komentar i kritika francuskoga angažmana te primjene mučenja u Alžirskome ratu. Drama Zatočenici iz Altone savršeno oslikava zrelu fazu Sartreove egzistencijalističke filozofije, u kojoj on ranije ideje o radikalnoj osobnoj slobodi spaja s marksističkim viđenjem povijesti i društvenoga determinizma. U djelu Kritika dijalektičkoga uma Sartre pokazuje da čovjek nije izolirani pojedinac, već je neodvojiv od povijesnoga trenutka i klase kojoj pripada, ali i dalje snosi potpunu odgovornost za svoje izbore. (v. https://www.gallimard.fr/catalogue/critique-de-la-raison-dialectique-precede-de-questions-de-methode-1/9782070704934 ) Za Sartrea, čovjek je "osuđen na slobodu". Čak i u najtežim okolnostima (poput rata), čovjek uvijek ima izbor, a samim time i odgovornost za svoje postupke. Franz von Gerlach bježi u četrnaestogodišnju samoizolaciju jer ne može podnijeti teret onoga što je učinio u ratu (dopustio je mučenje i sam postao mučitelj). Njegovo zatočeništvo i ludilo klasičan su primjer loše vjere – mehanizma samopovređivanja i laganja samome sebi kako bi izbjegao suočavanje sa stvarnom krivnjom. Franz želi vjerovati da je Njemačka uništena jer bi u uspješnoj, obnovljenoj Njemačkoj njegovi zločini bili potpuno uzaludni i lišeni svakog smisla. U Sartreovoj filozofiji, naš identitet i savjest uvelike ovise o tome kako nas drugi vide. Pogled drugoga čovjeka nas prosuđuje i oduzima nam kontrolu nad vlastitom slikom. Franz se zaključao u sobu kako bi pobjegao od pogleda čovječanstva. Umjesto stvarnim ljudima, on sudi samome sebi pred imaginarnim sudom "rakova iz tridesetoga stoljeća" (budućih generacija), jer se lakše opravdati pred fiktivnim potomcima nego pred preživjelim žrtvama. Kada Johanna uđe u njegovu sobu, ona donosi taj "pogled Drugoga" i razbija njegovu iluziju, jer donosi istinu iz izvanjskoga svijeta te ga prisiljava da se vidi onakvim kakav doista jest – kao zločinac, a ne mučenik. Otac (Stari Gerlach) utjelovljuje kapitalistički sustav. On tvrdi da je bio nemoćan pred nacizmom i da je morao surađivati kako bi spasio svoja poduzeća i zato koristi povijest kao izgovor za nedostatak morala.Sartre, dakle, kroz obitelj Gerlach pokazuje kako ekonomski interesi i klasni položaj stvaraju "stroj" koji guta pojedinca. Franz je želio biti čist i neovisno djelovati, ali ga je očeva kolaboracija gurnula u vojsku gdje je na kraju i sam postao monstrum. Sustav (nacizam i kapitalizam) otuđio je njegovu slobodu i pretvorio je u destruktivnu silu. Na kraju drame, Franz i njegov otac zajedno odlaze u smrt (izvršavaju samoubojstvo vožnjom u automobilu). Iz perspektive egzistencijalizma, ovo samoubojstvo nije samo čin očaja, već posljednji pokušaj preuzimanja kontrole nad vlastitom sudbinom. Budući da ne mogu živjeti s istinom u novom, kapitalističkome svijetu liberalne demokracije, koji je jednostavno "nastavio dalje" bez kajanja, oni jedini preostali slobodan izbor vide u prekidanju vlastite egzistencije. Franz time konačno prihvaća svoju presudu. 3. Nije li intrigantno da su svi Sartreovi književni radovi kao što su to roman Mučnina, zbirka priča Zid te drame Muhe, Đavo i gospod Bog i Zatočenici iz Altone vrhunske filozofske konstrukcije ili književnost ideja u kojima egzistencijalizam kao mišljenje apsolutne slobode individuuma prethodi društvenim konstelacijama svijeta? Otuda je problem njegovih likova što su okovani paradoksom: sloboda njihova djelovanja je nužnost njihove povijesno-društvene egzistencije kao "sudbina". Egzistencija nije kontingencija nego preokrenuta esencijalna sudbina njihovih odluka. Na taj način jedini istinski slučaj realizacije filozofijskoga romana, priče, drame u suvremenoj književnosti je samo i jedino Sartreov angažman koji nije stvar tek etičko-političkoga pokušaja prevladavanja kapitalizma kao otuđenja i postvarenja biti čovjeka, već imanentne transcendencije same slobode kao što je to izričito izvedeno u drami Đavo i gospod Bog. U teoriji, Sartreov egzistencijalizam inzistira na tome da je egzistencija kontingentna (slučajna, nepredvidiva, lišena unaprijed zadanoga smisla), što je temeljna spoznaja A. Roquentina u Mučnini. Međutim, u strukturi njegovih priča ili drama (poput Zida ili Zatočenika iz Altone), ta se kontingencija urušava pod težinom filozofske konstrukcije. Kada pojedinac donese odluku u ime svoje apsolutne slobode, ta odluka u dodiru s povijesno-društvenim koordinatama u tom trenu postaje okamenjena "sudbina". Izbor koji je trebao biti manifestacija čiste slobode pretvara se u vlastitu suprotnost – nužnost. Franz u Altoni ili Pablo Ibbieta u priči Zid donose odluke koje se, kroz mehanizam povijesti ili apsurdnoga slučaja, pretvaraju u njihovu vlastitu kletvu. Sloboda tako paradoksalno postaje zatočeništvo, a njihova esencija biva naknadno determinirana upravo onim činom kojim su je pokušali nadvladati. Sartreovi likovi rijetko su "živi ljudi" u smislu klasičnog realističkoga romana; oni su filozofski konstrukti, utjelovljenja određenih pozicija svijesti (bitak-za-sebe, bitak-po-sebi, loša vjera). Budući da ideja apsolutne slobode prethodi društvenim konstelacijama, njegovi likovi ulaze u svijet kao već formirani nositelji filozofijskoga problema. Sukob u dramama poput Muha nije sukob psihologija, već dramski sraz ideologijskih i ontologijskih pozicija (Orest kao čista sloboda naspram Egista koji predstavlja nametnuti poredak). Zato njihovo djelovanje djeluje kao nužnost – oni moraju odigrati partiju šaha koju je filozofijsska premisa već postavila. U drami Đavo i Gospod Bog(Le Diable etle Bon Dieu) savršeno zaokružuje ovu misao. Lik Goetza je možda najčišći primjer te "imanentne transcendencije slobode". Goetz najprije bira apsolutno Zlo, a potom, shvativši da je time i dalje vezan za postojeći poredak, odlučuje činiti apsolutno Dobro. Njegov angažman nije tek izvanjski, etičko-politički pokušaj borbe protiv feudalnoga ili kapitalističkoga otuđenja; to je ontologijski eksperiment sa samom slobodom. Tek kada Goetz shvati da su i Bog i Đavo samo ljudske projekcije (transcendentalne obmane) te da "Bog ne postoji", on biva bačen u radikalnu imanenciju – među ljude, u povijest. Njegova sloboda više ne teži vertikalnoj transcendenciji (prema Bogu ili apsolutnome idealu), već postaje imanentna. On prihvaća odgovornost unutar povijesnog procesa stajući na čelo seljačkog ustanka. Sartreov angažman uistinu jest jedinstven slučaj realizacije filozofske književnosti jer on književni tekst koristi kao ontologijski laboratorij. Paradoks da je sloboda njegovih likova zapravo njihova sudbina proizlazi iz same naravi pisca-filozofa. Da bi prikazao dramu slobode, Sartre je morao stvoriti svijet u kojem je ta sloboda stiješnjena granicama situacije. Time je dokazao vlastitu tezu iz djela Što je književnost?: pisati znači razotkrivati svijet, ali tako da se u tom razotkrivanju zahtijeva ljudska sloboda. Čak i kada ta sloboda na kraju izgleda kao neumoljiva sudbina poslijeratne Europe ili opustošene poslijeratne Njemačke. 4. Mislim da je upravo sada u trenutku apokalipse jednog svijeta vrijednosti koji nestaje, u trenutku raspada metafizike, antiprosvjetiteljstva i tehnološke homogenosti svijeta, kaosa i entropije u svim aspektima života, Sartreov slučaj književnosti kao filozofskoga laboratorija ideja otvoren prostor za eksperiment s tekstom koji ništa ne odražava iz stvarnosti, već sve misaono konstruira uvjet mogućnosti za realizaciju sinteze refleksije i narativnosti. Mi nemamo više velikih likova jer književnost 21. stoljeća je heterogeneza slomljenih identiteta, retro-futurizam stilova koji su prolazni, a samo društvo je ono kontrole i nadzora nad vlastitim raspadom života na fraktale. Zato su Sartreovi likovi intelektualne tvorbe koji odgovaraju zatvorenome svijetu problematiziranja odnosa slobode, egztistencije, angažmana i nužnoga neuspjeha ljudske sudbine u posthistorijskome razdoblju. Zato Sartreov "filozofski laboratorij" danas više ne djeluje kao rigidni ideologijski teatar, već kao nužno utočište za književnost koja želi ponovno misliti, a ne samo arhivirati krhotine stvarnosti. Sartreov postupak, u kojem tekst ništa ne odražava iz stvarnosti, već sve misaono konstruira, postaje radikalan čin otpora. Umjesto da literatura bude ogledalo društva koje se raspada, ona ponovno postaje uvjet mogućnosti za realizaciju sinteze refleksije i narativnosti. Konstruirani prostor (poput sobe u Altoni ili pakla u Iza zatvorenih vrata) postaje jedino mjesto gdje se kaos izvanjskoga svijeta može sabiti u čistu, spekulativnu formu. Likovi iz njegovih književnih djela nisu anakroni zato što nemaju psihološku dubinu; naprotiv, oni su upravo zbog toga hipermoderni. Oni su, naime, avatari postavljeni u zatvoreni sustav kako bi testirali granice ljudskog aunutar dehumaniziranoga poretka. Budući da su lišeni građanskoga psihologiziranja, mogu podnijeti teret konceptualnoga problematiziranja slobode koje je današnjem čovjeku oduzeto. Najveća srodnost između Sartreova svijeta i naše suvremenosti leži u motivu zatvorenoga svijeta i nužnog neuspjeha. Dok je u 20. stoljeću Sartreov koncept "angažmana" često tumačen kao poziv na optimističnu političku akciju (revoluciju), danas ga, kroz prizmu Zatočenika iz Altone ili Đavla i Gospoda Boga, čitamo u znatno mračnijem, složenijem ključu. Franz von Gerlach koji se obraća "rakovima iz budućnosti" iz svoje zatvorene sobe jest slika i prilika suvremenoga intelektualca u posthistorijskome razdoblju. On je svjestan da je povijest završila (ili zapela u entropiji), da je sustav kontrole obuhvatio sve, ali koji usprkos tom nužnome neuspjehu mora svjedočiti o svojoj slobodi. Sartre nam tako pokazuje da tragični neuspjeh njegovih likova nije defekt njihove slobode, već njezina jedina preostala potvrda. Kada je svijet tehnološki homogeniziran i lišen metafizike, sam čin spekulativnoga mišljenja i naracije postaje jedina preostala transcendencija. 5. Možda bi trebalo krenuti drugim smjerom u problematiziranju njegove književnoszi. Tako bismo dospjeli do postavke kako su njegovi likovi i prostor-vrijeme njegovih romana, priča i drama idealni okvir za drugačije insceniranje slobode kao uvjeta mogućnosti egzistencijalnoga neuspjeha. Lako ih je re-kontekstualizirati. Samo im treba "udahnuti dušu". Priča „Herostrat“ je savršena logika i estetika apsolutnoga terora koji nadilazi pitanje zašto i čemu, tko stoji iza njega i slična metafizička opravdanja. Mučnina je idealni roman za filmsku ekranizaciju samoće i traganja za izgubljenim svijetom književnosti u kojem Antoine Roquentin postaje negativni alter ego Markiza de Rollebona. Atmosfera je romana fantastična ꟷ provincijski grad, restoran koji može postati ekscentrični lokal za gubitnike/umjetnike života, melankolično bilježenje izvanjskoga svijeta kroz prizmu pisca-filozofa koji bježi od utvara prošlosti i ne nalazi ništa drugo negoli vlastite krhotine života. Zato djela Jean-Paula Sartrea nisu okamenjeni spomenici egzistencijalizma prošloga stoljeća, već Teatrum Mundi otvoren za radikalnu re-kontekstualizaciju. Lik Paula Hilberta iz priče „Herostrat“, koji mrzi ljude i odlučuje počiniti nasumični zločin samo kako bi ušao u povijest (poput antičkoga Herostrata koji je zapalio Artemidin hram), anticipira ono što danas živim. Hilbert ne puca u gomilu zbog političkoga cilja; njegov teror je ontologijski čin, radikalan pokušaj subjekta da "bude viđen" u homogeniziranome svijetu. U suvremenome kontekstu, to je priča o digitalnome teroru, o masovnim ubojicama bez manifesta, o fenomenu gdje medijski spektakl i klik nadilaze pitanja "zašto" i "čemu". Teror postaje čisti, stravični praxis slobode koja se ostvaruje kroz destrukciju Drugoga. Filmska vizija Mučnine locira skriveni dragulj tog romana – njegovu nevjerojatnu, gotovo noir atmosferu koja je u klasičnim filozofijskim čitanjima često ostajala u sjeni pojma bitka-o-sebi.Traganje za povijesnim markizom Rollebonom zapravo je potraga za stabilnim identitetom, za smislom koji bi opravdao Roquentinovo postojanje. Kada Rollebon "umre" u Roquentinovoj svijesti (kada ga ovaj prestane pisati), roman postaje radikalna priča o nestanku samog subjekta.Bouville ("Blatograd") u mogućem filmu postaje distopijski prostor provincijske učmalosti. Restoran u kojem se vrti ista jazz ploča (Some of These Days) postaje bezvremensko utočište za "gubitnike i umjetnike života", prostor melankolije u kojem se likovi susreću u nemogućnosti komunikacije.Kamera koja prati pisca-filozofa ne bi trebala snimati izgovorene filozofijske traktate, već vizualizirati krhotine: refleksiju svjetla u lokvi, teksturu korijena kestena, otuđeni pogled Autodidakta. To je kinematografija čiste kontingencije koja se preokreće u egzistencijalni neuspjeh. Kroz ovakvu re-kontekstualizaciju, Sartre postaje autor našeg vremena. Njegov prostor-vrijeme (soba u Altoni, hotel u Iza zatvorenih vrata, provincija u Mučnini) idealni su laboratoriji jer su već izolirani od "prirodnoga" svijeta. Kada u te pročišćene okvire unesemo suvremeni senzibilitet raspada, dobivamo estetski trijumf: književnost i film koji više ne moraju objašnjavati svijet, već kroz ritualnu repeticiju likova koji biraju svoju slobodu demonstriraju uzvišenu ljepotu našeg neizbježnog povijesnoga i egzistencijalnoga neuspjeha.

November 5, 2026