Copyright ©2026 Žarko Paić

Modernost između furije napretka i dosade ponavljanja

Walter Benjamin: melankolija povijesti

(Uvod u knjigu Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, Fakultet za medije i komunikacije, Beograd, 2018.)

May 15, 2025
Modernost između furije napretka i dosade ponavljanja
Walter Benjamin

1.

Danas više nema sumnje: poduhvat Waltera Benjamina da iz duha arhiva i biti konstrukcije shvati što jest vrijeme ubrzane povijesti iščeznuća sabrao se u ideji mišljenja-pisanja kao montaže i sklopa „misaonih slika“. Modernost ne proizlazi iz estetske ili političke autonomije onoga što pripada pojmu djela umjetničke proizvodnje. Njezina je bit u antinomijama povijesnoga vremena. U Parizu 19. stoljeća ostvarilo se sve što spaja suprotstavljene osjećaje. Ekstaza napretka i dosada ponavljanja tvore otuda jedinstveni sklop. Čini se da razumijevanje biti vremena kakvo je Benjamin nastojao pružiti u Arkadama/Das Passagen-Werk baveći se dekadencijom glavnog grada europske modernosti na vrhuncu njegove slave i imperijalne moći otvara jedan od temeljnih problema suvremene umjetnosti te iz nje izvedenih pojmova politike i tehnike u planetarno doba. Već je iz poretka pojmova primjetan obrat u biti modernosti. Tek s ovim mišljenjem podastire se drukčije viđenje nastanka „svijeta“ određenoga iz projekcije estetske moći fantazmagorije samih stvari kao robnih objekata. Rang pripada metafizičkome poretku kategorija. No, misaoni rang nije bez posljedica za čitav društveni, političko-ideologijski, moralni i kulturni sklop značenja jednoga svijeta. Uvijek je riječ o načinu kojim se u tijelo kolektivno-individualne sudbine čovjeka upisuju strukture i matrice moći. Mišljenje nije određeno već uvijek postojećom moći-u-svijetu. Posve suprotno, od mišljenja ovisi kakva će rješenja o životu uopće pasti. Uvjet mogućnosti promjene svijeta predstavlja radikalna promjena mišljenja.

Nije, dakle, za Benjamina tehnika pukom posljedicom ekonomskoga napretka kapitalizma koja proizlazi iz znanosti primijenjenoj u industrijskoj proizvodnji. Ono što je čudovišno u ovome obratu snaga i moći oblikovanja „novoga svijeta“ jest da je tehnika (téhne) rođena iz biti umjetnosti (poiesis). Zbog toga se tek pojavljuje u kao politička vladavina moći izvan kraljevstva novovjekovnoga subjekta. S druge, pak, strane estetika je nastala iz biti tehnike. Njezin nastanak u novome vijeku odgovara preobrazbi svijeta iz otvorenosti bitka u konstrukciju subjekta. Kao „cognitio sensitiva“ estetika se u 18. stoljeću pojavljuje u formi nove filozofijske discipline metafizike uma. Umjetnost otuda nužno postaje nešto više od prikazivanja i predstavljanja postojećega svijeta. Tome usuprot, s estetikom nastaje doba tehničke konstrukcije života. Kada to imamo u vidu, lako je zaključiti da se mora drukčije pristupiti shvaćanju modernosti. Paradoks je u tome što ovaj obrat snaga i moći iz kojih nastaju pojmovi, kategorije i ideje modernoga „napretka“ i „razvitka“ zahtijeva promjenu u pristupu odnosu mišljenja i bitka. U drugome obratu, polazeći od Marxove dijalektike povijesti s kojom se Benjamin na svoj način služi u razmatranju odnosa društva i kulture, radi se o shvaćanju ideologije. S pomoću nje kapitalistička modernizacija pobjednosno vlada nad životom u svim područjima. U poglavlju pod abecednim nazivom D (Dosada, Vječno vraćanje), gdje se Benjamin bavi analizom tekstova o odnosu klasičnoga i modernoga u umjetnosti Pariza, o „ornamentu i dosadi“, Blanquijevom teorijom ponavljanja mita u novome okružju modernosti te kritikom pojma „vječnoga vraćanja jednakoga“ (der ewigen Wiederkunft des Gleichen) bilježenjem misli iz knjige Karla Löwitha o Nietzscheovoj filozofiji, na jednom mjestu nailazimo na sljedeće objašnjenje antinomija u pojmu vremena. Je li riječ o „antinomijama uma“ kao u Kanta ili je možda posrijedi nešto drukčije u shvaćanju odnosa između bitka, vremena i Boga, zasad ćemo ostaviti tek pitanjem. Ono što nas zanima jest ponajprije kako Benjamin razvija mišljenje o biti modernosti iz antinomija vremena:

„Vjera u napredak, u beskonačno usavršavanje – beskonačnu zadaću u moralu – i predstava o vječnome vraćanju su komplementarne. Ovo su nerazrješive antinomije s obzirom na ono što razvija dijalektički pojam povijesnoga vremena. Usuprot tome, pojavljuje se predstava o vječnome vraćanju upravo suprotna ‘plošnom racionalizmu’ koji proizlazi iz vjere u napredak i utoliko je riječ o načinu mitskoga mišljenja istovjetnim predstavi o vječnome vraćanju.“ (Walter Benjamin, Das Passagen-Werk: 5. svezak I. dio, Gesammelte Schriften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1982., str. 178. (D10a, 5) (ur. Rolf Tiedemann)

Što je za Benjamina bit modernosti od ranog filozofijsko-estetskoga stajališta o pojmu tragedije i romantike (1916.-1924.) preko spisa o Kafki, Baudelaireu i nadrealizmu (1924.-1934.) do spisa o umjetničkome djelu i tehničkoj reproduktivnosti (1935/1936.) pronalazi se izvedeno u Arkadama/Das Passagen-Werk (1927-1929. i 1935-1939). Odgovor, međutim, nije „plošan“ u raskošnoj stilističkoj jednostavnosti. Sve to zahtijeva prodor u razloge sklapanja onoga što već na razini spora s Goetheom i pojmom simbola izvodi sklonošću alegoriji i avangardnoj tehnici „konstruktivne slike-mišljenja“ (Denkbild). (Vidi o tome: Joanna Hodge, „The Timing of Elective Affinity: Walter Benjamin’s Strong Aesthetics“, u: Andrew Benjamin (ur.), Walter Benjamin and Art, Continuum, London-New York, 2005., str. 14-31.) Modernost nam ne daje pritom jednoznačan odgovor na pitanje o odnosu između napretka i vječnoga vraćanja. Posrijedi je antinomijsko mišljenje. A ono se ne može svesti na logiku ili-ili, niti, pak, na dijalektičko prožimanje jednoga i drugoga u sintezi proturječnosti. Modernost otuda ne može biti kao u Adorna „negativnom dijalektikom“ s postavkom antihegelovstva prema kojoj istina nije cjelina. Umjesto toga s Benjaminom valja misliti ono što je istodobno u znaku logike i-i. Ali na taj način da ni jedno niti drugo ne određuje „treće“ s onu stranu dijalektičke sinteze suprotnosti. Problem je, dakle, u tome što je način mišljenja koji reflektira o biti modernosti u znaku „mitskoga mišljenja“. Kako razumjeti ono što je ovdje temeljni problem: naime, da su obje predstave (Vorstellungen), kako ona o bezuvjetnome napretku, tako i ona o vječnome vraćanju, komplementarne i istodobno suprotstavljene, a da im je podrijetlo zajedničko – u „mitskome mišljenju“?

2.

O knjizi iz ostavštine ili bolje rečeno uredničkoga poduhvata Adornova učenika Rolfa Tiedemanna, autora jednog od najboljih tumačenja filozofijsko-povijesnoga mišljenja Waltera Benjamina, (Rolf Tiedemann, Studien zur Philosophie Walter Benjamins, Suhrkamp, Frankfurt/M.,1973.) koji je sabrao sav taj „razasuti teret“ bilježaka, montaža, pabiraka, aforizama, citata, bricolaga refleksija, opisa, fragmenata o Parizu iz razdoblja prvoga 1927-1929. i drugoga nabačaja skica 1935-1939. godine pod nazivom Das Passagen-Werk na preko tisuću stranica fascinantnoga teksta rubova i palimpsesta modernosti Europe par excellence, a koja na engleskome ima osuvremenjeni naziv The Arcades Project, (Walter Benjamin, The Arcades Project, (ur. Rolf Tiedemann), Harvard University Press, Cambridge Massachusetts, London, 1999. (Engleski prijevod: Howard Eiland) uobičajeno se govori kako je treba razumjeti „materijalističkim projektom“ ili uvođenjem u novo shvaćanje „kulturalne povijesti“.(Howard Caygill, „Walter Benjamin’s concept of cultural history“, u: Andrew Benjamin( ur.), Walter Benjamin and Art, str. 73-96.) U razlici spram drugih pristupa estetskoj modernosti sa stajališta kritičke teorije društva Benjaminov je postupak i strategija jedino prispodobiva gotovo istovjetnome načinu mišljenja koje je razvio filozof i teoretičar umjetnosti Siegfried Kracauer u ogledima o fotografiji, filmu i masovnoj kulturi istog razdoblja u Berlinu. (Siegfried Kracauer, The Mass Ornament: Weimar Essays, Harvard University Press, New York, 2005.)

Kada se u navedenome tekstu o antinomijama mišljenja „napretka“ i „vječnoga vraćanja“ upućuje na profanost vremena u kojem mitska forma nosi drugo ruho, ali i nadalje djeluje na isti ili sličan način kao i u drevno doba mitskoga mišljenja, tada moramo postaviti prethodno pitanje: je li ono što se bez daljnje refleksije smatra „vjerom“ u napredak istog ranga kao i predstava o „vječnome vraćanju jednakoga“, ili se njihova suprotnost može izvesti iz „istosti“ u drukčijem načinu mišljenja? Iz tog pitanja proizlazi da Benjamin pojam „napretka“ poistovjećuje s biti modernosti. Njegovo podrijetlo seže u Kantov prosvjetiteljski program. Iz usavršavanja spoznajno-moralnih sposobnosti čovječanstva ovisi sudbina svijeta. Isto tako pojam „vječnoga vraćanja“, koji pripada Nietzscheovu mišljenju i naizgled se suprotstavlja biti modernosti, određuje, paradoksalno, napredak kao povratak u ono „isto“. Prema Benjaminovu uvidu, to povezuje težnju za novim. Uz duboki osjećaj dosade u vremenu vrtoglavo ubrzane povijesti novo je bijeg iz postojanosti bitka.

Na taj način otvara se problem susreta nepomirljivih estetika lijepoga u Kanta i uzvišenoga u Nietzschea, onoga što pripada svrhovitosti bez svrhe i onoga što je bit umjetnosti iz samoga bivanja stvaralačkih snaga života s onu stranu dobra i zla. Iako, doduše, u Benjamina ne možemo izričito pronaći obrazloženje koje bi bilo na tragu preispitivanja dvostrukoga nasljeđa estetike i teorije umjetnosti od novoga vijeka do ishoda modernosti, osim u fragmentarnim naznakama, neporecivo je da se sukob između Kantove transcendentalne estetike izgrađene na načelima uma i svrhovitosti prirode te Nietzscheova nasljeđa romantike kroz misao o umjetniku-kao-geniju stvaralaštva samoga života u bivanju-drukčijim (Werden) pronalaze u pokušaju jednog „novog“ razumijevanja vremena modernoga svijeta. Benjamin, naime, razvija postavku o antinomijskoj „prirodi“ modernosti. Poput Kafkina junaka iz jedne pripovijesti, modernost se svom težinom privija uz sadašnjost, jer joj se prošlost pokazuje poput groblja ruševina, a budućnost ukazuje u znaku katastrofe. Poznato je da je Benjaminovo shvaćanje pojma povijesti iz Povijesno-filozofijskih teza nastalih 1940. godine, osobito iz znamenite 8. teze gdje tumači alegorijsko značenje slike Paula Kleea Angelus Novus, ono koje određuje napredak kao neizbježnu katastrofu. I stoga se zaogrće teologijskim pojmom iz židovskoga misticizma kao što je mesijanski kairos ili „vrijeme-sadašnjosti“ (Jetztzeit) da bi se pronašla posljednja mogućnost spasonosnoga izlaska iz „jednosmjerne ulice“. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Obrisi višeslojne mistike: Povijest i vrijeme slike – Paul Klee: Angelus Novus“, Život umjetnosti, br. 95/2014., str. 78-95. i Žarko Paić, „Smjerokazi melankolije – Walter Benjamin i mišljenje onkraj povijesti“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela: Snješka Knežević, str. 173-191.)

Na razini Arkada/Das Passagen-Werk, međutim, problem je sagledan iz perspektive materijalističke estetike djelovanja pojma modernosti. U razdoru između „napretka“ i „vječnoga vraćanja“ onoga što pokreće stroj modernosti do beskonačnosti spoznajno-moralnih zadaća odvija se proces interakcije. Ako, dakle, modernost nema granicu ni u pojmu „napretka“, a niti u pojmu „vječnoga vraćanja“, gdje su onda granice ovoga „projekta“ koji Benjamin u blistavome tonu prosvjetljenja izvodi kroz sve postaje „novoga“ – od umjetnosti, politike do tehnike? Granica leži između onoga što se događa kada nastupi praznina-između „napretka“ i „vječnoga vraćanja“. A ona se ne može odrediti drukčije negoli ontologijsko-psihologijski. Poglavlje koje započinje s abecednim redom D, Benjamin je otvorio nizanjem različitih citata, misli i razmišljanja pariških pjesnika, boema, dekadenata od Baudelairea do Hausmanna i mnogih drugih o – dosadi. Arkade/Passagen-Werk iskazuju veliku pohvalu duhu modernosti i stroju napretka u istoj mjeri kao što je to činio Marx u Manifestu KP i Kapitalu. No, ako postoji bitna razlika, onda se ona ne skriva u promjeni razumijevanja biti kapitalizma i modernosti. Ponajprije se radi o promjeni perspektive onoga što nije više u središtu, već se drukčije nastoji rasvijetliti. Umjesto ekonomije kao temelja ili baze, u središte razmatranja dolaze ideologijsko-kulturalni obrisi tzv. nadgradnje. Drugim riječima, dijalektika fantazmagorije ili katalog slika-mišljenja (Denkbild) čini kapitalizam industrijske proizvodnje s Parizom kao glavnim gradom nove moderne kulture prijestolnicom začaravanja. (Margaret Cohen naglašava tri temeljna razloga zbog kojih Benjamin u Arkadama/Pasagen-Werk dovodi kapitalizam modernog Pariza do figure vodećega grada politike i kulture na ishodu 19. stoljeća: (1) vremenitost napretka koji prožima sve moderne kulturne proizvode; (2) uvid u rubne fenomene prolaznosti poput mode, reklame, masovne zabave kao i utopijske mogućnosti fantazije; (3) duboka transformacija umjetnosti, estetike i opažajnih sposobnosti javnosti u prostoru industrijalizacije i komodifikacije. Sve se navedeno stapa s počecima avangarde u umjetnostima, a to znači da pojam vremena, reprodukcije i fantazmagorije upućuje na odnos aktualnosti kao sadašnjosti i budućnosti kao utopije. Vidi: Margaret Cohen, „Benjamin’s phantasmagoria: the Arcades Project“, u: Andrew Benjamin (u.), Walter Benjamin and Art, str. 200.)

Dijalektika začaravanja-raščaravanja uistinu je program Benjaminove kritike kulturalno-političkoga obrata kapitalizma na početku njegova uzdizanja do najvišeg stadija ozbiljenja ljudskih želja. Problem s kojim se suočava u analizama začaravanja-raščaravanja pretvorbe transcendentalne ideje kapitala u imanentnu sliku-fetiš potrošačkoga svijeta jest u tome što u prostoru-između (in-between) vjere u „napredak“ i predstave o „vječnome vraćanju“ stoji zijev dosade (Langeweille).

Što to znači? Ništa drugo negoli da je novo kao pokretač modernosti kapitalističke proizvodnje života supripadno biti procesa suspenzije i neutraliziranja ove praznine koja izaziva osjećaj dosade. A dosada nastaje iz ponavljanja onog što je „već viđeno“. I to ne samo u svijetu života, već ponajprije stoga što ponavljanje slijedi logiku mehaničkoga stroja i njegove reproduktivnosti. Između „napretka“ kao vjere u savršenstvo beskonačnosti i „vječnoga vraćanja“ kao predstave o ponavljanju istoga (bitka) u vremenu „vječne sadašnjosti“ (nunc stans) nalazi se, dakle, čudovišni zijev dosade. To je ono što se zaboravlja kada se uzvisuje novost modernosti. Usto, neprestano iživljavanje stvaralačke mahnitosti koja proizvodi uvijek nove objekte, situacije i kontekste samo prikriva ono što je već uvijek providno. Dosada se nalazi u praznini onoga „novoga“. A nastaje preobrazbom čovjeka u stvar bez supstancije. Što to znači? Jednostavno, nije to više stvar koja se u svojem stvarovanju može uzeti sama za sebe poput čekića ili olovke supripadne ljudskome svijetu. Sada je stvar postala objektom. Unutar mreže značenja kapitalističkih odnosa nastalih ekonomskom razmjenom na tržištu njezina je pojava ekscesom. Radi se o umjetnome načinu egzistencije. Stvar se postvaruje u robnome fetišizmu. Baš kao što postoje dva odnosa između stvari i prirode, stvari i čovjeka – autentičan i vulgaran, iskonski i posredovan – isto vrijedi i za dva shvaćanja vremena.

Paradoks je da se modernost razvija iz antinomije dva shvaćanja vremena. Njezina se imanentna granica iskazuje osjećajem s onu stranu estetsko-političke konfiguracije života kao takvoga. Kada se razlika između linearnosti i kružnosti vremena pokazuje pitanjem načina „mitskoga mišljenja“ u modernim uvjetima začaravanja-raščaravanja tehnike, tada se iz Benjaminove teorije kulturne modernizacije može uvidjeti da je bestemeljnost avangardne vizije apsolutne slobode stvaranja zapravo izvedena iz biti dekadencije. Nije teško zaključiti da se otuda samo jedna povijesna figura nužno pokazuje u tom zijevu ili bezdanu slobode. To je, dakako, melankolija. Od ranih estetskih spisa o njemačkoj žalobnoj igri (Trauerspiel) do kasnih fragmenata o mesijanskome događaju raskola profane i svete povijesti ona će za Benjamina biti više od funkcije dijalektičkoga posredovanja.

3.

Kako se prikazuje dosada u „imperijalnoj panorami“ Pariza 19. i početka 20. stoljeća? Benjamin se osvrće na djelo Emilea Tardieua naslovljeno L’Ennui (Dosada). U njemu se svaka ljudska djelatnost u modernome društvu odvija samo kao „bijeg od dosade“. Tako se, primjerice, rutina tvorničkoga rada u disciplini obavljanja unaprijed zadanih operacija potrebnih za proizvođenje novih industrijskih objekata pojavljuje ujedno i „ekonomskom bazom ideologijske dosade viših klasa“. Mehanički rad nalikuje Sizifovu radu. (Walter Benjamin, Das Passagen-Werk, str. 162. (D2a, 4) Ovo nije tek sociologijski opis jednolikosti moderne tehnike u radnome procesu na temelju postojeće literature od Engelsa do Tardieua i drugih. Jednako se tako valja kloniti plošnoga prikazivanja Benjaminove teorije moderne umjetnosti i avangarde kao nekovrsne sociologijske estetike koja pripada, doduše na poseban i autentičan način, glavnim strujama Frankfurtske kritičke teorije. Već je Theodor W. Adorno vrlo korektno skrenuo pozornost na to da je u razlici spram njegovih postavki o estetskoj autonomiji i visokome modernizmu umjetnosti u kapitalističkome društvu otuđenja položaj Benjaminove estetike izvoran i drukčiji od vladajuće struje. Ovo je važno stoga što se uvid u bit modernosti zbiva kroz tri pojmovne konstelacije u kasnoga Benjamina od kraja 1920-ih do 1940. godine, kada je izvršio samoubojstvo negdje na Pirenejima u bijegu pred Gestapom. To su:

(1) umjetnost kao nesvodljivost događaja „mitskoga mišljenja“ u kultu i ritualu zajednice s vodećim pojmom aure koja određuje smisao djela;

(2) politika kao mesijanska djelatnost „božanskoga nasilja“ u povijesti na temelju suverenosti i singularnosti izvanrednoga stanja;

(3) tehnika kao neljudski stroj reproduktivnosti djela u doba novih medija (fotografije i filma) iz čega proizlazi nestanak izvornosti bitka i preusmjeravanje života u logiku masovne konstrukcije onog što je preostalo od društva.

Gdje nastaje praznina ili zijev slobode pokretanja novih događaja u modernome načinu masovne egzistencije? Nigdje drugdje negoli u umjetnosti, politici i tehnici radikalne estetizacije života. A on se vodi kao apsolutna konstrukcija s onu stranu ljudskoga. Masovnost modernoga društva nije tek stvar demografije. Prirast stanovništva uz odlazak radne snage u gradove kao središta industrijskoga kapitalizma tek je posljedica jednog temeljnoga uzroka. Ujedno je to uvjet mogućnosti svake buduće pohvale i kritike modernosti. Riječ je, naime, o promjeni u samoj biti mišljenja. Prirodu ono ne smatra više svetom. A niti se više može uzimati obogotvorenim izvorom nadahnuća nalik romantici. Umjesto toga modernost označava doba vladavine kategorija mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije. Utoliko modernost tvori bit fantazmagorije bezuvjetnoga „napretka“ i neotklonjiva „vječnoga vraćanja“ istoga (bitka kao bivanja). Kao bijeg od dosade i traganje za stabilnošću promjene sve se organizira u mahnitoj trci za „novim“. No, budući da se prostor zbivanja ove paradoksalne želje za stabilnošću ponavljanja svagda pomiče unaprijed, u ekstazu budućnosti kao odgođene sadašnjosti, onda je modernost u bitnim očitovanjima utopijsko polje ozbiljenja fantazmagorije. Sve se dešava u materijalnome obličju najvećih dosega estetske sveze simbola i alegorije – arkadama ili čeličnim konstrukcijama prolaza kroz postaje grada i njegovih odijeljenih zona proizvodnje i užitka u životu. Arhitektonika ove specifične moderne konstelacije umjetnosti, politike i tehnike nalazi se u ideji „progresivnosti“. Bez nje nema modernosti. Vodeći predstavnik ove estetike avangardne dekadencije ili dekadentne avangarde jest Charles Baudelaire. Ne slučajno, za Benjamina je figura Baudelairea kao najznačajnijega pjesnika moderne istoznačna s onim neljudskim u samoj biti stvaranja posve novoga života imperijalnoga grada ljepote i smrti. Da bismo ovo razumjeli potrebno je razviti sljedeću pretpostavku.

Za razliku od filozofijskih pojmova nastalih u rasponu od Hegela do Adorna, a koji nastaju unutar okvira ili matrice njemačke metafizike ili idealizma kao pozitivna ili negativna dijalektika, preokret s kojim Benjamin kreće u avanturu mišljenja umjetnosti-politike-tehnike jest dalekosežan za budućnost. Možemo ga nazvati estetskim ili slikovnim obratom (aestehetic/iconic turn). Jezik mišljenja poprima značajke začaravanja-raščaravanja. Sve je poput iluzionističke tajne i razrješenja zagonetke skrivanja onoga što je oku nevidljivo. U tom smislu potraga za jezikom ne-sustavne filozofije nakon 1924. godine susretom s pariškim nadrealizmom i avangardom postaje za Benjamina odlučnim korakom spram onoga što je više od sinteze dijalektičkih kategorija. Aura pjesništva s kojom jezik poprima formu uzvišene destrukcije povijesti i konstrukcija arkada tvore komplementarnu misaonu ili dijalektičku sliku (Denkbild).

„Dijalektička je slika kao bljesak. Kao što slika bjesne u spoznatljivosti Sada, tako treba uhvatiti sliku prošloga, u tom slučaju Baudelaireovu. Spasenje koje se uspostavlja tako, i samo tako, može se uvijek izvući samo kao ono što se neumitno gubi u opažanju.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 106. Vidi o tome: Michael Jennings, „Walter Benjamin and the European avant-garde“, u: David S. Ferris (ur.), The Cambridge Companion to Walter Benjamin, Cambridge University Press, Cambridge-New York, 2004., str. 18-34. i Max Pensky, „Method and time: Benjamin’s dialectical images“, u: David S. Ferris (ur.), The Cambridge Companion to Walter Benjamin, str. 177-198.)

Njezina se autonomnost svodi na ono što Benjamin kaže u jednom fragmentu istog teksta naslovljenoga Zentralpark:

„Na križnome putu melankolika, alegorije su postaje.“ (Walter Benjamin, „Zentralpark“, u: Novi Anđeo, str. 94.)

Vratimo se još jednom Benjaminovu razumijevanju antinomija koje čine bit modernosti. Nema nikakve sumnje da je pojam „napretka“ zadobiven metafizički. Iz izvora kršćanske filozofije povijesti proteže se do danas. Od sv. Augustina otpočinje radikalni prekid s grčkom idejom kružnosti sfera bitka. Ono što se razvija u pravocrtnome gibanju u beskonačnost mora biti u sebi proturječno. Razlog leži u tome što je beskonačni pravac ono što ima početak, ali nema kraj. Kada nešto otpočinje te kada okončava nije pitanje matematičkoga izračuna. Mnogo je važnije nešto drugo: odgovor na pitanje kako se određuje bit jednoga razdoblja koje se znanstveno-tehnički i društveno-kulturalno utemeljuje u ideji „novoga“, a temeljna mu je ekstatička dimenzija vremenitosti sadržana u „sadašnjosti“ kao aktualnosti? Benjamin je u filozofijsko-povijesnome smislu nastojao dovesti ove antinomije u novi poredak značenja. Tako se u sukobu transcendentalne estetike Kanta s njegovim vodećim pojmom samosvrhovitosti uma u prirodi i Nietzschea s njegovom „estetikom stvaralaštva umjetnika“, a ne neutralnog i ravnodušnoga promatrača „ljepote“, nalazimo u razdoru između moći mašte (Einbildungskraft) i stvaralačkih mogućnosti umjetnika.

Prosvjetiteljska „vjera u napredak“ (Kant) i protuprosvjetiteljski korak s onu stranu prirode i uma u sfere životne semiotike bivanja (Nietzsche) ne mogu se razriješiti dijalektički. To je Benjaminu postalo jasno krajem 1930-ih godina. Zato se od tekstova o Baudelaireu i nadrealizmu, problemu umjetničkoga djela i reproduktivnosti tehnike do posljednjih zapisa o mesijanskome spasu od katastrofe povijesti posvetio promišljanju i traganju za onim što je srednjovjekovna teologija odricala kao mogućnost izrekom tertium non datur. Problem s kojim se bavio unutar horizonta ideje antinomija modernosti u Arkadama/Pasagen-Werk te u tekstovima o Baudelaireu i melankoliji ima dalekosežno značenje i za suvremenost. Na jednom mjestu u tekstu Zentralparka kaže:

„Vječni povratak pokušaj je da se spoje dva antinomna principa sreće: naime, princip vječnosti i princip: još jedanput. – Ideja vječnog povratka izvlači iz bijede vremena spekulativne ideje (ili fantazmagorije) sreće. Nietzscheov heroizam je opreka Baudelaireovu heroizmu koji iz bijede filistarstva doziva fantazmagoriju moderne. /…/ Pojam napretka temelji se u ideji katastrofe. Ona nije ono što uvijek predstoji, nego ono što je uvijek dano. Strindbergova misao: pakao nije ono što nam predstoji – nego taj život ovdje.“ (Walter Benjamin, „Zentralpark“, u: Novi Anđeo, str. 107.)

4.

Ima nešto uistinu zagonetno u cijelom Benjaminovu poduhvatu materijalističke teorije društva i umjetnosti s vrhuncem u antinomijskome „projektu moderne“. Naime, izvorni naslov knjige/projekta Arkada/Das Pasagen-Werk trebao je glasiti Pariške Arkade. Dijalektički Feérie. Kako objašnjava Margaret Cohen, a na pouzdanome tragu Rolfa Tiedemanna, dokaz za to nalazi se u abecednome nizu C, 322. (Margaret Cohen, nav. članak, str. 203.) Pritom je znakovito da se riječ/pojam feérie pojavljuje u Parizu oko 1823. godine. Odnosi se na opis kazališnoga spektakla koji se izvodio s velikim uspjehom sredinom 19. stoljeća. U tim „feérijama“ postojali su natprirodni likovi. A posebnu su im moć divljenja i straha za publiku podarivali mehanički posebni efekti. Nove tehnologije industrijske proizvodnje u modernome kapitalizmu 19. stoljeća poput fotografije, diorame, panorame uz muzej voštanih figura na nov su način dovodili u svezu mit i zbilju, mistiku i demistifikaciju ljudske potrebe za uzvišenošću. Za Benjamina se, dakle, problem modernoga načina proizvodnje života u svim aspektima očitovanja pokazuje kao antinomijsko-ambivalentan sklop transcendencije i imanencije, mistike i tehnike. Svi ovi tradicionalni filozofijski pojmovi nisu iščezli nakon 1924. godine kada umjesto strogosti „znanstvenoga“ raspravljanja Benjamin izabire nove estetske forme fragmenta, montaže, alegorije, svojevrsnoga patchworka avangarde i romantike u svojem spisateljskome nadahnuću. Ništa se, pak, ne može svesti tek na drugu osnovu. Svaki je reduktivizam gubitak izvornoga značenja. Ako se želi razumjeti užitak, volja za moć i dosada novoga razdoblja u povijesti Zapada nužno je imati neprestano u vidu logiku nadomjeska. Preobrazbe staroga u novo, arhajskoga u moderno uvijek su promjena vrhovnoga označitelja. Nije modernost tek novi mit u ruhu znanosti i tehnike kao industrije. Posrijedi je, naprotiv, ono što formalno podsjeća na mitsko kazivanje u drugome jeziku.

Ako se mijenja diskurs s kojim otpočinje tehničko razdoblje jezika, onda se suočavamo s preoblikovanjem forme samoga mita. Zbog toga valja ozbiljno uzeti iskaz nadrealističkoga pjesnika Louisa Aragona o modernosti kao „novome mitskome jeziku“ s drugim sredstvima. Na taj se način mogu, dakako, izvoditi usporedbe Benjaminove male „kulturalne povijesti“ u Arkadama/Das Passagen-Werk s Barthesovim Mitologijama (Mythologies). Ipak, preostaje nešto zagonetno u Benjaminovu razumijevanju antinomije mišljenja napretka-ponavljanja i ambivalencije u dijalektičkim figurama koje rabi u analizi anatomije moderne kulture. Vidjeli smo iz navedenog odlomka Zentalparka kako se Nietzsche i Baudelaire razlikuju u suprotstavljenim „heroizmima“. Važnije je od toga nešto drugo. Benjamin navodeći Strindberga mijenja uobičajeno viđenje povijesti kao katastrofe. Napredak se sada više ne određuje obećanjem vječne sreće u beskonačnome nizu „sadašnjega vremena“ (Jetztzeit). Umjesto linearnoga napretka koji još omogućuje iluziju utopijskoga mišljenja konstruirane budućnosti, sve se preusmjerava u aktualiziranu „sadašnjost“. Za razliku od modernosti kao utopije (budućnosti), ova druga vizija ili shvaćanje biti novoga vremena polazi od apokaliptičke slike propasti. Napredak se, dakle, pokazuje u slici katastrofe. Slika je to koja iza fantazmagorije uspjeha, sreće i bogatstva skriva tamnu sjenu raspada cjeline bitka. No, zašto je napredak katastrofa, Benjamin u svojem mistično-mesijanskome tonu aforistične stilistike to ne dokazuje „racionalno“. Ne znamo je li to stoga što je bit napretka u znanstveno-tehničkome nabačaju bitka kao postava (Gestell), kako će to Heidegger 1940-ih godina radikalno promisliti, (Martin Heidegger, Leitgedanken zum Enstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2009.) ili se, pak, radi o nečemu što ima svoje podrijetlo u idejama Adorna i Horkheimera odnosno kritičke teorije društva. No, kritika prosvjetiteljskoga mita o napretku u utemeljitelja Instituta za socijalna istraživanja bit će radikalno izvedena tek nakon II. svjetskoga rata, točnije 1947. godine objavljivanjem Dijalektike prosvjetiteljstva (Dialektik der Aufklärung).. (Theodor W. Adorno i Max Horkheimer, Dialektik der Aufklärung: Philosophische Fragmente, S. Fischer, Frankfurt/M., 1988.)

Iz Benjaminova raskošnoga nizanja figura i misaonih fragmenata na tragu Marxa i nadrealizma, Nietzschea i dekadencije, romantike i avangarde, ipak nije posve jasno što ili tko jest uvjet mogućnosti katastrofe. Razlog leži u tome što se njegovo mišljenje ne može jednoznačno izvesti iz onoga što se nalazi između filozofije povijesti, estetike romantike i dijalektičkoga „tigrova skoka“ u novi kulturalni (in)determinizam u posljednjoj instanciji. Ako je tome tako, tada se Benjaminovu ne-sustavnome mišljenju mora pristupiti upravo s nakanom sustavne refilozofikacije kao što je to prvi dosljedno učinio Rolf Tiedemann. Ako više ne djeluje zakon kauzalnosti (uzrok-posljedica), što su doveli u pitanje već Nietzsche i Kierkegaard, nalazimo se pred zidom posve drukčijega shvaćanja prostora i vremena. Za razliku od tradicionalne Kantove transcendentalne estetike ulazimo u sfere neodređenosti. Čini se kao da je ono što je krasilo čitavu povijest metafizike – red, rang, hijerarhija, kauzalnost, harmonija, vertikalnost, vječnost – na putu rastemeljenja. Bilo bi preuzetno izvoditi otuda postavke o „dekonstruktivnome“ čitanju Hegela i Marxa u Benjamina. Jasno je da je izbor fragmenta i aforizma umjesto spekulativnoga mišljenja cjeline put silaska u „podzemlje“. Ono što se s Benjaminom začelo na kraju europskog visokoga modernizma zacijelo je alternativa narativu putovanja duha do samospoznaje apsoluta, što je s Hegelom doseglo vrhunac filozofije kao lika apsolutne znanosti. Rubovi cjeline i male povijesti gotovo beznačajnih prolaznosti poput mode, reklame i zabave sada su dobile pravo glasa u mnoštvu novih diskurzivnih praksi. No, ne može se zanijekati da se već u sklopu svojeg najznačajnijeg spisa u okviru „klasičnog“ filozofijskoga diskursa kao što je Podrijetlo njemačke žalobne igre (Ursprung des deutschen Trauerspiels) iz 1928. godine ne začinju novi pojmovi i kategorije poznati iz današnje teorije složenosti (complexity theory) poput singularnosti, heterogenosti, sklopa uvjeta, konstelacija. (Walter Benjamin, Ursprung des deutschen Trauerspiels, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2000. Vidi o tome: Uwe Steiner, Walter Benjamin: An Introduction to His Work and Thought, Unversity of Chicago Press, Chicago-London, 2010., str. 63-72.)

U čemu je i zašto napredak osuđen da bude propašću ljudskoga svijeta i prirode? Znači li to da je modernost stanje bez autonomne strukture koja je štiti od izvanjskih oštećenja i mogućnosti prelaska u posve drukčije stanje od „napretka“ – u „nazadak“ kao apokaliptički bezdan kraja povijesti?

5.

Obrat ili zaokret (Umschwung) nasuprot Hegelova projekta cjelovitosti cjeline u formi u kojoj prebiva povijest duha kao apsoluta pojavljuje se izričito u posljednjem ogledu Waltera Benjamina iz 1940. godine naslovljenom O pojmu povijesti (Über den Begriff der Geschichte) iz 1940. godine. (Walter Benjamin, „Povijesno-filozofijske teze“, u: Novi Anđeo, str. 113-124.) U osamnaest teza izvodi se postavka da se historijski materijalizam Marxa kao metoda razumijevanja povijesti može primjereno razviti u zbiljskome studiju kapitalizma tek onda kada se u modernost u složenosti društvenih odnosa ekonomije, politike i kulture uvede načelo montaže. Taj avangardni „izum“ pomaže da se singularnost povijesnoga gibanja ne svodi na apstraktne nizove univerzalnosti pojmova i kategorija „znanosti“ koji vladaju mrežom zbilje. Umjesto toga, sada se zahvaljujući upravo montaži ili sklopu nesvodljivih uzroka i učinaka može zahvatiti u bogatstvo onoga „maloga“ u cjelini. U labirintu zbivanja svaki pojedinačni čin tvori „kristal događanja cjeline“. (Walter Benjamin, Das Passagen-Werk, str. 570. (N2, 6).

Jasno je da se ova „metoda kristalizacije“ zasniva na mišljenju koje polazi od nesvodljivosti singularnoga bitka kao postajanja. Zbog toga nije začudno da se danas pokušava dovesti u vezu Benjamina s Deleuzeom. Razlog se skriva u tome jer u obojice pojmovi sklopa i konstelacije upućuju na izlazak iz okvira metafizičkoga mišljenja. Pritom se mišljenje onoga što „jest“ ne orijentira spram već uvijek postojanoga bitka. Na djelu je mogućnost stalne promjene. Sklopovi kulture i postajanja (Werden, devenir) svjedoče uistinu o neprestanim promjenama konstelacija odnosa. Ako se povijest, dakle, shvati iz promjene kao postajanja novoga, tada je potrebno pronaći načelo koje će omogućiti sagledavanje složene zbilje koja se određuje bezuvjetnim napretkom u moderno doba.

U ovom razmatranju uvodim stoga u optjecaj pojmove i kategorije rastemeljenja povijesti. Razlog leži u tome što je sam Benjamin pokušao pronaći „logiku novoga načela“ izvan klasične dijalektike (pozitivne ili negativne). Montaža-u-povijesti jest stvaralačko načelo pronalaženja razloga i uvjeta nastanka novoga. U stalnome prolazu ili oscilaciji između vjere u furiozni „napredak“ i dosade ponavljanja „vječnoga vraćanja“ novo se objavljuje kao „profano osvjetljenje“. To znači da povijest nije tek napredovanje prema neizbježnoj propasti. Bila bi ovo naivna katastrofična vizija jednog mističnoga revolucionara. Sveza židovske eshatologijske apokaliptike i marksističke kritike kulture u modernome kapitalizmu polučuje da se iza slike o „kraju povijesti“ naziru obrisi dolaska „Dana poslije“. Dakako da se tome treba oduprijeti sljedećim uvidom. Benjamin, naime, poput „nesuvremenoga suvremenika“ povijest razumije s pomoću složene singularnosti događaja. Zato veoma često ukazuje na nedjelotvornost zakona kauzalnosti. Ne postoji jedan uzrok koji rađa mnoštvo posljedica, nego mnoštvo uzroka stvara novo mnoštvo učinaka. U tom zbivanju svaka monada živoga ne zrcali tek univerzalni poredak svemira kao u panteizmu Spinozine beskonačne supstancije.

Moja je nakana pristupiti analizi Benjamina „danas“ iz njegove unutarnje i imanentne suvremenosti. Pokušaj se kreće razvijanjem mišljenja kao sklopa (umjetnosti-politike-tehnike) u konstelacijama odnosa (društva-kulture). Ako ono što ima nadomjesni status kvazi-transcendentalnoga uzroka/uvjeta postoji samo kao odnos i zato je sklop bitka kao događaja, što upućuje na promjenu ne samo pojma prirode već i pojma duha, onda su konstelacije od postojanosti i trajnosti svedene na privremenost i promjenljivost vlastite egzistencije. Sklop je ono što se rađa s romantikom. Umjetnost pritom za nju ima funkciju organona filozofije. Ali u 20. stoljeću pojavljuje se kroz forme politike i tehnike kao estetska konfiguracija moći života samoga. Sklop, dakle, ne određuje „kauzalno“ konstelaciju snaga jer je posrijedi već odnos između elemenata samoga sklopa koji nije određen pravocrtno. Konstelacija, pak, označava horizont događaja u kojem se zbiva umjetnost, politika i tehnika u moderno doba. Način tog zbivanja ima značajke otvorenoga procesa. (Pod pojmom konstelacije valja razumjeti ono što Benjamin kaže da pod određenim kozmologijskim uvjetima zvijezde oblikuju sliku sazvježđa (Sternbilder). Ta slika upućuje na suodnos prošlosti i budućnosti. Pojam konstelacije odnosi se na prostorni i vremenski kontinuum. U biti, radi se o načelu konstrukcije koja s pomoću pojmovnih sredstava ideje uređuje odnose između fenomena. U ranome djelu Waltera Benjamina, osobito u Podrijetlu njemačke žalobne igre (Ursprung des deutschen Trägodie) konstelacije upućuju na slijed vremenskih fenomena u rasponu od astrologijskih do kozmologijskih. Mnoštvenost i višestrukost fenomena označava da se oni dohvaćaju u fluidnoj igri figura i slika, a ne iz pojmovne ustrojenosti sustava mišljenja. (Walter Benjamin, Ursprung des deutschen Tragödie, u: Gesammelte Schriften, sv. I-1. Frankfurt/M., 1991., str. 215. – „Ideje su vječne konstelacije i time se elementi shvaćaju kao točke u danim konstelacijama i mogu se fenomeni ujedno razdvajati i spasiti.“). Vidi o tome: Betine Menke, Das Trauerspiel-Buch: Der Souverän – das Trauerspiel. Konstellationen – Ruinen, Bielefeld, 2010. Ipak, ono što pojam konstelacija čini plastičnim zacijelo je u tome što se u njemu spajaju refleksivne djelatnosti uma i optička figura sazvježđa. Theodor W. Adorno preuzeo je od Benjamina ovaj pojam za svoju filozofiju nove muzike. Primijenio ga je za Schönbergovu praksu kompozicije, a u nastupnome predavanju iz 1931. godine Aktualnost filozofije (Die Aktualität der Philosophie) rabi ga kao figuru „tajnovitosti“ kojom se zaogrće sama zbilja. Ukratko, ono što se postavlja zadaćom filozofije jest da se misaone slike konstelacije pokažu uporabljivim sredstvom za razumijevanje aktualne povijesne konstelacije. (Theodor W. Adorno, Die Aktualität der Philosophie, u: Gesammelte Schriften, sv. I: Philosophische Schriften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1990., str. 335.)

Ono što je za Benjamina montaža-u-povijesti kao vodeće načelo složene neodređenosti kontingentnoga događaja, čiji se obrisi novoga prepoznaju kroz mesijanske niše druge i drukčije povijesti (utopije), to je ovdje primijenjena „tehnika“ spoznajno-kritičke refilozofikacije njegovih ključnih pojmova poput aure, alegorije, slike-mišljenja, dijalektičke slike, načela konstrukcije.

Svaki susret s Benjaminom kao „filozofom“ otuda je istodobno aporija i paradoks. Ovo vrijedi za filozofiju na rubu teologije i kulturalne povijesti, a i za književnost. U formi eseja ona spaja nespojivo – životni fragment osjećaja vremena i doživljaja prostora. Vrijeme se razumije refleksijom mišljenja o zbivanju „života“. Lako bi bilo s visoka to mišljenje proglasiti nefilozofijskom esejistikom, onako cinično kako to znaju katedarski profesori filozofije filistarskoga kova govoreći da je posrijedi tek jedan u nizu od veoma učenih „literata“. No, problem je uvelike teži. Kada se zna da je unatoč nekoliko postaja na „križnome putu melankolika“ sam Benjamin u odabranim i strogo izvedenim diskursima govorio i mislio ono „isto“ mora se njegovu mišljenju dati rang istovjetan dosezima spekulativnosti Adorna. (Theodor W. Adorno: Über Walter Benjamin: Aufsätze, Artikel, Briefe, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1970.)

Ali bez patosa unaprijed zajamčenoga prava na govorenje o bitku i vremenu u horizontu modernosti napretka i apokalipse koje pripada filozofiji. Ako je Heideggerova primjedba u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) o Kierkegaardu kao „religioznome piscu“ a ne filozofu ujedno primjerena i skandalozna, onda bi se s punim pravom to isto moglo kazati i za Benjamina. Recimo odmah da je riječ o misliocu-piscu suvremenosti s kojim svijet ima prizvuk melankolične ljepote, a mišljenje postaje sklopom nesvodljivih razlika u mnoštvu konstelacija odnosa između bitka, Boga, svijeta i čovjeka. Tko misli iz bezdana jezika taj prolazi kroz čudovišne slojeve slika. Njihova se prisutnost u življenju unutar granica moderne tjelesnosti odvija u profanim očitovanjima sreće i spokojstva, traume i žalobnoga sjećanja na gubitak ishodišta u ljubavi i slobodi pojedinca. U kraljevstvu začaravanja-raščaravanja moderne kao beskrajnoga užitka i beskrajne dosade nema zastoja. Pisanjem se ne postiže učinak nizanja metafora i simbola da bi se zamaglila zbilja. Kada jezik misao vodi do najviših vrhunaca poezije i filozofije stapamo se s onim neizrecivim što je onkraj jezika i slike. Utoliko postaje razvidno zašto je Benjamin za svoje misaone figure, a ne pojmove i kategorije, izabrao one koje su od njemačkoga baroka do židovske mistike smjerale potkopavanju vladajućega poretka metafizike uma. U jednom fragmentu Arkada/Passagen-Werk na kojem se opisuje što označava metoda montaže kao prilog dijalektičkome mišljenju „kulturalne povijesti“ modernosti na tragu Marxa, nalazi se i zacijelo dalekosežna postavka, gotovo u suglasju s teorijom jezičnih igara (Sprachspiele) kasnoga Wittgensteina. Iskazana je u sklopu razmišljanja o ideji napretka i metodi povijesne analize sadašnjosti. Montaža ili sklapanje nove cjeline iz različitih autonomnih dijelova, koji nisu funkcije a niti nadređene strukture, postaje više od pronađenog novoga puta mišljenja-pisanja „o“ onome što se događa u i sa stvarnošću. Iako je riječ o pronalasku s podrijetlom u tehnici nadrealističkog slikarstva (assemblage), osobito razvijenog u stvaralaštvu belgijskoga slikara René Magrittea, u tekstualnome poretku fragmenata Benjamin mu pripisuje značenje nastanka „misaone slike“ (Denkbild):

„Metoda ovoga djela: književna montaža. Ne trebam kazati ništa. Samo pokazivati. Nije potrebno da išta vrednujem niti da prisvajam umotvorne formulacije. No, zakrpe i otpaci – one koje nisam imao poput inventara već pronašao na jedino mogući način podarujući im pravo na vlastito postojanje: one služe u uporabi.“ (Walter Benjamin, Das Passagen-Werk, str. 574. (N I a, 8)

Metoda i anti-sustavni „sustav“ ovoga mišljenja usmjeruju se pokušaju da se bitak kao sklop umjetnosti, politike i tehnike i vrijeme kao konstelacija društveno-kulturalnih odnosa dovedu do čistine upravo iz promišljanja onoga što se događa „ovdje“ i „sada“ (prostor-vrijeme). Napredak jest bit modernosti u kategorijama prostora i vremena. Prvome pripada dinamika kretanja kapitala u estetskome, političkome i tehničkome načinu latentne mobilizacije; drugome, pak, pripada razvitak i odvijanje u ekstazi sadašnjosti (Jetztzeit) u kojoj se istodobno pokazuje ono „nunc stans“ (vječna prisutnost) kao kairos vremena i cjelina budućnosti iz utopijske kontrukcije sadašnjosti. Otuda u Benjamina misaone slike nose u sebi vremenski karakter „trenutka“ (Augenblick). U bljesku vremena slika prethodi riječi. Što je oprisutnjeno-u-vremenu odnosi se na mogućnost ponavljanja u sjećanju. Nije teško zapaziti zašto tolika usmjerenost na pojam fantazmagorije u Knjizi o Parizu. Nipošto se ovdje ne misli na psihoanalitičko shvaćanje fantazme u Freuda. Ako postoji ipak neka daljnja veza s teorijom nesvjesnoga onda je to u korelaciji sna i traume. Dok se san pojavljuje u dimenziji kolektivno nesvjesnoga morfé kulture između vjere u napredak i mitske predstave o vječnome vraćanju, trauma otvara prostor neizbježne katastrofe modernosti, baš onako kako je to Benjamin istaknuo u fragmentu teksta Zentralpark, baveći se Baudelaireom i Strindbergom. Ono što povezuje san i traumu jest upravo fantazmagorija u formi ready mades ili estetskoga objekta, kako bi rekao Marcel Duchamp. Stvar je fetišizirana smrt organskoga. Samo se u susretu s neljudskim moderna umjetnost i avangardna konstrukcija tehničkoga objekta odvija kao „mahnitost bez utjehe“. Tako kasni Heidegger, baveći se slikarstvom i mislima Paula Kleea o umjetnosti, naziva bit nihilizma.

6.

Bez ponavljanja vrijeme furioznoga napretka ostaje prazno. Prazna vremenitost napretka ostavlja, dakle, modernost na milost i nemilost homogenog i praznoga prostora. Ono se mora ispuniti „događanjima“ velike i male povijesti. No, pritom postaje jasno da odnos „velikoga“ i „maloga“ nije pitanje kategorije kvantiteta, već relacijske estetike dinamičkih veličina. U središtu je „velike povijesti“ ideja i zbilja „napretka“ ekonomije i politike; na rubovima „male povijesti“ buja i cvate nesvodljivost kulture iz svijeta života. Stoga je slika Pariza 19. stoljeća kao „imperijalne panorame“ savršen opis prostora-vremena grada s kojim modernost poprima političko-kulturalnu veličinu. Auru zaustavljene povijesti pomiruje duh konstrukcije i melankolije za izgubljenom prošlošću. Ono što nedostaje u čitavome njegovu opisu i analizi modernosti pojavljuje se u Marxovu Kapitalu s kojim London postaje svjetsko-povijesni grad industrijskoga kapitalizma 19. stoljeća. Nedostaje, uvjetno rečeno, struktura i infrastruktura kapitalizma bez ornamenta, modernost bez uzvišenosti (Erhabenheit) – ekonomija u aksiomatskome smislu stroja društvenih odnosa.

Benjamin se stoga nadovezuje ne toliko na Marxov pojam fetišizma robe kao tajne ili misterija otuđenja između čovjeka i prirode, čovjeka i čovjeka, koliko na studiju iz marksističke dijalektike Georga Lukácsa Povijest i klasna svijest (Geschichte und Klassenbewusstsein) iz 1927. godine. U njoj se, naime, razrađuje postvarenje odnosa u kapitalističkom društvenome poretku odnosa. Razlika između otuđenja i postvarenja jest ontologijska razlika između biti rada i kapitalističke proizvodnje. Podrijetlo joj seže u Hegelovu spekulativno-dijalektičku logiku povijesti i Feuerbachovu antropologijsku kritiku kršćanstva. No, korak dalje s Lukácsom jest u tome što se sada upućuje na nužnost preobrazbe društvenih odnosa otuđenja rada u postvarenje objekta-robe. A to je zacijelo bliže načinu razumijevanja kapitalizma u 20. stoljeću. (Georg Lukacs, Povijest i klasna svijest: Studija o marksističkoj dijalektici, Naprijed, Zagreb, 1977. S njemačkoga preveli Milan Kangrga i Danilo Pejović. Vidi o odnosu Benjamina i Marxa, Benjamina i Lukácsa tekst Maxa Penskyja, „Method and time: Benjamin’s dialectical images“, str. 177-195. te knjigu Rolfa Tiedemanna, Studien zur Philosophie Walter Benjamins, str. 128-166. )

No, taj „nedostatak“ nužan je da bi Benjamin mogao razviti čudesno slikovitu mappu mundi svjetskoga kapitalizma. Njezin se tajni kôd skriva u arhivima grada kao umjetničkoga djela/događaja. Namjerno smo preuzeli poznatu sintagmu romantičnoga povjesničara umjetnosti Jacoba Burckardta za ono što je ovdje promijenjeni predmet refleksije. Naravno, radi se o Parizu „arkada“ kao moderne lutalačke pozornice teatralizacije subjekta/aktera (flaneuer). S njime otpočinje i završava visoka kultura užitka u umjetnosti. Na njegovim ruševinama i tragovima nastaje, pak, „društvo spektakla“. U tom je pojmu već sadržano promijenjeno značenje umjetnosti. Slika kao ideologija postaje u situacionističkoj neoavangardi Guya Deborda zamašnjak zatvorenog sustava kapitalističkog posredovanja robnoga svijeta koji preuzima funkciju začaravanja stvarnosti. Sada je „napredak“ u tome što se postvarenje društvenih odnosa pojavljuje uvjetom mogućnosti nastanka medijske konstrukcije svijeta. To je ujedno korak do postavke o tehničkome karakteru svih novih medija.

Knjiga koju Benjamin piše pod nazivom Arkada/Das Passagen-Werk ništa ne iskazuje. Ali zato sve pokazuje. Štoviše, to je knjiga „misaonih slika“ kao montaže prošlosti i budućnosti iz same nesvodljivosti i paradoksalno-aporetične bestemeljnosti one vremenske dimenzije koja je utoliko prolaznija ukoliko se ispražnjava od smisla cjelovitosti cjeline i svodi na „praznu homogenost“ vremena. Riječ je o sadašnjosti kao aktualnosti u zijevu koje zjapi čudovišna praznina događaja, te iz nje nastajuće iskustvo dosade. Iskazivanje za razliku od pokazivanja jest djelatnost jezika. Kada se jezik više ne otvara u mogućnostima kazivanja bitka samoga, tada ulazi u igru slikovnost jezika kao teksta. Slika nadomještava jezik. To čini na taj način da mu pokazuje put iz labirinta zatvorenoga sustava značenja. Drugim riječima, ono što Benjamin nastoji izvesti čak i zornim dokazima materijalnosti slike kao misaone djelatnosti jezika koji više ne iskazuje bitak u postojećem stanju, svodi se na uvid da dolazi doba vladavine slike (Bild) kao reproduktivne tehnologije. Umjetnost s njom prelazi u novu formu egzistencije. Umjesto kazivanja „o“ bitku kao postojanoj zbilji, na djelu je pokazivanje događaja. U procesu njegova nastanka i nestanka sve poprima crte bivanja/postajanja.

Ono što je Benjamin najprodornije od svih prethodnika i nasljednika razotkrio u biti modernosti jest sveza arhajske i moderne težnje za mitskim začaravanjem zbilje. Pariz je upravo to – mitski grad konstrukcije kao začaravanja i prostor-vrijeme raščaravanja napretka. Svođenjem na osjećaj prolaznosti iza maski i privida raskošne dekadencije „života“ sve se odvija u krugu naizgled unaprijed određenih mogućnosti. Nitko to nije uspio privesti ideji Knjige u montaži pabiraka i otpadaka, citata i bilježaka, slika i kataloga, reklamnih tekstova i zapisa na rubovima jedne univerzalne kartografije i arhiva moderne povijesti kao Walter Benjamin. Paradoks je, dakle, da su dva njemačka Židova paradigmatski spekulativno-refleksivni portretisti i kroničari dva svjetsko-povijesna grada modernoga kapitalizma – Marx Londona, a Benjamin Pariza. Što je anatomija Kapitala za ekonomiju industrijske moderne 19. stoljeća, to je štivo Arkada/Das Passagen-Werk za kulturu modernizma i avangarde 19. i 20. stoljeća. Gdje je u svemu tome ono političko i politika? Za Marxa u nastavku ekonomije, a za Benjamina u produžetku kulture drugim sredstvima. No, niti je u Marxa kultura pukom ideologijom ekonomske baze (Unterbau), a niti je u Benjamina ekonomija puka baza kao uvjet postojanja fantazmagorije primjerene ranome stadiju industrijskoga kapitalizma. U oba slučaja ono političko nema u sebi „suverenost“ i „autonomiju“. Nasuprot nastojanjima Carla Schmitta i Hannah Arendt kad je riječ o nesvodljivosti pojma političkoga i politike u odnosu na ekonomiju, znanost, moral i kulturu Benjamin se kao i Marx, ali iz drukčijeg misaonoga horizonta, odlučuje misliti razliku profanoga i sakralnoga, Anđela povijesti i Mesije događaja kao mistiku revolucionarnog „božanskoga nasilja“. Vidjet ćemo kako se to može uopće razviti u projektu prevladavanja ili dokidanja epohalne granice modernoga kapitalizma. U čemu je, naposljetku, njegovo promišljanje političkoga blisko i ujedno posve udaljeno od Marxove radikalne komunističke revolucije građanskoga svijeta? Vratimo se još za trenutak onome što se čini odlučujućim u čitavoj strukturi mišljenja iz kojeg su proizašle Arkade/Das Passagen-Werk. Riječ je, dakako, o uporabi „dijalektičkih“ i „misaonih“ slika (dialektische bild-Denkblid).

Odmah valja kazati da svaka misaona slika nije dijalektička, već se u svojoj refleksivnosti, a ne spekulativnosti, mora razumjeti iz paradoksa i aporija povijesne dijalektike odnosno načina mišljenja, čije je podrijetlo u Hegela i Marxa. Koliko god da se Benjamin kreće unutar horizonta Marxova „historijskoga materijalizma“ uz dodatak njegove osebujne teologijske (židovske) mistike, toliko je samoizvjesno da se ne bavi ekstenzivno podrijetlom dijalektike u Hegela u svojim spisima kao što je to sustavno činio Adorno u njegovoj „negativnoj dijalektici“. (Theodor W. Adorno, Negative Dialektik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1980. 2. izd. i Zur Metakritik des Erkentnistheorie: Drei Studien zu Hegel, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003.) To se može smatrati dijelom nedostatkom u povijesno-filozofijskome smislu. Ali se može opravdati time što u razumijevanju moderne umjetnosti, politike i tehnike Benjamin kreće drugim putem od uobičajenoga. Put je to na kojem se dijalektika preusmjerava u teologijsko-mesijansko shvaćanje nemogućnosti revolucije kao „dijalektičkoga napretka“. Kao što pokazuju mjerodavna tumačenja Adorna i Tiedemanna, te mnoga novija poput radova Uwe Steinera i Samuela Webera, (Uwe Steiner, „Benjamin’s Concept of the Political“, u: New German Critique, br. 83/2003., proljeće-ljeto, str. 43-88. i Samuel Weber, Benjamin’s-abilities, Harvard University Press, Cambridge, Masachusetts – London, 2008. 227-280.) posve je razvidno da u doba prvog i drugog nabačaja kasnoga Benjaminova mišljenja (1935. i 1939. godine) u fragmentima Arkada/Das Passagen-Werk kao i posljednjih tekstova o pojmu povijesti iz 1940. godine njegovo čitanje Marxa nije bilo cjelovito. Štoviše, bilo je čak i možda oskudno, jer je pojam fetišizma robe iz Kapitala nadomjestio radovima Lukácsa, te tekstovima Adorna i Horkheimera. Ono što je iz Marxovih spisa pronašao za svoje „heretičke intervencije“ s teologijskom dodatkom mesijanskoga materijalizma svodilo se zapravo na Marxove političke spise o klasnoj borbi u Francuskoj i na poznavanje lektire znamenita angažiranoga spisa 18. Brumaire Luisa Bonapartea. Utoliko valja revidirati njegovo razumijevanje dijalektike u strogom filozofijskome smislu.

Problem je određen onime o čemu smo izveli postavku da u Benjamina slika već s pronalaskom „načela montaže u povijesti“ nadomještava jezik. A to znači da slika pokazuje ono u čemu jezik zakazuje. Preuzimajući u svoje ruke misaonu strukturu Hegelove i Marxove dijalektike povijesti, u Benjaminovu slučaju radi se o tome da pojam dijalektičke i misaone slike ne samo da nadomještava posredovanje jezika u kazivanju o povijesti. Posve suprotno, slika sada ima mogućnost neposrednosti iskustva. A to se zbiva na taj način što konstrukciju sustava mišljenja povijesti u tezi-antitezi-sintezi (Hegel) i destrukciju idealističke ljuske takvoga mišljenja u kretanju same stvari u zbilji kao robe-novca-kapitala (Marx) zaustavlja-u-sjećanju (fantazmagorija). Dijalektička je slika utoliko postpovijesna. Jer pretpostavlja da je furija napretka u povijesnome smislu dovršena u pojmu i ideji. Benjamin, dakle, nastoji ideju napretka u dijalektičkoj formi Hegela i Marxa kao beskrajnoga razvitka potencijala znanosti i tehnike u beskonačnoj budućnosti rastvoriti na taj način da izokreće smjer dijalektike. Umjesto kretanja prema naprijed, sada je obrat u tome da se kreće prema prošlosti. Ona nije minula, nego se rekonstruira i spašava činom „revolucionarne“ promjene pojma novovjekovnoga vremena. Na jednom mjestu Povijesno-filozofijskih teza iz 1940. godine stoji ključna misao čitave Benjaminove „dijalektike zastoja/mirovanja“ (dialektik der Stillstand). (Rolf Tiedemann, Dialektik im Stillstand: Versuche zum Spätwerk Walter Benjamins, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1983.)

U 14. tezi o povijesti kaže se:

„Iskon je cilj. – Povijest je predmet konstrukcije, a njezino mjesto nije homogeno i prazno vrijeme, nego vrijeme ispunjeno oprisutnjenjem. Tako je za Robespierrea antički rim bio oprisutnjen – ispunjena prošlost koju je istrgnuo iz kontinuuma povijesti. Francuska revolucija shvaćala je sebe novim Rimom. Pozivala se na stari Rim, kao što se moda poziva na neku prošlu odjeću. Moda ima njuh za aktualno, gdje god se ono kretalo u guštari prošloga. Ona je tigrovski skok u prošlo. No on se zbiva u areni gdje zapovijeda vladajuća klasa. Isti je takav skok pod slobodnim nebom povijesti i dijalektički skok, kako je Marx shvaćao revoluciju.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 121.)

Budući da je iskon cilj, sve je onda u znaku antinomija povijesti. A to se mora pokazati i u horizontu dijalektike na Marxovim tragovima. Ako je, pak, već u 13. tezi iz istoga teksta rečeno da se pojam „napretka ljudskoga roda u povijesti ne može odvojiti od pojma da se ona odvija u homogenom i praznome vremenu“, onda je posrijedi uvid da kritika napretka mora biti i kritika mišljenja koje počiva na ideji beskonačnoga napretka povijesti. Kako smo već vidjeli, u mnogim fragmentima Arkada/Das Pasagen-Werk problem se ideje napretka ne svodi tek na vjeru u beskonačnost usavršavanja ljudskih sposobnosti uma i osjećaja kao svrhe kretanja (télos). Nietzscheovo shvaćanje o „vječnome vraćanju“ (istoga=bitka) otuda predstavlja točku preorijentacije. Naravno, nije Benjamin ničeanac, a nije niti „dijalektički marksist“ vulgarnoga kova, nego ponajprije onaj mislilac koji iz materijalističke ideje povijesti kao „profanoga osvjetljenja“ vidi da je Marxova misao o revolucionarnome događaju u biti kapitalizma ništa drugo negoli preokrenuta budućnost iz napretka u „razvitak“ onoga što stoji u jezgri iskona.

Sada se dakle vrijeme događaja koje struji iz obrata povijesti zbiva reverzibilno. Ne vraćamo se unatrag da bismo doživjeli prošla iskustva čovječanstva, jer bi to bilo jednako ponovnome proživljavanju tragedije/komedije ljudskoga udesa u povijesti. Ono što je nužno da bi se moglo krenuti dalje jest preokret u razumijevanju „homogenog i praznoga vremena“ modernosti kapitalizma kao najvišeg stadija društvenoga otuđenja čovjeka. Tek otuda je moguće shvatiti zašto Benjamin kroz izbor krajnje začudne, paradoksalne i aporetične figure „dijalektičke slike“ kao „tigrova skoka u prošlost“, izvodi nešto uistinu čudovišno „novo“ i navlastito, premda na rubu mistike i teologijsko-političke provokacije. Radi se o shvaćanju koje Tiedemann u analizi kasnoga mišljenja Benjamina opravdano naziva „dijalektikom u zastoju/mirovanju“. Slike koje smjeraju spram neposrednosti iskustva napretka kao vječnoga vraćanja (istoga=bitak) su slike (kao) fantazmagorije. Ovdje prevladava prošlost nad budućnošću samo ako prošlost shvatimo kao ono što je nepovratno iščezlo i što je izgubljeno u vremenu. No, dijalektička slika zaustavlja protijek povijesti u linearnoj katastrofi napretka. Sve se događa u gotovo fotografskome „bljesku“.

Zato je shvaćanje o kojem se ovdje govori Benjaminov odgovor na problem odnosa vulgarnoga i autentičnoga vremena ljudske povijesti. Bez sjećanja i bez rekonstrukcije prošlosti s pomoću arhiva, muzeja, knjižnica, svih modernih aparata zaustavljanja vremena u slici kao jeziku drukčijeg sjećanja ne postoji nikakva mogućnost radikalnoga obrata u dolasku događaja promjene svijeta. Melankolija je stoga za Benjamina slika-figura revolucionarnoga događaja mišljenja, a ne tužaljka za nepovratno izgubljenom prošlošću kada je „željeti još pomagalo“, kako pjeva Peter Handke u poemi Živjeti bez poezije.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026