Copyright ©2026 Žarko Paić

Nabor i rizom

Deleuzeovo doba i suvremena arhitektura

November 4, 2025
Nabor i rizom
Gilles Deleuze

Uvod

Među misliocima koji su odredili drugu polovinu 20. stoljeća najveći

utjecaj na suvremenu arhitekturu uz Jacquesa Derridu svakako ima Gilles Deleuze. Iako je pitanje prostora i gradnje u njegovim djelima stalna preokupacija još od Logike smisla (Logique de sens) iz 1969. godine, a vrhunac dosiže u djelu napisanom s Felixom Guattarijem Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II (Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie II) iz 1980. godine kada uvode pojam deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja kao konceptualni alat objašnjenja logike djelovanja globalnoga kapitalizma u njegovoj težnji za proširenjem teritorija u ekonomsko-političkome i geografskome smislu, može se s pravom ukazati na to da će pravi prijem njegova mišljenja u arhitektonskoj teoriji i praksi uslijediti nakon knjige Nabor: Leibniz i barok (Pli: Leibniz et baroque) iz 1988. godine. Zašto je Deleuze toliko prihvatljiv za vizije arhitekture „danas“? Odgovor bi mogao biti taj da s njegovim diskursom digitalno doba tek uistinu poprima filozofijsko opravdanje u svim aspektima. Prelazak iz logike jezika u vizualnu semiotiku krajem 20. stoljeća označava ulazak u područje neodređenosti, kaosa, složenosti (complexity) i kontingencije. Nije riječ tek o vladavini novih tehnologija u formi kompjutora kao aparata i dispozitiva novoga odnosa spram „bitka“. Zahvaljujući ponajprije okretu metafizike u sâmoj sebi uspostavlja se s Deleuzeom posve navlastita „ontologija postajanja“. S njom se život definira stvaralačkim putem „plana imanencije“.

Koliko je to sinergijski povezano s arhitektonskim zahvatima u prostor počevši od 1990-ih godina do danas svjedoče građevine i urbanistički projekti Franka Gehryja, Rema Kolhaasa, Petera Eisenmana, Bernarda Cachea i Toma Maynea. Ali još više su tome prilog njihova autorefleksivna nastojanja da stvore primjerene pojmove i kategorije za ono što uvelike određuje krajolik arhitekture ispresijecan odnosima visokih tehnologija i sintetskih materijala. Nestanak razlike između forme i materije, koji je u suvremenoj filozofiji tehnike među prvima izveo Gilbert Simondon kao Deleuzeov pravi prethodnik, dovela je do toga da je prostor iz statičke postao dinamičnom kategorijom. U njega se „upisuju“ nova značenja. Nakon Riemannovih krivulja prostor se uspostavlja u svojem „spiralnome obratu“. Temeljna je postavka koju ću razviti u ovome razmatranju da Deleuze misli arhitekturu kao događaj i sklop. Pritom se događaj ne može misliti s pomoću klasične metafizike subjekta-objekta i temeljafigure. Umjesto toga, potrebno je krenuti drugim, „zakrivljenim“ putem. A na njemu se ukazuju tragovi i znakovi one beskonačnosti s kojom je Leibniz baroku podario veličajnu odredbu monadologijske metafizike stvaranja na temelju preradbe već postojećih „stilova“.

Događaj se ne može razumjeti bez funkcije sklopa kao što se nabor ne može uspostaviti vodećim pojmom gradnje u suvremeno doba bez rizoma (raskorjenjivanja, prokopa, rastemeljenja). Figurativno rečeno, odnos između neba i zemlje nije više u Deleuzea kao u Heideggera pitanje

„drugoga početka“ (der anderen Anfang) mišljenja s kazivajućim, poetskim načinom opuštenosti prema postavu (Gestell) kao biti tehnike. Arhitektura je, tome usuprot, događaj sveze/odnosa između stvaralačke energije umjetnika-graditelja i samoorganizirajućih sklopova tehnologija ugradnje. Što je Deleuze nazvao „gradom mozga“, a vidjet ćemo kako se time pretkazuje današnja situacija s projektima „pametnih gradova“, „fraktalnih gradova“, „digitalnih gradova“, posjeduje atribute stvaralačke promjene zatečenoga stanja. Poput slika-pokreta kao slika-vremena iz njegove filozofije filma, tako se i shvaćanje arhitekture iz „pokreta zemlje“, kako je to izveo Bernard Cache, prenosi u mapiranje tehnosfere. Bez toga nema mogućnosti da se prostor u vremenskoj perspektivi nadolazećega otvori idejama kao „generičkim objektima“, a ne tek mehaničkome prijepisu prirode u ruševinama.

1. Neobarokne tendencije: događaj i sklop

Već na prvim stranicama znamenite knjige o Leibnizu naslovljene

Nabor: Leibniz i barok (Le Pli: Leibniz et le baroque) iz 1988. godine Gilles Deleuze otpočinje s čitavim nizom „potkopavanja“ uobičajenoga značenja pojmova uspostavljenih tijekom povijesti metafizike Zapada. Ono što je ovdje najuočljivije jest da Leibnizovu mišljenju, koje uistinu predstavlja pravi začetak digitalnoga doba u ideji univerzalne semiotike i bitka kao monade bez prozora, pridaje dvostruki kôd epohe novovjekovne racionalističke filozofije. On se sastoji u logici događaja i sklopu odnosa. Bez toga nije moguće misliti što se uopće događa u neprestanim preobrazbama stanja stvari sâme. Leibniz se, dakle, pojavljuje našim suvremenikom. Na isti način kao što barok nema značajke „stila“ u povijesti umjetnosti i arhitekture tako se i njegov misaoni lik izdiže ponad vlastita vremena. Deleuze svekoliko uspostavlja nove parametre za razumijevanje odnosa radikalne promjene koja će nastupiti kada znanosti i tehnologije od sredstva za druge svrhe postanu samosvrhom beskrajne proizvodnje svjetova. Stoga se za njega barok ne pokazuje kao

„bit, već kao operativna funkcija…[…] On beskrajno proizvodi nabore. Ne pronalazi stvari: postoji mnogo vrsta takvih nabora (pli) s Istoka, grčkih, rimskih, romanesknih, gotičkih,klasičnih nabora. (Gilles Deleuze, Le Pli: Leibniz et la baroque, Minuit, Pariz, 1988., str. 5.)

Čini se da je uz pojam događaja (événement) za Deleuzeovo mišljenje odlučujući i pojam nabora (pli). Razlog zacijelo leži u tome što se iz okrilja Leibnizove metafizike monada umnogostručuje u svojoj singularnosti. Prema tome, posve je jasno da nabor mora u sebi imati beskonačnu potencijalnost u stvaranju „novoga“. U sljedećem razmatranju pokazat će se kako suvremena arhitektura počiva na događaju koji nije više tek spontano zbivanje onoga što je istinski nepredvidljivo i nepoznato s obzirom na nadolazeću budućnost. Ima u njezinoj otvorenosti ono što iznad svega odlikuje racionalistički labirint baroka. A to je, naravno, navlastita planomjernost ili svrhovitost gradnje izvan okvira tradicionalne teleologije. Gdje se, naime, svrha ne određuje prvim uzrokom, već povratnim učinkom, ulazimo u polje djelovanja kibernetičkih odnosa između informacije i entropije. Od svih filozofa 20. stoljeća na ovaj ili onaj način upletenih u promišljanje prostora i arhitekture kao događaja čini se da su postavke i pojmovi Deleuzea za pustolovinu „digitalnoga obrata“ (digital turn) najizazovnijima (Vidi o tome: Mario Carpo (ur.), The Digital Turn in Architecture 1992-2012., Wiley & Sons, New York,

2013., „Uvod“, str. 9-10.)

Nije to samo stoga što cijeli niz arhitekata i teoretičara rabi njegov složeni jezik mišljenja za objašnjenje odnosa između poretka i kaosa, umjetnosti i znanosti, života i posthumanoga stanja. A čine to neizostavno samo zato da bi se orijentirali u ovome „zakrivljenome“ dobu. Bez pouzdanih putokaza sve vrluda u vrtoglavim izmjenama pravaca. Dostatno je pritom uputiti na ono što je jedan od najznačajnih protagonista današnje arhitektonske scene ustvrdio u nabačaju vlastite „arhitekture za

elektroničko doba“. Baveći se vizijom nadolazećega s obzirom na brze promjene tehnologije gradnje na Deleuzeovu je tragu američki arhitekt Peter Eisenman nastojao provesti novo „upisivanje“ arhitekture. Što to znači? Ništa drugo negoli da ona sada više neće biti zasnovana na ideji konstruktivnoga „efekta“, već na sklopu „afekata“. Obrat je u tome što afekti nastaju kada se građevine umjesto fiksnoga djela preobraze u sklopive-rasklopive objekte. Tada problem nije više poput proroka vidjeti unaprijed, u svijetlu ili mračnu budućnost. Potrebno je vidjeti „unatrag“, poput one ptičurine iz Borgesova Priručnika fantastične zologije. Sjetimo se razloga zašto toliko plaši kanadske drvosječe. Bizarno, ali naprosto zato što leti natraške. Borgesov je komentar nadasve ironičan i ujedno filozofijski pečat svake pohvale logici paradoksa: „Jer joj nije stalo znati kamo ide, nego odakle dolazi.“ Kako god bilo, „pogledu unatrag“ valja oduzeti tek simboličko značenje osvrtanja na prošlost. Bolje je uspostaviti druga pravila odnosa između pogleda i prostora unutar kojeg su raspoređeni singularni objekti arhitekture.

U traganju za „drugim prostorom“ Eisenman se osvrće na Deleuzea da bi prisvajanjem njegova pojma „sklopa“ dospio do mogućeg novoga odnosa između „vertikalnoga i horizontalnoga, figure i temelja, unutarnjega i izvanjskoga“. Napuštanjem tradicionalnoga shvaćanja prostora i preuzimanjem Deleuzeova koncepta kojim se prostor „oprostoruje“ (spatializing) kao estetski okvir protiv svođenja na tradicionalne vremenske dimenzije arhitektura suvereno ponire u svim smjerovima gibanja. Pritom se ne libi biti nekom vrstom „neobarokne“ slikotvorevine tendencija a ne stilova, eksperimentalnih „nabora i rizoma“

a ne više tipologijski određenih okvira u kojima se vjekovno kretala. (Peter Eisenman, „Vision’s Unfolding: Architecture in the Age of Electronic Media“, Domus, br.

734/1992., siječanj http://www.roemervantoorn.nl/Resources/Peter%20Eisenman%20Article.pdf) Iako je Eisenman bio u neposrednome dijalogu, prijateljstvu i zajedničkim promišljanjima bliži Derridi, što se može dokumentirati mnoštvom tekstova i pisama, (Vidi o tome, primjerice: Jacques Derrida, „A Letter to Peter Eisenman“, The MIT Press, Assemblage, br. 12/1990., str. 6-13. (kolovoz). Pismo je napisano listopada 1989. godine povodom Derridine prisutnosti na konferenciji „Postmodernism and Beyond: Architecture as the Critical Art of Contemporary Culture“ na Sveučilištu California u Los Angelesu čini se da je za njegov način arhitektonske vizije ipak Deleuzeovo mišljenje „događaja“ i „sklopa“ od presudnoga značenja. Zanašu svrhu Eisenman se pojavljuje pouzdanim svjedokom novih tendencija suvremene arhitekture u traganju za drugim i drukčijim prostorom od onoga kojeg je zaposjela moderna utopija Le Corbusierovih „linearnih gradova“. Na to upozorava u svojem ogledu vjerodostojni tumač Deleuzeove cjelokupne filozofije James Williams. On, naime, izričito tvrdi da je Deleuzeov utjecaj na arhitekturu, kao uostalom i na vizualne umjetnosti i teoriju književnosti, da se ne govori o performativnim umjetnostima,

„daleko od očigledne sveze filozofije razlike s nostalgičnom fragmentacijom i pluralizmom postmoderne arhitekture. […] Ontologija postajanja okreće se protiv napretka definirajući ga u pojmovima kretanja spram ideala ili izgubljenih izvora.“ (James Williams, „Deleuze’s Ontology and Creativity: Becoming in Architecture“, Pli, br. 9/2000 (200- 2019)., str. 203.)

Ponajprije, bjelodano je da Eisenman mora pretpostaviti kako se stalna promjena u suvremenoj arhitekturi ne može jedino razumjeti polazeći od ubrzanja digitalnih tehnologija. Za pitanje o razlozima promjene onoga što je od iskona sklono postojanosti kao što je to već i po svojem nepromijenjenome grčkome nazivu arhitektura, nije dostatno uputiti na „ontologiju postajanja“. Ona se, dakako, okreće protiv napretka

samo zato da bi mu podarila vjerodostojnije tumačenje od onoga koji se

uobičajio u „tvrdome modernizmu“. Nije stoga slučajno da kasni Deleuze, onaj iz razdoblja studije o Leibnizu, ali još više u posljednjem spisu napisanome s Felixom Guattarijem, Što je filozofija? (Qu’est-ce que laphilosophie?) iz 1991. godine, pokušava unijeti u pojam „napretka“ mnogo više složenosti od prijašnjih teorija u filozofiji, umjetnosti i znanosti (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005.)

No, razlika spram drugih mislilaca na istom putu mišljenja, poglavito Derride i Lyotarda, jest u tome što se Deleuze kao i njegovi prethodnici poput Simondona i Foucaulta ne bavi više okvirom vremena iz povijesno-epohalne perspektive konačnosti. Njegovo shvaćanje Leibniza u tom je pogledu postalo za arhitekte gotovo važnije negoli za filozofijska tumačenja „barokne monadologije“. I to iz jednostavnoga razloga što je pronašao primjereni jezik za „bit“ baroka. Usto, prebacio je njegovo težište s povijesno-umjetničkoga stila iz daleke prošlosti u našu „sadašnjost“ bremenitu paradoksima i aporijama. Ono što pojmu događaja podaruje višak neiskazivoga potencijala mišljenja u umjetnosti, a otuda izričito u arhitekturi, proizlazi iz Deleuzeova poznatoga objašnjenja posve suprotnoga od Heideggerova pojma događaja (Ereignis) (Vidi o tome: Žarko Paić, „Zagonetka nadolazećega događaja: Između vjere i tehnoznanosti (Heidegger i Deleuze)“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 165-203.)

Na početku šestoga poglavlja spisa o Leibnizu naslovljenoga „Što je to događaj?“ nailazimo na sljedeće formulacije:

„Velika piramida jest događaj, njezino trajanje u periodu od jednoga sata, trideset minuta, pet minuta…bljesak prirode, Boga, ili Božji pogled. Koji su uvjeti koji događaj čine mogućim? Događaji su proizvedeni u kaosu, u kaotičnome mnoštvu, ali samo pod uvjetom da u tome intervenira neka vrsta zaslona.“ (Gilles Deleuze, isto, str. 103.)

Ni manje niti više, ali zacijelo „manje“ u odnosu na više ili veće odlučuje o tome što će se pojaviti kao „oprostoreni“ događaj. Budući da barok predstavlja prijelaz između logike bitka i epistemologije događaja posve je razvidno da arhitektura više ne može biti „ukorijenjenom“ u prostoru. Ona prostor ne nasljeđuje na isti način kao što se to događa u instituciji privatnoga vlasništva nad zemljom u zapadnjačkoj civilizaciji osvajanja tuđih teritorija. Govoreći delezijanski, arhitekturu se može razumjeti samo kao „problematičan odnos“, a ne kao gotov proizvod veličajne povijesti graditeljstva. Definirati je pojmovljem nije moguće. Razlog leži u tome što je to „stvar“ filozofije u njezinim konceptualnim igrama. Odrediti je, s druge strane, kao granu znanosti pretpostavlja, pak, njezino svođenje na „funktive“. Sve se to, doduše, događa s modernom arhitekturom. Ona je postala, paradoksalno, i autonomija i funkcija. Ali čega? Odgovor je uvijek još više problematičan – društva.

No, poznato je da se društvo nakon kraja industrijskoga razdoblja razmješta u područja neodređenosti onoga što pripada informacijsko-komunikacijskim tehnologijama. Utoliko su postmoderna i suvremena arhitektura na istom putu: od kulture tehnoloških mreža do vladavine tehnosfere. Preostaje još jedino ono što je najrazložnije. Da se arhitektura uvrsti u prostorne ili plastične umjetnosti. No, za Deleuzea i Guattarija u svjetlu spisa Što je filozofija? umjetnosti se pripisuje djelovanje s perceptima, a ne konceptima kao u slučaju filozofije. Stoga se arhitektura ne može „definirati“ nikako drukčije negoli problematiziranjem svojih počela, izvora, načela (arché). A to znači da se sada preokreće tradicionalno shvaćanje njezine „biti“. Zbiva se to na taj način što se „spomenik“ koji označava kuću u prostoru povijesne gradnje

više ne određuje s pomoću sjećanja na ono što je minulo. Umjesto toga, pozornost se usmjerava nadolazećem „utjelovljenju događaja“. (Vidi o tome: Manola Antonioli, „Virtual Architecture“, u: Peter Gaffney (ur.), The Force of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2010., str.169-188.)

Arhitektura kao događaj pretpostavlja, naime, radikalno drukčije određenje vlastite neodređenosti. Nije to neodređenost u smislu nijekanja bilo kakve pozitivnosti definiranja. Naprotiv, ova se neodređenost izvodi iz kvantne fizike onako kako ju je shvatio Werner Heisenberg. Ako tako pristupimo odnosu Deleuzea i suvremene arhitekture, tada je potrebno ipak još preciznije pokazati zašto je njegovo mišljenje „primjenjivo“ upravo na ono što čine najeminentniji predstavnici arhitekture fraktalnih i digitalnih gradova poput Franka Gehryja, Zahe Hadid, Bernarda Tschumija, Coopa Himmelb(l)aua, između inih. Kao što je iz dosad rečenoga postalo jasno suvremena se arhitektura nalazi u procesu neprestanoga redefiniranja vlastite joj „biti“. U tome joj je jedina suputnica filozofija. Ona u filozofiranju gradi svoje pojmove, a ne u ponavljanju već viđenoga svijeta. Budući da su načini tog određenja krajnje „neodređeni“, jer padaju u rubno polje između filozofije, umjetnosti i znanosti, a to znači da se smještaju unutar teorija složenosti (complexity), determinističkoga kaosa, kontingencije i emergencije, potrebno je upravo ono što Deleuze i Gutattari kažu u spisu Što je filozofija? na samome početku Zaključka – „malo reda da nas zaštiti od kaosa“. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, str. 189.) To je očito imao na umu i Peter Eisenman u njegovu projektu obnove Rebstockparka u predgrađu Frankfurta iz 1993. godine. (Peter Eisenman, „Unfolding events: Franfurt Rebstock and the possibility of a new urbanism“, u: Re:working Eisenman, Academy, London, 1993., str. 58-61.)

Posrijedi je bio arhitektonski izazov u postavljanju novoga odnosa između događaja i okoline. Poznato je koliko je to lomna pustolovina. Često može završiti krajnje deprimirajuće za njezina tvorca ukoliko korisnici javnoga prostora doživljavaju obnovu povijesno-društvenoga i kulturnoga konteksta grada nasiljem estetizacije u cilju poboljšanja slike suvremenosti. Prihvatiti „novo“ u obnovi „staroga“ kadšto se čini nemogućim poslanstvom. Najbolji je primjer izgradnja Eiffelova tornja u Parizu 1879. godine. Koliko je tek dugo trebalo da se ta željezna grdosija – znak radikalne modernosti grada – udomaći među pariškim ljepodusima i dekadentima unatoč njihove ograde da nisu bili sentimentalni spram mistike srednjovjekovne prošlosti. Protiv postmodernoga kontekstualizma, te patvorene smjese neohistoricizma, komercijalnosti i kiča, Eisenman je posegnuo za onime što Deleuze ostavlja u nadležnosti kontingentnoga događaja. Radi se o „mnoštvu“ stvarnosti suvremenoga života grada, a ne o samo jednoj vladajućoj predodžbi odnosa središta i ruba. Čini se da je za ovaj pothvat još uvijek mjerodavnom analiza arhitekta i teoretičara Charlesa Jencksa iznesena u njegovoj knjizi Postmodernizam iz 1987. godine:

„Nove građevine, sukladno nauku o urbanome kontekstualizmu, trebaju ući u njega i proširiti gradski kontekst, tako što će iznova dati poticaj konstantama poput ulice, arkada i piazze, ipak prihvaćajući također nove tehnologije i značenja prometa.“ (Charles Jencks, Postmodernism, Academy, London, 1987., str. 330.)

Međutim, Eisenman se neće prikloniti unaprijed takvome stavu. Njegova se inventivnost nahodi iz „problematizacije“ odnosa u kojima svaka obnova povijesno uspostavljenih gradskih tipologija zahtijevadrukčiji tip intervencije u prostor. Što je za „postmoderniste“ gotovo novim kanonom, to je najproblematičnije za mišljenje arhitekture na tragu Deleuzea. Nije teško razabrati da je to pitanje o kontekstu kao izdanku strukturalizma osobito u semiologiji/semiotici Barthesa i poststrukturalizmu Derride. Za Deleuzea se već od ranih dana taj pojam ne pokazuje uporabljivim. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što priječi stvaralačku pustolovinu postajanja (devenir) bitka. Kontekst je samo drukčije, naizgled manje tvrdokornije imenovanje onoga što je u Hegelovoj spekulativnoj dijalektici pripadalo području objektivnoga duha (obitelji-društvu-državi), a u ortodoksnome marksizmu se proširio s Lenjinovim posvećenjem tzv. objektivne povijesne situacije. Sa stajališta suvremene arhitekture ne može se govoriti o nedodirljivosti konteksta (društvo-kultura-politika-povijest-priroda). Uostalom, i sam je Derrida već na razini svojeg glavnoga djela O gramatologiji (De la grammatologie) iz 1967. godine među prvima pojmovnu arhitektoniku dekonstrukcije izveo tako što je hibridno stvorio nove jezične sklopove spojem kibernetike i lingvistike, teorije informacije i teorije značenja. (Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.) Kontekst se arhitekture, dakle, ne može pojaviti zadanom veličinom. Daleko je to od nekog ostatka transcendentalne objektivnosti prema kojoj bi društvo imalo skrivenu moć nad pojedincem, a kultura stajala u oštroj suprotnosti s prirodom.

Sve postaje stvar složenosti odnosa. Otuda se kontekst ne samo mijenja, nego postaje nadomjestiv i zamjenjiv. Sukladno radikalnoj intervenciji u strukturu grada kao organskoga jedinstva nastaje nužno razmještanje i izmještanje prostora. Nema nikakve sumnje da Deleuze pretpostavlja dinamičnu „ontologiju postajanja“. Stoga je pitanje sklopa kao „montaže“ blokova u gradnji „beskonačnoga niza“ istodobno pitanje događaja koji prethodi svakom kontekstu. Dalekosežne promjene u razumijevanju suvremene arhitekture vidljive su posvuda. One izričito proizlaze iz Deleuzeova mišljenja izvedenoga u kasnim spisima oLeibnizu i baroku, te u zajedničkome spisu s Felixom Guattarijem o filozofiji. Pogledajmo slijed obrazloženja. Ponajprije, umjesto klasične ili ontologije bitka kao logosa od Heraklita do Heideggera, na djelu je rastemeljeni put tehnogeneze virtualnosti života. Od stoika preko Spinoze i Leibniza do Bergsona i Whiteheada vodi krivudavi put ovoga mišljenja. Postajanje ne označava, dakle, tek vječno gibanje bitka u njegovim preobrazbama forme. Što se ovdje rastemeljuje odnosi se ponajprije na vertikalno-horizontalan odnos kategorija i pojmova. Čitava zgrada metafizike s pripadnim joj likovima filozofa, umjetnika i znanstvenika gubi na postojanosti. U igru ulaze fluidnosti, virtualnosti, događajnosti. Život u čistoj imanenciji živi se u jednokratnoj neponovljivosti iznimke. Ali sada ona ne potvrđuje slučaj (rod/vrstu). Naprotiv, iznimka postaje slučaj radikalne promjene odnosa identiteta i razlike. Drugotno ne može više dospjeti na mjesto prvotnoga.

Zašto? Naprosto zato što bi to značilo tek puku zamjenu uloga. Umjesto toga, svjedočimo kako se iznimka pojavljuje pravilom u varijacijama modela. (Gilles Deleuze, „L’Immanence: une vie…“, u: Philosophie, br. 47/1995., rujan, str. 3-7.) Na taj način mišljenje iziskuje drukčiji jezik od onto-logike. Prethodno je jezik imao funkciju i zadaću kazivanja o smislu ljudske egzistencije polazeći od ovako ili onako pojmljene „ljudske prirode“. Sada je to prepušteno odluci pragmatike „jezičnih igara“. Esencijalizam se sveudilj rasklapa. Ishod tog procesa jest da se vrijeme pred našim očima „oprostoruje“ (spatializing). Gledajući sa stajališta prostornih ili plastičnih umjetnosti unutar kojih se arhitektura izdiže ponad svih drugih (slikarstva i kiparstva), prvi je korak ovoga procesa stvaranja „novoga“ u rušenju tradicionalne metafizike dvojstva forme i materije. U spisu o Leibnizu postoji jasan iskaz nove sinteze. Jer ona dvojstva ne dokida/prevladava (Aufhebung) dijalektički u zasnivanju više razine bitka. Takav je hijerarhijski poredak stvar klasične logike isključenja trećega (tertium non datur). Za Deleuza, pak, problem odnosa materije i duše, odnosno života u stalnim preobrazbama iskazuje se u duhu Leibniza tako što materiji pripada preklop i nabiranje (replis), a duši sklop (plis). Ova se dva labirinta podudaraju u beskonačnosti samo stoga što je značajka bitka kao monade u njezinoj događajnosti. Sve što vrijedi za ono „malo“ u mikrokozmosu vrijedi i za „veliko“ u makrokozmosu. No, temeljna je misao koju Deleuze izvodi u svojem tumačenju baroknoga svijeta u njegovoj „operativnoj funkcionalnosti“. Ništa ne postoji unaprijed i zauvijek već stvoreno. Postajanje u svoje dvije dimenzije, prostornoj i vremenskoj, mora moći dovesti na drugi način do „prestabilirane harmonije“ čovjeka, prirode i Boga. Ono „treće“ što jedino može to realizirati kao proces vječnoga postajanja u beskonačnosti stvaranja jest stroj. A u njemu se mišljenje i osjećanje, planiranje i konstrukcija izvode kao kontingentni događaj. Međutim, pojam stroja više ne zadovoljava odredbe razlikovanja žive tjelesnosti i mehaničkoga gibanja.

Stroj nije postojano i ukorijenjeno biće koje živi na dispoziciji drugima. „Bit“ se stroja pokazuje iz njegova postajanja upravo nečime nadilazećem kako prirodi tako i mehanici. Tek zahvaljujući stroju može se uspostaviti sveza/odnos između „događaja“ i „sklopa“. U baroknome svijetu računanja, planiranja i konstrukcije stroj zauzima mjesto posredovanja/prijelaza iz ontologije bitka u kibernetiku događaja. Ako se

„događaj“ zbiva kao virtualna aktualizacija njegovih mogućnosti preobrazbe prirode u umjetničke tvorevine, tada se iz Deleuzeova mišljenja arhitektura mora shvatiti na isti način kao i barok: ona postaje „operativnom funkcijom“. No, problem je u tome što funkcija ne može postojati bez cjeline u organsko-mehaničkome smislu. Što određuje odnos između „funkcije“ i „sustava“ proizlazi iz složenoga odnosa „događaja“ i „sklopa“.

Nije li ideja o predodređenosti sklada u svemiru ona ista slika što zadivljuje svojom racionalnošću čitav novi vijek te baroku podaruje sublimno iskustvo višeg reda zahvaljujući upravo Leibnizovu Bogu kao uraru koji usklađuje kozmičke i prirodne satove? Pronaći novu sliku nakon Einsteina, kvantne mehanike, kibernetike i doba mislećih strojeva znači poslužiti se metaforom hvatanja praznoga prostora u mreži. Vrijeme se prema Leibnizu podešavalo stoga matematičkim umom razabiranja odnosa između uzroka i svrha u prirodi. Ako je tome tako, onda je vrijeme ustrojeno znanstveno-tehnički kao smjer „napretka“ i „razvitka“. Prostor se, pak, određuje s pomoću elastičnosti i podatnosti u sprezi materije i forme. I što drugo preostaje mišljenju suvremenosti negoli da izbavi ideju stroja iz mračnoga zagrljaja Levijatana mašinističke kozmogonije i Behemota vitalističke antropogeneze.

Proći između ovih misaonih bezdana ne čini se jednostavnim skokom izvan začarane mreže događaja. U slučaju Deleuzova mišljenja događaja i sklopa susrećemo se s obratom u samoj „biti“ metafizike. Koliko je to važno za shvaćanje suvremene arhitekture vidi se već po tome što su neki arhitekti i teoretičari arhitekture gotovo doslovno preuzeli u svoje projekte njegove pojmove, način mišljenja i izvedbu u praksi. Spomenimo ovdje Bernarda Cachea, koji je osnovao studio Objectile s idejom proizvodnje nestandardnih predmeta složenih oblika na temelju pojma izvedenoga u Deleuzeovu spisu o Leibnizu. (Bernard Cache, Pokreti zemlje, DAGGK, Karlovac, 2000. S francuskoga prevela: Vlatka Valentić) Drugi je slučaj vezan uz koncept virtualne arhitekture. Najpoznatiji je predstavnik Thom Mayne, utemeljitelj interdisciplinarne tvrtke Morphosis i dobitnik ugledne Pritzkerove nagrade za 2005. godinu. Američki je arhitekt 1993. godine objavio tekst naslovljen Morfoza: konektirana osamljenost (Morphosis: Connected Isolation). Zalažući se za arhitekturu tehnologijske „konektiranosti“ sa sadašnjošću na svim razinama izvedbe, Mayne na zasadama Deleuzea uvodi u promišljanje heterogenost prostora, „nerazlikovnoga kaosa“ te planomjernoga „kaosmosa“ od sklopova/nabora i mnoštva. Ukratko, posrijedi je arhitektura raspuklina i prokopa, nedovršenosti i složenosti. Pokušaj predstavlja izvedbu „tehnološke mutacije“. Prema njezinim načelima valja shvatiti procese preklapanja arhitekture i vizualnih umjetnosti u suvremenim globaliziranim mrežama života. (Vidi o tome: Manola Antonioli, isto, str. 178-181.)

U čemu se, naposljetku, sastoji obrat u „biti“ metafizike Deleuzeova

mišljenja? Svedemo li to na problem neodređenosti suvremene arhitekture odgovor je jednoznačan: u naboru homogene materije i rizomu kao slici mišljenja radikalnoga rastemeljenja izvora i počela (arché). Sve bi to bilo još uvijek nedostatno u svojim nakanama da se dubinski ne dešava rastemeljenje i raskorjenjivanje pojma „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Kao što vidimo, riječi poput „temelja“ i „korijena“ upućuju na postojanost i snagu. Moć izvan takve konstelacije odnosa ne čini se trajnijom sudbinom povijesti. Tko misli metafizički misli arhitektonski linearno u dugovjekoj tradiciji gradnje pojmova iz onoga što „jest“ (quiddittas). Tome usuprot, tko misli metafizički izvan glavnoga smjera linearnosti nužno se okreće imanenciji života. U slučaju Deleuzea događaj je ono što omogućuje rad sklopa kao nabora u baroknome stilu mišljenja kakav je postavio Leibniz, prethodnik digitalnoga obrata u mišljenju. Događaj, naime, nema analogiju u „prirodi“. Ne utemeljuje se iz ideje istovjetnosti bitka i mišljenja. Naposljetku, ne proizlazi iz nečega drugoga (boga, bitka, čovjeka, životinje). Stoga je arhitektura kao događaj istodobno događaj suvremene arhitekture kao fraktalne pustolovine „oprostorenja“ (spatializing).

Prostor se ne „nasljeđuje“. Njega se svagda iznova zauzima u sklopu procesa uzastopnih akcija raseljavanja/naseljavanja (deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja). Misliti arhitekturu polazeći od pojma događaja čini se kao da je suprotstavljeno njezinoj temeljnoj zadaći od pamtivijeka da organizira prostor. Znanosti o događaju, formalno govoreći, pripadaju području razlikovanja povijesti i historije. Razlika je u tome što se povijesnost povijesti događa „prije“ refleksije i susprezanja u misaonome sustavu na kojem počiva svaka historija kao pripovijedanje o događajima. Historicizam, doduše, određuje isto tako modernu arhitekturu jer u nju upisuje čežnje i udivljenje spram prošlosti. Za razliku od toga, Deleuze se u svojem razumijevanju vremena kao stvaralačke igre ponavljanja u tijeku, procesu postajanja i virtualnostima događaja odmiče od metafizičke putanje „bitka“. U pravu su oni tumači koji tvrde da događaj označava „predmet bez predmeta“ za mišljenje. Zato se uistinu ne može pitati „što“ jest događaj. (Joseph Vogl, „Was ist ein Ereignis?“, u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2007., (67-83) str. 68.)

Umjesto toga, potrebno je okrenuti stvar i pitati: (a) „kako“ (quoddittas) nastaje događaj i (b) što proizvodi u svojim mogućnostima, zbilji i nužnosti? Paradoks je svake arhitekture događaja utoliko njezina nužna „problematičnost“. Ako se nastoji „utemeljiti“ u ideji nelinearne gradnje, tada više nema razloga nastojati na postavci da arhitektura svoju zadaću ispunjava time što gradi singularne objekte. Razlog leži u tome što objekata izvan ideje „oprostorenja“ ne može biti. Trajna kriza objekata arhitekture upućuje na ovaj paradoks „utemeljenja“ nečega što sâmo prkosi logici temelja.

„Novi status objekta više se ne odnosi na uvjete u prostornome oblikovanju – drugim riječima prema odnosu forma-materija – već na vremensku modulaciju koja uključuje uvelike početke stalne varijacije materije kao kontinuiranoga razvitka forme.“ (Gilles Deleuze, Le Pli: Leibniz et le baroque, str. 26.)

U transformaciji formalnoga ili statičnoga objekta u vremensku „strukturu“ događa se bitna promjena značenja. Nije riječ tek o promjeni shvaćanja materije, nego ponajprije odnosa materije i forme sa stajališta proizvođenja afekata. Objekt se razmješta u prostoru tako što prostor poprima žive značajke vremenskoga kontinuuma. Ne može se nipošto reći da vrijeme prostoru određuje njegove granice jer bi time Deleuze opetovao klasične metafizičke argumente od Kanta do Hegela, a dijelom i Heideggera. Ovdje je u dodiru s Whiteheadovim shvaćanjem materije kao procesualnosti događaja posrijedi bitna transformacija objekta u „objektil“. A to znači da sada gubi na važnosti moć subjekta u vertikalno horizontalnome određenju mjesta i prostora. Objektil ili novi status objekta pretpostavlja modulacije prostora i varijacije singularnosti. Sada objekt svoju objektnost više ne zadobiva od subjekta promatranja izvanjskoga svijeta. Na djelu je spoznajni i topologijski obrat koji uključuje vremensku perspektivu.

Naposljetku, ono što Deleuze posežući za drukčijim tumačenjem baroka radikalno mijenja jest perspektiva razumijevanja događaja. Unutar zapadnjačke metafizike nije bilo moguće pronaći „mjesto“ njegove neodređenosti. Logika uključene isključenosti (i-i) na poseban način označava raskid s mišljenjem onto-teologije (bitak-bog). Bez toga, dakako, ne bismo mogli prispjeti do posvemašnje otvorenosti svijeta. Kada postaje moguće i ono nemoguće sve se mora iznova presložiti. Promjena perspektive upućuje otuda izravno na odnos mišljenja i njegova nastanka. Nije to nešto što se između ostalog „zbiva“ u prostoru gdje objekti leže poredani kao hrpa kocaka u nizu. Sâm objekt odsada preuzima na sebe postajanje događajem. Utoliko briše svaki pokušaj esencijaliziranja i ovjekovječenja odnosa materije-forme.

Podrijetlo sklopa /nabora kao konceptualnoga alata kojim Deleuze

prolazi kroz paradokse i aporije metafizike posve je jasno. Ono se nalazi

u Leibnizovoj filozofiji. Božanski poredak umno uspostavljene „prirode“ mora se zrcaliti u odnosu monade (singularnosti, elementarnih čestica) i kozmičkoga poretka. Ako se nastoji razumjeti zašto matematika ima u tome funkciju savršene znanosti pronalaska harmonije u svijetu, onda je razlog skriven izvan ontologijskoga značenja broja. Prirodni se zakoni u novovjekovnome shvaćanju svijeta izvode iz logike beskonačnosti. Stoga

Bog ne misli matematički kako se to uglavnom tvrdi u tumačenjima Leibnizove teodiceje. (Vidi o tome: Larry M. Jorgensen i Samuel Newlands (ur.), New Essays on Leibniz’s Theodicy, Oxford University Press, Oxford, 2014.) „Um“ mu je, doduše, podešen u skladu s racionalnom metafizikom bitka. Međutim, njegova je temeljna značajka u savršenosti odnosa između vlastite samopokrenutosti i neposredne spoznaje bitka (monade). Sve se zbiva u bljesku, odjednom i bez posredovanja. Poput mističnoga uvida za koji ne postoje logička obrazloženja tako se intuicija izvodi iz onoga što nadilazi granice kartezijanske tjelesnosti.

Nikad se pritom ne smije zaboraviti da intuicija kao neposredna spoznaja dolikuje istinskim Božjim atributima. Racionalnom se spoznajom, pak, njegova savršenost dokazuje u svijetu fizikalnih pojava. Dva modusa spoznaje u Leibniza odnose se tako na dva načina egzistencije čovjeka. ( Vidi o tome: Martin Heidegger, Metaphysische Anfangsgründe der Logik im Ausgang von Leibniz, GA, sv. 26, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978.)

Imajući ovo u vidu, možemo izvesti sljedeće dvije temeljne postavke.

(1) Baroknome svijetu pripada moć strojne mehanike koja upravlja otporom neukrotive prirode. Što je onda istinsko značenje sklopa/nabora za Deleuzea s obzirom na tumačenje Leibniza kao paradigmatskoga mislioca baroka? Budući da se Bog u okružju ideje univoknosti bitka kakvu zastupa Deleuze na tragovima Dunsa Scotta i Spinoze suspendira i neutralizira, to znači da se metafizika u drugome načinu mišljenja nastavlja kao stvaralačka ontologija postajanja (devenir). Ako Boga nema, onda je njegov ontologijski preostatak sadržan u složenosti „operativnih funkcija“ suvremene arhitekture. Odnos između „događaja“ i „sklopa“ pritom valja razumjeti na analogan način kako se to u kibernetičkome sklopu razvija u odnosu između sustava i njegove okoline. Upravljanje kaosom, a ne poretkom živih supstancija, zahtijeva navigaciju kroz povijesno-epohalne likove u kojima se arhitektura od iskona do danas otjelovila. Budući da barok očito na mističan način prethodi našem digitalnome dobu virtualno-realnih događaja, tada se Deleuzeov prilog promišljanju odnosa između Leibniza i Whiteheada, stroja kalkulacije i mislećih strojeva s kojima ulazimo u razdoblje vladavine biokibernetičkoga kôda može smatrati uvodom u filozofijski ili digitalni konstruktivizam. Na to je u svojoj odličnoj studiji o Deleuzeu i suvremenoj arhitekturi upozorio i John Rajchman:

„U naše doba Deleuze nudi drugu postwittgensteinsku sliku logike filozofske konstrukcije. Ona ne odgovara toliko industriji i tehnici koje su proizvele film koliko novim oblicima televizualnih i digitalnih slika koje su ga naposljetku izmjestile; slika koje više ne omeđuju prozori ili okviri, pa one lebde neovisno o vertikalno-horizontalnome prostoru, krećući se kao danosti na ekranu i sučeljavajući nas s pitanjem novih uređenja onoga što će Deleuze nazvati ‘gradom mozga’.“21 (John Rajchman, Konstrukcije, DAGGK, Karlovac, 2000., str. 21. S francuskoga prevela: Vlatka Valentić)

(2) Kao što Deleuze u spisu o Leibnizu i baroku određuje nastana novoga pristupa oblikovanju u povijesnome vakuumu svjetova iz nabora/sklopa materije i duše polazeći od Leibnizove ideje beskonačnosti, tako se i suvremena arhitektura, kako vidjesmo u slučaju Eisenmana, a isto vrijedi i za projekte Bernarda Tschumija, Bernarda Cachea i Thoma Maynea, nalazi u procijepu između zahtjeva za nastavkom gradnje „linearnih gradova“ i digitalnoga obrata. Ništa drugo ne označava „grad mozga“ negoli radikalnu promjenu paradigme u filozofiji i arhitekturi. Pritom se „mozak“ ne odnosi, dakako, tek na neuroznanosti i njihov tehnički jezik suspenzije dvojstva i razlike između umne i tjelesne supstancije. Taj se kartezijanski relikt iz novovjekovlja briše već jasnom odlukom kognitivnih znanosti kraja 20. stoljeća s uputstvom na prijelaz u posthumano stanje sveze/odnosa životinje-čovjeka- stroja. Da se Deleuzeovi pojmovi i njegov način izvođenja nove metafizike digitalnoga doba savršeno podudara s istoznačnim pokušajima arhitekata da stvore „perpleksije“ i „platforme“ za drukčije shvaćanje urbanih prostora od modernih utopija kuća-strojeva nije potrebno posebno više naglašavati. Problem je, međutim, u tome što se ovo „prisvajanje“ može zbivati unedogled. I to se dešava na često neopravdani način kada se doslovno „prepisuju“ temeljne Deleuzeove postavke o „naboru“ i „sklopu“ i ubacuju u shvaćanje, primjerice, parkovne arhitekture, land-arta, dizajniranje eko-sustava itd. (Vidi o tome: Martin Prominski i Spyridon Koutroufinis, „Folded Landscapes: Deleuze’s Concept of Fold and Its Potential for Contemporary Landscape Architecture“, Landscape Journal, Vol. 28, br. 2/2009., str. 151-165.)

Drugi je slučaj uvelike prošireniji. Radi se, naime, o tome da se Deleuzeovo promišljanje „događaja“ i „sklopa“ bez potrebne i nužne filozofijske brižnosti u takvim primjenama koristi za pokušaj opisa situacije u kojoj se arhitektura povezuje s bioinformatikom i kognitivnim znanostima. (Vidi o tome: Timothy Lenoir i Casey Alt, „Flow, Process, Fold: Intersections in Bioinformatics and Contemporary Architecture“, u: Antoine Picon i Alessandra Ponte (ur.), Science, Metaphor, and Architecture, Princeton University Press, Princeton, 2002.,, str. 1-29. Kako to instruktivno kaže James Williams, u spisu o Leibnizu i baroku iz 1988. godine Deleuze je redefinirao pojam događaja iz njegova glavnoga djela Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine. U trojstvu realnoga, aktualnoga i virtualnoga događaja valja stoga uputiti kako se tim pojmom ne misli ni na kakvu „ objektivnu zbilju“. A to onda znači da je svako postajanje „novoga“ u nizu ništa drugo negoli singularan događaj (eventum tantum). (Gilles Deleuze, isto, str. 140-141. Vidi o tome: James Williams, isto, str. 214.)

Ako se događaj svodi na tijek neprestanoga postajanja, tada nastaju poteškoće njegova definiranja. Uostalom, u spisu Što je filozofija? Deleuze i Guattari nastavili su na refleksije o događaju iz spisa o Leibnizu i baroku. Ali, s tom razlikom što je sada postavljena jasna granica između filozofije, umjetnosti i znanosti. Logika pojma, estetika percepta i eksperiment s funktivima udaraju pečat novome smjeru promišljanja odnosa između događaja i sklopa. Obrat se sastoji u tome što formulacije o „predmetu bez predmetnosti“, virtualnosti koja prethodi aktualizaciji i razlici između tzv. objektivnoga i idealnoga događaja dolaze iz „neobaroknih tendencija“. Nazovimo tako stanje stvari s kojim Deleuze i Guattari nastoje razumjeti digitalni obrat u njegovu punome razmjeru. Kao što u suvremenim znanostima teorije događaja pretpostavljaju uzajamno supostojanje slučaja, nastanka i kaosa, samorazumljivo je da se Leibnizov model savršenoga sklada monade i Boga više ne može prenijeti bez potresa u svjetove kaotičnih neodređenosti, „kontingentne nužnosti“, svega onoga što na tragu Joycea, Borgesa i Gombrowizca efektno nazivaju „kaosmosom“. Naravno, isključena je operacija pukog hibridnoga spoja različitih supstancija. Tertium datur.

Kada se suvremena arhitektura prepoznaje danas kao spektakularnost singularnoga objekta, jasno je da u prvi plan dolazi sveza arhitekta-demijurga i objekta-kao-znaka. Stoga je ovdje „objektilnost“ više od pokušaja da se poniženome objektu tijekom povijesti opažanja svijeta vrati dostojanstvo tako da mu se utisne u sintetski materijal gradnje znakovna poruka na rubu apstrakcije i figuracije. Najbolji primjer čini se da su za to napadne građevine Franka Gehryja. One, naime, istodobno „upadaju“ u već tipologijski određen prostor kao „projektili“ i kao estetsko fraktaliziranje koje omotavanjem krovova i uzemljenjem katova stvara učinak „čistoga događaja“. Njegova je temeljna značajka u suprotstavljanju razlike virtualnosti i objektivnosti. I što imamo u rezultatu kao arhitektonsko i estetsko rješenje problema odnosa prostora i vremena u globaliziranome svijetu tijekova kapitala i mreža medijski posredovanoga života? Sa stajališta Deleuzeove filozofije postajanja može se reći da suvremena arhitektura nadilazi metafiziku događaja. To, naravno, pretpostavlja poimanje vremena koje je oduvijek bilo u prijeporu između modalnih kategorija mogućnosti, zbilje i nužnosti. Mogućnost se odnosila na budućnost, zbilja na sadašnjost, a nužnost na prošlost.

Sve je to sada preokrenuto u svojevrsnome „spiralnome obratu“. Umjesto Kantovih kategorija iz kojih progovara moć transcendencije bitka nad pojavnim očitovanjima zbilje, gdje vrijeme prostoru podaruje njegovo „objektivno važenje“, sada je posrijedi čista konstrukcija događaja. Konkretno, to samo znači da u Gehryjevu slučaju, kako to jasno pokazuje W.J.T.Mitchell, sve što se može digitalno orisati/projektirati, može se i realno izgraditi u prostoru. ( W.J.T.Mitchell, „Roll Over Euclid: How Frank Gehry Designs and Builds“, u: J. Fiona Ragheb (ur.), Frank Gehry, Architect, The Solomon R. Guggenheim Foundation, New York, 2001., (352-363) Čisti događaj (arhitekture) postaje primat virtualnosti nad mogućnošću izvedbe. Zbilja i nužnost više ne podaruju moć „objektivnosti“ svijeta nasuprot idealnosti. Naprotiv, čitav je taj poredak kategorija izgubio svoje značenje uvođenjem digitalnoga stroja. „Grad mozga“ nadvladava sve druge povijesno oblikovane gradove ostavljajući ih zauvijek ukopane u iluziju okamenjene vječnosti.

2. Spiralni obrat: arhitektura kaosmosa?

U čemu je razlika između mehaničke reprodukcije i digitalne simulacije? Kako je poznato, paradigma prvoga bila je uvjet mogućnosti nastanka fotografije i filma. Walter Benjamin ne bi bez toga nikad govorio o nestanku aure iz umjetničkoga djela. Na to pitanje uvjerljiv odgovor podastire teoretičar arhitekture Mario Carpo, autor zbornika posvećen digitalnome obratu (digital turn) suvremene arhitekture u razdoblju od 1992-2012. godine. On, naime, tvrdi da mehanički strojevi proizvode objekte, dok digitalni strojevi to nisu u stanju. Stoga oni proizvode „brojeve, sekvencije brojeva, također poznate kao digitalni zapisi (files). Ovi se brojevi zgodimice mogu pretvoriti u objekte, ili medijske objekte (tekstove, slike ili glazbu, primjerice), ali ova pretvorba iziskuje daljnju intervenciju aktora, mreža i alata, koji su u najvećem broju slučajeva neovisni od stvaratelja početnog digitalnoga zapisa. Korisnici digitalnih alata uvijek su svjesni ove ontologijske razlike između mehaničkoga i digitalnoga stvaranja. Na samome početku digitalnoga obrata, Gilles Deleuze i Bernard Cache podarili su znamenitu odredbu novoga tehničkoga objekta digitalnoga doba kao generičkoga objekta – otvorene matematičke notacije oblikovane za interakciju i varijabilnost, koji su nazvali objektilom.“ (Mario Carpo, „Digital Indeterminism: The New Digital Commons and the Dissolution of Architectural

Authorship“, http://cast.b-ap.net/arc590s14/wp-content/uploads/sites/28/2014/04/carpo.pdf)

Što se, međutim, zbiva kada upravo objektil postaje događajem? Umjesto atributa koji se od skolastike pripisuju supstanciji, pa je Bog po analogiji bića jedan (unum), dobar (bonum), istinit (verum), lijep (pulchrum) i najviše biće (ens), na djelu su specifikacije identiteta i varijacije razlike. Jasno je, dakle, da singularnost generičkoga objekta nije prazna vladavina roda/vrste nad pojedinačnošću. Svaki je singularni objekt arhitekture stoga istodobno iznimkom i virtualnim sklopom beskonačnoga niza. To je glavni ontologijski razlog zašto za Deleuzea barok nije povijesno-umjetnički „stil“, a suvremena arhitektura gubi značajke zajedničke tipologije i prostora. Doduše, u spisu o Leibnizu i baroku jedan od ključnih svjedoka za mišljenje nabora/sklopa bit će utemeljitelj humanističke discipline povijesti umjetnosti, švicarski povjesničar Heinrich Wölflin. Što vrijedi za singularne objekte mora biti pravilom i za novo shvaćanje prostora. Kada rabimo riječ pravilo moramo istaknuti da je posrijedi uputstvo za djelovanje, a ne zbroj apstraktnih načela. Ne zaboravimo da Deleuze kaže da bi bez barokne arhitekture bilo nemoguće zamisliti ono što je Leibniz mislio s konceptom monade. Riječ je o dvoznačnosti odnosa izvanjsko-unutarnje. U drugome obratu možemo reći da je taj odnos određen snagom materijalnosti (tehnologije) i virtualnom moći imaginacije (duše).

Klasični problem metafizičkoga dvojstva tvari i duše (hylé i psyché) postaje razrješiv tek onda kada stroj iz mehaničkoga otiska „bitka“ prelazi u digitalni zapis „događaja“. Ako se, pak, baroknom arhitekturom misli na nabor/sklop koji krasi njezinu težnju za „viškom“ umjesto „manjka“, ne može se zapostaviti druga vrsta dalekosežne promjene u odnosu između prostora i mjesta. Umjesto materijalne protežnosti (extensio), sada se nabiranjem stvara mogućnost za spiralno uviranje prostora u vlastitu kontemplativnu oazu mira i spokojstva (spatium). Samo je iz te perspektive obrata baroka u „biti“ metafizike moguće zaključiti poput Deleuzea:

„Monada je ćelija, sakristija a ne atom: soba bez vrata ili prozora u kojoj su sva djelovanja unutarnja.“ (Gilles Deleuze, Le Pli: Leibniz et la baroque, str. 39.)

Vratimo se još jednom Deleuzeovu razumijevanju događaja. Kada bismo htjeli jednom riječju odrediti razlikovanje u uporabi tog pojma u Heideggera (Ereignis), Derride i Lévinasa, Badioua te Deleuzea (événement) tada bi odgovor bio u sljedećem. Za Heideggera je događaj

ono podareno-pruženo u istini bitka kao vremenovanju s naglaskom na vremenskoj dimenziji nadolazećega. Filozofija nakon kraja metafizike u kibernetici priprema otvorenost za „drugi početak“ (der anderen Anfang) povijesti. Derrida i Lévinas, u svojem etičko-političkome obratu u kasnome razdoblju mišljenja tragaju za događajem kao mesijanstvom bez Mesije ili nadolazećim Drugim svekolike promjene, pri čemu ono etičko nadilazi granice bitka u beskrajnoj ljubavi-prijateljstvu spram Drugoga. Badiou se, pak, ravna prema političkome nesvodljivome činu slobode kao događaja i time na teologijsko prazno mjesto boga postavlja čin radikalne promjene kapitalističkoga svijeta u komunističkoj revoluciji.

A Deleuze? Što smo do sada mogli razabrati u tumačenju njegova pojma „događaja“? I sve i ništa, rekli bismo. A ipak je u tom promišljanju izostalo ono što povezuje i razvezuje filozofiju, teologiju i politiku nadolazećega. Deleuze, dakle, misli događaj iz primata stvaralačke ontologije postajanja. Stoga se jedino iz njegove estetske paradigme „novoga“ kao proizvodnoga sklopa u kojem umjetnost prethodi filozofiji i znanosti može objasniti kako i zašto suvremena arhitektura prelazi preko

granica „objektivnoga“ i „idealnoga“ svijeta. Događaj se virtualno aktualizira kao konstrukcija tehnosfere. Sve postaje događajem, svaki trenutak postojanja; život kao imanencija, sadašnjost koja potrebuje utopiju kao svezu now-here i no-where. Ali ne u nedoglednoj budućnosti

koja se odgađa, nego „ovdje“ i „sada“ u usmjerenosti spram nadolazećega u znaku „čistoga događaja“. Takva usmjerenost spram događaja s onu stranu klasične metafizike podaruje „digitalnome obratu“ u arhitekturi još nešto iznimno važno. U tome je, dakako, blizina i udaljenost od radikalne politizacije događaja u djelu Alaina Badioua. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Antiteologija novoga događaja: Alain Badiou i kontingencija politike“, Književna republika, br. 10-12/2015., str. 75-106.)

Deleuze nastoji promisliti mogućnost htijenja, volje, želje za događajem. U knjizi o Leibnizu i baroku dvije su sfere u kojima se događa susret Boga i čovjeka u svemiru: (1) makrokozmička razina i (2) mikrokozmička razina. Susret beskonačnosti i konačnosti dešava se u „sakristiji duše“, u jezgri monade kao singularnoj kontingenciji svijesti. Poznato je kako je taj problem riješio Leibniz. Ako monade nemaju prozore u svojoj ćeliji ili hermetički zatvorenoj „kući bitka“, tada se njihovo međusobno komuniciranje mora izvesti na taj način što će se spojiti ono životno s pomoću osobine duše i mogućnosti spoznaje svijeta s pomoću opažaja. I doista, monade bez žudnje (appetitus) i opažaja (perceptio) ne

mogu postojati u svijetu kao prestabiliranoj harmoniji po modelu savršenoga urara (Boga). Sveza/odnos između htijenja i opažaja promjene dovodi do onog čina promjene bitka koji će u suvremenoj filozofiji biti poznat nakon Kierkegaarda prostorom slobode kao egzistencije.

Prema Heideggerovu tumačenju Leibnizove metafizike žudnja ili htijenje dovodi u svezu/odnos dekartovski govoreći dvije odijeljene supstancije (tijelo i um). Ali ih ne spaja u nečem trećem. Naprotiv, monada pretpostavlja postojanje duše kao pokretača svih opažajnih procesa. Ipak, nije monada podređena duši niti tijelu. Supstancije su u svojem dvojstvu samo specifikacije monade. Izraz koji je ovdje upotrijebio Heidegger (Martin Heidegger, isto, str. 112.) pronalazimo, kako vidjesmo, i u Deleuzea. Zajedno s Bernardom Cacheom on definira digitalni zapis pojmom „generičkoga objekta“. Žudnja ili htijenje nisu objektivna danost nekog mašinistički određenoga sklopa prema kojem postupa čovjek. Uvijek su posrijedi tendencije ispunjenja ili nezadovoljenja primarnoga poriva za Drugim. U Deleuzeovoj knjizi Logika smisla (Logique de sens) iz 1969. godine u devetom nizu paradoksa naslovljenom „O problematičnome“govori se o razlici „idealnoga“ i „realnoga“ događaja. Nadovezujući se na Novalisovo razlikovanje idealnoga protestantizma i realnoga luteranstva, Deleuze tvrdi da ovdje ipak nije riječ o dvije vrste događaja. Posrijedi je tek stanje-između „događaja i međuslučaja.

„Događaji su idealne singularnosti koji komuniciraju u jednom te istom događaju. […] …njihovo vrijeme nikad se ne zbiva u sadašnjosti u kojoj se ozbiljuju i pomažu dospjeti do postojanja, već smjera bezgraničnome eonu, infinitivu, u kojem subsistiraju i insistiraju. Događaji su pojedinačni idealiteti. […] Modus događanja jest ono problematično. Ne bi bilo primjereno kazati da su događaji problematični, već naprotiv da događaji isključivo stvaraju probleme i određuju njihove uvjete.“ (Gilles Deleuze, Logique de sens, Minuit, Pariz, 1969., str. 68-69.)

Zanimljivo je da u jednom razgovoru arhitekt i teoretičar Bernard Tschumi izričito kaže da je moć suvremenih arhitekata sadržana u tome što proizvode uvjete događaja. Oni ne mogu pouzdano predvidjeti što će i kako će događaj koji će uslijediti promijeniti kontekst gradnje i obrise grada kao živoga organizma. Uskraćenost za proroštvo nadolazećega, ali gotovo demijurška moć proizvodnje uvjeta podaruje arhitektima „danas“ nešto mnogo više od tog glamura i spektakla medijske slave. To „više“ pokazuje se naposljetku ustvari „manje“. Ako, naime, digitalni dizajn uzima u svoje ruke proizvođenje forme, a tehnologije 3D printera već uvelike omogućuju izbor i promjenu sintetskih materijala, događaj više nema supstancijalni temelj ovjekovječenja božanskoga u djelu. Štoviše, odjelovljenost suvremene arhitekture više je znak estetske preferencije negoli nesvodljiva stila gradnje.

Što se time događa? Ništa drugo negoli da arhitektura postaje problematičnom izvedbom vlastita programa. U redizajniranju sustava i okoline ništa nije unaprijed izvjesno. Rizik, doduše, nije isti kao u pokusu s novim lijekom koji može izazvati neželjene posljedice. Ali, rizičnost proizlazi iz nemogućnosti predviđanja javne reakcije korisnika. Problematičnost ne pogađa uvjete nastavka arhitektonskoga događaja. Mnogo su važniji društveno-kulturalni krajolici nastanjivanja na koje mogu utjecati posve neodređene promjene medijske tvorbe javnosti. Događaj se, naime, događa u zajedništvu složenosti i proturječja suvremene arhitekture. Nikad se ne gradi bez rizika da će i najsavršenija građevina biti možda napuštena od ljudi, prepuštena agoniji društvenih odnosa u kojima nastaje kao puki znak „operativne funkcije“ nihilizma. U svakom slučaju, Deleuze u vlastitome razumijevanju tog najvažnijega pojma suvremene filozofije, umjetnosti i znanosti od ranih do kasnih djela nastoji otvoriti pitanje o „problematiziranju“ onoga što je sâmo problematično. Nije to nikakva „objektivna danost“ arhitektonskih planova i projekata. Ono što je uistinu problematično odnosi se na nemogućnost nastavka baroka u novome kontekstu.

Stoga je njegovo čitanje Leibniza za razliku od Heideggera usmjereno na otvaranje događaja koji u sebi nosi sjeme umjetničke kontingencije. Ništa nije zadano niti sudbinski određeno u arhitekturi osim prapočetnoga stanja gradnje doma-kuće kao „unutarnje“ ćelije duha i „izvanjske“ građevine estetski oblikovane tjelesnosti. Da bi, međutim, događaj mogao postati umnožen u singularnim objektima arhitekture potrebno je razviti složenost odnosa između žudnje-htijenja i radikalne volje za sudjelovanjem u postajanju „novoga“. Nije to kao u Heideggera ostavljeno pruženome podarivanju vremena. Uostalom, nemetafizičkim mišljenjem-kazivanjem valja mu pripremiti mjesto (topologiju bitka) za nadolazeće zbivanje. Poput iskrčene šume za gradnju letališta. Deleuze je mogao postati najznačajnijem misliocem „digitalnoga obrata“ ne samo u arhitekturi samo zbog toga što je shvatio da virtualnost prethodi aktualnosti. Prema tome, odnos idealnoga i realnoga događaja nije više nikakav problem „zbilje“. Problematičnost događaja moguća je tek onda

kada su stvoreni uvjeti mogućnosti za njegovo događanje u prostoru.

Hoćemo li jednom riječju izvesti ono što je Deleuzeova prednost u shvaćanju događaja u okružju vladavine tehnosfere (kibernetičkoga upravljanja sustavom i okolinom kao mrežom tijeka informacija) pred drugim sličnim pokušajima koje smo naveli, onda je to u ničeanskome patosu stvaranja „novoga“. Umjetnik nadilazi život. Čini to tako što mu podaruje stvaralački modus događaja. U svakome trenutku postojanja ogleda se beskonačan niz preobrazbi. Arhitektura otuda nije prijepis već postojeće stvarnosti koju oponaša (mimesis) i predstavlja (representatio) na ovaj ili onaj način (stilovi). Njezino je poslanstvo mnogo složenije. Usto je sklono velikome riziku. Razlog leži u tome što se zbiva na rubu kaosa i poretka. Zbog toga je Deleuze u spisu o Leibnizu i baroku, te kasnije s Guattarijem u spisu o filozofiji, uveo taj začudni sklop sklopova s kojim se susrećemo svakodnevno u suvremenom svijetu – kaosmos. (Vidi o tome; Alain Beaulieu, „Introduction to Gilles Deleuze’s Cosmological Sensibility“, Philosophy& Cosmology, Vol. 16/2016., str. 199-211. http://ispcjournal.org/journals/2016-16/Beaulieu_16.pdf)

Joyceov neologizam ne iskazuje suprotnost kaosa i poretka. Iako drevne kozmogonije počinju s kaosom, ono prvo i početno (arché) nije više bezobličnost materije u pukom protijeku. Poredak označava uspostavljanje forme kao izgleda (eidós-morphé). Deleuze s pojmom „kaosmosa“ smjera prevladavanju suprotnosti. Na taj se način gube binarne suprotnosti „nužnosti“ i „slučaja“ što je još od grčke atomistike u Demokrita i Leukipa bilo odlučujuće za odredbu smisla ljudske slobode. Čitava povijest prijepora između drevnih atomista nastavlja se sve do Spinoze i Hegela koji slobodu određuju „spoznatom nužnošću“ (causa sui). Međutim, ako ustvrdimo da bi suvremenosti više pristajalo izraz „spoznatoga slučaja“ nismo učinili misaono ništa radikalno. Preokret metafizike, kako je to pokazao Heidegger, ostaje unutar metafizičke sheme. U svim pokušajima takvih obrata vlada gotovo isto načelo.

Filozofijski iskaz za to je imanentna transcendencija. Kad je, pak, riječ o„kaosmosu“ ono što je posve drukčije od dijalektičke igre suprotnosti

„kaosa“ i „poretka“ proizlazi iz sveopće povezanosti elementarnih čestica

s drugim sastavnicama svemira. Za Deleuzea i Guattarija u spisu Što je filozofija? razliku između tih dvaju pojmova moguće je dohvatiti tek „na planu imanencije“. A to znači da su stvari uvijek već na rubu kaosa. Da biporedak mogao biti postojan u svim tim silnim promjenama, u tojmahnitoj talionici postajanja novih formi, potrebno je da se strukturakaosa u njegovoj neodređenosti ne uspostavlja više kao suprotnost,nego kao unutarnja varijacija sâmoga poretka. To je danas toliko očito udjelovanju neoliberalnog globalnoga kapitalizma. Entropija vlada na svimrazinama ekonomije, politike i kulture. (Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.)

Virtualne snage kaosa stoga nemogu biti shvaćene iz logike postojanoga bitka. Štoviše, i sâm pojambitka ne pridonosi novome konceptu nastanka i slučaja svemira u kozmologijskome smislu, a otuda, naravno, s dalekosežnim učincima i zabujanje novih antropologija. U suvremenoj arhitekturi na to je svojim „ludističkim“ nacrtima i planovima od 1970-ih godina neprestano skretaopozornost britanski arhitekt Cedric Price. (Vidi o tome: Stanley Mathews, From Agit-Prop to Free Space: The Architecture of Cedric Price. Black Dog, London, 2007.„ From the “Brain Drain” to the “Knowledge Economy”‘,www.audacity.org/SM-26-11-07-01.htm) Kaos je latentno stanje bitkakao postajanja (devenir), a ne nešto fiksno i objektivno u prostoru.Budući da je sve pitanje konstelacije odnosa, tada je ponajbolje za pojam„kaosmosa“ uputiti na svezu/odnos „događaja“ i „sklopa“. U slučajusuvremene arhitekture na tragu Deleuzea to se može razabrati usloženim varijacijama odnosa nabora i rizoma.

„Prema Deleuzeovu je prikazu barok obilježio trenutak kad je slom staroga heliocentričnog kozmosa, u kojem je čovjek zamišljao da ima svoje mjesto i zadaću, otvorio put usponu iz središta izmaknutog perspektivnog mundusa u kojemu svaka monada ima određenu točku gledišta na svijet koji uključuje ili izražava – trenutak kada tradicionalno odvajanje u dva različita carstva zamjenjuje jedinstveno dvokatno zdanje gdje vlada ‘novi sklad’ između obujmljene unutrašnjosti i uvinuta vanjskoga svijeta. No, naša se vlastita ‘pregibanja’ više ne zbivaju u takvome baroknom mundusu kao ni u drevnom kozmosu budući da se ‘organizacija kuće kao i njezina priroda’ promijenila. Naše načine suživota na okupu više ne može držati načelo barokne kuće – najveće i najsloženije raznolikosti u jednom jedinom su mogućem svijetu – jer je svijet u kojem prebivamo multipleksan.“ (John Rajchman, isto, str. 53-54.)

Barokna se arhitektura još posve uzdala u racionalnost, planiranje i

konstrukciju idealnoga grada. Njegov se topos nalazi u ljudskome umu prema matematičkome izračunu simetrija i proporcija. Model Leibnizova Boga kao savršenoga urara pritom je bio i ostao uzorom. On ima zadaću uskladiti dva ontologijsko-antropologijska sata: (1) spoznajni sat „zakona prirode“ koji funkcionira uzročno-posljedično te svrhovito; (2) intuitivni sat

„duše“ koji ne pokazuje vrijeme u kretanju u smjeru kazaljke, dakle od 0- 24 sata, već prelazi granice fizike čestica u neposrednome bljesku trenutka. Ali ono što je u tom „savršenstvu“ nesavršeno, gotovo na rubu kaosa, jest unošenje nagiba i pregiba, nabora (pli). Sve se to ne može izvesti bez „spiralnoga obrata“ arhitekture. Što podrazumijevamo time? Ponajprije, oblici više nisu kugla, krug, kvadrat, kocka i slično kao u euklidovskome prostoru. Umjesto toga, nastaje simbioza između sfera i spirala. Kružnost se zakrivljuje. Krivulje, pak, dimenzijama beskonačnosti

podaruju estetsko značenje neodređenosti. Poput puževe kućice ili rakaškoljkaša ono što se naziva „sakristijom duše“ otvara se preklopom, a ne izravno.

Barokni „stil“ pretpostavlja stoga strukturu zemlje kao organske tvorevine u stalnome previranju. Nije to više ptolomejska ploča na kojoj postoje statične stvari, životinje i ljudi u neposrednome dodiru. Uzbibanost svemira i pokreti zemlje, kako bi to rekao Bernard Cache, dovode do nužnoga razotkrića zakrivljenosti oblika. Iz njihove otvorene zatvorenosti nastaju novi sklopovi života. Pogledajmo kako se određuje spiralnost. Dvodimenzionalna spirala najlakše se opisuje preko polarnih koordinata, gdje se pojavljuje polumjer r kao kontinuirana monotona funkcija kuta θ. Kružnica se može smatrati posebnim slučajem spirale (funkcija nije striktno monotona, nego konstantna). Neke od važnijih vrsta dvodimenzionalnih spirala su:

• Arhimedova spirala: r = a + bθ

• Fermatova spirala: r = θ1/2

• hiperbolična spirala: r = a/θ

• logaritamska spirala: r = abθ; (pojavljuje se u prirodi)

• Fibonaccijeva spirala i spirala zlatnog reza: posebni slučajevi

logaritamske spirale.

Nabor je, pak, uvijek drugo lice vertikale. Budući da se pregib ne može izvesti bez uzdizanja u vis kao što je to zoran slučaj s ornamentikom barokne katedrale, funkcija vertikale zamjenjuje gotičku grubost oblika s nečim što estetski privlači svojim suviškom detalja. Bez vertikale ures nema svoj smisao. Pogledu se mora uskratiti mogućnost providnosti slike. Stoga je barok sav u valovima i krivuljama, a njegova se slika pokazuje u figuri alegorijskoga prikaza apokalipse i uzvišenosti. Tko god poseže u suvremenoj arhitekturi za naborom umjesto pilastra i lukova, tih znakovitih pojmova graditeljstva iz doba renesanse, ulazi u labirint paradoksalne sveze racionalnosti i kaosa. U tom pogledu se neobarok „danas“ iščitava kako u slikarstvu i kiparstvu, tako još više u filmskoj umjetnosti kao izdanak postmoderne pripovjednosti i alegorije. (Vidi o tome: Omar Calabrese, Neo-baroque: A Sign of the Times, Princeton University Press, Princeton, 1992.)

A što je onda nadomjesna horizontala? Čini se da odgovor leži u temeljnome pojmu koji su Deleuze i Guattari razvili u njihovu glavnome djelu Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II (Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie II) iz 1980. godine. Taj pojam koji ruši svaku metafizičku sliku ukorijenjenosti, temelja i utemeljenja te upućuje na prokope i potkopavanje jest – rizom.36 No, da bismo razumjeli u kakvom su odnosu nabor i rizom, pregibanje oblika i „slika mišljenja“ rastemeljenja klasične metafizike s izrazitim podrijetlom iz moderne botanike, potrebno je prethodno još preciznije rasvijetlili zašto Deleuze i Guattari uporabom pojma „kaosmos“ smjeraju na svijet u kojem više nema binarnih opreka poznatih iz ontologije od Aristotela do danas. Sjetimo se da je arhitekt Peter Eisenman u svojem zagovoru prelaska u paradigmu digitalne arhitekture nastojao neutralizirati i suspendirati djelovanje suprotnosti „temelja“ i „figure“. Na isti se način u razmatranju „kaosmosa“ radi o tome da napuštanje binarnih opreka označava vladavinu stroja izvan mehaničke matrice djelovanja. Istini za volju valja kazati da to više ne može biti stroj. U doba tehnosfere posvuda se susrećemo s autonomnim „generičkim objektima“. Oni ne potrebuju navođenje „izvana“, što odlikuje prvi naraštaj mehaničkih robota. Upravljani sami od sebe i vođeni u smjeru „vlastite“ volje, čini se da su to meta-tehnički aparati odnosno dispozitivi mišljenja u formi slike kao uputstva za djelovanje.

Singularnost objekta pretpostavlja kontingenciju stanja, a ne značajku postojanosti „biti“ nekog bića koje je takvo unaprijed, od „prirode“. Arhitektura kao da ne može nikad napustiti svoje vjekovno određenje odnosa spram zemlje iz logike „utemeljenja“. No, pogledamo li

kako arhitekturu promišljaju i izvode već spomenuti predstavnici suvremenosti poput Cachea, Maynea, Gehryja, Kolhaasa i drugih. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie II, Minuit, Pariz, 1980., Uvod: Rizom, str. 9-37.) zapazit ćemo njihovo nastojanje za „uzemljenjem“ i „okrovljavanjem“ izvan logike moderne linearnosti. „Kaosmos“ nije objektivno stanje snaga bezobličnosti i čiste forme u prostoru postajanja kao „imanencije života“. Posrijedi je, kako to kaže Rajchman, „multipleksan odnos“. Ako ga želimo približiti filozofijskome razumijevanju odnosa iz perspektive Husserlove fenomenologije, reći ćemo da je to odnos preklapanja noesisa i noeme (spoznaje i njezina predmeta) u činu praktičnoga preoblikovanja prostora. Zemlja u iskonskome podarivanju uvjeta mogućnosti drukčije gradnje od poznatih načina tijekom povijesti svagda postoji samo u odnosu spram Drugoga. No, taj Drugi ima nesvodljivu razliku upisanu u informacijskome kôdu svoje singularnosti. Zemlja se ne odnosi spram neba u doba teorije determinističkoga kaosa na isti način kao u Egipćana i gradnje piramida. Ali ono što preostaje od „temelja“ gradnje sada se bez ikakve jezuitske strogosti metode razdvaja od „figure“ i postaje naborom kao eksperimentom složenosti (complexity).

Rekli smo, ako je rizom „slika mišljenja“ koja treba nadomjestiti ali ne i zamijeniti horizontalnost jezika gradnje, tada je posrijedi radikalnost prelaska iz svrsishodnosti povijesti koju je držao pod svojim nadzorom Bog u „plan imanencije“. Umjesto figure savršenoga bića i njegove ontoteologijske moći kao nebeskoga arhitekta, tko je sada njegova sjena ili možda produktivna kopija u novome poretku Zemlje i njezinih pokreta bez konačne providnosti svih stvari? To očito može biti samo „figura“ koja nadilazi i životinju i čovjeka u metafizičkome smislu riječi. Rizom se pojavljuje u tom novom poretku snaga kao uvjet mogućnosti uspostavljanja stroja koji nije više ni mehanička reprodukcija niti, pak, djeluje kao kopija božanske moći proizvodnje „prirode“.

Što onda još preostaje? Ništa drugo negoli drukčije shvaćanje arhitekture „grada mozga“ kao „okvira, uokvirenosti“ (encadrement, framing). (Vidi o tome: Elizabeth Grosz, Chaos, Territory, Art: Deleuze and the Framing of the Earth, Columbia University Press, New York, 2008., str. 10-17.)

Stroj koji računa, planira i konstruira perpleksne i multipleksne odnose u suvremenom svijetu prevodi „slike mišljenja“ u slike kao singularne objekte. Nietzscheov „nadčovjek“ nije posljednja riječ metafizike. Za Deleuzea se taj „stvor“ pojavljuje samo razrješenjem kraja povijesti u znakovima razračunavanja tijela i duše. Kada stroj misli ono što istodobno želi, tada se njegovo djelovanje izvodi iz „kaosmosa“. U njemu „strojevi želja“ postaju „mislećim strojevima“. Svijet uokvirenosti označava nužno postavljanje vizualizacije ne samo vodećom riječi/pojmom suvremene arhitekture. Sve su umjetnosti danas određene s pomoću vizualnoga kôda. Vratiti se u okrilje predvizualnoga doba nemoguć je pothvat.

Što iz toga možemo zaključiti? Samo to da je „slika mišljenja“ uvjet mogućnosti virtualne arhitekture, a ova se, pak, ne može smatrati tek jednom vrstom gradnje-razgradnje. Virtualnost predstavlja događaj metafizičkoga raskorjenjivanja bitka. I taj događaj u sebi sažima svu napetost forme i materije u novome shvaćanju „materijalizma“ bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Kada se arhitektura svodi na „slike mišljenja“ tada je njezin teritorij u znaku složenih procesa deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja. Ništa postojano ne postoji u prostoru upravo stoga što je prostor procesualnost događanja nastanka teritorija. Filozofija postoji samo u filozofiranju, vrijeme u vremenovanju, prostor u rasprostiranju. Ali, sada to više ne treba poistovjetiti s prostorom Newtonovih zakona gibanja. U igru ulazi Riemannov prostor apsolutne zakrivljenosti. S njime se podudaraju Heisenbergova neodređenost i informacijska implozija nastala ishodom kompjutorskoga računanja odnosa veličina u prostoru kao beskonačnoj mreži virtualnosti i singularnosti. Mislimo li, dakle, prostor sukladno „digitalnome obratu“ moramo ga svesti na produžetak virtualne mreže drugim sredstvima. To znači da ga valja misliti iz kibernetičke razlike, a ne ontologijske. Prva je razlika ona koja počiva na pojmu informacije i komunikacije, a druga na razlici bitka i bića. Informacija pripada „trećem poretku“ kibernetike. Ona se nalazi onu stranu energije i materije. Otuda se prostor danas „oprostoruje“ (spatializing) postajući unutarnjim stimulansom razvitka novih tehnologija kao uvjeta mogućnosti za dizajniranje „fraktalnih gradova“.

Arhitektura u suvremeno doba jest pregradnja i ugradnja sklopova s kojima se proširuje mogućnost ljudskoga mišljenja do neslućenih daljina. U spisu Što je filozofija? Deleuze i Guttari rabe još jedan složeni pojam kao i „kaosmos“. To je pojam „beskonačne brzine“ (vittese infinie). Ubrzavanje ovdje ima funkciju otvorenosti horizonta na kojem se događa odnos između događaja virtualnosti i singularnosti. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, str. 38.) Tom se brzinom ne može vladati kao u prijašnjim sustavima mišljenja i bitka. Ona je izvan kontrole svakog takvoga sustava jer je proizvedena iz „kaosmosa“. Svladati je znači ubrzati procese postajanja „novoga mišljenja“ kao vizualizacije beskonačnoga svemira. No, bez ugradnje kapaciteta dostatnih za pamćenja događaja, koji se na „planu imanencije“ zbivaju izvan kontrole, potrebno je ono što Deleuze i Guattari iskazuju na početku Zaključka ovoga spisa upečatljivom (ne)jasnoćom – „malo reda da nas zaštiti od kaosa“. Kakav je to „red“ i ima li ga još uopće u suvremenoj arhitekturi?

Zaključak

Traganje za redom u ovome oceanu kaosa mora biti prvom zadaćom arhitekture. Sve druge plastične ili prostorne umjetnosti (slikarstvo i kiparstvo) još nekako mogu plivati u tom bezobličju stanja koje je u međuvremenu postalo našom sudbinom. Ali, arhitekturi nije podarena zadaća da poput stroja za raskopavanje zemlje samo rastemeljuje i raskorjenjuje „bitak“. Paradoks je čitavog Deleuzeova nastojanja da spasi barok od napasti beskonačnoga niza nabora u tome što suvremena arhitektura, iako formalno obuzeta promišljanjem zakrivljenosti prostora i vremena sukladno teorijama složenosti (complexity), kaosa, kontingencije i emergencije stremi u visine s jedinom željom da se poput gotičke katedrale uzdigne do božanske milosti vječnoga eona. Nije li taj paradoks nešto više od „problematičnosti“ Deleuzeove filozofije postajanja koja se ne može nikad stabilizirati u nepokretnosti? Da neogotika postaje istinom

neobaroka „danas“ čini se vidljivo prostim okom. Građevine su sve više. Prostor se, pak, preselio sa zemlje u eter. Uostalom, čak su i ratni sukobi

u doba postimperijalne suverenosti postali zračnim sukobima supersoničnih letjelica i raketnih sustava još od 2. svjetskoga rata da bi se razvitkom svemirske tehnologije sve to ubrzalo i poprimilo karakter „totalne mobilizacije“.

Problematičnost se suvremene arhitekture ogleda u njezinoj neodređenosti. Bez jedinstvenoga „stila“ i „tipologije“, ostavljena na milost i nemilost snalaženja u „digitalnome obratu“ kao da se ponavlja ono što je arhitekturi namijenio njezin najveći vizionar i konstruktor, utopijski graditelj globalne infrastrukture linearnih gradova na kojima danas eksperimentiraju arhitekti „okrovljavanja“ i „omatanja“ (Frank Gehry) u „junck-prostorima (junckspace)“ (Rem Koolhaas) i izvan njih. Le Corbuiser je, naime, već na početku svojeg djelovanja sučelio automobil i grčki hram da bi pokazao kako usporedno postojanje dva različita načina mišljenja, življenja i osjećanja prostora mogu i bez manihejske borbe na život i smrt. No, ono što je u pretkazanju budućnosti bilo odlučujućim za arhitekturu naposljetku se svodi na „problematičnost“ njezine budućnosti.

Na jednom mjestu Vodećih načela urbanizma iz 1925. godine Le Corbusier proročanski kaže:

„Geometrija je osnova. Ona je također materijalni temelj za simbole koji znače savršenost, božanstveno. Ona nam donosi uzvišeno zadovoljstvo matematike. Stroj se razvija iz geometrije. Time se i cjelina modernog doba sastoji nadasve od geometrije; ona usmjerava njegove snove prema radostima geometrije. […] Dolazi vrijeme kad kolektivna strast pokreće cijelu epohu…“ (Le Corbusier, „Vodeća načela urbanizma“, u: Ulrich Konrads (ur.), Programi i manifesti arhitekture XX. stoljeća, DAGGK, Karlovac, 1997., str. 149. S njemačkoga preveo Nikica Petrak)

Nepogrešivom točnošću razotkriva se sudbina suvremene arhitekture. Ona, naime, predstavlja kraj vjere u apsolutnu geometriju. Na njezino mjesto dolaze multipleksne projekcije, rotacije, vektori i zakrivljenost prostora. Čitav se problem metafizike postojanosti bitka na kraju zapadnjačke povijesti može sažeti u tome da s geometrijom u njezinim najvećim dostignućima nestaje utopija izgradnje objekata u prostoru „napretka“ i „razvitka“. Umjesto toga došlo je vrijeme razračunavanja i međusobnoga odnosa/sveze „nabora“ i „rizoma“. Jedno bez drugoga nije djelotvorno. Što nas još uvijek drži uz te tektonske „pokrete zemlje“, kako ih je opisao Bernard Cache, čini se da pripada zastarjelim načelima odredbe tzv. „ljudske prirode“. No, ideja nebodera koja uistinu označava referencijalni znak „plana imanencije“ predstavlja korak u uzvišenu prazninu. Nakon tog čina nije više moguće pobjeći nigdje drugdje negoli pod zemlju, u oceanske prostore beskonačnosti, u „sakristiju duše“, kako je Deleuze poetski imenovao Leibnizovu monadu.

Svaki je barok samo nastavak gotike drugim sredstvima. Ona je na

svojim najvišim misaonim vrhuncima dosegla nešto što nas odvodi u tamne prostore uzvišenosti kao čudovišnosti bez pojma. To je ono neprikazivo i nepredstavljivo (uncanny). Uzaludno se pokušavaposredovati gradnjom svagda višeg babilonskoga tornja da bi se

pobjeglo od „straha od praznine“ (horror vacui). Čovjek se, prema Deleuzeu, ne može više razumjeti ni vertikalno niti horizontalno, Njegova

je „sudbina“ da bude prevladan u strojnome organiziranju prostora i kibernetički kontroliranoga vremena. Uz jedan neizbježan dodatak. Tijelo koje misli nužno nije ono tijelo koje računa, planira i konstruira buduće događaje. U svijetu posvemašnjega „kaosmosa“ zadaća se arhitekture naposljetku svodi na povratak slici-pokretu kao slici-vremenu. Uokvirenost u kojem se zbiva događaj i formu piramide čini tek bljeskom opažaja pokretne trake. Na njoj promiču životinje, ljudi i strojevi u beskonačnoj povorci virtualnih preobrazbi života.

U posljednjem tekstu Deleuzea za života sâm se život proglašava imanencijom. Njegov je plan neplaniran, nesvodljiv na bilo što kontrolirano. To je ono mišljenje koje stvara pojmove kao što arhitektura gradi-razgrađuje staklene, fraktalne i zvjezdane gradove. Sve je u tome. Trebalo bi graditi poput ptica u letu, poput ose na orhideji, poput puža u grumenu kišne zemlje. U nabranome vremenu rizomatskoga kapitalizma svaki je pokušaj povratka zemlji već uvijek lutanje jednosmjernom ulicom. Geometrija nas je podučavala kako vladati nad prostorom zahvaljujući snazi uma i njegovih pojmova nastalih iz metafizičkoga sklopa. Nakon što je sve to daleko iza nas, ostali su prazni labirinti i osjećaj napuštenosti od svijeta. U „konektiranoj osamljenosti“ potreba za novim zajedništvom čini se zapravo nepotrebnom. Imamo arhitekturu nabora i rizoma da ne bismo propali od privida moći kako vladamo svemirom iz naših „gradova mozga“, izmaštanih i stvorenih samo zato da svjedoče svetkovini kozmičke igre

filozofije, umjetnosti i znanosti.

Sve je u tome.

Guggenheim muzej u Bilbau
Guggenheim muzej u Bilbau

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026