Copyright ©2026 Žarko Paić

O postmodernom kontekstualnome fašizmu

(Prvotno objavljeno u časopisu Europski glasnik, br. 30/2025.)

April 1, 2026
O postmodernom kontekstualnome fašizmu

1. Kulturkampf kao izvanredno stanje

Naše doba rezultat je čudovišne povijesno-logičke aporije. Ono nema jednoznačno određenje ni u pojmovnome niti u govoru fenomena jer je sprega vladavine tehnosfere i obnove svega što se već dogodilo u zlatno doba modernosti, ali tek sada postaje realizacija njegovih ambivalentnih potencijala i to kao pseudo-sinteza. (Izraz potječe od Vanje Sutlića iz njegove knjige Praksa rada kao znanstvena povijest, Izdanje časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974.)

To se može razabrati u svim temeljnim pojmovima društvenih odnosa od ekonomije, politike do kulture. Zato imamo svojevrsnu inflaciju svih vrsta „povrataka“ kao, primjerice, ljepote u estetici, figuracije u slikarstvu, klasične naracije u književnosti, te totalitarizma u politici. U mojoj knjizi Totalitarizam? objavljenoj 2015. godine u izdanju Meandarmedia, a 2022. na engleskome jeziku pod naslovom The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, u izdanju Palgrave Macmillana, koje je prošireno s dodanim zadnjim poglavljem koje se bavi konkretnim slučajem vladavine Putinova despotskoga autokratizma i predstavlja jedan od paradigmatskih modela post-totalitarne vladavine u 21. stoljeću, ustvrdio sam da je izraz zapravo nevjerodostojan i praktički nedjelotvoran. (Vidi: Žarko Paić, Totalitarizam? Meandarmedia, Zagreb, 2015. i The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022.)

Zašto? Zbog toga što je nakon 1. Svjetskoga rata pojam totalitarizma koji je nastao u Italiji i pokrivao sve ideje koje je uspostavio Mussolinijev fašizam od korporativne ekonomije do diktature kao izvanrednoga stanja koje ruši temelje liberalne demokracije i posvemašnjeg pretvaranja ćelija društva u organiziranu formu fašističkoga Kulturkampfa ono što u 21. stoljeću poprima posve druge forme i diskurzivnu moć neutraliziranja i suspendiranja demokratskih protokola života. To je slučaj, primjerice, s biopolitikom koja zamjenjuje pojam sigurnosti, potom s institucijom izbjegličkoga prihvatilišta koja zamjenjuje koncentracijski logor, te prokazivanje Drugoga kao ilegalnoga migranta i neprijatelja države umjesto njegova preventivnoga uništenja kao u fašističkim i nacističkim koncentracijskim logorima u 20. stoljeću. U suvremenoj teoriji političkoga i politike od Schmitta do Agambena stoga rabimo izraz izvanredno stanje (Ausnahmezustand). Fašizam je u svojem izvornome i post-obliku u 21. stoljeću neprestana inscenacija događaja koji upućuju na logiku krize i kraja djelotvornosti demokratskoga poretka.

Pojam iznimnog ili izvanrednoga stanja, na engleskom jeziku state of exception, kako smo to prethodno kazali teorijski je razvio Giorgio Agamben na tragu decizionizma Carla Schmitta. No, Agamben je ovaj politički pojam par excellence proširio s biopolitičkim shvaćanjem u koje ulazi pitanje ljudskoga tijela, života i smrti unutar novih granica globalnoga poretka koji se pojavljuje u znaku vladavine neoliberalizma, neokolonijalizma i neoimperijalizma. Na taj se način svi događaji s prizvukom kontingencije i rizika, poput nastanka globalne pandemije COVIDA-19, teroristički napadi islamista na simbolička mjesta zapadnjačke kulture kao i različite tehnoznanstvene inovacije s umjetnom inteligencijom (A-Intelligence) mogu razmatrati kao događaji koji produljuju vrijeme trajanja iznimke ili izvanrednoga stanja u nedogled. (Vidi: Giorgio Agamben, State of Exception, Chicago University Press, Chicago, 2005. )

Nacizam je bez dvojbe paradigmatski model totalitarizma, a ne talijanski fašizam, i to ne zato što bi potonji u 21. stoljeću sebe u sveopćoj jezičnoj politici čišćenja od stravičnih posljedica njegovih učinaka protiv Židova i formalno demokratskoga i antifašističkoga Zapada nastojao „izbaviti“ od užasa uništenja svih vrijednosti humanizma. Razlog leži u tome što nacizam nadilazi granice koncepta nacije-države i teži izgraditi imperij proširenog geopolitičkoga ustrojstva „krvi i tla“, te naposljetku uspostavlja poredak vladavine koji počiva na permanentnome teroru države i društva spram Drugoga. Ne, nije fašizam nastavak nacizma drugim sredstvima, manje čudovišnim u izvedbi jer je njemački sustav zatiranja Židova u Holokaustu upravo njihova differentia specifica nasuprot svih drugih sustava organiziranog nasilja i permanentnoga terora, što znači da su je drugi satelitski režimi (kao ustaški s konclogorima Jasenovac i Stara Gradiška) slijedili i oponašali do posljednjih granica performativnoga zatiranja Drugoga.

Međutim, jednoznačnost nacizma nije, da paradoks bude potpun, nimalo univerzalna. Zato već nakon kraja 2. Svjetskoga rata Europa nema svoje utemeljenje na antinacističkim vrijednostima, već antifašističkim. Razlog zbog čega nacizam nema ovu rastezljivu narav „postmodernoga kontekstualizma“ jest upravo taj što je fašizam posve desupstancijaliziran i kad se nekoga napadne u diskurzivnim borbama tzv. Kulturkampfa da je fašist, to nema više izravne sveze s genealogijom ovog ideologijsko-političkoga pojma i nastankom u doba 1920ih godina s idejama Vođe (Ducea), diktature i obnove Rimskoga carstva. Naprotiv, biti-fašist nakon kraja 2. Svjetskoga rata, a tako je i „danas“ znači biti sve-u-jednome. Najbolje je to pokazao u svojem znamenitome ogledu Umberto Eco. Ogled nosi naziv „Pra-fašizam“ i objavljen je 1995. godine u New York Review of Books. Eco u zaključku ovog uistinu pronicljivog i proročanskoga ogleda nabraja sljedeće bitne značajke svake obnove fašizma u postmodernome novom ruhu. To su: (1) kult tradicije, (2) odbacivanje modernizma, (3) iracionalizam i kult akcije, (4) prezir analitičke kritike, (5) prirodni strah od razlika, (6) individualna ili društvena frustracija, (7) paranoični strah od međunarodne zavjere protiv kulta vlastite nacije, (8) Drugi kao neprijatelj, (9) apologija vječne borbe za teritorij, (10) zagovor narodnoga elitizma, (11) herojstvo kao najviša vrijednost života, (12) mačizam i tretman žene kao majke, ljubavnice i kućanice, (13) selektivni populizam i (14) novogovor ili metajezik ograničen na performativne iskaze i mržnju svake racionalne složenosti. (Umberto Eco, „Ur-Fascism“, The New York Review of Books, 1995. https://theanarchistlibrary.org/library/umberto-eco-ur-fascism )

Znači li sve ovo što je Eco nabrojao u četrnaest teza da je biti-fašist ono što povezuje taj famozni „pra-fašizam“ s ovim postmodernim kojeg proizvodnja novoga konteksta čini ne samo uporabno rastezljivim, već i krajnje nedjelotvornim? Naime, problem je što svaki „fašist“ za sebe može reći tautologijski u smislu kritike ideologije: Ja sam radikalni domoljub koji je spreman poginuti za čast obrane svoje domovine, a svi koji misle i govore drugo su njezini izdajnici i neprijatelji. Time ne želim reći ništa protiv Eca, već samo upozoriti, kao što sam to i učinio u „kontekstu“ svojeg razmatranja demona i fatuma post-fašizma u 21. stoljeću da je problem ne u tome da svi fašisti nisu u svojoj različitosti metoda i ciljeva isti, nego da je „fašizam“ nemoguće desupstancijalizirati i tretirati ga strogo „kulturalno“ izvan granica uporabe pojma posttotalitarizma. On je mixtum compositum ideologije kao Ur-Staata plemenske zajednice u globalnome kontekstu „suverenizma“ i totalne kontrole koja pripada novome tipu vladavine kao artikulacije Moći onog poretka koji je u svojoj nečistoći naprosto nastavak dikature drugim sredstvima. Otuda nije začudno da se tiranija koristi za objašnjenje tzv. europsko-zapadnjačke forme vladavine u 20. i 21. stoljeću, a despotizam se usmjerava na poretke u Rusiji, Kini, Sjevernoj Koreji. (Vidi: John Keane, The New Despotism, Harvard University Press, 2020. )

Da ponovim ono što sam iskazao u uvodnim postavkama Totalitarizma? Naše doba određuje težnja za totalnim nadomještanjem onog što je izgubilo svoju supstancijalnost i subjektivnost, pa se mahnito nastoji „renovirati“ u kontekstu postmodernoga fašizma-nacizma sredstvima ubojitoga Kulturkampfa. Budući da onog „trećega“ što je određivalo povijest totalitarizma u 20. stoljeću više nema ili je objektivno na izdisaju još od 1989. godine i kraja vladavine realnoga socijalizma, a to je komunizam kao ideologija totalitarnoga zatiranja liberalne demokracije i ljudskih prava pojedinca u svijetu, postoje samo njegovi nadomjesci u različitim sinkretičkim, eklektičkim i hibridnim sustavima vladavine i upravljanja svijetom kao geopolitičkim Gro§raumom. To su despotsko-autokratski poretci vladavine u post-totalitarnome sustavu života, a odnose se na Rusiju i Kinu te njezine satelite (Kubu i Sjevernu Koreju).

Iz toga slijedi da je za vladavinu nužno uspostaviti ideologiju kao medijsku propagandu ili kulturnu industriju svijesti u doba tehnosfere, permanentni teror nacije-države i njezinih ideologijskih aparata moći te ono što je rezultat biti tehnosfere ꟷ totalnu kontrolu nad društvom, kulturom i svijetom života onoga „subjekta“ kojeg Gilles Deleuze u ogledu Postskript o društvima kontrole iz 1990. godine naziva dividuuom, odnosno deindividualiziranim objektom preobrazbe čovjeka u posthumano biće apsolutnoga nadzora nad njegovim životom kroz kontrolu mozga i tijela u virtualnoj stvarnosti.(Vidi: Gilles Deleuze, „Postscript on the Societies of Control“, October, Vol. 59, br. 2/1992. (zima), str. 3-7. )

I sada slijedi nešto „čudovišno“. Kako danas na sva zvona govore oni koji toleriraju uspon neofašizma u institucije države i društva poput predsjednika Sabora RH, primjerice, a koji naizgled ležerno tvrdi da je ustaški pozdrav „Za dom spremni“ pitanje konteksta a da ne zna da je ta tvrdnja u svojoj pseudo-verziji iskaza nalik glavnim postavkama semiotike Rolanda Barthesa i francuske „velike teorije“ postmodernoga mišljenja, onda je „bit“ povratka ideja radikalnoga zla u naše doba ništa drugo negoli uspon postmodernog kontekstualnoga fašizma (PKF).

Da, mi smo zatočenici ovog kaosa koji proizvodi svagda nove kontekste i u njih ubacuje stari sadržaj pod novom izlikom „demokratske euforije tolerancije“, ali ne više Drugoga u svim aspektima njegove drugosti, nego onoga što je u posve drukčijem kontekstu američke borbe za priznanje Drugih (crnaca, LGBT zajednica i iseljeništva) otvorio kao problem filozof kontrakulture Herbert Marcuse u jednoj diskusiji s pojmom represivne tolerancije.(Vidi: Herbert Marcuse, „Repressive Tolerance“, u: Robert Paul Wolff, Barrington Moore, Jr., and Herbert Marcuse,A Critique of Pure Tolerance, Beacon Press, Boston, 1969., str.. 95-137.)

Kad se, dakle, ovaj „novi fašizam“ koji nije ni strogo onaj talijanskoga tipa vladavine, a nije ni nacizam njemačke provenijencije, pojavljuje obavijen koprenom postmodernoga kontekstualizma, onda je sve dopušteno (anything goes). Sve je, naravno, otpočelo još 1970ih godina kad je smišljena ključna riječ ovog insceniranja izvanrednoga stanja u kritici neomarksizma s ideologijom metapolitičke nove desnice u Francuskoj. Pod skupnim nazivom GRECE (Groupement de Recherche et d’Études pour la Civilization Européenn)intelektualci poput Alaina de Benoista su inaugurirali koncept permanentne kulturalne borbe protiv ljevičarstva, marksizma, ideja revolucije i univerzalizma zapadnjačke filozofije tako što su počeli na tragu Hobbesa i Carla Schmitta poglavito, a isto tako i na tragovima njemačke „konzervativne revolucije“ dovoditi u pitanje smisao Europe kao multikulturalne zajednice imigrantskih naroda Afrike, Azije i Bliskoga Istoka i zagovarati ideje geopolitike, tzv. etnopluralizma, odnosno zidova između „naše“ i „njihove“ kulture, te Europu misliti kao projekciju obnovljene predmoderne ideje Carstva u kojem nacija-država predstavlja alternativu nadirućoj američkoj globalizaciji. Ovaj je „neo-suverenizam“ imao neskrivene simpatije za uskrsnuće fašizma, ali upravo u novome kontekstu ove postmoderne „represivne tolerancije“. (Vidi: Alain de Benoist, La Nouvelle Droite au XXIe siècle : Orientations face aux années décisives,, La Nouvelle Librairie, Pariz, 2023.)

2. Oživljavanje fašizma

No, što je to zapravo postmoderni kontekstualni fašizam (PFK)? Evo, krajnje sažeto. Postmoderni kontekstualni fašizam odnosi se na prilagodbu i ponovno pojavljivanje fašističkih ideja i estetike unutar postmodernističkog konteksta, često karakteriziranog odbacivanjem tradicionalnih shvaćanja povijesti, istine i morala, uz naglasak na kulturne narative i estetski spektakl. To uključuje reinterpretaciju fašističke ideologije kroz postmodernističku prizmu, koristeći strategije poput “palingenetskog stvaranja mitova” i pozivajući se na osjećaj nacionalne obnove, uz često umanjivanje ili poricanje povijesnoga nasilja povezanog s tradicionalnim fašizmom. Jedan od iznimno značajnih suvremenih teoretičara ovog fenomena, talijanski politolog, sociolog i povjesničar ideja, Enzo Traverso, u jednom svojem novijem prilogu „Post-fašizam: Fašizam kao transpovijesno shvaćanje“ kaže:

„Riječ priziva mračan međuratni krajolik nasilja, diktature i genocida. Takve slike spontano nam se vraćaju u misli dok ponovno vidimo uspon radikalne desnice na globalnoj razini, od Europe do SAD-a i Brazila. Pa ipak, fašizam je promijenio lice. On demonstrativno pokazuje tipične fašističke značajke – autoritarno i karizmatično vodstvo, mržnju prema demokraciji, prezir prema zakonu, ismijavanje ljudskih prava, otvoreni rasizam (posebno protiv crnaca, Latinoamerikanaca i muslimana), mizoginizam, homofobiju – ali stara fašistička retorika je napuštena: postfašistički pokreti prikazuju se kao branitelji nacionalnih identiteta kojima prijeti globalizacija, masovna imigracija i islamski fundamentalizam. Kao hibridni fenomen, ovaj „postfašizam“ nije ni reprodukcija starog fašizma ni nešto potpuno novo; ostaje u suspenziji između nepoznate budućnosti i proganjajuće prošlosti.“(Enzo Traverso, „Post-Fascism: Fascism as Trans- Historical Concept“ https://www.crisiscritique.org/storage/app/media/2024-07-16/enzo-traverso.pdf)

Suglasan sam s Traversom. U Totalitarizmu? sam izričito pokazao kako je problem s određenjem starih pojmova političke teorije u novome njihovu „oživljavanju“ upravo u tom famoznome kontekstualizmu. Čak i jedan prominentni filozof neomarksizma kao što je to Alain Badiou u razmatranjima o pojmu „naroda“ u okviru političkoga pokreta populizma, bio on desničarski i ekstremistički lli, pak, ublaženoga djelovanja na lijevome spektru ideja, ne može drukčije odrediti pojam naroda (Volk, people, populus) negoli gubitkom esencijalnih značajki. Što će, dakle, biti s populizmom, koje će to ideje zagovarati nije zapisano u „Svetome pismu“, već je pitanje prilagodbe okolnostima odnosno kontekstu. No, kontekst je u okviru semiotike i poststrukturalizma neodređen. Bolje reći, određuje ga i to kao „slabi označitelj“ pojam kulture. To ne znači, dakako, da su moguće preobrazbe iz figurativno kazano Ducea i Führera u ljevičarskoga populističkoga Vođu ili kao u skečevima Monty Pythona da fašizam poprimi lice ideologije borbe za ljudska prava i čist okoliš.

Daleko od toga. Posrijedi je njegovo „insceniranje“ i „estetiziranje“, što je prvi uočio još 1935/1936. godine Walter Benjamin baveći se gubitkom aure umjetničkoga djela u doba filma kad je fašizam odredio pojmom estetiziranja politike, a staljinistički komunizam pojmom politizacije umjetnosti. Ipak, i „insceniranje“ i „estetiziranje“ koje promiče postmoderni kontekstualni fašizam u svojim akcijama u trećem desetljeću 21. stoljeća nije ništa drugo negoli drukčija verzija neokomunističke politizacije umjetnosti. Koncert Thompsona na zagrebačkome Hipodromu ovog ljetapred navodno 504.000 gledatelja gotovo da idealno zrcali sve ono što Eco i Traverso govore o ovoj „kulturalnoj borbi“ drugim sredstvima protiv „neprijatelja“, „komunizma“, „pseudo-liberalizma“, „multikulturalizma“. Metastaziranje „fašizma“ u sablasti metapolitike koje su danas posve određene vladavinom kulture kao nove ideologije rezultat su dugotrajnoga procesa „pacifikacije“ prosvjetiteljskoga nasljeđa europskog i zapadnjačkog sustava vrijednosti. Ništa se, dakle, ne zbiva trenutačno iako se to naizgled pričinja sudionicama događaja. Sve je kako bi to rekli francuski povjesničari zvani „novi analisti“ na tragu velikoga Fernanda Braudela određeno procesima „dugoga trajanja“. (Vidi: Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.)

Još nešto valja ovdje posebno istaknuti. Riječ kontekst je vjerojatno jedna od najčešćih poštapalica metajezika onih koji se mogu pronaći u fenomenologijskom kritičkome pojmovniku pra-fašizma Umberta Eca. Razlog leži u tome što je to riječ koja zamjenjuje vladavinu tzv. objektivnih čimbenika i podaruje mogućnost sveopće relativizacije spoznaje i djelovanja. Jednostavno rečeno, kontekst se odnosi na okolnosti, pozadinu ili okruženje koje okružuje događaj, izjavu ili ideju, pomažući objasniti njezino značenje ili značaj. To je informacija koja određenoj riječi, rečenici ili situaciji daje puno značenje, sprječavajući pogrešna tumačenja i poboljšavajući razumijevanje. No, u semiotici, kontekst se odnosi na okolnosti komunikacijskoga događaja, pružajući okvir za tumačenje značenja. Ne samo fizičko okruženje, već i društveni, kulturni i povijesni čimbenici utječu na to kako se znakovi razumiju. Kontekst je ključan jer oblikuje način na koji se znak (riječ, slika, objekt itd.) tumači i podaruje mu značenje. Roland Barthes je kontekst promatrao kao širi okvir, koji obuhvaća kulturne, povijesne i društvene elemente, a koji oblikuje način na koji se znakovi tumače. Istraživao je kako znakovi mogu imati i denotativna (doslovna) i konotativna (povezana) značenja te kako na ta značenja utječe kontekst u kojem se pojavljuju. Barthes je također uveo koncept “mita”, gdje naizgled neutralni znakovi postaju prožeti kulturnim i ideologijskim značenjima unutar specifičnih konteksta.(Vidi. Roland Barthes, Image, Music, Texts, Fontana Press, London, 1977. )

Uvijek se može pronaći dodatni niz razloga zašto fašizam nije univerzalno i esencijalno ozbiljenje aposlutnoga i radikalnog zla u povijesti kako su ga teorijski secirali teoretičari totalitarizma Hannah Arendt i Franz Neumann. Problem s tzv. kontekstualnim određenjem bilo kojeg složenijeg političkoga fenomena jest da je on razmjestiv i tako se gubi njegova postojanost. Kad više ne funkcionira značenjski okvir neke kulture koja je pojmu podarivala univerzalno značenje, tada nastaje doba kaosa ne samo u shvaćanju onoga što se dešava „ovdje“ i „sada“, već što uopće s razmještanjem jezičnoga polja značenja u novome kontekstu. U slučaju fašizma, dakle, uvijek postoji mogućnost da se jednostavno krene od logike povijesnoga kauzalnog determinizma: tko je prvi počeo i čega je što reakcija, fašizam na komunizam ili obratno? Znamo da je to tvrdio i jedan od zagovornika povijesnoga revizionizma kao što je istraživač fašizma Ernst Nolte. (Ernst Nolte, Der Faschismus in seiner Epoche: Action française – italienischer Faschismus – Nationalsozialismus, Duncker & Humblot, Berlin, 2025. nepromijenjeno izd.)

Ova postavka je baš zato skovana da baci „ljagu“ na neprijatelja kao što je svjetski komunizam i da fašizmu podari svojevrsnu reaktivnu legitimnost. Srž je svakog povijesnoga revizionizma upravo u toj negativnoj projekciji prošlosti kao kauzalnoga determinizma koji oslobađa fašizam od univerzalne krivnje i odgovornosti za genocid i totalni rat protiv slobode i ljudskoga dostojanstva pojedinaca i naroda. No, nije problem samo u ovoj akciji kulturalne legitimnosti koja priznaje, naravno do određene granice užasavajuće ratne zločine i stravičnu diktaturu Vođe. Ali ne i više od toga. Zato je danas završena „velika priča“ o povijesnome revizionizmu. Umjesto nje, sve postaje marš povijesnoga negacionizma koji tvrdi da je komunizam univerzalno i apsolutno zlo, a nasljeđe se fašizma u postmodernome kontekstualizmu obrane nacionalnih vrijednosti i kulta domoljublja može preusmjeriti u obranu ideje autentične Europe koja se mora zasnivati na „kršćanskim vrijednostima i tradiciji nacije-države“.

Povijesni negacionizam, također poznat kao povijesni poricatelj, jest iskrivljavanje ili krivotvorenje povijesnih zapisa. Razlikuje se od povijesnoga revizionizma, koji uključuje akademsko reinterpretiranje povijesti na temelju novih dokaza ili zaključivanja. Negacionizam često koristi taktike poput manipuliranja dokazima, falsificiranja dokumenata ili pogrešnog tumačenja izvora kako bi podupro određeno stajalište i poricao utvrđene povijesne činjenice. Hoćemo li pojednostaviti ovaj nadasve puzajuće-vladajući trend u tumačenju povijesti Europe 20. stoljeća, posebno od 1933. -1945. u razdoblju totalne vladavine fašizma i nacizma, te od 1945-1989. godine u razdoblju vladavine komunizma u Istočnoj Europi onda je to izvedeno u tzv. Crnoj knjizi komunizma kao paradigmatskoj “lektiri” za svako buduće tumačenje po kojem su „pobjednici“ ništa drugo negoli „zločinci“, a „poraženi“ od statusa mučeništva postaju uzvišeni „pobjednici“ i izvoditelji politike ressentimenta u okružju posve fragmentirane Europe koja nema više nikakve veze s nasljeđem antifašizma i univerzalnoga nauka prosvjetiteljstva, već s anti-prosvjetiteljstvom kojemu pečat danas udaraju negacionistički narativi koji spajaju metapolitičku „novu desnicu“ Zapada s Istokom na kojem „caruje“ Putinov „Staatsphilosoph“ sa svojom euroazijskom geopolitikom, Aleksandar Dugin.

3. Estetizacija politike

Koliko li je ova logika nadomještanja sveprisutna u suvremenosti svjedoči zamjena figure Drugoga kao objekta projektirane mržnje. Naravno, riječ je o ideologiji antisemitizma koja se danas tumači svagda „kontekstualno“, jer ono što je u slučaju vladavine novogovora ili metajezika prafašizma u 21. stoljeću bjelodano jest samo drukčije kanaliziranje osjećaja srdžbe i mržnje. Nije stoga slučajno da je svaka djelatnost estetizacije politike samo napredak i razvitak drugim sredstvima onog što je postalo samorazumljivo. Nije tek polemos sukladno Schmittovoj teoriji političkoga i politike uvjet mogućnosti ratničkoga i militarnog diskursa u sukobu izeđu protivnika u političkoj areni. To je ponajprije osjećaj suprotan ljubavi kao elementarna mržnja i nakupljeni bijes kao način normalizirane interakcije u javnome prostoru, koji je proširen utoliko što je javnost postala virtualni prostor globalno-planetarnoga umrežavanja subjekata/aktera ovog zlokobnog teatra prokazivanja, neutraliziranja i suspendiranja Drugoga. Enzo Traverso u već navednoj raspravi o tome kaže i sljedeće:

„Fašizam je bio snažno antisemitski. Antisemitizam je oblikovao cjelokupnu svjetonazor njemačkoga nacionalsocijalizma i duboko je utjecao na vrste francuskih radikalnih nacionalizama; uveden je u zakone talijanskog fašističkog režima 1938. godine, pa čak i u Španjolskoj, odakle su Židovi protjerani krajem petnaestoga stoljeća, Francova propaganda ih je identificirala s crvenima kao neprijateljima nacionalnoga katolicizma. Naravno, u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća antisemitizam je bio raširen gotovo svugdje, od aristokratskih i građanskih slojeva – gdje je uspostavljao simbolične granice – do inteligencije: mnogi od najčitanijih pisaca 1930-ih nisu skrivali svoju mržnju prema Židovima. Danas su, međutim, muslimanski imigranti zamijenili Židove u rasističkome diskursu. Rasizam – znanstvena doktrina utemeljena na biološkim teorijama – zamijenjen je kulturalnom predrasudom koja naglašava nesvodljivu razliku između „židovsko-kršćanske“ Europe i islamskoga svijeta. Tradicionalni antisemitizam, koji je oblikovao sve europske nacionalizme više od stoljeća, nije nestao – periodični neonacistički napadi na sinagoge i židovske škole u Europi i Sjedinjenim Državama dokazuju njegovu postojanost – ali je postao rezidualni fenomen.“ (Enzo Traverso, https://www.crisiscritique.org/storage/app/media/2024-07-16/enzo-traverso.pdf)

Nadomještanje jednog „označitelja“ s „drugim“, onog izvornoga s onim aktualnim, nije nikakva novost koja se u 21. stoljeću pojavljuje s onime što nazivam postmodernim kontekstualnim fašizmom (PFK). Temeljni politički mislilac 20. stoljeća bio je Carl Schmitt, onaj koji je uistinu bio nacistički simpatizer kao i Heidegger, i koji je srušio sav patos zapadnjačke metafizike s idejom prosvjetiteljstva time što je otvorio prostor ideji političkoga kao permanentne borbe za “životni prostor“ i nacionalnu politiku pretvorio u nužnost geopolitike „velikoga prostora“ (Gro§raum) u posljednjoj velikoj „političkoj ontologiji“ uopće, djelu Nomos zemlje iz 1947. godine, tvorac je shvaćanja da je europska/zapadnjačka politika rezultat prevođenja sakralnih aspekata skolastičke teologije u prostor-vrijeme moderne političke teologije koja u profanome svijetu interesa i strasti nužno postaje sukob između modernih ideologija i njihovih zagovornika.(Vidi: Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 2011. 5. izd.)

Mogli bismo stoga jednostavno primijeniti ovu logiku transsupstancijacije i kazati da je moderni fašizam u svojoj monstruoznosti izvedbe apsolutnoga genocida i težnje nadilaženja granica nacije-države kultom mitske obnove Carstva (u Italiji Rimskoga, a u Njemačkoj izgradnji III. Reicha) „autentičan“ fenomen razaranja univerzalnosti slobode i ljudskih prava, dok je ovaj „novi fašizam“ 21. stoljeća njegova pseudo-sinteza drugim (kulturalnim) sredstvima. (Vidi: Žarko Paić, Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Što to u konzekvenciji znači ne više za pragmatičnu uporabu ovog semantički čudovišnoga pojma koji ikonografski uvijek spaja izvornike s lokalnim znamenjima, ali svastika pritom ostaje „vječna“ i samo se prilagođava novim društvenim i političkim uvjetima, već za mogućnost razumijevanja onog što iz ove hibridne strukture psihološkoga djelovanja na mase „emanira“ njegova idejno-ideologijska homogenost? Iznenadit ćemo se, uistinu, a neki će naprosto biti i zapanjeni. Evo, ovako to izgleda u sadašnjem trenutku sukoba s Donaldom Trumpom i njegovim MAGA-pokretom u Americi.

„Utjecajni filozof Jason Stanley, do sada profesor na Yaleu, napustit će – zajedno s poznatim europskim povjesničarima Timothyjem Snyderom i Marci Shore – to elitno američko sveučilište i otići u kanadsku Munk školu Sveučilišta u Torontu. To, kaže Stanley, prosvjeduje protiv Trumpa, koji uznemirava sveučilišta optužbama za antisemitizam i prisiljava ih financijskim prijetnjama. Na pitanje bi li o današnjem SAD-u govorio u smislu „fašističkih uvjeta“, Stanleyjev odgovor bio je jednako sažet i odlučan: „Da, naravno.“ Ne vidi drugi, prikladniji koncept: „Trump je fašist. Njegov pokret je fašistički.“Ali stvari nisu baš tako jasne, kao što pokazuje svjedočanstvo jednog od vodećih istraživača fašizma. Robert Paxton, profesor na Sveučilištu Columbia i desetljećima poznat po komparativno-povijesnim istraživanjima, naglašava da Trump, za razliku od povijesnih fašista, ne želi ni snažnu socijalnu državu niti zapovijeda uniformiranim paravojnim snagama: „Ovo nije stil Amerikanaca.“ Većina njemačkih povjesničara slaže se. Nisu baš vidljivi u komparativnim fašističkim studijama, budući da se prije svega pozivaju na nacizam i često uspoređuju sadašnjost s Hitlerovom diktaturom. Nije iznenađujuće da ova metoda otkriva više razlika nego sličnosti. Protiveći se takvoj nacionalnoj fiksaciji, David Remnick, glavni urednik New Yorkera, rekao je s neusporedivom oštrinom: „Hitler je uništio fašizam.“ (Sven Reichardt, „What Is Post-Fascism?“ https://www.jhiblog.org/2025/06/04/what-is-post-fascism )

Eto zašto sam skeptičan spram jednoznačne osude onog što ima značajke tzv. postfašizma kao „fašističkoga mentalnog sklopa“. Eco i Traverso su, nedvojbeno, uvelike pridonijeli svojim semiotičkim i povijesno-sintetičkim analizama fenomena obnove fašizma u post-totalitarnim uvjetima na globalnoj razini njegova utjecaja na buduće pravce društvenih kretanja. No, vidimo da je analitička vjerodostojnost koncepta fašizma u uvjetima postmodernoga kontekstualizma prijepornoga dosega. Naravno, to ne znači nipošto da se ne može smatrati post-fašizam latentnom opasnošću raspada tradicionalne liberalne demokracije kad stranke dosadašnjeg ekstremno-desnoga usmjerenja počnu diktirati svoja programska načela vođama mainstream populizma koji se u Europi već više od desetljeća pretvara u reality-show spektakl u kojem post-fašisti u stanovitome složenom kontekstu postaju nalik pseudo-liberalnim tribunima nacionalnoga konsenzusa (slučaj Italije i Giorgie Meloni ovdje je gotovo uzoran). Sve je to već vidio među prvima Carl Schmitt, a onda i Ernst Nolte, ako već nisu imali pretkazujuće sposobnosti uvida u obrambene i ujedno napadačke mogućnosti samoga pojma fašizma koji će se daleko bolje prilagoditi post-situaciji 21. stoljeća od svih velikih ljevičarskih utopija i distopija, univerzalizma i kozmopolitske fikcije o životu globalnoga građanstva. Ne mogu se poraziti ni desničarski populizam niti postmoderni kontekstualni fašizam (PKF) ako se ne otklone uzroci i posljedice onog što ih uopće omogućuje u njihovoj djelotvornoj i trijumfalnoj retorici normalizacije fašizma kao kulta nacije-države, agresivnoga domoljublja i zagovora neliberalne demokracije.

Što ih to drugo omogućuje ako ne kolebljiva i oportuna neoliberalna ekonomija korporativnoga kapitalizma u znaku psihopatologije narcizma i vrijednosne matrice upravo onog što je Eco nazvao fenomenom „pra-fašizma“ te radikalni fundamentalizam iza kojeg stoje pobornici vladavine političkih religija. Znači li to da su neoliberalizam i fundamentalizam po definiciji korak do uspostavljanja različitih novih formi fašizma? To bi, naravno, bilo besmisleno tvrditi. Ponovno je stvar u tom famoznome pojmu semiotičke teorije. Da, kontekst je uvjet mogućnosti nastanka nečega što se transformira u svojoj „biti“ tako da ostaje uvijek ono Isto u razlikama. Svaki je post-fašizam stoga fašizam u stanju svojeg čudovišnoga buđenja. Možemo li uopće nadati se da je moguće nekom novom post-prosvjetiteljskom kritikom bezumlja i mitomanije ovog doba posvemašnjeg nadomještanja i hibridnosti zlokobnih ideologija „upokojiti vampira“, da se poslužimo izvrsnim izrazom iz romana srpskoga književnika Borislava Pekića?

Odgovor koji podarujem jest umjereno pesimistički. Da, ali samo pod uvjetom da se kontrolira proizvodnja nove kontekstualne situacije koja dovodi do uspona fašizma kao stanja u kojem kao u filmu Bernarda Bertoluccija Konformist iz 1971. godine glavni lik kojeg igra Jean-Louis Trintignant iz želje za normalizacijom i pokornošću poretku postaje talijanski fašist i naručeni ubojica antifašista i svojeg negdašnjeg mentora iz filozofije u izgnanstvu u Parizu, a ne zbog svojih uvjerenja koja su ionako „stvar konteksta“: jučer jesu, danas nisu.(Vidi: Žarko Paić, O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.) Prava je istina ovog stanja obrat poznate formule Freudove pishonalize: Wo Ich war, soll Es werden. (Gdje sam bio Ja, treba doći Ono.) Ovo je naposljetku anti-formula radikalnog raspada svekolike univerzalnosti, smislenosti i svrhovitosti jednog svijeta koji je još vjerovao u kult logosa, a ne u zlokobne verzije mythosa.

Svaka teologijska kritika „post-fašizma“ zato je nužno kritika organizirane blasfemije kojom kršćanstvo postaje promicatelj diskurzivnoga i stvarnog nasilja nad manjinama i njihovim subjektima/akterima. Budući da post-fašizam ne može bez pozivanja na prastanje ukorijenjenosti naroda u povijest, tada mu je pozivanje na božansku narav njegove metafizički i politički „opravdane“ borbe za čast i dostojanstvo povratka kulta tradicije nužno usmjereno na najgore oblike politiziranosti religije (kršćanstva, islama, židovstva). Nema nište gore od ove strukturne perverzije objavljene religije u svrhe organizirane mržnje spram Drugoga. (Vidi: Natasha Lennard, Being Numerous: Essays on Non-Fascist Life, Verso Books, New York, 2019. )

Usput, kad je Orbán učvrstio vladavinu svojeg FIDESZA u Mađarskoj, dvije su usporedne pojave bile pokazatelj nastanka novoga stanja u kojem je mađarski povijesni revizionizam došao do vrhunca. Prvo je marširanje mađarskih „post-fašista“ selom nastanjenim Romima s prijetećom noćnom bakljadom i zastrašujućim povicima da se „Cigani počiste iz Mađarske“, a drugo je reakcija dijela intelektualne javnosti na dodjelu Nobelove nagrade za književnost svojem „zemljaku“ Imré Kerteszu, židovskoga podrijetla. Reakcija je bila očekivano nikakva. To, ionako, nije bio njihov izbor i to ionako za „njih“ nije pravi Mađar, pa i najveća svjetska nagrada je ionako stvar „židovske urote“ protiv istinskih „europskih vrijednosti“.

4. “Lijevi fašizam“

Postoji očigledna problematičnost u nasljeđu koje određuje ono što je Jürgen Habermas u njegovu djelu Filozofski diskurs moderne odredio kao francuski postmodernizam spočitavajući mu koketiranje s mistikom protuliberalizma. Tako je čak Derridu, Foucaulta, Deleuzea i Bataillea nazvao „kulturnim novim konzervativcima“. (Jürgen Habermas, Filozofski diskurs moderne, Globus, Zagreb, 1988. S njemačkoga preveo Igor Bošnjak.) Pokazivao sam mnogo puta u svojim knjigama i tekstovima koliko je ta prosudba pogrešna i koliko je izazvala kontroverzi. Uostalom, svi su navedeni mislioci, s iznimkom ranoga Bataillea, pripadali na ovaj ili onaj način političkim idejama „nove ljevice“ i u javnome diskursu u bitnim pitanjima branili nasljeđe europskoga prosvjetiteljstva, unatoč tome što ga je ponajviše Foucault na tragovima Nietzschea i Heideggera doveo u pitanje za razumijevanje suvremenoga svijeta totalnoga nadzora i kontrole s pomoću novih tehnologija u službi korporativnoga kapitalizma. No, jedno se ipak ne može izostaviti i prijeći preko toga. To je slučaj ranoga Georgesa Bataillea. (Vidi ponešto o tome i u mojem prilogu o Batailleu „Spirale transgresije: Georges Bataille i sveta profanost tijela“, u: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 429-471.)

Poučen proučavanjem povijesti i etnografije, Bataille je predložio estetiku nasilnoga spektakla; njegovo zadržavanje na (i slavljenje) degradacije, perverzije, patnje i uništenja označava ga kao preteču postmodernističkih poststrukturalista koji namjeravaju destabilizirati društvo utemeljeno na samozadovoljnome materijalizmu. Seksualni libertinizam (očit u njegovom erotskome romanu Priča o oku, kao i u njegovim teorijskim spisima) revolucionaran je jer vraća seksu sakramentalnu funkciju koja se nalazi u poganskim društvima nedavne povijesti i pretpovijesti.

Kult primitivizma alternativa je zabludi racionalizma koja oslabljuje i denaturira čovjeka. Kršenje utilitarističkog zakona dovest će do uspostavljanja iracionalnih zakona predprosvjetiteljske kulture, religiozne u biti. Napredovanje poganstva, žrtvovanja (uključujući i ljudsko žrtvovanje), suvereniteta mističnog vođe i zajedničkog povezivanja kroz promatranje i sudjelovanje u velikom spektaklu, sve to udaljava Bataillea podjednako od prosvjetiteljskog razuma i socijalističkoga materijalizma. Richard Wolin, američki marksist blizak Frankfurskoj kritičkoj teoriji društva, smješta Bataillea (i njegove suradnike na Fakultetu za sociologiju i kvazi-poganskome bratstvu Acéphale) u skupinu lijevoga fašizma.(Vidi: Richard Wollin, „Left Fascism: Georges Bataille and the German Ideology“, Constellations, Vol. 2, br. 3/1996.)

Lijevi fašizam, kako ga Wolin opisuje, odbacivanje je liberalizma, demokracije i prosvjetiteljskoga razmišljanja te usvajanje fašističkih metoda za napredak ljevice. Mnogi Batailleovi suradnici iz 1930-ih i 1940-ih smatrali su ga prikrivenim fašistom i mislili su da je njegova predanost ljevičarstvu paravan za zaljubljenost u fašizam. Konačni prekid između Bataillea i nadrealista Andréa Bretona bio je manifest koji je uključivao pohvalu Hitlera. Bataille je kao potpisnike uključio Bretona i druge nadrealiste bez konzultacija s njima.

Kako god bilo, ova epizoda iz tzv. lijevoga fašizma nije poput slučaja kad pripadnici ovdašnjeg SDP-a u deliriju pijanstva i euforiji odanosti naciji kad je posrijedi nogomet i kult hrvatske reprezentacije uglas pjevaju refrene pjesama čovjeka s Hipodroma, ali je nezaobilazna pouka za svako mistagogijsko glorificiranje kulta okultne tradicije. Ono što je, međutim, jedini zapravo Bataille otvorio kao ključan problem određenja „psihološke strukture fašizma“ za nadolazeću budućnost, još kasnih 1930ih godina u jednom svojem tekstu, bilo je stajalište da je nemoguće weberovski u cijelosti modernost dovesti do stanja raščaravanja (Entzauberung). To je fatalna stvar arhetipske prošlosti koja čovjeka može toliko dovesti do zasljepljenja uvida u „racionalnu mahnitost“ našega doba da previdi kako se ono što zavodi svojom mitskom prirodom sveze i odnosa s pojmom naroda i nacije naprosto ovjekovječuje u post-fašizmu kao bezuvjetni totem i tabu samoga života.

Bataille analizira fašizam kroz prizmu homogenosti i heterogenosti, tvrdeći da fašizam stječe moć iskorištavanjem “heterogenih” energija masa, a istovremeno ih pokušava obuzdati i kontrolirati putem autoritarnih struktura. On sugerira da fašizam iskorištava razorne, transgresivne i često nasilne sile unutar društva, koje naziva “heterogenošću”, kako bi osporio uspostavljeni poredak (homogenost), ali zatim te energije usmjerava u rigidni, hijerarhijski i u konačnici represivni sustav.(Vidi: Georges Bataille, „The Psychological Structure of Fascism“, The New German Critique, br. 16/1979. (zima), str. 64-87,)

Zbog toga je postmoderni kontekstualni fašizam (PKF) uvijek u prednosti pred svim drugim ideologijama organskoga kulta nacije, da se ne govori o liberalnome kozmopolitizmu i socijalističkoj „vjeri u čovječanstvo“. Prednost se sastoji u tome što je još od Rousseaua i njegove postavke o „civilinoj religiji“ slobode u poretku Republike domoljublje svojevrsni martirij i svetkovina kao nacionalni kult kojemu nije uspjela odoljeti ni Francuska revolucija s proglašenjem ateističkoga svetišta kojeg je satrla ideja Giljotine. Heroji u „crnoj“ političkoj religiji odanosti Vođi i plemenskome zavjetu krvi uvijek potrebuju spektakularni žrtvopis i mauzoleje trijumfalne povijesti. Sve drugo je osuđeno na tihu agoniju banalnosti dobra u suvremenome svijetu dosadnoga ponavljanja ne više istoga, već različitoga. Dobro su to znali hollywoodski majstori filmskoga spektakla i majstori ciničnoga humora Monty Pythonovci. Obje su strane od fašističke ikonografije stvarali fascinaciju gledatelja onim čudovišno zlokobnim i ujedno pravili neviđeno zabavnu sprdnju poput genijalnoga Johna Cleesa u brojnim skečevima s naci-klikom u kontekstu postmodernoga Londona kojim šeću biznismeni, starci i malodobna djeca i slušaju performativno urlanje Cleesa s brkovima nalik Hitleru i u SA-uniformi na balkonu koje nas beskrajno iritira i dosađuje, ali i nasmijava do suza.

5. Ideologija, teror i totalna kontrola

Ovo su temeljne značajke totalitarizma, koje na tragu Franza Neumanna valja unijeti u suvremenu raspravu o povratku čudovišnoga sustava vladavine u globalnome poretku kaosa i entropije, nezavisno od posebnoga slučaja sličnosti i razlika uistinu krajnje suprotstavljenih ideologija kao što su to fašizam/nacizam i komunizam. 1. Tvorba novoga tipa društva i države kao “zajednice” s onu stranu liberalno-demokratske prakse i njezinih ideja o slobodi osobe i pluralnosti stavova u javnoj deliberativnoj politici određena je iz horizonta nastanka narodne zajednice (Volksgemeinschaft). 2. Teror je u funkciji stvaranja permanentnoga izvanrednoga stanja, i to prema unutra i prema van, uz postojanje institucije koncentracijskoga logora izvan domašaja suverenosti nacije-države. 3. Singularnost se novoga pokreta-poretka sastoji u razaranju društvenih veza s pomoću ustrojstva paravojnih institucija i partijsko-državne organizacije tajne policije koja u načelu izlazi izvan zakona i postaje svemoćnom organizacijom totalne kontrole. (Vidi: Franz Neumann, Behemot : Struktura i praksa nacionalsocijalzma 1933-1944., Disput, Zagreb, 2012. Prijevod: Damjan Lalović.)

Ideologija kao propaganda, teror kao politika izvanrednoga stanja i totalna kontrola života građana koju provode tajne policije (Gestapo, NKVD) čine totalitarizam ne samo izvornim fenomenom moderne već i stvarnom prijetnjom obnove vladavine u novoj formi u doba globalnoga kapitalizma. Veličina je misaonoga doprinosa Franza Neumanna u teoriji totalitarizma, što je inače blisko i stajalištima Hanne Arendt, da se ovaj razarajući i čudovišni poredak organiziranoga bezakonja i ideologijsko-političkoga stvaranja permanentnog terora ne može zauvijek potisnuti u crne rupe traumatskoga sjećanja na događaje genocida kao što je to bio zloglasni logor Auschwitz.

Problem je u tome što se uskrsnuće totalitarizma može dogoditi u posve novoj formi političkoga poretka koji u sebi skriva upravo ono što suvremenost danas pokazuje u mnoštvu pojavnih likova. Riječ je o autokratskoj tiraniji koja prijeti posvemašnjem potonuću demokracije i prosvjetiteljstva u bezdan. Doba Behemota nije prošlo svršeno vrijeme i stoga valja ustrajno braniti načela liberalno-demokratskoga svijeta baš onako kako je Neumann kao angažirani intelektualac 20. stoljeća shvatio poslanstvo političke znanosti. Ona ne samo što mora razotkrivati korijene zla i izopačenost u načelima djelovanja političkih elita, nego mora biti aktivno na tragu borbe za nadolazeći svijet po mjeri istinske slobode i pravednosti. Ako se nekome takva zadaća danas čini odveć politiziranom a manje funkcionalnom, na stanovit način u opreci sa zlatnim pravilom Maxa Webera da društvena znanost mora ostati vjerna idealu autonomije znanstvenoga djelovanja, onda mora imati u vidu da politika nije beskonfliktna strast, kao što nije niti hiperracionalno svođenje djelovanja na načela kvantifikacije.

Znao je to dobro Aristotel kad je političku znanost kao težnju za dosezanjem najvišeg dobra u zajednici odredio epitetom kraljevske znanosti. Biti na strani Webera u tom pogledu čini se nužnim da bi znanost ostala neokaljana službom izvanjskim interesima poput službe političkim ideologijama. No, slijediti Neumanna kao zvijezdu vodilju znači imati u vidu da se ideje slobode i pravednosti nikad neće utisnuti u svijest masovnoga društva bez aktivne borbe za njihovo oživotvorenje. Društveni znanstvenik ne mora nužno biti kritički intelektualac, ali u doba vladavine totalitarnoga Behemota svaki je moralni stav protiv angažmana za istinsku politiku načela liberalne demokracije naprosto izdaja intelektualaca i ništa drugo.

6. PKF ili o normalizaciji mržnje i bijesa na Druge

A sada ono što je zapravo jedino bitno i može se formulirati pitanjem: je li fašizam o kojem ovdje govorimo, taj fluidni i hibridni „alien“ zvan tako kompleksno za jezik slomiti postmoderni kontekstualni fašizam (PKF) igdje na vlasti u Europi, Americi, Južnoj Americi, Rusiji, Kini, Aziji, Africi, Japanu? Sada će PKF-ovci likovati i odahnuti: ne, nije nigdje, pa čak ni u Izraelu koji Gazu biopolitički svim zamislivim današnjim sredstvima „novoga genocida“ totalno razara i dehumanizira uz svesrdnu i gromoglasnu tišinu tzv. zapadnoga svijeta i njegovih mahom humanitarnih organizacija. A znate li zašto nije na vlasti, jer ovaj izraz pretpostavlja vladavinu i moć suverenosti državne represije i k tome pokoravanje tzv. civilnoga društva uz pomoć trijade neoliberalizma, fundamentalizma i populizma? Samo zato što je PKF s onu stranu svake današnje razdiobe vlasti i vladavine, moći i upravljaštva (gouvernementalité), da se poslužim izrazom kasnoga Foucaulta u njegovim predavanjima o biopolitici i strukturama nove tehnologije ovladavanja samim životom. To nadalje znači da se PKF pojavljuje (pazite sada ove strukturalne perverzije suvremenosti!) kao demokratski post-totalitarni poredak neoliberalnoga populizma kojemu ideologijski pečat podaruju upravo političke religije i fundamentalizam. Sve je nadomjestivo i sve je „normalizirano“ i zato onaj „ludi izraz“Davida Remnicka, gl. urednika New Yorkera „kako je Hitler uništio fašizam“ poprima gotovo istoznačnu značenjsku tautologiju kao i skečevi Monty Pythona o gestama i grimasama nacističkih likova u vizualnoj kulturi našeg morbidnoga svijeta tehnosfere i zaborava povijesti.

To što ovaj PKF formalno uistinu nije na vlasti ne znači, međutim, da ne vlada svim sredstvima digitalno-realnoga umrežavanja raznolikih subjekata/aktera koji zrno po zrno slažu fraktalni mozaik jedne pervertirane stvarnosti, a koja počiva na trijadi onog što stoji u podnaslovu moje knjige o totalitarizmu na engleskome jeziku: ideologija, teror i totalna kontrola. Ima li onda spasonosnoga izgleda da se ovo stanje prevlada? Bilo bi iluzorno i posve naivno onako od oka kazati „ima“, ali bi još više bilo krajnje defetistički kazati da „nema“. Izgledi su stvar konteksta, a kontekste proizvode nova mišljenja, organizirana društvena javnost, ono što Louis Althusser naziva ideologijskim aparatima države (škole, sveučilišta, institucije prava, Crkva, vojska, parapolitički sektor, civilno društvo itd.), plus moć nepokornosti čovjeka koji se realizira u ideji slobode svoje autentične samstvenosti i u zajednici jednakih protiv svake mahnitosti masovne obuzetosti totemom i tabuom svijeta rođenog iz mržnje spram Drugih i bijesa na Druge.

Izgledi prevladavanja su onakvi kakav će kontekst stvoriti oni koji fašizam smatraju radikalnim i apsolutnim zlom u svim vidovima njegove obnove.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026