Copyright ©2026 Žarko Paić

Novo mišljenje politike

O Nesuglasnosti Jacquesa Rancièrea (Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2015.)

S francuskoga preveo Leonardo Kovačević

December 17, 2025
Novo mišljenje politike
Jacques Rancière

1.

An-arhé u mišljenju politike i estetike izvan tradicije „političke filozofije“ od Lea Straussa i Hannah Arendt u 20. stoljeću, ali u dodiru s idejama političke emancipacije Josepha Jacotota i Karla Marxa te anarhizma, obilježava teoriju politike kao nesuglasnosti (la mésentente) u spisima Jacquesa Rancièrea. Ono što je ovdje posebno istaknuto odnosi se na mišljenje koje, doduše, po mnogo čemu pripada glavnoj struji francuske političke ontologije događaja bez obzira na razlike između Derride, Foucaulta, Deleuzea, Lyotarda, Badioua, Leforta, Nancyja i Lacoue-Labarthea. Ali, navlastitost je u tome što je od svih njih Rancière razvio najsustavniju kritiku suvremenoga doba globalne politike kao oligarhijskoga poretka vladavine „policije“. Usto je ponudio prilično uvjerljive argumente uvođenjem niza novih pojmova. Mjesto posve drukčijega i Drugoga kao prostora-vremena autentičnosti događaja za Rancièrea označava mišljenje politike kao apsolutne jednakosti. A upravo jednakost konstituira „bit“ demokracije. An–arhé u novome sklopu može biti samo „disenzus“ i „nesuglasnost“ u odnosu na vladajuće paradigme i njihove pojmove politike uopće.

Ako se događaj onoga što izmiče logici utemeljenja politike pronalazi u svezi kritike moći i doživljaja, odnosno politike i estetike kao odnosa nečega što je već bitno u sebi uspostavljeno kao moć-doživljaj naturaliziranja poretka vodećih ideja povijesti, onda se Rancièreovo mišljenje egalitarnoga obrata povijesti Zapada može smatrati dvostrukom operacijom kategorijalnoga izvođenja. Ono je ponajprije rastemeljenje platonsko-aristotelovske logike povijesti u području politike kao moći i kantovske novovjekovne znanosti lijepoga i uzvišenoga u području estetike kao doživljaja. Ali, svaka je djelatnost rastemeljenja već uvijek pokušaj „novoga utemeljenja“. U drugome obzorju viđenja povijesti vladaju drukčija pravila igre. Mistika u samoj „biti“ ovoga dvoznačnoga događaja paradoksalna je i ujedno aporetična za mišljenje Jacquesa Rancièrea. Razlog valja potražiti u tome što se pretpostavlja da ono što nazivamo an-arhé nema temelja ni izvan niti u sebi. U svojoj je kontingenciji osuđeno na neprestanu borbu s poretkom nejednakosti i kaosom u vlastitoj neodređenosti.

Politikom se označava djelatnost autentične borbe za slobodu i jednakost u zajednici, a „policijom“ poredak kao forma države. (Jacques Rancière, La Mésentente: Politique et la philosophie, Galilée, Pariz, 1995., str. 43-67. Oliver Marchart u instruktivnoj analizi „političke razlike“, kojom se ono političko i politika pojavljuju u suvremenoj raspravi o problemu novoga sklopa jednakosti i slobode, uvjerljivo je pokazao da Rancière za razliku od gotovo svih drugih post-fundacionalističkih teoretičara (Nancyja, Leforta, Badioua i Agambena) ne provodi eksplicite ovu razliku. (Oliver Marchart, Die politische Differenz: Zum Denken des Politischen bei Nancy, Lefort, Badiou, Laclau und Agamben, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2010., str. 132.) Umjesto pojma političkoga kao prostora ontologijskoga događaja stvaranja uvjeta mogućnosti za demokratski prijepor i dijalog, Rancière rabi pojam politike, a umjesto tradicionalnoga pojma politike dolazi u središte prilično sporni pojam „policije“. Poredak ili režim se, dakle, uvijek mora misliti iz društvene hijerarhije moći unutar forme države. To je poredak zakonodavne, izvršne i sudske vlasti kao administrativne tehnologije vladanja. O tome je Michel Foucault u predavanjima na College de France krajem 1970-ih i 1982-1983. godine na temelju opsežne povijesno-genealogijske analize došao do pojma „guvernementaliteta“ (gouverenmentalité), to jest specifične tehnologije upravljanja državom i društvom iz perspektive bliske sveze ekonomije i politike. Rancière u drukčijem obzorju razumijevanja ovog problema misli gotovo istovjetno kao i Foucault. Ali on više naglašava ono značenje „policije“ koje pretpostavlja pozitivne značajke legitimnosti izvršenja i stabilnosti liberalno-demokratskoga poretka. Pritom se čini znakovitim da „policijski poredak“ nije tek očuvanje kapitalističke proizvodnje i društvenih odnosa izgrađenih na ideologiji slobodne konkurencije, tržišta i individualizma. Riječ je o prelasku iz unutarnje sfere djelovanja u vanjsku. U doba neoimperijalnoga poretka upravo hegemon svjetske povijesti kao što je slučaj s Amerikom danas vodi ratove protiv terorizma i „odmetničkih država“ (rogue states). Nisu to više ratovi između nacija-država. Sada je riječ o novim policijskim intervencijama u globalnome prostoru proširene suverenosti. Vidi o tome: Samuel A. Chambers, „The Politics of the Police: From Neoliberalism to Anarchism, and Back to Democracy“, u: Paul Bowman i Richard Stamp (ur.), Reading Rancière, Continuum, London-New York, 2011., str. 18-43.)

Ovdje ne vlada načelo demokracije, već ono što joj je u potpunosti suprotstavljeno. Kako valja pristupiti ovom gotovo „manihejskome“ sporu, an-arhijskome sukobu autentičnoga događaja slobode s vulgarnim poretkom nužnosti tehnokratskoga upravljanja u demokratskim poretcima suvremenosti, što ih Rancière u knjizi Mržnja demokracije odreda naziva oligarhijskim?

„Mi ne živimo u demokracijama. Niti, kao što neki autori tvrde – jer misle da smo podvrgnuti biopolitičkoj vladavini zakona iznimke – ne živimo u logorima. Mi živimo u državama oligarhijskoga zakona, drugim riječima u državama gdje je moć oligarhije ograničena dvostrukim potvrđivanjem suverenosti naroda i sloboda pojedinaca. (Jacques Rancière , Hatred of Democracy, Verso, London-New York, 2014., str. 72-73.)

2.

Što je to – politika? Za Rancièrea se usuprot glavnoj liniji političke filozofije, znanosti o politici i sociologiji politike ne radi o „obnašanju moći“, kako stoji u prvoj od Deset teza o politici. (Jacques Rancière, „Dix Théses sur la politique“, u: Au bords du politique, Gallimard, Pariz, 1998., str. 223.) Umjesto toga politiku treba shvatiti iz njezine nesvodljive „biti“ kao „način specifičnoga djelovanja“ kojim se subjekt uspostavlja označiteljem vlastitih težnji, želja i osjećaja. (Jacques Rancière, isto, str. 223.) Od Lacanove Etike psihoanalize preko Althusserova Kako čitati Kapital do Foucaltovih predavanja o hermeneutici subjekta ulančava se niz pokušaja novoga shvaćanja subjekta. Rancière ga dohvaća na istome valu. Ali kao i Badiou to čini na taj način što subjektom smatra proces i događaj nastanka novoga. Utoliko je pitanje subjekta u tom sklopu uvijek pitanje emancipacije. A budući da je riječ o političkoj kategoriji uspostavljanja onoga što je bilo uskraćeno ili se od samoga početka pojavljivalo kao nedostatak u samome pojmu politike, tada se odnos između politike, emancipacije i subjekta mora potražiti na drugome tlu izvan „političke filozofije“ od Platona do Lea Straussa. Iz ovoga je bjelodano da politika ne pripada drugome rangu pojmova, iako se tijekom povijesti od Grka preko Rima i novoga vijeka do globalnoga poretka kraja 20. stoljeća njezina navlastitost nastojala suspregnuti u jaram drugih područja ljudskih djelatnosti poput ekonomije, tehnike, znanosti itd.

Teza koju iznosi Rancière ima svoje podrijetlo u svojevrsnoj obrani političkoga i politike kod Carla Schmitta i Hannah Arendt. No, razlika je već u tome što Rancière izričito odbija priznati da je glavni pojam politike pojam moći (pouvoir). Očigledno, moć je nešto što se povezuje uz politiku, ali nije njezina „bit“. Zašto pišem riječ bit ili supstanciju u navodnicima? Razlog leži u tome što Rancière kao i čitava struja obnove shvaćanja ideje politike kao događaja slobode, jednakosti i pravednosti iz kruga francuskih mislilaca na tragu Heideggera i fenomenologije, poststrukturalizma i srodnih teorija, polaze od pretpostavke rastemeljenja i neutraliziranja klasične ili tradicionalne metafizike. Iz njezina se okvira bit shvaćala kao nepromjenljivost stanja i postojanost odnosa. Stabilnost poretka kategorija više nije zajamčena unaprijed. Utoliko je iz Rancièreova vidokruga jasno da se taj „način specifičnoga djelovanja“ politike mora pokazati prekretnim za nositelja ili subjekta njezina izvršenja. Politika otuda pretpostavlja kontingentnu prirodu vlastita samoodređenja. U situaciji koja nije posve slobodna, već je zadana kao sklop odnosa i različitih pravila igre unutar jednoga poretka diskursa, politika operira kao emancipacijska djelatnost subjektiviranja „naroda“ (demosa). Drugim riječima, djelovanje nije „bit“ politike. To može biti samo subjektiviranje. Ono omogućuje da specifičan način djelovanja postane političkim. Nije sve otuda postalo politikom, nego je sve istodobno estetsko-političko stoga što narod kao demos mora svagda iznova sebe konstituirati subjektom. To je, dakako, revolucionarna zadaća jer se zbiva kao borba za jednakost „uvjeta mogućnosti“ slobode, a ne kao „jednakost šansi“ na tržištu. Pojam politike kao emancipacije i kao egalitarnoga političko-estetskoga obrata pojma moći smjera spontanosti pobune protiv poretka. U tome se nalazi njezina posljednja granica.

U tome su, uostalom, specifičnost i razlika Rancièrea spram drugih teoretičara političkoga i politike poput Chantal Mouffe i Ernesta Laclaua. To se djelovanje, dakle, ne može objasniti niti postojanjem racionalnoga diskursa niti, pak, agonalnom strašću u sukobljavanju s poretkom unutar prostora javnoga diskursa politike. (Chantal Mouffe, The Return of the Political, Verso, London-New York, 2006. i Ernesto Laclau, Emancipation(s), Verso, London-New York, 1996.) Ono je čista kontingencija. Usto, u svojoj nepredvidjivosti otvoreno je za nadilaženje binarnih opreka iz novovjekovne metafizike kao što su ostaci dekartovske filozofije (umna supstancija vs. tjelesna supstancija). Odnos označava ono što pridodaje subjektiviranju značajke političkoga u procesu emancipacije od „prirode“ i „nužnosti“ kao već uvijek postojećega poretka društvene nejednakosti i hijerarhije. To stvara plodno tlo za uspon oligarhija već u samome početku atenske demokracije. Filozofija se ne odnosi spram politike kao um spram tijela u platonsko-dekartovskoj perspektivi. Rancière polazi od toga da je ono što se pojavljuje u svijetu kao političko i politika jedinstveni događaj kontingencije. Iz toga slijedi da nije ničime unaprijed određen niti se može odrediti njegova krajnja svrha i cilj bez rastemeljenja „prirode“ i njezinih „zakona“. Politika ne može više biti sredstvo uvećanja moći ili, pak, nešto svodljivo na ekonomiju ili tehniku administrativnoga upravljanja državom i društvom kao u novome vijeku. Njezina autonomija jest u tome što je po definiciji demokratska. Zbog toga je jednakost u svojoj univerzalnosti i partikularnosti njezin uvjet mogućnosti emancipacije čovjeka u postojećem poretku.

U spisima iz 1990-ih godina kao što su Nesuglasnost: Politika i filozofija te već spomenuti mali spis Deset teza o politici uvršten u knjigu Na rubovima politike izvode se postavke o suprotnosti politike i „policije“, kritičko čitanje ideja „povratka politike“ i „povratka političke filozofije“, demokratski pristup politici kao egalitarnome djelovanju „naroda“ (demos i peuple), političkome subjektiviranju i, naposljetku, odnosu politike i estetskoga, što će osobito biti predmetom knjige Le Partage du sensible (Dioba osjetilnoga: Estetika i politika) objavljena 2000. godine. Iz svega je vidljivo da odnos između filozofije i politike za njega više nije pitanje vodstva ideja nad zbiljom. Naravno da to nije izvedivo u smislu platonsko-hegelovske metafizike. Politika za Rancièrea, međutim, nije ujedno filozofijskom samorefleksijom događaja koji se događa kao što je to za Badioua. (Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998. i Alain Badiou, „Philosophy and Politics“, u: Conditions, Continuum, London-New York, 2008., str. 147-176.)

Ona nije mišljenje u drugome mediju ozbiljenja. Podnaslov najznačajnije Rancièreove knjige Nesuglasnost dostatno svjedoči o tome: Politika i filozofija. Poredak je promijenjen. A to znači da se više politika ne može smatrati pitanjem ideja kao označitelja s apsolutnim zahtjevom za „moć“ imenovanja i ozakonjenja poretka binarnih opreka tijekom povijesti. Politika može biti tek uvjetno “filozofijskom“ djelatnošću. Razlog leži u tome što dokida svako rangiranje i nejednakost. Njezina se „bit“ smješta u događaju bez presedana. Radi se o skandaloznome činu odvijanja izvan zadanoga okvira „prirode“ i „nužnosti“. Politika se pojavljuje u svijetu kao i sloboda u znaku moći onoga čudovišno neodredljivoga an-arhé.

Što se tim pojmom uopće želi? Je li on podoban za bilo kakvu radikalnu demokratsku politiku koja neće ostati na razini utopije i nemogućih očekivanja od realno postojećih mogućnosti političkoga danas kada se neoliberalni globalni kapitalizam ostvaruje u svijetu na način strategije, ideologije, diskursa i managementa „racionalnoga izbora“ bez alternative, iz čega nužno proizlazi, što je sam Rancière tako izričito pokazao glavnom tvrdnjom iz knjige Mržnja demokracije, „da ne živimo u demokracijama, već u oligarhijskim državama“? An-arhé nije tek suspenzija i neutraliziranje pojma temelja i utemeljenja politike u njezinu filozofijskome izvoru u Platonovoj Državi, Državniku i Zakonima. Kada bi bilo samo to, mogli bismo govoriti tek o jednom novome čitanju odnosno kritici Platonova shvaćanja filozofije politike. A takvo čitanje može biti bliže nakanama, primjerice, onoga što je činila Hannah Arendt u zahtjevu za teorijom nesvodljivosti političkoga. Već sam naziv i imenovanje bestemeljnosti upućuje na čin, a ne na „prirodu“ i iz nje izvedene kategorije „zakona“. A iz njih onda slijedi rangiranje i društvena nejednakost opravdana metafizičkim razlozima postojanja Boga i nužnosti monarhije, aristokracije i oligarhije. An-arhé otuda ne može biti ni po analogiji prvo počelo djelovanja, načelo i kategorija s kojom se otpočinje.

3.

Rancière u knjizi Nesuglasnost i svim drugim okolnim tekstovima neprestano varira misao o prijeporu između ontologije politike i političko-estetskoga događaja s onu stranu ontologije uopće. An-arhé uvodi u svijet političke kontingencije. Njezina je glavna preokupacija pitanje jednakosti. Bez toga demokracija kao vladavina naroda (demosa) tone u glib oligarhijskoga poretka „policije“. Već u „Predgovoru“ Nesuglasnosti raspravlja se zašto pitanje postoji li uopće filozofija politike vodi do aporije. Tako je to prvi odredio Aristotel u Politici. (Aristotel, Politika, Globus i SN Liber, Zagreb, 1988. Sa starogrčkoga preveo Tomislav Ladan) Budući da naše doba obilježava dvostruki povratak, kako „političke filozofije“ tako i „politike“, postavlja se pitanje što označava doista taj povratak filozofije i politike.

Ako je marksizam politiku shvatio izrazom društvenih odnosa kapitalizma i klasnom borbom, a liberalizam djelatnošću koja mora omogućiti zaštitu privatnoga vlasništva pojedinca kao i njegov tjelesni užitak u smislu onog dobra koje se smatra zajedničkim, jasno je da se time politika pretvara u nešto neautonomno. Rancière smatra da korijeni takve situacije leže u samome početku političke filozofije s podrijetlom u Platona i Aristotela. Štoviše, njihovo se razumijevanje politike, unatoč bitnih razlika, pokazuje iz glavne ideje zapadnjačke metafizike. A to je ideja svrhe (telos) i cilja povijesti. Eshatologija onoga što jest ideja dobra u smislu vladavine slobode i pravednosti, doduše, poklanja pozornost pojmu jednakosti. Ali to vrijedi samo na onaj isti način kojim Aristotel određuje pravednost aritmetičkim pojmom jednakosti.

Posrijedi je ipak nešto mnogo „više“ i mnogo „jednostavnije“ od poretka, reda (taxis) i hijerarhijskoga rasporeda umijeća i vrlina znanja, djelovanja i proizvođenja (theoria, praxis, poiesis). Umjesto apriornoga postavljanja svrhe i cilja povijesti, za Rancièrea se više ne radi o prvim uzrocima i posljednjim nakanama nekog nepoznatoga pokretača svekolika djelovanja (Boga?). Sve je u kontingenciji onoga što se događa u svojoj nesvodljivosti i neodređenosti izvanjskim svrhama i ciljevima. Kada se napušta ideja svrhovite „prirode“ kao skrivenoga temelja svekolike nejednakosti između ljudi, onda dolazimo do ovoga aksioma demokratske politike uopće:

„Politika je djelatnost koja se zasniva na načelu jednakosti.“ (Jacques Ranciere, La Mésentente, str. 11.)

No, o kakvoj je ovdje „jednakosti“ riječ? Je li to ne-politički pojam jednakosti ili politički? Čini se da iz Rancièreove perspektive moramo krenuti na sljedeći način. U knjizi Na rubovima politike mnogo je više pozornosti posvećeno pokušaju da se pojam politike u svojem čistome obliku izuzme od logike moći. No, bilo bi krajnje ishitreno govoriti da Rancière u svojem zagovoru „mistike“ spontanosti pobune protiv politike kao institucionalnoga poretka vladavine oligarhije propušta vidjeti razmjere djelovanja dispozitiva moći. Njegova je kritika „političke filozofije“ s pojmovima nesuglasnosti i disenzusa, kako smo već to navijestili, usmjerena protiv moći jedne politike koja se u ruhu post-demokracije danas nameće kao marketing mediokracije s idejom tržišnoga natjecanja kao modela za politiku liberalnoga „konsenzusa“. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Politika bez ideologije? Sablasti postdemokracije“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 20-62.)

U Deset teza o politici nailazimo na pitanje o subjektu moći (kratein) i vladavine mnoštva (ohlo-kratein). (Jacques Rancière, Aux bords du politique, str. 65-66. i 225-226.) Ako politika otpočinje s buđenjem subjekta iz stanja an-arhé u stanje subjektiviranja s pomoću racionalno-diskurzivne akcije protiv zastupnika ili aktera poretka vladavine u liberalno-demokratskome sustavu, onda je bit demokracije u neprestanome izazovu stvaranja „naroda“. Zbog toga nije svejedno o kakvoj je to „jednakosti“ riječ – aritmetičkoj, simboličkoj ili kvalitativnoj. Prvo shvaćanje označava puki zbroj veličina razdijeljenih između pojedinaca kao kolektivnoga tijela. Drugo se odnosi na ono što Rancière govori o moći naroda kao demosa u borbi protiv režima nejednakosti, neslobode i bespravlja. A takvi su režimi danas u doba neoliberalne globalizacije oni u kojima demokratski konsenzus prelazi u populizam i autokratsku formu upravljanja.

Naposljetku, treća ili kvalitativna jednakost određuje „bit“ demokratske vladavine „naroda“ kao subjekta koji se konstituira uvijek kao partikularno-univerzalni subjekt borbe za istinom. Što je pritom osobito važno jest da nesuglasnost od komunikacijske strategije pregovora između dvoje – subjekata politike i aktera „policije“ – postaje događajem emancipacije. Tri pojma jednakosti odgovaraju onome što Rancière u svojoj povijesno-filozofijskoj kritici Platonove ideje politike naziva arhepolitikom, parapolitikom i metapolitkom. (Jacques Rancière, La Mésentente, str. 93-131. )

Rancièreov je odgovor na krizu političkoga liberalizma i njegove dileme bio u tome što je umjesto metafizike pravednosti i javnoga konsenzusa zastupao stav da je ono što je potrebno politici danas upravo suprotno – nesuglasnost. U tom pojmu s kojim se nastoji otvoriti problem konstituiranja jednog drukčijega mišljenja bez pozivanja na kao-da argumente „javnoga razuma“ i pravednosti u smislu minimalno poštene igre pluralnih sudionika s različitim svjetonazorima i kulturama prisutno je stanje-između racionalne diskurzivnosti (Habermas) i pragmatično-idealističkoga apela za pravednošću (Rawls). Zašto je Rancière ujedno otvorio pravi problem suvremenoga doba sa svojom teorijom emancipacijske politike jednakosti i ostao bez rješenja na njegove paradokse i aporije? Čini se da je odgovor jednostavan i baš stoga u svojoj jednostavnosti iznimno složen. Ako, dakle, izostaje i nedostaje u njegovoj analizi političkoga i politike strukturna analiza pojma moći u svim aspektima njezina očitovanja, a to su učinili najplodotvornije Foucault i Deleuze, onda je razumljivo da će jedina prava politička strategija emancipacije morati potražiti svoj odgovor izvan okružja vlastita pojma. Emancipacija je proces oslobađanja od okova, bili oni stvarni ili simbolički, bez obzira je li posrijedi rodno/spolna diskriminacija ili klasno ugnjetavanje, netrpeljivost nacije ili, pak, proces subjektiviranja u kojem se pojedinac oslobađa kao pojedinac od svih autoritarnih stega obitelji, vlastitih tjeskoba i frustracija. Čin je emancipacije uvijek potvrđivanje slobode. Ona je uvjet mogućnosti bilo kakve revolucionarne politike. Otuda pojam emancipacije, s kojim Rancière upotpunjuje svoju analizu pojma nesuglasnosti i disenzusa, smjera radikalnome prostoru osvajanja onoga što samo nema svoj temelj. (Vidi o tome: Nick Hewlett, Badiou, Balibar, Rancière: Re-thinking Emancipation, Continuum, London-New York, 2007., str. 84-115.)

4.

Posljednje poglavljeRancièreove knjige Nesuglasnost naslovljeno je „Politika u svojem nihilističkome dobu“. Bavi se izvedbom politike kao jednakosti u demokratskome pokušaju ozbiljenja svih onih pojmova koji su danas postali novom retorikom europskoga liberalnoga konsenzusa: zajedništvom, razlikama, univerzalnošću ljudskih prava. Retorika se ne iscrpljuje u dokazivanju vlastita trijumfa, jer je prostor ove politike omeđen suprotnostima u stvarnome životu poput ne-zajedništva, homogenosti, partikularnosti građanskih prava unutar nacije-države. No, ono što Rancière smatra najpogubnijim za istinsku politiku nesuglasnosti kao politiku zajedništva u razlikama jest nepostojanje radikalne jednakosti. Oni koji su izbačeni iz ovoga „konsenzusa“ su sans-part. To je posebno vidljivo u Francuskoj. Štoviše, može se nazvati paradigmatskom za probleme s kojima se danas suočava Europska Unija. Imigrantsko stanovništvo na rubovima velegradova koje, još k tome, ne uživa ista građanska prava zbog toga što politički i ne postoji (sans-papiers ili stateless people), uvelike potkopava idilični neoliberalni konsenzus. Logična posljedica gubitka političkih prava u modernome značenju demokracije jest nestanak ljudskosti kao etičkoga glasa jedne univerzalne savjesti.

Umjesto humanosti i humanizma na kojima se zasnivao moderni projekt univerzalnosti ljudske slobode za sve, doba u kojem živimo postalo je doba humanitarizma. Ovo ide čak tako daleko da su ratovi koje vodi Amerika i Zapad u globalnome poretku postali „policijskim intervencijama“, dok se problem izbjeglištva i prognaništva u zonama ratnoga djelovanja naziva „humanitarnim pitanjem“. Promjena diskursa uvijek je i promjena stvarnoga stanja. Politika u doba nihilizma ne svodi se tek na humanitarizam. Njezina se „policijska“ značajka neoliberalnoga „novog svjetskoga poretka“ može razumjeti kao perverzija politike na etiku, koja nikoga ne obvezuje uistinu ni na što, i perverzija politike na ustavno pravo, a koje, pak, dekadentno uživa u vlastitome deliriju normativizma bez pokrića u stvarnosti.

Što se tome može uopće suprotstaviti? Za Ranciera se politika shvaća kao pitanje jednakosti. Provokacija je već u tome što demokratska politika nema moć kao sredstvo vladavine, ali ima u svojim rukama vladavinu kao sredstvo jedne druge dostojnije moći. Ta je moć demokracija. Ona se događa uvijek kao borba za ideje koje baš zato što nemaju utemeljenje u „prirodi“ zahtijevaju pobunu protiv „prirode“, pa čak i kada se ta i takva „priroda“ pojavljuje fikcijom i rezultatom prirodnih znanosti. An-arhé vodi politiku do dosezanja onoga što tradicionalno metafizički biva imenovano od Platona i Aristotela do Rousseaua i Marxa najvišim dobrom u zajednici. Nije to dobro s onu stranu političke zajednice (politeia, civitas dei, republika, demokracija). Sama zajednica jest najviše dobro. To je ono što ima vrijednost u samome sebi jer omogućuje slobodu svih kao pojedinaca. Ne uzdiže se čovjek do toga kao pripadnik atomiziranoga društva, nego samo kao politički građanin odnosno bitan dio demokratskoga sklopa moći koji nazivamo „narodom“ (demos). Tko govori danas o zajedničkome dobru (communauté), taj dobro zna da govori o nečemu što je „privatizirano“ i time oskvrnuto u svojoj „biti“. Sva se novost Rancièreova shvaćanja politike svodi otuda nepomirljivu suprotnost. Štoviše, razdvajanje se ne može posve dokinuti/prevladati revolucionarno-emancipacijskom politikom radikalne demokracije. Na jednoj je strani pojam politike kao jednakosti, a na drugoj pojam „policije“ kao poretka (režima).

Oštro razdvajanje politike i policije (le politique i la police) ide tako daleko da se često može steći dojam kako je riječ o manihejskome razumijevanju svijeta u sekularnim kršćanskim kategorijama „dobra „ i „zla“. No, između ta dva pojma vlada međusobna uvjetovanost. Ovdje valja prihvatiti interpretaciju Olivera Marcharta koji kaže da politika nesuglasnosti i disenzusa stoji iznad egzistencije „dva svijeta u jednome“, ali je podvrgnut onome što se naziva „emancipatornim apriorizmom“.To znači da jednakost nije samo preduvjet političke akcije u demokratskome poretku, već i preduvjet svoje suprotnosti – policijskoga poretka. Ako je, dakle, ideja politike sadržana u pojmu jednakosti, onda se taj pojam pojavljuje gotovo kao „utemeljujući temelj“ demokratske pobune protiv poretka i ima revolucionarni potencijal. Na taj način Marchart može zaključiti da je u okviru postfundacionalističke teorije politike Rancièreov pokušaj da misli politiku polazeći od načela an-arhe ništa drugo negoli put prema apovijesnim uvjetima. A to onda znači da politička borba protiv „režima“ ima status „transcendentalnoga uvjeta“ egalitarne politike. – Oliver Marchart, „The Second Return of the Political“, u:Paul Bowman i Richard Stamp (ur.), Reading Rancière, Continuum, London-New York, 2011. str. 134-135.)

Otuda je jasno da demokracija ne može biti forma države, kao što oligarhija nužno postaje zakonom vladavine ovog poretka. No, problem nastaje kada se država dokida/prevladava u nečem što ima značajke neoimperijalne suverenosti bez političkoga naroda (demosa). Shvaćanje policije kao državne politike, a politike kao subverzivno-emancipacijske djelatnosti demokratske borbe za jednakošću poprima karakter hibridne ideje iz povijesti ljevice. Ovdje se susreću anarhizam Bakunjina/Proudhona i Marxova kritika granica formalne demokracije buržoaskih poredaka u kapitalističkome društvu 19. stoljeća. Usto, Rancière redefinira gotovo sve pojmove iz tradicije „političke filozofije“. Situacija je danas promijenjena utoliko što država na razini teritorijalne suverenosti više nema faktičku moć. Ta se moć razmješta u naddržavne institucije poput Europske Unije. Korporativna moć „demokratskih oligarhija“ nije forma države, kako to ipak slijedi iz analize Rancièrea u knjizi Mržnja demokracije. (Jacques Rancière, Hatred of Democracy, str. 71-97.)

5.

Kada otpočinje politika? Za Rancièrea je stvar jednostavna. Politika otpočinje uvijek kada je javno ili zajedničko dobro dovedeno u pitanje time što se njegova dioba „privatizira“ i na taj način postaje udjelom oligarhijske vladavine. Je li onda riječ o povijesnome kontinuitetu takvog tipa vladavine (policijski poredak) u zapadnjačkim društvima od antike, srednjeg vijeka, novoga vijeka do neoliberalne globalizacije? I da i ne. Da zato što se politika u Grka pojavljuje u značenju obrane zajedništva pa ne može biti u podređenom položaju etike i ekonomije. Ne zato što ideja zajedničkoga dobra ne znači nikakvu viziju egalitarnoga komunizma siromaštva ili neke strahotne verzije totalitarizma poput onoga Crvenih Kmera. Povijest se za Rancièrea zbiva kao kontinuirani diskontinuitet događaja. Sve to pokreće sukob između onoga što pripada logici an-arhé i arhé. Umjesto linearnosti i nužnosti „višega“ u povijesnome „napretku“ od antike do globalnoga poretka informacijskoga doba vladaju kontingentne međuovisnosti i emergentne mreže događaja. (Vidi o tome: Alex Thomson, „On the Shores of History“, u: Paul Bowmann i Richard Stamp (ur.), Reading Rancière, Continuum, London-New York, 2011., str. 200-2016.)

Ponovimo: politika otpočinje pukotinom ili potkopavanjem logike oligarhijske moći smještene u savezu financijske i političke elite društva. Zbog toga je argument iz Nesuglasnosti samo proširen u Na rubovima politike i Mržnji demokracije. A on glasi: demokracija se odnosi na politiku kao formu emancipacije, a društveni poredak moći proizlazi iz ekonomije. Iz nje proizlaze odnosi strukturne nejednakosti u kapitalističkome načinu proizvodnje. Društveni odnosi stoga nisu fatalnost povijesti. Mogućnost promjene sklopa odnosa postoji samo ako istodobno postoji dovoljno „moćan“ subjekt radikalne promjene stanja. U tom pogledu je jasno da politika emancipacije ne može biti „revolucionarnom“ ukoliko iz temelja ne preokrene izvore strukturne perverzije odnosa iz kojih neizbježno nastaje „željezni zakon“ oligarhije.

Rancière je u Nesuglasnosti ponudio jedno od najzanimljivijih novijih čitanja političkoga i politike. U isto doba kada se liberalno-demokratsko mišljenje nastoji utemeljiti u drukčijem razumijevanju pojma pravednosti kao što je to učinio John Rawls i tako politički liberalizam otvorio za pitanja multikulturalnih prava i drukčije shvaćanje odnosa između univerzalnosti i partikularnosti, Rancière kreće u avanturu pokušaja da se tome otkaže posvemašnji konsenzus. Njegovo rastemeljenje politike nastoji stoga misliti ono što je uvjet mogućnosti razlikovanja političkoga kao slobode i jednakosti naspram logike stvaranja oligarhijskoga poretka „policije“. Održivost demokratskoga konsenzusa na taj se način ne dovodi u pitanje „izvana“, već „iznutra“ upravo stoga što je iznova na redu nedovršeno doba jednakosti nakon poraza totalitarnih vladavina realnoga socijalizma u 20. stoljeću.

Hrvatski prijevod Nesuglasnosti zaslužuje u svakom slučaju posebnu pohvalu. Leonardo Kovačević se već potvrdio ne samo kao vrijedni prevoditelj suvremene francuske filozofije, teorije politike i kulture u nas, već i kao vrstan poznavatelj zahtjevnih terminologijskih razlika unutar postmodernoga kruga mislilaca kojima unatoč svih njegovih kritičkih ograđivanja pripada i Jacques Rancière.

Knjiga je postala predmetom rasprava filozofa, politologa i sociologa, utoliko više što je riječ o jednom od paradigmatskih pristupa razumijevanju složenoga pojma političkoga danas kada se umjesto slobode i jednakosti u prvi plan iznova postavlja pitanje moći tehno-znanstvene artikulacije u liku neoliberalne ekonomije upravljanja svijetom, koja politiku nastoji suspregnuti pod svoj jaram kao racionalni diskurs u funkciji stabilnosti u promjeni. Tome nasuprot, Nesuglasnost želi vratiti izgubljeno dostojanstvo politike.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026