Metamorfoze bitka

1. Transdukcija bitka

Francuski filozof Gilbert Simondon uz Heideggera i Günthera ima zacijelo najistaknutije mjesto kad je riječ o promišljanju tehnike u 20. stoljeću. Usto, pojmove koje je razvio u dijalogu s američkom kibernetičkom tradicijom, spekulativnim nasljeđem novovjekovnoga racionalizma i materijalizma od Spinoze do Bergsona, te osebujnim rastemeljenjem metafizike kao hilomorfizma Platona i Aristotela, a najvećim ih je dijelom kasnije stvaralački prisvojio Gilles Deleuze, susrećemo danas u različitim teorijskim sučeljavanjima između ontologije „realizma“ i „konstruktivizma“. Ono što je, međutim, u svemu tome najizazovnije za buduće mišljenje pokazuje se u njegovu navlastitome odnosu spram položaja čovjeka u sklopu informacije, komunikacije i tehnologije. Nema nikakve sumnje, pak, da ni jedan od velikih filozofa 20. stoljeća ne bi radikalno razmotrio bit tehnike izvan tradicionalnoga stajališta sredstvo-svrha da 1948. godine Norbert Wiener nije otvorio s kibernetikom novo poglavlje u povijesti znanosti i tehnike.

Kako god bilo, suočenje s nečim što je istodobno blisko i čudovišno od samoga početka ljudske povijesti nagnalo je Simondona da na posve samosvojan način postavi pitanje ne više poput Heideggera o biti tehnike unutar metafizičkoga sklopa povijesti. Umjesto toga, njegovo je pitanje bilo mnogo jednostavnije: kako nastaju tehnički objekti kao „bitak-u-svijetu“ i kako mijenjaju čitav metafizički sklop bitka-boga-svijeta-čovjeka? Ako je, dakle, Heidegger mišljenjem postava (Gestell) kao biti tehnike postavio u pitanje čitavo nasljeđe metafizike na ishodu njezina povijesnoga obrata u kibernetiku, u slučaju Simondona radi se o obratu sámoga pitanja s metafizičkim podrijetlom.

Heidegger pita o „biti“ ili supstanciji (štostvu) bitka (quiddittas) s obzirom na tehničko izlaganje bitka. Tome usuprot, Simondon pita o nastanku tehničkoga objekta kao „bitka-u-svijetu“, što znači da umjesto „biti“ ili supstancije nečega kao nečega pita o načinu (modusu) kako bitak u svojoj individuaciji kao biće uopće nastaje (quoddittas). (Vidi o tome: Erich Hörl, „Die offene Maschine. Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008., str. 632-655.) Problem s kojim se suočavamo jest sljedeći. Heideggerova se „ontologijska razlika“ bitka i bića, odnosno povijesna „eshatologija bitka“ ne primjenjuje u Simondonovoj dosljednoj informacijskoj ili kibernetičkoj ontogenezi „pojedinačnosti“ (individuaciji). Štoviše, razlika bitka i bića ne može se provesti na uobičajen metafizički uspostavljen način. Zato je potrebno stalno imati u vidu da shvaćanje transdukcije bitka označava nužno transindividuaciju bića. Drukčije rečeno, stoga što za Simondona ne postoji apriorna vladavina bitka nad bićem u nekom od prokušanih modela antičke, srednjovjekovne i novovjekovne ontologije, nalazimo se u prostoru-između (in-between) dva pojma/riječi bez kojih nema ni filozofije, a niti, pak, jezika kojima govorimo još od drevnih predaja.

Taj se prostor-između ne konstituira unaprijed prije razlike u povijesno-ontologijskome smislu. Posrijedi je proces neprestane rekonstitucije kako bitka tako i bića njihovim nadilaženjem. Ali, nemojmo utvarati da ćemo se ovdje baviti transcendencijom u nekoj sekularnoj inačici. Naprotiv, zanima nas konceptualna razlika između Heideggera i Simondona. Ta se razlika ne pokazuje tek u postavljanju kategorija i pojmova iz ontologije. Ona je bjelodana i u paradigmatskome načinu razumijevanja suvremenosti s promišljanjem tehnike. Dok Heidegger pita o „biti“ tehnike, Simondon pita o nastanku novoga načina kojim se svijet pojavljuje u fazama od fizikalne, biološke, psihosocijalne do tehnologijske. (Vidi o tome: Muriel Combes, Gilbert Simondon and the Philosophy of the Transindividual, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2013., str. 1-12.)

U sljedećem razmatranju tu konceptualnu razliku valja pobliže razjasniti. Za početak je dostatno kazati još i ovo. Kada se bitak transformira iz otvorenosti povijesti u zatvorenost tehničke (re)produkcije svijeta, bića koja nastaju unutar njega poprimaju karakter tehničkih objekata. Kako se i s kojim pojmovima to događa? Ponajprije, Simondon će u svojoj filozofiji individuacije dospjeti na prag pojma singularnosti, koji se nalazi u Deleuzeovoj metafizici postajanja. Isto tako singularnost je danas i ključni pojam posthumanističkoga shvaćanja tehnogeneze svjetova. Što određuje singularnost nije ništa drugo negoli kontingentan događaj prijelaza preko i prolaza kroz faze bitka. Za razliku od neodarvinizma kao mehaničkoga shvaćanja razvitka života i neolamarkizma kao vitalističkoga shvaćanja evolucije života na Zemlji Simondon se priklanja filozofijskome pristupu metamorfoza bitka. Ono ima svoje podrijetlo u predsokratskih mislilaca, posebno u atomistici Demokrita i Leukipa.

Što se u modernoj fizici pojavljuje problemom odnosa „nužnosti“ i „slučaja“ proizlazi iz drevnoga grčkoga promišljanja aporija kretanja. Međutim, kretanje nije unaprijed određeno premještanje tijela iz jednog fiksnoga položaja u prostoru prema drugome. Uvijek se radi o dinamičnim veličinama. Pa tako valja uzeti u obzir da se kretanje ne odnosi tek na pojedinačna tijela u prostoru, nego na ono što sámo kretanje uopće omogućuje. U svakom slučaju singularnost označava svezu pojedinačnosti i kolektivnosti života koji se pokazuje svagda kao sklop i odnos.

Ništa nije izolirana pojedinačnost, čak niti kad je posrijedi samosvijest čovjeka kao filozofa, znanstvenika ili umjetnika. Uvjet mogućnosti individualiziranja „života“ na razini prijelaza iz biološke faze u psihosocijalnu jest upravo singularnost bitka. To znači da je razlika između ontogeneze i tehnogeneze u tome što se potonja zasniva na konstrukciji stroja kao kolektivne inteligencije. Svako upojedinjenje za razliku od tradicionalne ontologije koja je razlikovala bitak kao genus proximus i biće kao differentia specifica (rod i vrste) sada poprima značajke prijelaza-prolaza. Točnije rečeno, kolektivna inteligencija ne znači kraj metafizičkoga mišljenja gubitkom faktičnosti singularne egzistencije čovjeka. Tehnički objekt ne nadomještava samosvijest čovjeka. Naprotiv, uvijek se radi o posredovanju između informacije i komunikacije. (Vidi o tome: Jean-Hugues Barthélémy, Life and Technology: An Inquiry Into and Beyond Simondon, Meson Press, Leuphana University of Lüneberg, 2015. www.meson-press.com)

No, događa se pritom još nešto od presudne važnosti za ono što će Simondon dovesti do krajnjih granica svoje „informacijske ontologije“ s vodećim pojmovima transindividuacije, metastabilne ravnoteže, kristaliziranja, disimetrije. Jedan krak suvremenoga tumačenja njegova mišljenja tako će posegnuti za uobičajenim, često i atraktivno-medijskim iskazima kako je riječ o „dekonstrukciji Heideggerove ontologije“, (Thomas Lamarre, „Humans and Machines“, Inflexions, br. 5/2012., „Simondon: Milieu, Techniques, Aesthetics“ (ožujak) www.inflexions.org) iako je ostalo visjeti u zraku što bi ta Heideggerova navodna ontologija uopće trebala biti. To se posebno odnosi na pitanje kako protumačiti da je Heidegger prvi u 20. stoljeću, a ne Bergson ili Whitehead, rastemeljio čitavu metafizičku zgradu zapadnjačke povijesti. Otpočeo je još 1927. u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) s „destrukcijom tradicionalne ontologije“. Da se odmah kod Heideggera 1930-ih godina radilo o napuštanju svake obnove ontologije na „novim temeljima“, nije potrebno ovdje nizati dodatnih dokaza. Recimo tek samo da je za njega pojam ontologije još 1920-ih godina iz obzorja fenomenologijskih istraživanja pojma „svijeta“ (Welt) bio sveden na „faktičnost“ i „povijesnost“. To samo znači da je bio u znaku neminovne „destrukcije“ metafizičkoga značenja s obzirom na konstituiranje „života“, „duše“ i „čovjeka“ (biologije, psihologije i antropologije).

Da bismo dospjeli do moguće alternative onome što se na ishodu metafizike pokazalo temeljnim problemom budućega mišljenja, a riječ je o prelasku jezika u sliku ili forme kazivanja u matricu informacije, potrebno je razložiti osnove Simondonove „ontologije tehničkoga svijeta“ koja iz temelja preoblikuje strukturu suvremenoga svijeta. To znači da je postavka o prelasku jezika u sliku ovdje izvedena na krajnje izvoran način polazeći od obrata platonsko-aristotelovske ideje filozofije kao takve. Bilo bi pogrešno tvrditi da se sa Simondonom začinje „slikovni obrat“ (iconic turn) u suvremenoj filozofiji. Ono što se ovdje čini važnim svodi se na pitanje o karakteru oslobađanja same tehničnosti tehnike kao uporabe stroja od naslaga ionako vjekovno prenesenih predrasuda da tehnika raščovječuje „bit“ ljudske egzistencije. U tom pogledu ontologijsko dvojstvo „jezika“ kao bitka i „slike“ kao mišljenja sada se izokreće u formalnome djelovanju ranga. Već se unaprijed može kazati da borba s nasljeđem novovjekovnoga dualizma dviju supstancija (res cogitans i res extensa) u Descartesa, postaje uvjet mogućnosti svakog mišljenja suvremenosti koje ne želi potpasti pod okrilje zastarjeloga shvaćanja odnosa bitka i mišljenja. Monizam supstancija koje se formalno razdvajaju, ali se ujedno nastoje sjediniti u nečem trećem s pomoću čina transdukcije/transindividuacije, Simondon je pronašao u Spinozinome pokušaju da tijelu vrati elementarno pravo na nešto više od pripadnoga mu kretanja, duševnosti i utjelovitelja duhovnih procesa.

Međutim, ono što mi se ovdje čini najvažnijim uopće u pristupu koji ne polazi „odozgo“, a niti strogo „odozdo“ problematici odnosa bitka i mišljenja glede tehničkoga svijeta jest ideja metamorfoza bitka. To se zbiva njegovim kristaliziranjem u formi koja više nema metafizički primat formalnoga uzroka (causa formalis). Poznato je da tako Aristotel otpočinje hod ontologije uzroka i načela svrhovitosti. Ovi će pojmovi bitno odrediti povijest Zapada i svijeta. Simondon na tragu kibernetike i materijalističke ontologije postajanja (devenir) kreće posve drugim putem u odnosu spram Heideggera. Taj put pretpostavlja uvođenje osebujnoga jezika. U njemu se artikulira onaj način govora s kojim današnje tehnoznanosti obuhvaćaju kako filozofiju i antropologiju, tako čak i mogućnosti stvaralačke ontologije „novoga“ na rubu kaosa i poretka, entropije i živih sustava. Na jednom mjestu svojega glavnoga djela, u kojem se, doduše, ne tematizira toliko „konkretno“ problem biti „tehničnosti“ (technicité), naslovljenoga Psihička i kolektivna individuacija (L’individuation psychique et collective) iz 1989. godine nalazimo ove postavke:

„Shvaćanje se forme mora nadomjestiti informacijom, što pretpostavlja postojanje sustava u metastabilnoj ravnoteži koja se može individuirati; informacija, razlikovanje u obliku, nikad nije jedinstveni pojam, već upućuje na značenje koje potječe iz razdvajanja.“ (Gilbert Simondon, L’individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007., str. 28.)

Izvjesno je da Simondon kao, uostalom, i mnogi kibernetičari pojam informacije smatra bitno samosvojnim u odnosu na materiju i energiju. U čemu se ogleda ta „samosvojnost“? Ponajprije, informacija se, prema teoretičaru Lucianu Floridiju, razmatra: (1) kao „stvarnost“; (2) kao informacija za shvaćanje „stvarnosti“ (nadomjestak-simbolika); (3) kao informacija o „stvarnosti“ (intencionalnost poruke). (Luciano Floridi, Information: A Very Short introduction, Oxford University Press, London, 2011., str. 65.) No, novost je uvođenja tog odlučnoga pojma za mogućnost nastanka posve autonomnoga tehničkoga objekta u tome što se ne može svesti na tradicionalnu metafiziku dvojstva forma-materija (hilomorfizam). Na istoj stranici Simondon tvrdi da se drevno shvaćanje forme odnosilo na ideju postojanosti bitka u svim promjenama, odnosno da je ideja „metastabilne ravnoteže“ bila nepoznata shvaćanju prirode u filozofiji i fizici. Pritom se, dakako, misli na paradigmu Aristotelove teorije znanosti. Ona se održala sve do 20. stoljeća preko Newtonovih i Keplerovih zakona do Einsteina i kvantne fizike.

Ako se informacija shvati upravo „trećim poretkom“ jedne nove metafizike koja stoji u temeljima kibernetike, onda je nužno poći od pretpostavke da se forma mora rasformirati, a materija i energija drukčije pojmiti i to ponajviše razradom potencijalnosti njihove promjene. (Vidi o tome: Andrew Iliadis, „A New Individuation: Deleuze’s Simondon Connection“, Media Tropes e-Journal, Vol. IV, br. 1/2013,m str. 83-100. www.mediatropes.com i Andrew Iliadis, „Informational Ontology: The Meaning of Gilbert Simondon’s Concept of Individuation“, communication + 1, Vol. 2 www.http://scholarworks.umass.edu/cpo/vol2/iss1/5) Pitanje je zašto se to mora dogoditi, odnosno koji je posljednji razlog oproštaja od onto-teologije Zapada? Najjednostavniji odgovor koji daje Simondon u svim svojim djelima jest „ontogenetski“. Međutim, to čini polazeći od nastanka novoga uvjeta mogućnosti stvaranja svijeta izvan dosadašnje magije-mistike u metafizičkome ruhu boga. To samo znači da je svaka nova ontogeneza postala tehnogenezom. Razlog leži u tome što sada kibernetički shvaćena informacija omogućuje vladavinu strojno organiziranoga svijeta. Informacija se u shvaćanju Carla i Ernsta von Weizsäckera razumije proizvodnom erupcijom „novoga“. A to znači da se više ne radi o logici sredstvo-svrha. Novi način mišljenja u fizici i kibernetici zahtijeva prelazak u kružnu uzročnost stvari.

Prijelaz iz logike supstancijalizma i esencijalizma „bitka“ u logiku tehnologijskoga načina izvođenja bića iz bitka sve što jest preobražava u kristaliziranu „formu“ tehničkoga objekta. Pritom valja istaknuti da se „tehnički objekt“ (objet techniques) nipošto ne smije razumjeti iz novovjekovne filozofije. Nije riječ o pukome predmetu kao uratku. Jednako tako „tehnički objekt“ nema svojstvo stvari u smislu Heideggerova oruđa ili priručnosti (Zeug).

Kada se rabi taj izraz onda se ponajprije misli na ono što proizlazi iz autonomnoga djelovanja proizvođenja „novoga“ kao uvjeta mogućnosti odnosa između čovjeka i svijeta. Moglo bi se kazati da je pojam „tehničkoga objekta“ posredovanje između refleksije ljudske samosvijesti i svijeta koji nije unaprijed postojeći kao „objektivna stvarnost“. Objektiviranje se unutar tehničke matrice proizvodnje „novoga“ ne može svesti na puke alate i oruđa kao sredstva za drugu svrhu. Zbog toga Simondon razmatra pojam evolucije tehničkoga svijeta tako što objekte oslobađa od njihove uslužnosti, uloge i funkcije pukoga sredstva. Ta čitava prtljaga organologije iz Aristotelove metafizičke radionice bitno se mijenja u okviru mehanologije modernoga svijeta. Objekt se, dakle, mora misliti iz autonomne tehničke sfere ljudske djelatnosti. (Gilbert Simondon, Du mode existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1969/1989.) Ali tako da se ta sfera kao tehnosfera u smislu kibernetičkoga prijenosa i obrade informacija oslobađa od mehanizma i racionalizma moderne kao takve. Mnogo je prigovora, opravdanih i neopravdanih, da su Simondon i na njegovu tragu Deleuze u svojim ontologijama postajanja ostavili za sobom iznimno složenu konstrukciju mišljenja kao sklopa „vitalističkoga mašinizma“. (Yves Michaud, „The Aesthetics of Gilbert Simondon: Anticipation of the Contemporary Aesthetic Experience“, u: Arne De Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 129.)

Naravno, podrijetlo se tog mišljenja pronalazi u Bergsona. No, istini za volju, drukčiji put rastemeljenja ontologije hilomorfizma kao i otklon od magičnoga zagrljaja Heideggera nije mogao biti izveden bez stvaralačkoga prisvajanja neke vrste preostatka hermetičnoga, vitalističkoga materijalizma. Tako se i pojam „tehničkoga objekta“ od radara, antena, tranzistora i drugih elektroničkih aparata na početku kibernetičke ere 1950-1960ih godina, o kojima raspravlja Simondon, nalazi u prostoru-između (in-between) kulture i tehnologije, estetizacije svakodnevice postindustrijskoga društva te promjene psihosocijalnih odnosa u mreži složenih interakcija. U jednom razgovoru za časopis Esprit iz 1983. godine tvrdi da tehnika nikad nije zastarjela upravo zato jer je tehnički objekt estetiziran i erotiziran na rubu neodređenosti. Kao da iz ovoga stava progovara duh Marcela Duchampa i njegove ideje „estetskoga objekta“ (ready made).(Vidi o tome: Gilbert Simondon, „Save the Technical Object“, razgovor (1983.), Esprit, Vol. 76, br. 4/1983., str. 147-152. Engleski prijevod: Andrew Iliadis, ožujak 2013, u: Objects, Simondon, Technology)

U mehaničkome, fizikalno-biologijskome postavljanju problema Simondon stoga i koristi pojmove-figure iz pozitivnih znanosti i estetike poput membrana i kristala. (Vidi o tome: Anne Sauvanargues, „Chrystals and Membranes: Individuation and Temporality“, u: Anne De Boever, Alex Murray, Jan Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2012., str. 57-70.) Ako se tako postavi problem konceptualne razlike između Heideggera i Simondona, onda je jasno kako potonji svodi bitak na neku vrstu misterija transindividuacije. U nastavku ćemo se time opsežno baviti. Za sada valja tek ukazati na nešto, čini se, podjednako važno za daljnju analizu odnosa između informacije (transformirane forme) i komunikacije (psihosocijalne kolektivnosti) s materijalnim značenjem stvaranja novih kôdova društvene interakcije između živih sustava i njihovih okolina. Transdukcija (bitka) i transindividuacija (bića) podjednako transformiraju i bitak i bića u procesu postajanja. Jean-Hugues Barthélémy u svojem provokativnome tumačenju razlikuje stoga individuaciju i individualizaciju u razvitku života kao evolucijskoga nastanka (ontogenezu). Pritom se uspostavljaju tri točke sjecišta između ova dva pojma:

(1) trajna individuacija živoga bića kao „kazalište individuacije“ a ne kao „rezultat individuacije“ ili geneze;

(2) somato-psihičko podvostručenje animalnoga života, skupa „pod-individuacija“ čime postaje bjelodano da upravo psihosomatsko postaje modelom živoga bića;

(3) stvaranjem biopsihičkoga subjekta nastaju uvjeti za „transindividualnu“ individuaciju ili nastanak „osobnosti“.

Ako svedemo sve tri točke sjecišta na jednu, vidljivo je kako valja razumjeti specifičnu ontologijsku razliku između životinje, čovjeka i stroja. Nije riječ tek o kvalitativnome skoku čovjeka njegovim „duhovnim iskustvom“ (jezikom kao mišljenjem) iznad animalnoga svijeta uronjenoga u okoliš. Posve suprotno, ako je model života za Simondona postojanje psihosomatske matrice kojom se događa utjelovljenje akcije, opažaja i osjećaja, tada se smjer razmatranja odnosa između onoga što formalno pripada „nižem“ u razlici od „višega“ pokazuje izvan sheme evolucionizma i dijalektike. Ne postoji više održiva razlika ontologijske naravi koja bi se smještala u duhovni horizont jezika kao razdjelnicu životinje, čovjeka i stroja. Ono što valja iznova propitati, a što Simondon nastoji izvesti u svojim „mašinističko-vitalističkim“ opisima, jest pitanje nastanka odnosa između rodova/vrsta. Jer individuacija kao uvjet mogućnosti „individualizacije“ na najvišoj razini samosvijesti „osobe“ ne znači nipošto da se singularnost bitka kao mnoštva može dijeliti beskrajno. Logika povijesnoga razvitka živih sustava na Zemlji mora se sagledati iz međuigre, međuprijelaza i međuprolaza. Ono što je „između“ nije više fiksna ontologijska razlika. Umjesto toga, uspostavlja se prostor za novo shvaćanje razlike koja proizlazi iz procesa postajanja. Nazovimo tu razliku, na kojoj će svoju fluidnu ontologiju izgraditi Gilles Deleuze, dinamičkom procedurom tehnogeneze. To znači da se ona upisuje u biološke uvjete nastanka psihosomatske individuacije rodova/vrsta. (Vidi o tome: Pascal Chabot, The Philosophy of Simondon: Between Technology and Individuation, Bloomsbury, London-New Delhi-New York-Sidney, 2013.)

Simondon će uvesti u svoju konceptualnu igru čitav niz kibernetičkih pojmova za novu „filozofiju tehnologije“. Među inima je jedan od iznimno važnih pojam modulacije. Već je na prvi pogled jasno da se time nastoji rastemeljiti Aristotelov-Kantov model. Prema njemu se bitak razumije svagda vremenski iz kategorija modalnosti (mogućnost-zbilja-nužnost). Sada se događa okret. Modulacija nije modalitet u smislu supstancijalnosti kao postojanosti i trajnosti u svim mijenama. Posrijedi je dinamički pojam upravljanja promjenom bitka, njegovim preusmjeravanjem u smjeru kvazi-teleologijske sheme djelovanja. Budući da se sada cilj i svrha djelovanja izvode imanentno iz samoga djelovanja, jasno je da se mora suspendirati i neutralizirati učinak dotadašnje vjekovno vladajuće sheme o prvome uzroku i posljednjoj svrsi. U slučaju Simondona, kao i Derride, Deleuzea i Lyotarda, primjerice, čitav se napor rastemeljenja metafizičke strukture mišljenja svodi na pronalazak hibridnoga jezika kao slike s kojim se ono tehničko oslobađa svoje „biti“ i postaje unutarnjom snagom „novoga“. Kibernetika se u tom pogledu uvukla u pojmovnu igru strukturalizma i poststrukturalizma poput nekog istodobno čudovišnoga i bliskoga stvora. Nakon toga djeluje samorazumljivo kroz logiku simulakruma i tehnologiju nadomjeska. Nije slučajno, dakako, da će sve te pojmove na drukčiji način protumačiti i prisvojiti Gilles Deleuze, pa tako i „modulaciju“ koja u sferi bioloških sustava predstavlja mogućnost filogeneze na drukčijim osnovama od zadane matrice rasta i bujanja.

Da navijestimo: modulacija nije izvanjski način upravljanja organizmom poput nekog imanentnoga uzroka ili svjetovnoga boga u ruhu programiranoga mislećega stroja. Ovdje imamo posla samo s idejom da se tehnologija „sustava informacija“ prevodi kao transdukcija onog predindividualnoga u novo stanje. Usput, pojam prevođenja kao izvođenja (transductio) nečega iz magme bivanja/postajanja upućuje na tehnički proces rasprirodnjenja. Ono što se rasprirodnjuje nije nikakav gubitak svete Majke-prirode, nego nestanak ideje pratemelja koji nadređujući određuje mogućnost-zbilju-nužnost bitka u njegovoj individuaciji. Filozofijski gledano, pitanje gubitka ideje pratemelja nije ništa tako stresno da bi trebalo očajavati za njegovim iščeznućem iz matrice metafizičkoga mišljenja. Nadomjestak je moguć već time što se pojam transindividuacije odnosi na čitav niz mogućnosti stvaranja „novoga“. Bez unaprijed položene sudbine u ruke svemoćnoga stroja prirode protječe povijest. Kada se rastemeljuje metafizika, nastaju problemi njezine stvaralačke rekonstrukcije na novim „temeljima“.

Simondon će prvi pokazati da filozofija u suvremeno doba mora prevesti/izvesti (transdukcija kao performativnost) metastabilnost ravnoteže one količine „potencijalne energije“ koja prirodi tek podaruje drukčije mogućnosti kreativne preobrazbe. Ali, što se to zapravo „modulira“? Ništa drugo negoli virtualna potencijalnost bića u stanju aktualiziranja. Konkretno, na svim razinama ili fazama razvitka (fizičko-biološko-psihosocijalno-tehnologijskoj) događa se emergentni slučaj „promjene“. Jedno se stanje dovodi u odnos s drugim unutar mreže međusobno interaktivnih čimbenika „modulacije“. Na taj se način, prema Simondonu, može objasniti zašto dolazi do unutarnjih promjena u organizmu koje imaju dalekosežne posljedice za vanjske promjene stanja: primjerice, bolesti nastale autoimunim djelovanjem samoga organizma naspram svoje okoline. (Vidi o tome: Marie-Pier Boucher, „Infra-Psychic Individualization: Transductive Connections and the Genesis of Living Techniques“, u: Arne De Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 92-109.)

2. Kritika hilomorfizma

Gilbert Simondon nastoji očuvati razliku između životinje, čovjeka i stroja. Iz svega dosad izrečenoga proizlazi da se ta razlika ne može više shvaćati polazeći od esencijalizma ili supstancijalizma bitka. U skladu s tradicijom metafizike koja otpočinje s Aristotelom nazivamo je hilomorfizmom. Posrijedi je sveza materije ili tjelesnosti i njegova oblikovanja. To se dvojstvo, međutim, pokazalo tijekom operacije onoga što Simondon naziva „individuacijom“ u najmanju ruku dvojbenim, ako ne i posve neprimjerenim za izgradnju tehničkoga svijeta. Površne su teorije koje nas žele uvjeriti da tehnički „napredak“ označava istodobni „razvitak“ psihosocijalnih kvaliteta ljudskoga ponašanja u okviru novostvorenih zajednica. Nema nikakve korelacije između tehničkoga „napretka“ i „etičkoga“ razvitka. Štoviše, može se čak s pouzdanošću tvrditi da tehniku u njezinome trijumfu nad društvenim obrascima „progresivizma“ sve više i više prati posvemašnja ravnodušnost. Mirni suživot laserskih tehnologija i strahotnoga barbarstva označava danas uspon biogenetike i terora (Peter Sloterdijk, Regeln für den Menschenpark: Ein Antwortschreiben zu Heideggers Brief über den Humanismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1999.)

Jednako se tako ne mogu prihvatiti obrazloženja postavke da se tehnički svijet objekata ne upisuje u unutrašnjost ljudskoga, a i životinjskoga, odnosa na razinama međusobne tri interakcije: (1) međuljudskoj; (2) ljudsko-životinjskoj i (3) životinjsko-ljudskoj spram tehničke okoline. Simondon se ponajprije razračunava s proširenom zabludom kako je tehnika nešto uistinu čudovišno i otuda posve strano ljudskome bitku u svim njegovim povijesno-epohalnim očitovanjima.

„Stroj je stranac; i to onaj stranac koji upravo stvara ono ljudsko, osvještava ga, materijalizira, služi mu, ali svagda ostaje izvan obzorja ljudskoga. Istinski uzrok otuđenja u suvremenome svijetu sastoji se u ovom neznanju stroja, a koje nije otuđenje uzrokovano strojem, već ne-znanjem njegove prirode i njegove biti, odsutnošću svijeta značenja i njegovu nepostojanju na tablici vrijednosti i u shvaćanjima koja imaju udjela u kulturi.“(Gilbert Simondon, Du mode existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1969/1989., str. 9-10.)

Za Simondona se, dakle, radi o dubokome neznanju o „biti“ tehnike, ali ne u smislu nepraktičnosti stroja ili njegove neuporabe. Posve suprotno, svi koriste strojeve i služe se ovako ili onako tehnikom u povijesti razvitka čovječanstva. U svekolikim svjetskim kulturama tehničko ima gotovo isti status – čudovišnoga ili demonskoga „stranca“. Ne zaboravimo da su Grci skovali izraz téchne (umijeće) u svezi s epistéme (znanje). Na taj se način izvorno značenje riječi odnosilo na činidbu nečega kao nečega (bića) s pomoću umjetnoga sredstva kao alata ili pribora za rad (obrtnik-umjetnik). Ono što je podjednako za Heideggera i Simondona temeljni problem u samoj „biti“ metafizike odnosi se na mišljenje o tehnici kao sredstvu za neku drugu svrhu. Novovjekovno značenje pokazuje radikalni smjer spram instrumentalnosti. Sredstvo sámo postaje svrhom (télos) djelovanja. To se dešava unutar određenoga okvira unaprijed zadanoga postavljanjem prirode kao objekta. Čak se i političko djelovanje za razliku od Aristotelova najvišega dobra u zajednici počevši od Machiavellija preobražava u golo sredstvo ili instrument nasilja u dosezanju postavljenih ciljeva. Politika otuda postaje tehnika suverene moći održavanja vladavine nacije-države u borbi s Drugime. Tako je, uostalom, Carl Schmitt definirao ono političko u srazu s novovjekovnim instrumentalnim shvaćanjem politike kao sredstva vladanja. Tko želi politički djelovati u svijetu bez suverenosti danas, taj poseže za moći tehničke transdukcije sámoga života. U diskursu suvremene teorije to se naziva biopolitikom. (Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.)

Paradoks je, dakle, u tome što se tehničko razumijevanje svijeta od novoga vijeka ne smatra više nečim „stranim“ i „čudovišnim“. Ono je postalo samorazumljivim odnosom. Tehnika služi čovjeku na ovaj ili onaj način samo ako u svojoj praktičnosti pridonosi lakšem i bržem ispunjenju prvotno postavljenih ciljeva. Problem metafizike nije njezina „bit“ koja se pojavljuje u stvarima. Umjesto toga, problem je u načinu mišljenja koje tehničke objekte svedene na ono neljudsko razmatra kao proširenje stvari u smislu „objekta“ služenja. Današnji uspon antropologija na ispražnjeno mjesto metafizike ide ruku pod ruku s kibernetikom i teorijom sustava. Kada se, naime, čovjek definira biologijski kao živo biće koje ima govor (animal rationale), a tako se prosječno razumije njegov povlašteni položaj među drugim bićima u prirodi od Aristotela do biopolitike, susrećemo se s idejom antropologijskoga obrata. „Duša“ više nije smještena u čudovišnome polju nesvjesnoga kao što je to mislila psihoanaliza. Umjesto Freudova kvazi-prosvjetiteljskoga programa (Wo es war soll Ich werden), Lacan je izokrenuo poredak. Subjekt je shvatio traumatskim mjestom rascijepa u onome Realnome. A to je značilo da se svijet ne kreće od prirode prema kulturi kao vladavini „Velikoga Drugoga“. Sáma „kultura“ postaje „drugom prirodom“ kao povratkom u okrilje jezika mahnitosti.

U tom je pogledu Artaudov performativni okret slici ispunjenje programa destitucije subjekta u doba tehnosfere. Pravi je problem suvremene psihologije u tome što je ona postala neurokognitivnom znanošću. Na taj se način više ne bavi misterijem onoga tajnovitoga u samoj „biti“ bitka kao događaja (primjerice, shizofrenije). Ništa više nije „tajna“ naprosto zato što se konstruira polazeći od logike transindividuacije. Farmakon prethodi bolesti, a ne kao što je uvijek bilo: da bolest prethodi liječenju. Tehnologija imunoterapije ili, pak, proces biokemijskoga načina odstranjenja izvora smrtonosne bolesti pokazuju da je „tajna“ tjelesno-duševnoga ustrojstva bitka čovjeka ništa drugo negoli u pronalasku uspješne tehno-alkemije u proizvodnji sintetskih lijekova. Tako se događa da životinje i ljudi nisu tek tehnički porobljeni u suvremenom kapitalizmu kao društvenome poretku vladavine profita nad svrhama života. Isto vrijedi i za „strojeve“. Jer njima se, naime, uskraćuje pravo na slobodu i autentičnost postojanja u estetskoj formi stvari. Prema tome, Simondon smatra metafiziku nužno dualizmom, supstancijalizmom i hilomorfizmom. (Thomas Lamarre, isto, str. 31.)

Krenimo redom. Dvojnost se ne odnosi na binarni kôd ili podvostručenje izvornika. Priroda kao stroj stvaranja u sebi je reproduktivna. Ništa „novo“ ne bi moglo nastati bez ponavljanja. Zbog toga se reprodukcija kao ontogeneza pojavljuje uvjetom mogućnosti umnožavanja bitka u bićima. Ovdje se ne radi, dakle, o parovima niti o brojčanome nizu. Kao što je poznato, uvjet mogućnosti digitalne ontologije nalazi se u programiranju odnosa 0 i 1 kao komputacije. Kibernetika se i zasniva na mogućnostima računanja s kojim se prirodni brojevi umnožavaju i razdjeljuju. Što nastaje u tehničkome procesu reprodukcije izvornika za Simondona nije ono „drugo kao drukčije“ od izvornika. Naprotiv, posrijedi je ono „treće“ (tertium datur). No, za razliku od Wienera i Günthera on ne smatra da se pojam informacije može tehnički odvojiti od onoga što uvjetuje razlikovanje životinje, čovjeka i stroja. Iz toga proizlazi da se stroj ne može metafizički uopće misliti autonomno. On se uvijek svodi na analogiju prirode ili živoga bića (fizika i biologija). Stoga se informacija koja treba nadomjestiti vladavinu forme (eidos-morphé) u klasičnoj metafizici uistinu mora izvesti iz onoga što je zapravo „drugotno“, a ne „izvorno“. U kibernetici je to pojam „povratne sprege“ (feedback) s uobičajenim primjerom termostata.

Autoregulacija temperature u zatvorenome prostoru moguća je samo zahvaljujući samoupravljanju i samoorganiziranju tehnički upravljanoga sustava. Za Simondona se radi o obratu forme i materije kao sklopa metafizičke ideje identiteta bitka. Zato se uvode svi oni pojmovi koji imaju prefiks meta-i-trans. Prvi su pojmovi vezani uz kvazi-transcendentalni pojam „cilja“ i „svrhe“ kao što je to pojam „metastabilne ravnoteže“. Drugi su, pak, pojmovi izvedeni iz tendencije prelaska granica između svjetova. Stoga je kritika dualizma u pojmovima transdukcije (bitka) i transindividuacije (bića) uvijek i kritika supstancijalizma i hilomorfizma. Kako to protumačiti?

Bitak se razumije postojanošću u svim mijenama. Njegova se „bit“ stoga ne može izvesti iz prolaznosti i promjenljivosti u dimenzijama vremena. Atributi pripisani Božjem postojanju uvijek se izvode iz onoga što bitak i supstanciju povezuju u jedan te isti sklop. Riječ je, dakako, o metafizičkome sklopu bitka-boga-svijeta-čovjeka. Budući da se bitak pokazuje kao prisutnost u vremenu, njegova je supstancija nužno, a ne tek po mogućnosti, ono što nadilazi pojavnost stvari. Vrijeme se otuda misli „supstancijalno“ samo iz vječnosti, a prostor iz beskonačnosti. Oboje, vrijeme i prostor tek omogućuju postojanje živih bića i stvari i to zato što im je razlog postojanja određen padom iz vječnosti i beskonačnosti. Kada metafizika u jeziku filozofije i znanosti govori o bitku, riječ je već uvijek o postojanosti i nepromjenljivosti. No, ono što je problem u njezinoj legitimnosti odnosi se na ideju individuacije (bića).

Singularnost bitka označava nužnu svezu/odnos između Jednoga i Mnoštva. Ali problem je upravo u tome što klasična metafizika ideju supstancije prenosi u događanje bitka kao hilomorfne strukture. Na taj se način zapravo zbiva to da je svaka teorija informacije unutar zakona kauzalnosti i načela svrhovitosti samo drugi oblik „sudbine“ kao predodređenosti nečim što prethodi samoj ontogenezi. A to što prethodi može biti samo bog kao supstancija koja određuje granice bitku u njegovu pojavljivanju. Simondonu je jasno da se ne može rastemeljiti metafizika kao ontologija ako se istodobno ne rastemelji čitav način mišljenja „o“ bitku-Bogu-svijetu-čovjeku. I to na taj način da odsada više nije riječ o vertikalnome odnosu Jednoga spram Mnoštva.

Umjesto toga, valja krenuti drugim i drukčijim putem. A on mora obuhvatiti otvorenost perspektiva i višeznačje smjerova. Informacija kao nadomještena forma (eidos-morphé) utoliko predstavlja onaj „treći poredak“ značenja koji ne proizlazi iz položaja pošiljatelja (poruke), već iz metastabilnosti položaja primatelja (poruke). U ovome kibernetičkome obratu stvari sáme skriva se putokaz spram nadolazećega mišljenja. Postajanje novih svjetova (devenir) njegov je zamašnjak. Za Simondona se otuda „supstancijalizam“ metafizike razrješava na prilično složen način. Poznato je da se kod Aristotela forma razdvaja od supstancije. Potonja je njezin uzrok. Međutim, to ne znači da se ovdje valja prikloniti nekoj vitalističkoj inačici hilomorfizma. „Tvar nas osjeća“, ili bolje psihosomatska definicija života otklanja mogućnost pukoga dualizma. To se zbiva već time što postavlja u igru ono što je zajedničko tvari (hylé) i formi (morphé). Umjesto tradicionalno shvaćene supstancije tjelesnosti kao protežnosti (extensio) Simondon ustvrđuje sljedeće:

„Informacija je s jedne strane nešto beskrajno varirajuće i nešto što omogućuje, ako se prenosi s minimalnim gubitkom, da se energija učinkovito očuva tako da se ne svodi ni na koji način na rang mogućnosti…Ali, informacija s druge strane jest nešto što prenošenjem mora prijeći razinu fenomena čistoga slučaja, poput bijeloga šuma i toplotnoga udara; dakle, informacija je nešto uobičajeno, što ima svoj položaj, određenu sferu i određeni stereotip kojim se razlikuje od čistoga slučaja…Ova suprotnost predstavlja tehničku antinomiju koja se čini problemom filozofijskoga mišljenja: informacija je poput slučajnoga događaja, a ipak se razlikuje od njega. Apsolutni stereotip, koji isključuje svaku novost, dakle isključuje svaku informaciju. Ipak, razlika između informacije i interferencije je zasnovana na redukciji granica neodređenosti.“ (Gilbert Simondon, isto, str. 234-236.)

Pogledajmo pomnije ontologijsko mjesto informacije. Izlazak iz začaranoga kruga dvostrane membrane metafizike pretpostavlja rušenje trojstva: dualizma, supstancijalizma i hilomorfizma. Teško je informaciju odrediti „pozitivno“. U svim dosadašnjim pokušajima (od kompjutorskih izvođenja do rezultata raznolikih pozitivnih znanosti poput fizike, biologije i lingvistike) nastojanje da se prijeđe prag koji vodi onkraj entropije prirode kao takve završavao je s novim diskursom nadomjeska. Forma (eidos-morphé) se unutar metafizike ne može misliti bez upućivanja na svoju materijalizaciju. Štoviše, njezina prividna moć „utjelovljenja“ koje dolazi iz božjeg nauma ostaje bez energetske platforme ako se materija ne stopi s idejom stvaranja „novoga“. Oscilacije u definiranju informacije, koje iskazuje Simondon, često su ishod neuspjeha informatike, u ovome slučaju inicijalne Shannonove matematičke teorije komunikacije, da obuhvati u jednome ono što se razdvaja. Dvostruka „priroda“ informacije, kako vidjesmo, proizlazi iz neodređenosti.

Simondon rabi taj pojam u dvostrukome značenju: (1) kvantne teorije i (2) filozofijskoga objašnjenja svijeta polazeći od ideje o postajanju novih svjetova. Zbog toga je razlika između „nužnosti“ i „slučaja“ nešto što podaruje mogućnost razlikovanju informacije i interferencije. Čitava se „novost“ pojma informacije i njezin misterij za Simondona nalazi u ideji pokretanja procesa samoorganiziranja i samokontrole izvan logike metafizičke sheme uzrok-učinak. Ali svaki ostatak dualizma, supstancijalizma i hilomorfizma mora se odstraniti da bi kibernetička razlika stupila na prazno mjesto „ontologijske razlike“. Kod Heideggera se radi o univoknosti bitka koji ima strategijski primat nad bićem. Ne može se očekivati da će događaj (Ereignis) biti protuotrov postavu (Gestell) kao „biti“ tehnike bez spasonosnoga „drugoga početka“ (der andere Anfang). Nije riječ o „novome početku“ kao u emfatičkome shvaćanju kršćanskoga napretka nakon spoznajno-bitkovnoga obrata. Utoliko treba biti krajnje suzdržan prema onim interpretativnim nastojanjima da se Heideggeru pripiše neka vrsta filozofijske mistike nalik kršćanskome obratu u događaju nadolazećega Boga iz perspektive sv. Pavla.

Tome usuprot, Simondon mora krenuti drugim putem. Razlog leži u tome što kibernetička razlika nije više ona koja postoji između bitka i bića. „Novo“ koje se tehnogenetski konstruira iz transindividuacije bića istodobno iziskuje transdukciju bitka s pomoću nečega što nadilazi suprotnost forme i materije. „Treći poredak“ značenja s kojim pojam informacije računa utoliko se pokazuje riješenom zagonetkom svake buduće kritike metafizike. Preuzevši u svoj filozofijski način mišljenja pojam informacije Simondon se ujedno morao razračunati s dvije podjednako utjecajne struje u prisvajanju njezine strategijske moći promjene mišljenja čitave dosadašnje metafizike. Prva je struja uvjetno rečeno tehnoznanstvena ili kibernetička, a druga filozofijska s jasnim upućivanjem na tragove u suvremenim teorijama prisutnim u biologijskim znanostima i antropologiji. U prvome je riječ o epohalnome dostignuću Norberta Wienera i njegove postavke o informacijskoj entropiji, odnosno o tome da informacija nije ni materija niti energija.

C. F. Weizsäcker je to preformulirao: informacija nadilazi djelovanje materije i svijesti. Kibernetika se, dakle, za Simondona ponaša odveć „tehnicistički“ spram nesvodljivosti ljudske egzistencije uključujući njezin odnos spram „živih sustava“ u kojima se dešava igra prilagodbe na okolinu i razvitak kognitivnih sposobnosti u svrhu preživljavanja. Drugim riječima, Simondonova kritika kibernetike ne odnosi se toliko na korištenje pojma informacije u njezinim kvantitativnim dosezima, već na ideju redukcionizma. Kada se čovjek u njegovoj navlastitosti, a to onda znači i životinja i stroj, ne misle iz vlastite autonomne sfere egzistencije, tada se dešava da nužno tehniziranje jezika poprima svojstva kvazi-supstancijalizma „forme“. Na taj način tehnika porobljava sva druga područja života. (Vidi o tome: Jean-Hugues Barthélémy, Life and Technology: An Inquiry Into and Beyond Simondon, str. 35-37.)

Druga je struja, pak, ona koja u suvremenoj biologiji zastupa genocentrizam. Ta vrsta mišljenja ima odlike znanstvene dogme. Jer, kada se život razmatra „nužnošću“ razvitka neotklonjive sudbine zapisane kao informacije u genetskome kôdu roda/vrste u mnoštvu bioloških mutacija, tada ostaje malo praznoga prostora u čije bi se niše mogao ušuljati virus nesvodljive slobode filogenetskoga otklona. Filozofijske su raspre danas o tome uglavnom raspodijeljene oko pristalica „realizma“ i „konstruktivizma“. U načelu, pitanje slobode u složenome svijetu tehnosfere, gdje „umjetni um“ (A-intelligence) postupa samozakonito i ujedno samoorganizirano, jest pitanje odnosa između sklopova u kojima se preklapajuće tendencije „bijeloga šuma“ i „toplotnoga udara“ dovode do čistine onoga što teorija znanosti podrazumijeva kada uspostavlja odnos između čistih kontingencija i emergentnih mreža događaja.

Kada više ne djeluje logika kauzalnosti i načelo svrhovitosti na brisanome prostoru neodređenosti nastaje kaotični poredak metastabilne ravnoteže. Iako se danas učestalo Simondona proglašava filozofom tehnologije, „prorokom“ digitalnoga doba mislećih strojeva, vidimo da mu je strana svaka idolatrija tehnike. Može se čak kazati da put spram njegove osebujne „informacionalne ontologije“ koji vodi kroz kibernetičku antropologiju označava krajnju fazu transdukcije-transinviduacije bitka. Posrijedi je singularan događaj postajanja. A to uključuje autonomnost biosfere, mediosfere i tehnosfere. Nesvodljivost se pritom izvodi iz neodređenosti kao odnos „nužnosti“ i „slučaja“ u razmatranju novoga. Stoga informacija u bitnome smislu ne može biti tek nadomjestak za formu. Ona u sebi ima više od „poslanstva“ oblikovanja novih svjetova i manje od „modulacije“ komunikacijskoga obrasca ponašanja u zajedničkim svjetovima biljke-životinje-čovjeka-stroja.

No, kako Simondon raščlanjuje „bit“ informacije s obzirom na njezinu moć oblikovanja onoga što pripada sklopu „novoga“? Prema tumačenju Jeana-Huguesa Barthélémyja, dvije su temeljne postavke koje proizlaze iz „informacionalne ontologije“:

(1)Temeljni uvjet da bi nešto moglo biti imenovano informacijom ne sastoji se u posebnome statusu pošiljatelja ili čak poruke. Stvar je u onome što obilježava stanje primatelja ili korisnika. Simondon upravo stoga rabi izraz „metastabilnosti“ jer se ovdje događa moguća promjena u postajanju-informiranim.

• Informacija kao prijenos poruke postaje ovjekovječeni nastanak primatelja ili korisnika poruke. Utoliko je svaka informacija neka vrsta geneze. Uvjet mogućnosti metastabilnosti proizlazi iz neodređene uloge i funkcije primatelja ili korisnika informacije. Od njega ovisi što će ili neće postati uporabnom informacijom.

Kada se odnos između „forme“ i „materije“ shvati na takav način, tada postaje jasno zašto se u suvremenoj filozofiji informacije i komunikacije uspostavlja primat pragmatičkoga obrata (pragmatic turn). U suvremenoj teoriji medija čini se da je pojam pragmatike znanja kao know-how dospio do svojevrsnoga kanona komunikacije. (Mike Sandbothe, Pragmatische Medienphilosophie: Grundlegung einer neuen Disziplin im Zeitalter des Internet, Velbrück Wissenschaft, Weilerswist, 2001.) Ništa više nije u načinu kojim informacija dolazi do krajnjega primatelja ili korisnika, budući da upravo on mijenja formalno i materijalno značenje poruke. Već je postalo uobičajeno nakon uvođenja kompjutorske tehnike u svakodnevicu kazivati o transformaciji svijeta života u smislu njegove komunikacijske otvorenosti za nove izazove tehnike. To znači da se gledano iz perspektive teorije jezika i semiotike u naše doba obrat sastoji u tome što sami korisnici interaktivno stvaraju novi sklop informacija. U vrtoglavome kruženju „forme“ i „materije“ (sadržaja) mrežama događaja nastaju novi svjetovi iz rastemeljenih sklopova starih. Promjena ima dalekosežno značenje.

Sada slikovni jezik binarnoga kôda upravlja budućim operacijama dekodiranja poruke koja se mora shvatiti nelinearnošću u značenju. Sve se vizualizira upravo zato da bi mogućnost povratnoga odgovora (feedback) bila jednostavnija, brža i učinkovitija. U čemu je unutar kibernetičke razlike ona bitna razlika između Wienerova i Simondonova pojma informacije? Ukratko, tamo gdje se za prvoga pojavljuje kao posljednja granica bitka kao prirode upravo entropija, za potonjega je riječ o metastabilnosti sustava i okoline. Vidjeli smo kako između informacije i interferencije postoji neznatna razlika. Granična crta razdvajanja tih pojmova u suvremenim tehnoznanostima nastaje iz neodređenosti. Sve što ima karakter nepredvidljivosti kao statističke vjerojatnosti i slučajnosti (probabalizma i kontingencije) nije više stvar metafizike hilomorfizma. Upravo suprotno, granična crta povučena je u krivuljama. Nalazi se u praznome prostoru koji je i sam odnos između drugih odnosa. No, to je onaj odnos koji dolazi na kraju procesa transdukcije (bitka) i transindividuacije (bića).

Nastankom informacije kao aktualizirane mogućnosti za stvaranje „novih“ svjetova iščezava Aristotelova metafizika potencijalnosti, materije i energije. S njezinim nestankom prazan prostor kao da iziskuje niz nadomjestaka. No, što ako nadomjestak više nema moć začaravanja zbilje? Što, dakle, ako se moć sada konstituira kao simulakrum bez svojega izvornika? Očuvanje energije u stanju informacijske metastabilnosti sustava podaruje životu nove izglede u sklopu tehničkoga svijeta. Thomas Lamarre u svojem tumačenju upućuje da se ne smije govoriti o suprotnostima s obzirom na ontologijske dualizme. Umjesto toga, uputno je koristiti izraz „podvostručenje“ (dédubler) četiri glavna dualizma: (1) duh i supstancija (supstancijalizam); (2) čovjek i priroda (dijalektika); (3) čovjek i stroj (kibernetika) i (4) forma i materija (hilomorfizam)

O čemu nam govori „informacionalna ontologija“? O neizvjesnosti, nepredvidljivosti, neodređenosti svjetova bez konačne „istine“? Nije nimalo neobično što se u 20. stoljeću iza velikih znanstvenih otkrića skriva nova vrsta dvojbe posve različite od Descartesove sumnje s kojom otpočinje novovjekovna filozofija subjektivnosti. Dvojba upućuje na razdvajanje iz kojeg nužno mora nastati novo kao ono „treće“ (tertium datur). Sumnja se, pak, učvršćuje u samome položaju mislećega subjekta. Dok je dvojba ono što dolazi iz položaja objekta u približavanju kretanja oku promatrača koji se i sam kreće, sumnja je jednoznačnost smjera koji Husserlova fenomenologija naziva intencionalnošću svijesti. Svaka je svijest, prema tome, ona koja je ujedno svijest „o“ nečemu (bitku). Tako je i sumnja svijest o neznanju onoga što jest objekt u punome smislu te riječi. Znanosti operiraju istodobno s metodičkom sumnjom u krajnji cilj istraživanja te strategijskom dvojbom samoga objekta koji se razdvaja na uvjete mogućnosti spoznaje (a priori) i znanje o tome (a posteriori). Treba ipak zaboraviti na skepticizam.

Ovdje nije riječ o metodičkoj sumnji u postojanje jasnog i razgovijetno ocrtanoga „objektivnoga svijeta“. Uostalom, takav je svijet, kako je to najbolje opisao Einstein, plod savršene znanstvene konstrukcije predmeta koji je utoliko stvarniji ukoliko je teoretski strože postavljen u obzorje istraživanja. Umjesto sumnje u svijet, sada se susrećemo s odsutnošću „vjere“ u njegovo značenje. Informacija stoga ne može biti tek „treći poredak“ kategorija i pojmovlja onkraj materije i energije (svijesti). Ona ima regulativno značenje istodobnosti i neodređenosti, otposlanosti i nemogućnosti prihvaćanja poruke. Naravno, poruka ionako ne postoji unaprijed, već se konstituira u interakciji između mnoštva primatelja ili korisnika.

Što vrijedi informacija bez transformacije njezinih korisnika? Što nadalje vrijedi nesvodljivost nadolazećega događaja ako je svijet postao suvišnim mjestom praznine, odveć umoran od čekanja prave vijesti i odveć zasićen lažnim prorocima spasenja?