Copyright ©2026 Žarko Paić

Metapolitika istine

Dalibor Martinis protiv «demokratske apatije»

2003.

May 10, 2025
Metapolitika istine
Dalibor Martinis

Podrijetlo suvremenoga prezira politike u demokratskim i autoritarnim društvima ne odgovara zbiljskome stanju repolitizacije svijeta života. Paradoks se čini neotklonjivim. Što se u javnosti više iskazuje gnušanje spram izabranih ili silom nametnutih političara, to je više pokušaja mišljenja i djelovanja s onu stranu povijesno uspostavljenih pravila liberalno-demokratske politike. Diktature, despocije i autoritarni oblici vladavine u doba globalnog svjetskog nereda pošteđeni su barem glavne boljke suvremene zapadne kulture – demokratske apatije. Odakle prezir spram politike? Ta, nije li zazornost spram te drevne grčke riječi, koja nam određuje sudbinu povijesti, dokaz da odlikovano biće iz Aristotelove Politikekao srednji član između boga i divljih zvijeri nije dostojan biti spram vlastita roda filantrop, nego svagda na sebe samoga postavljeni mizantrop!?

Kriza političkoga u suvremenome svijetu uopće ne pogađa toliko pojam politike koliko figuru suvremenoga političara. Pokvarenost, pohlepa, sebeljublje, laž, moralna izopačenost, demagogija, licemjerje, kukavičluk, oportunizam, svođenje općih interesa zajednice na privatne poslove narcistički usmjerenoga «društva bez odgovornosti» – eto karakterologijskog opisa suvremenoga političara! Ako je u osvit pada komunizma potkraj XX. stoljeća strukturu politike zapadnih demokracija Pascal Bruckner s razlogom imenovao demokratskom melankolijom zbog dosade jednog tehnokratski otuđenoga poziva uređenja života u državi i civilnome društvu, čini se da ta dijagnoza više ne odgovara stanju stvari. Globalna je politika postala umreženi imperij opće ravnodušnosti spram života anonimnoga pojedinca. Velike političke borbe s različitim ideologijskim predznacima nisu iščezle sa svjetske pozornice. Od frontalnih sukoba klasa i socijalno heterogenih skupina one su poprimile hibridni oblik novih «kulturalnih ratova» u ime identiteta (rase, nacije, vjere, civilizacije). Karizmatski lik političara-proroka, neovisno o tome bio on totalitarni diktator tipa Castra, Maoa ili Tita, ili pak demokratski autokrat poput Churchilla, De Gaullea ili Mitteranda, kao da je nepovratno iščezao u imaginarni muzej povijesti.

Ovo je doba marketinga političara kao populističkoga vođe, koji zahvaljujući sprezi polusvijeta, dualne mafijaške ekonomije i medijske industrije postaje glavna figura planetarnog spektakla. Politika je stoga odvratna samo zbog razotkrivena beščašća amoralnih političara. Sve je drugo navodno samorazumljivo «dobro» i «plemenito». Takva je slika očito pogrešna i zavaravajuća. U trenutku estetizacije političkoga danas u medijski proizvedenome svijetu zbiljske iluzije i iluzorne zbilje, što je baština umjetničkih pokreta avangarde s početka XX. stoljeća, pokazuje se da suvremeni političar nije ništa drugo negoli zbiljsko utjelovljenje svih naših privatnih bolesti. On je (po)javni lik društvene nelagode uzrokovane posvemašnjim gubitkom republikanskih vrlina kao što su odgovornost za zajednicu, građanska hrabrost, opiranje izopačenju demokracije u strahovlašće «izabrane manjine», koja služi tek vlastitu probitku i blagostanju. Što je danas figura talijanskoga premijera Silvia Berlusconija ako ne idealni lik te soap-politike koja prezire bit demokracije, a namjesto mitskog junaka žrtve za interes države-društva-nacije cinički sebe prikazuje u korporativnim medijima u njegovu vlasništvu kao novoga narodnoga osloboditelja od «komunističkoga mentalnog sklopa», što nagriza zdravo tijelo liberalno-demokratske zemlje tradicionalizma i estetskoga uzora Europi?

Novi «kulturkampf» u svijetu globalne ravnodušnosti stoga ne može biti ništa drugo negoli pokušaj da se postideologijsku močvaru zapadne politike, u kojoj svjedočimo skladni suživot desnoga i lijevoga populizma pod mističnim nazivom «trećega puta», preobrati njezinoj izvornoj svrsi, naime, da služi općemu dobru. Svi neartikulirani anarhistički, protuglobalizacijski pokreti, mirovne inicijative, borbe za etnička i manjinska prava koloniziranih naroda, mnoštvo novih «autonomnih» prosvjeda protiv pretvaranja demokratskoga poretka Amerike i Europe u kentaurski sklop «dragovoljnoga post-totalitarizma» s iluzijom kulta individualizma kao slobodnog gospodara života i smrti, vođeni su porivom nekovrsne nove metapolitike istine.

Moć njezine nemoći počiva u iznova otkrivenu utopijskome obzorju svijeta. Istina metapolitike može biti samo utopijska. To je njezina imanentna granica. Ozbiljenje utopije ne znači ostvarenje cilja kao nečega projektiranog u budućnost, nego pretpostavlja u-topiziranje zbilje kao realnog prostora-vremena ispunjenja biti onog političkog. Bit onoga političkog jest postajanje metapolitičnim u svakom trenutku i u svakoj situaciji. Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš – pjeva Fernando Pessoa, koji se kao istinski umjetnik europske avangarde i dekadencije XX. stoljeća nije eskapistički sklanjao tek u imaginaciju i snove. Njegova je metapolitička pozicija traganja za vlastitom i istinom suvremenoga svijeta bila izvorno iskupiteljska, utopijska strategija. Može li se uopće «pozitivno» odrediti čemu to smjera metapolitika istine u globalnome neredu svijeta? Ako se već alternativa modernome poretku država-nacija unutar kojega politika jest primarno legitimna moć vladavine suverenim teritorijem mijenja u transpolitički savez novog oblika globalne države i civilnoga društva, jasno je da u igru ulaze novi «subjekti». (Ulrich Beck, Macht und Gegenmacht im globalen Zeitalter: Neue weltpolitische Ökonomie, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002. str. 39.) «Iz logike metaigre slijedi specifična simetrija moći strategijske sposobnostikapitala, države, globalnoga civilnog društva. Uspostava političke protumoći prvorazredna je pretpostavka. To vrijedi za globaliziranje civilnog društva kao i za transnacionaliziranje država.»)

To više nisu samo tradicionalne političke institucije poput stranaka, sindikata, korporacija, mehanizama vlasti koncentriranih u sudstvu, medijima, organima unutarnje i vanjske sigurnosti. Alternativne strategije politike u globalno doba ponajprije su novi društveni pokreti nastali na utopijskim zasadama studentske pobune 68.’ kad se unatoč rigidnim ideologijskim dogmama zapadnih buntovnika (maoizam, trockizam, antiimperijalistička retorika «revolucije sela protiv grada», gerilski ratovi s mistikom kubanske revolucije kao permanentnoga terora protiv američkog imperijalizma) stvara misao da utopija određuje zbilji njezine «zbiljske mogućnosti», a ne obratno. Metapolitika istine stoga je misao utopijskog pokreta s onu stranu tradicionalnih institucija liberalno-demokratske politike. Ali za razliku od djelovanja «izvan sustava», poput izvanparlamentarne opozicije u Njemačkoj šezdesetih godina XX. stoljeća, sada se cijeli sustav «svijeta života» nalazi ugroženim od globalne prijetnje. Povratak republikanskim vrlinama nije stoga konzervativna politika očuvanja poretka, kako su radikalno lijevi kritičari uvijek prosuđivali antropologiju politike Hannah Arendt, istinske predstavnice zametka novoga odnosa istine, zajednice i smisla političkog uopće. Prva preduvjet metapolitike istine nije bijeg od zbiljske politike u okružju liberalno-demokratskoga poretka vladavine izabranih «predstavnika naroda».

Alternativa omraženosti iskvarena političkog svijeta izopačenja demokracije iziskuje dvoje: povratak biti demokracije kao jedinstvu djelovanja za opće dobro i iskazivanja republikanskih vrlina u svakome pojedincu (čovjeku kao univerzalnome subjektu identiteta i razlike) te putovanje spram zamišljena cilja preobrazbe politike u ono «izvan» puko ljudskoga habitusa, u metafizičko obzorje politike kao metapolitike istine svih bića na zemlji. Utopija u tom razumijevanju ne znači zamišljanje nekog «idealnog grada» budućnosti ili rajskog otoka sreće. Mistika kubanske revolucije kao izolirana otoka koji simbolički predstavlja figuru otpora neoimperijalizmu globalizacije Amerike, još danas uvelike poticana kao uskraćeno mjesto utopijske «subverzivne gerile», poput svih iluzija o rajskim otocima «izvan ovoga svijeta» tek je ideologijski opijum za mlade buntovnike. Egzotika i «revolucionarni turizam» razotkrivene su zablude pseudoutopijske svijesti permanentne revolucije ljudskih potreba. Više nema nikakvih topografija utopije kao zbiljskih mjesta političke i kulturne jednakosti, pravednosti, slobode i vladavine ljudskih prava, niti ih je ikad i bilo. Stoga su totalitarni eksperimenti realnog socijalizma, kao spoja egzotike i revolucionarnog turizma u XX. stoljeću, simbolički imali dvije posve oprečne slike – Brijuna i Golog otoka. (Topografija utopije u sustavu realnog socijalizma XX. stoljeća uvijek je bila zbiljski cinizam povijesti. Namjesto slobode i sreće za sve, totalitarni poretci s legitimacijskom oznakom marksizma poput Titova, Castrova, Maova socijalizma, bili su tek projekcija iluzorne slobode i sreće za «revolucionarne turiste» sa Zapada. U osvit rađanja strahotne prakse realnoga socijalizma -arhipelaga Gulaga, kako je Aleksandar Solženjicin metaforički odredio bit staljinističke vladavine uz ideologiju jednakosti i praksu konclogora – dolazi do začudna fenomena raskrinkavanja utopijske svijesti u sebi samoj. Prvi «revolucionarni turisti» u Moskvi dvadesetih godina XX. stoljeća, od Miroslava Krleže, Ervina Šinka do Andréa Gidea, istodobno pokazuju ambivalentnu narav sovjetskoga komunističkog poretka. On se, naime, temeljio na teroru utopije kao ideologijski stvorene budućnosti i kritici ideje zapadne (buržoaske) dekadencije, koja je od prosvjetiteljstva vlastitu trulež nastojala iskupiti osvajanjem prostora istinske «autentičnosti», tamo negdje «izvan ovoga svijeta», u srcu «divljine», «egzotike», «idile», «pastorale», «rajskoga otoka». Sve su utopije od Thomasa Morusa do Aldousa Huxleya stoga inzularne projekcije svijesti zapadne kulture kao prostora-bez-vremena u kojem cvatu «vječne mandarine» i rastu «božanske palme». Prava slika terora utopije nad zbiljom u realnome socijalizmu XX. stoljeća jest stoga usporedno postojanje dviju inzularnih figura u jugoslavenskome socijalizmu: Gologa otoka i Brijuna. Dok je prvi strahotna metafora Gulaga u okružju nemilosrdnih klimatskih i meteoroloških uvjeta, nastao nakon Titova raskida sa Staljinom 1948. godine, drugi je njegova idealna slika blaženstva egzotike nastale iz utopijske proizvodnje zbilje. Brijuni su arhipelag rajske idile nadomak Pule, toponomija «pokreta nesvrstanih» kao zbiljske egzotike Trećega svijeta. Između Gologa otoka (kamena i samo kamena) i Brijuna (mandarina, zebri i čovjekolikih majmuna) postoji više negoli mistična veza. Propašću komunizma, raspadom Jugoslavije i nestankom pokreta nesvrstanih sa svjetske političke scene kao ozbiljnog partnera u «hladnim ratovima», preostala je tek jedna postpovijesna avantura – globalnoga kapitalizma kao visokog turizma A-kategorije. Sve na «kraju povijesti» postaje masovni i elitni turizam. Ako je propala revolucija i s njom topografija užasa «unutarnjih neprijatelja» (Goli otok), preostala je vječna egzotika (Brijuni) za druge ekstraprofitne svrhe. To nije ironija postpovijesti. To je jednostavno logični slijed preobrazbe utopijski proizvedene zbilje u realnost apsolutne distopije svijeta – cinizam globalizacije ovdje i sada.)

Alternativa tradicionalnoj politici za razliku od alternative globalnome kapitalizmu ima uporište u izvornome pojmu demokracije kao vladavine slobodnoga naroda. Zato je zamišljanje demokracije kao procesa ili puta spram zbiljskog stanja jedinstva pojma, ideje i realnosti onog političkog po svojoj naravi utopijsko. Globalni kapitalizam nije nikakva utopija, nego prirodno-nužni i ograničavajući svjetsko-povijesni sustav proizvodnje, razmjene, razdiobe i potrošnje života kao robne forme. Alternativa demokraciji nije antidemokracija, nego ispunjenje izvornih demokratskih sadržaja u zbilji. Alternativa globalnome kapitalizmu ne može biti utopijskoga karaktera, čak i kad se govori o antikapitalističkim pokretima (zapatisti, anarhisti), nego radikalni pokret s onu stranu kapitala kao subjekta-supstancije povijesti. U strogom smislu riječi alternativa degeneriranome stanju suvremene demokracije jest metapolitika istine demokracije kao utopijskog projekta. Globalni kapitalizam nema alternative. Njegova je jedina sustavna slaba točka u granicama rasta. To je imanentno samoprevladavanje u globalnoj metapolitici istine da uvijek postoji mogućnost izbora čovjeka kao samosvjesnoga bića zajednice. Takav slučaj refleksivnog rizika ima apokaliptičke crte. Što je, dakle, ono metapolitičko u naizgled skromnome zahtjevu povratka izvornoj demokratskoj političkoj kulturi/republikanskim vrlinama kao spasu pred pogubnim ravnodušjem građana i strahotnim oblikom suvremene demokratske apatije?

Suvremena filozofijska promišljanja pojma vremena neotklonjivo su vezana uz riječ «događaj» (Ereignis, event, évenément). Heideggerova misao tu «riječ» uzima kao tajnu razrješenja odnosa između bitka i vremena. Biti i vremenovati uvijek se «događa» kao stjecište bitnog odnosa. Usuprot zbivanju u prirodi kao ispunjenju unaprijed zadanih uvjeta prema kojima nešto mora biti upravo tako i nikako drukčije (prirodna nužnost), ljudski je povijesni svijet određen mogućnošću preinake kontigentnih situacija. Promjena okružja moguća je samo zato što čovjek ima mogućnost odriješenosti od prirodne okoline. Njegova artificijelna/umjetnička ili stvaralačka bit kao duhovnog bića podaruje mu otpočinjati svagda iznova i mijenjati zatečeno. Pojam «događaj» nije tek pogođena «riječ» za nešto što se zbiva u vremenu kao linearnome nizu prije-sada-poslije. Događaj je apsolutna novost. To je iskrsavanje posve drukčijeg svijeta. Na hajdegerovskim temeljima, ali s nekovrsnom «subjektivističkom» nakanom svladavanja «objektivnih» okolnosti čovjeka u svijetu kontingencije i faktičnosti, francuski je filozof Alain Badiou razvio iznimno složenu verziju događaja kao istine bitka u vremenu. Istina nije tek metafizička odrednica odnosa između bitka i logosa, podudaranje stvarnosti i misli, nego zadire u dvojstvo objektivnog znanja o stvarima kao takvima, o njihovu fiksnome stanju i mogućnosti radikalnoga prekida s prethodnom «istinom» u vremenu. Druga, antropologijski potentna teorija istine govori da je istina uvijek istina nečega u vremenu. Procedura istine otpočinje tek ondje gdje opstoji mogućnost radikalne revolucije, invencije, transfiguracije fiksnog, «prirodnog» i «nužnog» poretka istine o nekom biću. Mi ne možemo preinačiti matematičke aksiome, primjerice, ali možemo promijeniti ljudski svijet jednostavnom odlukom pokretanja lanaca uzroka «novog» događaja. Događaj, subjekt i istina aspekti su procesa potvrđivanja. Sve se zbiva u «situacijama». Istina je otuda logika biti istinitosti za nešto, neovisno je li posrijedi istina načela, osobe ili ideala.

Mogućnost istinskog preokreta fiksnoga stanja u ljudskome svijetu, pa onda dosljedno i u granicama prirodnoga okružja, već je uvijek podarena čovjeku iz njegove samostvaralačke biti slobodnog bića. «Novi» je događaj rezultat promjene veza između kontingentne situacije, faktičnog svijeta i ljudske slobode izbora. Četvorstvo područja u kojima se istina objelodanjuje kao «generička procedura» za Badioua su ljubav, umjetnost, znanost i politika. Ljubav posjeduje individualnu dimenziju i ne odnosi se jedino na spolnu privlačnost međusobno djelujućih aktera ispunjenja žudnje, nego se može očitovati i kao ljubav spram Boga, prirode, umjetnosti. Politika je, tomu usuprot, kolektivni čin odgovornosti za zajednicu uređenu na umnim temeljima. Umjetnost i znanost pripadaju području čiste invencije i kreativnosti, odnosno otkrića. Sva su četiri područja jedinstveni sklop događaja istine u vremenu. Sloboda započinjanja iznova jest, dakle, svjetsko-povijesni događaj par excellence. (Alain Badiou, Ethics: An Essay on the Understanding of Evil, Verso, London–New York, 2002.)

Temeljno razlikovanje dva pojma politike kao prostora-vremena «življenja zajedno» (Hannah Arendt) u oživljavanju republikanskih vrlina i praktičnog zahvata u prethodnu opstojeću situaciju (Alain Badiou) s naglaskom na radikalnost promjene situacije jest razlika između dva pojma «ustavnog republikanizma», američkog i francuskog. Dok prvi ne zadire u liberalno-demokratski složaj kao povijesno upitan, drugi je rezultat revolucionarne aktivnosti «odozdo». Pomirenje je moguće tek kad se u pojmu metapolitike istine otkloni ideologijski prezir drugoga spram prvoga kao pukog status quoa. Političko predstavništvo državljana kao načelno svih građana imperija-republike pretpostavlja participativnu političku kulturu nadziranja političara putem medija i osamostaljene javnosti. (Gabriel Almond/Sidney Verba, Civilna kultura, Politička kultura, Zagreb, 2001. )

Takva vrsta izvornoga republikanizma u suvremenoj je politici Amerike čista iluzija. Spektakularizacija politike kao medijskog uprizorenja velike pučke zabave nadilazi više bilo kakvu melankoliju za republikanskim tradicijama. Uzvišenost politike kao stvaranja prijelomnog događaja preuzima kulturna industrija u neprestanoj iluzornoj politizaciji javnosti. Globalna liberalno-demokratska politika od trenutka simboličkog čina pada komunizma 1989. pokazuje da priča o kraju povijesti, paradoksalno, nije uzdigla kult individualne slobode i republikanskih vrlina na vrh moralnih vrijednosti, nego je s ideologijom kraja povijesti nastupilo doba kraja iluzije o aktivnome državljaninu kao vječnome idealu liberalne demokracije. Samo iz obzorja metapolitike istine kao povratka izvorima demokracije uz nadu u mogućnost «realne utopije» globalno umreženog svijeta moguće je razumjeti zašto novi društveni pokreti (ekologijski, mirovni, pokret za prava spolnih i rasnih manjina, antiimperijalistički pokreti u zemljama tzv. Trećeg svijeta) preziru tradicionalni republikanizam i uopće liberalno-demokratsku politiku.

Stvar je jednostavna. Bit se politike kao spektakla zbiljske moći vladavine svijetom događa negdje drugdje, a ne u institucionalnim okvirima predstavničke demokracije. Strategija otpora stoga rigidno vraća stvar na početke socijalističke alternative, tragajući za onim kultom pojedinačne slobode koji se u kolektivnim akcijama ne podaruje stranačkome načelu poslušnosti, ideologijskim vođama ili bilo kakvu nadodređujućem načelu oligarhijske strukture moći. Metapolitika istine stoga je živa zona autonomnih akcija protiv institucija globalnog kapitalizma kao i protiv simboličke reprezentacije građanina u okrilju parlamentarne demokracije. Metapolitika istine jest istina metapolitičke borbe za nešto više od puke izborne utakmice ideologijski hibridnih stranaka. Ona konačno nakon dugih desetljeća slavljenja Drugoga i razlika (queer-culture, rodna politika, feminizam i rasno različiti), što je opravdanje imalo u filozofijskim tekstovima Derride, Lacana i postkolonijalne kritike, mora promijeniti smjer i vratiti se namjesto građanskih prava temeljnome pravu s kojim je Francuska revolucija krenula u borbu za novi demokratski svijet – pravu Čovjeka. Mi nismo različiti i ne moramo se učiti toleranciji tzv. razlika. Mi smo isti. (Vidi kritiku «filozofije politike» koja počiva na apsolutiziranju «kulturnih razlika» u: Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Édition du Seuil, Paris, 1998.)

Metapolitika istine stoga je samo i jedino povratak izvorima prosvjetiteljstva u kojem namjesto Boga vladavinu svijetom preuzima emancipirano čovječanstvo, a ne Francuzi, Amerikanci, bijelci, uzvišeni ili plemeniti, superiorni ili «prezreni na svijetu». Jednostavna spoznaja o univerzalnosti ljudske osobe kao iste u svim različitim inkarnacijama ne potire kulturne razlike, nego ih drži drugorazrednima. Sudbina je globalnog svijeta nomadizam, transkulturalizam, migracije i prelazak u nove hibridne oblike identiteta. Povratak ideji «čovjeka» ne znači otuda nastavak moderne/prosvjetiteljstva drugim sredstvima. Naprotiv, sve je u promjeni smjera, jer utopijska ekstaza budućnosti nije puko linearno «još-ne-sada», nego otvoreno područje neizvjesnosti pustolovine slobode. Čovjek iz obzorja metapolitike istine više nije «isti» čovjek modernoga doba. To je «drugi čovjek» iz postmoderne krize identiteta, netko posve Drugi, globalni Nitko koji posvuda i nigdje ima svoje «domovine» i svoje «azile». Nema više ničega patetičnog kad se u ime istosti/univerzalnosti ljudske sudbine netko obraća Drugomu izvorno ljudski kao čovjek čovjeku.

To je prva i posljednja mogućnost istinske komunikacije «življenja zajedno», imenovanje mjesta i vremena u kojem demokracija nije puki institucionalni znamen sjećanja na povijesnu prošlost, mitska pripovijest o sudbini junaka, očeva utemeljitelja polisa i republika, građanskih ratova i estetizacije politike kao spektakla manipulacije masovnom sviješću. Povratak čovjeku i njegovu pravu na odlučivanje o načinu «življenja zajedno» nadilazi puku aritmetiku izborne igre, premda se od nje ne odvraća gestom neodgovorne kritike ideologije koja iza prezira politike kao takve skriva nevjerodostojnost mišljenja. U ime te primarne, predrefleksivne metapolitike istine s utopijskim obzorjem pustovanja do imaginarnog cilja, poput arhitektonike Plotinovih ekstaza na putu do bitka onoga božanskoga, može se ezoterijski demokracija razumjeti kao proces samoosvješćivanja ili, još radikalnije, kao istinski život čovjeka kojemu je podarena univerzalnost slobode u činu uvijek novoga započinjanja. Može li suvremeni umjetnik biti su-dionik takva začudnog i ambivalentnoga procesa metapolitizacije istine, a da ne padne u zamke angažirane umjetnosti koja je uvijek tako opasno blizu novomu ideologijskome podaništvu? Može li on navijestiti jezikom realizirana ikonoklazma put «prosvjetljenja» svih koji žrtvovanjem dobrobiti zajednice pristaju na odricanje od privatnoga narcizma, prihvaćajući poslanstvo političkog kao dužnost služenja istini? Kako uopće suvremena multimedijalna umjetnost može odgovoriti na izazov repolitizacije svijeta života?

S krajem XX. stoljeća velike su pripovijesti društvene teorije bile u znaku postideologijske euforije. Što se danas sve relevantne rasprave svode na promišljanje fenomena globalizacije i terora, globalizacije i biotehnologije, ne svjedoči o zamoru i dosadi teorijske globalne igre, nego o potiranju svih drugih malih pripovijesti postmoderne u drugi plan. I «kraj povijesti» (Francis Fukuyama) i «sukob civilizacija» (Samuel Huntington) kao pozitivni i negativni oblik odgovora na imperijalni pohod globalizacijskog diskursa svijetom potirali su mogućnosti alternativa «prirodnopovijesnoj nužnosti» liberalno-demokratske ideologije. S njima je gotovo iščezao subverzivno-kritički prosvjed protiv željeznog terora nužnosti. Logika binarnih suprotnosti u međuvremenu je postala jedina dijalektika društvenog razvitka u doba postpovijesti. (Benjamin R. Barber, Coca-Cola und Heiliger Krieg (Jihad vs. McWorld): Der grundlegende Konflikt unserer Zeit, Scherz, Bern-München-Wien, 2001. )

Pojednostavljeno govoreći, ili si za globalizaciju ili za fundamentalizam. Tertium non datur. U tom frontalnome «ratu kultura» bilo je samo pitanje vremena kad će kritička svijest suvremene umjetnosti kao događajnoga znaka vremena iz stadija društvenog eksapizma prijeći u fazu repolitizacije. Njezin imaginarno-utopijski «treći put» između dviju homogenih svjetskopovijesnih ideologija označio je novo, posve novo razdoblje društvenog angažmana umjetnika. Ali ne kao povratak socijalno-kritičkome angažmanu Josepha Beuysa, nego kao heterogeno područje interaktivnoga, multimedijalnog djelovanja «kolektivnog intelektualca» osjetljiva na sve moralne izopačenosti i cinizam globalnog kapitalizma. Putem «etike nove solidarnosti» suvremeni se umjetnik u komunikacijskoj zajednici ne pojavljuje kao prorok ili vrač utopije. Njegovo je «poslanstvo» mnogo skromnije. Odgovoriti svojim «djelovanjem» na «događaj» jedino preostale provokacije i šoka suvremenoga svijeta – univerzalnu bijedu čovjeka s ruba povijesti i degeneraciju političkog u svjesno proizvedenu masovnu apatiju kao posljedicu kulturne depresije i narcizma.

Takav zaokret u javnoj percepciji suvremenog umjetnika kao društvenog provokatora i raskrinkavatelja iluzija o «najboljem od svih svjetova», kako se lajbnicovski predstavlja fenomen globalizacije, pogodio je sve oblike «događaja»: konceptualnu umjetnost, performativnu, land-art, cyber-art, body-art, multimedijalne eksperimente. Medijska estetizacija politike kao nove uzvišenosti tehnokratskih namjesnika koincidira s posvemašnjom preobrazbom svijeta života u life-styling. (Wolfgang Welsch, Grenzgänge der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 1996, str. 142.) Sva je suvremena umjetnost stoga repolitizirani rad interakcije okolnog svijeta, svijeta doživljaja disperzivnih sudionika, teoretičara i anonimnih glasova digitalne demokracije. Subjekte intervencije u javni prostor političkog u svojem ideologijskom i svjetonazornome multianarhizmu, unatoč toliko razvidnih razlika, odlikuje primarna istost. Svi oni djeluju sada i ovdje na u-topiziranju zbilje drukčijim oblicima kritike političkoga beščašća i programirana globalnog kaosa. Repolitizirana umjetnost više ništa ne «oponaša», ne oslikava ili simbolički proizvodi objekte za ugodu korisnika/publike još muzejski uprizorenih djela i/ili događaja. Njezina je «funkcija» autonomno sudjelovanje u utopiziranju zbilje sredstvima javnoga angažmana. Njezino je jedino «oružje» nova kritička teorija globalizacije i «etika nove solidarnosti». Ali to ne znači svođenje umjetničkog čina invencije i stvaralaštva na logiku političke moći. Metapolitika istine znači nešto bitno drugo i drukčije. To je put spram cilja za koji vrijedi misao Denisa de Rougemonta o aktivnoj politici pesimizma u kojoj je jedino važan put kao duhovno-metapolitičko preobraćenje pojedinca.

Novi projekt suvremenog multimedijalnog umjetnika Dalibora Martinisa Obraćam ti se kao čovjek čovjeku – Postaje na putu za demokracijuautonoman je čin intimističke repolitizacije umjetničkog događaja-u-vremenu. Tri su konceptualne odrednice tog jedinstvenoga utopijskog pokušaja nagovora na demokraciju. Iz obzorja već nazrijete nakane metapolitike istine za koju vrijedi parafrazirana Gandhijeva maksima – «Nema puta do istine. Istina je put.» – Martinisov se projekt zasniva na: 1) komunikacijskome postprosvjetiteljskom obratu vrijednosti čovjeka kao univerzalnog bića zajednice; 2) mistici putovanja prostorom-vremenom na kojem svaka osoba preuzima odgovornost za opće dobro činom vlastite odluke; 3) u-topiziranju banalnosti svakodnevice kritičkim postupkom razaranja slike svijeta kao masovno-medijske poruke.

Obraćati se Drugomu izvorno kao čovjek čovjekugotovo je zaboravljen način predrefleksivne komunikacije samosvjesnih bića koja ne povezuje ništa drugo negoli primarna čovječnost. Nitko se u cinično-ironijskoj kulturi spektakla globalnog doba više ne obraća drugome bez neke posredničke uloge. Multimedijalna umjetnost kasne moderne u svim je svojim dekonstrukcijskim zahvatima u sami iščezli subjekt «govora» neprestano odgovarala na šok i provokaciju robno iluzorne slike svijeta kao supermarketa potrošačke magije ironijom, preuzimanjem istovjetnih tehnika začaravanja zbilje poput svake dobre propagandne manipulacije. Svaki se medijski propovjednik ili politički demagog još od karizmatskih vođa boljševičkog i nacističkoga pokreta obraćao Drugome kao fikciji kolektivne volje (narod, klasa, društvo). Čak i razvijena demokratska tehnika vladanja masama s pomoću uvjeravanja skupina javnosti u podarivanje glasa na izborima stranci i njezinu vođi pozivanjem na volju naroda nikad ne spominje čovjeka kao čovjeka. Ostavimo priče o patetičnosti rodnog pojma u govornoj uporabi! Granice modernog humanizma ne ruši razumska kritika konzervativnog nominalizma (nacionalizam) koji od Josepha de Maistrea, mislioca aristokratske političke reakcije na Francusku revoluciju, čovjeka smatra političkom tlapnjom: «Nigdje nisam vidio čovjeka kao takva. Ali sam vidio Francuze, Nijemce…» Naprotiv, njegove su granice zadane povijesnom redukcijom čovjeka na namjesnika teritorijalno ograničene suverenosti države-nacije. Državljanin/građanin utjelovljenje jest «političkog čovjeka» u modernim demokratskim državama. Rimski republikanizam još udara temelje toj uzvišenoj figuri općosti, ali ga svodi na zajednički nazivnik imperijalne moći Rima.

Izvorna komunikacija s čovjekom kao takvim pretpostavlja unutarnju kritiku ograničenih dosega predstavničke demokracije. Cijelo XX. stoljeće razvitka zapadne demokracije jest povijest stalne krize legitimnosti predstavničkog liberalno-demokratskog poretka. Od Rousseaua do anarhista, socijal-utopista, Marxa, Korscha i pokreta nove ljevice šezdesetih godina protiv granica kapitalizma i iluzornosti političkog parlamentarizma postoji načelna sumnja u svrsishodnost otuđene političke moći od čovjeka samoga. Biti istinski metapolitički subjekt znači obraćati se Drugome u znaku njegove mišljene i življene univerzalnosti. Martinis se stoga u komunikacijskome post-prosvjetiteljskom obratu vrijednosti čovjeka kao univerzalnog bića zajednice ne obraća Drugome kao posebnome slučaju pojedinačne volje. On ne komunicira s Drugim kao nositeljem nacionalnih obilježja, rasno drukčijem, spolno različitim. Obraćanje Drugome kao čovjek čovjekuprimarni je čin obraćenja svijesti na ono što nas uopće povezuje u zajedničkome životu. To je skrušeni apel na povratak čovječnosti. Mi nismo primarno različiti, dakle Drugi, nego isti. Time što smo isti, priznati u univerzalnosti kao bića zajednice, pri čemu politička zajednica jest tek zatvoreni okvir jedne šire zajednice (svijeta, kozmosa), pa se odlikovani politički čin umnoga preuređenja života u svijetu ne može odnositi samo na tiraniju čovjeka spram drugih bića i prirodom uopće, moguće je metapolitiku istine utopijski shvatiti kao putovanje do demokracije. Ali demokracija nije cilj, nego političko sredstvo da bi čovječnost čovjeka u zajednici živih bića ispunila svoju svrhu. Zato je put posvećen. U njemu se prepoznaje smisao onoga što je zadano izvan kao cilj – metapolitika istine.

Obraćati se Drugome kao čovjek čovjeku nadilazi moderno samorazumijevanje demokratske politike usmjerene na ozbiljenje građanskih i političkih sloboda. Istinski je cilj komunikacije s Drugim potvrđivanje prava čovjeka, dosezanje iskustva nenadomjestive slobode koja je bez temelja, kontingentna i faktična, i omogućuje tako nešto kao što je promjena situacije ili sloboda izbora. Dalibor Martinis u svojem se umjetničkome projektu gotovo ezoterijski uzdiže iznad moderne redukcije političke komunikacije s državljanima. On kao univerzalni prosvjetitelj zna da humanitas homo humanuma uopće omogućuje svaku moguću degeneraciju čovječnosti i svaku moguću degeneraciju izvornog smisla politike. Martinis je stoga repolitizirani umjetnik utopijske moći ljudskoga kazivanja bez pada u patetiku propagandne laži. Cinično-ironijska struktura suvremenog govora medija za tog je multimedijalnog umjetnika prava patetika, kič groze u kojem se iskreni govor i obraćanje Drugome kao čovjeku nepovratno izgubio.

Taj kritički posthumanizam proročko-refleksivnog govora s nagovorom na demokraciju zapravo tek opetuje popis demokratskih (republikanskih) vrlina i ništa drugo u novome kontekstu posvemašnje demokratske apatije. Poruke koje ostavlja umjetnik na osamljenim cestovnim postajama nisu mudroslovni aforizmi nekog anonimnog šarlatana. One se nalaze usporedno s oblijepljenim jumbo plakatima, nezaobilaznim grafitopisom razuzdanih «alternativaca» na zidovima «bunkera», istarskih «kažuna», te začudne cestovne arhitekture Hrvatske ni sa čim drugim usporedive upravo zbog toga što je u svojoj originalnosti nesvodiva na neki prepoznatljivi model gradnje. Obraćanje/obraćenje čovjeka u ozbiljnoj igri pred-izborne strategije nagovora na demokraciju ostvareno je tekstualnom porukom – jedinim medijem izvorne komunikacije s čovjekom kao čovjekom. Multimedijalni umjetnik tradicionalnu je sliku nadomjestio realiziranim ikonoklazmom teksta. (Vidi o tome: Peter Weibel, An End to the «End of Art»? On the Iconoclasm of Modern Art, u: Bruno Latour/Peter Weibel (ur.) Iconoclash: Beyond the Image Wars in Science, Religion and Art, The Exibition, ZKM Karlsruhe, The MIT Press, Cambridge, London, 2002.

Tekst kao medijalna apstrakcija svijesti preuzima uzvišeni iskaz umjetnika-proroka. Ali ovdje nije riječ ni o kakvu proroštvu budućnosti, nego o činu nagovora na demokratsko pravo-obvezu-svijest anonimnog putnika: da izabere pravo na izbore neovisno o tome ima li uopće nešto pozitivno izabrati. Izborni čin u ezoterijskome smislu pokazuje slobodu čovjeka da glasa za univerzalnost demokratske ideje. Projekt obzirnog akcionizma Dalibora Martinisa istinski je apel umjetnika za promjenom svijesti o mogućnosti promjene demokratske apatije društva. To je gesta radikalnog protivljenja svakom individualnome bijegu od odgovornosti. Na svakoj od «izabranih» postaja na putu za demokraciju jedna poruka naznačuje odgovor na drugoj postaji. Linearni niz nije beskonačan, kao što svaki ljudski put ima svoj početak i kraj.

Mistika putovanja prostorom-vremenom na kojem svaka osoba preuzima odgovornost za opće dobro činom vlastite odluke gotovo da je Martinisov autorski «prijepis» (o)kultnog filma Wima Wendersa, Pariz, Teksas. Cestovna arhitektura istarskih i uopće primorskih pustopoljina provincije u sebi skriva neku vrstu postaje iskupljenja, jer autobusi ovdje uglavnom kasne, a vrijeme mjereno satom protječe poput pijeska u klepsidri. Svaki putnik u tim odmorišno-meditativnim betonskim svratištima izložen je pogledu i «nagovoru» Drugoga. Bez obzira bile posrijedi marketinške poruke, otisnute smrtovnice, opsceni grafit/slika, urezani znakovi subkulturnih skupina, imena rock-bandova, plakati za koncerte narodnjačke glazbe – sve su to svakodnevni ikonozofski inventari medijalno proizvedene stvarnosti jednoga putnika.

Martinis je ideju putovanja do demokracije začarao vlastitim izborom. Izabrao je za repolitizirani čin intervencije u vrijeme-prostor medijalne zagušenosti nepoznatoga čovjeka kao osamljenog putnika. Zato je projekt Obraćam ti se kao čovjek čovjekuuistinu metapolitički intimizam istine. Bez buke i vike, bez manifesnoga nasilja neoavangradne provokacije usred trgova lažnih prijestolnica umjetnik je od interaktivnoga videorada Komapreko Binarnoga nizadošao do najjednostavnije, iskonske poruke obraćanja/obraćenja čovjeka na putu za demokraciju. Njegova je tjelesna odsutnost prisutnost krhkoga znaka umjetničke poruke: ne, to nisam JA, UMJETNIK! To iz duha svetkovine metapolitike istine progovara događaj nagovora čovjeka na žrtvu za opće dobro. JA, UMJETNIK, to je netko drugi, govoreći remboovsko-pesoističkim jezikom izlaska iz puke subjektivnosti pojedinca.

Postaje su u Martinisovu projektu shvaćene kao neizbježne ekstaze mudrosti puta koja iziskuje težinu prosvjetljenja. U tom se smislu u novom repolitiziranome okružju brige za dobro zajednice umjetnik vraća drevnim ezoterijsko-gnostičkim izvorima. Takav postupak nije, dakako, ništa novo. Martinis poštuje «tradiciju» avangarde od Duchampa, Maljeviča, Beuysa, Kleina, Kiefera do svih neomodernih konceptulanih umjetnika koji sinkretičku duhovnost postavljaju kao alternativu institucionalnim monoteističkim religijama Zapada. Ako se u metapolitici istine alternativno djelovanje zbiva u mikrozajednicama solidarnosti i interakcije s društveno izopćenim, slabim, poniženim i napuštenim, postajući dijelom herezijalnoga pokreta društvene subverzije sustava neoimperijalne globalizacije, onda je samorazumljivo da se i duhovnost iskona pronalazi «negdje drugdje». Neognosticizam nije posve protivan izlaganju tijela/tvari u prostoru-vremenu. Njegova je nakana ipak mnogo uzvišenija: pokazati da se proces ljudskoga iskupljenja od «iskonskoga grijeha» i od «neznanja» događa u ekstazama. (Peter Koslowski, Die Prüfungen der Neuzeit: Über Postmodernität, Metaphysik, Philosophie der Religion, Gnosis,Edition Passagen Wien, 1989.)

Namjesto krugova kojima se od patnje tvari čovjek kao čovjek uzdiže do božanske biti vlastite čovječnosti, suvremeni se putnik, nomad, čergar neprestano nalazi na putu za neko žuđeno utopijsko mjesto. Na tom putu on više ništa ne vidi. Slike krajolika izmiču mu iz opažajnog okružja, jer uvijek nešto čita, šalje SMS-poruke, sluša glazbu, brblja s drugim putnicima, zamišlja emocionalno potresen ili posve ugođen na užitak u pogledu na lice Drugoga. Sve njegove patnje univerzalne su patnje čovječanstva. Svijet kasnomoderne globalizacije je lokalno umreženi sustav bezbroj postaja na putu. Ta neurotična kinetika nužnosti i slobode odmora mora u sebi nositi podnošenje muke. Putnik stoga namjesto prirodnih slika krajolika hvata drukčije senzorno-perceptivne signale. Medijalni kaos informacija ima svoje granice. Dalibor Martinis to dobro zna. Zato su njegove maksime za demokratskog putnika jednostavne poruke nalik new age aforistici nakon ukusnog objeda u kineskome restoranu. Jedino je u tome moguće pronaći ironiziranje tekstualne poruke.

No, pravi je model utopijske igre nagovora na demokraciju ipak binaran. Jedno je pozitivno prisjećanje na elementarne demokratske vrijednosti – od solidarnosti, slobode, posebnih prava žena, radnika, hendikepiranih, nenasilja, aktivne reforme predstavničke demokracije, poštovanja različitosti svjetonazora, pravednosti – a drugo negativno manipuliranje demokratskim procesom vladanja. Binarni niz demokratskih vrlina ima negativni odbljesak u izopačenju vrlina. Martinisov tekstualni priručnik za prosvijetljenog (metapolitičkoga) putnika istine ne bježi od realnosti suvremene političke prakse. Vladavina mediokriteta i nedostatak građanske hrabrosti, dapače građanskog neposluha (civil disobedience) nepravednim zakonima politokratske manjine demon je realnosti svake demokratske iluzije. Zato je ovo istinski utopijski projekt.

Na kraju puta ne iščekuje nas zbiljski sjaj božanske demokracije. U tome je Martinis svojevrstan neognostični agnostik. Jer demokracija nije tek ideja na zemlji opstojeće vladavine slobodnog i umnoga naroda, nego i vjera, civilna religija iskupljenja. Ustavni patriotizam danas je jedini oblik realne privrženosti imaginarnim domovinama. To je posljednji zakutak patriotizma bez pada u zaslijepljenu mržnju spram drugih «domovina». Zavičaj je demokracije bezdomovinski, poput onog nomadskoga logora u pustinji, kako izriče drevna tibetanska legenda. Tko želi biti prosvijetljen, bit će. Na svakome je slobodna odluka da izabere vlastiti put. Martinis je izabrao put tihe i nenametljive prisutnosti bez tijela/znaka, dematerijalizirani događaj repolitizirane prakse umjetnika-u-zajednici. Njegovo obraćanje čovjeku kao čovjeku, naposljetku, iziskuje posljednji korak proboja kroz vizualno-semantičku mrežu banalne masovnomedijalne svakodnevice.

U-topiziranje zbilje nagovorom na demokraciju potrebuje posve refleksivnu umjetnost metapolitike istine. Kad se umjetnik vraća ljudskome dostojanstvu osobe nagovarajući ga da kao osoba preuzme odgovornost za zajednicu, takav konceptualni čin zahtijeva nešto najuzvišenije, što je Periklo u oproštajnome govoru mrtvim borcima za slobodu domovine, polisa, Atene, postavio kao jedino smisleni čin političara uopće: vlastitu žrtvu. Žrtvovna komunikacija nadilazi tragiku, jer ovo je post-tragično doba banalnih i apsurdnih smrti na putovanju kroz prostore-vremena globalne mučnine življenja. Druga utopijska oznaka Martinisove unutarnje komunikacije s Wendersom pronalazi se u samoj klaustrofobičnoj strukturi tih samotnih postaja na putu.

U filmu Nebo nad BerlinomAnđeo silazi s neba i u tramvajima, podzemnoj željeznici razgovara s umornim putnicima/patnicima o ljubavi, smrti, prijateljstvu. Martinis ne preuzima na sebe funkciju vendersovskoga Anđela obraćanja čovjeku kao čovjeku. Odsutan i rastjelovljeni umjetnik subverzije političkog uopće ne ostavlja putem poruka osobama identitet umjetnika-na-djelu. Jedino «djelo» i «događaj» tog fascinantnog projekta intimističke demokratske škole za drukčiji svijet jest tekst. To je projekt za pismene ljude. I premda je to u doba rasne diskriminacije u Americi šezdesetih godina XX. stoljeća bio posljednji razlog prosvjetiteljske misije boraca za ljudska prava – naime, opismenjavanje – danas se ne čini ništa manje aktualnim ta osnovna misao prosvjetiteljskoga odgoja. Znati čitati znakove na putu za demokraciju već je više od umjetničkoga čina.

A što je drugo Dalibor Martinis kao Umjetnik htio reći, obraćajući se Tebi, osamljeni putniče, kao čovjek čovjeku?

Dalibor Martinis

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026