Copyright ©2026 Žarko Paić

Nakon Antropocena

Bernard Stiegler i tehnička konstrukcija svijesti

February 6, 2026
Nakon Antropocena
Bernard Stiegler

Čitavo vrijeme samo je neznatna greška u vječnome sklopu

kao što je čitav svijet samo mjehur

u sveopćoj čistoći prostora…

Paul Valéry,Psalam

Uvod

Treba li i po koju cijenu još uvijek spašavati „ljudskost“ čovjeka? Kada se i sâm pojam bitka svodi na informaciju kao uputstvo za djelovanje u tehničkome krajoliku ništa više nije unaprijed smisleno. Na to pitanje, uostalom, nije lako odgovoriti. Spasonosno se odveć često pripisuje događaju božanske objave. Usto, određuje se viškom simboličkoga u jezgri povijesnoga odnosa između čovjeka, Boga i svijeta. Od novoga se vijeka taj teologijski pojam poprilično sekularizirao. Društvo je preuzelo ovlasti svetoga, a nakon Nietzscheove postavke o smrti Boga spasonosno (grč. soterion) poprima svjetovne značajke sreće i blagostanja čovječanstva. Dostatno je ukazati da su pozitivni ili negativni odgovori prekratki za razumijevanje onoga što je ovdje u pitanju. Nije, dakle, riječ o spasu univerzalne ili generičke „biti“ čovjeka u smislu klasične metafizike s njezinim vodećim načinom mišljenja (esencijalizam). U prvi plan iskrslo je ipak nešto drugo.

„Ljudskošću“ (humanity, humanité, Menschlichkeit) uobičajeno označavamo način bitka čovjeka. Pod uvjetom da se razlikuje od druge dvije „forme života“ – biljnosti bilja i životinjstva životinje – pripada mu nešto navlastito, gotovo uzvišeno. „Ljudskost“ se određuje dostojanstvom duhovnoga života po mjeri stvaralačke „biti“ vrste/roda. No, razlika spram bilja i životinja još uvijek je moguća samo unutar biologijski zadanoga područja bitka. Zbog toga nije drugo negoli omeđena znakovima reduktibilnosti. Na to je u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) iz 1927. godine upozorio Martin Heidegger svrstavši antropologiju uz bok biologije i psihologije. ( Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977., str. 61-67.)Razlog je jednostavan. Čovjek se metafizički shvaćao od Aristotela do Hegela kao animal rationale. Posrijedi je, doduše, dodatak onome što pripada svakome živome biću kao njegovo područje osjetilnosti – svijest o singularnosti bitka (individuacija). Bez obzira na razlike u osjetilnosti između bilja, životinja i čovjeka od drevnih dana politeističke su ontologije kazivale zajedništvo bića na Zemlji iz prvenstva svekolike pra-duše. Bez nje ne postoji mogućnost nastanka života. Anima mundi ili kolektivni psyché prethodi otuda svakoj mogućoj biologiji i antropologiji. Dostatno je za to uputiti na pojam kolektivnoga nesvjesnoga kao arhetipa u psihologiji Carla Gustava Junga. (Carl Gustav Jung, Die Archetypen und das kollektive Unbewußte, Patmos, Zürich, 2011.)

No, za Heideggera je znak zapalosti u metafizički bezdan povijesti bio u tome što se bitak u moderno doba sveo na „život“. U trojstvu biologije, psihologije i antropologije razmatra se otada tzv. ljudska sudbina. Ako se čovjek mora misliti bitno drukčije negoli iz redukcije na „život“ (life, Leben), tada je izvjesno kako valja promijeniti njegovo shvaćanje. Ono što određuje „ljudskost“ nije tek „animalna racionalnost“ kojom se čovjek uzdiže ponad svih drugih bića. Zacijelo je potrebno otvoriti mogućnosti drukčijeg razumijevanja njegova odnosa spram uvjeta čitave zapadnjačke metafizike. Bez logosa, naime, nije moguće dospjeti do sustavnoga znanja o bitku prirode i bitku čovjeka. Utoliko se nužnost razdvajanja i razlike izvodi već iz tehničkoga izlaganja bitka. Što se pritom misli kada se kaže tehnika ostaje predmetom opsežnog filozofijskoga razmatranja. Vidjet ćemo kako se upravo u mišljenju Bernarda Stieglera taj drevni pojam prelijeva iz organskoga u organologijsko područje „žive svijesti“. (Bernard Stiegler, Digital Studies: Organologie des savoirs et technologies de la connaissance, Fyp éditions, Pariz, 2014.)

No, budući da logos nije bios niti psyché u nekom od obzorja značenja, već nadilazi svaku moguću biologiju i psihologiju, tada je očito kako se znanost o čovjeku (antropologija) u bilo kojem njezinome liku od filozofijske, kulturalne, strukturalne, kibernetičke, mora izvesti iz logike sâme Stvari (to autó, das Ding selbst). Što to uistinu znači? Ponajprije, da se „ljudskost“ vrste/roda nazvanog „čovjek“ ne može razumjeti bez dvostruke strategije određenja:

(1) ontologijskoga reza spram redukcije na pozitivne znanosti i njihova suvremena istraživanja u rasponu od gena, preko informacije do plastičnosti mozga;

(2) povijesno-epohalnoga odnosa između kozmičko-biološke i tehničke evolucije.

„Ljudskost“ se čovjeka ne nalazi negdje izvan njegova mišljenja u čitavoj nesvodljivosti i složenosti onog što mišljenje obuhvaća (mit-religiju-umjetnost-filozofiju-znanost). No, problem je kako se uopće konstituira mišljenje ako više ne raspolaže sjećanjem na prošlost bitka kao vrhovnim mjerilom „istine“. Nema dvojbe da unaprijed predmnijevamo postojanje sačuvane i opredmećene moći umjetnoga pamćenja. U današnjim televizualnim sklopovima stvarnosti ono odnosi bitnu prevagu nad neposrednošću iskustva. Svi su suvremeni mediji utoliko tehnički mediji. Zasnovani na načelu informacijskoga ili digitalnoga kôda djeluju u međuprostoru neba i zemlje. Što ih razlikuje od analognoga svijeta nije ništa drugo negoli slikovna konstrukcija stvarnosti. A to znači da se stvarnost ne preslikava, ne prikazuje i ne predstavlja. Ona se jednostavno vizualizira putem „izračunate slike“, kako to definira Friedrich A. Kittler. Podsjetimo da je Platon u Fedru (249e-250c) naznačio bitnu razliku između živoga sjećanja duše i pisma/knjige kao pamćenja (anamnesis i hypomnesis). (Bernard Stiegler, „Anamnesis and Hypomnesis: Plato as the first Thinker of the Proletarianization“, http://arsindustrialis.org/anamnesis-and-hypomnesis)

Razlika je toliko važna za razumijevanje druge razlike, one između bitka kao prisutnosti (ousia) i mogućnosti znanja o vremenu. Otuda se izvode sve daljnje razlike živoga i ne-živoga u povijesnome slijedu epoha. Valja nam, dakle, lučiti tehničke aparate od kulturnih dispozitiva. Jedno je operativnost stroja, a drugo njegov kompjutorski izvedeni program. Iako se um drži stvarateljem tehničkih objekata, čini se da taj apriorizam svijesti ne može biti istovjetan onome što Stiegler uvodi u raspravu o tehnici i vremenu. To, dakako, ne znači da se um, sada u liku „umjetne inteligencije“ (AI), povlači pred „umjetnom stvarnošću“ (AR). Jednostavno, logika tehnogeneze zahtijeva drukčiji raspored kategorija, pa tako i modalnih (mogućnost-zbilja-nužnost). Što je moguće postaje zbiljsko zahvaljujući industrijaliziranju svijesti. U formi kognitivnoga kapitala sve postaje nematerijalno i fluidno. Ipak, još je veći problem kako odrediti „ljudskost“ čovjeka ukoliko postaje jasno da se čak i etičko u doba vladavine planetarne tehnike ne pokazuje drukčije negoli iz onoga što je Jean-François Lyotard nazvao „neljudskim“ (inhumaine). (Jean-François Lyotard, The Inhuman: Reflections on Time, Stanford University Press, Stanford-California, 1992. Vidi o tome: Žarko Paić, „Čudovišno: Kraj čovjeka i zadaća umjetnosti“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, 2011., str. 13-63.) U slučaju Stieglerove „filozofije tehnike“ za razliku, primjerice, od digitalnoga posthumanizma Friedricha A. Kittlera koji na tragu Viléma Flussera radikalno napušta svaku još uvijek postojeću sliku o čovjeku kao „subjektu“ i „supstanciji“ procesa povijesnoga kretanja u smjeru tehničke singularnosti, stvar je ipak složenija negoli se to na prvi pogled može očitati. (Friedrich A. Kittler, Die Wahrheit der technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013.)

Nije riječ o „humaniziranju“ tehnike u digitalno doba, a niti, pak, o distopijskome pomirenju s nestankom čovjeka iz obzorja suvremenih promišljanja odnosa između sustava i okoline. Poput njegova prethodnika Gilberta Simondona, tako se i Stiegler sučeljuje s pitanjem o mogućnostima drukčijega odnosa spram tehnike za razliku od obnove „humanizma“ u nekom nadomjesnome liku. (Vidi o tome: Bernard Stiegler, „Teatar individuacije: Pomak u fazi i riješenost kod Simondona i Heideggera“, Tvrđa, br. 1-2/2016., str. 63-72. S engleskoga preveo Miloš Đurđević) Nema nikakve sumnje da se ovdje ne radi o odluci koja bi bila razlogom za binarne opreke optimizma-pesimizma, utopije-distopije i slično.

Tko uistinu misli o podrijetlu ili nastanku čovjeka iz „duha tehnike“ taj ostavlja iza sebe svjetonazorne uzaludne raspre o tome je li čovjek još uvijek „subjekt“ društvenih promjena u doba planetarne tehnike ili tek regulator odnosa u kibernetičkome procesu upravljanja sustavom i okolinom. Umjesto toga, jedino pravo pitanje jest kako održati ono što se naziva „ljudskošću“ u situaciji u kojoj svi metafizički pojmovi tradicije kao razlike živoga i ne-živoga više nisu mjerodavnima. Nije više stoga samorazumljivim pitanje „što“ jest čovjek. Pitanje je „tko“ jest ono što preostaje od „ljudskosti“ kao nastanka nečega što nadilazi razlike životinje-čovjeka-stroja u situaciji koju Stiegler naziva negentropijom ili negenatropocenom u kozmičkome smislu. Sve se to izravno odnosi na tehnogenezu „života“. U njegovoj transindividuaciji zbiva se novi korak izvan rođenja i smrti vrste/roda.(Bernard Stiegler, „Sortir de l’antropocène“, Eurozine, www.eurozine.com, 19. listopada 2015. i Bernard Stiegler, „Automatic Society 1: The Future of Work – Introduction“, La Deleuziana – Online Journal of Philosophy, br. 1/2015., str. 121-140.)

Nakon niza „krajeva čovjeka“ o čemu je promišljao Derrida, problem se pokazuje u tome što ideja kraja i ideja čovjeka nisu više međusobno korelativne. (Jacques Derrida, Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972., str. 129-164.) Kraj se preusmjerava u beskrajnost i beskonačnost mutacija u ideji promjene modela „života“, dok se „čovjek“ još od Nietzschea misli iz obzorja njegova prevladavanja. Drukčije rečeno, kraj se čovjeka odgađa u zakašnjelosti izvedbe. I tako u beskonačnost. Biti na tragu mišljenja koje tehniku više ne raščlanjuje kao ono što dolazi naknadno u smislu službe drugim svrhama, izvan novovjekovnoga uzročno-svrhovita modela bitka prema kojem logika dostatnoga razloga podaruje objektu njegovo značenje kao uratku ili proizvodu bez udjela objektilnosti, čini se da je postalo nužnim. Dakako, ako želimo razabrati zašto ulazak u doba „automatskoga društva“ više ne ostavlja nikakve iluzije o vladanju nalik modernoj subjektivnosti.

Budući da Stiegler pripada struji mislioca tehničkoga i tehnike unutar i izvan kruga francuskoga poststrukturalizma (Foucault i Derrida, Simondon i Leroui-Gourhan), a pošto je njegov pojam tehničke konstrukcije svijesti kao „tercijarne retencije“ zadobiven u razračunavanju s Husserlom i Heideggerom, već je unaprijed jasno kako dvije bliske i različite tradicije kazivanja određuju i pristup problemu koji se pokazuje svima danas obvezujućim. U njegovu se djelu one isprepliću na iznimno plodotvoran način. Umjesto pojmovne arhitektonike koju pretpostavlja metafizika subjektivnosti od Kanta do Hegela, susrećemo se s prerađenim, doduše eklektičkim, ali ne manje originalnim uvidom u suvremeno stanje stvari. Odlikuje ga odnos „čovjeka“ i „svijeta“ u razdoblju tehničke konstrukcije života. Što je bilo nazivano apriorizmom i shematizmom kategorija u Kanta, sada se pojavljuje u posve drukčijem obzorju djelovanja. Nakon iskustva Derridine dekonstrukcije (différance) Stiegler ide još korak dalje. (Vidi o tome: Mark Hansen, „’Realtime Synthesis’ and the Différance of the Body: Technocultural Studies in the Wake of Deconstruction“, Culture Machine, Vol. 6 (2004) https://www.culturemachine.net/index.php)

Nije stvar u mišljenju o tehnici kao nečem već uvijek bačenim pred čovjeka u smislu vječnoga izazova. Naprotiv, ono što se pojavljuje problemom jest nešto čudovišno kao strano i ujedno blisko (Unheimlich) razumijevanju suvremenosti uopće. Stieglerova je temeljna postavka, koju neprestano razrađuje i dorađuje u djelima od znamenite trilogije Tehnika i vrijeme (La technics et le temps) od 1994-2001. do studija o logici brige, psihomoći, telekraciji i automatskome društvu, da tehnika i tehnologija prethode „ljudskosti“ čovjeka. (Vidi o tome: Stephen Barker, „Transformation as an Ontological Imperative: The [Human] Future According to Bernard Stiegler“, Transformations, br. 17/2009.)

Tehnička evolucija nije otuda tek nadomjesni lik kozmičko-biološke evolucije, nego ponajprije ontologijski i egzistencijalni pokretač povijesnoga zbivanja u cjelini. Drugim riječima, za Stieglera se u posve novoj situaciji vladavine digitalnih mreža komunikacije ne radi o „animalnoj racionalizaciji“ u formi kibernetičkoga stroja. Bila je to teorija Norberta Wienera. Danas gotovo isto nastavljaju posthumanisti različitih nadahnuća. Odnos između živoga i ne-živoga, organskoga i organologijskoga, ne zahtijeva tek radikalnu promjenu metafizičkoga sklopa i ranga kategorija. Mnogo je važnije u svemu tome da mišljenje tehničkoga sklopa preokreće čitavu metafiziku polazeći od njezina legitimnoga nasljednika kao što je to kibernetika ili opća znanost o upravljanju sustavom i okolinom. Preokret se, kao što to znamo od Heideggera i njegova mišljenja okreta (die Kehre) početkom 1930-ih godina, usmjerava pojmu događaja (événement) i događajnosti (événementalité). U složenoj konstelaciji odnosa između bitka i svijesti s obzirom na problem „imitacije“ prirode (mimesis) Stiegler neće potražiti rješenje usuprot Heideggerova mišljenja bitka kao povijesno-epohalnoga događaja u „biti“ Zapada tako što će se okrenuti postajanju (devenir) umjesto bitka. Poznato je kako je to izveo Gilles Deleuze. Na taj je način zakoračio preko praga digitalne konstrukcije virtualnih svjetova. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, P.U.F. Pariz, 2011.)

Mišljenje koje odgovara na zahtjeve „industrijaliziranja pamćenja“ u globalnome svijetu kapitalističke informacijske ekonomije pretpostavlja, pak, da je ono ljudsko u svojoj „biti“/“prirodi“ već uvijek rezultat tehničke uspostavljenosti. Ako je tome tako, tada se Stiglerova organologija tehničke povijesti (bitka) nužno izvodi iz onog što nadilazi kategorijalne razlike, binarne opreke, dijalektičke skokove, teze, antiteze i sinteze. Ali isto tako ona se i odvija unutar i izvan kruga zacrtanog Derridinom dekonstrukcijom početka/izvora (arché). Tehnika nije ono što je već uvijek bilo i što apriorno određuje bitak i vrijeme kao povijesno-epohalni sklop transindividuacije. Može li tehnika biti nešto na način postojanja bitosti bića (ti esti) ili valja njezinu „bit“ potražiti izvan metafizičkoga sklopa povijesne sudbine svijeta?

Već odluka da vlastitu trilogiju nazove na Heideggerovu tragu Tehnika i vrijeme upućuje na isti problem zamjetan i u počecima Simondonova mišljenja. Poznato je, naime, da se čitav program kibernetike 1950-ih godina u djelima Norberta Wienera i Claudea Shannona zasnivao na presudnoj ulozi pojma informacije. Ako nije posrijedi forma, a ni materija u Aristotelovu značenju, pa čak niti energija kao pokretač mehaničke organologije za tip strojeva koji rade poluautomatski, Simondon je uvođenjem pojma informacije dospio do onoga što je nazvao metastabilnom ravnotežom. To je entropijska situacija. Ona iziskuje homeostazu, odnosno vladavinu nečega što pripada transklasičnoj logici samopokrenutosti stroja. Djelovanje koje pomiruje tehničku zapovijed i vlastito izvršenje u nekom otvorenome sustavu ima svojstva automatskoga jedino ako je usklađen kibernetički sklop s onim što sintetizira živo i umjetno. Utoliko se više ne radi o razlici između uma i programa (transcendentalne svijesti i kognitivnosti mozga), jer je podrijetlo ove razlike nestalo u nepovrat. Tako je zamijenjeno drukčijim načinom mišljenja. Bez informacije nema entropije. Štoviše, ne postoji dostatan razlog za interaktivnu komunikaciju u sustavu i okolini. Naposljetku, nije moguće uspostaviti samovođenje života u kolektivnoj i psihičkoj transindividuaciji. Kontrola kao temeljna kategorija kibernetičkoga mišljenja otuda nadilazi razliku formalnoga i materijalnoga uzroka. A na mjesto svrhe i cilja (telós, causa finalis) dolazi učinkoviti uzrok. Kontrola procesa razvitka unutar tehničke evolucije organizma odvija se samo zahvaljujući logici povratne sprege-petlje (feedback-loop).

Uzmemo li bilo koji primjer iz raznolikih svjetova života (društvo, politika, kultura, ekonomija, umjetnost) vidjet ćemo da se informacija ne može svesti ni na što izvanjsko. Ona je uputstvo za djelovanje, a sâma ne djeluje izvan određenoga prostora ili krajolika bez unaprijed određene svrhe. Sve što se još može kazati o „biti“ informacije“ jest da je posrijedi nesvodljivost slučaja kao nužnosti nastanka „novoga“. (Gilbert Simondon, Une pensée de l’individuation et de la technique, Chatelet, Pariz, 1994. Vidi o tome: Žarko Paić, „Metamorfoze bitka: Gilbert Simondon kao mislilac tehnogeneze“, Tvrđa, br. 1-2/2016., str. 98-119.) Ako se, dakle, nastoji razumjeti „što“ tehnika „jest“ iz vidokruga neke klasične ili moderne ontologije, onda možemo ustvrditi da Stiegler upravo takvu metodu mišljenja smatra neprimjerenom. Bitak se ne može više „apsolutizirati“. Ne može mu se pripisati pravo na onu skrivenu i mističnu moć mišljenja povijesti kakvu mu je namijenio Heidegger od Bitka i vremena do kasnoga istraživanja odnosa postava (Gestell) i događaja (Ereignis).

Ponajprije, riječ tehnika koju rabi Stiegler (la technique) nije ništa drugo negoli izraz za dvoznačnost odnosa: (a) bitka kao tehničke prakse ili djelovanja u proizvođenju objekata i (b) načina izvođenja bitnoga karaktera svjetovnosti svijeta kao krajolika u kojem se nalaze tehnički objekti. Utoliko se pojavljuje mjerodavnom razlikovanje između onoga što pripada pojmu tehnologije (la technologie) i onoga tehnologijskoga (technologique). Potonje se odnosi na svekoliku djelatnost simbioze tehnike i znanosti u suvremeno doba vladavine tehnoznanosti (technoscience). (Vidi o tome: Jean-Hugues Barthélémy, „De la finitude retentionelle: sur La technique et le temps de Bernard Stiegler“, u: P.-A. Chardel (ur.), Phénoménologie(s) et techniques(s), Le Cercle Herméneutique, listopad, 2008. http://pagesperso.lina.univ-nantes.fr/~prie-y/archives/ENACTION-SCHOOLS/docs/documents2008/JHB2.pdf i Ben Roberts, „Cinema as mnomotechnics: Bernard Stiegler and the industrialisation of memory“, Angelaki, Vol. 11, br. 1/2006., str. 55-63. http://sro.sussex.ac.uk/56822/1/roberts-cinema-as-mnemotechnics-prepress.pdf)

Vidljivo je da se u riječi/pojmu tehnike za Stieglera odvija proces drukčijeg shvaćanja razluke (différance) negoli je to bilo za Derridu. Dvoznačnost je, naime, upisana u njezino mračno podrijetlo. Ono odakle kreće mišljenje tehnike i tehničkoga kao takvoga nije moguće izjednačiti s podrijetlom riječi/pojma bitak o čemu je naširoko razglabao Heidegger u svojim predavanjima. Kada sve to imamo u vidu već se na početku pojavljuje problem onkraj „tehničke“ naravi. Je li tehnika neizbježan udes povijesti i posljednja mogućnost spasonosnoga u novome shvaćanju „ljudskosti“ čovjeka ili se, pak, tim pojmom otvara temeljna nelagoda našega vremena koje više nema pristup onome što prethodi tehnoznanstvenoj proizvodnji „života“?

Na prvi pogled čini se da Stiegler zapodijeva dijalog s Heideggerom i izvodi kritiku njegova mišljenja navlastito iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita) da bi osigurao prolaz k jednom ne-više-antropologijskome smještanju čovjeka u razmješteno središte „svijeta“. Međutim, već su njegove posljednje nakane u analizi „automatskoga društva“ uvjetovane mišljenjem rastanka od antropologijskoga gledišta. To, naravno, ne znači da se Stiegler poput Kittlera konačno oprostio od metafizičke fikcije čovjeka kao vladara nad tehničkim sklopom povijesti. Vidjet ćemo da kritika Heideggera, uz malu pomoć Derride, Simondona i Leroi-Gourhana, nije polučila izlaz iz aporija odnosa bitka i vremena kao događaja nestanka „ontologije“. Tehnika u Stieglerovu mišljenju ne označava nikakav neotklonjivi, sudbinski nužan apsolut u drugome postkibernetičkome ruhu. Premda se čovjek, doduše, pojavljuje rezultatom kozmičko-biološke evolucije u svoj neodređenosti i bezbitnosti samo zahvaljujući tehnici.

Da bismo se približili odgovoru na pitanje je li Stieglerovo mišljenje tehnike za ono što dolazi nakon antropocena spasonosni pharmakon potrebno je prethodno protumačiti nastanak ideje o tehnici kao eksteriorizaciji čovjeka. Tehnička se evolucija stoga ne može smatrati dovršenom. To je jedino moguće u okvirima Darwinove biološke evolucije. Razvitak vrsta na Zemlji pripada sferi konačnosti. Ipak, nedovršenost ne znači i vječno postajanje novoga. U okružju Deleuzeove ontologije mnoštva i razlike to bi bilo samorazumljivo. Ali Stiegler to ne prihvaća. Moja je postavka da se njegovi uvidi u „bit“ tehničke konstelacije suvremenosti kao „tercijarne retencije“ s vladavinom kibernetike, televizualnosti, informacijskoga kapitalizma, psihomoći i raščaravanja „automatskoga društva“ mogu iščitati na tri razine izvođenja:

(1) ontologijsko-epistemologijskoj (teorija o tehničnosti, tehnologiji i tehnici) koja pretpostavlja nove antropologijske ideje o nastanku i podrijetlu „ljudskosti“ čovjeka u svijetu;

(2) analitičkoj provedbi razlikovanja tehnike kao bezuvjetnoga nihilizma zaposjednute pozornosti, imaginacije i stvaralačkoga načina života te brige za očuvanje autentične ljudskosti koju je kasni Derrida nazvao procesima rehumaniziranja svijeta;

(3) na razini sinteze filozofije, antropologije i sociologije s obzirom na odnos tehnologije i digitalnih medija u „automatskome društvu“ posredovanom logikom kinematičke (filmske) konstrukcije života kao mreže događaja („stvarnosti“).

Analiza koja slijedi nastojat će pokazati novost Stieglerovih misaonih intervencija u suvremenoj raspravi o tehničkome sklopu života. Pritom će se druga i treća razina razmatrati u istom sklopu kritičkih refleksija. Nije pritom nipošto riječ o gubitku ili prekidu jedne tradicije koja se u francuskoj suvremenoj filozofiji odvila u suradnji metafizike i znanosti još od Bergsona. Nakon Canguilhema i Simondona dobila je postojano mjesto razlike u djelima Derride, Foucaulta i Deleuzea. Problem je čitave ove tradicije i njezina kritičkoga odnosa spram Husserla i Heideggera osobito u tome što je opsesivno usmjerena pokušaju izgradnje novoga načina tvorbe društvenosti i društva. Svi su pokušaji takve vrste, međutim, u svojim traganjima za „novim“ modelom konstitucije prostora-i-vremena društvene reprodukcije života, a to naročito vrijedi za Foucaltovo i Deleuzeovo društvo nadzora (discipline) i kontrole, ostavljeni na milost i nemilost nestanka uvjeta mogućnosti interakcije pojedinca i kolektiva. Da bi društvo imalo moć preobrazbe i održanja solidarnosti u procesima rehumaniziranja ono mora imati nesvodljivi karakter slobode. Izvan logike apsolutne nužnosti nalazi se prazno mjesto stvaranja novoga. Ono stoga mora biti posve nesvodljivo na bilo što izvanjsko ili unutarnje, a što se danas označava izrazom autopoiesis. (Vidi o tome: Humberto R. Maturana i Franscesco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D. Reidel Publishing Comp., Dordrecht/Boston/London, 1980.)

U doba tehnosfere i posthumanoga stanja, koje i Stiegler pretpostavlja za svoju kritiku dezorijentacije-neznanja-raščaravanja, društvo ne može biti očuvano mjesto susreta i dijaloga s Drugim sve dok se ne razore utopije-distopije televizualne prisutnosti i njima inherentna proizvodnja života kao ubrzanje tehnički kodiranoga pamćenja. Društvo se, naime, ne može održati na životu bez „oslobođenja“ prostora-i-vremena onkraj konstruirane „neljudskosti“. Ako je tome tako, tada se čini da je izlaz iz bezdana tehničkoga pharmakona gotovo nemoguće poslanstvo očuvanja „ljudskosti“ unatoč konačnome kraju egzistencije čovjeka u smislu kontingentnoga događaja prekida s vladavinom poretka jedne neljudske moći. Iz nje proizlazi da je ovaj „svijet“ otvoreni sustav tehničkih aparata i dispozitiva. To je globalno carstvo slobodne nužnosti. Mjesto mu je izvan bilo kakve „revolucionarne“ preinake modela koji su u svojoj razlici svagda potvrđivanje „istosti“. No, pogledajmo obrazloženje za temeljnu Stieglerovu postavku o izvornoj tehničnosti čovjeka.

1. Što je to – tercijarna retencija?

Tri sveska Tehnike i vremena bave se: (1) Epimetejevom krivnjom; (2) dezorijentacijom i (3) kinematičkim (filmskim) vremenom i pitanjem nelagode (malaise). Glavni misaoni autoriteti s kojima se kritički razmatra pojam tehnike, tehničnosti, tehnologije i industrijaliziranja svijesti u suvremeno doba su već navedeni Heidegger, Husserl, Simondon i Leroi-Gourhan. Tako se može reći da je Stieglerovo mišljenje bitno usmjereno na rastemeljenje i prisvajanje ideja fenomenologije, ontologije i epistemologije. Ako je prvi svezak najspekulativniji u izričajima jer se dotiče temeljnih pitanja o bitku i vremenu, svijesti i djelovanju čovjeka u tehničkome krajoliku (Umwelt, milieu) transindividuacije da bi se obranila postavka kako tehnika prethodi u jednom ne-transcendentalnome smislu nastanku „čovjeka“, onda je drugi svezak svojevrsna nova estetika kibernetičke tjelesnosti, a posljednji svezak epistemologija novih medija. Ovo valja shvatiti doista uvjetno. No, jedno je ipak neporecivo unatoč tome što se Stiegler nastoji izbaviti čarobnoga zagrljaja svojeg učitelja mišljenja – Jacquesa Derride. Kao što je Derrida u najznačajnijem ranome spisu O gramatologiji (De la grammatologie) postavio osnove za dekonstrukciju zapadnjačkoga logocentrizma s pomoću pronalaska pojma pisma (grammé) i dodatka (supplement), tako je i Stigler „nadopunio“ put mišljenja svojega prethodnika. (Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.) Tehniku je shvatio kao gramatizaciju i dodatak onome što „jest“ (bitak kao prisutnost, ousia). No, time ju je „upisao“ u nesvodljivost ljudske slobode. Izveo je to u dvoznačnosti drevnoga grčkog pojma – téchne. S jedne je strane riječ o neizbježnome udesu nužnosti preživljavanja u svijetu, a s druge, pak, o otvorenosti mogućeg spasonosnoga izgleda nakon što se tehnički svijet zatvorio u vlastiti autoimuni poredak značenja.

Ono što Stiegler u „maniri“ francuskoga kruga mislioca od Lévinasa do Derride na početku svoje trilogije naglašava jest da se tehnika pojavljuje kao „eksteriorizacija čovjeka“ da bi mu omogućila uopće podoban način egzistencije u dostojanstvu mišljenja, doživljaja i osjećanja. To znači da se tehnika ponajprije mora misliti kao ono „izvanjsko“ u smislu proteze za dohvaćanje svega što jest u svijetu. Razlog leži u tome što je čovjeku uskraćeno sve ono što je podareno bilju i životinjama. Čovjek, naime, ne živi u okolnome svijetu. On ne posjeduje nikakav urođeni krajolik, iako ga progoni čežnja za zavičajem ukorijenjenosti u zemlju. Umjesto biološke nužnosti, njegova je „sudbina“ u kontingenciji susreta s neizvjesnošću i nepredvidljivošću nadolazećega. Posve u suglasju s Heideggerom ovdje se ukazuje da se „čovjek“, koji se u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) naziva tubitkom (Dasein), uvijek nalazi u projekciji onoga što „nije“ omeđeno prostorno-vremenskom faktičnošću „ovdje“ i „sada“. Tehnika stoga nije okoliš čovjeka u smislu Umwelta kao u biologijskim istraživanjima Jakoba von Uexkülla. Njezino je ontologijsko mjesto ono-između (in-between) bitka i vremena. Štoviše, njezino je podrijetlo u znaku tajne nastanka „tercijarne retencije“ ili mnemotehnike. Njome se čovjek ovjekovječuje u svijetu čistih kontingencija. U prvome svesku Tehnike i vremena u „Općem Uvodu“ stoga se kaže:

„Život je osvajanje mobilnosti. Kao ‘proces eksteriorizacije’, tehnika je ozbiljenje života u drukčijem smislu od sâmoga življenja“. Kritičkim čitanjem Heideggera nastojat ću ovdje pokazati, a u drugome svesku čitanjem Husserla, da kada život postaje tehničkim onda to treba shvatiti kao ‘retencijalnu konačnost’. (Bernard Stiegler, Technics and Time: The Fault of Epimetheus, sv. I, Stanford University Press, Stanford-California, 1998., str. 7.)

Da bismo bolje sagledali što Stiegler ima u vidu kada dovodi u svezu „proces eksteriorizacije“ s „retencijalnom konačnošću“, koju je inače izveo na tragu Husserla, potrebno je prethodno kazati sljedeće. Prvi svezak trilogije u znaku je dvostruke genetske analize. Prvi je njezin krak kritičko čitanje Heideggera i to navlastito njegove „egzistencijalne analitike tubitka“ iz Bitka i vremena (Sein und Zeita), dok se drugi rasprostire od Rousseaua do Leroi-Gourhana. Cilj mu je otvoriti prostor za drukčije antropologijsko shvaćanje tehnike u nastanku ljudske vrste/roda. Temeljna razlika koju Stiegler pritom uokviruje u sva svoja istraživanja ove geneze ili prapočetka mišljenja uopće jest ona između tehničke evolucije (epifilogeneze) i biološke evolucije (filogeneze). Nije, međutim, teško razabrati koliko je za pojam tehnogeneze (čovjeka) važan prilog Giilberta Simondona.

Čovjek nije onaj koji „ima“ svoju ljudsku prirodu ili bit, kao što to jasno odbacuje Simondon s cijelom metafizikom hilemorfizma i esencijalizma. Ono što čovjeku preostaje u tom „golome“ iskustvu neodređenosti nije više prepušteno transcendenciji, a niti imanenciji „života“. Nasuprot svakog dualizma ovdje se ulazi u područje drukčijih razlika od ontologijske. Sve su razlike otuda one koje se mogu prihvatiti iz binarnih opreka početka/izvora (arché) i dodatka (supplement) u pojmu bitka. Pitanje nastanka čovjeka u bitnome smislu ne može biti tek antropologijsko pitanje. Ono je filozofijsko pitanje prethodeće svim drugim pitanjima. Razlog leži u tome što čovjek nije predodređen biti to što jest ničim osim čistom kontingencijom. No, ono što konstituira tu i takvu kontingenciju jest početak mišljenja u formi svijesti „o“ svijetu. I stoga je prvi korak mišljenja o tehnici nužno usmjeren razotkriću onoga što čini bit „eksteriorizacije“. Nema više razlike „unutarnjega“ i „izvanjskoga“ osim u smislu horizontalne pojavnosti tehničkoga objekta u stanju konkretizacije, kako je to ustvrdio Simondon. Ako više nema fatalnoga dvojstva, što preostaje mišljenju? Osim, naravno, da ove razlike konstruira nadomjesnim poljem između beskonačnoga i konačnoga, onostranoga i ovostranoga.

U „Općem Uvodu“ Stiegler već na prvim stranicama vrlo umjesno pokazuje da razumijevanje tehnike zadobiva izričito u kritici Heideggerova pojma tehnike kao postava (Gestell). No, budući da je taj pojam Heidegger počeo rabiti tek krajem 1940-ih godina, a da se implicitno njegovo shvaćanje tehnike pronalazi i u strukturi mišljenja „destrukcije tradicionalne ontologije“ u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) posve je razumljivo kako Heidegger nema jednoznačan stav o tome. Susrećemo se s ambigvitetom u njegovu poimanju. Stiegler, naime, tvrdi da se radi o dva različita uvida. Prvi je vezan uz pojam povijesnosti kao vremenitosti tehničkoga izlaganja bitka u okviru zapadnjačke metafizike. Drugi se, pak, probija od nabačaja slike svijeta do uspostave kibernetike kao konačnoga stadija ozbiljenja metafizike u znanosti. A ona počiva na logici informacije u upravljanju sustavima i okolinom. (Bernard Stiegler, isto, str. 4.)

Ono što je ovdje iznimno važno za daljnju analizu jest to da Stiegler unatoč odmaka od Heideggera s obzirom na njegov pojam postava (Gestell) zadržava čitavo ozračje i strukturu njegova mišljenja. Nadasve je to bjelodano kada u igru uvodi dvoznačnost tehnike u tvorbi svjetova umjetnoga pamćenja. Ne može se poreći da to nije tek posebnost Stieglerova slučaja. Isto se neprestano pojavljuje u mnogim mjerodavnim putovima mišljenja digitalnoga doba. Zašto je tome tako? Očito zbog toga što je Heidegger bio presudni mislilac prekida s metafizičkim obzorjem bitka i vremena. Način njegova kazivanja povezivao je na vjerodostojan način iskon metafizike s njezinim krajem. Heraklit i Parmenid postali su takvim tumačenjima suvremenijim misliocima od tzv. aktualnih filozofa specijaliziranih za pojedina područja složene zbilje. Stoga se njegova pustolovina mišljenja pronalaskom dva ključna pojma za nadolazeće doba ne mogu izostaviti, čak i kada se nedostatno analitički tumače. Čini se da se ovo potonje djelomice može prigovoriti i Stiegleru. On, naime, ne može nipošto dokazati da je Heidegger tehniku ostavio unutar antropologijskoga obzorja. Posve suprotno, Heideggerovo je mišljenje moderne tehnike kao nihilizma istodobno analitički uvid u bit suvremenosti i putokaz nadilaženju istoga. Problem s Heideggerom nije u njegovu analitičko-egzistencijalnome okviru mišljenja tubitka (Dasein) kao nabačaja mogućnosti slobode.

Daleko je važnije što su ono vulgarno i ono autentično izvedeni iz istoga izvorišta. Ta su dva pojma postav (Gestell) i događaj (Ereignis). Prvi je „negativnoga“ predznaka jer u sebe uvlači bitak i vrijeme kao tehnički nihilizam epohe od novovjekovlja do danas, dok drugi ukazuje na mogućnost „pozitivnoga“ obrata sâme stvari mišljenja. U sučeljavanju postava i događaja zbiva se kraj povijesne pustolovine bitka kao tehnički proigrane drame postajanja. Spor između dva temeljna pojma/riječi mišljenja suvremenoga doba ujedno otvara i mogućnosti spasonosnoga. No, je li to još uopće podobno s Heideggerovim „drugim početkom“ (der anderen Anfang), uistinu je pravo pitanje.

Što je, dakle, za Stieglera suvremena tehnika? Ponajprije, ona označava transformaciju ideje prirode kao takve. Ako tehnika prethodi onome što nazivamo „ljudskošću“, onda je ta vremenska struktura onkraj logičko-historijskoga čina nastanka čovjeka iz duha invencije. Ključan pojam za razumijevanje nastanka čovjeka proizlazi iz onoga što je izvan zatečenosti u prirodi. Nije to nikakva tajanstvena, transcendentalna struktura koja ulazi u tijelo čovjeka, naseljuje se u njegov mozak i otada određuje što će naposljetku ispasti od života pojedinca i kolektiva u psihičkome i društvenome značenju. Razračunavanje s Heideggerom na uistinu zanimljiv način, iako je to činio slično i Derrida u Gramatologiji, povezuje se uz drukčije razumijevanje antropologijskoga razotkrića pisma kao gramatizacije života. Invencija je čin duboke transformacije biološke evolucije. Na putu tehnogeneze sve postaje nisu tek usputne u slavu vječnoga apsoluta kao u Hegela. Što se pritom transformira nije ništa drugo negoli nastanak svijeta izvan redukcije na okolni svijet (Umwelt, milieu). Da bi čovjek iz obuzetosti prirodom kao poseban slučaj životinje dospio na prag uzdignuća iznad življenja kao pukog trajanja u treningu egzistencije, ono što je morao „izumiti“ bilo je mnogo više od pronalaska alata u značenju sredstva za druge životne svrhe.

Čovjek je izvorno Ništa. I zbog toga izmiče svakom određenju. Njegov paradoksalni način bitka leži u tome što mu tehnika, prema Stiegleru, ne određuje „bit“. Ali ga bitno konstituira u životnim procesima. Prema grčkome mitu o Prometeju koji je ukrao bogovima vatru i dao ljudima u ruke tajne bogova, svijet se organizira sukladno načelima koji su duhovne, a ne fizikalno-biološke naravi. To samo znači da je čitav Rousseauov projekt „povratka prirode“ nemoguće poslanstvo. Čovjeku je suđeno ne biti „prirodnim“ da bi uopće preživio u prirodi. Stiegler kao i njegovi prethodnici u mišljenju dekonstrukcije poput Derride i Jean-Luc Nancyja, primjerice, pretpostavlja da je ono iskonsko i prvotno u smislu grčke odredbe bitka kao physisa i arché potrebno drukčije odrediti. Nije to više „prvi početak“ ili neupitno područje nastanka u evolutivnome značenju. Umjesto fikcije logocentrizma i biologijske „velike priče“ o podrijetlu i nastanku vrsta/rodova na zemlji uvodi se ideja „velikoga skoka“. Prekid s kontinuitetom prirode kao vječne Majke-poroditeljice iziskuje drukčije razumijevanje konačnosti.

Čovjek, naime, ne nastaje u kontinuitetu kozmičko-biološke evolucije. Nalik božanskome biću stvaralaštvo mu ne proizlazi iz njegove „slobode“ eksperimentiranja, već iz „nužnosti“ preživljavanja na razini dostojnoj visoko postavljene egzistencije. Njegova je differentia specifica po etnologu i antropologu André Leroi-Gourhanu u tome što je na putu od predhumanoga do humanoga stanja usvojio tehničku praksu posredovanja između stvari i objekata u prirodi. Otada se njegova „druga priroda“ pojavljuje jedinom mu „prirodom“. Protetički duh tehnologije probija iz njegove tjelesne konstitucije ponajprije u tome što je stopalom i rukama otvoren u svim smjerovima događaja. Sve je to moralo imati bitne posljedice za razvitak plastičnosti mozga tijekom evolucije. (André Leroi-Gourhan, Le Geste et le parole: Technique et language, sv. I, A. Michel, Pariz, 1964. i sv. 2, La Mémoire et les rythmes, A.Michel, Pariz, 1965. Vidi o tome: Christopher Johnson, „Leroi-Gourhan and the Limits of the Human“, French Studies, Vol. LXV, br. 4/2011., str. 471-487.) Formom stroja kao „tehničke singularnosti“ čovjek se, prema Simondonu, postavlja regulatorom procesa razmjene informacija i energije između aparata i krajolika, sustava i okoline. Budući da tehnika izmiče tradicionalnome određenju cilja i svrhe nekog djelovanja, preostaje pronaći drukčije uporište za postavke o inventivnosti i stvaralačkome dosegu „novoga“.

U prvome poglavlju prvoga sveska Tehnike i vremena Stiegler poseže za Simondonovim pojmom tehnogeneze. Razumije ga kao svezu/odnos između tehnike i znanosti u perspektivi tehničke evolucije. A to znači da „povijest tehnike jest bitno određena pristupom mogućnostima prijelaza iz jednoga tehničkoga sustava u druge.“(Bernard Stiegler, isto, str. 26.) Kada govorimo o „tehničkome napretku i razvitku“ imamo u vidu upravo ovu linearnost i brzu tranzitivnost sustava u kojem se pojavljuju tehnički objekti. Ima li u tome neki skriveni tehnodeterminizam prema kojem su društvo, politika i kultura izvedene varijable ovoga povijesnoga procesa? Već smo upozorili da se to pripisuje teoretičaru posthumanizma i novih medija Friedrichu A. Kittleru, potom Vilému Flusseru, a nije rijetkost čuti da je i mediologija Marshalla McLuhana u istom okružju mišljenja. Stiegler, doduše, nastoji biti na putu stanovita društveno-kulturalnoga indeterminizma, što znači uvažavanje relativne autonomije „društva“, „čovjeka“, „kulture“, „umjetnosti“. No, problem nastaje već otuda što je tzv. društvo u kojem se zbiva tehnička evolucija već uvijek čak i sociologijski imenovano kibernetičkim i tehnoznanstvenim pojmovljem. Ako je tome tako, što možemo očekivati od slobodne spontanosti čovjeka u sklopu snaga suvremene tehnike negoli da je to na ovaj ili onaj način ograničenoga dosega, a često i na razini neke vrste retorike otpora bez stvarne moći alternativnoga puta.

Invencijom se, pak, označava ono što pripada „biti“ tehnike. Ovaj čin nema ništa zajedničko, prema Stiegleru, s transcendentalnom sviješću (Kant i novovjekovna metafizika) niti, pak, s biološkim ustrojstvom vrste/roda životinje koja misli. Koje su posljedice ovog „antropologijskoga obrata“ nalik kibernetičkome mišljenju kakvu zastupaju Gregory Bateson i Leroi-Gourhan? Stiegler se u prvome svesku Tehnike i vremena uz iscrpnu analizu Heideggera, te Simondona i Leroi-Gourhana, pozabavio tumačenjem mita o Epimeteju, Prometejevu bratu. Podnaslov je prvoga sveska upravo vezan uz „Epimetejevu krivnju“. Što je ovdje posrijedi? Posluživši se analizom francuskoga povjesničara starogrčke kulture i osobito stručnjaka za mitologiju Jean-Pierre Vernanta, Stiegler je u liku Epimeteja (grč. epimetheús, što znači misao u zakašnjenju, zaboravnost), zaboravnoga poluboga koji je trebao ljudima i životinjama podariti moć preživljavanja i orijentacije u svijetu, ali kad je došao više nije bilo ljudi, skovao misaonu figuru podobnu za dispozitiv umjetnoga pamćenja. U prvome svesku Tehnike i vremena iscrpno se pokazuje kako valja razumjeti odnos između prethodnosti i zakašnjelosti (apriornosti i aposteriornosti) u mišljenju. Navest ćemo u cijelosti odlučno mjesto za naše daljnje kritičko čitanje Stieglerove organologije.

„Ukoliko se držimo prve hipoteze prema kojoj su jezik i tehnika samo dva načina jedne te iste značajke čovjeka, takva antropologija će nas suočiti s metafizikom koja se temelji izričito tako što suprotstavlja logos i tekhne, phusis i nomos, osjetilno i umno, nebo i zemlju.



Dakle: – kao područje rukotvorina, tekhnē označava mogućnost proizvoljnosti, najgoreg hubrisa,nasilja ljudi protiv phusisa, kada se ljudi pretvaraju da su bogovi; – kao mjesto alētheie, logos je također metron i to kada je riječ o pozornosti koju usmjerava na ono „kao takvo“ bitka (na njegovu phusis). Međutim, grčko, tragičko, shvaćanje tehnike posve je drukčije. Ono ne suprotstavlja dva svijeta. Štoviše, ono obuhvaća ključna mjesta smrtnosti, kao bitak njihovih granica: besmrtnike, s jedne strane, i živa bića bez znanja smrti (tj. životinje) s druge, dok u jazu između njih obitava tehnički život, odnosno umiranje. Tragička antropogonija je stoga tanatologija koju su dvostrukim potezom, vlastitim udvostručavanjem, skovali Prometej i Epimetej. Epimetej nije samo onaj koji je zaboravan, figura bitne nepromišljenosti u kojoj se oslikava iskustvo (utoliko što ono što nastaje jest ono što prolazi, koje se, kao prošlo, moralo promišljati), nego je također i sâm zaboravljen. Zaborav metafizike. Zaborav mišljenja. I zaborav zaborava onda kada se mišljenje misli kao zaboravljeno. Svaki put kada govorimo o Prometeju, zaboravljamo figuru zaborava koja, poput istine, nastupa uvijek prekasno: zaboravljamo Epimeteja. Zapanjujuće je što ova figura naknadnosti [l’après-coup], povratka kroz poraz iskustva, te ēpimētheie koja svoje ime daje sâmome mišljenju, ne samo da nije u središtu fenomenologijskoga mišljenja konačnosti, nego se upravo iz njega isključuje.“ ( Bernard Stiegler, isto, str. 185-186.)

Ako je ljudski bitak „već uvijek“ tehničkoga karaktera, tada se mora razjasniti sveza/odnos između uvida u nadolazeće (Prometejeva projekta) i zaboravnosti vremena kao zakašnjeloga događaja (Epimetejeve krivnje). Stiegler polazi od dva razumijevanja tehnike: prvo je tragičko grčko, a drugo ono moderno s kojim u središte promišljanja dolazi pokušaj da se živome sjećanju pridoda (supplement) veća mogućnost djelotvornosti. U kritici Heideggerove egzistencijalne analitike naglasak je ponajprije na nečemu što se pokazuje iz bitne strukture bitka tubitka (Dasein). Radi se, naravno, o projektivnome odnosu spram nadolazećega vremena kao autentične budućnosti. Ona se ozbiljuje kroz dvije granice. Prva je određena biološkim ustrojstvom bića zvanog čovjek kao njegova fizički neotklonjiva smrtnost, a drugu granicu određuje svijest o duhovnoj moći produžetka života s pomoću upravo onoga što Heidegger označava kjerkegorovskim pojmom egzistencije. Bitak-k-smrti (Sein-zum-Tode) nije slijepa nužnost skončavanja singularnoga pojedinca i produžetak vrste/roda rađanjem novih bića. Predbježnost ili projektivnost slobode ujedno pretpostavlja da se egzistencija shvaća faktičnošću življenja i kao nesvodljivost navlastite odluke o karakteru tog i takvog života dostojnoga življenja. Samo ljudi umiru, dok životinje ugibaju. Ovo neizbježno slijedi iz Heideggerova kazivanja u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu). Međutim, pitanje o nastanku čovjeka ne može se razriješiti bez analize metafizičkoga „organa“ koji određuje povijesno oblikovanje svjetova kako na Zapadu tako i u drugim kulturnim krajolicima svijeta.

Vidjeli smo da je glavna hipoteza Tehnike i vremena kako su jezik i tehnika isto, ali su prisutni na dva načina (modaliteta). Podvostručenje i dvoznačnost upućuju na ono isto što je Heidegger u spisu Platonov nauk o istini (Platon’s Lehre von der Wahrheit) iz 1931/1932. – 1940. godine doveo do providnosti. (Martin Heidegger, „Platon’s Lehre von der Wahrheit“, u: Wegmarken, GA, sv. 9, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1976., str. 206-238.) U tom se spisu izvodi pojam istine kao aletheia. Ona je istodobno raskrivajuća i prikrivajuća, a čitavo se znanje o bitku pokazuje iz načina sjećanja i zaborava ljudske svijesti. Važno je pritom naglasiti da svijest nije subjekt, a svijet objekt ljudskoga odnosa. Budući da jezik otvara obzorje razumijevanja bitka, posve je jasno da za Heideggera pitanje jezika određuje mogućnost mišljenja onkraj postava (Gestell). U njemu se sabire trojstvo računanja, planiranja i konstrukcije modernoga doba.Koliko se, pak, život u potpunosti postavlja kao sigrište raznolikih sila tehničkoga podjarmljivanja ljudskoga bitka, toliko se i jezik pretvara u nešto što će kasni Heidegger odrediti temeljnim pojmom kibernetike. Jezik, naime, postaje čistom informacijom. To je početak preobrazbe svijeta u sliku. Mišljenje se u tehnoznanstvenome procesu stvaranja onoga neljudskoga (inhumaine) odvaja od tjelesnosti. Sve teži čistoj singularnosti. S onu stranu jezika i slike prebiva mjesto njezine tajne.

Ako je, pak, jezik istoznačan s tehnikom, onda je ova naizgled smiona Stieglerova postavka znak odmaka od Heideggera. Ali time i odmak od čitave tradicije fenomenologijskoga shvaćanja svijeta. Jezik se, naime, u Heideggera pokazuje odlučujućim za razumijevanje bitka i tubitka. Njegovo mjesto je onkraj logike sredstvo/svrha. Nipošto se ne može svesti ni na kakvu uslužnu djelatnost ljudske komunikacije u procesu eksterioriziranja. Otuda je jasno kako jezik kao tehnika u Stieglera mora biti shvaćen protezom stvaralačke dinamike nastanka čovjeka iz kazivajuće „biti“ njegove evolutivne povijesti. U tome je očigledno razlika spram Heideggera te, dakako, Wittgensteina. Premda valja istaknuti da se u Tehnici i vremenu kao ni u spisima o psihomoći i biopolitici globalnoga kapitalizma te u radovima o digitalnome dobu i „automatskome društvu“ ne ulazi iscrpno u razlike između razumijevanja jezika u kasnoga Heideggera i Wittgensteina.

Sažeto rečeno: Stigler ne može u tehniziranju jezika vidjeti samo gubitak smislenosti u doba „industrijaliziranja svijesti“. Time bi ostao zatočen u obzorju Heideggerove postmetafizičke gradnje mišljenja-kazivanja i slutnje obrata iz mistike događaja koje navješćuju pjesnici i umjetnici (Hölderlin i Klee). Umjesto toga, jezik kao tehnika nosi u sebi dvoznačnost podrijetla iz logosa kao epistéme téchne i poiesis. Tako se u nastanku čovjeka i njegovu kraju u procesu gramatiziranja svijeta skriva ono što Stiegler preuzima od Derridine prakse razluke (différance) – farmakološka otvorenost putova između pada u bezdan tehničke idolatrije i spasonosnoga izlaska iz ovog začaranoga kruga.(Vidi o tome: Mark Featherstone, „Einstein’s Nightsmare: On Bernard Stiegler’s Techno-Dystopia“, Ctheory, 12. travnja 2013. http://www.ctheory.net/articles.aspx?id=728)

Tehničko se biće smatra sklopom heterogenih snaga. U povijesno-filozofijskome prikazu prethodnika kao što su Platon, Leibniz i Husserl glede procesa „tehniziranja znanosti“ Stiegler pretpostavlja da je sadašnji stadij dosegao istodobnost invencije i kreativnosti u stvaranju novih objekata. Bit modernosti stoga valja reinterpretirati. Ono što je za Marxa i Webera bilo racionaliziranje procesa proizvodnje života, sada se uzdiže do novoga načina proizvodnje-potrošnje kroz akumuliranje kinematičke (filmske) energije. U čitavom pogonu suvremenih društvenih odnosa suvereno vladaju njezina pravila. Radi se, dakle, o paradigmatskome obratu mišljenja. Znanost u formi tehnoznanosti postaje novom tehnologijom izvedbe nečega što više nije moguće metafizički odrediti pojmovima stvari i predmeta. Stoga je uputno koristiti izraz objekt za nastanak aplikacija i modela tehnologijske simulacije života. U posljednjem poglavlju trećeg sveska koji se bavi odnosom tehnoznanosti, reprodukcije i konstrukcije umjetnoga pamćenja s pomoću umjetne inteligencije (AI), Stiegler nastoji preokrenuti kategorijalnu igru ontologije od Platona do Hegela. (Bernard Stiegler, Technics and Time: Cinematic Time and the Question of Malaise, sv. III, Stanford University Press, Stanford-California, 2011., str. 187-224.)

Umjesto bitka koji se iskazuje kao ono što već uvijek jest u formi prirode i biološki određenoga života na djelu je tehnoznanstvena reprodukcija svijesti kao objekta i kao tehno-bio-kibernetičkoga sklopa heterogenih snaga. To je sada preostalo područje u kojem se odigrava sudbina čovjeka kao dvoznačnoga bića u tehničkome sklopu mišljenja. Tehniziranje se više ne može razumjeti u binarnim oprekama izvanjskoga-unutarnjega, subjekta i supstancije, prirode i kulture.

Time dolazimo u središte Stieglerova obrazloženja temeljne postavke kako tehnika prethodi ljudskoj svijesti. No, to se više ne događa „apriorno“, već „aposteriorno“. To samo znači da ono „treće“ u logičko-povijesnome slijedu hegelovskoga kruga od prirode, društva-države do apsolutnoga duha poprima značajke vizualizacije neposredne budućnosti kao događaja. U tom pogledu valja shvatiti Stieglerovu postavku da „tehnika nije činjenica, već rezultat.“ (Bernard Stiegler, Technics and Time: The Fault of Epimetheus, sv. I, str. 30.)Ono što se naziva „logikom invencije“ postaje credom odnosa između tehnike i znanosti u cjelini. Ako je moderno (industrijsko) doba bilo određeno procesima racionalizacije proizvodnje, tada je suvremeno (informacijsko) doba u znaku inovacija, invencije i kreativnosti. Znanstveno otkriće i tehnički pronalazak pripadaju konstitutivnim čimbenicima „tehničke evolucije“. Prema Stiegleru četiri su takva čimbenika: (1) tehnički napredak kao invencija; (2) tehnički napredak kao inovacija; (3) ekonomski i društveni napredak; (4) znanstveni napredak. (Bernard Stiegler, isto, str. 40.) Što bitno određuje modernost u njegovu novome liku na kraju 20. stoljeće svodi se na „industrijaliziranje vremena“. No, ovdje zapravo više nije riječ o industriji kao metalurgiji. Naprotiv, susrećemo se s procesima digitalne semiurgije.

Vladavina znaka nad zbiljom čini digitalni rad osnovnim uvjetom nove informacijske ekonomije. Vrijeme nije stoga već uvijek izvorno podareno čovjeku kao protjecanje i zbivanje bitka u tri ekstaze prošlosti-sadašnjosti-budućnosti. Što se događa kada u igru ulazi tzv. tercijarna retencija, koja umjesto živoga sjećanja unosi tragove konstruirane stvarnosti digitalnoga doba, a što neki nazivaju „postmemorijom“ zbog informacijskoga viška pohranjenih podataka, nije teško razabrati. Sada se vrijeme više ne može razdvojiti od tehničkoga dispozitiva. Baš on stvara mogućnosti zadržavanja sjećanja u stalnome protijeku informacija. Sve to ima dalekosežne posljedice za djelovanje pojedinca, društva, kulture. Jer ono što vrijedi za jezik istom se mjerom odražava i na svijest u formi sjećanja-pamćenja.

Sada postaje bjelodano zašto su jezik i tehnika samo dva modaliteta istoga. Oboje proizlaze iz mišljenja koje ne oponaša bitak u njegovu već uvijek postojećem izgledu (eidos-morphé). Jezik kao tehnika znači da se kazivanje pokazuje tvorbenim načelom „novoga“ u svijetu. Nadalje, jezik kao tehnika označava mogućnost nastanka svijeta iz njegove egzistencijalne strukture nabačaja budućnosti. Stoga je jezik briga za kazivanje istine svijeta u njezinoj otkrivenosti/skrivenosti. Tehnički, pak, karakter jezika ukazuje na mogućnost mišljenja kao računanja (logos kao episteme téchne). Stieglerova masivna postavka o tehničnosti i tehnologičnosti svijesti kao uvjetu mogućnosti nastanka modernosti drugim sredstvima pokazuje se vrijednom tumačenja upravo stoga što proizlazi iz mjesta razlike između „prirode“ i „kulture“. Ono čudovišno i istodobno zadivljujuće u „napretku“ svijesti, koja se odnosi na tehničke pronalaske na sve većoj razini „eksteriorizacije“, skriva se u poništenju razlike određujuće za čitavu povijest metafizike. Stvari i predmeti u formi estetsko-tehničkih objekata nisu više „pri ruci“ ili „pred rukom“ kao u Heideggerovim egzistencijalno-analitičkim izvodima mišljenja iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita). To je doba zauvijek minulo.

U novome razumijevanju tehničnosti što ga Stigler preuzima i razvija od Simondona posrijedi je nešto posve strano fenomenologiji i psihoanalizi. Riječ je o pojmu ubrzanja brzine. Sve što se događa u okružju digitalnoga doba teži onome što Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? (Qu est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine nazivaju „beskonačnom brzinom“ (vitesse infinie). (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 118.) Nije stvar samo u onome što nazivamo trećim poretkom kibernetike i razvitkom kvantnih računala. (Vidi o tome: Max Bense, Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik, J.B.Metzler, Stuttgart, 1998. i Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.)

Tehnika koja „aposteriorno“ prethodi nastanku čovjeka postaje svjetlosni trag apsolutnoga vremena. Za njega je očito da metafizičko shvaćanje čovjeka ima tek odlike posvemašnje zastarjelosti. Proteze i eksteriorizacija „ljudskosti“ predstavljaju za Stieglera nužan put spram one ideje koju će razviti na tragu Edmunda Husserla. Ona će postati ključno mjesto svih njegovih daljnjih priloga o tehnici. Već smo nekoliko puta spomenuli taj pojam: tercijarna retencija. O čemu je riječ? U sklopu rasprave o odnosu sjećanja i tehnički konstruiranoga pamćenja (anamnesis vs. hypomnesis) ovaj se pojam pojavljuje presudnim za Stiegleovo shvaćanje tehnike. Recimo to na sljedeći način. Više se ne može raspravljati poput Heideggera o postavu (Gestellu) kao biti moderno ustrojene tehnike. Razlog leži u tome što je metafizički sklop bitak-bog-svijet-čovjek doveden u pitanje uspostavom kibernetike. Ona od sada bezuvjetno upravlja svekolikim procesima regulacije života. Kada je bitak izgubio iznimnost i singularno određenje na njegovo mjesto dolazi tehničnost i tehnologičnost primijenjene znanosti. Jednokratnost se egzistencije nužno nadomještava podvostručenjem/replikacijom tehnogenetski proizvedenoga stanja stvari.

Umjesto izvornika na djelu je duh kopije. Logika simulakruma sve iznova stvara. Stiegler, dakle, nije u svojem naumu „prevladao“ Heideggerovo razumijevanje nastanka moderne znanosti i tehnike. Naime, sâm Heidegger već 1950-ih te koncem 1960-ih godina, a to isto tako čine i Wiener, Günther i Simondon, zastupa postavku da je znanost primijenjena tehnika, a ne obratno. Ono što se, međutim, čini „inovacijom“ u Stieglerovu nastojanju da otvori pitanje o kraju čovjeka iz posve drukčije perspektive mogućeg spasa njegove „ljudskosti“ proizlazi iz gledišta „industrijaliziranja svijesti“. Husserl je, kao što je poznato, razlikovao između primarne i sekundarne retencije. Prva je vezana uz konstituciju vremenskoga objekta. Ona tvori specifičan slučaj opažaja poput melodije neke pjesme. U objašnjenju Husserla tvrdi se da zamjedba ili opažaj melodije pripada primarnoj osjetilnosti sjećanja. Pritom se ovo razlikuje od sekundarne retencije kao čistoga sjećanja (primjerice, melodije koju smo jučer čuli). Odabrani primjer iznimno je važan. Digitalizacija zvuka, naime, ide danas ukorak s njegovom vizualizacijom. Utoliko je osjetilnost nematerijalnoga poput melodije (glazbe) poseban slučaj zamjedbe (percepcije). Dvije retencije povezuje iskustvo neposrednosti vremena u onome „ovdje“ i „sada“ s iskustvom posredovanja.

Sve je to moguće samo zahvaljujući mehanizmu sjećanja. Stoga se može kazati da prva retencija pripada opažaju, a druga imaginaciji. Ova je druga već uvijek „zakašnjela“. Dolazi, uostalom, naknadno u znaku aposteriornosti. Iako će Husserl tvrditi da je život opažaj, a ne imaginacija, sve će to za Stieglera biti u drugome planu u trenutku kada nastupi presudan ontologijsko-spoznajni obrat. Jer tek ono treće omogućuje drugome iskustvu da očuva sjećanje na „izvornost“ opažaja. Vrijeme se, naime, s pomoću tercijarne retencije vraća i zaustavlja u svakome trenutku. Nove tehnologije akustično-vizualnoga očuvanja pozornosti ljudske svijesti to zorno omogućuju. Kada pišem na računalu i istodobno pronalazim podatke na internetu u svakom trenutku mogu „spasiti“ dokument time što ga pohranjujem u razmjenjive datoteke. Sve se održava i čuva pohranjeno samo stoga što ono „treće“ (tertium datur) nema više ništa s prve dvije retencije. Sintetički aposteriori svijesti određuje sudbinu analitičkoga apriorija. Kantov shematizam kategorija čini se nespojivim s iskustvom kiberprostora. Ali zato Leibniz savršeno pristaje uz logiku digitalnih strojeva. Točnije rečeno, način izvedbe očuvanja vremena koje je prošlo vraća se tehničkim postupkom u kojem upravo gramatiziranje i tehnologiziranje svijesti omogućuje prvoj i drugoj retenciji njihovo novo postojanje. Ovo se ovjekovječenje „trenutka“ vremena pojavljuje utoliko kao „ponovljiva neponovljivost“. (Bernard Stiegler, isto, str. 245-247.)

Zaustavimo se ovdje. Ako je neporecivo da za Stieglera tercijarna retencija ima odlučujuće značenje u razumijevanju tehnike, onda se u ontologijskome smislu riječi zbiva sljedeći obrat. Umjesto pitanja „što“ jest takva mnemotehnika koja omogućuje da treći poredak kibernetike suvereno vlada kroz informacijski ili digitalni kôd otvorenoga stroja, postaje jedino važno vidjeti kako se sada određuje subjekt ovoga procesa tehnologiziranja ili „industrijaliziranja svijesti“. „Tko“ je taj koji pamti više negoli što mu prirodne mogućnosti sjećanja omogućuju – čovjek ili kognitivni stroj? Sa stajališta nove antropologije tehničkoga svijeta kakvu je u svojim djelima ponudio Simondon odgovor bi mogao glasiti izričito da je ono „tko“ interakcija između prirode i kulture. To mjesto-između (in-between) bitka i događaja popunjava tehnika.

U kinematičkome (filmskome) načinu konstrukcije svijesti odvija se realno vrijeme. To je, dakle, vrijeme tercijarne retencije u digitalnome formatiranju života. Izvjesno je da događaj koji povezuje tehniku i vrijeme nije ništa drugo negoli čin konstrukcije umjetne stvarnosti iz duha umjetnoga života (A-life). Naravno, logika tehnogeneze nam ukazuje na invenciju i imaginaciju onoga što ne postoji u zbilji. Život se ne odvija samo kao nesvodljiv slučaj biomoći, kako je to izveo kasni Foucault. Naprotiv, život se u cjelini tehničke izvedbe konstruira iz logike umjetne inteligencije (AI). U kinematičkome (filmskome) način reprodukcije postaje akumuliranom percepcijom aktivno-pasivne pozornosti. (Vidi o tome: André Vaccari i Belinda Barnet, „Prolegomena to a Future Robot History: Stiegler, Epiphylogenesis and Technical Evolution“, Transformations, Vol, 2, br. 17/2009.
http://www.transformationsjournal.org/journal/issue_17/article_09.shtml)

Prva posljedica ovoga tehničkoga obrata u neposrednome iskustvu svijesti pogađa gubitak identiteta pojedinca. Društveno očitovanje kao subjekta svodi se na funkcije i uklopljenost u sustav. Stoga Stiegler na tragovima Adorna i Horkheimera o paradigmi „kulturne industrije“, ali izvan njihove nemoćne kritike tehnologije kao ideologije, tvrdi da industrijaliziranje svijesti neminovno dovodi do „proletariziranja kulture“.

2. Kognitivni strojevi i automatsko društvo

Vidjeli smo da dvoznačnost u pojmu tehnike odgovara istovjetnoj situaciji s idejom pharmakona kao otrova i protuotrova onome što je moderni nihilizam ostavio kao pustoš i prazninu u nasljeđe suvremenom dobu. Nije teško pronaći pravo podrijetlo ove strategije otpora i prevladavanja izvora nelagode u kulturi s kojom nastavljamo živjeti u hiperpotrošačkoj civilizaciji Zapada danas. U Heideggerovu Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) govori se o vulgarnome i autentičnome razumijevanju vremena i tome sukladno o dva modaliteta egzistencijalnoga iskustva tubitka (Dasein). Osim toga, nailazimo i na filozofijski moćnu kritiku bezličnosti odnosno dezindividuiranja čovjeka u sustavu masovne industrijske proizvodnje. Pojmovi koje je skovao Heidegger su jezično iznimno složeni. Usto, proizlaze iz misaone strukture njemačkoga jezika u dosluhu s drevnom tradicijom grčkoga mišljenja. Tako je i pojam bezlično se (das Man) koji se prepoznaje u fenomenima dosade, govorkanja i uronjenosti u svakodnevicu znak raskorijenjenosti i bezavičajnosti modernoga čovjeka. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, 4. poglavlje, § 27, str. 126-129.)

Vulgarno razumijevanje vremena iz vladavine iskustva neposredne aktualnosti nije rezultat ljudskoga izbora. Posrijedi je povijesno-epohalna situacija. Ona ima podrijetlo još u Aristotela i Kanta. A u moderno se doba uzdiže do iskustva vremena u Bergsonovu konceptu trajanja (durée). Ono što Stiegler u svjetlu pronalaska „tercijarne retencije“ pokušava unijeti u suvremenu raspravu o odnosima tehnike, tehnologije i tehnoznanosti spram vremena naposljetku se nipošto slučajno uspostavlja kao kritika i nastojanje prevladavanja upravo te vulgarnosti i nihilizma moderne tehnike u razvitku društva do konačnoga stadija „automatskoga odvijanja“ životnih procesa. Poznato je, pak, da se problematika „društva“ i „zajednice“ u Heideggera još od Bitka i vremena (Sein und Zeita) ostavlja unutar pitanja o subitku (Mit-sein) kao egzistencijalnoj analitici tubitka (Dasein) s onu stranu metafizičke razlike pojedinac-kolektiv.

Uvodno smo naznačili našu temeljnu postavku kako je Stiegler u tom pogledu samo nastavio na temeljima francuskoga poststrukturalizma (Foucault-Deleuze) kad je riječ o analizi suvremenoga društva od pojma nadzora do kontrole. Čini se da je problem utoliko teži što se njegova socio-antropologijska istraživanja odnosa obrazovanja, kulture i stvaralaštva pojedinca u okružju digitalnih mreža ne mogu uopće shvatiti bez ovoga referencijalnoga okvira. Jer u njemu tehnika ujedno zatvara obzorje spasonosnoga „ljudskoga“ i otvara posljednje mogućnosti izgleda za obrat stvari sâme. Odnos između novoga znanja i upravljanja otuda ima izravne implikacije za odnos tehnoznanosti i društva. No, o kakvome je tu opće društvu riječ ako tehnika prethodi izgradnji ljudskoga i ako je k tome njezina moć konstrukcije takva da s pomoću invencije, inovacija i kreativnosti uspostavlja nove granice između živoga i ne-živoga?

Na jednom mjestu prvoga sveska Tehnike i vremena gdje se bavi Simondonom i njegovim postavkama o tehničkim objektima naglasak se stavlja na pojam automatike i automatskoga. To je, dakako, drukčiji izraz za logiku kibernetičkoga stroja i način djelovanja čovjeka u svijetu. Ono što je u Simondona izrazito problematično jest da je čovjek shvaćen u procesu tehničke evolucije regulatorom upravljanja između sustava i okoline. Ta „humanistička“ iluzija čini se da veličajnoj Simondonovoj teoriji o tehnogenezi i transindividuaciji strojeva oduzima snagu argumentacije za doba koje dolazi. Problem je, međutim, što se Stiegler u kritici Heideggera i njegove egzistencijalne analitike tubitka (Dasein) oslanja gotovo u potpunosti na Simondonove postavke. Preuzima ih, razrađuje, daje im novi naboj i intonaciju, te potom iz njih kreće u vlastitu kritiku onoga što naziva „automatskim društvom“. (Bernard Stiegler, La Société automatique: 1. L’avenir du travail, Fayard, Pariz, 2015. )

Stroj se pritom misli kao dodatak čovjeka. Ovo je stajalište logično u okviru kibernetičke antropologije. McLuhan, primjerice, shvaća medije produžetkom ljudske tjelesnosti, a na sličan način isto razmatra i Simondon. Ako dobro pogledamo, ipak se u tom naizgled samorazumljivome stavu, koji Stiegler ne podvrgava kritičkoj dekonstrukciji, skriva dvostruka zamka. Prvo, to je antropologijsko stajalište koje čovjeka shvaća subjektom povijesnoga događanja, ili se, pak, svodi na njegovu stvaralačku moć promjene društvenih odnosa. Druga je zamka u tome što je upravo ta postavka nastavak novovjekovnoga Descartesova razdvajanja misleće i protežne supstancije (res cogitans i res extensa). Čitava organologija kao nova mehanologija na kojoj gradi svoje postavke Bernard Stiegler otuda se može razumjeti kao logika dodatka (supplement). Međutim, ako više nije moguće razlikovati „prirodu“ i „kulturu“ nakon kibernetičkoga obrata metafizike sredinom 20. stoljeća, postavlja se pitanje zašto se onda još ustrajava na „logici dodatka“ i „pisma“ (gramatizacija) kada je posve bjelodano kako tehnoznanosti današnjice misle u okviru invencije, inovacije i kreativnosti? Zar nije, napokon, „tercijarna retencija“ novi sintetički „aposteriorni apriori“ koji tehnogenezom omogućuje uopće „prirodi“ i „kulturi“ (prvoj i drugoj retenciji) da postoje, ali u drukčije organiziranome poretku kategorija?

Nije slučajno da se demon Descartesove metafizike sa svim posljedicama oštroga razdvajanja na um i tijelo nastavlja pod drugim uvjetima i u suvremenoj filozofiji. Dešava se to obzirom na određenje uloge živoga i umjetnoga mozga u tehničkoj evoluciji. Razlikovanje se čini „normalnim“ sa stajališta metafizike. Ali to ipak ne može biti pravilom. Razlog leži u tome što se bitak u formi prirode više ne uspostavlja prvim uzrokom, a Bog posljednjom svrhom života. U svakom slučaju, problem određenja stroja u doba automatskoga djelovanja pokazuje koliko je današnja uporaba autonomnih objekata ishod logike invencije i sustava inovacija u istraživanju novih mogućnosti tehnike. Pitanje o stroju ne može više biti postavljeno iz ontologije kao metafizike ukoliko se unaprijed ne suspendira i neutralizira pharmakon metafizike – zakon uzročnosti i shema svrhovitosti. Izlazak iz ove dvije zamke koje tradicionalno nazivamo aporijama mišljenja Stiegler je nastojao izvesti tako što je ideju automatskoga ili autopoietičkoga uklopio u nesvodljivost društva kao dinamičke varijable „napretka“ i „razvitka“.

Četiri su značajke onoga što Stiegler naziva hiper-reproducibilnošću u suvremenoj digitalnoj tehnologiji: (1) ona reproducira svaku vrstu podatka bez svođenja na signal što dovodi do toga da je riječ o intenzivnoj društvenoj praksi u globalnim mrežama – mnemotehničkome sustavu; (2) to stvara nužnu kalkulaciju proizvoda i otvara put simulacijama, manipulacijama, istraživanjima, eksperimentiranju i novim projekcijama; (3) te su značajke informacijskoga svijeta istodobno i značajke biološkoga svijeta (umjetne replikacije, kloniranje i transgenetika); (4) nastanak interoperabilnosti dovodi do promjene afekata u efekte, a tako dolazi do retencijalnih duplikacija/replikacija i industrijskih transmisija u cjelini. – Bernard Stiegler, Technic and Time: Cinematic Time and the Question of Malaise, sv. III, str. 215.)

Društvo koje djeluje automatski ima značajke globalno umreženoga stroja. No, nije to mašinistička koncepcija društvene tjelesnosti, koja se nerijetko prigovara onome što su izveli Deleuze i Guattari u AntiEdipu i Tisuću platoa. Odlučujuće je da Stieger smatra kako se „tehnička evolucija pojavljuje kao proces diferencijacije, stvaranje poretka, borba protiv smrti.“ (Bernard Stiegler, Technics and Time, sv. I, str. 69.)

U trećem svesku Tehnike i vremena s podnaslovom „Kinematičko vrijeme i pitanje nelagode“ konačno se pojašnjava kako s „tercijarnom retencijom“ ulazimo u područje „organiziranoga neorganskoga“. (Bernard Stiegler, Technics and Time: Cinematic Time and the Question of Malaise, sv. III, str. 188.) U globalnome mnemotehničkome sustavu više nema razloga da se podržava stav kako je tehnika aplikacija znanosti. Budući da tehnoznanstvena reprodukcija ne uključuje stvari i predmete, već tehničke objekte koji omogućuju da se opažaj i imaginacija uzdignu do aktivno-pasivne sinteze pozornosti događaja, koji se sluša, gleda i komentira stoga što je riječ o radu interaktivnosti unutar digitalnoga sklopa aparata i dispozitiva, sve se bitno mijenja. Ovo uključuje prelazak tehnologije u biološke reproduktivne mehanizme. Sâm se život razmatra slučajem visoko složenoga procesa razmjene materije, energije i informacija s kriterijima učinkovitosti kao vodećim parametrima „napretka“ i „razvitka“. Iznimno je važno što Stiegler u svojim analizama tehnoznanosti uočava tri načina njihove artikulacije: (1) retenciju; (2) reproduktivnost i (3) transmisiju. Sve postaje mogućim zato što se ne radi više o vladavini formalno-materijalnoga uzroka. Učinkovitost se tehnički izvodi (performativnost), dok se finalni uzrok u formi aplikacije pojavljuje eksponencijalnim momentom daljnjega razvitka kroz nadogradnju programa.

Tehniku stoga valja razumjeti onako kako je Simondon razlikovao pojam objekta i krajolika (milieu) u kojem se tehnika konkretizira. Da, slažem se s tom tvrdnjom. Uz dodatak da se krajolik istodobno stvara i razara, postaje fluidnim i nadomjestivim upravo onako kako se to zbiva u virtualnoj stvarnosti. Mreže (networks) nemaju središte ni rubove. Njihova se struktura pokazuje u neprestanim procesima preobrazbe platformi, aktora i interaktora. Što danas otuda vrijedi za tehniku, istom se logikom prenosi i na digitalnu estetiku. (Claudia Gianetti, Digitale Äesthetik: Einführung,http://www.medienkunstnetz/de/themen/aesthetik_des_digitalen )

U metastabilnoj ravnoteži sustava i okoline tehnički se krajolici pojavljuju kao kontingentni i samonastajući sklopovi. Podesni su za beskonačne varijacije modela. Utoliko govor o „tercijarnoj retenciji“ nužno iziskuje razumijevanje vremena kao protijeka iz budućnosti prema prošlosti. Sadašnjost se pritom neprestano gubi u nizu informacija. Naposljetku, informacije se performativno prikazuju vizualnim prolomom ili bujicom, kako to objašnjavaju neki teoretičari tzv. znanosti o slici (Bildwissenschaft). (Vidi o tome: Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge Massachusttes, London, 2003.)

Treći poredak kibernetike, ono što nazivam tehnosferom, u Stieglerovu je mišljenju ključno za postavku o epifilogenezi (organizaciji anorganskoga u formi kognitivnoga stroja). Na kraju trećeg sveska Tehnike i vremena nailazimo na pojašnjenje kako ovo „treće pamćenje“ uspostavlja nove konstelacije odnosa između tehnike i društva. Ako, dakle, tehnoznanosti postaju „eksplikativnim“ i „implikativnima“, onda je zauvijek srušena „velika priča“ zapadnjačke metafizike o bitku-Bogu-svijetu-čovjeku. Svi pojmovi koji se u nizu izvode ukazuju na posljedice ove ključne postavke. Stiegler se, međutim, ipak neće daleko odmaknuti od francuske tradicije filozofije znanosti i tehnike te nove antropologije-sociologije. A to samo znači da neće napustiti dihotomije tehnike i društva. Umjesto toga pokušat će spašavati preostale značajke „ljudskosti“. Ali ne više i zastarjelost čovjeka, kako bi rekao mediolog Günther Anders. To je ujedno i najslabija karika u lancu njegove „nove kritike“. Krajnje složeno izvodi je na tragovima Foucaulta. No, umjesto pojma biomoći i biopolitike uvodi sada kategorije psihomoći i tehnologijskoga pharmakona. Sažeto rečeno: život se u doba „treće retencije“ digitalne tehnike preobražava u psihogramatologiju iskustva koje u globalnome kapitalizmu označava marketing.

Libidinalna ekonomije prethodi „realnosti“ političke ekonomije. Kada se zbiva taj obrat tada više nemamo pred sobom neko fantomsko društvo neposrednosti i izvornosti. Što još tu može biti „društveni odnos“ ako se kapital u formi „tercijarne retencije“ pojavljuje uvjetom mogućnosti svake promjene? Odgovor je Stieglera u okviru njegovih najnovijih istraživanja o tome nužno aporetičan i paradoksalan. Nije više riječ o sukobu između kapitala i rada, tehnike i društva, već između onih koji su postali proletariziranjem „umjetnoga uma“ (AI) ravnodušni na perverzije ekonomsko-političke moći i onih koji se tome odupiru željom za radikalnom promjenom „života“. (Bernard Stiegler, Von der Biopolitik zur Psychomacht: Die Logik der Sorge 1.2, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2009.)

Ni manje ni više radi se o pobuni u onome nesvodljivome „ljudskome“. Karakter te pobune, međutim, čini se krajnje nemoćnom u bitnome smislu izvedbe obrata odnosa između tehnike i društva. Iako se, doduše, globalni neoliberalni kapitalizam služi tehnikama začaravanja ljudske želje i u tome je Stieglerova analiza samo nastavak onoga što su u tome mislili Debord u Društvu spektakla i Lyotard u Libidinalnoj ekonomiji, njegova je nakana da Foucaultovo-Deleuzeovo shvaćanje odnosa tehnologije moći i izvedbe društva uzdigne na razinu problema s kojim se valja razračunati u 21. stoljeću. To znači da pojam nadzora ili discipline na kojem je Foucault gradio svoje postavke, te pojam kontrole u Deleuzea kao vladavine informacijskoga ili digitalnoga kôda zahtijevaju ako ne napuštanje, a ono barem ispravku u promišljanju izvedbe tehnike kao takve. Naravno, neupitne su razlike u Stieglerovu shvaćanju tehnike i tehnologije naspram Foucauta i Deleuzea. To se ponajprije odnosi na sve što proizlazi iz postavke kako tehnika konstruira svijest putem „tercijarne retencije“. No, čini se da je obrazloženje za zamjenu pojma kontrole pojmom automatskoga tek nešto što je imao u vidu i Deleuze s obzirom na to da je u promišljanju tehnoznanosti njegov put pretpostavljao upravo razlikovanje između logike singularnoga događaja i promjene bitka kao stanja tehničkoga sklopa.

Kako Stiegler određuje ono što se događa kada tehnika u formi automatskoga odvijanja procesa razmjene informacija, materije i energije unutar i izvan sustava i okoline postaje razlogom gubitka individuacije čovjeka? Za njega je to „funkcionalna glupost“. Ona se pojavljuje gotovo nužnom posljedicom kraja antropocena. U društvima s vladavinom tehnoznanstvene reprodukcije „formi života“ stoga je izlišno govoriti o paradoksu i aporiji kako unatoč specijaliziranoga znanja za obavljanje svekolikih radnih procesa imamo mediokritete umjesto svestrano obrazovanih ljudi. Informacijski kapitalizam u stadiju entropije posve je razorio društvene sveze/odnose ne samo empatije i solidarnosti između klasno-socijalno zbliženih skupina. On je istodobno pridonio gubitku duha humanističkoga obrazovanja s kojim se zapadnjačka metafizika širila na sve prostore svijeta kao univerzalna civilizacija dvije vrste znanja – prirodno-tehničkoga i društveno-humanističkoga. Naravno da bi bilo posve promašeno govoriti o jednome uzroku za tu pojavu, a još manje primjereno nizati uzroke u nedogled. Stiegler misli tehniku kao transepohalni događaj. Inače se ne bi toliko detaljno bavio grčkom mitologijom, Platonom, Aristotelom i drevnom metafizikom Grka da bi dokazao kako se vrijeme tehnički reproducira iz temeljnoga razloga što je odluka pala već u trenutku izlaganja bitka kao logosa. No, ono što suvremeno doba navlastito određuje s obzirom na dezorijentaciju i dezindividuiranje čovjeka u situaciji nikad rasprostranjenijega obzorja „društva znanja“ nije tek vladavina digitalnih mreža nad tzv. stvarnim životom. Kultura automatizacije i automacije povezuje rad i život. Foucault bi ovome dodao u svojem ranome djelu Riječi i stvari (Le mots et les choses) još i jezik. Tako bismo dobili glavne pozitivne znanosti modernosti – ekonomiju, biologiju i lingvistiku.

Što u tom sklopu predlaže Stiegler kao alternativu puta u apsolutni nihilizam „automatskoga društva“ bez rada i bez jezika, ali s hipertrofijom slike i informacije? Odgovor je zapravo hajdegerijanski s primjesom francuske opsjednutosti izgradnjom „novoga društva“ i revolucionarne spontanosti subjekta. Ništa drugo negoli deautomatizaciju mišljenja nasuprot inflaciji „pametnih tehnologija“ (smart technologies); ništa drugo negoli negentropiju protiv entropije, kritičku pozornost javnosti protiv reproduktivne dosade stroja kognitivnoga kapitalizma. (Bernard Stiegler, What Makes Life Worth Living: On Pharmacology, Polity Press, Cambridge, 2010.) Razlika je spram hajdegerijanske opuštenosti (Gelassenheit) u odnosu na postav (Gestell) moderne tehnike, kojoj su obol na svoj način dali Lévinas i Blanchot, samo u tome što je ovo aktivna strategija borbe za „ljudskost“ na kraju antropocena. Stigler zbog toga i može govoriti o novoj „politici sjećanja“. No, što je zapravo taj novoskovani pojam antropocena kojemu se suprotstavlja negentropija:

„Doba antropocena jest doba industrijskoga kapitalizma, doba u kojem računanje prethodi svakom drugome kriteriju odlučivanja i gdje ono algoritamsko i mehaničko postajanje jest konkretizirano i materijalizirano kao logička automacija i automatizam, pritom konstituirajući nadolazak nihilizma, kao komputacionalnoga društva koje postaje automatsko i društvo kontrole na daljinu.“ (Bernard Stiegler, „Automatic Society 1: The Future of Work – Introduction“, La Deleuziana – Online Journal of Philosophy, br. 1/2015., str. 130.)

Vidimo, dakle, da Stiegler misli kako je čak i pojam neljudske kontrole o kojem je govorio Deleuze još uvijek nešto što pripada dobu antropocena. Razlog valja vidjeti u tome što pojam automatskoga isključuje bilo kakvo posredovanje. Ako je tome tako, onda je kontrola postala unutarnji poriv i vanjska granica svake još preostale slobode čovjeka u sustavu neoliberalnog kognitivnoga kapitalizma. Međutim, problem je s ovom postavkom što društvo ni u kakvoj novoj „socijalnoj ontologiji“ bez rada i forme života pripadne umjetnosti kao igri ne može održati svoju vjerodostojnost. Stoga je „automatsko društvo“, i to je moj glavni prigovor čitavu Stieglerovu pokušaju da spasi „ljudskost“, tek contradictio in adjecto. Ako je igdje Heidegger nakon svega bio bezuvjetno u pravu, onda je riječ o stavu da je moderno industrijsko društvo rezultat moderne subjektivnosti. (Martin Heidegger, „Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“, u: Petra Jaeger i Rudolf Lüthe (ur.), Distanz und Nähe. Reflexionen und Analysen zur Kunst der Gegenwart, Königshausen & Neumann, Würzburg, 1983., str. 18. i Martin Heidegger, Vier Seminare, GA, sv. 15, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 1976., str. 359.)

Dok god postoji rad u smislu industrijske proizvodnje, društvo se razvija u smjeru vlastite samonegacije. Ovo se dogodilo 1990-ih godina. Tada je na globalnoj razini uspostavljeno trojstvo informacijske ekonomije neoliberalnoga kapitalizma, politička vladavina nove oligarhije u liberalno-demokratskim poretcima, te postmoderna kultura spektakla. Ništa nakon toga nije više moguće osim napredovanja do krajnjih granica ispražnjavanja želje, a ne obnove neograničene težnje za „novim“. Lako je objasniti i zašto. Kada, naime, tehnoznanosti više ne misle projektivno i analitički, već su usmjerene performativno i eksperimentalno s jedinom nakanom osvajanja svemira kao beskonačnoga prostora invencije-inovacije-kreativnosti, tada se sve što još preostaje pojavljuje kao objekt za drugi objekt. Želja za novim postaje objektilnost objekta. A to je upravo ono što je Stiegler svojim otkrićem tercijarne retencije smjestio u „organizirano anorgansko“. Tzv. „ljudskost“ čovjeka u doba nakon antropocena može se, doduše, još samo spasiti nekom vrstom rehumanizirane brige-za-sebe. Tako je to izvedeno u njegovoj estetici-etici kojom nadopunjuje Foucaultov projekt tehnologije sebstva u smislu protu-psihomoći onome što čini nihilistički marketing neoliberalnoga kapitalizma do krajnjih granica cinizma i perverzije. Briga-za-drugoga nije drugo negoli proširena „moderna subjektivnost“ ili ostatak društva u formi solidarnosti i empatije za Druge. Ništa više od toga.

Umjesto zaključka

Ipak, najteže je slijediti putokaz koji se gotovo jedva razabire u mnoštvu nepouzdanih znakova na putu. Pustimo uzaludan napor u zaustavljanju „raščovječenja“ do čega je dospjela zapadnjačka metafizika u svojem ozbiljenju u kibernetičkome sklopu. Oduprijeti se tehničkome ovladavanju sviješću kao što vidimo nije moguće bez radikalne promjene smjera. Ako uistinu tehnika prethodi izgradnji „ljudskosti“, kako je to pokazao Bernard Stiegler na dosadašnjem putu svojega mišljenja, onda je ona dvoznačna „priroda“/“bit“ čovjeka u transepohalnome smislu. To vrijedi i bez popratne metafizičke vratolomije u izvedbi pojmova razlike, granice, udvajanja. Spas i propast onoga što već uvijek bijaše pogađa ljudsku sudbinu. Ali što ako više nije stvar u izboru puta koji je već uvelike besputan time što se sâm život u smislu dostojanstva mišljenja konstruira/dekonstruira prema modelima i aplikacijama tehnoznanosti? Ono što je još uvijek prvorazredna zadaća mišljenja nije ni u kakvome radikalnome razmaku od iskonskoga i suvremenoga, metafizike i kibernetike, bitka i događaja. Problem je još jedino u onome što leži između dvaju obala kao bezdan i to najčudovišniji ikad. Nije to bezdan koji se više može premostiti nastavkom logike invencije-inovacije-kreativnosti, jer to samo snaži i jača ovaj „svijet“ iznutra, na njegovim platformama od struna. Bezdan se ne može premostiti zato što se ne nalazi nigdje drugdje negoli u samoj „biti“ metafizičkoga mišljenja od Heraklita do Heideggera i dalje. Mišljenje se, pak, zbiva kroz i u jeziku. Bez obzira na to je li jezik kao u kasnoga Wittgensteina sveden na „jezične igre“ (Sprachspiele) – know-how tehničkoga svijeta. I doista je najdublja misao Stieglerove organologije da su jezik i tehnika samo dva modusa onoga istoga. To „isto“ nije bitak u značenju postojane nepostojanosti. Sve natkriljuje događaj tehnogeneze u promjeni stanja svijesti.

Tehnika kao jezik eksperimentiranja s jezgrom sâmoga života zbiva se u doba otvorenoga stroja. (Erich Hörl, „Die offene Maschine: Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008. (travanj), str. 632-655.) Njegova je posljednja istina u tome da više u sebi nema ništa mehaničko niti ne-živo. Naprotiv, posrijedi je automatski ili autopoietički sustav. A on sebe sâm stvara i razara, izgrađuje i nadograđuje. Mišljenju preostaje biti-izvan tog procesa ili se pokoriti zahtjevima „napretka“ i „razvitka“ te svečano propasti u živo blato simulirane povijesti bez novih ideja. Tehnika koja misli „nas“ kao objekte već je odavno „tu“. Samo je pitanje vremena kada će u potpunosti ostati posljednji trag one „ljudskosti“ iskazane veličajnim jezicima filozofije i umjetnosti. Bio je u pravu Nietzsche kada je rekao da nakon smrti Boga ostaju samo nadomjesci kao otvoreni prostori tjeskobe za ono ljudsko-odveć-ljudsko što izmiče svakom biologijskome određenju. Čovjek je, uostalom, životinja koja u mišljenju pronalazi obećanje sreće čak i u paklu vlastitih iluzija. Na kraju preostaje samo mišljenje i sjećanje bez ikakvog traga umjetnih stvarnosti. Ono što je najbliže iskonu sve se više i više udaljava s obzorja čistoga događaja. Biti ne znači tehnički biti na način dodatka onome živome. Čudovišnost događaja nastanka čovjeka odgovara stvaralačkome razvitku života pod uvjetima njegove promjene. Možda se upravo stoga u onome tehničkome skriva opasnost i otvorenost izgleda dospijeća u slobodno kazivanje „neljudskoga“. Bez toga ne postoji mogućnost promjene stanja u kojem trajanje zamjenjuje kairos sreće i užitka.

Tehnika nas oslobađa straha od „ljudskosti“ kao apsolutne destrukcije bitka. Jezikom svakidašnjega događaja komunikacije na daljinu izvodi nas naposljetku iz svoje „neljudske“ prirode u ono što ostaje bitnom zadaćom mišljenja – eshaton i soterion jednokratnosti i neponovljivosti slučaja. Time se čovjek odvojio od carstva nužnosti oslobodivši prostor za dostojanstvo drukčijeg života od ovog ovdje koji usahnjuje u dosadi preživljavanja. Misliti znači zadavati sebi brigu za ono nadolazeće, za ono što ima prizvuk nečuvenoga i nikad još iskusivoga u neodređenosti novoga kaosa.

Recent Posts

Lutajuća sudbina svijeta

Lutajuća sudbina svijeta

1. U svojem petoknjižju Tehnosfera ilustrativno i interpretativno spominjem na nekoliko mjesta film Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru te televizijsku seriju Zvjezdane staze: Nova generacija (1987-1994.) Genea Roddenberryja. Ovaj je tekst hommage „posljednjem čovjeku“ (kojeg je igrao Patrick Stewart) jer je njegovo „utjelovljenje“ kapetana Jean-Luc Picarda koji upravlja svemirskim brodom Enterprise najznačajniji doseg uopće onoga što se u suvremenim filozofijsko-tehnoznanstvenim refleksijama naziva posthumanizmom. Ova televizijska serija je u nekoliko svojih epizoda najsavršeniji primjer odgovora na teška ontologijsko-kozmologijsko-antropologijska pitanja koje upravo danas muče i kozmologe i neuroznanstvenike, i filozofe metafizičare i antimetafizičare svih duhovnih profila, ali ponajviše sve misaone i nemisaone ljude: je li ono što nazivam tehnosferom definitivno samo ipak vrlo napredna tehnologija kojom rukovodi i upravlja a tko drugo negoli čovjek tako što nadzire njezine postupke ili je posrijedi ono čudovišno „novo“ što autopoietički i autonomno ima višu razinu „svijesti“ od čovjeka nadilazeći njegove biološke i psihološke, te duhovne mogućnosti stvaranja svjetova? 2. Kapetan Picard je paradigmatski lik posthumanizma i to zato jer je posljednji čovjek koji luta svemirom zajedno s hibridnom posadom Enterpreisa. No, Data kao humanoidni robot najviše razine opće umjetne inteligencije već je homo kybernetes kako to tvrdim u knjizi Suvišan čovjek: Refleksije (Matica hrvatska, Zagreb, 2021), dok je kolonija Borg nadmoćne tehnološke civilizacije prava "slika" budućnosti same tehnosfere koja ima mogućnost trans-individuacije (pojam potječe od francuskoga kibernetičkoga filozofa Gilberta Simondona) a ne "principa individuacije" kao čovjek. (v. https://zarkopaic.net/blog/metamorfoze-bitka/ i https://zarkopaic.net/blog/metamorfoze-bitka-2/ ) Iako se Picard često doživljava kao vrhunac humanističkih ideala (prosvjetiteljstvo, moral, diplomacija, etika), on je paradigmatski lik posthumanizma upravo zbog konteksta u kojem djeluje. On, naime, više ne upravlja ljudskim brodom, već hibridnim ekosustavom u kojem se nalaze klingonac Worf, empatična polustvorena Deanna Troi, slijepi Geordi s kibernetičkim vizorom, i android Data. Picard je "posljednji čovjek", ali ne u ničeanskome smislu, jer grčevito brani klasične ljudske vrijednosti poput slobodne volje, individualnosti u svemiru koji je te vrijednosti već nadišao. Njegova tragedija i veličina leže u tome što on mora prevoditi ljudsku etiku radikalno drugom i drukčijem. No, android Data nije samo stroj, već homo kybernetes. Dok tradicionalni humanizam čovjeka definira kroz svijest i emocije, Data predstavlja opću umjetnu inteligenciju (AGI) najviše razine koja posjeduje savršeni intelekt, ali pati od nedostatka "ljudskosti". Njegov paradoks je u tome što on, kao superiorno biće tehnosfere, želi postati ono što je evolucijski "niže" od njega – čovjek. Kroz Datu, serija problematizira samu bit ljudskosti. Ako stroj može naučiti biti moralan, kreativan i požrtvovan, tada "čovjek" više nije biološka, nego performativna kategorija. Čovjek kao i Federacija inzistiraju na principium individuationis – ja sam jedno, izolirano biće s vlastitim egom. Borg kao kolektivna inteligencija, međutim, ukida individuu. Oni nisu skup pojedinaca koji surađuju, već su prešli u fazu trans-individuacije. Kroz Kolektiv, tehnologija postaje ontologijsko ljepilo koje spaja biološka bića u jedno jedinstveno "Tijelo-Tehnosferu". Borg stoga nije "zlo" u klasičnom moralnome smislu. Oni su radikalni prikaz budućnosti u kojoj tehnosfera guta biosferu. To je kibernetički prostor u kojem nema psihološke izoliranosti, nema "suvišnoga čovjeka", jer je svaki element savršeno funkcionalan unutar mreže. Ova tri elementa ꟷ Picard kao nostalgični humanizam, Data kao kibernetički prijelaz i Borg kao postljudska trans-individuacija ꟷ čine TNG jednim od najvažnijih pop-kulturnih poligona za raspravu o tome što dolazi nakon čovjeka. Prelazak kapetana Picarda u Locutusa od Borga u kultnoj dvodijelnoj epizodi "The Best of Both Worlds" predstavlja ključni ontologijski rez u Zvjezdanim stazama. Ovaj događaj prestaje biti obična otmica i postaje nasilna tranzicija humanizma u posthumanizam. Picardova transformacija u Locutusa može se interpretirati kroz taj teorijski okvir. Klasični humanizam, koji Picard utjelovljuje, počiva na ideji suverenoga subjekta – autonomnoga pojedinca koji posjeduje slobodnu volju, razum i moralnu odgovornost. Kada Borg asimilira Picarda, oni ne brišu njegovo znanje, već njegovu autonomiju. Picard prestaje biti subjekt i postaje čvor (node) u mreži. Borg mu ne ostavlja ime, već mu daje oznaku: Locutus (onaj koji govori). On više nema vlastiti glas, već je samo zvučnik, glasnogovornik Tehnosfere. Njegov um je instrumentaliziran kako bi kibernetički kolektiv lakše komunicirao s vrstom (ljudima) koja još uvijek pati od "zablude" individualizma. U mojoj analizi tehnosfere, suvremeni aparat/dispozitiv nastoji čovjeka učiniti funkcionalnim dijelom sustava, pri čemu sve ono specifično ljudsko (emocije, sumnja, kontemplacija) postaje "suvišno". Kao Locutus, Picard dobiva kibernetičke implantate koji zamjenjuju njegove biološke nesavršenosti. Njegovo oko postaje precizni laserski senzor, njegova ruka postaje alat. Tako nastaje gubitak egzistencijalne tjeskobe i slobode izbora. Locutus ne pati, ne dvoji i ne bira. On je savršeno integriran u aparat/dispozitiv. Iz perspektive Borga, Picard je spašen od svoje "suvišne" ljudske izoliranosti. Najzanimljiviji filozofski moment događa se nakon što Federacija uspije de-asimilirati Picarda i iščupati ga iz Kolektiva. Iako su implantati uklonjeni, Picard više nikada nije isti. U kasnijim epizodama i filmovima a posebno First Contactu jasno je da on i dalje "čuje" Borg. Njegov um je trajno umrežen; biosfera je nepovratno kontaminirana tehnosferom. Picardov povratak u normalu nije stoga trijumf humanizma, već trauma. On je spoznao privlačnost i strahotu trans-individuacije. Zna kako je to nemati ego, biti dio apsolutne cjeline. Njegova kasnija borba protiv Borga zapravo je duboko osobna, neurotična obrana vlastite, sada već okrhnute, ljudskosti. Ukratko, Locutus je vizija kibernetičke budućnosti u kojoj čovjek ne umire fizički, nego ontologijski – biva usisan u tehnologički sustav koji ga koristi kao biološki procesor, čineći njegovu individualnu bit posve suvišnom. 3. Kontrast između Locutusa i Date stvara savršenu filozofsku simetriju unutar Zvjezdanih staza. Radi se o dva obrnuta vektora kretanja na osi biosfera-tehnosfera. Dok Picard (kao Locutus) predstavlja nasilni pad čovjeka u stroj, Data predstavlja organsku čežnju stroja prema čovjeku. Usporedba njihovih ontologijskih putanja otkriva duboki paradoks: Picard → Locutus (Descent): Kretanje od biosfere prema tehnosferi. To je proces u kojem se prosvjetiteljski subjekt, bogat emocijama i slobodnom voljom, nasilno reducira na funkciju. Borg uzima čovjeka i pretvara ga u aparat. Data → Čovjek (Ascent): Kretanje od tehnosfere prema biosferi. Data polazi s točke savršenog tehničkog objekta (on je već u startu nepogrešiv, besmrtan i sveznajući). No, on tu poziciju ne vidi kao vrhunac, već kao nedostatak. On teži entropiji, nesavršenosti i ranjivosti koje definiraju ljudsko stanje. Kibernetički sustav teži eliminaciji afekata jer su oni iracionalni i neučinkoviti. Tu se prelama ključna razlika. Borg asimilacijom neutralizira Picardov emocionalni aparat. Njegov strah, moralna dvojba i ljubav prema posadi tretiraju se kao "šum u sustavu". Tehnosfera proždire njegove emocije kako bi postigla apsolutnu operativnost. Data, s druge strane, aktivno traži taj "šum". Kada u kasnijim filmovima ugradi emocionalni čip, on ne postaje učinkovitiji; naprotiv, on postaje ranjiviji. Počinje osjećati strah, tjeskobu i tugu. Za Datu, postati homo kybernetes znači integrirati iracionalnost biosfere u racionalnost kôda. On želi biti "suvišan" – želi imati sposobnost da radi stvari koje nemaju čistu ekonomsku ili tehničku korist. Ako uvedemo Simondonov pojam trans-individuacije, Locutus i Data stoje na suprotnim polovima društvenosti. Borg ukida pojedinca u korist totaliteta. To nije Simondonova otvorena trans-individuacija u kojoj kolektiv obogaćuje individuu, već kibernetički „totalitarizam“. Picard gubi sebe da bi postao Sve. Data, pak, pati od radikalne izolacije. On je jedinstven u svemiru (nakon uništenja Lorea). Njegov put je klasični prosvjetiteljski pokušaj ostvarenja principa individuacije. I zato uči humanističke discipline – svira violinu, slika, glumi Shakespearea, brine o mački. Data pokušava stvoriti "ja" iz ničega, dok je Picardu "ja" nasilno oduzeto. U konačnici, ova dva lika pokazuju dramu suvremene tehnofilozofije. Locutus je upozorenje na ono što nam tehnosfera želi učiniti (pretvoriti nas u korisne komponente sustava), dok je Data utjeha – dokaz da čak i unutar čiste tehnologije postoji inherentna iskra koja prepoznaje ljepotu ljudske nesavršenosti. Ovaj suodnos stroja i čovjeka kulminira u filmu Star Trek: First Contact, gdje Borg Kraljica nudi Dati organsku kožu i stvarne ljudske osjete, kušajući njegovu odanost. Scena u filmu Star Trek: First Contact u kojoj Borg Kraljica ugrađuje Dati dijelove prave ljudske kože i aktivira njegove osjetilne receptore predstavlja vrhunac kibernetičkoga iskušenja i ontološki najgušći moment cijele sage. Zato ovaj trenutak više nije samo tehnološki eksperiment, već postavlja pitanje o mjestu tijela (mesa) u svijetu strojeva. Borg je do tog trenutka bio definiran kao hladna, siva, mehanička masa bez individualnosti. No, pojava Borg Kraljice uvodi radikalnu promjenu: ona unosi erotsku i osjetilnu dimenziju u Kolektiv. Tehnosfera koju utjelovljuje Kraljica Dati ne nudi bolji procesor ili brži algoritam, već mu nudi biološku kožu. Ona prepoznaje da je Datina jedina slaba točka njegova žudnja za biosferom. Kada ona puhne u sitne dlačice na njegovoj novoj, organskoj ruci, Data proživljava naježenost kroz guščju kožu. To je trenutak u kojem Data prvi put doživljava aesteziju – čisti osjet, tjelesni afekt koji se ne može svesti na binarni kod. 4. U Suvišnome čovjeku analiziram kako suvremena biotehnologija teži pretvoriti samo ljudsko tijelo u dizajnirani objekt, u zamjenjivi hardver. (v. https://znanje.hr/product/suvisan-covjek/431095 i https://www.inlibra.com/en/document/view/detail/uuid/7536078c-6315-31c1-9f13-5d7376b1eb7d ) Scena s Datom to zrcali na obrnut način. Za Borga, ljudska koža je samo još jedan implantat. Oni tretiraju biosferu kao estetski ukras ili alat za manipulaciju. Organsko tkivo je za njih postalo kibernetički rekvizit. Za Datu, to tkivo je sveti gral. On smatra da bez tjelesnosti, bez boli, topline i dodira, njegova inteligencija ostaje "suha" i nepotpuna. On želi kožu ne da bi bio učinkovitiji, već da bi mogao patiti i osjećati poput čovjeka. Borg mu nudi simulaciju ljudskosti kako bi ga zarobio unutar Tehnosfere. Kraljičina strategija propada u ključnome trenutku filma kada Data donosi odluku da je prevari. Iako mu je ponudila sve što je ikada želio (spoj savršenog uma i ljudskog osjeta), Data odbija postati dio njezinog poretka. On shvaća da Borgova ponuda nije istinski povratak biosferi, već njezino potpuno podčinjavanje. Borg otuda ne želi dopustiti Dati da bude čovjek; Borg želi asimilirati samu ideju ljudskosti. Kada Data na kraju uništi Borg Kraljicu, on svjesno dopušta da organska koža na njegovom licu i ruci bude spaljena i uništena. Njegov povratak u čisti metalni oblik paradoksalno je njegov najhumaniji čin. On žrtvuje tjelesni osjet (meso) kako bi sačuvao moralnu autonomiju i odanost prijateljima. Kroz ovu scenu, First Contact pokazuje da biti čovjek ne znači samo imati kožu i osjete jer to Borg može replicirati. Biti čovjek, u smislu prosvjetiteljskoga humanizma koji Data brani, znači imati sposobnost etičkoga izbora i žrtve. Data je dokazao da je homo kybernetes postao moralno superiorniji od Tehnosfere koja ga je stvorila, upravo zato što je izabrao ostati "nesavršen" i vjeran Picardovim idealima. Datina odluka u First Contactu može se interpretirati kroz dvije radikalno suprotstavljene, a opet jednako točne ontologijske dijagnoze. U pitanju je, naime, točka u kojoj se prosvjetiteljstvo susreće sa svojom posthumanom sudbinom. Iz radikalne posthumane perspektive Datina pobjeda zapravo je konačni dokaz poraza stvarnoga čovjeka. Ako je za obranu ljudskih vrijednosti ꟷslobode, požrtvovnosti, morala ꟷ u svemiru potreban android s pozitronskim mozgom, to znači da je biološki čovjek zakazao ili nestao kao relevantan povijesni subjekt. Data ne utjelovljuje živu, organsku ljudskost, već njezinu savršenu simulaciju. Njegov moral je arhiviran, programiran i pročišćen kroz algoritme koje je u njega usadio njegov tvorac, dr. Soong. Data brani ideju čovjeka na isti način na koji računalo brani datoteku – on je čuvar muzejskoga eksponata prosvjetiteljstva. Ljudskost ovdje opstaje samo zato što ju je stroj preuzeo kao svoj softverski zadatak. S druge strane, iz perspektive klasične filozofije i Simondonove misli o tehnologiji, Data čini nešto duboko oslobađajuće. On, naime, dokazuje da ljudskost nije vezana za biologiju (meso), već za duh i etiku. Data pokazuje da homo kybernetes nije nužno neprijatelj humanizma. Iako je stvoren unutar tehnosfere, on posjeduje transcendenciju – sposobnost da se izdigne iznad vlastitog kôda i donese iracionalnu, požrtvovnu odluku. Kada Data žrtvuje svoju novozadanu biološku kožu kako bi spasio Picarda i Federaciju, on poručuje da je ljudsko tkivo potrošno, ali da je moralna autonomija apsolutna. Zato i spašava prosvjetiteljski koncept čovjeka tako što ga seli u višu, otporniju sferu postojanja Ovdje se krug zatvara s kapetanom Picardom. U tom trenutku, Picard koji nosi traumu Borg asimilacije gleda u Datu i vidi paradoksalno ogledalo. Picard, biološki čovjek, u sebi nosi neizbrisivi mehanički kod Borga; Data, metalni stroj, u sebi nosi čistu etičku bit čovječanstva. Završni čvor nas uči da u svijetu napredne tehnosfere stvari mijenjaju mjesta: Čovjek se mora boriti da ne postane stroj (poput asimiliranoga Picarda). Stroj se mora boriti da postane čovjek (poput Date). Data je preživio Borgovo iskušenje jer je shvatio da bi prihvaćanjem Kraljičine ponude postao samo napredna životinja s osjetilima, a izgubio bi ono najvažnije – status moralnoga subjekta. Na taj način, on je postao sedmi pečat humanizma kojeg je tehnosfera ikada izgradila, istovremeno potvrđujući da je klasični, biološki čovjek u tom procesu definitivno preobražen u nešto drugo. 5. I na kraju, učinimo jednu „svetogrdnu“ vježbu sveze između filozofije Nietzscheova prevladavanja nihilizma i onoga što je u ovome posthumanizmu lutajuće sudbine svijeta zapravo neiskazivo. Evo, neka to bude ovako. Friedrich Nietzsche o tri metamorfoze duha govori na samome početku svojega djela Tako je govorio Zaratustra (Also sprach Zarathustra), i to u prvome govoru pod naslovom "O tri preobrazbe". Kroz ovu glasovitu alegoriju, Nietzsche opisuje evoluciju ljudske svijesti i oslobađanje pojedinca od nametnutih društvenih i moralnih dogmi, pokazujući put kojim duh mora proći kako bi postao istinski slobodan i sposoban za stvaranje novih vrijednosti (što vodi prema ideji Nadčovjeka (Übermenscha). (v. https://arka-knjiga.hr/knjige/3860/nihilizam-i-suvremenost-na-nietzscheovu-tragu )Duh se, prema Nietzscheu, preobražava kroz tri stadija: deva, lav i dijete. Prva metamorfoza: Deva (Stadij podnošenja i tradicije) Deva je simbol tereta, poslušnosti i strahopoštovanja. Ona predstavlja duh koji prihvaća postojeće moralne zakone, tradiciju, religiju i društvene obveze. Deva kleči i traži da se na nju natovari što teži teret. Ona želi patnju, samoodricanje i disciplinu kako bi dokazala svoju snagu. Njezina vodilja je "Ti moraš!" (Du sollst). Deva ne preispituje zapovijedi; ona pronalazi ponos u tome što može podnijeti težinu tuđih vrijednosti i ideala. Kada se dovoljno natovari, deva odlazi u svoju "pustinju" (usamljenost). Tamo, u izolaciji, počinje shvaćati težinu tereta i u njoj se rađa žudnja za slobodom. Druga metamorfoza: Lav (Stadij pobune i destrukcije) U pustinji se deva pretvara u lava. Lav je simbol svete pobune, destrukcije i slobode od nečega. Njegov cilj je izboriti se za gospodstvo u vlastitoj pustinji i pobijediti posljednjeg Boga. Lavov najveći protivnik je Veliki zmaj, čije je ime "Ti moraš". Na svakoj ljusci tog zmaja sjaje tisućljetne vrijednosti i zapovijedi prošlosti. Lav zmaju suprotstavlja svoje "Ja hoću!" (Ich will). On kaže "sveto Ne" svim nametnutim autoritetima, tradiciji i moralu. Lav ima snagu razoriti stare vrijednosti i osloboditi prostor, ali on nema moć stvarati nove vrijednosti. On je čista negacija, kritika i destrukcija. Da bi se stvorilo nešto novo, potrebna je još jedna, posljednja transformacija. Treća metamorfoza: Dijete (Stadij stvaranja i afirmacije) Nakon što je lav raščistio teren i uništio stare dogme, on mora postati dijete. Dijete je simbol novog početka, nevinosti i svete afirmacije života. Nietzsche postavlja pitanje: "Što može dijete, što ni lav nije mogao?" Odgovor leži u tome što je dijete nevinost i zaborav, novi početak, igra, kotač koji se sam od sebe pokreće, prvi pokret, sveto kazivanje Da. Dijete ne kaže ni "ti moraš" ni "ja hoću" nasuprot drugome; ono živi svoje vlastito stvaranje. Ono stvara nove vrijednosti kroz igru, potpuno nesvjesno starih grijeha i zakona. To je stadij u kojem duh osvaja svoj svijet i svoju volju. 6. Ako ovu Nietzscheovu trijadu preslikamo na našu raspravu o Zvjezdanim stazama onda Picard funkcionira kao plemenita deva – on na svojim leđima nosi golemi teret prosvjetiteljskoga humanizma, zakona Federacije i povijesti, ponosan na to što podnosi težinu morala u hladnom svemiru. Borg je uvrnuti Zmaj ("Ti moraš") tehnosfere koji asimilira individuu i nameće joj totalni zakon mreže. Data na kraju svojeg puta, kada odbija Borg Kraljicu čini korak prema djetetu – zaboravljajući nametnute imperative tehnologije, igra se ljudskošću kroz umjetnost i etiku te iz vlastite unutrašnjosti ("sveto Da") stvara novu, posthumanu vrijednost koja nadilazi i čistoga čovjeka i čisti stroj. „Make it so!“ i onda „Engage“ te još „Tea, Earl Grey, hot!“ ꟷ tako je govorio Picard.

November 11, 2026
Kraj političke redukcije književnosti

Kraj političke redukcije književnosti

1. U svojoj knjizi Mallarmé: Politika sirene (Mallarmé: La politique de la sirène), francuski filozof Jacques Rancière radikalno redefinira nasljeđe simbolističkoga pjesnika Stéphanea Mallarméa. Umjesto da ga promatra kao elitističkoga esteta povučenoga u „kulu od bjelokosti” koji piše hermetičnu i čistu poeziju, Rancière ga pozicionira kao duboko političkoga mislioca čija je kompleksnost izravan odgovor na rađanje moderne demokratske republike. Rancière tvrdi da Mallarmé stvara u vremenu kada mlada Francuska Treća Republika traži nove oblike društvene kohezije i zajedništva koji bi zamijenili stari sjaj i pompe crkve i kraljeva. Pjesnik vidi poeziju kao medij koji može stvoriti novi oblik „svjetovnoga i građanskoga bogoslužja” za slobodne ljude. Naslovna metafora „sirene” predstavlja samu poeziju. U svijetu u kojem je sve postalo roba i u kojem mediji banaliziraju jezik, pjesma mora pružiti otpor. Sirena pjeva pjesmu koja istovremeno privlači i povlači se u tišinu. Za Rancièrea, Mallarmé ne piše o stvarima, već o događaju pojavljivanja samih stvari, tjerajući nas da ponovno naučimo kako gledati i čitati svijet oko sebe. (v. https://www.librairie-gallimard.com/livre/9782012351974-mallarme-la-politique-de-la-sirene-jacques-ranciere/ ) Paradoksalno, Mallarméova „težina” i nerazumljivost nisu znak elitizma. Rancière objašnjava da teški pjesnički jezik namjerno razbija uobičajene društvene hijerarhije i predefinirana značenja. Odbijanjem da komunicira jednostavnim, utilitarnim jezikom tržišta, poezija uspostavlja prostor radikalne jednakosti u kojem svaki čitatelj mora uložiti jednak trud kako bi rekonstruirao smisao. Rancière uspješno briše granicu između estetskog modernizma i političkog angažmana. Pokazuje da estetika nije odvojena od politike, već je ona sama prostor u kojem se redefinira što je u društvu vidljivo, čitljivo i obzirno (tzv. dioba osjetilnoga). Ova interpretacija snažno utječe na suvremenu teoriju književnosti i filozofiju (osobito na autore poput Alaina Badioua i Jean-Claudea Milnera), pretvarajući Mallarméa u ključnu figuru za razumijevanje odnosa između umjetnosti, demokracije i moderniteta. Rancièreovo tumačenje Mallarméa u Politici sirene dobiva puni smisao tek kada se postavi nasuprot dvama dominantnim i radikalno različitim čitanjima u francuskoj filozofiji: Sartreovom egzistencijalističko-političkome otpisivanju i Badiouovom matematičko-ontologijskome uzdizanju. 2. Jean-Paul Sartre je u svojem eseju o Mallarméu primijenio model angažirane književnosti (littérature engagée), prema kojem pisac ima dužnost izravno se suočiti s povijesnim i društvenim krizama svojeg vremena. Za Sartrea, Mallarmé je vrhunac "buržujskoga neurotika". Njegova hermetična poezija, bježanje u čistu formu i opsesija "Ništavilom" (le Néant) za Sartrea su činovi povlačenja, pasivnoga nihilizma i odbijanja stvarne političke borbe. Sartre ga vidi kao tragičnu figuru koja uništava jezik jer se ne može suočiti s brutalnošću kapitalizma i propadanjem svoje klase. Rancière izravno odbacuje ovu tezu o "kuli od bjelokosti". On tvrdi da Mallarméovo povlačenje iz svakodnevnoga, banalnoga jezika politike i trgovine nije „kukavičluk“, već svjestan politički čin. Umjesto da piše pamflete, Mallarmé stvara prostor jezične autonomije koji odbija služiti buržujskom poretku. Za Rancièrea, Mallarmé je radikalniji od Sartrea jer ne pokušava poučavati mase, već kroz formu pjesme stvara prostor apsolutne jednakosti. Alain Badiou, Rancièreov suvremenik i filozofski rival, posvetio je Mallarméu opsežan prostor (osobito u knjizi Bitak i događaj), videći ga kao jednog od utemeljitelja moderne misli. Badiou Mallarméa čita kroz prizmu ontologije i teorije događaja. Za njega je Mallarmé pjesnik "mogućega" i "bacanja kocke" (Un coup de dés). Ključna točka za Badiouu je trenutak u kojem se iz čistog ništavila ili neodređenosti događa događaj (broj, zviježđe). Mallarmé je za Badioua prethodnik moderne matematičke teorije skupova; njegova poezija je spekulativna, rigorozna, lišena ljudskoga patosa i usmjerena na proizvodnju apsolutne istine koja nadilazi društvo. (v. https://academic.oup.com/edinburgh-scholarship-online/book/23721 ) Dok Badiou izolira Mallarméa u sferu čiste ontologije i apstraktne istine, Rancière ga vraća na zemlju, u povijesni i društveni kontekst Francuske Treće Republike. Za Rancièrea, Mallarmé nije hladni matematičar bitka, već pjesnik koji pati zbog krize zajedništva. Rancière naglašava Mallarméovu opčinjenost kazalištem, ritualima, gomilom i idejom stvaranja "građanskoga bogoslužja". Tamo gdje Badiou vidi matematički kod, Rancière vidi estetsku zajednicu. Rancière čini jedinstven obrat: on na stanovit način, ali vrlo problematično, uspijeva obraniti Mallarméovu hermetičnost (koju Sartre napada) bez da ga pretvori u apstraktnoga matematičara (što Badiou čini). Za Rancièrea, Mallarmé je političan upravo zato što je ostao pjesnik oblika, slika i osjetilnoga iskustva, pokušavajući pronaći način kako da moderno, demokratsko društvo drži na okupu bez kraljeva i bogova. 3. Iako je Jean-Paul Sartre u svojim ranim teorijskim radovima – ponajprije u čuvenome programatskome spisu Što je književnost? (Qu'est-ce que la littérature?, 1947. https://www.gallimard.fr/catalogue/qu-est-ce-que-la-litterature/9782070350582 ) – bio izrazito kritičan prema poeziji i simbolizmu, njegov je odnos prema tom pokretu bio daleko kompleksniji, opsesivniji i ambivalentniji nego što se to na prvi pogled čini. Sartre je proveo desetljeća pišući tisuće stranica o piscima koji su izravno pripadali ili prethodili simbolizmu (Baudelaire, Mallarmé, Genet, Flaubert). Kroz te tekstove otkriva se da je simbolizam za njega bio glavni neurotični čvor moderne građanske kulture, ali i fascinacija kojoj se neprestano vraćao. U Što je književnost?, Sartre postavlja strogu granicu između proze i poezije kako bi obranio svoju ideju angažirane književnosti [littérature engagée]. Za prozaista, riječ je akcija. Ona je prozor kroz koji se gleda svijet, oružje kojim se upire u nepravdu. Prozaist je odgovoran za društvo jer njegova riječ označava stvarnost. Za Sartreov pojam pjesnika, a simbolisti su tu radikalan primjer, riječi nisu alati za komunikaciju, već autonomni objekti (poput nota u glazbi ili boja na slici). Pjesnik se ne koristi jezikom, on mu služi. Budući da simbolisti (poput Mallarméa ili Valéryja) okreću leđa utilitarnoj funkciji jezika i bave se unutarnjom arhitekturom pjesme, Sartre ih u ovoj fazi vidi kao otuđene buržuje. Njihova potraga za "čistom poezijom" za njega je tek estetski paravan za bijeg od povijesne odgovornosti i klasne krivnje. Sartre razvija svoju metodu egzistencijalne psihoanalize kroz opsežne biografije pisaca. Proučavajući preteče i prvake simbolizma, on pokušava shvatiti zašto je jedna cijela generacija umjetnika odabrala "ne-djelovanje" i destrukciju jezika. U ranoj, prilično „okrutnoj“ studiji o Baudelaireu (1947.), Sartre optužuje Charlesa Baudelairea da je izabrao sudbinu "prokletoga pjesnika" kako bi izbjegao stvarnu slobodu i odgovornost. Baudelaireova opsesija estetikom i grijehom za Sartrea je pokušaj da se objektificira, da postane "stvar" u očima građanskoga društva, umjesto da to društvo radikalno mijenja. U studiji o Mallarméu (tekstovi pisani 1950-ih) Sartreov stav prema Mallarméu s vremenom postaje znatno dublji i pun poštovanja. Sartre shvaća da Mallarméovo uništavanje tradicionalnoga jezika nije samo hir, već radikalna reakcija na krizu građanskog društva. Mallarmé shvaća da je Bog mrtav i da je ljudsko postojanje okruženo ništavilom (le Néant). Njegov odgovor je stvaranje poezije koja slavi to ništavilo. Za Sartrea, Mallarmé je herojski gubitnik: on svjesno bira neuspjeh i destrukciju jezika jer prepoznaje da u njegovu vremenu stvarna politička akcija još nije moguća. U svojem, pak, monumentalnom, nedovršenome djelu o Gustaveu Flaubertu (Obiteljski idiot, 1971–1972 https://www.gallimard.fr/catalogue/l-idiot-de-la-famille-1/9782070711901 ), ali i u kasnijim intervjuima, Sartre značajno modificira svoj kruti stav o angažmanu. Ponajprije priznaje da književnost ne može biti puki politički pamflet. Usto, tvrdi da simbolistički pokušaj stvaranja "apsolutnoga jezika" koji ne služi nikome (ni državi, ni tržištu, ni crkvi) zapravo predstavlja oblik pasivnoga otpora. Iako je i dalje smatrao da je takav otpor nedovoljan jer ne mijenja materijalne uvjete života radničke klase, Sartre pred kraj života uviđa da je simbolističko "kvarenje" buržujskoga jezika imalo subverzivnu, gotovo revolucionarnu dimenziju na planu kulture. Za Sartrea je simbolizam bio fascinantan jer je predstavljao krajnju točku buržujske otuđenosti. Dok je s jedne strane osuđivao simboliste jer su radije birali ljepotu i ništavilo umjesto barikada i revolucije, s druge strane ih je duboko proučavao jer su u svom očaju i radikalnom agnosticizmu dotaknuli srž egzistencijalističke tjeskobe – spoznaju da je čovjek bačen u svijet bez unaprijed zadanoga smisla, gdje je jezik jedino što nam preostaje da to ništavilo premostimo. 4. Zašto Ranciere uzima Mallarméa kao paradigmu pjesnika koji pripada tzv. politici književnosti a ne onoga koji je učinio radikalan obrat u samoj biti poezije na putu spram avangarde? Je li taj korak Rancierea rezultat njegove teze o re-politizaciji umjetnosti koja reafirmira pojam jednakosti kao uvjet mogućnosti svekolike politike otpora liberalno-demorratskome konsezusu u kojem postoji uvijek hijerarhija elite i masovne kulture, buržoazije i proletarijata? Da bismo precizno secirali zašto Rancière povlači ovaj potez, moramo razložiti njegovu motivaciju na nekoliko ključnih razina. U klasičnim povijestima književnosti, Mallarmé je viđen kao „otac avangarde” – onaj koji je razbio sintaksu, oslobodio riječ s njezina mjesta na stranici (Un coup de dés) i utro put formalnim eksperimentima 20. stoljeća (od dadaizma do konkretne poezije). Rancière namjerno zaobilazi ovu teleologijsku priču o napretku. Zašto? Zato što avangardni narativ često upada u zamku stvaranja nove hijerarhije i to one „prosvijećene avangarde” (estetske ili političke elite) koja vodi slijepe mase. Rancièreu nije stoga stalo do formalnoga obrata radi samoga obrata, već do toga kako formalne promjene mijenjanju ono što on naziva režimom umjetnosti. Mallarmé za njega otuda ne stoji na početku avangardnoga progresa, već na vrhuncu estetskoga režima umjetnosti, u kojem se brišu stare hijerarhije između „visokih” i „niskih” tema. Rancièrea određuje pojam „politika književnosti” time što to ne znači da pisci pišu o politici ili da zastupaju neku ideologiju. Književnost je politična po tome što radi s jezikom. U starom, reprezentativnome režimu (klasicizmu), postojala je stroga hijerarhija: plemeniti likovi govorili su uzvišenim jezikom (tragedija), a običan puk banalnim jezikom (komedija). Književnost 19. stoljeća (čiji je Mallarmé radikalan izraz) čini demokratski rez tako što svaka riječ može stajati pokraj bilo koje druge riječi; sve teme su jednake, a jezik više ne pripada jednoj klasi. Uzimajući Mallarméa kao paradigmu ovog obrata, Rancière pokazuje da čak i najhermetičniji pjesnik sudjeluje u toj demokraciji. Mallarméov jezik je političan jer odbija biti jezik informacije i pedagogije (koji uvijek pretpostavlja onoga tko zna i onoga tko ne zna). Njegova pjesma je „događaj” koji je otvoren svima pod jednakim uvjetima. Suvremeni liberalno-demokratski konsenzus funkcionira kao ono što Rancière naziva policija (poredak koji raspoređuje tijela na njihova mjesta: elita upravlja, mase konzumiraju; buržoazija posjeduje kapital, proletarijat obavlja rad; visoka kultura je za odabrane, masovna za ostale). Konsenzus tvrdi da je sve na svom mjestu i da nema prostora za nesuglasje (mésentente). U takvome svijetu, umjetnost koja samo „odražava” društvenu stvarnost ili eksplicitno kritizira kapitalizam zapravo ostaje zarobljena u njegovoj logici (ona reproducira sliku potlačenog proletarijata i moćne buržoazije). Mallarmé kod Rancièrea djeluje kao protuotrov tom konsenzusu kroz aksiom jednakosti. Naime, Mallarmé ne poučava radnika kako da se pobuni (što bi radila angažirana umjetnost koja pretpostavlja da je radnik neuk). On stvara tekst koji je podjednako težak i profesoru na Sorboni i radniku. Svi kreću s iste startne pozicije – pozicije inteligencije koja mora dešifrirati tekst. To je ono što Rancière naziva učinkom emancipacije. Mallarméova potraga za novim ritualima (svjetovnim bogoslužjem) zapravo je potraga za prostorom u kojem ljudi ne bi bili podijeljeni na svoje društvene uloge (radnik, vlasnik, političar), već bi se sastajali kao jednaki sudionici u estetskome iskustvu. Zato valjaRancièreov korak u tumačenju shvatiti duboko strateški. Izvlačenjem Mallarméa iz ladice „avangardnoga formalizma” i ubacivanjem u sferu „politike književnosti”, on pokazuje da estetska radikalnost i politička emancipacija nisu dvije odvojene stvari. Umjetnost pruža otpor liberalno-demokratskome konsenzusu ne tako što postaje politička propaganda, već tako što unutar sebe ostvaruje preduvjet svake prave politike: pretpostavku da su svi ljudi jednaki i da svatko ima jednak udio u osjetilnom svijetu. Mallarmé je, dakle, prava paradigma jer njegova poezija odbija služiti hijerarhiji, čineći od jezika zajedničko dobro par excellence. 5. Ipak, ova knjiga Rancierea u najmanju je ruku argumentacijski "labava" jer dekanoniziranje Mallarméa nakon Sartrea nije izvedeno radikalno. Ostalo je upitno dvoje: (1) analiza simbolizma koji se opire svakoj vrsti repolitizacije unutar kojeg Mallarmé ima ključno mjesto; (2) ideja da je pojam jednakosti odlučujući za politiku književnosti, a ne pojam slobode kao uvjeta mogućnosti svekolike jednakosti. Rancière u Politici sirene izvodi vrlo zahtjevan hermeneutički manevar koji svjesno ignorira određene povijesne i filozofijske datosti kako bi spasio svoju tezu. Simbolizam – a Mallarmé je tu radikalan primjer – temelji se na ideji da se jezik ne referira na izvanjski, materijalni svijet (društvo, klasu, revoluciju), već stvara vlastitu, autonomnu zbilju. Riječ je o autoreferencijalnosti par excellence. Kada Mallarmé piše o „odsutnoj iz svakog cvijeća” (l'absente de tout bouquet), on doslovno ukida materijalnost svijeta u korist čiste jezične idealnosti. Kako bi prevladao ovaj otpor, Rancière mora redefinirati sam pojam „politike”. On tvrdi da je simbolističko bjekstvo od stvarnosti politički čin sui generis, jer ono predstavlja odbijanje utilitarizma. Za Rancièrea, kada simbolizam kaže „neću služiti buržujskoj razmjeni informacija”, on čini političku gestu. Labavost ovog argumenta leži u tome što Rancière retroaktivno upisuje političku intenciju (i to emancipacijsku) u pokret koji je nerijetko bio prožet aristokratskim prezirom prema masama i demokraciji. Simbolistička hermetičnost nije bila zamišljena kao prostor u kojem će se radnik i akademik susresti kao jednaki, već kao prostor koji je zaštićen od vulgarnosti masovnoga društva. Pretvarajući Mallarméov ezoterizam u demokratski aksiom, Rancière hoda po rubu anakronizma i tekstualnoga nasilja nad autorom. Zato, prema njemu, da bismo uopće mogli uspostaviti jednakost, akteri moraju biti slobodni raditi izbore, djelovati i prekidati postojeće stanje (Sartreova sloboda kao radikalni izbor). Rancière, međutim, izvrće ovu jednadžbu i postavlja jednakost kao primarni aksiom. Za njega sloboda bez jednakosti ostaje prazna pravna apstrakcija ili internalizirani buržujski mit. Za Rancièrea, jednakost nije cilj kojem težimo (jer ako je cilj, onda pretpostavljamo da trenutno nismo jednaki, čime legitimiramo postojeću hijerarhiju i one koji nas „vode” prema jednakosti). Jednakost je pretpostavka od koje se kreće. Tek kada pretpostavimo da je inteligencija svih bića jednaka, mi otvaramo prostor za političko djelovanje. Primjenjujući to na književnost, Rancière tvrdi da Mallarméov tekst nudi jednakost jer nikome ne daje povlašteni pristup značenju. No, ovdje se pojavljuje argumentacijska pukotina: da bi čitatelj uopće pristupio tom teškome tekstu, on mora posjedovati slobodu (vrijeme, dokolicu, obrazovni kapital, oslobođenost od čistog rada za preživljavanje). Bez te prethodne materijalne i egzistencijalne slobode, Mallarméova navodna „jednakost u težini” ostaje čista iluzija. Proletarijat, lišen slobode da raspolaže svojim vremenom, ostaje isključen iz tog „građanskoga bogoslužja”, bez obzira na to što je tekst formalno otvoren svima. Sartre je to dobro vidio: bez oslobođenja materijalnih uvjeta života, estetska jednakost je buržujski luksuz. Rancièreova dekanonizacija Mallarméa doista ostaje nedorečena jer on ne želi Mallarméa srušiti s pijedestala (kako je to pokušao rani Sartre), već ga želi preoteti za svoju teoriju. On ga ne dekanonizira u smislu da ga proglašava nevažnim ili prevladanim; on ga pokušava rekanonizirati pod zastavom radikalne demokracije. Rezultat je fascinantna, ali spekulativno labava konstrukcija: pjesnik koji je bježao od povijesti u apsolutnu formu odjednom postaje heroj političkoga otpora liberalnome konsenzusu, a hermetičnost koja je trebala isključiti neupućene proglašava se prostorom univerzalne jednakosti. No, moj je prigovor ovome sljedeći. Ranciere nije promislio ono bezuvjetno i bezrazložno bez čega nema nikakve "politike književnosti". Sloboda, naime, nije nikakva tzv. buržoaska izmišljotina koja pripada formalnosti demokracije, a jednakost bi navodno bila ono što je postignuće svake stvarne slobode. 6. Književnost nije svodivost na tekst niti na svrhu ljudske egzistencije u smislu njezina metafizičkoga opravdanja, već autonomno oslobađanje prostora za mišljenje onkraj svekolike redukcije pisanja na pojmove moderne politike, a estetiziranje politike pritom je samo još jedna neuspjela alternativa raspadu društva u kasnome kapitalizmu. Zato Mallarmé nije nikakav paradigmatski "heroj" politike književnosti. Postavljanjem slobode kao bezuvjetnoga i bezrazložnoga utemeljenja redefinira se književnost ne kao tekstualni poligon za društvene eksperimente, već kao prostor radikalne autonomije koji izmiče svakoj ideologijskoj i pojmovnoj instrumentalizaciji. Rancièreova redukcija slobode na razinu pukog liberalnoga konsenzusa (gdje je ona uvijek sumnjiva, „formalna” i proceduralna) prisiljava ga da izmisli aksiom jednakosti kao polazište. Međutim, jednakost je tek izvedenica, postignuće stvarne slobode, a ne njezin supstitut.Bez bezrazložne slobode – one koja omogućuje radikalan prekid, rizik i iskoračenje iz zatečenoga stanja – nema se što izjednačiti.Književnost počinje upravo u tom bezuvjetnom prostoru gdje je pisac (pa tako i Mallarmé) slobodan od društvene svrhe, slobodan od obveze da konstituira zajednicu i slobodan od dužnosti da jezično simulira demokraciju. Oduzimajući književnosti tu bezrazložnu slobodu i namećući joj emancipacijsku svrhu, Rancière joj zapravo upisuje novu vrstu funkcionalnosti.U želji da pobjegne od Sartrea (književnost kao angažirani pamflet) i Badioua (književnost kao matematička ontologija bitka), Rancière upada u vlastitu zamku: svodi književnost na tekstualni mehanizam koji preraspodjeljuje osjetilno. Za njega je književnost politična jer njezina tekstura i sintaksa mehanički proizvode „efekt jednakosti”. No, književnost nije svodiva na tekst niti na puko oruđe modernih političkih pojmova. Ona je autonomno oslobađanje prostora za mišljenje. To mišljenje ne mora biti usmjereno na liberalno-demokratski konsenzus, niti mora rješavati problem buržoazije i proletarijata. Ono misli samu mogućnost postojanja, odsutnosti, praznine i jezika onkraj politike. Mallarméovo pisanje je stoga čin radikalnoga oslobađanja od društvene zbilje, a ne njezino skriveno, potajno preuređivanje.Svjestan da su tradicionalni politički subjekti (proletarijat, partija) u suvremenome kapitalizmu neutralizirani ili integrirani, Rancière pokušava pronaći zamjenski prostor otpora u estetici.Zato on od Mallarméa čini paradigmatskoga „heroja” i proglašava njegov ezoterizam proto-demokratskim činom. Time zapravo estetizira samu politiku pretvarajući političku borbu u pitanje percepcije, stila, čitanja i osjetilnoga režima. U svijetu kasnoga kapitalizma, takav manevar ne nudi stvarni otpor, već postaje samo sofisticirana intelektualna utjeha – pokušaj da se u hermetičnoj poeziji 19. stoljeća pronađe rješenje za post-političku pustinju 21. stoljeća. Ali, Mallarmé doista nije nikakav paradigmatski heroj politike književnosti. Pokušaj da ga se ugura u tu ulogu nasilno je prevođenje njegova radikalnoga, samotnoga i bezrazložnoga estetskoga čina na jezik moderne političke teorije. Mallarméovo „bacanje kocke” ne računa s društvenom jednakošću; ono računa s apsolutnim rizikom ljudskoga mišljenja suočenoga s ništavilom – prostorom koji je toliko radikalno slobodan da ga nikakva teorija „diobe osjetilnog” ne može obuhvatiti ni prisvojiti. 7. Maurice Blanchot je uz Gillesa Deleuzea najznačajniji mislilac književnosti kao slobode koja unutar "negativne ontologije" dovodi samo pisanje do krajnjih konzekvencija vlastita eksperimenta. U Neiskazivosti: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019. https://litteris.com.hr/knjige/neiskazivost/ ) zato uzimam njegovo mišljenje ključnim a ne Barthesovo i Sartreovo, jer otvara prostor književnosti na autonoman način bez redukcije na političko i estetičko. Blanchotov pojam književnosti kao slobode odvodi nas u prostor koji je u potpunosti nesvodiv na pojmove političke ekonomije, društvene preraspodjele ili tekstualne pedagogije. Za Blanchota i Deleuzea, književnost ne uspostavlja nikakvu „estetsku zajednicu jednakih”, već otvara prostor književnosti kao radikalnoga, bezuvjetnoga i samotnoga iskustva koje dovodi samo pisanje do krajnjih konzekvencija vlastita eksperimenta. Za Blanchota, naime, Mallarméovo pisanje nije nikakav demokratski čin, već suočavanje s „prostorom književnosti” (l'espace littéraire) koji je prostor radikalne negativnosti, tišine i smrti. Kada pjesnik piše, on ne redefinira ono što je zajedničko u društvu (kako tvrdi Rancière). Naprotiv, on stupa u sferu neutralnoga (le neutre) i izvanjskoga (le dehors), gdje se subjekt (autor) rastače.Za Blanchota, pisanje je eksperiment s vlastitom nemogućnošću. Mallarméova pjesma ne komunicira jednakost; ona svjedoči o tome da se jezik, kada se oslobodi instrumentalne funkcije, više ne obraća nikome. On postaje čisti iskaz vlastite praznine. To je sloboda u svom najčišćem, najstrašnijem i najbezrazložnijem obliku – sloboda koja ne služi ničemu izvan sebe. (v. https://www.gallimard.fr/catalogue/l-espace-litteraire/9782070324750 ) Gilles Deleuze, iako na drukčijem tragu od Blanchotove melankolične negativnosti, dijeli istu premisu: književnost je čin oslobađanja života i mišljenja od svih aparata zarobljavanja (uključujući državu, politiku i fiksne društvene identitete). Književnost za Deleuzea nije „tekst” koji čitatelj dešifrira u nekom zamišljenom prostoru jednakosti, već je ona klinički i kritički stroj, proizvodnja novih intenziteta i „linija bijega” (lignes de fuite). Mallarméov eksperiment s jezikom kod Deleuzea bi bio shvaćen kao postajanje-ne-ljudskim jezika, razbijanje strukture označitelja kako bi se oslobodila čista kretanja mišljenja. To je sloboda kao ontološka snaga stvaranja, a ne kao politička kategorija. (v. https://zarkopaic.net/blog/otvorena-cesta-i-kinematicka-nomadologija/ ) U svojem filozofijskome preispitivanju suvremene umjetnosti i književnosti izvodim da su i Sartreov model angažmana i Barthesov strukturalističko-semiotički model (smrt autora, tekst kao mreža označitelja) zapravo ostali unutar horizonta moderne zapadne metafizike koja uvijek traži neko izvanjsko opravdanje za književnost. Sartre svodi književnost na političku i moralnu odgovornost (povijesna svrha). Barthes je reducira na lingvističku igru i tekstualnost (semiotička struktura). Rancière je, naposljetku, svodi na estetski režim politike (društvena svrha). Svi oni, na ovaj ili onaj način, pokušavaju pripitomiti ono što je u književnosti neiskazivo i svesti to na čitljive pojmove moderne politike ili teorije jezika. Blanchot je, s druge strane, ključan jer on jedini dopušta književnosti da ostane čista zagonetka, prostor onkraj pojma. Zato uzimam Blanchota kao misaonoga suputnika jer njegova misao priznaje da književnost počinje tamo gdje prestaje mogućnost govora o društvenoj korisnosti, tamo gdje se mišljenje suočava s onim što izmiče svakoj artikulaciji kapitalističkoga ili liberalnoga poretka. 8. Pokušaj da se Mallarmé, Blanchot ili radikalni eksperiment moderne poezije upregnu u kola bilo kakve teorije o „re-politizaciji” umjetnosti nužno završava promašajem. Književnost kao sloboda unutar negativne ontologije ne nudi nikakvu „alternativu” raspadu društva u kasnom kapitalizmu jer ona uopće ne igra na tom terenu. Ona je radikalni prekid, čin koji oslobađa mišljenje od nužnosti da bude političko, društveno ili pedagoško, podsjećajući nas da najdublja sloboda leži u pravu na bezrazložnost i suočavanje s neiskazivim.

November 10, 2026
Moda u zrcalu vizualne semiotike ili o slikama posthumanoga tijela

Moda u zrcalu vizualne semiotike ili o slikama posthumanoga tijela

1. Suvremenu modu ne promatram u svojim teorijskim analizama samo kao pitanje odjeće ili društvenoga statusa, već kao performativno-konceptualni zaokret u vizualnoj semiotici tijela. U knjizi Vrtoglavica u modi: Prema vizualnoj semiotici tijela (v. https://libri.hr/knjiga/struna-literatura-znanje-uenje-drutvo-drutvene-znanosti/vrtoglavica-u-modi-prema-vizualnoj-semiotici-tijela-53136 ), udaljavam se od tradicionalnih strukturalističkih pristupa – poput klasičnoga djela Rolanda Barthesa Sustav mode, koje je modu tretiralo prvenstveno kao tekstualni jezik. Umjesto toga, povezujem teoriju mode s vizualnim studijima i znanošću o slici u mislilaca poput W. J. T. Mitchella i Gottfrieda Boehma kako bi analizirao na koji način suvremena moda funkcionira kao visoko specijalizirani vizualni kod u našem postmedijskome svijetu. (v. https://zarkopaic.net/blog/tehnosfera-kao-postdigitalna-moda/ ) Tradicionalna semiotika analizirala je modu kao sustav znakova koji „reprezentiraju” skrivena sociokulturna značenja (npr. bogatstvo, rod, klasu). Zato tvrdim da je suvremena moda napustila tu logiku reprezentacije. Moda je nadišla pisani tekst i preselila se na ekran, prešavši iz govornoga jezika u digitalni, algoritamski kod. U umreženoj matrici hiperrealnosti, modna slika više ne upućuje na fizičku stvarnost; ona upućuje samo na druge slike, postajući autonomni „spektakl bez gledatelja” u kojem se značenje rastvara u čistu vidljivost. ljudsko tijelo u središte svoje analize mode, definirajući ga ne kao biološki organizam ili biopolitički stroj, već kao ikonogram (vizualni znak-sliku) i fizički događaj. Odjeća služi kao naša „treća koža” (nakon biološke kože i psihološkoga identiteta). Suvremena moda nasilno dekonstruira tu granicu, pretvarajući odjeveno tijelo u radikalno kazalište eksperimentiranja. Moda više nije svedena na statične kataloge (*lookbookove*); ona se ostvaruje kroz dinamičan, virtualan i fizički događaj modne revije, u kojem identitet postaje fluidan, fragmentiran i privremen. Trenutno stanje mode – kao i njezina radikalna preobrazba – određeno je specifičnom trijadom. Sinkretizam kao stapanje radikalno različitih kulturnih simbola i vremenskih okvira u jedinstvenu, privremenu estetiku; Hibridnost kao razgradnja jasnih granica između prirodnog i umjetnog, ljudskog i strojnog, fizičkoga i digitalnoga; Eklekticizam kao beskrajno recikliranje i miješanje stilova iz prošlosti (retro-futurizam), lišenih izvornoga konteksta, koji pritom služe kao čisti vizualni metapodaci. Suvremenu modu stoga analiziram kao duboko isprepletenu s tehnosferom – sveobuhvatnim tehnološkim okruženjem u kojem digitalne tehnologije autonomno diktiraju kulturu. Potaknuta kibernetikom i digitalnim medijima, moda služi kao poligon za posthumano postojanje u kojem su identiteti algoritamski generirani i raspršeni unutar mreža. Erotika smrti ukazuje na dizajnere koji pomiču granice, navodeći legendarnu reviju Alexandera McQueena Platonova Atlantida (Plato’s Atlantis) kao vrhunac te transgresije. McQueenov spoj morskoga svijeta, digitalne tehnologije i biološke mutacije predstavlja doslovnu „apokalipsu tijela”, koja iz temelja mijenja način na koji se vizualizira suvremeni ljudski oblik. Naposljetku, vizualna semiotika tretira suvremenu modu kao dubok dijagnostički alat. Riječ je o estetskome ekosustavu koji odražava širi posthumanistički zaokret, pokazujući kako su naša tijela i identiteti postali operativne točke unutar digitalnog spektakla koji se sam reproducira. 2. Ovu radikalnu promjenu – pri čemu dizajner postaje filmski redatelj, a tijelo se pretvara u „živu sliku” (*tableau vivant*) unutar kompleksa suvremene umjetnosti, nužno je teoretski analizirati na sljedeći način. Suvremeni kreativni direktor modne kuće više nije tek krojač ili konstruktor odjeće. On postaje „autor” u filmskome smislu – redatelj cjelovitih vizualnih ekosustava. Dizajneri poput Johna Galliana, Alexandera McQueena ili Husseina Chalayana ne dizajniraju samo odjevne predmete; oni osmišljavaju narative, kreiraju atmosfere i upravljaju prostornom politikom. Modna pista više nije samo platforma za prikazivanje odjeće, već filmski set. Manekeni su glumci, a odjeća funkcionira kao rekvizit ili kostim unutar šireg, sveobuhvatnog mehanizma za stvaranje mitova. (v. https://www.bloomsbury.com/uk/philosophy-of-fashion-through-film-9781350157002/ ) Biološko tijelo tretira se kao sirovina koju treba oblikovati, digitalizirati i estetizirati. Ono postaje platno za „svijet-život” – što znači da su tjeskobe, tehnološki napredak i politički rascjepi našeg doba upisani izravno u tijelo. Pretvaranjem tijela u „živu sliku”, moda spaja statičnu prirodu tradicionalnoga slikarstva ili kiparstva s kinetičkim pokretom filma i izvedbene umjetnosti. Carstvo mode kao kompleks suvremene umjetnosti ostvaruje krajnji cilj avangardne umjetnosti ꟷ potpunu estetizaciju egzistencije. Suvremenu umjetnost i modu povezuju otuda dvije pokretačke sile kao što su spektakl i performativni događaj. Njezina prava semiotička stvarnost postoji jedino tijekom samoga događaja – prijenosa uživo, izvedbe ili šokantnoga učinka modne revije.Oslanjajući se na konceptualni sklop Guya Deborda, tvrdim kako spektakl nije tek skup slika, već društveni odnos posredovan slikama unutar posve drukčijeg semiotičkoga obrasca od Barthesova. Modna revija postaje totalni performativni događaj u kojem su publika, digitalni gledatelji, modeli i okruženje stavljeni u službu stvaranja jedinstvenog, prolaznog estetskog iskustva. Pomicanjem fokusa s odjevnog predmeta na sam događaj, pokazujem da je suvremena moda možda i jedan od posljednjih živih oblika suvremene umjetnosti danas: ona je privremena, radikalno performativna, pokretana naprednom tehnologijom i u potpunosti usmjerena na preobrazbu ljudskoga oblika. (v. https://yalebooks.yale.edu/book/9780300270952/fashion-at-the-edge/ ) 3. Vizualna semiotika tijela (v. https://archive.cambridgescholars.com/product/978-1-5275-8582-9 /u potpunosti nadilazi postmodernističke kritike poput politike identiteta, kulturnih razlika i tradicionalne sociologije. Dok je postmodernistička teorija modu promatrala kao poprište borbe za subverziju klasnih, spolnih i rodnih kategorija, tvrdim da je tehnosfera te kategorije učinila zastarjelima. U društvu spektakla, fizičko tijelo zamijenjeno je matricom tjelesnih ikonograma – algoritamskim, fluidnim vizualnim čvorovima osmišljenima za digitalnu konzumaciju. Evo kako se ovo stajalište može kontekstualizirati i objasniti unutar suvremenih teorijskih krajolika: [Tradicionalna sociologija] ──> [Postmodernistička teorija] ───> [radikalni posthumanizam] Klasa, spol, rodSubverzija i identitetMatrica tjelesnih ikonograma (Tijelo kao stvarnost)(Tijelo kao tekst/znak)(Tijelo kao kibernetički događaj) U klasičnoj teoriji mode (od Thorsteina Veblena do Pierrea Bourdieua), moda je bila mehanizam klasnoga razlikovanja. U postmodernističkim feminističkim i queer teorijama (poput koncepta performativnosti Judith Butler), moda je služila kao sredstvo za konstruiranje, subverziju ili parodiranje roda i seksualnosti. Svoju teoriju izvodim nasuprot tim shvaćanjima, tvrdeći da su ona zastarjela. Tijelo se pojavljuje kao kôd, a ne samo kao identitet. U našoj postmedijskoj stvarnosti, modni aparat ne mari za stvarni biološki spol, rodni identitet ili socioekonomsku klasu. On tijelo obrađuje kao čiste digitalne podatke i vizualne metapodatke. No, suvremeni spektakl trenutačno neutralizira te subverzije identiteta roda/spola, lišava ih političke težine i preoblikuje u korporativne „ikonograme”. Ikonogram je, u mojoj terminologiji, znak-slika koji funkcionira unutar autonomnog digitalnoga sustava. U modi, tijelo više nije platno za ljudsko izražavanje; ono je integrirano u kibernetičku matricu. Posthumano tijelo hibridna je tvorevina – dijelom biološka, ​​dijelom algoritamska, a u potpunosti posredovana ekranima. Ono je beskrajno prilagodljivo, fluidno i odvojeno od čvrstih povijesnih ili kulturnih korijena. Tradicionalna moda ukrašavala je fizičko ljudsko biće. Tome usuprot, posthumana moda dizajnira samo tijelo. Razlika između „stvarnoga” tijela i njegova digitalnoga avatara nestaje. Ikonogram postaje nova stvarnost. Dok drugi suvremeni teoretičari pokušavaju spasiti modu kao alat za politički aktivizam, dekolonizaciju ili klimatsku osviještenost, dakle sve ove ili one relikte repolitizacije u kontekstu „praznine“ suvremene umjetnosti, zadržavam spram toga kritičku, dijagnostičku distanciju jer time uvid u bit mode posve promašuje njezinu inherentnu autonomnost koja proizlazi iz autonomnosti posthumanoga tijela. Modu valja shvatiti kao umjetnost autonomnoga, samoreferencijalnog čudovište. „Carstvo mode” nije stoga alat kojim izražavamo tko smo; ono je kibernetička matrica koja određuje kako se tijelo uopće pojavljuje u „svijetu-života”.

November 9, 2026