Copyright ©2026 Žarko Paić

Mišljenje kao dostojanstvo života

Razgovarao Mario Kolar

(Cjelovita verzija razgovora, a skraćena je objavljena u časopisu Forum, br. 4-6/2025.)

September 24, 2025
Mišljenje kao dostojanstvo života
Žarko Paić

1.Nagradu HAZU dobili ste za četiri knjige koje povezuju promišljanja o odnosu suvremene kulture i tehnosfere. Potonji pojam pojavljuje se kao jedan od ključnih i u Vašim razmatranjima drugih vidova suvremenosti. Možete li (koliko je to moguće) „ukratko“ objasniti što podrazumijevate pod pojmom tehnosfere?

Čitava povijest ljudske avanture u svemiru postaje s tehnosferom prelazak u posthumano stanje kao ono što nadilazi granice živoga i mrtvoga. Jedina još postojeća razlika postaje ona između artificijelnosti i živoga, a „život“ prestaje biti Bogom dano i prirodom podareno zbivanje moći odvijanja onog što ima značajke „arhetipa nesvjesnoga“ (C.G.Jung). Umjetni „život“ proizlazi iz rada „umjetnoga mozga“ koji spaja racionalno i intuitivno mišljenje. Tehnosfera nije nikakva puka preslika računala i njegove logike komputacije na izvanjski svijet. Umjesto jezika kao „organa“ za osmišljavanje bitka kroz mit, religiju, umjetnost i filozofiju, tehnosfera počiva na pragmatici slikovnoga mišljenja koje pokreće „misterij fakticiteta“ ili moć kontingencije, a to je pojam kôda. Bez kodiranja života kao sklopa gena + informacije nije moguće djelovanje u tehničkome svijetu. Zato je tehnosfera ono što stvara nove odnose u sklopovima života polazeći od uklopljenosti/rasklopljenosti (embedment/disembedment) fraktalnih fragmenata, a ne dijelova. Sve je stoga ujedno otvoreno i zatvoreno i samo s pomoću kodirane stvarnosti pokreće se sustav i okolina ove biokibernetičke mreže odnosa. Umjesto totaliteta koji vertikalno određuje sastavne dijelove svojeg „carstva medija“, na djelu je mreža koja se neprestano horizontalno širi u beskonačnost poput „republike fraktala“.

Vrijeme tehnosfere nije više svedivo na ekstatično-dimenzionalnu trijadu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja za čovjeka kao misleću egzistenciju označava svagda „moje“ preuzimanje bitka polazeći od vremenosti onog nadolazećega. Tehnosfera je sveza grčkih riječi/pojmova téchne i sphaira, a to znači da je posrijedi kružno kretanje planeta u njihovoj „kontingentnoj nužnosti“ koja izvanjski i unutarnje nalikuje ničeanskome vječnome vraćanju jednakoga. No, tehnosfera pretpostavlja ne više razliku vremena i prostora, već njihovu sintezu kao prostora-vremena u smislu kozmologije kao fizike čestica. Otuda ona ne oponaša niti predstavlja već uvijek nešto nepromjenljivo i postojano. Tehnosfera radikalno mijenja shvaćanje i prostora i vremena, a primjer koji postaje paradigmatski u novome vijeku je Leibnizov pojam beskonačnoga prostora kao dinamičke veličine, a ne onaj Newtona koji se može prispodobiti slikom kontejnera za masu i objekte. Vrijeme postaje određeno pojmom događaja kao procesa postajanja novoga onkraj metafizički shvaćene vječnosti. Sve se ubrzava i implodira u samoj jezgri postajanja, od zvijezda do crnih rupa, od carstava do republika, od čovjeka kao homo fabera i homo ludensa do homo kybernetesa

2. Što su glavni problemi koje je donijela vladavina tehnosfere, a što nam tek prijeti u budućnosti?

Problem na grčkome znači ono što je predbačeno i postavljeno kao svojevrsna prepreka koju valja otkloniti rješenjem ili, pak, ostaviti bez rješenja. Mi često zaboravljamo ovo izvorno značenje i otuda izjednačavamo problem i pitanje o nečemu. U ovom slučaju tehnosfera je i problem i pitanje kao i rješenje prvoga i odgovor na drugo. Dakle, pojam tehnosfere nadilazi tehničku konstelaciju novovjekovnoga odnosa čovjeka spram svijeta u znaku vladavine subjekta mišljenja od Descartesa i Kanta do Newtona i Leibniza. Isto vrijedi i za uspostavljanje moderne tehnologije kao mehaničke reprodukcije u industrijskoj proizvodnji tehničkih objekata od lokomotive do automobila, fotografije i filma. Onog trenutka kad tehnosfera više ne kopira stvarnost, već kao simulakrum generira umjetnom inteligencijom svijet kao sustav polimorfnih informacija s kojima, primjerice, možemo konstruirati novo kao ugradnju i razgradnju sklopova autonomnih objekata koji „misle“ i „izgledaju“ poput neoavangardnoga dizajna metamorfoza zbilje, nalazimo se suočeni s najčudovišnijom mogućom situacijom za samorazumijevanje odnosa čovjeka i svijeta.

Usput, filozofijski je to ponajbolje promišljeno u Heideggerovu i Finkovu seminaru o Heraklitu 1970. godine. Tada Heidegger uvodi u razmatranje pojam informacije i, na prvi pogled začudno, povezuje ga s izvornim značenjem logosa. Informacija nije više logika kibernetike kao što je logos bio početna/uputna riječ zapadnjačke filozofije kao ontologije. Ona je tautologija svijeta u kojem tehnosfera misli i proizvodi „svijet“ iz autonomnoga upravljanja vlastitom tehno-logikom. To znači da je Heidegger baveći se „formalno“ Heraklitom, uspostavio misaoni most između iskona i suvremenosti, pokazujući da je problem naše suvremenosti kraj samorazumijevanja razlike „čovjeka“ i „svijeta“. Misleći strojevi nisu stoga samo puka robotika na usluzi svojem „gospodaru“ kao dokolicom ispražnjenoga subjekta vladavine svijetom. Njihova je svrha onkraj svekolike „uslužnosti“ čovjeku, jer u tendenciji postaju ne više instrumenti izvršenja naredbi, već autonomni objekti posthumanoga stanja u kojem je čovjek postao suvišan te sveden na funkcije i strukture umjetne stvarnosti.

Sve nakon toga postaje problematično i upitno, pa tako i razumijevanje pojma „čovjeka“ uopće kao animal rationale. Uostalom, Heidegger je u najznačajnijem djelu filozofije 20. stoljeća, Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) iz 1927. godine već u bitnome napustio svaku antropologijsku redukciju „čovjeka“ na biološke nagone i ono nesvjesno (darvinizam i frojdizam). Nadomjestio je tradicionalni pojam „čovjeka“ s izrazom tubitak (Dasein) čija bit počiva u njegovoj egzistenciji. Kada s tehnosferom više ne možemo održati metafizičku razliku „čovjeka“ i „svijeta“, sve postaje nadomjestivo i razmjestivo. Time umjesto kategorija jednokratnosti i neponovljivosti ulaze u igru pojmovi kibernetike poput povratne sprege (feedback) i kontrole sustava informacija, dok ono što je organski podareno nužnošću rađanja i sudbine postaje „ugradljivo/nadomjestivo“ kibernetičkim obratom kojim slučaj i deterministički kaos određuju život u njegovu umjetnome i prirodnome tijeku događanja. Iz svega je razvidno da smo na pragu posvemašnjeg nestanka „ljudskog-suviše-ljudskoga“ nadzora nad „svijetom“ i ulaska u igru tehnosfere kao svijeta neljudske kontrole koja funkcionira besprijekorno. No, upravo to predstavlja najteži problem onoga što se zbiva „sada“ i dolazi „sutra“.

Primjeri su brojni. Dostatno je uzeti one koji na brutalan način dokazuju ove postavke. Riječ je o ratu i oružjima koja u svim svojim izvedbenim mogućnostima postaju autonomni objekti „ratova zvijezda“ (dronovi i nevidljivi strategijski zrakoplovi), potom „novo uskrsnuće“ već izumrlih životinjskih vrsta kao što je slučaj s onim bijelim vukovima nedavno spektakularno tehnoznanstveno oživljenim); da se ne govori o onome što pogađa nas, filozofe i umjetnike navlastito, književnike posebno. To je kraj prirodnih jezika njihovom zamjenom „generativnim gramatikama“ AI koja u trenu prevodi najzahtjevnije klasične i moderne tekstove na sve postojeće jezike. Tehnosfera kao rješenje problema svijeta i pitanja o biti čovjeka završava kao apsolutna vladavina pragmatike znanja, kao čisti funkcionalni know-how. Ništa i nitko to više ne može spriječiti, a kamoli tzv. bioetika s njezinim apelima za „ljudskim dostojanstvom“ uz poštivanje prava životinja i tome slično.

3. Budući da tehnosfera zahvaća gotovo sve aspekte suvremenosti, za promišljanja o njoj potrebno je iskoračiti izvan granica ustaljenih disciplina, kao što su filozofija, sociologija, antropologija, kulturologija, politologija… Koliko je interdisciplinarni pristup zahtjevan? Što smatrate svojom temeljnom, polaznom disciplinom i koja Vam je područja bilo najteže/najizazovnije integrirati u svoja razmatranja?

Nakon što sam objavio petoknjižje naslovljeno temeljnom „slikom mišljenja“ Tehnosfera (2018-2019 u izdanju Sandorfa i Mizantropa) postalo je bjelodano da će trebati razjasniti zašto je iznova nužno i to ponajprije zaslugom moderne i postmoderne filozofije od Adorna do Deleuzea i Lyotarda izvršiti svojevrsnu novu „dekonstrukciju dekonstrukcije“ i fragmentaciju svijeta preusmjeriti u posve novo shvaćanje onog što je s Hegelom dospjelo do najviših vrhunaca spekulativnoga mišljenja apsoluta. Ključna je pritom bila uloga mojeg učitelja mišljenja, mentora i najvećeg filozofa s ovih prostora u 20. stoljeću, Vanje Sutlića s njegovim povijesnim mišljenjem sabranim u dvije prekretne knjige kao što su Bit i suvremenost, te Praksa rada kao znanstvena povijest. (Nadam se da će u povodu njegove stote godišnjice od rođenja baš ove 2025. godine izaći i moja monografska studija o bitnim aspektima njegova mišljenja koje daleko nadilazi različite orijentacije u suvremenoj filozofiji jer je uz Heideggera i Deleuzea podrijetlo mišljenja tehnosfere upravo u njegovim postavkama.)

Zapadnjačka je filozofija kao metafizika dospjela u Hegela do svojeg kraja u ideji dijalektičke sinteze svih posebnih znanosti i umjetnosti. Njegova postavka o filozofiji koja ozbiljuje svoju zadaću tako što misli svoje vrijeme u pojmu kojemu su sve empirijske činjenice nužno potvrda njegove apsolutne vladavine predstavlja istinski kraj filozofije. To znači da se sve sabire u jednom i obuhvatnome znanstvenome liku istine, a povijest postaje svjetska povijest koja za svoj prostor i vrijeme ima ono što će u 20.stoljeću njemački politolog i geopolitički mislilac Carl Schmitt nazvati Groβraum kao globalno-planetarno odvijanje procesa kojim znanost u liku suvremene tehnologije vlada nad svime što jest, bez iznimke, bezuvjetno i totalno.

Pogledajte nečuvenu aporiju. Kad se pojavila knjiga Norberta Wienera o novoj univerzalnoj znanosti kao što je kibernetika bila je to najava radikalne promjene u shvaćanju pojma znanosti i ujedno pojma tehnologije. U klasičnome modelu znanost istražuje „Knjigu prirode“ i kao konceptualna arhitektonika stvara pojmovne alate za razumijevanje svijeta kao nužnosti/slučaja, reda/kaosa, svrhe/nesvrhovitosti. Tehnologija se, pak, izvodi uvijek kao primijenjena stvar znanstvenih istraživanja i ne može postati nikad ništa drugo negoli neljudsko sredstvo za ljudske svrhe. No, s kibernetikom se zbiva posvemašnji obrat ne samo filozofije i znanosti, već i umjetnosti. Razlog je taj što kibernetika kao univerzalna znanost o upravljanju sustavima nije više primijenjena teorijska fizika i kozmologija na svekolike ljudske djelatnosti. Njezin fundamentalni pojam postaje informacija, koja nije ni materija ni energija kao što su to temeljni pojmovi za Einsteinovu teoriju relativnosti. Iz svega postaje razvidno da stroj mišljenja kao što je računalo ne može više biti razmatrano kao puka moderna tehnologija koja služi čovjeku na isti način kako mu služi tehnika u smislu rukotvorstva ili tehnologija u smislu mehaničke reprodukcije (npr. metalurgija i industrija). Tehnosfera nije, dakle, ni tehnika (instrument za ljudske svrhe) ni tehnologija (sredstvo-svrha moderne proizvodnje koju kapitalizam koristi za svoj „napredak“ i „razvitak“).

Tehnosfera je umjetni MOZAK, a ne više prirodno, organsko ili mehaničko TIJELO. To je razlika svjetova. Zato tehnosfera nije više ni mašina/stroj koja služi nečemu izvanjskome, već kognitivni konceptualni dispozitiv ili aparat drugačijega mišljenja od kopiranja ljudske-suviše-ljudske djelatnosti stvaranja novoga. Čak i tako inventivni tzv. interdisciplinarni teoretičar medija kao što je Marshall McLuhan shvatio je tehnologiju odnosno medije, kao uostalom i metafizički njegovi prethodnici poput Marxa i plejade antropologa i tzv. humanista, instrumentalnom tehnikom proširenja ljudske tjelesnosti. No, tehnosfera nadilazi ovu redukciju na sredstvo-svrhu iz logike posredovanja i postaje apsolutna neposrednost onoga što proizlazi iz pojma samoproizvođenja (autopoiesis). To više ne može biti razjašnjeno nikakvim povijesno-filozofijskim i tradicionalno znanstvenim artikulacijama tzv. autonomnoga područja u kojem „filozofija“ ostaje nedodirljiva na promjene u biti znanosti, a umjetnost valjda i nakon iskustva povijesne avangarde vjeruje u kule bjelokosne oponašanja svete i postojane prirode kao vječne zbilje. Živimo u doba „novoga apsoluta“ koji nije nikakva kopija ljudske stvarnosti u smislu nastavka tjelesnosti drugim sredstvima. Taj apsolut jest doba tehnosfere koja zahtijeva nadilaženje granica svih posebnih područja „duhovnoga bitka“ jer umjetni MOZAK sintetizira i proizvodi u virtualnoj aktualizaciji nove fascinantne svjetove koji nisu nikakva ni iluzija ni simulacija, već ono što Jean Baudrillard naziva integralnom stvarnošću. Takvu stvarnost valja dohvatiti stvaranjem prikladnih pojmova i kategorija. Sve što sam nastojao izvesti u svojevrsnom appendixu petoknjižja Tehnosfera svodi se na pokušaj pronalaženja nove konceptualne mreže.

Riječ je o knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.). Za razliku od prethodnih filozofijskih istraživanja koja su pretpostavljala uvid i u različite discipline humanističkih znanosti poput teorije suvremene umjetnosti i digitalne estetike, primjerice, u ovoj „šestoj“ knjizi Tehnosfere jedino sam se bavio problemom tehnoznanstvene konstrukcije suvremenosti. Zbog toga je to knjiga sintetičkoga transverzalnog mišljenja koje mora preispitati vjerodostojnost teorija znanosti, ali i rezultata teorijske fizike, kozmologije i sintetičke biologije. Zašto? Iz jednostavnog razloga što su istraživanja ovih znanosti ne samo teorijska spekulacija o stvaranju svijeta i svrhovitosti postojanja u svemiru, već ono što pripada biti tehnosfere. To su računanje-planiranje-konstrukcija na temelju fundamentalnih pojmova kao što su to kontingencija, kaos i entropija. Zar to nisu i temeljne riječi suvremene umjetnosti i arhitekture, dizajna i mode, ako hoćete i književnosti najmisaonijih pisaca današnjice kao što su to Thomas Pynchon, Don DeLillo i Michel Houellebecq?

Filozofija je moj put u totalni kaos i entropiju te apsolutnu kontingenciju suvremenosti, a sve drugo su usputne postaje na kojima znanosti i umjetnost i samima postaju refleksivnim događajem dostojanstva i ništavila ljudske egzistencije.

4. Interdisciplinarnost ima svojih prednosti, no krije li i neke zamke?

Gotovo u pravilu među dobronamjernim poklonicima i onima koji to nisu mojih filozofijskih istraživanja, akoja iziskuju i zaogrtanje diskursom transdisciplinarnosti poput npr. vizualnih studija i znanosti o slici (Bildwissenschaft), ali bi ipak htjeli dobiti posljednji dokaz svoje arogancije i ignorancije kako je sve to valjda „nerelevantno“ jer se bavi „svime i svačime“ i to iz tzv. interdisciplinarne perspektive istraživanja, moje se mišljenje tehnosfere nastoji „nivelirati“ i svesti na ono već viđeno i poznato. Prvo, nije riječ o interdisciplinarnosti, već o prelasku i nadilaženju granica tzv. disciplina u sklopu društveno-humanističkih znanosti. Valjda je bjelodano baš sada da umjetna inteligencija (AI) u smislu realizirane tehnosfere nije rascjepkana u tzv. područja mišljenja, pa bi jedno bilo tehnoznanstveno i informatičko, a drugo ono koje Heidegger naziva Dichten u razlici spram Rechnen. Interdisciplinarnost je loša mantra onog što nazivamo integralnim razdobljem sinteze svih znanosti, umjetnosti i filozofije i uistinu se svodi na tzv. kišobran raznolikih i često disparatnih diskursa.

Što je onda uopće to tzv. mišljenje tehnosfere? Stvar je tako jednostavna i složena. To je novi fraktalno-transverzalni apsolut koji ima svoju bit u autopoiesisu i zato sve, ali baš sve što uopće postoji u svijetu i onkraj njega, mora postati prožeto snagom postajanja novoga u formi umjetne stvarnosti. A to znači da nakon Hegela i njegove gigantomahije apsolutnoga duha jedini smisao autentičnoga filozofijskoga mišljenja jedne „nove cjeline“ mora na ovaj ili onaj način biti i razračunavanje s pojmom tehnosfere. Usput, imam više sugovornika o tome među vizualnim umjetnicima poput Dalibora Martinisa, arhitekta kao što je Krešimir Rogina, potom filozofiji sklonim kognitivnim znanstvenicima u svijetu pa čak i onima koji su uistinu predstavnici svojih struka u prirodnim i tehničkim znanostima, a dokaz je sudjelovanje u zborniku s prilogom „The Brain as a Vision and Program: From “Embodiment” to “Embedment” koji je uredio iranski svjetski poznati stručnjak za imunologiju prof.dr. Nima Rezai, Brain, Decision Making, and Mental Health (Springer, Cham, 2023.), negoli u kolega filozofa tradicionalnoga usmjerenja. Nikakva više mantra o interdisciplinarnosti niti povlačenje u svetu intimu tzv. struke nema opravdanja. Teorijski su fizičari kozmolozi, a to znači da nužno moraju govoriti metafizički iako to navodno preziru zbog „misticizma“ kao nedosljedni Hawking ili smjerni Penrose, jer bez filozofije ne mogu objasniti što je bilo prije „Velikog Praska“ i zašto mora postojati u svemiru neka još uvijek neobjašnjiva svrha svekolikoga postojanja.

Mišljenje je tehnosfere kibernetička realizacija metafizike u autopoietičkome novome sustavu ili apsolutu koji nužno zahtijeva prelazak svih dosadašnjih disciplinarnih granica znanosti i umjetnosti. Ono je po bitnoj nakani jedino i samo, eksplicitno i nesvodivo filozofijsko razumijevanje biti suvremenosti jezikom kontingencije, kaosa i entropije koji ujedno spaja klasičnu metafiziku i moderno/postmoderno kazivanje o ontologijskim aspektima postajanja novoga i različitoga „svijeta“ od svega što bijaše već oduvijek bilo. Zato moja tzv. nečuvena „pretencioznost“ i „megalomanija“ pisanja nije nikakva skribomanija ekscentrika koji ulazi poput uljeza u ekskluzivna područja hermetičnoga diskursa ekspertnih skupina za npr. konceptualnu umjetnost, političke teorije totalitarizma, pitanja globalizacije i identiteta, fraktalnu arhitekturu ili postfenomenologiju tijela i Drugoga.

Misliti suvremenost znači izgubiti tlo pod nogama koje je tradicijom pripadalo odabranicima struka iz humanistike kao kraljevskim i carskim hafizima i kustosima duha u sarkofazima fosilizirane povijesti.

5. Posebnu pažnju u svojim razmatranjima posvećujete pitanju umjetnosti u doba tehnosfere. Je li umjetnost uopće izričito ljudska djelatnost ili ju može proizvoditi i stroj?

Umjetnost je ono što se iskazuje kroz osjećaje ljepote i uzvišenosti, a posebno ova druga kategorija estetike je ono što Schelling, Heidegger i Freud nazivaju njemačkom neprevodivom riječju Unheimlichkeit. Ona znači i ono jezovito i strahotno, ali i čudovišno i neiskazivo jer nadilazi granice ljudske mjere osjećaja ne samo svetoga i božanskog, već i prirode u njezinoj silnoj obuhvatnosti i bezgraničnosti. Sjajan prikaz ovog osjećaja podaruje austrijski pjesnik i esejist, Hugo von Hofmannsthal u putopisu Trenuci u Grčkoj. Najdublja i najuzvišenija umjetnost jest ona glazbe. (v. o tome Žarko Paić, Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje, Litteris, Zagreb, 2025.) Kad slušamo Mahlerovu V. Simfoniju i gledamo prizore iz filma Luchina Viscontija Smrt u Veneciji ne treba nam nikakve razumske metafizike koja će nam reći da smo dirnuti i uzdignuti iz svakodnevice u eterične prostore u kojima umjetnost svetkuje dar otvorenosti svijeta i njegovu neumitnu propast. Umjetnost je ulazak ljepote i uzvišenosti u svijet čak i kad je sve u znaku kaosa i entropije, besmisla i užasa trajanja.

Najveći mislilac prevladavanja metafizike kao nihilizma jest Friedrich W. Nietzsche. Zato ne smijemo nikad smetnuti s uma da je upravo njegov stil pisanja od Rođenja tragedije preko Gaya Scienze do Tako je govorio Zaratustra dokaz koliko je živjeti umjetnički tragičan i ujedno bezuvjetan izbor vlastite sudbine, jer ništa drugo ne može biti istovjetno afirmaciji užitka samoga života, ni moral, ni znanost, niti vjera. Samo umjetnost kao ono onkraj granica ljudskoga-suviše-ljudskog može ovom svijetu na ishodu njegovih proigranih mogućnosti podariti snagu i moć spasonosnoga i utjehu bolne egzistencije. Stroj mišljenja, dakle tehnosfera u formi AI može „proizvoditi sadržaje umjetnosti“, jer je i sama rezultat estetske i artističke realizacije metafizike u kibernetici i kao HAL 9000 iz Kubrickova filma postaje savršeni ready made kao mišljevina drugačijega estetskoga užitka. No, problem nije u njegovim kreativnim moćima stvaranja novoga, već u onome što je sam Nietzsche u doba zanesenosti Wagnerom smatrao uvjetom mogućnosti egzistencije čovjeka: imamo umjetnost da ne bismo propali od istine. Je li umjetnost u takvoj raščaranosti i gubitku tajne još uvijek dostojno ime za igru užitka i smrti (erosa i thanatosa) bez koje nema onoga što jedino ima smisla ꟷ velike umjetnosti?

Nakon „banalnosti zla“ u uništenju ljudskoga u konclogorima 20. stoljeća, nije li najprizemnije iskustvo nove umjetnosti upravo to što je ona postala „banalnost neljudskoga“ u svim formama estetizacije života od reality showa do već viđenih orgija šoka, provokacije i eksperimenta ništavila koje proizvodi samo Unheimlichkeit-efekt u društvu spektakla i ništa više?

6. Hoće li umjetna inteligencija promijeniti (ili je već promijenila) poimanje umjetnosti i općenito kreativnosti?

Suvremena umjetnost predstavlja univerzalni model za razotkrivanje procesa tehnologiziranja života i procesa refleksivne analize njegovih metamorfnih stanja ‒ a upravo sve to možemo vidjeti u niz oblika tzv. posthumane umjetnosti kojom se intenzivno bavi vodeći filozof transhumanizma Stefan Lorenz Sorgner, autor mnoštva kontroverznih i nadasve utjecajnih knjiga i moj urednik u nizu „Posthuman studies“ u izdavačkoj kući Schwabe Verlag kod kojeg sam objavio knjigu The Superfluitiy of the Human: The Reflections on the Posthuman Condition, Basel-Berlin, 2023. ‒ koji se odvijaju u finalizaciji metafizički shvaćene ideje o biti čovjeka. Zašto? Jednostavno zato što njegova bit postaje upravo ono što Paul Virilio naziva estetikom nestanka. (Paul Virilio, The Aesthetics of Disappearance, Semiotext(e), New York, 1991.) Svi njegovi oblici brzo nestaju i samo jedan od njih može se zaustaviti tako da se zabilježi u kodiranoj slici koja povezuje sjećanje na prošlost i predviđanje budućnosti zahvaljujući kibernetičkoj tehnologiji.

Na taj se način pojavljuje i paradoks ove umjetnosti: Posthumana umjetnost uopće nije „aktualna“, već predstavlja refleksivni model trajnog postajanja koja ostaje u stanju koje bismo mogli nazvati između prošlosti i budućnosti, jer su njezine akcije, performansi, instalacije i koncepti na rubu banalnosti i uzvišenosti, a ujedno su i poveznica znanosti i tehnologije ulaženja u samo ljudsko tijelo, kao u umjetničkim djelima Stelarca i Kena Rinalda. Stoga ne čudi zašto je suvremenoj umjetnosti potrebna filozofija umjesto referentnoga okvira znanosti o umjetnosti. Kojom bismo povijesno-umjetničkom terminologijom mogli razumjeti Kacovu bioumjetnost ili Helbigovu glazbenu dramu? Moje razumijevanje ovog problema odnosi se na uvođenje pojma homo kybernetes kao ostvarenog „nadčovjeka“ u okviru posthumanoga stanja. (Žarko Paić, The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022.)

To znači da su ključni koncepti singularnosti, tehnosfere i autopoeze latentne mogućnosti za stvaranje potpuno nove interakcije između ljudi i ne-ljudi. Estetičko mišljenje, dakle, ima ontologijsko-epistemologijsku zadaću promisliti i artikulirati matricu novim kategorijalnim sustavom fluidnih pojmova kao drukčiju poziciju umjetnosti onkraj služenja suvišnome čovjeku. Ono što već dolazi postaje znak vladavine sinestetičke preobrazbe svih oblika postojanja, ne samo ljudske subjektivnosti koja poput mjehurića isparava u eter. I još nešto, iznimno važno za daljnje promišljanje i eventualnu budućnost umjetnosti kao kreativnoga procesa mišljenja. Već na sadašnjoj razini AI-kreativnosti, koja naravno nije autopoietička jer bi to onda značilo da se glavni lik Kubrickove 2001: Odiseje u svemiru iz 1968. godine, superinteligentno računalo HAL 9000 otjelovio u ovoj „jedinoj“ stvarnosti i tako pokazao da je platonizam AI djelotvorno mišljenje vladavine tehnosfere kao racionalno-intuitivne moći neposrednosti, nailazimo na nešto više od pukoga art-mimetizma. O tome valja vidjeti tekst vodećeg estetičara današnjice, njemačkoga filozofa Dietera Merscha u tematskome sklopu o AI i kreativnosti u časopisu Europski glasnik br. 28/2023. Uz napomenu da Mersch još uvijek „vjeruje“ u nesvodivu razmišljajuću moć ljudskoga mišljenja koje počiva na hologramu kreativne mašte, a ne na algoritamskoj tablici kategorija kopiranih iz ljudskoga svijeta matematike i informatike. Međutim, ja „ne vjerujem“ ni u kakav stvaralački humanizam ideje umjetnosti kao mimesisa i reprezentacije, i to naprosto zato što je homo kybernetes „zrcalna slika“ drugačijeg mišljenja ne više mašine/stroja koji oponaša „mahnitost“ ljudskoga uma.

Umjesto toga, posthumana umjetnost u svojem neprestanome generativnom „usavršavanju“ sve više i više nije tek kičasta kopija loše glazbe, slikarstva, performativnosti i konceptualnosti događaja, a ne djela, već onako kako „superinteligencija“ uči na vlastitim greškama, tako se razvija i sam njezin transverzalni „umjetni MOZAK“ kao sinteza racionalnosti i mašte u sinestetičkome razdoblju svijeta. Za sada je korištenje AI u tzv. kreativnoj industriji još uvijek pasivna rezistencija korisnoga alata u projektiranju i brainstormingu. No, mi živimo u doba one Deleuzeove „beskonačne brzine“. Već najnoviji Chat GPT bio on američki, kineski ili zašto ne, hrvatski, bit će ustrojen prema načelima vladavine ne samo umjetne inteligencije, već i umjetne intuicije. Uostalom, Marvin Minsky, otac-utemeljitelj ideje strojnoga učenja, ukazivao je izričito na mogućnosti emergentnoga stroja mišljenja onkraj svih dosadašnjih granica logike i njezinih teorema.

7. Više knjiga objavili ste kod uglednih inozemnih izdavača, kao što su Springer, Palgrave Macmillan itd. Kako je došlo do suradnje s inozemnim izdavačima?

Neki moji prijatelji i srodnici u duhovnim stvarima kojima se zajednički bavimo, ponajprije sveučilišni profesor teologije s Cambridgea, ali i filozof i poznavatelj mišljenja Gillesa Deleuzea, Boris Gunjević, još nakon moje knjige Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.), ali isto tako i pjesnik i esejist te urednik Litterisa i časopisa Europski glasnik, akademik Dražen Katunarić, nagovarali su me da pokušam tu ili neku drugu knjigu dati inozemnim izdavačima. Sve je kulminiralo nakon što su to isto tvrdili talijanski filozof Adriano Fabris sa Sveučilišta u Pisi i slovenski filozof Dean Komel, fenomenolog, s kojim odavno surađujem i u časopisu Phainomena i na drugim projektima, da pokušam sa svojim tekstovima o tehnosferi i umjetnosti. Palgrave Macmillan je objavio White Holes and the Visualization of the Body 2019. godine u Londonu-New Yorku i nakon toga sve ide uzlaznom linijom.

Važno je da imam potvrdu kako je ovo što mislim i pišem dovoljno prohodno za globalnu javnost iz društveno-humanističkih znanosti i da izaziva zamjetni interes vrhunskih intelektualaca i mislioca u svijetu. Stvar nije ni u kakvome narcizmu malih razlika, već u tome da je potreban svjetski dijalog s vodećim teoretičarima koji kreiraju ideje i ujedno su otvoreni za prepoznavanje novih autora i na tzv. rubovima svijeta.

8. Koliko je znanstvenicima iz malih zemalja i jezika (malih u smislu površine i broja govornika) teže probiti se do međunarodnih izdavača, odnosno općenito dobiti međunarodnu recepciju? Drugim riječima, određuju li recepciju predstavljene ideje, teorije i spoznaje ili njihova provenijencija?

Nema više nikakvih izlika za gubitak vremena kod tzv. ideoloških aparata države, da to kažem alitiserovski, koji će vam svojom „ne-milošću“ i ne-znanjem stvari u svjetskim razmjerima zagorčavati život i govoriti što biste trebali učiniti da se „probijete“ vani. Zahvaljujući mogućnostima tehnosfere, svi su veliki svjetski akademski izdavači poput Springera, Palgrave Macmillan, Routledgea, Stanford University Pressa, Oxford University Pressa itd. online. Samo je važno da sinopsis i glavne postavke knjige prepoznaju kreativni urednici u bespuću i oceanima tekstova. Drugim riječima, sve je kristalno jasno i ne može biti bolje izvedeno. Ako ideja i rukopis knjige koju šaljete na uvid urednicima prođu i dođu do anonimnih te nadasve suverenih znalaca i oštrih kritički usmjerenih recenzenata, pa ako oni odluče da je vaša knjiga potencijal za objavljivanje jer je originalna i inovativna, to je – to.

Moje sve knjige dosad objavljene iz područja filozofije umjetnosti i estetike, teorije suvremene umjetnosti, filozofije politike i sociologije globalizacije i identiteta u SAD-u i Europi, a ukupno ih je otisnuto dosad jedanaest u svim formatima od tiskanih do digitalnih verzija, uglavnom se nalaze posvuda u svijetu od sveučilišta i instituta do knjižnica i knjižara, što znači da očito imaju svoju recepciju, a to mogu i sam vidjeti jer na portalima Springera i drugih nakladnika sve je transparentno. Postale su obvezna i izborna literatura na mnogim kolegijima iz humanistike u Kini, Japanu, Indiji, Australiji, Novom Zelandu, Africi, SAD-u, Rusiji i Europi. Svoju publiku gotovo da znam u detalje. Ipak, ono što je najvažnije za mene otkad sam se počeo baviti intenzivno i bez kompromisa svojom zadaćom mišljenja, jest da mi nisu potrebni nikakvi pseudo-posrednici. Baš to me čini posve zadovoljnim jer sloboda da mislim i radim što smatram bitnim (od knjiga i časopisa do svih drugih oblika intelektualnoga angažmana), uz autonomiju i samoću predstavljaju neprocjenjivo blago koje više vrijedi od bilo kakve institucionalne i medijske „poznatosti“ i „uspjeha“. Znam da nitko nije prorok u svojem zavičaju i stoga slijedim ono što je Marx zapisao u Predgovoru Kapitala navodeći mudroga Firentinca: segui il tuo corso, e lascia dir le genti (idi svojim putem i pusti svjetinu neka misli što hoće).

9. Prošle godine nagrađivani ste i za književnu esejistiku. Zašto uz znanstveni često pribjegavate i esejističkom diskursu?

Objavio sam dosad niz monografskih studija, recimo to tako iako su sve kritičko prevrednovanje mišljenja prekretnih filozofa koji su bili i književni esejisti, pa čak i pjesnici i romanopisci, a jedan k tome i performativni umjetnik, kazališni revolucionar, filmski glumac i svojevrsni mahniti duh korporalnoga obrata u 20. stoljeću. To su redom Jean-Paul Sartre, Soeren Kierkegaard, Friedrich W. Nietzsche, Walter Benjamin, Gilles Deleuze, Antonin Artaud. Književna esejistika koju pišem jest ponajprije ono što proizlazi iz biti eseja od Montaignea do Sloterdijka: sloboda promišljanja i kazivanja same biti svijeta kao otvorenosti razlika i nesvodivosti u jeziku bez kojeg ne postoji svijet. Jednom je Jacques Derrida lucidno i za samu stvar ovog pitanja kazao nešto naprosto „savršeno“: Esse est essai.

Ako biti znači pisati „esej“ u smislu pokušaja ogledanja u tekstu kao svijetu i obratno, onda je ovaj način postojanja „danas“ postao gotovo neporeciv. Svi nešto pišu kao nikad prije i ostavljaju trag svoje prisutnosti iako je naše doba ono koje u nazivu moje knjige ostavlja znakove najveće moguće nelagode vizualizacije i transparencije: slika bez svijeta. Potreba za pisanjem nadilazi sve zadane diskurzivne forme, a o tome svjedoči čitava moja dosadašnja spisateljska djelatnost. U knjizi koja formalno pripada tzv. žanru filozofije književnosti esej je paradigmatski oblik pisanja/čitanja kao mišljenja: Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019.) U ključnome tekstu ove knjige, onome o vrhunskome poljskome književniku tragične sudbine, jer je ustrijeljen u židovskome getu na rubu Poljske od nekog brutalnoga i primitivnoga lokalnog nacista, naime o Bruni Schulzu, esej završava ovim riječima.

Pisati znači misliti i ostavljati trag stvaranja u beskonačnoj pustinji koja se širi i sažima. Bez pisanja umiremo. Polako, u ravnodušnosti spram svijeta i njegovih novotarija, sami i ‘odloženi među akte – arhivski broj u velikoj registraturi neba.’ Tako završava Schulzova pripovijest ‘Kometa’. Pisati znači umjeti dovršiti djelo koje je neiskazivo poput slika iz djetinjstva i njihova varljiva sjaja. Zaustaviti se na rubu teksta, na vrijeme, bez žaljenja za onim što bje svršeno jednom i zauvijek. Pisati znači omeđiti svoje vrijeme riječima jačim od sveprisutnih sutona knjige.

10. U nagrađivanoj Knjizi lutanja, među ostalim, upućujete pisma filozofima, teoretičarima, umjetnicima… Kad biste morali izabrati jednog mislioca i postaviti mu samo jedno pitanje, tko bi to bio, koje bi to bilo pitanje i zašto?

Prije odgovora na Vaše pitanje, samo jedna dodatna napomena. Prvi dio Knjige lutanja čini 43 pisama: stvarnih, apokrifnih i imaginarnih, od kojih su samo nekoliko zapravo dio stvarne prepiske. Moja pisma upućena Drugima su ideje koje govore o promišljanjima nekog problema i fenomena, primjerice, pojma slike i videocentrizma današnjice kao što je to pismo upućeno Jean-Luc Nancyju. I njegove knjige o slikovnosti i mimesisu, poput slavnih i divnih Muza, i moje knjige Slika bez svijeta te Vizualne komunikacije: Uvod imaju ujedno podosta srodnosti i bitnih razlika. U kratkoj prepisci koju smo vodili na mreži Academia.edu zanimala ga je upravo ideja tehnosfere kao autopoiesisa. I onda se u naš dijalog „umiješala“ smrt. Naime, iznimno utjecajni francuski suvremeni mislilac umro je nekoliko dana prije izlaska knjige Aesthetics and the Contemporary Art: Pictures Without World (Springer, Cham, 2021) koju sam mu poslao u pdf-formatu. Ideja pisma „danas“ nije ni u kakvoj pervertiranoj svakodnevnoj e-mail komunikaciji zbog toga što smo svi, ali baš svi, izloženi demonu čudovišne „interaktivne samoće“ na internetu 24 sata. Otuda taj patološki narcizam hiperrealnosti koji se uvukao poput virusa u našu novu osjetilnost. S njime se budimo, s njime živimo, s njime umiremo.

Pismo je traganje za izgubljenim Drugim svoje vlastite egzistencijalne bačenosti u svijet bez tajne.

Knjiga lutanja, a to piše u „Proslovu“, ima tragove nesvodive razlike u Pessoinoj Knjizi nemira i u Deleuzeovim Pustim otocima. Obje knjige su na autentičan način posvećene procesu pisanja kao mišljenja bez kraja, jer sve je otposlano u singularnu nadolazeću budućnost ne kao utopiju/distopiju, već kao u otvorenost beskrajne žudnje za stvaranjem novih svjetova. Kad bih, dakle, morao izabrati jednog mislioca i poslati mu samo jedno pitanje onda bi to bio Martin Heidegger bez kojeg se zacijelo ne bih bavio filozofijom, jer bez njegova mišljenja o biti tehnike ne bi bilo moguće napisati Tehnosferu.

Pitanje koje bih mu uputio glasi: zašto nas još samo jedan bog (ne) može spasiti? Reći će se: pa, on više nije živ. Da, ali živo je njegovo djelo u stotinu svezaka Sabranih spisa možda još i više negoli za njegova života. Stoga čitati Heideggera znači biti u dijalogu s iskonom i suvremenošću na najvišoj razini razumijevanja uopće.

11. Povremeno navraćate i u prostor poezije. Što je za vas poezija?

Ako otklonimo ovdje ono što „mislim“ o svoje tri zbirke poezije koje sam objavio, pa neka to ostane neiskazivim, onda moram kazati da neprestano pišem eseje o pjesništvu i pjesnikinjama/pjesnicima. Ključni su oni objavljeni o Hölderlinu baš u „Forumu“ („Sveti udes ljepote – o biti pjesništva“, Vol. XCIV (2022), br. 7-9; str. 797-829), potom o Paulu Celanu „Svijet je otišao…(Paul Celan i apsolutno pjesništvo“ (u knjizi Treća zemlja: Umjetnost i tehnosfera, Litteris, Zagreb, 2014.) te o Fernandu Pessoi ꟷ „Pessoa? Metafizičko ludilo epohe“ (u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019.). To nisu tek pjesnici među pjesnicima, stihotvorci koji imaju svoje najviše mjesto u poeziji 19. i 20. stoljeća. Oni su glas u tami i svjedoci drugačijega puta mišljenja od svih postojećih metafizičkih bludnji u nepoznato.

Čak i ako dobro znamo za njihove životne sudbine, osobito shizofreniju autora Hiperiona i elegije Patmos te samoubojstvo Celana skokom u mutne vode pariške Seine 1970. kao posljedicu tzv. postholokaust-sindroma, dok je Pessoa sa svojih 75 heteronima ostavio najdublje svjedočanstvo nemogućnosti življenja i pisanja u jednoj duši i jednome tijelu, kako inače završava Rimbaudova Sezona u paklu, što sve to uopće govori o pjesništvu i njegovoj zadaći kazivanja u doba koje sam Celan u jednoj pjesmi naziva ꟷ sivilom zastrto nigdje? Ništa drugo negoli da je poezija u svojoj biti smisao ljudske egzistencije u kazivanju protiv apsolutne bezavičajnosti svijeta.

Poezija nas omogućuje kao samotne lutalice kroz jezik i zemlju, kroz „pustinju koja raste“, kroz rupe u bitku i rupe u mreži ove čudovišne tjeskobe i nemira našeg oslikovljenoga svijeta. Ona pripada bezdanu slobode i kazivajućoj moći jezika nadilaženja ovog svijeta s kojim smo zbliženi i istodobno udaljeni u težnji svladavanja onog neljudskoga u nama.

Jezik govori, pjesništvo ushićuje, filozofija misli. Ne treba nam više ništa osim istinskoga zajedništva s Drugima u svijetu kao boravištu autentične slobode i ljepote.

Aesthetics and the Iconosclasm of the Contemporary Art Paić

doba-oligarhije-paic

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026