3. Transidividuacija bića
Simondon je prije McLuhana otvorio problem tvorbe medijske i komunikacijske teorije. Budući da je shvatio „bit“ informacije izvan informatičkoga „kanona“ Shannon/Veawerova linearnoga sklopa protoka informacija od pošiljatelja (sender) do primatelja ili korisnika (receiver), bilo je samo pitanje vremena kada će kibernetika otpočeti s provedbom „drugoga poretka“ svoje izvedbe tako što će čitava operacija rastemeljenja metafizike označiti ulazak u razdoblje samoproizvodnje (autopoiesis) „živih sustava“ i njihovih okolina. No, informacija se ne može razumjeti tek logikom nadomjeska. Njezina se „bit“ pojavljuje upravo u tome što više ne postoji nikakva apriorna struktura koja linearno upravlja bitkom u fizičko-biološko-psihosocijalno-tehnologijskome svijetu individuacije.
Potrebno je bilo stoga očistiti pojam informacije od svake moguće ljuske hilomorfizma i njemu pripadnih smjerova mišljenja tijekom povijesti Zapada. Taj postupak „čišćenja“ uključivao je razdvajanje pojmova „stanja“ i „metastabilnosti“. Nasuprot kibernetike koja je postulirala s Wienerom informacijsku entropiju kao uvjet mogućnosti homeostatske ravnoteže, što je ipak još uvijek odgovaralo ideji mehanicistički shvaćenoga čovjeka u sklopu odnosa živih bića i strojeva, za Simondona se problem morao razriješiti uvođenjem „metastabilnosti“. (Gilbert Simondon, L’individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 2007., str. 22.)
Kakav je to pojam i na što smjera? Već smo pokazali kako Simondon stvara pojmovnu mrežu na dva načina. Jedan je tranzitivan. On uključuje ideju prevođenja ili prelaska iz jedne forme u drugu. Zato se može uvjetno govoriti o metamorfozama bitka. Čitava se logika prijelaza ogleda u uvođenju faza u povijesno-evolucionističkome razvitku ovoga četvorstva: priroda (physis) – život (biós) – društvo (psyché i socius) – tehnologija (téchne). Drugi način jest transformativan. Riječ je o pokušaju da se postojanost svijeta razglobi iznutra. Postupak istodobno zadržava postojanost i omogućuje promjenu stanja: i-i. U slučaju shvaćanja pojma informacije Simondon se usmjerio spram prijelaza iz formalno-materijalne sheme medija kao takvoga. Umjesto signala i homogenosti prostora u kojem se odvija proces komunikacije sada se sve svodi na postojanje kôda koji ruši pretpostavku o jednoznačnosti i jednosmjernosti kretanja poruke. Ako se informacija, dakle, nastoji izvesti kao ono što nadilazi probleme odnosa forme i materije, tada je potrebno vidjeti kako se događa ono što predstavlja najveći misterij i suvremene kozmologije, fizike, kibernetike i teorije emergencije: kako nastaje „novo“ što preokreće poredak značenja i unosi u logiku bitka mogućnost radikalne transformacije?
Nema sumnje da je Simondon u sporu i u odmaku od Heideggera postavio osnove za mišljenje koje će Deleuze još radikalnije provesti do krajnjih konzekvencija filozofije za „digitalno doba“. Ono što predstavlja poteškoću u određenju „novosti“ tog misaonoga postupka jest sagledavanje sljedećega ontologijskoga problema. Recimo odmah da ga vidimo kao problem određenja onoga što označava riječ „između“ (in–between). Za razliku od mjerodavnih tumačenja Simondonove kritike metafizike u djelima Muriel Combes, Pascal Chabot, Jeana-Huguesa Barthélémyja, pa čak i Bernarda Stieglera, (Bernard Stiegler, „The Theatre of Individuation: Phase-Shift and Resolution in Simondon and Heidegger“, u: Arne de Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 185-202.) čini mi se da se osobitu pozornost treba posvetiti ideji razlike kao tehnogenetske konstrukcije odnosa. Znamo da se u Heideggera ontologijska razlika pojavljuje u mišljenju „zaborava bitka“ (Vergessen des Seins). Kada se bitost bića u smislu vladavine prvoga uzroka i posljednje svrhe uspostavi jedinim modelom uređenja zbilje svaka je razlika već uvijek reduktivna. Identitet određuje razlici njezine granice, a ne obratno. No, Simondon uvodi drukčiji poredak kategorija i pojmovlja. Bitak se ne misli više kao Jedno, nego kao ono što je više-no-Jedno (Mnoštvo). Štoviše, potkopavanje Jednoga kao Sveobuhvatnoga omogućuje razlici da se konstituira činom transindividuacije bića. (Vidi o tome mjerodavnu interpretaciju Muriel Combes, isto, str. 1-24.)
To onda znači da Simondon misli uvijek polazeći od: (1) transdukcije (bitka); (2) transindividuacije (bića) i (3) metastabilnosti (informacije) u transformaciji poretka metafizike. Ono što u tom „trojstvu“ upada ponajprije u oči jest subverzija linearnoga poretka značenja. Dok se, naime, mišljenje koje polazi od suprotnosti i identiteta forme i materije (sadržaja) izvodi apriorno iz božjega uma ili iz „eshatologije bitka“ kao u Heideggera tzv. druge faze, s kibernetikom se dešava obrat ove sheme. Sada se više ne radi ni o suprotnosti niti o identitetu već uspostavljene razlike. Naprotiv, razlika se sáma konstituira u procesu postajanja s pomoću tehničke konstrukcije. Čitav se kozmičko-evolucijski put u fazama individuacije bića zbiva na posve drukčiji način. Umjesto ontogeneze i njezine „prirodne“ kristalizacije suočavamo se s tehnogenezom i njezinom transformacijom svijeta već postojećih značenja.
Time nije „priroda“ kao sudbina iščezla u nepovrat. Ona se preoblikovano transformira u „drugoj prirodi“. Sve se tehničko kao kulturno inventivno-inovativno prenosi i pronosi u budućnost kao visoka razina nasljeđa. Spremište informacija pritom selektira onu bazu podataka koja se tijekom vremena pokazuje svrsishodnom za buduća djelovanja. Ako forma pretpostavlja dovršetak procesa postajanja u kristaliziranju (primjerice, fizikalnoga svijeta u jezgri hladne vode), za Simondona je ta pojava u okružju prirodnoga svijeta ono što možemo nazvati „elementarnom strukturom“. U njoj se zaustavlja postajanje. No, zaustavljanje je samo prividno. Razlog leži u tome što se proces nastavlja u dekristaliziranju i otuda u pokretanju novoga kruga kristaliziranja. Svako novo otpočinjanje unutar bitka ima već u vidu faktično stvaranje i razaranje forme. Svako je rekristaliziranje ujedno i dekristaliziranje bitka. Jasno je da stabilnosti nema. Sve što se o tome može reći svodi se na relativnost poretka u odnosu na promatrača.
Što je, naposljetku, za Simondona informacija uopće? Govoreći jezikom Deleuzea ona jest – čista imanencija. Njegovo shvaćanje plana imanencije ili konzistencije ovdje valja imati u vidu upravo zato što informacija pretpostavlja razinu prolaza-između (in-between). Taj prolaz nije figurativan niti metaforički. U Simondona se radi o prolazu iz jedne u drugu fazu transindividuacije bića. U tom pogledu razlika spram transcendencije sastoji se u tome što se potonja ne mora sama utemeljivati bez pomoći izvanjskoga ili unutarnjega uzroka djelovanja. A to onda pretpostavlja njezino daljnje izvođenje u logici „slučaja“ (kontingencije) i misteriju nastanka „novoga“ (emergencije). Nije problem u odnosu kao takvome, nego u tri poretka značenja sámoga odnosa bez čega nema uopće niti metafizičkoga razumijevanja bitka, bića i biti čovjeka. Još preciznije: problem se nalazi u „biti“ odnosa bez kojeg nije uopće moguće misliti ideju informacije kao transformacije bitka u singularni događaj. Iz ovoga proizlazi samo to da događaj mijenja formu-materiju informacije, a ne obratno.
Prethodeći svemu što ima karakter apriorne uzročnosti i svrhovitosti, singularnost se događaja rasprostire sveudilj mreža u kojima se dešava pustolovina transdukcije bitka i transindividuacije bića. Ako se prisjetimo rezultata do kojih su došli neki od najznačajnijih teoretičara u raspravi o fizikalnim i biologijskim istraživanjima pojma informacije (C.F. von Weizsäcker i Gregory Bateson, primjerice), vidjet ćemo upravo tu proizvodnu ili „konstruktivnu“ narav pojma koji nadomješta shemu hilomorfizma. No, ne samo da je nadomješta. Čini je posve zastarjelom za bilo kakav suvisli pristup fenomenima tehničkoga svijeta 20. stoljeća. Nije li to dostatan razlog da se postavi pitanje o krajnjim dosezima informacijske paradigme na kojoj počivaju tehnoznanosti ako se u Simondona čitav poredak „novoga“ više ne može stabilizirati iz položaja jedne čak i tranzitivne ontologije, nego zahtijeva uvođenje metastabilne ravnoteže u odnos između sustava i okoline?
Što je to – metastabilnost? Ponajprije, Simondon uvodi u optjecaj razlikovanje između individuacije i individualizacije. To se odnosi podjednako na objekt iz prirode i na tehnički objekt. Operativna analogija ovdje se čini neizbježnom. U načelu, ovaj energetski pristup problemu individuacije s onu stranu podvostručenja forme i materije neizbježno mora pretpostaviti postojanje „trećega poretka“. Radi se, naravno, o značenju informacije kao „potencijalne energije“ in statu nascendi. Jer ono što određuje život živoga bića u pridruženom krajoliku (milieu associé) odnosi se na sposobnost prilagodbe i pronalaska novoga. Tehnika pripada tom dvojstvu koje ruši svaki dogmatski stav darvinizma i lamarkizma. Međutim, tehniku se ne smije shvatiti nimalo drukčije negoli pronalaskom ljudske inovativnosti.
Simondon u svojoj „kibernetičkoj antropologiji“ ne razlikuje strogo čovjeka od drugih živih bića poput Heideggera za kojeg jezik tvori „bit“ egzistencijalnoga nabačaja čovjeka kao tubitka (Dasein). Bez jezika mišljenje bi bilo posve drukčije uvjetovano. Ili, bolje reći, čovjek ne bi imao mogućnost komunikacije izvan vlastite mu prirodne okoline. „Bit“ se jezika ogleda stoga u nadilaženju granica ukorijenjenosti čovjeka u prirodni mu okoliš. Tehnika pritom posjeduje ontologijski status pronalaska „novoga“. Upravo to čovjeka uspostavlja bićem neprestane promjene fiksnih stanja njegove egzistencije. Nikad ništa nije zauvijek postojano. Sposobnost za proizvodnju vlastite okoline, a ne tek njezino prihvaćanje zdravo za gotovo, čini živo biće kreativnim u procesu konkretizacije.
Taj pojam se primjenjuje na ono što povezuje individuaciju i tehnologijski poredak značenja stvari nastale ljudskom inteligencijom. Iako Simondon ne ulazi jezično tako duboko u analizu povijesnoga podrijetla jezika u kazivanju (Dichten) poput Heideggera i s druge strane prelaska u „sustav informacija“ što čini „bit“ kalkulatvnoga i pragmatičnoga mišljenja, bjelodano je kako uviđa da se u procesu kolektivne individuacije kasnoga industrijskoga društva ne može otkloniti pad u crne rupe „otuđenja“. U djelu o nastanku i ontologijskome mjestu tehničkih objekata jasno se kaže da je individualizacija tehničkih objekata (bića) uvjet mogućnosti tehničkoga napretka. No, oboje se ne može postaviti u odnos bez onoga što prethodi (predindividuacija) ovome procesu konkretizacije. Radi se, naravno, o pojmu informacije. Njezino se mjesto nalazi u sjecištu između ontogeneze i tehnogeneze.
Ontogeneza se, pak, rabi sinonimno za individuaciju. Poznato je da se taj pojam uglavnom shvaća u biologiji kao nastanak pojedinačnoga bića. Zato se razlikuje od filogeneze kao nastanka vrste. Paradoks je individuacije u tome što je svaki nastanak istodobno dvostruk: s jedne strane singularnosti bića u njegovoj neponovljivosti, a s druge strane u nastanku vrste koja načelo ponavljanja nužno nosi kao svoj genetski kôd. Svaka se promjena utoliko mora razumjeti iz postojanosti njezine nepromjenljivosti. Što je više promjena, to je postojaniji poredak metastabilnosti vrste. Moramo imati neprestano u vidu da u Simondona vlada načelo „operativne analogije“. Ono što se pojavljuje autonomno u fizikalno-biološkome poretku, vrijedi i za psihosocijalno-tehnologijski krajolik individuacije. No, pozitivne znanosti poput biologije, koje su u 20. stoljeću razvile sve mogućnosti neodarvinizma i neolamarkizma, za filozofijsko razumijevanje nisu dostatne glede istančanosti uporabe jednog povijesno nastaloga metafizičkoga pojma.
Za Simondona se u svim njegovim djelima pitanje nastanka bića u singularnosti ne može razdvojiti od pitanja nastanka vrste tog i takvoga bića. To u analogiji vrijedi i za tehničke objekte. Jer inteligencija koja podrazumijeva invenciju i inovaciju (pronalazaštvo i njegovu primjenu u načinu proizvodnje života) nikad se ne pojavljuje bez odnosa pojedinca i kolektiva. Ovo ne treba shvatiti sociologijski u smislu prevlasti društva nad pojedinačnim sebstvom. Posve suprotno, ontogenetski se razvitak nužno mora filogenetski artikulirati do stupnja onoga što izjednačuje tehničku „umjetnu inteligenciju“ (A-intelligence) s „kolektivnom inteligencijom“. Pojedinačnost je nemoguća bez transindividuacije. Ali to ne znači da se mora prihvatiti stav kako između vrste i singularnoga pojedinca postoji kreativna praznina. Svaka generacija prenosi genetsko nasljeđe prethodne i podaruju budućoj temelje za razvitak.
Ono što odlikuje „bit“ vrste u biološko-psihosocijalnome određenju prenosi se po analogiji i na mogućnost tehnički stvorene inteligencije. Možda to ne znači da i nove generacije super-računala zasnovanih na načelima kvantne fizike nose virtualne gene svojih dalekih prethodnika u laboratoriju Clauda Shannona 1950-ih godina. Ipak, ni jedna se radikalna promjena zatečenoga stanja stvari ne odvija samo u naglim skokovima. Posrijedi je uzdužna crta razvitka i skokoviti odmak u beskonačnost. Ni u kojem se slučaju ne smije zaboraviti da klasična ontologija u ideji bitka kao genus proximus već ima ugrađen vodeći pojam transcendencije bitka sámoga. Da bi uspješno prevladao subjekt-objekt shemu dualističke metafizike Simondon nastoji oko izvedbe neobjektivirajućega koncepta znanja, kao što je to bio i program fenomenologije Maurice Merleau-Pontyja. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, „Science and Ontology: From Merleau-Ponty’s ‘Reduction’ to Simondon’s ‘Transduction’“, u: Arne de Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 154-175.)
Pojam metastabilnosti Simondon je preuzeo iz kibernetike Norberta Wienera. Kao i mnogi drugi, tako je i taj pojam došao iz termodinamike. U klasičnome objašnjenju radi se o odnosu koji nadilazi uobičajenu suprotnost između stabilnosti i nestabilnosti (stanja i nestanja, postojanosti i nepostojanosti). Klasična metafizika počiva na načelu identiteta i proturječja. Ako je A=A, onda je B nešto suprotno od A, premda ne i posve različito stoga što predstavlja nastavak A u beskonačnome nizu. Termodinamika je, uostalom, postulirala dva temeljna pojma kibernetike: entropiju i informaciju. Kada se nastoji potonjoj odrediti „bit“ izvan sheme uzrok-posljedica i sredstvo-svrha nastaju prividne poteškoće ponajprije zato što se informacija pojavljuje istodobno kao uvjet mogućnosti kibernetičke razlike i kao suprotnost entropiji. Tzv. homeostatska ravnoteža ima funkciju uspostaviti taj poredak između prirode kao nastanka i kaosa te kulture kao tehničke optimalnosti bitka. To čini s pomoću samoupravljanja i samoorganiziranja „živih sustava“ koji omogućuje beskrajni napredak do granice s kojom svi sustavi propadaju neizmjernim širenjem materije. Simondon je, dakle, preuzeo kibernetički pojam metastabilnosti i podario mu istaknuto filozofijsko značenje održivosti života u stanju njegove neprestane težnje k entropiji. (Vidi o tome: Jean-Hugues Barthélémy, „Fifty Key Terms in the Works of Gilbert Simondon“, u: Arne de Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 217-218. )
Ako bismo htjeli izvesti „ontologiju informacije“ kao „digitalnu estetiku“ za doba tehnosfere onda bi u svakom slučaju jedan od ključnih pojmova za uspostavljanje njezina ranga bio taj. Metastabilnost se uistinu čini onime „trećim poretkom“ kibernetike. Njezina primjenjivost u tehnoznanstvenome trojstvu računanja-planiranja-konstrukcije odnosi se na metastabilnu ravnotežu. Kao da se naš svijet mora odsada razmatrati u izokrenutoj perspektivi, u krivuljama. Sada više ne vrijede tradicionalne prostorne kategorije. „Gore“ i „dolje“ križaju se u ovosvjetovnosti mahnitoga procesa tehnogeneze. Tome se više ništa ne može oduprijeti. Zamislimo da se kozmička evolucija zaustavi na razini sadašnjega znanja čovjeka o tehnosferi. Što bi se dogodilo? Ništa drugo negoli propast svih društveno-kulturnih sustava i njihovih okolina. A s njima bi u bezdan pala i kibernetika kao način proizvodnje i potrošnje informacija. Entropijsko bi stanje kao u jednoj pripovijesti Thomasa Pynchona značilo stanje upravo one vrste metastabilnosti koja se urušava u vlastitoj ne-postojanosti. Drugim riječima, problem je u tome što Simondon na tragu koncepta iz suvremenih znanosti gradi platforme od struna.
Život kao „vječna individuacija“, kako to definira na jednom mjestu spisa/doktorata Individuacija u svjetlu shvaćanja forme i informacije (L’Individuation à la lumière des notions de forme et d’information) iz 1954-1958. godine, (Gilbert Simondon, L’Individuation à la lumière des notions de forme et d’information, Jerôme Millon, Grenoble, 2005., str. 27.) smjera održanju vlastite „forme“ i „materije“ u neprestanim preobrazbama. Paradoks individuacije o kojem raspravlja Muriel Combes u svojoj instruktivnoj studiji o Simondonu otuda se može razumjeti kao paradoks imanencije sámoga života. U njemu se smrt kao konačna granica utiskujući se u elementarnu strukturu uvjeta mogućnosti ponavljanja (reprodukcije vrste i singularnosti pojedinačnoga bitka) pojavljuje iz perspektive produženja života „nužnošću“ u odnosu na „slučaj“ življenja kao takvoga. Smrt se stoga odnosi spram entropije prirode, a život se odnosi spram metastabilnosti informacije kao mjera konačnosti. U stalnome tijeku protoka informacija život preuzima u svoje okrilje moć imanencije, njezine fizikalno-biološke i psihosocijalne „zakonitosti“ u svijetu. No, sve se to dešava bez objavljenoga tajnoga plana kozmičke svrhovitosti. Tehnogeneza otuda ne može biti po „operativnoj analogiji“ tek prijepis velike Knjige prirode.
Kada bi se tehnička invencija svodila na razotkrića bitka u njegovu čudu postanka, tada bismo bili osuđeni na gubitak kreativnosti u mogućnostima da i sam „umjetni život“ (A-life) od misterija tehničke transindividuacije postane kretanje u beskonačnost. Sve bi bilo bez ikakvoga smisla osim ubrzanja procesa proizvodnje „novoga“. Baveći se ontologijom tehničkoga svijeta Simondon je „intuitivno“ shvatio da stroj u mutacijima izvan granica ljudskoga može posljednju fazu bitka, onu tehnologijsku, prevesti iz „prirode“ u „događaj“. Neprestana samoproizvodnja života-bez-živih bića njegova je misija. Što preostaje u takvom scenariju neposredne distopijske budućnosti? Ništa drugo negoli povratak na početni položaj u metastabilnoj ravnoteži između entropije i informacije. To je situacija kada se stroj tehničke evolucije više ne vrti s tendencijom stalnoga ubrzanja. Umjesto njega život nastavlja svoju pustolovinu kao kraljevstvo slučaja. Sve što „jest“ naposljetku postaje prijelaznim stanjem u konstrukciji virtualnih svjetova.
4. Epistemologija za doba strojeva
Biti-između životinja i strojeva, eto ljudske „sudbine“! U tom položaju razmještanja središta, gubitka vrhovne moći supstancije, odvija se pustolovina svih danas optjecajnih antropologija. Čovjek formalno i materijalno nije u središtu svih promišljanja o budućnosti svjetova nastalih tehnogenetskom konstrukcijom. No, upravo zato što je „bit“ njegove egzistencije u neodređenosti bilo čime što dolazi iz okružja prirode i što s druge strane priziva neljudskost tehničkoga objekta postavlja se iznova pitanje o tome što jest uopće čovjek na drukčiji i radikalno deontologijski način. Sada je, naime, pitanje kako nastaje ono ljudsko-odveć-ljudsko (quoddittas) ako je tehnički posve jednostavno izvesti operativnu definiciju njegova produžetka u „umjetnome umu“ (A-intelligence) ili, pak, uputiti na mogućnosti reproduktivnoga kloniranja što dovodi do iščeznuća veličanstvene singularnosti bitka. Simondon je prihvatio program kibernetike prenijevši ga u filozofiju individuacije.
To je imalo za učinak dvostruko rekodiranje tradicionalne metafizike i njezinih temeljnih pojmova: (1) nastanak ideje o suspenziji i neutraliziranju antinomija nužnosti/slučaja (determinizma i kontingencije) s pomoću razrade Heisenbergova načela neodređenosti (Unbestimtsheitprinzip); (2) preobrazbu ideje bitka kao postojanosti i konzistencije, vječnosti i nepromjenljivosti, supstancijalizma i hilomorfizma dovodeći u pitanje relacijske strukture kao takve. U oba slučaja ovo se rekodiranje ili reprogramiranje mišljenja svodi na samo jedno: bitak kao odnos. (Vidi o tome: Andrea Bardin, Epistemology and Political Philosophy in Gilbert Simondon: Individuation, Technics, Social Systems, Springer, Heidelberg-New York-London, 2015., str. 10-12. )
Ne možemo primjereno shvatiti vodeću nakanu čitavoga Simondonova obrata metafizike i istodobne kritike Wienerove kibernetike preusmjeravanjem pojma informacije iz tehničkoga polja u područje tehnosfere ako ne razjasnimo što zapravo označava taj iskaz. Ponajprije, značenje ovoga iskaza sámo prizlazi iz odnosa. Veznik kao nije apofantički, nego eksplikativan. Ne upućuje nipošto na nešto drugo izvan odnosa. Ako se bitak iskazuje glagolom „jest“ u vremenskoj ekstazi prisutnosti (nunc stans), onda je već u „biti“ jezika sadržana metafizička „sudbina“ povijesti. Heidegger je u predavanjima 1950-ih godina upozoravao na okolnost kako naši drevni jezici istodobno skrivaju tajnu zatvorenosti-otvorenosti. Zatvoreni su, naime, utoliko što im je struktura kazivanja određena mišljenjem svedenim na „bitak“ kao prisutnost u svim mogućim očitovanjima ove faktičnosti. Nije mišljenje tek puki ishod ili rezultat nekog usudnoga događaja na početku (arché) povijesnoga zbivanja. Ono je odluka i čin, gotovo tragički prisvojen egzistencijalni nabačaj slobode. Mjesto mu je s onu stranu nužnosti i kontingencije.
U slučaju Simondonove intervencije u pitanje o bitku, susrećemo se s time što se pokušaj radikalne promjene hoda same metafizike u tehničkome razdoblju želi izvesti tako što se umjesto onoga što „jest“, pitanje o uvjetima mogućnosti toga „jest“ pronalazi u ontogenezi. Drugim riječima, stvar je u nastanku odnosa i mogućnostima promjene sámoga odnosa kao takvoga. Otuda se bitak pokazuje ne onako kako on navodno zauvijek i oduvijek „jest“, nego u postajanju/bivanju (devenir) ili procesu metastabilne ravnoteže (kristalizacije i modulacije). U tom pogledu pitanje o bitku za Simondona nije kao za kasnoga Heideggera pitanje o događaju (Ereignis) dopuštanja da bitka „ima“ i da se „vremenuje“ u nadolazećem kao „drugi početak“ (der andere Anfang). Umjesto toga, Simondon postavlja u pitanje ne samo pojam bitka, već isto tako i pojmove „bića“ i „biti“ (supstancije). (Vidi o tome: Henning Schimdgen, „Thinking Technological and Biological Beings: Gilbert Simondon’s Philosophy of Machines“. 27. kolovoza 2004. http://www.csi.ensmp.fr/WebCSI/download_paper/download_paper.php?paper=schmidgen-pdf.
Pristupljeno 21.lipnja 2016.) Uvođenjem pojma informacije iz kibernetike, doduše u promijenjenom značenju za razliku od Wienera te fizičara i biologa, čitav se onto-theo-kozmo-antropologijski sklop metafizike suspendira i neutralizira.
Suspenzija i neutraliziranje su pojmovi za rastemeljenje metafizičkih pojmova ranga, poretka, hijerarhije, riječju djelovanja konstelacija odnosa u kojima se unatoč razlika svagda pojavljuje bitak kao moć, a ne kao ne-moć ili još bolje kao ono izvan „zakona moći“. Nasuprot dijalektici u svojoj konstruktivnoj ili destruktivnoj inačici (Hegel-Marx), koja povijest razumije kao djelovanje stroja prevladavanja/dokidanja (Aufhebung) teze i antiteze u sintezi proturječnosti, vidljivo je da Simondon među prvima otpočinje s binarnom logikom ne-sinteze. To će, dakako, najradikalnije izvesti Deleuze u svojim ranim spisima poput Razlike i ponavljanja te Logike smisla 1960-ih godina kada predloži novu ontologiju postajanja/bivanja (devenir), te otpočne s mišljenjem razlike (difference). Suspenzija (suspensio – privremeni prekid neke funkcije, zamrzavanje djelovanja) se u kemiji uvelike označava pojmom, s termodinamičkoga gledišta, nestabilnosti, ali ipak može biti kinetički stabilna dugo vremena.
Vrijeme sedimentacije mora biti precizno izmjereno da bi se mogla osigurati najbolja kvaliteta proizvoda. “Stabilnost suspenzije se očituje u njezinoj sposobnosti da odolijeva promjenama vlastitih svojstava tijekom vremena.” – D.J. McClements. S druge, pak, strane neutraliziranje je pojam također primijenjen iz kemije, a odnosi se na kemijsku reakciju u kojoj kiselina i baza reagiraju i daju sol i vodu. Drugim riječima, neutralizacija je nastajanje molekule vode od hidronija iona (H3O+) i hidroksida iona (OH–).{\displaystyle H_{3}O^{+}+OH^{-}\longrightarrow 2\ H_{2}O} Reakcija neutralizacije je egzotermna (oslobađa toplinu). U drugome, filozofijskome značenju, radi se o dva načina kojim se linearna povijest kategorija i pojmova iz spekulativne dijalektike i njoj pridružene materijalističke kritike shvaćanja povijesti u Marxa nastoji realizirati na posve drukčiji način. Kao predstavnici takvog načina mišljenja posebno su danas istaknuti Jean-Luc Nancy i Giorgio Agamben. (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.)
Na mjesto „bitka“ dolazi informacija kao pobuda i uputstvo za djelovanje procesom transdukcije. Na mjesto bića dolazi, pak, proces postajanja ili nastanka „novoga“ u fazama. To se zbiva tako što operativna analogija između prirodnoga i tehničkoga svijeta više ne funkcionira. Sada sáma tehnologija u carstvu tehničkih objekata regulira odnose između životinja, ljudi i strojeva. Kazati da strojevi vladaju i da su preuzeli moć u suvremenim društvima zasnovanim na nematerijalnome radu, prema Simondonovim postavkama, ne bi bilo uopće moguće. Razlog leži u tome što pojam stroja ovdje nije ništa drugo negoli biološko-tehnički sklop „sustava informacija“, a ne posebno biće koje za razliku od životinje i čovjeka nema „dušu“/“duh“.
Ono što se čini presudnim za „digitalnu ontologiju“ postavljenu na drukčijim osnovama s cijelim nizom veličina poput neodređenosti, nelinearnosti i singularnosti jest pitanje o odnosu između odnosa, a ne o odnosu između „stvari“. Naposljetku, na mjesto „biti“ ili supstancije sámoga bitka dolazi informacija kao transformacija stanja. Čovjek nema svoju „ljudsku prirodu“. Ništa mu nije podareno božanskom milošću osim faktičnosti života i smrti kao i svim drugim živim bićima. Dostojanstvo života nema nikakve veze s biološko-psihosocijalnom pozadinom njegove pojave-u-svijetu. Sve je u bestemeljnosti slobode kao egzistencijalnoga događaja mišljenja. Platforma Simondonove antropologije zasniva se, tome usuprot, na nastojanju istraživanja promjene stanja, preobrazbe i neprestanoga obrata prirode u tehniku i tehnike u „novu prirodu“ kao kulturu. Kada se suspendira i neutralizira ljudska „bit“ tada se njegova „sudbina“ pronalazi u tehnogenezi svjetova zahvaljujući inventivnosti i inovativnosti onoga što pripada novome sklopu kibernetički shvaćenoga života. Nije to „život“ sveden na nemir „razumske životinje“ koja stvara alate potrebne za preživljavanje vrste. Umjesto toga, život se sada shvaća imanentno kao proizvodnja operativnih procedura mišljenja s onu stranu prirode i kulture. (Vidi o tome: Andrea Bardin, isto, str. 111-125.)
Pogledajmo razmjere ove suspenzije i neutraliziranja prethodnoga određenja pojma „odnosa“ iz metafizičke perspektive. Prethodno je supstancija bila nadređujuća stvaranju odnosa. Kada se kaže da je nešto postavljeno u sklop odnosa misli se ponajprije na rang, hijerarhiju i poredak veličina. Jednako tako ono što čini „bit“ bića u smislu individuacije vrste, primjerice, majmuna kao predstavnika životinjske vrste ne određuje se tradicionalno nikako drukčije negoli iz njegove zadanosti okolišom. Životinje su u toj „velikoj priči“ okovane svojim okolišom kao pridruženim članom njihove nepromjenljive supstancijalnosti. Svaki odnos između vrsta nemoguće je sagledati bez onoga što vrsti omogućuje preživljavanje. „Realizam odnosa“ uspostavlja se apriorno. Što to uistinu znači? Ništa drugo negoli da „stvarnost“ zahtijeva prostorno-vremensku konstituciju sintetičkih sudova a priori (Kant). Stvarnost se unutar ove „ontologije realizma“ smatra objektivno zadanom. Štoviše, to nije tek naivno stajalište zdravoga razuma, nego znanstveni pristup modernih istraživanja struktura i promjena u fizikalnome i biološkome svijetu. Čak ni iznimke u psihosocijalnome kontekstu ljudskoga odnosa ne osporavaju važeće načelo objektivnosti znanosti koja se neprestano od novoga vijeka utemeljuje u ideji „zakona“ prirode, života, društva, kulture. U cjelini, u metafizičkome sklopu sám se pojam odnosa određuje kao nešto samozadano i otuda „realno“.
Svaka promjena (odnosa) ne mijenja fundamentalni poredak odnosa i njegovo značenje. Primjerice, moderno se društvo razvija u smjeru individualizacije rodno/spolnih uloga, sve većoj autonomiji i racionalizaciji u svim sferama ljudskih odnosa. No, promjene ne znače nastanak kaosa i entropije. Umjesto toga, klasična sociologija tipa Maxa Webera ili Emila Durkheima promjene je objašnjavala iz odnosa fundamentalne strukture modernosti (racionalnost, homogenost i tehnologija) spram njezinih varijabli. U tom će se sklopu tek sredinom 20. stoljeća kultura izbaviti iz svodljivosti na nadređenu ideju društvene dinamike. Simondon će stoga uvesti u teoriji individuacije kao metastabilnosti odnosa mnoštvo pojmova razgradnje i rastemeljenja metafizičke ideje forme i materije (hilomorfizma) s podrijetlom u Aristotela. Da bi se suspendirala i neutralizirala moć bitka kao postojanosti bilo je potrebno da se pojam informacije iz kibernetike razmjesti u spekulativni jezik filozofije. Posrijedi je ona filozofija koja misli odnos iz konkretizacije u liku „tehničkoga objekta“.
Ako se u kibernetičkome sklopu odnos sám odnosi spram onoga što određuje „bitak“ kao odnos, tada možemo govoriti o samorefleksiji živoga sustava s tehnički uspostavljenim svijetom pravila i normi. Tzv. „treći poredak“ kibernetike, na kojem su ponajviše radili konstruktivisti poput Heinza von Foerstera i Ernsta von Glasersfelda, u Simondonovoj se ontologiji transindividuacije pokazuje korakom spram dokidanja razlike između bitka, bića i „biti“ čovjeka. Naravno, dokidanje „ontologijske razlike“ pretpostavlja drukčije razumijevanje odnosa između dviju „ravnoteža“. Prva je ona koju postulira vertikalni sustav odnosa s vrhovnom snagom Božjega uma kao prirodnih zakona; dok se, pak, druga smješta u prostoru homeostatske ravnoteže. Vidjeli smo da Simondon preuzima iz misaonoga sklopa Wienerove kibernetike pojam informacije i metastabilnosti da bi im dao drugo značenje. Isto vrijedi i za pojam tehničkoga objekta.
U načelu, radi se o nadomještanju „razlike između organizma i mehanizma s razlikom između prirodnoga i tehničkoga objekta“. (Thomas Lamarre, isto, str. 42.) Nadomještanje ipak nije puka zamjena mjesta u poretku kategorija i pojmova. Susrećemo se s jasnim uputstvom suspenzije i neutraliziranja supstancijalizma i hilomorfizma. Nije time dokinuta tek razlika između biološkoga i tehničkoga svijeta prema „operativnoj analogiji“ prvoga s drugime. Štoviše, dokinuta je razlika između prirode i umjetnoga svijeta (kulture i ljudskoga uopće). Sjetimo se da već u prvim rečenicama studije o nastanku tehničkih objekata Simondon dramatski govori o statusu tehničkoga objekta u povijesti zapadnjačkoga mišljenja kao o stranome i čudovišnome „antitijelu“. Kao da je stroj učinak nekog neognostičkoga okrutnoga boga stvaranja. Otkloniti strah od tehnike i sve predrasude o „otuđenju“ i „postvarenju“ koje su obilježile i raznolike humanističke smjerove marksizma 1960-ih do 1980-ih godina bio je presudan korak izvan utabanih staza metafizičkoga „kruga kredom“, da parafraziramo naslov jedne Brechtove drame.
Stroj u stanju metastabilnosti jest za Simondona paradigma otvorenoga stroja. Već je naziv u znaku nesvodljivosti nečega što više nije „bitak“, a niti se može govoriti o „biću“. Otvorenost stroja označava vladavinu carstva mogućnosti i energije. Ako se stroj shvati iz otvorenosti horizonta mišljenja, onda je njegovo razmještanje iz klasične ontologije u diferencijalnu uvjet mogućnosti „trećega poretka“ kibernetike. Njegove su značajke u proširenju odnosa između bitka, bića i „biti“ čovjeka na razinu koja je gotovo apsolutna u zahtjevu za čistoćom odjelovljenja. Posrijedi je ono što Simondon na jednom mjestu spisa Mišljenje individuacije i tehnike (Une pensée de l’individuation et de la technique) iz 1994. godine naziva
„istinskom savršenošću stroja“, jer se čovjeku prepušta tek funkcija „koordinatora i trajnoga pronalazača strojeva koji rade sami. On se nalazi između strojeva koji djeluju s njime.“ (Gilbert Simondon, Une pensée de l’individuation et de la technique, Chatelet, Pariz, 1994., str. 11.)
„Koncert strojeva“, kako je to poetski imenovao u svojem tumačenju Henning Schmidgen, (Henning Schmidgen, „Das Konzert der Maschinen: Simondons politische Programm“, Zeitschrift für Medien-und Kulturforschung, br. 2/2012., str. 117-134.) pretpostavlja odnos između ljudskoga uma i „umjetne inteligencije“, a ne odnos između dva „bića“ u tradicionalnome stupnjevanju bitka kako je to zamišljala srednjovjekovna kršćanska teologija. Uloga je koordinatora zapravo ona koju je dotad imao stroj u kauzalno-teleologijskome modelu mišljenja. Čovjek kao posrednik postaje sredstvo nadgledanja onoga što je samosvrha kibernetičkoga samoupravljanja (modulacije). Što se time događa u filozofijskome smislu riječi, kakav obrat stvari sáme? Ponajprije, pojam „objekta“ za Simondona, baš kao i za Günthera, nema nikakvo značenja podređenosti u smislu porobljavanja bitka njegovim svođenjem na sredstvo za drugu svrhu. Posve suprotno, radi se o oslobađanju sámoga objekta od dugovjeke tiranije subjekta. Ali, to je oslobađanje izvan dijalektičke logike dokidanja/prevladavanja (Aufhebung). Objekt kao tehnička tvorevina nije „stvar“, već sustav odnosa koji predmetu podaruje njegovu „objektivnost“ neovisno od statusa promatračkoga „subjekta“.
To je ono isto što se na počecima suvremene umjetnosti događa s idejom Duchampova „estetskoga objekta“, ali sada uzdizanjem na razinu posvemašnje slobode od prisvajanja subjekta. Štoviše, i sám subjekt jest objekt za drugi objekt kao subjekt. Posrijedi je međusobni odnos. On se više ne može razumjeti iz aristotelovske logike utemeljenja mišljenja kao načela identiteta i proturječja. Iz svega je jasno da su subjekt i objekt mogući samo u korelaciji, a da samostalno gube značajke nadređenosti-podređenosti. Međutim, ono što razlikuje tehnički objekt od prirodnoga dolazi iz položaja posredovanja i posrednika. Ono „između“ prirode i umjetnoga svijeta (téchne) pripada ljudskome mišljenju kao pronalazaštvu i inovaciji. Prvo je uvjet mogućnosti svakoga „napretka“ i „razvitka“. Ovi pojmovi postali su samorazumljivom popudbinom modernosti. Zato kao da se danas ontologijski više i ne propituju.
U tome je problem. Jer ako se „napredak“ razumije u smislu tehničkoga „razvitka“, tada je očito da se može govoriti samo o onome što je „bit“ Hegelove teodiceje svjetskoga duha – o napretku u razvitku ljudske slobode sa stajališta prirode do stajališta apsolutnoga duha u liku umjetnosti, religije i filozofije. Posljednji lik apsolutnoga duha jest, dakako, samosvijest apsolutne znanosti. Ona je u sebe „usisala“ pustolovinu prirode i duha i tako povijest razriješila svakog daljnjega „napretka“ kao „razvitka“ ideje slobode. Kako se prema tom problemu odnosi Simondon? Ima li u njegovu mišljenju nešto „alternativno“ naspram Hegelova kraja filozofije kao kraja povijesnoga poslanstva apsolutnoga duha? Ponajprije, njegova je vizija budućnosti s obzirom na pitanje odnosa čovjeka i tehnologije „realistična“. To ga bitno razlikuje od Heideggera. Možemo ustvrditi da se uopće ne radi o suprotnosti slobode i ropstva, što je „bit“ Hegelova shvaćanja povijesnoga oslobađanja samosvijesti kroz tegobnu dijalektiku odnosa gospodara i roba.
Umjesto sukoba i spora između čovjeka i stroja, Simondon postulira suradnju između ljudskoga i svijeta tehničkih objekata. Otuda se čitava metafizika svodi na binarne opreke slobode i ropstva. Povijest, pak, nalikuje tragičnome sukobu do krajnjih granica uništenja svega ljudskoga te SF-vizija pobune strojeva kao objekata. Međutim, Simondonov se program razrješenja metafizičke tragedije bitka, bića i „biti“ čovjeka ocrtava na planu svekolike „tehničke jednakosti“. To je ono što naziva tehničnošću (technicité) u razlici spram Heideggerova postava (Gestell) kao „biti“ tehnike. No, bilo bi odveć plošno razmatrati svijet tehničkih objekata bez uočavanja razlike koja postoji u ontologijskome određenju između stvora, stvari i robota. Ovdje se ne spominju još kiborzi i androidi. Poput Heideggera iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita) tako i Simondon uvodi razliku između onoga što je pripadno čovjeku nasuprot značajke „života“ stroja u svim njegovim specifičnim očitovanjima neljudskoga.
„Robot ne egzistira.“ (Gilbert Simondon, Du mode d’existence des objets techniques, str. 10.)
Ovdje valja zastati. Nije posrijedi istoznačnost odredbe čovjeka kao egzistencijalnoga nabačaja slobode kao u Heideggera. Premda se naizgled čini da je time istaknuta nepremostiva ontologijska razlika živoga bića s duhovnim svojstvima nasuprot neživoga koji može biti doslovnom kopijom čovjeka, uzmemo li u obzir „operativnu analogiju“ prirode i kulture. Egzistencija čovjeka predstavlja najviši mogući način nesvodljivosti odluke, djelovanja i mišljenja pripadnoga vrsti/rodu humanoida. Naposljetku, ako se za Simondona stroj u kibernetičkome „trećem poretku“ pojavljuje upravo samopokretačkim i samoupravljanim mehanizmom svrhovita djelovanja, a čovjek ima tek funkciju nadglednika i posrednika procesa autonomnoga „koncerta strojeva“, jasno je da ne može više biti govora o nadređenosti-podređenosti u smislu artikulacije moći u fizičko-biološko-psihosocijalnome sklopu. Čovjek i stroj nisu, dakle, više određeni iz metafizičkoga vidokruga, već iz kibernetičkoga sklopa odnosa između živih sustava i okoline.
Živi su sustavi mogući u tehničkome svijetu. Ali tek kada u sebe inkorporiraju tehničke objekte na isti način kao i druga živa bića (biljke i životinje). Kada ontogeneza postaje tehnogenezom ulazimo u razdoblje iščeznuća svih dosadašnjih mjerila postajanja „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Antropologija koja bi primjereno odgovarala utopijskome zahtjevu Simondona postavljenom još 1950-ih godina „filozofijom individuacije“ uistinu više ne odgovara onome što je taj pojam značio za Kanta, ali još više za mnoge društvene znanstvenike (sociologe i etnologe) tijekom 20. stoljeća. (Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.) Umjesto znanosti o čovjeku koja na ovaj ili onaj način, logocentrični ili antiesencijalistički, još uvijek smatra čovjeka „mjerom svih stvari“, Simondon predlaže konkretizaciju (concrétude) ili otvorenost sámoga stroja kao uvjeta mogućnosti nove homeostatske, metastabilne, informacijske ravnoteže.
Ako, dakle, „robot ne egzistira“ to samo znači da mu je „način egzistencije“ drukčiji od životinje i čovjeka. Što otuda slijedi nije teško razabrati. Simondon uvodi novo pravilo umjesto načela individuacije i ontogeneze kakva se prakticirala u čitavoj zapadnjačkoj metafizici. Nije ono što nazivamo bitkom iznad bića i ne određuje mu što ono „jest“ već time što se bitak ne misli drukčije negoli samo kao odnos. Kada mu bitak ne „naređuje“ što da čini, otpada i Heideggerova „eshatologija“ i „nagovor bitka“. Umjesto toga, Simondon misli transdukciju bitka kao transindividuaciju bića u metastabilnoj ravnoteži svjetova. Ono što živa bića povezuje u njihovoj razlici, dakle odnos čovjeka i stroja jest drukčiji način osjećaja i doživljaja zajedništva (ethos) od onoga koji se danas naziva bioetičkim načinom mišljenja. Tehnogeneza zahtijeva „novu“ tehno-etiku i tehno-estetiku, a ne više zastarjele i krajnje nedjelotvorne priče o opasnostima koje će nastati s uvođenjem kibernetičke tehnologije u svijet života. Jednakost između bića može se održati samo ukoliko postoji primarna otvorenost slobode onog bića koji ima najteže poslanstvo uopće, a da se ono ne može odrediti klasičnim etičkim ili religioznim opravdanjem iz logike kauzalnosti i načela svrsishodnosti. To je poslanstvo istovjetno onome koje Heidegger u predavanju Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine pripisuje čovjeku kao tubitku (Dasein). U suočenju s čudovišnim Ništa koje „ništi“, a nije poput bitka u cjelini, niti se, pak, može reći da egzistira kao čovjek, zadaća je tubitka da bude dostojanstvenim namjesnikom Ništa (Platzhalter des Nichts). (Martin Heidegger, Was ist Metaphysik?, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1975., 11. pregledano izd. str. 38.)
Isto, ali u drugome obratu, valja kazati za „bit“ čovjeka na kraju njegove povijesne egzistencije. Čovjek više ne „egzistira“. Ono što pripada čovjeku u njegovu načinu tehnopoietičke egzistencije jest postajanje u metamorfozama bitka. U carstvu tehnogeneze i sam se čovjek tehnologijski oblikuje tako što poprima u sebe ono tehničko da bi uopće mogao nastaviti s idejom stvaranja novih svjetova, ali ne više ni u kakvoj „operativnoj analogiji“ s prirodom. Doba prirode pripada mitskoj prošlosti. Mi se moramo razračunati s novovjekovnim nasljeđem mračnoga doba tehnike koja se uspostavila simboličkom formom razaralačke dehumanizacije. Sve je to ipak u odnosu na suvremenu logiku tehnosfere iza nas poput davno razriješene traume. Strojevi više nisu produžetak tjelesnosti čovjeka, već savršenstvo sinteze života i tehnike na razini apsolutne brzine svjetlosti. Svaka nova generacija super-računala u samo središte postavlja djelatnost „umjetnoga uma“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuiton). Ruke koje stvaraju tehničke objekte gotovo da više nemaju ništa s ljudskim rukama. Čudesna je moć „treće ruke“. S njom svjetovi više nisu stvaralački prijepis (mimesis) božjega djela, a niti puka predstava (representatio) volje subjekta. Sada se moć izvodi iz informacije kao slikovnoga tehno-kôda. Nema više „umjetnosti“ prikazivanja i predstavljanja. Što je preostalo svodi se na igru postava-izvedbe-koncepta onoga što nadilazi razlikovanje djela/događaja.
U cjelini, Simondonov epistemologijski obrat od cjelokupnoga nasljeđa spekulativne filozofije Kanta i Hegela te nastavka Bergsonovih promišljanja o materiji i pamćenju u svjetlu nastanka otvorenoga stroja podaruje mogućnost prijelaza u ono što više nije filozofija, ali nije niti realizirana filozofija u kibernetici. Pitanje o smislu tehnogeneze ne može se više stoga postaviti polazeći od „biti“ metafizike. Vidjeli smo da je i Heidegger vrlo rano na putu svojega mišljenja pokazao da je metafizika „bit“ čovjeka. Ono zaprepašćujuće i tjeskobno suočenje s Ništa nije ništa „ništavno“. Štoviše, ono tek omogućuje pitanje o granicama ljudske egzistencije u svjetlu stalnih promjena. Kada se ništa više ne može smatrati postojanim, osim mijena i promjena, nastupa razdoblje onkraj svjetske povijesti. Ono se određuje vladavinom informacija i to u proizvodno-pragmatičkome značenju onoga što je Simondon nazvao metastabilnom ravnotežom. Što je drugo onda tehnički sklop kibernetike negoli konstrukcija onoga čega „nema“ tako da događaj nastanka „novoga“ valja razumjeti iz ideje hibridizacije bitka/bića!?
„Novo“ se konstruira. Ono se ne smješta ni u čemu već uvijek postojećem. Kada se u takvom tehnogenetskome kôdu još uvijek nastoji održati ono što je krasilo ideju povijesti kao poslanstva (svrhe) i neizvjesnosti nadolazećega (misterija), što preostaje svodi se samo na jednu moguću alternativu – kreativno nadomještanje izgubljenoga temelja bitka nastankom nepredvidljivih i nekontroliranih događaja. Imali su doista pravo Gilles Deleuze i Felix Guattari kada su na kraju spisa Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine zapisali:
„Treba nam barem malo reda da nas zaštiti od kaosa.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 189.)
