Copyright ©2026 Žarko Paić

Nakon raspada vrijednosti

Hermann Broch i vrijeme neduhovne situacije

(Pogovor knjizi Hermanna Brocha, Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007. S njemačkoga preveo Nikica Petrak)

February 4, 2026
Nakon raspada vrijednosti
Hermann Broch

„Jer zajednički korijen svekolike filozofije, svega etičkog htijenja,

svakog spoznavanja, ali i sveg pjesništva je znanje o ljudskoj duši.“

Hermann Broch, Duh i duh vremena

Kulturni pesimizam i višak zbilje

O Hermannu Brochu govori se „danas“ kao o književniku-filozofu-psihologu jednog minulog svijeta. Tragove tog svijeta prepoznajemo tek onda kad više ne možemo izdržati tiraniju aktualnosti u znacima suviška zbilje. Uvijek kad iskrsava misao o vremenu neduhovne situacije, o zapalosti čovjeka u estetizirano područje banalnosti svakodnevnog života između znanstveno-tehničkog napretka i etičkog nazatka zapadnjačke duhovne pustolovine, pojavljuje se snažna potreba za novim čitanjem „očeva-utemeljitelja“ kulturnoga pesimizma. Neprijeporno je da taj fluidni pojam, koji se na kraju XX. stoljeća uspostavio kao točka kritičkog promišljanja modernizma i moderne uopće, izaziva nelagodu zbog svoje političke instrumentalizacije u korist antiliberalnih i konzervativnih obnova nečeg bitno neobnovljivoga. Temeljni problem kulturnog pesimizma nije, međutim, nipošto moguće tek sagledati u traganju za kulturno-političkom alternativom demokratskom duhu liberalne praznine. (Neo)konzervativna revolucija samo je jedan od simptoma nelagode s idejom obnove predmodernog duha cjelovitosti života. (Hermann Rudolph, Kuturkritik und konservative Revolution: Zum kulturell-politischen Denken Hofmannsthals und seinem problemgeschichtlichen Kontext, M. Niemeyer, Tübingen, 1971.)

Svi mislioci i književnici koji se od Hofmannsthala do Brocha svrstavaju u krug bečke moderne kraja XIX. i početka XX. stoljeća nisu antimoderni pisci, nego ponajprije navjestitelji jedne bitno drukčije duhovne kritike vremena. Ona se sve do danas očuvala u europskom misaonome horizontu kao kritika duha vremena. Paradoksalno je da su izvorni mislioci nadahnuti upravo tom neugasivom vatrom hibridne veze filozofije, umjetnosti i pozitivnih znanosti postmoderni francuski esejisti Baudrillard i Virilio, a ne njemački filozofi, uz iznimku Sloterdijka kao paradigmatskog dijagnostičara kritike duha vremena. Paradoks je samo u tome što je kulturni pesimizam pravo dijete njemačko-austrijskoga ressentimenta za predmodernim oblicima jedinstva duhovnosti u srazu s velikim preokretom moderne u ekonomiji, politici i kulturi. Francuski je slučaj posve suprotstavljen. Racionalizam i prosvjetiteljstvo udahnuli su pečat svekolikom univerzalizmu moderne. Kantov i Goetheov kozmopolitizam bili su duhovni orijentiri istog procesa u drugom kulturnome okružju. Ali od romantike do kraja bečke moderne uspostavio se posve drukčiji način promišljanja svijeta iz horizonta onog što Broch u znamenitome eseju o Hofmannsthalu naziva raspadom vrijednosti. Univerzalna filozofija povijesti od Kanta do Hegela raspada se u partikularnu povijest kultura kao zatvorenih svjetova smisla. (Endre Kiss, „Hermann Broch und das geschichtsphilosophische Gegenwartsmodell“, TRANS, Internet Zeitschrift für Kulturwissenschaften, br. 16, kolovoz 2006.)

Povijest u teleologijskome smislu napretka/razvitka svijesti do samosvijesti epohalnoga odnosa spram realiziranog programa prosvjetiteljstva u znanstveno-tehnologijskome svijetu „sadašnjosti“ više nema svoju racionalnu osnovu. Analiza tog procesa preobrazbe duha (vremena) u kulturu, koja poništava događaj cjeline života time što ono estetsko oslobađa etičke dimenzije bitka, Brochov je odgovor na pitanje o smislu vremena kao kraja univerzalne povijesti. Ton analize, doduše, naizgled jest pesimistički. Kao što ton filozofije o kojem govori Derrida u jednom svojem eseju postaje apokaliptički onog trenutka kad se približava mišljenju preokreta vremena u događaj otvorenosti/otkritosti bitka i vremena. (Jacques Derrida, D’un ton apocaliptique adopté naguère en philosophie, Éditions Galilée, Pariz, 1983.) Pesimizam je odlika kulturnoga ressentimenta za nečim povijesno minulim kao duhovno cjelovitim. Apokaliptičnost je stanje duhovne pripreme za preokret u istinski događaj. Zato Hermann Broch ne može biti ni kulturni pesimist niti veseli apokaliptičar, nego jedino ono što progovara iz njegova mišljenja i djela. Što je to brochovsko s onu stranu pesimizma kulture i apokalipse duha?

Kulturni pesimizam nema svoje rješenje u ideji obnove ni velike kulture niti velike politike s onu stranu liberalno-demokratske logike izjednačenja svih vrijednosti u globalitarnoj distopiji kraja povijesti. To je tek neuspjela težnja za obnovom duhovne cjeline umjetnosti, religije, filozofije u vrijeme posvemašnje entropije svijeta. Ono neobnovljivo nije, dakle, duh kao novovjekovno spekulativno ime za cjelinu svjetsko-povijesnog gibanja mišljenja i zbilje u znaku transcendentalne strukture umnoga svijeta, nego upravo svjedočanstvo raspada duha na autonomno područje kulture. (Jedna od zacijelo najuspjelijih kulturno-povijesnih analiza tog procesa (ra)stvaranja duha vremena bečke moderne ili bečkog fin de sièclea unutar kojeg se smješta mislilac-književnik Hermann Broch (od Hofmannsthala do Freuda) jest knjiga povjesničara kulture Carla E. Schorskea, Beč krajem stoljeća: politika i kultura, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1997. Prijevod s engleskog: Nikica Petrak)

Modernost je doba raspada duha i duhovne situacije vremena na tiraniju kulture. Ona umjetnost, religiju i filozofiju koristi kao sredstva za druge svrhe. To je doba koje je Hermann Broch opisao kao raspad vrijednosti sa svim konzekvencijama tog nedvojbeno masivnog, ali i prijepornog, metafizičkog opisa stanja mišljenja i zbilje. Vrijeme neduhovne situacije jest vrijeme ne-stila, estetskog kiča, kulturnoga muzealiziranja, pobjede pozitivističkog duha znanosti, vladavine mediokriteta, totalitarne politike i ideologije XX. stoljeća – vrijeme radosne apokalipse. Brochova je kritika moderne stoga istodobno duhovna kritika moderne kulture i kulturno-povijesna dijagnoza raspada totaliteta svijeta. Interpretacija njegovih filozofijskih spisa i eseja ne može otuda biti nikada vjerodostojna ako proizlazi iz već opstojećih filozofija kulture u bilo kojem vidu, od neokantovskih do postmodernih. Moja je postavka da je Broch jedan od najradikalnijih mislilaca kritike kulture unutar duhovnog okružja kulturnoga pesimizma. Kako je moguće istodobno biti obilježen nekovrsnim znakom kulturalne projekcije moderne koja sve duhovno svodi na kulturalno i time nihilistički obezvređuje svijet pretvarajući ga u sklop vrijednosti, s jedne strane, te otvarati mogućnosti barem nekog spasonosnog preokreta vrijednosti kao duhovne revolucije svijeta i života, s druge strane?

Paradoksalna pozicija Brocha kao pjesnika, znanstvenika, filozofa, psihologa odgovara njegovom paradoksalnome rješenju prijepora s nasljeđem kulturnoga pesimizma danas. Pokušat ću obrazložiti postavku da je upravo Brochova kritika moderne mogući put prevladavanja razdora između života i umjetnosti u doba nakon raspada vrijednosti, u doba koje se nakon druge, postmoderne „radosne apokalipse“ posve sunovratilo do svojeg korijena – ništavnosti svijeta uopće. Mogući put ipak ima mnoštvo naslaga koje valja ukloniti zbog čistoće mišljenja. Put je otvoren. Ali su horizonti zatamnjeni. Novo čitanje Brochovih eseja o raspadu vrijednosti pretpostavlja rezultate postmodernog nihilizma drugim sredstvima u djelima Baudrillarda i Sloterdijka. Drugi su pojmovni i interpretacijski putovi. Ali ista je nelagoda s problemom raspada duha u kulturi totalne neduhovne situacije.

Mistika i logika božanskoga

Brochovi eseji sabrani u knjizi pod nazivom Duh i duh vremena posvećeni su formalno različitim sklopovima tema i problema: od eseja o artikulaciji raspada vrijednosti i preobrazbi duha totalnosti u ispraznost sadašnjega vremena, zlu u umjetnosti, kiču, veličini i genijalnosti Joyceova idejnog i književnog djela u suvremenosti, stilu i mitskome razdoblju do eseja o problemu prirodnog prava, apsolutnosti zakona u povijesti i smislu totalitarne vladavine. (Hermann Broch, Geist und Zeitgeist, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1997. (ur P.M. Lützeler) Takva raspršenost na tematskoj razini odgovara različitim spekulativnim i diskurzivnim postupcima u stilskome postignuću. U Brochovim Mjesečarima, jednom od najboljih romana ideja XX. stoljeća, demonstrirana je tehnika fikcionalne proze koja oponaša formu i diskurs eseja. Problem je kako uopće pristupiti eseju u Brochovim proznim djelima. To zacijelo nije puko pitanje metodologijske čistoće ili pitanje književno-teorijske razbibrige. (Vincent Ferré, „Is the Zerfall der Werte an essay?“, TRANS, Internet-Zeitschrift fűr Kulturwissenschaften, br. 16/2005. www. http://www.inst.at/trans/16Nr/05_4/ferre16.htm)

Esej je za Brocha idealni oblik spisateljske potrage za metafizičkim izvorima umjetničkoga djela. Znanstvena rasprava zakazuje zbog duha pozitivističke strogosti. U filozofiji bečkoga pozitivizma to je najbolje iskazano Wittgensteinovom postavkom o onome neizrecivome kao mističnome o čemu filozofija više nema što suvislo izreći. Analitički duh logike, koja jeziku ne ostavlja mogućnost izricanja neizrecivoga, nego ga progoni u kraljevstvo mistike, bio je Brochov demonski Drugi u analizi duha vremena. Mistično je matematičko-logička nemogućnost. Ono nadilazeće duhu racionalizma koje odlikuje svu novovjekovnu metafiziku od Kanta do Hegela nije nipošto iracionalizam Nietzschea u XIX. i Heideggera u XX. stoljeću, već ograničenost znanstveno-logičkoga pristupa svijetu. Broch je to uvidio u promišljanju vremena kao nelinearne strukture otvorenosti nakon Einsteinove teorije relativnosti i kvantne teorije u fizici. Granice svakog znanstveno-pozitivističkog pristupa svijetu čovjeka nisu tek granice njegova jezika, kako je to formulirao Wittgenstein.

Mišljenje i pjesništvo otvaraju povijesne svjetove samo ako su u stanju prijeći granicu između fakticiteta zbiljskoga svijeta, koji opisuje logika i matematika, i mistike metafizičkoga svijeta za koju vrijede oblici doživljaja, vjere i mišljenja u umjetnostima, religiji i filozofiji. Broch čak i filozofiju misli kao otvaranje mogućnosti božanskoga, koje je nesvodivo na fenomenologijski pristup stvarima. Božansko se otvara i zatvara. Ono nestaje s horizonta povijesti već od trenutka kad se vrijednosti, koje Broch ne misli sociologijski poput Maxa Webera, već antropologijski i povijesno-filozofijski, urušavaju i postaju osamostaljeni predmeti metafizike kao logike, etike i estetike. Baveći se glazbom i arhitekturom, Broch je u svojoj metafizici vrijednosti postavio problem prevladavanja tragičnoga dvojstva etike i estetike, dobroga i zla koje u doba romantike do kraja bečke moderne nosi posmrtnu masku ljepote. Glazba i arhitektura su istodobno metafizički najapstraktnije umjetnosti. Pritom je slučaj arhitekture još otvoreniji zbog toga što ona uopće nije tradicionalno umjetnost, nego se može misliti samo kao mjesto posredovanja između svijeta religije i svijeta umjetnosti u svakodnevnome životu koji od doba moderne postaje funkcionalni prostor totalne smrti i propasti uzvišenosti i ljepote arhitekture svetoga. (Switlana Fiskowa, „Zeitlich-räumlicher Ausdruck der Synthese von der Literatur und Musik in Schaffen von Hermann Broch“, TRANS, Internet-Zeitschrift für Kulturwissenschaften, br. 6, rujan 1998.) Ideje koje Broch izlaže uvijek su posredovane oblikom eseja.

Esej je više od fluidnoga oblika i više od pronađenog načina govora koji želi otvoriti prostor događanju jezika kao „mističnoga“ i „logičkoga“ svijeta u jednokratnome doživljaju čovjeka već uvijek otvorenog za smisao bitka u doba posvemašnjeg raspada vrijednosti. Temeljni problem romana ideja jest određenje ideje koju romanopisac nastoji fikcionalno prikazati i predstaviti. Kako je uopće moguće ideju imaginarno, simbolički i zbiljski prikazati i predstaviti?

Na to pitanje vizualne umjetnosti u XX. stoljeću odgovaraju metafizičkim slikarstvom (Giorgio de Chirico) i konceptualnom umjetnošću neoavangarde. Književnost je od Joyceova Uliksa, Brochove Vergilijeve smrti i Mjesečara, Musilova Čovjeka bez svojstava, Sartreove Mučnine do Houellebecqovih Elementarnih čestica uvijek posezala za duhom eseja u obrani nesvodivosti egzistencijalnog iskustva osobe koja izgovara i reprezentira temeljne ideje svoga doba. Stoga su svi takvi romaneskni likovi melankolično-tragične figure. Tragika je njihove melankolije u tome što ne mogu doseći stanje cjelovitosti epohe, što se ne mogu sjediniti s idejom koju strastveno i grčevito iznose na svjetlo dana. Tragika je pritom unaprijed prijeporan koncept suvremene umjetnosti, koja nastoji prevladati ono što nije uzmogla metafizička filozofija od novoga vijeka do Heideggera.

Što se nastojalo prevladati još od doba povijesne avangarde početka XX. stoljeća temeljni je problem cjelokupnog Brochova filozofijskog i umjetničkoga djela. Riječ je o prevladavanju rascijepa između života i umjetnosti ili, brochovski, razdora između etike i estetskoga privida. Sukob između etičke istine i estetske ljepote ili između metafizičke cjeline bitka zapadnjačkoga čovjeka u umjetnosti, religiji i filozofiji i njegova pada u modernu autonomiju koja priprema tlo za konačni raspad vrijednosti (istinitoga, dobroga i lijepoga) u svijetu bez totaliteta, pokazuje se glavnim Brochovim problemom u svim književnim djelima. (Paul Michael Lützeler, „Hermann Broch und Spenglers Untergang der Abendlandes: Die Schlafwandler zwischen Moderne und Postmoderne“, u: A. Stevens, F. Wagner, S.P. Scheichl (ur.), Hermann Broch: Modernismus, Kulturkrise und Hitlerzeit (Londoner Symposion 1991.), Institut für Germanistik an der Universität der Innsbruck, Innsbruck, 1994.)

Rješenje koje Broch nudi nije ni estetsko prevladavanje niti političko-ideologijsko stvaranje alternative liberalizmu i dekadenciji moderne. Broch je radikalni kritičar modernosti kao radikalni duhovni prevrednovatelj metafizičke pustolovine Zapada. On nije antimodernist niti postmoderni spoznajni relativist. Za razliku od faustovske filozofije povijesti Oswalda Spenglera i njegova fatalnog političko-ideologijskoga pada u aktualnu političku službu pripreme konzervativne revolucije i tako neizravno nacizma s karizmatskom figurom totalitarnoga Vođe, Brochova je kritika modernoga doba i njegovo prevladavanje najrigorozniji etički čin tragike umjetnosti. (Rainer Thurner, „Oswald Spengler: njegova filozofija povijesti i njezine političko-ideološke implikacije“, u: Oswald Spengler, Propast Zapada: obrisi jedne morfologije svjetske povijesti, Demetra, Zagreb, sv. I-II, Prijevod s njemačkog: Nerkez Smailagić,, str. XIII-XXX.)

Ona mora prevladati zlo-u-svijetu samo ako uspije prevladati tragično dvojstvo ljudske duše i objektivnih institucija duha kao svjetsko-povijesnog raspada vrijednosti. Žrtvovati se za umjetnost ima smisla jedino ako se žrtvuje ono njoj istinski izvanjsko što je od renesanse postalo unutarnje.

Paradoksalna logika žrtvovanja kod Brocha je jedino u tome što vrijedi spasiti etički čin utemeljenja umjetnosti dokidanjem estetske autonomije. Ljepota uvijek prikriva bit stvari. Ona svodi svijet u svojem veličajnome ruhu arhitekture, umjetnosti i religije na uljepšavanje. Ne-stil epohe ornamentalizma moderne jest povijesni nastanak ambivalentne strukture moderne svijesti koja uživa u kiču kao zrcalu vlastite etičke degeneracije. Pitanje o tragici umjetnosti i smislu povijesti u Brocha je antropologizirano. To je pitanje o smislu čovjeka kao umjetnika koji spašava svoju dušu nepristankom na službu političko-ideologijskom sustavu totalitarne laži. Roman Vergilijeva smrt paradigmatski je melankolično-tragični događaj mistike pjesništva u ruhu romana ideja. U njemu se Broch ogleda kao radikalni prevrednovatelj duha moderne istog ranga poput Jamesa Joycea i Thomasa Manna.

Broch je kombinirao esejističku fluidnost i znanstvenu strogost u esejima koje je pisao između 1933. i 1948. godine. To je razdoblje u njegovu životu od dolaska nacizma i posljednjih dana slobode u liberalno-demokratskoj Austriji do godina emigracije i egzila u Americi iz koje se nikad više nije vratio u vlastitu domovinu. U romanu Mjesečari svaki je lik kao utjelovljenje ideje određenoga doba istodobno formalno i diskurzivno specifičan. Razlikovanje u stilu duha vremena kod Brocha jest razlikovanje u pojmu raspada duhovne situacije vremena. Tri doba ili tri epohe koje roman nastoji oblikovati u ideji raspada cjeline vrijednosti pokazuju trijadičnu formu duhovne dekadencije moderne: Passenow ili romantika, Esch ili anarhija, Hugenau ili stvarnost/trezvenost (sachlichkeit). (Hermann Broch, Die Schlafwandler I-III, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1981.)

Stil je u Brocha toliko jedinstven kao, uostalom, i u njegova jedinog nesvodiva suvremenika po idejama i filozofijsko-književnoj artikulaciji – Roberta Musila. Ako bismo pokušali odrediti što je odlika takve stilistike, onda se neizbježno suočavamo s onim istim što je sam Broch tako precizno dekonstruirao i istodobno doveo do savršenstva kao idealnu formu prikaza koja spaja refleksivnost poetsko-prozne evokacije i filozofijsko-znanstvenu strogost spekulativno-logičkoga dokaza. Riječ je, naravno, o duhu bečkog fin de siėcla ili bečke moderne. Brochova je neobarokna fraza u spoju s matematičko-logičkom preciznošću istinski prikaz minula duhovnoga svijeta o kojem je upravo on ostavio najvjerodostojniji književni spomenik. Njegov je stil poput dekadentna kipa uzvišene apstraktne ornamentike i antropomorfnog stroja ideja – Hohmannsthal s dušom Joycea.

Prevladavanje radosne apokalipse

Što je smisao Brochove programatske postavke o raspadu vrijednosti? Analiza duhovno-povijesnoga raspada metafizičke cjeline bitka od antike, srednjeg vijeka preko renesanse do novoga vijeka i prosvjetiteljstva ima dodirne točke s mnogim istovjetnim pokušajima sinteze u filozofijskoj kritici zapadnjačke civilizacije. Spenglerova Propast Zapada i Ortega y Gassetova dijagnoza dehumanizacije umjetnosti, primjerice, pripadaju misaonome horizontu kritike moderne kao rastućem nihilizmu vrijednosti. Broch polazi u svojoj kritici moderne od pretpostavke da je uspostava pozitivnih znanosti poput fizike, matematike i biologije rezultat odvajanja od spekulativnoga duha metafizike. Matematika je desubjektivirani jezik. Njome se logos/duh reducira na ono pozitivno empirijsko. Ona je paradigma pozitivnih znanosti jer počiva na ideji apstraktnoga dokaza onog što činjenično jest. U razlici istine i opazivoga, sa stajališta motrećeg subjekta, pozitivne znanosti nastoje dohvatiti „objektivnu stvarnost“ tako što je konstruiraju kao „stvarnost“.

Broch se kritički odnosi spram rezultata takvog epohalnog odvajanja od metafizike. Kritika logičkoga pozitivizma bečkoga kruga od Carnapa do Wittgensteina izvedena je na taj način što Broch pokazuje da je upravo redukcijom smisla otvorenosti svijeta na logiku i matematiku duh obuhvatnosti prognan u područje mistike. Neizrecivost i neprikazivost „ljudske duše“, koja je za Brocha početak i kraj ljudske spoznajne mogućnosti, znanstveno se reducira, osakaćuje i čini ništavnim. Problem je poduzete kritike u tome što Broch ne preispituje zašto bi uopće ono mistično bilo metafizičko i zašto je aristotelovski stav o ljudskoj duši apsolutizirao kao početak svekolikog znanja o svijetu. Dvojnost duše i duha (psihe i logosa) u tradicionalnome razumijevanju stanja stvari čini Brochovu metafiziku vrijednosti psihologističkom.

Za razliku od Freudova psihoanalitičkoga okreta od znanstvene racionalnosti, koji se poput Husserlove fenomenologiijske zapovijedi „k stvarima samim!“ može analogno čitati kao zapovijed „k nesvjesnome samome!“, u cjelokupnom se nastojanju Brocha kao psihologa prepoznaje želja za prevladavanjem tog dvojstva duše i duha. U njegovim radovima o masovnoj psihologiji te osobito problemu panične svijesti u povijesnim situacijama raspada društvene strukture, koja jamči izvjesnost života u modernome poretku vrijednosti, primjetan je svojevrsni „psihonautički krug“, kako to tumači Sloterdijk. Duša se može realizirati u svijetu tek onda kad samosvjesno nailazi na vlastite otpore spram identiteta osobe. Opreke duše i duha su opreke unutarnjega i izvanjskoga, oblika i sadržaja, pjesništva i filozofije, anarhičnoga i institucionalnoga. Brochova masovna psihologija panike pokušaj je dekonstrukcije psihološko-socijalnih mehanizama svijesti u doba totalitarne vladavine nacizma. Ona ima približno istu kritičku vjerodostojnost kao i Reichova masovna psihologija fašizma.

Izvornost Brochova pristupa jest u tome što je fenomen panike kao psihološke strukture sekularizirane apokalipse moderne postavio u samo središte analize. Izlazak iz paničnog kruga tjeskobe pred silama destrukcije modernoga poretka može biti samo, prema Brochu, racionalna ekstaza. Samo putem takvog sublimirajućeg iskustva može se prevladati gubitak religijske samoutemeljuće veze ljudske duše s metafizičkim poretkom vrijednosti. Svijet razdrt između masovnih mehanizama nadzora pojedinca u totalitarnome poretku vladavine i očekivanja spasa nadolaskom neke imaginarno-simboličko-realne zajednice jest svijet panične kulture. Ona se nadomještava različitim estetskim samozavaravanjima čovjeka. To je psihologističko razumijevanje kulturno-povijesne situacije raspada vrijednosti kao raspada duhovnosti uopće. Umjesto duha na djelu je moderno ustrojstvo kulture kao mobilizacije svijesti. (Peter Sloterdijk, Eurotaoismus: Zur Kritik der politischen Kinetik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1989., str. 100-101.)

Iz raspada metafizičke strukture cjeline svijeta nastaje doba tragike svijeta bez duha. Nedostatak etičke dimenzije u svijetu estetske autonomije svu umjetnost moderne ostavlja na milost i nemilost samodestrukcije. Da bi ispunila svoju primarnu zadaću uspostave nove cjeline, umjetnost kao izvorna samodjelatnost duhovnog čovjeka mora učiniti posljednji korak s onu stranu tragičnoga svojstva. Umjetnost mora postati više od tragično-melankolične povijesti ljudske duše. Brochova je povijesno-duhovna sinteza umjetnosti i filozofije u posljednjim nakanama „teologijska“. Bog koji je raspadom vrijednosti napustio čovjeka i nakon mitskoga razdoblja povukao se u institucionalno područje sakralizacije religije nigdje se više ne objavljuje. Nigdje nema vidljivih tragova njegove prisutnosti, osim kao sjećanja i kao nagovještaja moguće otvorenosti novih mitskih svjetova. Suvremena umjetnost pod kojom Broch izričito misli refleksivnu pustolovinu romana kao modernoga Gesamtkunstwerka u Joyceovu Uliksu istodobno je povratak u okrilje mitskog nabačaja svijeta pod uvjetima demitologiziranog i obezboženog svijeta. To je jedini način duhovne dekonstrukcije modernoga doba i rekonstrukcije platonovsko-plotinovske ideje o kozmičkome poretku božansko-ljudskoga jedinstva. Sve drugo što se u umjetnosti događa pod pretpostavkom gubitka duhovnoga ranga svodi se na subjektivne ispovijesti, orgije intimnosti i privatnosti.

Radikalna kritika banalnosti umjetnosti ovdje ima karakter proročanskoga. Što je Broch vidio u (zlo)duhu demokratizacije kulture kao ispraznosti, prostaštva i raspada vrijednosti svoga vremena, dovršava se u naše doba kao druga, postmoderna „radosna apokalipsa“. Nakon raspada vrijednosti u nihilizmu virtualne stvarnosti bez dubine i transcendencije, bez slike i bez svijeta, sve se desupstancijalizira i desubjektivira. Sve gubi čak i privid moći umjetničke iluzije i postaje transparencija zla s onu stranu svakog etičko-estetskoga zahtjeva umjetnosti. U posljednjim Baudrillardovim esejima, koji nigdje ne spominje Brocha, ali se interpretacijski nadovezuje na brochovsku dijagnozu raspada vrijednosti metafizike u ono što Baudrillard naziva patafizikom kraja povijesti, umjetnost više nema moć imaginacije i stvaranja mitskog okružja modernoga života, nego tek iluziju estetske igre s umnoženim zrcalima simulakruma. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Prijevod s francuskog: Leonardo Kovačević, „Urota umjetnosti“, Europski glasnik, 11/2006., str. 845-862. Prijevod s francuskog: Maja Zorica)

Ipak preostaje problem. Šo je za Brocha uopće vrijednost? To zacijelo nije nešto samorazumljivo. Pogrešno bi bilo kazati da je ovdje riječ o nečemu što se suprotstavlja bitku tako što „vrijedi“ i ima regulativni karakter prosudbe spram onog opstojećega. Vrijednosti nisu ni društvene ni individualne, nego je riječ o vjeri u moć duhovnoga okupljanja. Moderna filozofija vrijednosti nije Brochova metafizička pozicija. On ne postulira neki moralni sklop koji bi bio uvjet kritike opstojećega raspada, nego na tragu Nietzschea i njegove kritike metafizike vrijednosti s onu stranu dobra i zla govori o faktičkome zlu u umjetnosti. Umjetnost se otuda postavlja kao:

(1) puka moralna metafizika koja skrnavi ideju ljepote u ime rigoroznosti neke zamjene za Boga poput čovječanstva, društva, klase, nacije, kulture, i kao

(2) estetska autonomija moderne u čistom obliku umjetnosti radi umjetnosti ili umjetnosti kao ornamenta i uljepšavanja temeljito razdrtoga svijeta (fenomenologija kiča).

Ako je problem umjetnosti, kako Broch kaže na jednom mjestu, „sam postao etički problem“, onda je jedino rješenje spora između etike i estetike u tome da umjetnost mora postati sam životni stil u doba neduhovne situacije ili doba ne-stila. Zanimljivo je da je Broch iz posve druge perspektive pojmom životnog stila udario temelje suvremene postmoderne sociologije životnih stilova kao što je to isto sociologijski izveo Norbert Elias u svojoj teoriji figuracije društvenih načina vođenja života. Ironija je u tome što je pod tim pojmom Broch mislio nešto radikalno drukčije od metafizike vrijednosti modernoga čovjeka. Individualiziranje stila nije bila nakana njegove kritike duha vremena, nego ponajprije pronađeni izraz za prijelaz iz rascijepa epoha u kojima se umjetnost preobrazila u vladavinu kiča. Tako je problem zla u umjetnosti na paradoksalan način otvorio problem životnoga stila ili utjelovljenja stvaralačke imaginacije u životu samome. Dok je povijesna avangarda htjela revolucionirati društvo težnjom za ukidanjem razlike između života i umjetnosti, Broch je tu razliku mislio da može prevladati ulaskom umjetnosti u život kao „novog stila“ koji se suprotstavlja ne-stilu epohe. Avangarda život čini aktivističkim patosom umjetnosti. Broch umjetnost misli kao etički horizont života pod uvjetima njegove preobrazbe u autentični stil u suočenju s konačnošću smrti.

Bog stvara vrijednost. Mišljenje se odnosi na istinu. Život je sklop vrijednosti koje su etički utemeljene. U takvoj povijesno-metafizičkoj shemi očigledno je da je samo srednji vijek bio totalitet u kojem se čovjek najviše približio apsolutu. Renesansa je za Brocha početak raspada vrijednosti. S renesansom dolazi do dekonstrukcije nadomjestnoga mita i pozitivne znanosti. Tako se rađa onaj oblik zla u umjetnosti koji iza krinke ljepote skriva strah od smrti. Prosvjetiteljstvo je, pak, doba konačnog desupstancijaliziranja svijeta. Racionalnost potire mistično u područje zabranjenog i iracionalnog. Povijest se iz cikličke strukture mijenja u linearni napredak. Brochova je dijagnoza raspada vrijednosti lucidni prikaz prijelaza u stanje u kojem umjetnost za razliku od znanosti nužno mora biti „konzervativna“, a znanost „ progresivna“. No, prekretni su umjetnici uvijek progresivni, a znanstvenici konzervativni. Razlog tome jest u različitom odnosu umjetnosti i znanosti spram vremenitosti. Umjetnost mora uvijek biti u dijalogu s mitom i tradicijom, dok znanost napreduje eksponencijalno.

Tek iz tog horizonta razumijevanja postaje jasno zašto je Broch ljudskoj duši namijenio uzvišeno mjesto početka i kraja svekolike ljudske spoznaje. Prevladavanje tragičnoga razdora duše i duha u doba njihove redukcije na moć moderne kulture, koja sve tek mobilizira kao sredstvo za svrhu napredovanja znanosti i tehnike i od povijesti stvara totalni muzej ili grobnicu duha, moguće je tek onda kad se umjetnost i znanost više međusobno ne razilaze u spoznajno-životnim stremljenjima, kad je umjetnost etički čin spoznaje u znanstveno-tehnički promijenjenom svijetu kao svojem novome okružju. Taj san romantike, koju je Broch inače s pravom optužio za rađanje estetskog kiča modernoga doba, nije se ostvario čak ni u umjetničkim djelima Joycea i samoga Brocha. Totalitet svijeta nije uspostavljen. Tome se ipak nadao pjesnik, filozof i znanstvenik, koji je u Mjesečarima i Vergilijevoj smrti primijenio novu koncepciju relativnosti vremena ne odustajući od metafizičke strukture umjetnosti kao „racionalne mistike“.

„Mit“ o ponovnom sjedinjenju mita, pjesništva, filozofije i znanosti u suvremenom svijetu kao mogućem horizontu smisla Broch je smatrao tek otvorenim izgledom, ne i realnom opcijom povratka povijesti nakon konačnog raspada vrijednosti. Odveć skeptičan spram svake ideje povratka povijesti, odveć misaono vjerodostojan da bi povjerovao u obnovu onog arhaično-anarhičnoga nakon Wagnerova pokušaja sinteze umjetnosti glazbe (opere) kao lažnog modernog mita, Broch je anticipirao stanje prijelaza čudovišnosti života kao organsko-tehničkog mehanizma u područje totalnoga samo-nadzora. Umjetnost se na kraju njegova misaonog eksperimenta nalazi jedino u mogućnosti stvaranja nekovrsne nove metafizičke utjehe. Etički poziv umjetnosti preokrenuti je zahtjev za estetskom autonomijom moderne. Etička autonomija umjetnosti pretpostavlja čudovišnost slobode kao kontingencije i bezdana svijeta. No, što uopće sa slobodom u svijetu nakon raspada vrijednosti?

Biopolitika bez slobode?

Ako se čudovišnost ljudske slobode pokazuje naposljetku nedostatnom za izlazak iz okova biološke predodređenosti, nije li duhovno stanje suvremenosti tek priprema za eksperiment totalne biopolitike kao životnog stila čovjeka? U svojem eseju o prirodnom i ljudskome pravu, koji otvara problem biti totalitarne vladavine, Broch postavlja krunski ontologijski problem. Čini mi se da ga tek danas možemo razumjeti u njegovu punom značenju. Riječ je, naime, o granicama ljudske slobode. Nakon iskustva moderne biopolitike, koja reducira ljudski društveni opstanak na samoproizvodnju tijela kao stroja, pitanje ljudske slobode nadilazi antropologijsku postavku o posebnosti ljudskoga položaja u svijetu. (Giorgio Agamben, Homo Sacer: Die souveräne Macht und das nackte Leben, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.)

Porobljavanje čovjeka nije stoga nešto povijesno prošlo, nego se tek u modernome dobu pokazuje odlučnim za promišljanje razlike između statusa očovječene životinje i biološkog stvora. U nacističkome sustavu koncentracijskih logora čovjek je sveden na ono pod-ljudsko, ili kako to Broch nepogrešivo kaže – „smeća koje još samo stenje“. (Hermann Broch, Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 158. Prijevod s njemačkoga: Nikica Petrak)

Totalitarna država za Brocha nastaje iz racionalnosti prosvjetiteljstva i iracionalnosti romantike. Ona je proizvod ontologijsko-političkog raspada metafizičkih vrijednosti poput slobode, pravednosti, jednakosti, sreće. U svojoj teoriji totalitarne vladavine Broch polazi od pretpostavke da je porobljavanje ili dobrovoljno ropstvo modernoga čovjeka rezultat temeljne degeneracije slobode koja iziskuje institucionalni poredak tlačenja zbog magije primitivnog oblika zajednice. Totalitarna država porobljava svoje podanike terorom. Postavka o vrhovnom načelu totalne vlasti na primjeru Hitlerova nacizma kao paradigme totalitarnosti uopće dalekosežna je za suvremenu raspravu o biopolitici bez slobode. Ponajprije, Brochova je analiza totalitarizma u razlici spram teorije Hannah Arendt reduktivna utoliko što omogućava antropologijsko-kulturalne interpretacije pojma totalne vlasti. Tako je moguće fašizam/nacizam i komunizam tumačiti iz povijesno-kauzalističke sheme prema kojoj je ono čudovišno u postojanju koncentracijskih logora konzekvencija neke primordijalne magijske degeneracije čovjeka. Drugim riječima, čovjek pristaje na krvožednost poretka u zamjenu za vlastitu društvenu sigurnost.

Masovna psihologija panike, na što je ukazao Sloterdijk, prethodnica je analize totalitarizma. Ali bez onog što je Hannah Arendt prepoznala kao temeljnu značajku modernoga doba. To je nastanak ideologijske mobilizacije svijesti kroz antiliberalne politike povratka krvi i tlu organske zajednice. Hermann Broch za razliku od Hannah Arendt totalitarizam misli apovijesno zbog njegove kritike modernosti kao raspada vrijednosti. Za Arendt je ključno postojanje ideologijskog temelja totalitarizma. (Zanimljivo tumačenje prijepora između Hermanna Brocha i Hannah Arendt podastire Karol Sauerland, „Hermann Broch und Hannah Arendt über die Menschenrechte. Ein Missverständnis“, http://artsci.wustl.edu/-iab/veszprem/sauerland.pdf. Autor raspravlja o Brochovu eseju o prirodnome pravu, ljudskim pravima i totalitarizmu nabacujući hipotezu da je posrijedi nerazumijevanje istomišljenika oko iste stvari mišljenja, premda je taj konceptualni nesporazum rezultat činjenice da je Broch pridavao više pozornosti masovnoj psihologiji nacizma, a Arendt političkoj analizi sustava moći, ideologijama i funkcioniranju modernog političkoga poretka.) Država i politički poredak u okrilju totalne vladavine nisu cilj poretka, nego sredstvo u permanentnoj borbi za ostvarenje ideje carstva kao mitske projekcije ljudske sudbine.

Ako je za Brocha prosvjetiteljstvo kršćanstvo bez Boga i humanitet bez kršćanstva, onda je koncentracijski logor arhitektura podljudske sudbine čovječanstva bez slobode. Čudovišnost ne proizlazi iz biti porobljavanja, nego iz biti slobode koja iziskuje nadilaženje konačnosti svojeg božansko-ljudskoga udesa. Bliskosti i razlike u razumijevanju biti totalitarizma između Hannah Arendt i Hermanna Brocha ne proizlaze tek otuda što su oboje iskusili strahote nacionalsocijalizma, progon i genocid Židova u koncentracijskim logorima, izgon iz svojih matičnih država – Njemačke i Austrije – i naposljetku iskustvo Hladnog rata između liberalne demokracije (Amerike) i komunizma (Sovjetskoga Saveza). U njihovim analizama istovjetan je pristup fenomenu totalitarizma koji nije tek politički i usko znanstveni, nego interdisciplinarni. Iznimno je važno da je upravo Hannah Arendt bila urednica Brochovih eseja u kritičkome izdanju. Svojim brižnim komentarima uz njegove eseje otvorila je tako mogućnosti interpretacije uvažavanjem konceptualnih razlika između njih. (Hermann Broch, Dichten und Erkennen: Essays, sv. I-II, Gesammelte Werke, sv. 6 (ur. H. Arendt), Rhein-Verlag, Zürich, 1955.)

Hermann Broch najradikalniji je mislilac raspada vrijednosti u doba moderne utoliko što je razotkrio mehanizme masovno-psihologijske moći totalne vladavine koja pod različitim krinkama porobljava čovjeka, paradoksalno, njegovom željom za preobrazbom u stvar. Za razliku od marksističke teorije postvarenja i fetišizma robe – od Marxa, Lukácsa do Deborda i situacionista te s vrhuncem u Baudrillarda – Broch je u kulturi modernoga doba vidio ambivalentnu strukturu koja vodi do pretvaranja čovjeka u biopolitičku stvar/stvora. Vjera u neku spasonosnu kulturu koja „simbolički prevladava smrt“ pokazala se ipak – poput njegove koncepcije etički utemeljene umjetnosti – metafizičkom utjehom. S Brochom danas nije moguće poduzeti nikakvo ontologiziranje kulture jer je upravo on uzdigao duh do spekulativnih visina unatoč spoznaji o nužnosti njegova pada u svijet totalno obezvrijeđenih „stvari“, gdje vlada zakon viška zbilje, radosna apokalipsa kiča i pogubna demokratizacija upravo te velike mantre modernoga doba – kulture. Što simbolički prevladava smrt u doba nihilizma nije, dakle, svijet kulture, nego biopolitički prostor postvarenja čovjeka kao proizvoda i kao tijela iz kojeg nestaje sva supstancijalnost i sva subjektivnost kao iluzije dobre stare metafizike. Čitanje Brocha u doba druge, postmoderne „radosne apokalipse“ ne može biti vjerodostojno bez uvida u konzekvencije njegova mišljenja s onu stranu epohalnih granica moderne.

Što uopće može preostati od tog spekulativno-refleksivnog duha u doba naše neduhovne situacije koju je sam pisac Vergilijeve smrti predskazao u eseju o Hofmannsthalu i radosnoj bečkoj apokalipsi? Ništa više i ništa manje negoli nesvodiva misao o cjelovitosti metafizičkog iskustva života kao velikog stila. Naspram „slabe misli“ postmoderne Brochov je zahtjev koji je postavio pred umjetnost još jedino podoban autentičnome duhovnome životu. Nakon raspada vrijednosti ni suvremena umjetnost više ne može utvarati da nešto bitno pridonosi svijesti o kraju epohalnih mogućnosti moderne osim svijesti o vlastitoj ništavnosti. Možda je Brochova oporuka jedino danas vjerodostojna tamo gdje je gotovo nitko ne pronalazi. Umjetnost kao svijest o čudovišnosti slobode?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026