„Jer zajednički korijen svekolike filozofije, svega etičkog htijenja,
svakog spoznavanja, ali i sveg pjesništva je znanje o ljudskoj duši.“
Hermann Broch, Duh i duh vremena
Kulturni pesimizam i višak zbilje
O Hermannu Brochu govori se „danas“ kao o književniku-filozofu-psihologu jednog minulog svijeta. Tragove tog svijeta prepoznajemo tek onda kad više ne možemo izdržati tiraniju aktualnosti u znacima suviška zbilje. Uvijek kad iskrsava misao o vremenu neduhovne situacije, o zapalosti čovjeka u estetizirano područje banalnosti svakodnevnog života između znanstveno-tehničkog napretka i etičkog nazatka zapadnjačke duhovne pustolovine, pojavljuje se snažna potreba za novim čitanjem „očeva-utemeljitelja“ kulturnoga pesimizma. Neprijeporno je da taj fluidni pojam, koji se na kraju XX. stoljeća uspostavio kao točka kritičkog promišljanja modernizma i moderne uopće, izaziva nelagodu zbog svoje političke instrumentalizacije u korist antiliberalnih i konzervativnih obnova nečeg bitno neobnovljivoga. Temeljni problem kulturnog pesimizma nije, međutim, nipošto moguće tek sagledati u traganju za kulturno-političkom alternativom demokratskom duhu liberalne praznine. (Neo)konzervativna revolucija samo je jedan od simptoma nelagode s idejom obnove predmodernog duha cjelovitosti života. (Hermann Rudolph, Kuturkritik und konservative Revolution: Zum kulturell-politischen Denken Hofmannsthals und seinem problemgeschichtlichen Kontext, M. Niemeyer, Tübingen, 1971.)
Svi mislioci i književnici koji se od Hofmannsthala do Brocha svrstavaju u krug bečke moderne kraja XIX. i početka XX. stoljeća nisu antimoderni pisci, nego ponajprije navjestitelji jedne bitno drukčije duhovne kritike vremena. Ona se sve do danas očuvala u europskom misaonome horizontu kao kritika duha vremena. Paradoksalno je da su izvorni mislioci nadahnuti upravo tom neugasivom vatrom hibridne veze filozofije, umjetnosti i pozitivnih znanosti postmoderni francuski esejisti Baudrillard i Virilio, a ne njemački filozofi, uz iznimku Sloterdijka kao paradigmatskog dijagnostičara kritike duha vremena. Paradoks je samo u tome što je kulturni pesimizam pravo dijete njemačko-austrijskoga ressentimenta za predmodernim oblicima jedinstva duhovnosti u srazu s velikim preokretom moderne u ekonomiji, politici i kulturi. Francuski je slučaj posve suprotstavljen. Racionalizam i prosvjetiteljstvo udahnuli su pečat svekolikom univerzalizmu moderne. Kantov i Goetheov kozmopolitizam bili su duhovni orijentiri istog procesa u drugom kulturnome okružju. Ali od romantike do kraja bečke moderne uspostavio se posve drukčiji način promišljanja svijeta iz horizonta onog što Broch u znamenitome eseju o Hofmannsthalu naziva raspadom vrijednosti. Univerzalna filozofija povijesti od Kanta do Hegela raspada se u partikularnu povijest kultura kao zatvorenih svjetova smisla. (Endre Kiss, „Hermann Broch und das geschichtsphilosophische Gegenwartsmodell“, TRANS, Internet Zeitschrift für Kulturwissenschaften, br. 16, kolovoz 2006.)
Povijest u teleologijskome smislu napretka/razvitka svijesti do samosvijesti epohalnoga odnosa spram realiziranog programa prosvjetiteljstva u znanstveno-tehnologijskome svijetu „sadašnjosti“ više nema svoju racionalnu osnovu. Analiza tog procesa preobrazbe duha (vremena) u kulturu, koja poništava događaj cjeline života time što ono estetsko oslobađa etičke dimenzije bitka, Brochov je odgovor na pitanje o smislu vremena kao kraja univerzalne povijesti. Ton analize, doduše, naizgled jest pesimistički. Kao što ton filozofije o kojem govori Derrida u jednom svojem eseju postaje apokaliptički onog trenutka kad se približava mišljenju preokreta vremena u događaj otvorenosti/otkritosti bitka i vremena. (Jacques Derrida, D’un ton apocaliptique adopté naguère en philosophie, Éditions Galilée, Pariz, 1983.) Pesimizam je odlika kulturnoga ressentimenta za nečim povijesno minulim kao duhovno cjelovitim. Apokaliptičnost je stanje duhovne pripreme za preokret u istinski događaj. Zato Hermann Broch ne može biti ni kulturni pesimist niti veseli apokaliptičar, nego jedino ono što progovara iz njegova mišljenja i djela. Što je to brochovsko s onu stranu pesimizma kulture i apokalipse duha?
Kulturni pesimizam nema svoje rješenje u ideji obnove ni velike kulture niti velike politike s onu stranu liberalno-demokratske logike izjednačenja svih vrijednosti u globalitarnoj distopiji kraja povijesti. To je tek neuspjela težnja za obnovom duhovne cjeline umjetnosti, religije, filozofije u vrijeme posvemašnje entropije svijeta. Ono neobnovljivo nije, dakle, duh kao novovjekovno spekulativno ime za cjelinu svjetsko-povijesnog gibanja mišljenja i zbilje u znaku transcendentalne strukture umnoga svijeta, nego upravo svjedočanstvo raspada duha na autonomno područje kulture. (Jedna od zacijelo najuspjelijih kulturno-povijesnih analiza tog procesa (ra)stvaranja duha vremena bečke moderne ili bečkog fin de sièclea unutar kojeg se smješta mislilac-književnik Hermann Broch (od Hofmannsthala do Freuda) jest knjiga povjesničara kulture Carla E. Schorskea, Beč krajem stoljeća: politika i kultura, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1997. Prijevod s engleskog: Nikica Petrak)
Modernost je doba raspada duha i duhovne situacije vremena na tiraniju kulture. Ona umjetnost, religiju i filozofiju koristi kao sredstva za druge svrhe. To je doba koje je Hermann Broch opisao kao raspad vrijednosti sa svim konzekvencijama tog nedvojbeno masivnog, ali i prijepornog, metafizičkog opisa stanja mišljenja i zbilje. Vrijeme neduhovne situacije jest vrijeme ne-stila, estetskog kiča, kulturnoga muzealiziranja, pobjede pozitivističkog duha znanosti, vladavine mediokriteta, totalitarne politike i ideologije XX. stoljeća – vrijeme radosne apokalipse. Brochova je kritika moderne stoga istodobno duhovna kritika moderne kulture i kulturno-povijesna dijagnoza raspada totaliteta svijeta. Interpretacija njegovih filozofijskih spisa i eseja ne može otuda biti nikada vjerodostojna ako proizlazi iz već opstojećih filozofija kulture u bilo kojem vidu, od neokantovskih do postmodernih. Moja je postavka da je Broch jedan od najradikalnijih mislilaca kritike kulture unutar duhovnog okružja kulturnoga pesimizma. Kako je moguće istodobno biti obilježen nekovrsnim znakom kulturalne projekcije moderne koja sve duhovno svodi na kulturalno i time nihilistički obezvređuje svijet pretvarajući ga u sklop vrijednosti, s jedne strane, te otvarati mogućnosti barem nekog spasonosnog preokreta vrijednosti kao duhovne revolucije svijeta i života, s druge strane?
Paradoksalna pozicija Brocha kao pjesnika, znanstvenika, filozofa, psihologa odgovara njegovom paradoksalnome rješenju prijepora s nasljeđem kulturnoga pesimizma danas. Pokušat ću obrazložiti postavku da je upravo Brochova kritika moderne mogući put prevladavanja razdora između života i umjetnosti u doba nakon raspada vrijednosti, u doba koje se nakon druge, postmoderne „radosne apokalipse“ posve sunovratilo do svojeg korijena – ništavnosti svijeta uopće. Mogući put ipak ima mnoštvo naslaga koje valja ukloniti zbog čistoće mišljenja. Put je otvoren. Ali su horizonti zatamnjeni. Novo čitanje Brochovih eseja o raspadu vrijednosti pretpostavlja rezultate postmodernog nihilizma drugim sredstvima u djelima Baudrillarda i Sloterdijka. Drugi su pojmovni i interpretacijski putovi. Ali ista je nelagoda s problemom raspada duha u kulturi totalne neduhovne situacije.
Mistika i logika božanskoga
Brochovi eseji sabrani u knjizi pod nazivom Duh i duh vremena posvećeni su formalno različitim sklopovima tema i problema: od eseja o artikulaciji raspada vrijednosti i preobrazbi duha totalnosti u ispraznost sadašnjega vremena, zlu u umjetnosti, kiču, veličini i genijalnosti Joyceova idejnog i književnog djela u suvremenosti, stilu i mitskome razdoblju do eseja o problemu prirodnog prava, apsolutnosti zakona u povijesti i smislu totalitarne vladavine. (Hermann Broch, Geist und Zeitgeist, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1997. (ur P.M. Lützeler) Takva raspršenost na tematskoj razini odgovara različitim spekulativnim i diskurzivnim postupcima u stilskome postignuću. U Brochovim Mjesečarima, jednom od najboljih romana ideja XX. stoljeća, demonstrirana je tehnika fikcionalne proze koja oponaša formu i diskurs eseja. Problem je kako uopće pristupiti eseju u Brochovim proznim djelima. To zacijelo nije puko pitanje metodologijske čistoće ili pitanje književno-teorijske razbibrige. (Vincent Ferré, „Is the Zerfall der Werte an essay?“, TRANS, Internet-Zeitschrift fűr Kulturwissenschaften, br. 16/2005. www. http://www.inst.at/trans/16Nr/05_4/ferre16.htm)
Esej je za Brocha idealni oblik spisateljske potrage za metafizičkim izvorima umjetničkoga djela. Znanstvena rasprava zakazuje zbog duha pozitivističke strogosti. U filozofiji bečkoga pozitivizma to je najbolje iskazano Wittgensteinovom postavkom o onome neizrecivome kao mističnome o čemu filozofija više nema što suvislo izreći. Analitički duh logike, koja jeziku ne ostavlja mogućnost izricanja neizrecivoga, nego ga progoni u kraljevstvo mistike, bio je Brochov demonski Drugi u analizi duha vremena. Mistično je matematičko-logička nemogućnost. Ono nadilazeće duhu racionalizma koje odlikuje svu novovjekovnu metafiziku od Kanta do Hegela nije nipošto iracionalizam Nietzschea u XIX. i Heideggera u XX. stoljeću, već ograničenost znanstveno-logičkoga pristupa svijetu. Broch je to uvidio u promišljanju vremena kao nelinearne strukture otvorenosti nakon Einsteinove teorije relativnosti i kvantne teorije u fizici. Granice svakog znanstveno-pozitivističkog pristupa svijetu čovjeka nisu tek granice njegova jezika, kako je to formulirao Wittgenstein.
Mišljenje i pjesništvo otvaraju povijesne svjetove samo ako su u stanju prijeći granicu između fakticiteta zbiljskoga svijeta, koji opisuje logika i matematika, i mistike metafizičkoga svijeta za koju vrijede oblici doživljaja, vjere i mišljenja u umjetnostima, religiji i filozofiji. Broch čak i filozofiju misli kao otvaranje mogućnosti božanskoga, koje je nesvodivo na fenomenologijski pristup stvarima. Božansko se otvara i zatvara. Ono nestaje s horizonta povijesti već od trenutka kad se vrijednosti, koje Broch ne misli sociologijski poput Maxa Webera, već antropologijski i povijesno-filozofijski, urušavaju i postaju osamostaljeni predmeti metafizike kao logike, etike i estetike. Baveći se glazbom i arhitekturom, Broch je u svojoj metafizici vrijednosti postavio problem prevladavanja tragičnoga dvojstva etike i estetike, dobroga i zla koje u doba romantike do kraja bečke moderne nosi posmrtnu masku ljepote. Glazba i arhitektura su istodobno metafizički najapstraktnije umjetnosti. Pritom je slučaj arhitekture još otvoreniji zbog toga što ona uopće nije tradicionalno umjetnost, nego se može misliti samo kao mjesto posredovanja između svijeta religije i svijeta umjetnosti u svakodnevnome životu koji od doba moderne postaje funkcionalni prostor totalne smrti i propasti uzvišenosti i ljepote arhitekture svetoga. (Switlana Fiskowa, „Zeitlich-räumlicher Ausdruck der Synthese von der Literatur und Musik in Schaffen von Hermann Broch“, TRANS, Internet-Zeitschrift für Kulturwissenschaften, br. 6, rujan 1998.) Ideje koje Broch izlaže uvijek su posredovane oblikom eseja.
Esej je više od fluidnoga oblika i više od pronađenog načina govora koji želi otvoriti prostor događanju jezika kao „mističnoga“ i „logičkoga“ svijeta u jednokratnome doživljaju čovjeka već uvijek otvorenog za smisao bitka u doba posvemašnjeg raspada vrijednosti. Temeljni problem romana ideja jest određenje ideje koju romanopisac nastoji fikcionalno prikazati i predstaviti. Kako je uopće moguće ideju imaginarno, simbolički i zbiljski prikazati i predstaviti?
Na to pitanje vizualne umjetnosti u XX. stoljeću odgovaraju metafizičkim slikarstvom (Giorgio de Chirico) i konceptualnom umjetnošću neoavangarde. Književnost je od Joyceova Uliksa, Brochove Vergilijeve smrti i Mjesečara, Musilova Čovjeka bez svojstava, Sartreove Mučnine do Houellebecqovih Elementarnih čestica uvijek posezala za duhom eseja u obrani nesvodivosti egzistencijalnog iskustva osobe koja izgovara i reprezentira temeljne ideje svoga doba. Stoga su svi takvi romaneskni likovi melankolično-tragične figure. Tragika je njihove melankolije u tome što ne mogu doseći stanje cjelovitosti epohe, što se ne mogu sjediniti s idejom koju strastveno i grčevito iznose na svjetlo dana. Tragika je pritom unaprijed prijeporan koncept suvremene umjetnosti, koja nastoji prevladati ono što nije uzmogla metafizička filozofija od novoga vijeka do Heideggera.
Što se nastojalo prevladati još od doba povijesne avangarde početka XX. stoljeća temeljni je problem cjelokupnog Brochova filozofijskog i umjetničkoga djela. Riječ je o prevladavanju rascijepa između života i umjetnosti ili, brochovski, razdora između etike i estetskoga privida. Sukob između etičke istine i estetske ljepote ili između metafizičke cjeline bitka zapadnjačkoga čovjeka u umjetnosti, religiji i filozofiji i njegova pada u modernu autonomiju koja priprema tlo za konačni raspad vrijednosti (istinitoga, dobroga i lijepoga) u svijetu bez totaliteta, pokazuje se glavnim Brochovim problemom u svim književnim djelima. (Paul Michael Lützeler, „Hermann Broch und Spenglers Untergang der Abendlandes: Die Schlafwandler zwischen Moderne und Postmoderne“, u: A. Stevens, F. Wagner, S.P. Scheichl (ur.), Hermann Broch: Modernismus, Kulturkrise und Hitlerzeit (Londoner Symposion 1991.), Institut für Germanistik an der Universität der Innsbruck, Innsbruck, 1994.)
Rješenje koje Broch nudi nije ni estetsko prevladavanje niti političko-ideologijsko stvaranje alternative liberalizmu i dekadenciji moderne. Broch je radikalni kritičar modernosti kao radikalni duhovni prevrednovatelj metafizičke pustolovine Zapada. On nije antimodernist niti postmoderni spoznajni relativist. Za razliku od faustovske filozofije povijesti Oswalda Spenglera i njegova fatalnog političko-ideologijskoga pada u aktualnu političku službu pripreme konzervativne revolucije i tako neizravno nacizma s karizmatskom figurom totalitarnoga Vođe, Brochova je kritika modernoga doba i njegovo prevladavanje najrigorozniji etički čin tragike umjetnosti. (Rainer Thurner, „Oswald Spengler: njegova filozofija povijesti i njezine političko-ideološke implikacije“, u: Oswald Spengler, Propast Zapada: obrisi jedne morfologije svjetske povijesti, Demetra, Zagreb, sv. I-II, Prijevod s njemačkog: Nerkez Smailagić,, str. XIII-XXX.)
Ona mora prevladati zlo-u-svijetu samo ako uspije prevladati tragično dvojstvo ljudske duše i objektivnih institucija duha kao svjetsko-povijesnog raspada vrijednosti. Žrtvovati se za umjetnost ima smisla jedino ako se žrtvuje ono njoj istinski izvanjsko što je od renesanse postalo unutarnje.
Paradoksalna logika žrtvovanja kod Brocha je jedino u tome što vrijedi spasiti etički čin utemeljenja umjetnosti dokidanjem estetske autonomije. Ljepota uvijek prikriva bit stvari. Ona svodi svijet u svojem veličajnome ruhu arhitekture, umjetnosti i religije na uljepšavanje. Ne-stil epohe ornamentalizma moderne jest povijesni nastanak ambivalentne strukture moderne svijesti koja uživa u kiču kao zrcalu vlastite etičke degeneracije. Pitanje o tragici umjetnosti i smislu povijesti u Brocha je antropologizirano. To je pitanje o smislu čovjeka kao umjetnika koji spašava svoju dušu nepristankom na službu političko-ideologijskom sustavu totalitarne laži. Roman Vergilijeva smrt paradigmatski je melankolično-tragični događaj mistike pjesništva u ruhu romana ideja. U njemu se Broch ogleda kao radikalni prevrednovatelj duha moderne istog ranga poput Jamesa Joycea i Thomasa Manna.
Broch je kombinirao esejističku fluidnost i znanstvenu strogost u esejima koje je pisao između 1933. i 1948. godine. To je razdoblje u njegovu životu od dolaska nacizma i posljednjih dana slobode u liberalno-demokratskoj Austriji do godina emigracije i egzila u Americi iz koje se nikad više nije vratio u vlastitu domovinu. U romanu Mjesečari svaki je lik kao utjelovljenje ideje određenoga doba istodobno formalno i diskurzivno specifičan. Razlikovanje u stilu duha vremena kod Brocha jest razlikovanje u pojmu raspada duhovne situacije vremena. Tri doba ili tri epohe koje roman nastoji oblikovati u ideji raspada cjeline vrijednosti pokazuju trijadičnu formu duhovne dekadencije moderne: Passenow ili romantika, Esch ili anarhija, Hugenau ili stvarnost/trezvenost (sachlichkeit). (Hermann Broch, Die Schlafwandler I-III, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1981.)
Stil je u Brocha toliko jedinstven kao, uostalom, i u njegova jedinog nesvodiva suvremenika po idejama i filozofijsko-književnoj artikulaciji – Roberta Musila. Ako bismo pokušali odrediti što je odlika takve stilistike, onda se neizbježno suočavamo s onim istim što je sam Broch tako precizno dekonstruirao i istodobno doveo do savršenstva kao idealnu formu prikaza koja spaja refleksivnost poetsko-prozne evokacije i filozofijsko-znanstvenu strogost spekulativno-logičkoga dokaza. Riječ je, naravno, o duhu bečkog fin de siėcla ili bečke moderne. Brochova je neobarokna fraza u spoju s matematičko-logičkom preciznošću istinski prikaz minula duhovnoga svijeta o kojem je upravo on ostavio najvjerodostojniji književni spomenik. Njegov je stil poput dekadentna kipa uzvišene apstraktne ornamentike i antropomorfnog stroja ideja – Hohmannsthal s dušom Joycea.
Prevladavanje radosne apokalipse
Što je smisao Brochove programatske postavke o raspadu vrijednosti? Analiza duhovno-povijesnoga raspada metafizičke cjeline bitka od antike, srednjeg vijeka preko renesanse do novoga vijeka i prosvjetiteljstva ima dodirne točke s mnogim istovjetnim pokušajima sinteze u filozofijskoj kritici zapadnjačke civilizacije. Spenglerova Propast Zapada i Ortega y Gassetova dijagnoza dehumanizacije umjetnosti, primjerice, pripadaju misaonome horizontu kritike moderne kao rastućem nihilizmu vrijednosti. Broch polazi u svojoj kritici moderne od pretpostavke da je uspostava pozitivnih znanosti poput fizike, matematike i biologije rezultat odvajanja od spekulativnoga duha metafizike. Matematika je desubjektivirani jezik. Njome se logos/duh reducira na ono pozitivno empirijsko. Ona je paradigma pozitivnih znanosti jer počiva na ideji apstraktnoga dokaza onog što činjenično jest. U razlici istine i opazivoga, sa stajališta motrećeg subjekta, pozitivne znanosti nastoje dohvatiti „objektivnu stvarnost“ tako što je konstruiraju kao „stvarnost“.
Broch se kritički odnosi spram rezultata takvog epohalnog odvajanja od metafizike. Kritika logičkoga pozitivizma bečkoga kruga od Carnapa do Wittgensteina izvedena je na taj način što Broch pokazuje da je upravo redukcijom smisla otvorenosti svijeta na logiku i matematiku duh obuhvatnosti prognan u područje mistike. Neizrecivost i neprikazivost „ljudske duše“, koja je za Brocha početak i kraj ljudske spoznajne mogućnosti, znanstveno se reducira, osakaćuje i čini ništavnim. Problem je poduzete kritike u tome što Broch ne preispituje zašto bi uopće ono mistično bilo metafizičko i zašto je aristotelovski stav o ljudskoj duši apsolutizirao kao početak svekolikog znanja o svijetu. Dvojnost duše i duha (psihe i logosa) u tradicionalnome razumijevanju stanja stvari čini Brochovu metafiziku vrijednosti psihologističkom.
Za razliku od Freudova psihoanalitičkoga okreta od znanstvene racionalnosti, koji se poput Husserlove fenomenologiijske zapovijedi „k stvarima samim!“ može analogno čitati kao zapovijed „k nesvjesnome samome!“, u cjelokupnom se nastojanju Brocha kao psihologa prepoznaje želja za prevladavanjem tog dvojstva duše i duha. U njegovim radovima o masovnoj psihologiji te osobito problemu panične svijesti u povijesnim situacijama raspada društvene strukture, koja jamči izvjesnost života u modernome poretku vrijednosti, primjetan je svojevrsni „psihonautički krug“, kako to tumači Sloterdijk. Duša se može realizirati u svijetu tek onda kad samosvjesno nailazi na vlastite otpore spram identiteta osobe. Opreke duše i duha su opreke unutarnjega i izvanjskoga, oblika i sadržaja, pjesništva i filozofije, anarhičnoga i institucionalnoga. Brochova masovna psihologija panike pokušaj je dekonstrukcije psihološko-socijalnih mehanizama svijesti u doba totalitarne vladavine nacizma. Ona ima približno istu kritičku vjerodostojnost kao i Reichova masovna psihologija fašizma.
Izvornost Brochova pristupa jest u tome što je fenomen panike kao psihološke strukture sekularizirane apokalipse moderne postavio u samo središte analize. Izlazak iz paničnog kruga tjeskobe pred silama destrukcije modernoga poretka može biti samo, prema Brochu, racionalna ekstaza. Samo putem takvog sublimirajućeg iskustva može se prevladati gubitak religijske samoutemeljuće veze ljudske duše s metafizičkim poretkom vrijednosti. Svijet razdrt između masovnih mehanizama nadzora pojedinca u totalitarnome poretku vladavine i očekivanja spasa nadolaskom neke imaginarno-simboličko-realne zajednice jest svijet panične kulture. Ona se nadomještava različitim estetskim samozavaravanjima čovjeka. To je psihologističko razumijevanje kulturno-povijesne situacije raspada vrijednosti kao raspada duhovnosti uopće. Umjesto duha na djelu je moderno ustrojstvo kulture kao mobilizacije svijesti. (Peter Sloterdijk, Eurotaoismus: Zur Kritik der politischen Kinetik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1989., str. 100-101.)
Iz raspada metafizičke strukture cjeline svijeta nastaje doba tragike svijeta bez duha. Nedostatak etičke dimenzije u svijetu estetske autonomije svu umjetnost moderne ostavlja na milost i nemilost samodestrukcije. Da bi ispunila svoju primarnu zadaću uspostave nove cjeline, umjetnost kao izvorna samodjelatnost duhovnog čovjeka mora učiniti posljednji korak s onu stranu tragičnoga svojstva. Umjetnost mora postati više od tragično-melankolične povijesti ljudske duše. Brochova je povijesno-duhovna sinteza umjetnosti i filozofije u posljednjim nakanama „teologijska“. Bog koji je raspadom vrijednosti napustio čovjeka i nakon mitskoga razdoblja povukao se u institucionalno područje sakralizacije religije nigdje se više ne objavljuje. Nigdje nema vidljivih tragova njegove prisutnosti, osim kao sjećanja i kao nagovještaja moguće otvorenosti novih mitskih svjetova. Suvremena umjetnost pod kojom Broch izričito misli refleksivnu pustolovinu romana kao modernoga Gesamtkunstwerka u Joyceovu Uliksu istodobno je povratak u okrilje mitskog nabačaja svijeta pod uvjetima demitologiziranog i obezboženog svijeta. To je jedini način duhovne dekonstrukcije modernoga doba i rekonstrukcije platonovsko-plotinovske ideje o kozmičkome poretku božansko-ljudskoga jedinstva. Sve drugo što se u umjetnosti događa pod pretpostavkom gubitka duhovnoga ranga svodi se na subjektivne ispovijesti, orgije intimnosti i privatnosti.
Radikalna kritika banalnosti umjetnosti ovdje ima karakter proročanskoga. Što je Broch vidio u (zlo)duhu demokratizacije kulture kao ispraznosti, prostaštva i raspada vrijednosti svoga vremena, dovršava se u naše doba kao druga, postmoderna „radosna apokalipsa“. Nakon raspada vrijednosti u nihilizmu virtualne stvarnosti bez dubine i transcendencije, bez slike i bez svijeta, sve se desupstancijalizira i desubjektivira. Sve gubi čak i privid moći umjetničke iluzije i postaje transparencija zla s onu stranu svakog etičko-estetskoga zahtjeva umjetnosti. U posljednjim Baudrillardovim esejima, koji nigdje ne spominje Brocha, ali se interpretacijski nadovezuje na brochovsku dijagnozu raspada vrijednosti metafizike u ono što Baudrillard naziva patafizikom kraja povijesti, umjetnost više nema moć imaginacije i stvaranja mitskog okružja modernoga života, nego tek iluziju estetske igre s umnoženim zrcalima simulakruma. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Prijevod s francuskog: Leonardo Kovačević, „Urota umjetnosti“, Europski glasnik, 11/2006., str. 845-862. Prijevod s francuskog: Maja Zorica)
Ipak preostaje problem. Šo je za Brocha uopće vrijednost? To zacijelo nije nešto samorazumljivo. Pogrešno bi bilo kazati da je ovdje riječ o nečemu što se suprotstavlja bitku tako što „vrijedi“ i ima regulativni karakter prosudbe spram onog opstojećega. Vrijednosti nisu ni društvene ni individualne, nego je riječ o vjeri u moć duhovnoga okupljanja. Moderna filozofija vrijednosti nije Brochova metafizička pozicija. On ne postulira neki moralni sklop koji bi bio uvjet kritike opstojećega raspada, nego na tragu Nietzschea i njegove kritike metafizike vrijednosti s onu stranu dobra i zla govori o faktičkome zlu u umjetnosti. Umjetnost se otuda postavlja kao:
(1) puka moralna metafizika koja skrnavi ideju ljepote u ime rigoroznosti neke zamjene za Boga poput čovječanstva, društva, klase, nacije, kulture, i kao
(2) estetska autonomija moderne u čistom obliku umjetnosti radi umjetnosti ili umjetnosti kao ornamenta i uljepšavanja temeljito razdrtoga svijeta (fenomenologija kiča).
Ako je problem umjetnosti, kako Broch kaže na jednom mjestu, „sam postao etički problem“, onda je jedino rješenje spora između etike i estetike u tome da umjetnost mora postati sam životni stil u doba neduhovne situacije ili doba ne-stila. Zanimljivo je da je Broch iz posve druge perspektive pojmom životnog stila udario temelje suvremene postmoderne sociologije životnih stilova kao što je to isto sociologijski izveo Norbert Elias u svojoj teoriji figuracije društvenih načina vođenja života. Ironija je u tome što je pod tim pojmom Broch mislio nešto radikalno drukčije od metafizike vrijednosti modernoga čovjeka. Individualiziranje stila nije bila nakana njegove kritike duha vremena, nego ponajprije pronađeni izraz za prijelaz iz rascijepa epoha u kojima se umjetnost preobrazila u vladavinu kiča. Tako je problem zla u umjetnosti na paradoksalan način otvorio problem životnoga stila ili utjelovljenja stvaralačke imaginacije u životu samome. Dok je povijesna avangarda htjela revolucionirati društvo težnjom za ukidanjem razlike između života i umjetnosti, Broch je tu razliku mislio da može prevladati ulaskom umjetnosti u život kao „novog stila“ koji se suprotstavlja ne-stilu epohe. Avangarda život čini aktivističkim patosom umjetnosti. Broch umjetnost misli kao etički horizont života pod uvjetima njegove preobrazbe u autentični stil u suočenju s konačnošću smrti.
Bog stvara vrijednost. Mišljenje se odnosi na istinu. Život je sklop vrijednosti koje su etički utemeljene. U takvoj povijesno-metafizičkoj shemi očigledno je da je samo srednji vijek bio totalitet u kojem se čovjek najviše približio apsolutu. Renesansa je za Brocha početak raspada vrijednosti. S renesansom dolazi do dekonstrukcije nadomjestnoga mita i pozitivne znanosti. Tako se rađa onaj oblik zla u umjetnosti koji iza krinke ljepote skriva strah od smrti. Prosvjetiteljstvo je, pak, doba konačnog desupstancijaliziranja svijeta. Racionalnost potire mistično u područje zabranjenog i iracionalnog. Povijest se iz cikličke strukture mijenja u linearni napredak. Brochova je dijagnoza raspada vrijednosti lucidni prikaz prijelaza u stanje u kojem umjetnost za razliku od znanosti nužno mora biti „konzervativna“, a znanost „ progresivna“. No, prekretni su umjetnici uvijek progresivni, a znanstvenici konzervativni. Razlog tome jest u različitom odnosu umjetnosti i znanosti spram vremenitosti. Umjetnost mora uvijek biti u dijalogu s mitom i tradicijom, dok znanost napreduje eksponencijalno.
Tek iz tog horizonta razumijevanja postaje jasno zašto je Broch ljudskoj duši namijenio uzvišeno mjesto početka i kraja svekolike ljudske spoznaje. Prevladavanje tragičnoga razdora duše i duha u doba njihove redukcije na moć moderne kulture, koja sve tek mobilizira kao sredstvo za svrhu napredovanja znanosti i tehnike i od povijesti stvara totalni muzej ili grobnicu duha, moguće je tek onda kad se umjetnost i znanost više međusobno ne razilaze u spoznajno-životnim stremljenjima, kad je umjetnost etički čin spoznaje u znanstveno-tehnički promijenjenom svijetu kao svojem novome okružju. Taj san romantike, koju je Broch inače s pravom optužio za rađanje estetskog kiča modernoga doba, nije se ostvario čak ni u umjetničkim djelima Joycea i samoga Brocha. Totalitet svijeta nije uspostavljen. Tome se ipak nadao pjesnik, filozof i znanstvenik, koji je u Mjesečarima i Vergilijevoj smrti primijenio novu koncepciju relativnosti vremena ne odustajući od metafizičke strukture umjetnosti kao „racionalne mistike“.
„Mit“ o ponovnom sjedinjenju mita, pjesništva, filozofije i znanosti u suvremenom svijetu kao mogućem horizontu smisla Broch je smatrao tek otvorenim izgledom, ne i realnom opcijom povratka povijesti nakon konačnog raspada vrijednosti. Odveć skeptičan spram svake ideje povratka povijesti, odveć misaono vjerodostojan da bi povjerovao u obnovu onog arhaično-anarhičnoga nakon Wagnerova pokušaja sinteze umjetnosti glazbe (opere) kao lažnog modernog mita, Broch je anticipirao stanje prijelaza čudovišnosti života kao organsko-tehničkog mehanizma u područje totalnoga samo-nadzora. Umjetnost se na kraju njegova misaonog eksperimenta nalazi jedino u mogućnosti stvaranja nekovrsne nove metafizičke utjehe. Etički poziv umjetnosti preokrenuti je zahtjev za estetskom autonomijom moderne. Etička autonomija umjetnosti pretpostavlja čudovišnost slobode kao kontingencije i bezdana svijeta. No, što uopće sa slobodom u svijetu nakon raspada vrijednosti?
Biopolitika bez slobode?
Ako se čudovišnost ljudske slobode pokazuje naposljetku nedostatnom za izlazak iz okova biološke predodređenosti, nije li duhovno stanje suvremenosti tek priprema za eksperiment totalne biopolitike kao životnog stila čovjeka? U svojem eseju o prirodnom i ljudskome pravu, koji otvara problem biti totalitarne vladavine, Broch postavlja krunski ontologijski problem. Čini mi se da ga tek danas možemo razumjeti u njegovu punom značenju. Riječ je, naime, o granicama ljudske slobode. Nakon iskustva moderne biopolitike, koja reducira ljudski društveni opstanak na samoproizvodnju tijela kao stroja, pitanje ljudske slobode nadilazi antropologijsku postavku o posebnosti ljudskoga položaja u svijetu. (Giorgio Agamben, Homo Sacer: Die souveräne Macht und das nackte Leben, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.)
Porobljavanje čovjeka nije stoga nešto povijesno prošlo, nego se tek u modernome dobu pokazuje odlučnim za promišljanje razlike između statusa očovječene životinje i biološkog stvora. U nacističkome sustavu koncentracijskih logora čovjek je sveden na ono pod-ljudsko, ili kako to Broch nepogrešivo kaže – „smeća koje još samo stenje“. (Hermann Broch, Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 158. Prijevod s njemačkoga: Nikica Petrak)
Totalitarna država za Brocha nastaje iz racionalnosti prosvjetiteljstva i iracionalnosti romantike. Ona je proizvod ontologijsko-političkog raspada metafizičkih vrijednosti poput slobode, pravednosti, jednakosti, sreće. U svojoj teoriji totalitarne vladavine Broch polazi od pretpostavke da je porobljavanje ili dobrovoljno ropstvo modernoga čovjeka rezultat temeljne degeneracije slobode koja iziskuje institucionalni poredak tlačenja zbog magije primitivnog oblika zajednice. Totalitarna država porobljava svoje podanike terorom. Postavka o vrhovnom načelu totalne vlasti na primjeru Hitlerova nacizma kao paradigme totalitarnosti uopće dalekosežna je za suvremenu raspravu o biopolitici bez slobode. Ponajprije, Brochova je analiza totalitarizma u razlici spram teorije Hannah Arendt reduktivna utoliko što omogućava antropologijsko-kulturalne interpretacije pojma totalne vlasti. Tako je moguće fašizam/nacizam i komunizam tumačiti iz povijesno-kauzalističke sheme prema kojoj je ono čudovišno u postojanju koncentracijskih logora konzekvencija neke primordijalne magijske degeneracije čovjeka. Drugim riječima, čovjek pristaje na krvožednost poretka u zamjenu za vlastitu društvenu sigurnost.
Masovna psihologija panike, na što je ukazao Sloterdijk, prethodnica je analize totalitarizma. Ali bez onog što je Hannah Arendt prepoznala kao temeljnu značajku modernoga doba. To je nastanak ideologijske mobilizacije svijesti kroz antiliberalne politike povratka krvi i tlu organske zajednice. Hermann Broch za razliku od Hannah Arendt totalitarizam misli apovijesno zbog njegove kritike modernosti kao raspada vrijednosti. Za Arendt je ključno postojanje ideologijskog temelja totalitarizma. (Zanimljivo tumačenje prijepora između Hermanna Brocha i Hannah Arendt podastire Karol Sauerland, „Hermann Broch und Hannah Arendt über die Menschenrechte. Ein Missverständnis“, http://artsci.wustl.edu/-iab/veszprem/sauerland.pdf. Autor raspravlja o Brochovu eseju o prirodnome pravu, ljudskim pravima i totalitarizmu nabacujući hipotezu da je posrijedi nerazumijevanje istomišljenika oko iste stvari mišljenja, premda je taj konceptualni nesporazum rezultat činjenice da je Broch pridavao više pozornosti masovnoj psihologiji nacizma, a Arendt političkoj analizi sustava moći, ideologijama i funkcioniranju modernog političkoga poretka.) Država i politički poredak u okrilju totalne vladavine nisu cilj poretka, nego sredstvo u permanentnoj borbi za ostvarenje ideje carstva kao mitske projekcije ljudske sudbine.
Ako je za Brocha prosvjetiteljstvo kršćanstvo bez Boga i humanitet bez kršćanstva, onda je koncentracijski logor arhitektura podljudske sudbine čovječanstva bez slobode. Čudovišnost ne proizlazi iz biti porobljavanja, nego iz biti slobode koja iziskuje nadilaženje konačnosti svojeg božansko-ljudskoga udesa. Bliskosti i razlike u razumijevanju biti totalitarizma između Hannah Arendt i Hermanna Brocha ne proizlaze tek otuda što su oboje iskusili strahote nacionalsocijalizma, progon i genocid Židova u koncentracijskim logorima, izgon iz svojih matičnih država – Njemačke i Austrije – i naposljetku iskustvo Hladnog rata između liberalne demokracije (Amerike) i komunizma (Sovjetskoga Saveza). U njihovim analizama istovjetan je pristup fenomenu totalitarizma koji nije tek politički i usko znanstveni, nego interdisciplinarni. Iznimno je važno da je upravo Hannah Arendt bila urednica Brochovih eseja u kritičkome izdanju. Svojim brižnim komentarima uz njegove eseje otvorila je tako mogućnosti interpretacije uvažavanjem konceptualnih razlika između njih. (Hermann Broch, Dichten und Erkennen: Essays, sv. I-II, Gesammelte Werke, sv. 6 (ur. H. Arendt), Rhein-Verlag, Zürich, 1955.)
Hermann Broch najradikalniji je mislilac raspada vrijednosti u doba moderne utoliko što je razotkrio mehanizme masovno-psihologijske moći totalne vladavine koja pod različitim krinkama porobljava čovjeka, paradoksalno, njegovom željom za preobrazbom u stvar. Za razliku od marksističke teorije postvarenja i fetišizma robe – od Marxa, Lukácsa do Deborda i situacionista te s vrhuncem u Baudrillarda – Broch je u kulturi modernoga doba vidio ambivalentnu strukturu koja vodi do pretvaranja čovjeka u biopolitičku stvar/stvora. Vjera u neku spasonosnu kulturu koja „simbolički prevladava smrt“ pokazala se ipak – poput njegove koncepcije etički utemeljene umjetnosti – metafizičkom utjehom. S Brochom danas nije moguće poduzeti nikakvo ontologiziranje kulture jer je upravo on uzdigao duh do spekulativnih visina unatoč spoznaji o nužnosti njegova pada u svijet totalno obezvrijeđenih „stvari“, gdje vlada zakon viška zbilje, radosna apokalipsa kiča i pogubna demokratizacija upravo te velike mantre modernoga doba – kulture. Što simbolički prevladava smrt u doba nihilizma nije, dakle, svijet kulture, nego biopolitički prostor postvarenja čovjeka kao proizvoda i kao tijela iz kojeg nestaje sva supstancijalnost i sva subjektivnost kao iluzije dobre stare metafizike. Čitanje Brocha u doba druge, postmoderne „radosne apokalipse“ ne može biti vjerodostojno bez uvida u konzekvencije njegova mišljenja s onu stranu epohalnih granica moderne.
Što uopće može preostati od tog spekulativno-refleksivnog duha u doba naše neduhovne situacije koju je sam pisac Vergilijeve smrti predskazao u eseju o Hofmannsthalu i radosnoj bečkoj apokalipsi? Ništa više i ništa manje negoli nesvodiva misao o cjelovitosti metafizičkog iskustva života kao velikog stila. Naspram „slabe misli“ postmoderne Brochov je zahtjev koji je postavio pred umjetnost još jedino podoban autentičnome duhovnome životu. Nakon raspada vrijednosti ni suvremena umjetnost više ne može utvarati da nešto bitno pridonosi svijesti o kraju epohalnih mogućnosti moderne osim svijesti o vlastitoj ništavnosti. Možda je Brochova oporuka jedino danas vjerodostojna tamo gdje je gotovo nitko ne pronalazi. Umjetnost kao svijest o čudovišnosti slobode?
