1.
„Napisati pjesmu nakon Auschwitza je barbarski čin“, napisao je Theodor W. Adorno u eseju iz 1951. godine, koja je izazva toliko mnoštvo reakcija i još danas se uglavnom krivo tumači. Nije, naime, riječ o kraju umjetnosti i besmislu poezije kao takve, što je već poezija post-Holokaust sindroma Paula Celana posve opovrgla jer je nakon Hölderlina upravo Celan onaj koji je njemačkome duhu spekulativno-poetske visine podario kao Židov najviše dosege uzvišenosti u doba posvemašnjeg nihilizma svijeta. Ono što Adornova postavka o poeziji nakon Auschwitza iskazuje jest nešto ujedno „banalno“ i „čudovišno“: poezija pred događajem totalnoga uništenja ljudskoga i njegovih duhovnih tragova ostaje bez riječi i gubi vjerodostojnost! Njemački filozof i sociolog se u to vrijeme vratio iz američkoga egzila kako bi obnovio Institut za društvena istraživanja u Frankfurtu na Majni, koji su nacisti zatvorili. 50 godina nakon njegove smrti, po prvi put je objavljeno predavanje koje je Adorno održao 1967. godine. Suhrkamp Verlag ga je opisao kao „poruku u boci budućnosti“. Naslov je ovog tankoga sveska: Aspekti novog desničarskoga radikalizma.
Kako je uopće došlo do ove knjižice? Udruga socijalističkih studenata Austrije pozvala je Adorna u Beč u travnju 1967. i zamolila ga da objasni zašto se „novi desničarski radikalizam“ širi u Njemačkoj 22 godine nakon završetka rata. Osnovana 1964. godine, NPD (Nacionalna demokratska stranka Njemačke) u vrlo kratkom se vremenu transformirala iz konzervativno-nacionalističke u desničarsku fašističku stranku i gotovo odmah ušla u državne parlamente Bavarske, Bremena, Hessea, Porajnja-Falačke, Donje Saske i Schleswig-Holsteina. Adorno pritom ne razvija novu utemeljenu teoriju fašizma, već samo identificira nekoliko “aspekata” kako bi razumio društvene, političke i psihološke uzroke desničarskoga radikalizma. Nadovezuje se na svoju i Horkhemeirovu Dijalektiku prosvjetiteljstva i pad kulture u barbarstvo, te na svoje studije “autoritarne osobnosti” koja žudi za snažnim vođom kako bi dala smisao vlastitom beznačajnome životu i kako bi mogla sudjelovati u vlasti i dominaciji, barem kao sljedbenik.
U predavanju se kritizira potisnuto preispitivanje nacističke prošlosti: samo “spominjanje Auschwitza” u to je vrijeme dovelo one koji su željeli kraj “rasprave o krivnji” do “bijeloga usijanja”. Ovdje se mogu pronaći, kako to uglavnom upućuju mnogi recenzenti njegove knjižice, očigledne usporedbe s retorikom AfD-a, koja, na primjer, poziva na “zaokret od 180 stupnjeva u politici sjećanja”. (v. https://novine.hr/vijesti/karta-srednje-europe-clana-afd-a-izazvala-val-kritika )
Za Adorna, desničarski radikali su “stigme” i “ožiljci” demokracije koja za mnoge ostaje puka tvrdnja: “Demokracija” “još uvijek nije u potpunosti ispunila vlastitu definiciju”. Budući da Adorno nije želio ukloniti razliku između slobode govora i pisane prezentacije, niti je želio znanstveno revidirati svoje spontane usmene intervencije, koje su se temeljile samo na nekoliko ključnih riječi, snimka ovog njegova predavanja dugo je drijemala u radijskome arhivu. S obzirom na aktualne velike uspjehe AfD-a u njemačkoj politici i društvu što izaziva niz opravdanih strahova i zebnji o ponavljanju „neodrađene povijesti“, izdavač Suhrkamp je ostavio Adornove brige po strani, te dao transkribirati snimku i tako je poslao jasnu i nedvosmislenu antifašističku poruku u boci u svijet suvremenosti kao umrežene političke paranoje i narcističkoga psihopatološkog uspona ekstremnoga desničarskog populizma uvelike naklonjenog obnovi fašizma.
Adornova je najvažnija teza sljedeća: Preduvjeti za desničarske radikalne pokrete, “tendencija koncentracije kapitala”, uništavanje srednjih poduzeća u korist globalno djelujućih korporacija, sve veći jaz između bogatih i siromašnih, još uvijek postoje ꟷ kao što je bilo očito u recesiji 1966./67. ꟷ i čini se ponovno bjelodanim u trenutnoj financijskoj krizi. To dovodi do proglašenja klasa koje su buržoaske u svojoj subjektivnoj klasnoj svijesti, koje žele sačuvati svoj društveni status, te koje se u strahu od propadanja politički radikaliziraju i koje postaju podložne ideološkim manipulacijama, rasističkim i antisemitskim predrasudama. Za svoju deklasifikaciju krive “ne aparat koji ju je stvorio”, tj. kapitalizam, prema Adornu, već one koji taj kritiziraju sustav, što je naizgled perverzno i začuđujuće.
Zbog toga njihova mržnja pogađa socijalizam, oni vjeruju u židovsko-marksističku svjetsku zavjeru, miješaju antisemitizam i antimarksizam u opasnu mješavinu i slijede apsurdne teorije zavjere. U “dobu automatizacije”, te deklasirane skupine boje se “utvare tehnološke nezaposlenosti”. Naravno, po analogiji, danas strahuju od procesa digitalizacije i sve većeg porasta umjetne inteligencije u svim područjima života. Nije začudno zašto onda traže jednostavna rješenja za svoju bijedu i označavaju imaginarne krivce na kojima mogu iskaliti svoj bijes. Adorno poetntira kako žele vjerovati sloganima i frazama desničarskih ekstremističkih političara koji nemaju teoriju ni koncept, već čija je propaganda sam uzrok i predstavlja “supstancu politike”. Desničarski radikali mrze demokraciju, ali se predstavljaju kao “pravi demokrati” i vrijeđaju druge stranke i političare kao “antidemokratske snage”. Sumnjaju da su postali žrtvom “zabludnogq sustava”. Njihov nacionalizam ima nešto čudno i “izopačeno”, kako to Adorno kaže. Budući da proturječe objektivnoj stvarnosti, njihova uvjerenja imaju nešto “demonsko” i “destruktivno”. Imaju, dakle, “nesvjesnu želju za katastrofom”. Ako ne mogu poboljšati vlastitu društvenu situaciju, žele “propast vlastite skupine”, možda čak i “propast cjeline”. Ovaj sklop i svezu katastrofizma, apokalipse i doživljaja „kraja svijeta“ opisat će filozofijski mnogo preciznije Jacques Derrida početkom 1980ih godina, ali bez politički eksplicitnih konzekvencija.
Suočavanje s ovim fenomenom obožavanja kulta smrti i kraja svijeta nije nimalo lako. Oni koji vlastitu narcisoidnost oživljavaju u grotesknoj paranoji i žude za krajem demokracije postaju imuni na racionalne rasprave. Štoviše, prosvjetiteljski kult znanja i javnoga razuma novi desničari gotovo da preziru. Ali, Adorno smatra, ne bismo trebali desničarski ekstremizam promatrati kao “prirodnu katastrofu” i ne bismo trebali zauzeti “gledateljski stav prema stvarnosti”, već bismo trebali postati aktivni, intervenirati i suprotstaviti se zabludnoj i destruktivnoj propagandi “prodornom snagom razuma”. Dovršiti demokraciju, ublažiti društvene previranja. Samo na taj način, smatra Adorno, može se isušiti desničarska ekstremistička močvara. Stoga je očito što treba učiniti.
Moj komentar uz ovo je sljedeći. Iako je antiintelektualizam u punoj mjeri dospio danas do najvećeg uzleta i ima često nakaradne izljeve u povijesnome revizionizmu i negacionizmu, a to znači potpunoj odsutnosti empatije spram zbiljskih žrtava povijesti u 20. stoljeću kao stoljeću totalitarizama, ne smijemo zaboraviti da je od 1970ih godina nastao novi oblik djelovanja upravo novodesničarskih intelektualaca u javnosti kroz aplikaciju teza Carla Schmitta i konzervativne revolucije u okružje postmodernoga relativizma vrijednosti. Adorno je uočio dobro ovaj fenomen kulta protuprosvjetiteljstva i kritike razuma, ali nije ipak bio prorok onoga što se uistinu i dogodilo s krizom uma u 21. stoljeću. Nova desnica je preuzela hegemoniju pojma kulture kao nove ideologije i intenzivno radi na „novome pronalasku povijesti“ kroz njezino revidiranje i negacionizam. O tome svjedoči niz publikacija i spisa Alaina de Benoista u Francuskoj i Jürgena Schwaba u Njemačkoj. (v. https://www.bpb.de/themen/rechtsextremismus/dossier-rechtsextremismus/151617/intellektueller-rechtsextremismus-in-deutschland )
2.
Evo, dva Adornova citata iz njegova glasovita predavanja o opasnostima novoga desnoga radikalizma. Toliko su važna i odlučna za suvremenu diskusiju u trećem desetljeću 21. stoljeća da ih vrijedi posebno istaknuti. Uz citate dajem i svoje komentare.
„Desničarski pokreti napreduju nadmašujući druge. Osim stalnog bubnjanja, ovaj stil politike vrlo brzo propada. To je dugogodišnje iskustvo. Institut za društvena istraživanja to je pokazao još 1940-ih. Leo Löwenthal, na primjer, predstavio je izvrsnu studiju o ovoj temi u “Lažnim prorocima”, pokazujući kako desničarska propaganda – a time i sva desničarska politika – sustavno napreduje održavajući svoje mete u stanju trajne neuroze; to jest, stalnim izazivanjem patoloških osobina paranoje.“
Ako ipak ovo što kaže Adorno svedemo na zajednički nazivnik, onda je to psihološko-sociološka kritika desnoga ekstremizma koja je nesumnjivo „atraktivna“ i podaruje jedan nužan aspekt uvida u složenost obnove fašizma u novome liberalno-demokratskome kontekstu. Na taj se način povezuje analiza propagande i politike s desnim ideološkim predznakom koja je uvjet mogućnosti nastanka novoga fenomena, koji će se pojaviti krajem 1980ih godina s neoliberalizmom i medijskim spektaklom neutraliziranja i zaborava povijesti kroz rastuće fenomene povijesnoga revizionizma. Problem je, međutim, u tome što Adorno iako u duhu „kulturnoga pesimizma“ izvodi pretjerano optimističke prosudbe kako bučni stil „estetizacije politike“ nove desnice „vrlo brzo propada“. Ako je to i bilo naizgled točno u doba vladavine novoljevičarskoga diskursa u Njemačkoj osobito tih godina kad je Adorno održao ovo predavanje, onda je već porazom „revolucije“ 1968. godine sve postalo destabilizirajuće. Uostalom, tada i u Njemačkoj i u Francuskoj nastaju metapolitičke strategije nove desnice s idejama prilagodbe postmodernome kontekstualnome fašizmu obnovom ideja konzervativne revolucije.
„Ne bi se trebalo poglavito služiti etičkim apelima na čovječanstvo. Jer sama riječ ‘čovječanstvo’ i sve što je s njom povezano rasplamsava uključene ljude – čini se kao strah i slabost. Jedino što mi se čini obećavajućim jest upozoriti potencijalne pristaše desničarskoga radikalizma na njegove vlastite posljedice, jasno im dati do znanja da će ta politika neizbježno dovesti njegove vlastite pristaše do katastrofe.“
Ova završna rečenica zvuči krajnje začudno. Iako sam suglasan da je svako pozivanje na pojam „čovječanstva“ patetično opetovanje pseudo-kozmopolitskih fraza, veći je problem u tome što Adorno kao da pretpostavlja neku vrstu nove kritike ideologije koja želi prosvijetliti one koji u svojem ideološkome maršu protiv institucija i kroz njih koriste glavni pojam neomarksizma još od Gramscija kao što je to hegemonija i Kulturkampf. Ovaj duboko „naivni“ apel na protivnike prosvjetiteljstva i zagovornike suspenzije demokracije uz pomoć svih sredstava koje liberalna demokracija pruža novoj desnici u njezinu razornome pohodu na vlast čini se najmanje vjerodostojnim u čitavoj Adornovoj analizi. No, nije li to možda „danak“ onome što je ideja kritike ideologije u okviru Frankfurtske kritičke teorije društva ostavila u nasljeđe suvremenicima, a što je rani Peter Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma lucidno srušio kao vodeću zabludu svojom postavkom kako je ideologija, uistinu paradoksalno, prosvijećena lažna svijest koja sebe zna kao takvu. Što to uistinu znači? Ništa drugo negoli da je za svaku teoriju ideologije od presudne važnosti artikulacija pojma fundamentalne moći koja nadilazi svaku posljedičnu logiku preobrazbe svijesti.
3.
Teorijski gledano, Adornovo predavanje u bitnome se bavi s trima ključnim aspektima Mogu se ovako formulirati pitanjima: (1) Koji su važni aspekti dinamike koja prati uspon ekstremne desnice? (2) Imamo li posla s “utješnom frazom” iz taloga prošlosti ili s ožiljcima nedovršene demokracije? (3) Koji su argumenti protiv potencijalnih pristaša desničarskoga radikalizma?
Adorno naglašava razlike u odnosu na Weimarsko doba. Poanta je ne zaglaviti u shematskim analogijama. Fašizam je u doba ekstrema pretrpio poraz, koji je potom prikriven sljedećim razdobljem ekonomskoga prosperiteta. Prisila prilagodbe normama demokracije sprječava artikulaciju otvoreno antidemokratskog – demagogijski element se više ne može tako nesmetano razvijati. On se također s pravom poziva na kadrove bivših nacista, što je bilo jasno vidljivo u NPD-u u to vrijeme. Međutim, klasificirati ih kao talog prošlosti bio bi početak posljedičnoga podcjenjivanja. Umjesto toga, potrebno je objasniti što pokreće privremeni obnovljeni dinamizam ovih etničko-nacionalističkih formacija.
Središnja značajka desničarskog radikalizma je fragmentirana narav njegove ideologije, “ukoliko je uopće neovisna, potpuno razvijena ideologija”. Ovaj konceptualni nedostatak objašnjava zašto se propaganda koristi za uljepšavanje surogata ove krhke zbirke ideja. Diskurs desnice određen je vladavinom konceptualno nepovezane prakse. Uključuje apele na vjerovanje u autoritet i štovanje nacionalnih simbola, koji se u političkoj debati brane tehnikama gruboga laganja. Ovi fragmentirani sklopovi pojavljuju se i danas među modernom desnicom: Za razliku od “lažljivog tiska” s njegovim lažnim vijestima, teorije zavjere uvijek padaju na plodno tlo među građanstvom. Tajni suveren, tvrdi on, mala je, moćna politička vodstvena skupina unutar stranaka, koja je odgovorna za nedjela posljednjih desetljeća – politička klasa čiji je primarni interes očuvanje moći, svojega statusa i materijalne dobrobiti.
„Bankarska i valutna kriza pokazala je da stari savez između financijskog kapitala i buržoazije više ne postoji. Europske vlade pretvorile su dugove privatnih banaka u javni dug, čineći tako stanovništvo koje plaća poreze odgovornim za pogreške neodgovorne kaste špekulanata.“
S priljevom izbjeglica, politika razmjene stanovništva („Umvolkung“) dramatično je intenzivirana. Kontinuirani strah za nacionalni identitet ključno je plodno tlo za regresivnu dinamiku na desnoj ekstremističkoj strani. Adorno činjenicu njegove zastarjelosti u internacionaliziranom ili globaliziranom svijetu ne vidi kao slabost, već kao istinsku snagu nacionalizma. No, on ne ocrtava detaljno deformacije kapitalističkoga gospodarstva niti njihove sociopolitičke posljedice za daljnju ideološku nadgradnju. Stoga odbacuje jednostavnu ideju da su desničarski ekstremistički osjećaji izravan izraz društvenih pritužbi. Umjesto toga, on sugerira da “dugogodišnje čežnje i očekivanja, strahovi i nemiri čine ljude prijemčivim za određena uvjerenja, a otpornim na druga.” Među tim čežnjama u to vrijeme bila je i ta da će stalni stres promjene konačno završiti:
“S izrazom “predviđajući užas”, zaista vjerujem da sam se dotaknuo nečega vrlo središnjeg što se… premalo uzima u obzir u konvencionalnim pogledima na desničarski radikalizam, naime vrlo složenog i teškoga odnosa koji ovdje prevladava s osjećajem društvene katastrofe.” (str. 19)
Za Adorna, igra novog desničarskog radikalizma na nesvjesne želje i golem gnjev njegovih sljedbenika označava ulogu autoritarne osobnosti- To je, uostalom, upravo njegova specijaliziranost jer je autor ključne studije o problemu nastanka autoritarne svijesti koja se i danas može uvjetno primijeniti na logiku vodstva u transnacionalnim korporacijama u sprezi s državom. Fašizam i desničarski radikalizam prate “autoritarne osobnosti” – ranije poznate kao Joseph Goebbels i Adolf Hitler, danas kao Björn Höcke i Alexander Gauland. Autoritarizam se u početku ne odnosi na specifične političke stavove ili ideologije. Pojam se odnosi na predpolitičku razinu svijesti i opisuje opći pristup svijetu. Ljudi s autoritarnim svjetonazorom svrstavaju se u konvencionalna ponašanja i skloni su sve strano doživljavati kao prijetnju.
Za Adorna, poraz društvene emancipacije pod fašizmom, deformacija socijalizma u Sovjetskome Savezu, slom civilizacije u Auschwitzu i nadolazeća globalizacija definitivno su zapečatili raspad buržoaskoga svijeta, koji je u biti već propao u rovovima Prvog svjetskog rata. Stari koncepti pojedinca, klase ili nacije poprimaju drugačiju konotaciju u svakodnevnome životu u 20. stoljeću nego što su to činili u vrijeme netaknutog buržoaskoga društva. Ljudska samosvijest integrira svakodnevno iskustvo, potrebu za smislom i mogućnosti komunikacije – oblik svijesti koji se može protumačiti kao svakodnevna religija. Percepcija stvarnosti i iskrivljavanje percepcije stapaju se u fleksibilnu ideologiju koja omogućuje pojedincima da djeluju kao društvena bića i istovremeno zamišljaju vlastite postupke kao smislene.
Nema nikakve dvojbe da Adorno tako već razotkriva neke manifestacije ili tehnike moći koje se oslanjaju na nedostatak teorije ili fragmentiranu prirodu idealističkih stavova desničarskih pokreta. U slučaju NPD-a kao preteče AfD-a, ova “ideologija” (uopće nije u potpunosti razvijena kao konceptualni svjetonazor) još je uvijek bila “u biti hranjena nacističkom ideologijom”. Ali i fašistički uzor i desničarski radikalni sljedbenik djeluju u sjeni modernog kapitalističkoga društva. Upravo je u tome neka vrsta novoljevičarskoga kanona mišljenja još i danas koji više odmaže, negoli pomaže u pravom uvidu u bit stvari koji se dogodio s dolaskom „neoliberalne kontrarevolucije“ 1970ih godina u Europi i Americi, a potom globalno. (v. moju kritiku ovog sklopa ideja u: Žarko Paić, https://zarkopaic.net/blog-post/zatvoreno-drustvo-tehnosfera-i-biopolitika i Žarko Paić, Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022. https://www.readings.com.au/product/9781527544789/neoliberalism-oligarchy-and-politics-of-the-event–zarko-paic–2020—9781527544789 )
4.
Čak i danas se moramo pitati koji su razlozi trenutnog političkog procvata nove desnice. U zapadnim demokracijama, autoritarne, poluautoritarne, identitetske ili populističke stranke, koje u mnogim zemljama mutiraju u desničarski populizam, povećavaju svoj udio u glasovima. Desničarski vođe danas su prilično sumnjivi suvremenici poput Donalda Trumpa, Nigela Faragea, Victora Orbana, kojikrivo procjenjuju i preziru demokratsko donošenje odluka. Donose malo simboličnih odluka, a većina društvenih problema ostaje neriješenim. Nadalje, etničko-nacionalističko “krilo” AfD-a, u usklađenom djelovanju s drugim strankama u Europi, priprema se ponovno učiniti rasizam i nacionalizam vodećim načelima politike. Motivacijski pokretači za prihvaćanje desničarskih ponuda nisu alternative koje nude, već percepcija sveobuhvatnoga gubitka kontrole.
Centrističke stranke gube društvenu podršku jer ne mogu pronaći rješenje za široko rasprostranjeni gubitak kontrole nad meritokratskim društvenim poretkom. Nasuprot tome, desno-populističke političke ponude temelje se na nesigurnosti i ljutnji koja drijema ispod ekonomske stabilnosti. U Njemačkoj se danas AfD predstavlja kao protuglas “starim strankama”. U usporedbi s radikalnim, emocionalno motiviranim odbacivanjem političkoga establišmenta i medija (“lažljivi tisak”), njezina platforma pada u drugi plan. Sama stranka razvija i mijenja svoje ciljeve; njezini tržišno-radikalni, neoliberalni zahtjevi i opravdanja gube na važnosti, a cijeli njezin izgled poprima nacionalistički i etnički prizvuk. Pokret izbjeglica i imigracija “stranaca” su na stanovit način projekcijska površina za rasističko ogorčenje, a ne stvarno plodno tlo. Rastuća društvena polarizacija, osjećaj da se naporan rad više ne nagrađuje adekvatno i da se blokiraju budući izgledi djece, kao i dojam da je politička klasa nezainteresirana, ključni su čimbenici ponovnoga uspona moderne desnice. Tehnološke promjene, globalizacija i slabljenje radničkih prava, sa svim svojim destruktivnim posljedicama, postavili su temelje za pojavu i širenje društvene nejednakosti u posljednjim desetljećima, što se prevodi u izraze ogorčenosti protiv države i establišmenta.
5.
U njemačkim je društvenim i političkim okolnostima, koji zacijelo nisu samo njemački već imaju ponajprije širu europsku i globalnu konotaciju i značaj, ova Adornova knjižica objavljena 2019. u Suhrkampu izazvala niz kritičkih reakcija, mahom pozitivnih i recepcija je sve intenzivnija kako na strani ljevice, tako i unutar akademskih krugova vezanih uz nasljeđe Frankfurtske škole. Gotovo u cijelosti prevladava stajalište o iznimnoj aktualnosti njegova predavanja iz 1967. godine. U nekim dijelovima, kako sam i osobno pokazao, ne može se izostaviti ton proročanske kritičke najave nadolazeće budućnosti. Izdvajam, i pored toga, jednu artikuliranu kritičku analizu Adornovih postavki koje je iznio Thomas Schmid, poznati njemački novinar i publicist, urednik lista „Welt“, autor niz zapaženih knjiga iz područja društvenih zbivanja u Njemačkoj i svijetu. Evo, kako on sažima svoju kritiku u jednom nesumnjivo zanimljivome prilogu o ovoj temi.
„Pa ipak, unatoč takvim lucidnim formulacijama, Adorno u biti ne nudi nikakve nove uvide. To je zato što u konačnici ostaje čvrsto predan ortodoksnome stavu koji je odavno zastario. Na samom početku govora, on sažeto navodi da društveni preduvjeti za fašizam još uvijek postoje. A zatim kaže: “Mislim prvenstveno na još uvijek prevladavajuću tendenciju koncentracije kapitala. Ta tendencija koncentracije još uvijek podrazumijeva mogućnost trajne deklasifikacije slojeva koji su, prema svojoj subjektivnoj klasnoj svijesti, bili u potpunosti buržoaski.” Time Adorno jednim potezom izbacuje vlastitu skrupuloznost iz ruku, čineći se gotovo nespretnim. Kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo, nadovezuje se na esej svoga prijatelja Maxa Horkheimera iz 1939. “Židovi i Europa”. Na samom početku ovog eseja nalazi se kasnije poznata rečenica: “Svatko tko ne želi govoriti o kapitalizmu trebao bi šutjeti i o fašizmu.” Rečenica koja je, u godinama oko 1968., rodila glup, ali učinkovit slogan: “Kapitalizam vodi fašizmu, kapitalizam mora nestati!” (https://schmid.welt.de/2019/08/05/ambitioniertes-scheitern-wie-theodor-w-adorno-den-neuen-rechtsradikalismus-verstand )
Schmid, naravno, brani povijesno-emancipacijsko nasljeđe liberalizma u Njemačkoj i posljedično i Europi, jer ne može pristati uz redundantnu i uistinu dogmatsku postavku kako su liberali u svojem oportunizmu i moralnoj nepostojanosti uvijek „peta kolona“ dolaska neofašizma u institucije države i ionako već bitno okljaštrenoga civilnog društva u doba vladavine transnacionalnih oligarhijskih poredaka informacijsko-kognitivnoga kapitalizma. Nije nimalo sporno da njegova obrana liberalizma i napad na grijehe realnoga socijalizma i nove ljevice pokazuje važno mjesto diskusije o tome koliko je uopće nastanak novodesničarskoga ekstremizma u novim uvjetima globalnoga kapitalizma rezultat tzv. krize upravljanja sustavom i svijetom života.
Ono što je mnogo važnije jest pitanje nesvodivosti ovog fenomena političkoga koji se nužno pojavljuje kao uskrsli fantom fašizma kroz diskurs domoljublja i mržnje spram migranata što je Adorno još 1967. godine tako plastično najavio kao svojevrsnu aksiomatiku neofašizma i što danas ponavljaju drugim teorijskim aparatom teoretičari kulture i društva poput Enza Traversa i Jasona Stanleya. Ako je nešto „izvorno“ i „nesvodivo“, onda je to latentna opasnost da se njegovo oživljavanje pojavi uvijek onda kad je sustav ekonomsko-političke stabilnosti u stanju ne više krize, već metastabilne preobrazbe vladavine u kojoj korporacije, nacije-države i totalna kontrola nad civilnim društvom dovodi do proloma baš onoga što je Adorno u svojem još znamenitijem tekstu iz 1959. godine nazvao „odrađivanjem prošlosti“ (v. Theodor W. Adorno, Was bedeutet: Aufarbeitung der Vergangenheit [1959], in:, Gesammelte Schriften, Bd. 10.2, Suhrkamp, Frankfurt a.M. 1977, S. 555-572.)
Pojavljivanje Adornova predavanja iz 1967. godine o neupokojenome vampiru koji se vraća u svijet, kako bi to mogli metaforično kazati naslovom izvrsnoga romana Borislava Pekića upravo o fenomenu neofašizma i njegovih novih metamorfoza zla ima simboličko značenje ranoga prepoznavanja društvene patologije koju nije moguće spriječiti bez radikalnoga „odrađivanja prošlosti“ koja se iznova vraća u istoj supstanci politike i samo u drugim sredstvima i oblicima njezina pojavljivanja.
