Copyright ©2026 Žarko Paić

Malum Postmetaphysicum

Zlo kao „događaj“ čudovišnoga Ništa

April 23, 2026
Malum Postmetaphysicum
Gottfried Wilhelm Leibniz

Uvod

Poznata nam je ona izreka koja se pripisuje švicarskome misliocu Denisu de Rougemontu, autoru znamenite knjige Ljubav i Zapad, kako je najveća podvala i pobjeda Đavola u tome što je svijet uvjerio u svoje nepostojanje. U svim književnim djelima europskoga srednjovjekovlja i kasnije, a ključno je pritom ono Goethea naslovljeno Faust, ono dijaboličko se predstavlja u različitim likovima dobra kao savršena himba, prerušavanje, travestija svoje navlastite „naravi“. Lik Mefista iz Goetheova djela ima pritom ne samo funkciju i zadaću da svojim mislima i činjenju uspostavi sumnju u svrsishodnost povijesti koju tvori čovjek kao moralno biće. Ono što slijedi iz ontologijske zadanosti đavolskoga bića koje predstavlja Mefisto nije dokaz vladavine najčudovišnijega zla uopće, već mogućnosti da se namjesto uspostavljanja dobra kao vrhovnoga načela djelovanja u svijetu i samoga svijeta kao sveze bitka, bića i biti čovjeka pojavi ono zlokobno u svojoj jedinstvenoj i kontingentnoj zbilji kao takvoj koja urušava poredak koji se od teologije skolastike izvodi kroz moć izvedbe pet transcendentalija: jednoga (unum), dobroga (bonum), istinitoga (verum), bića (ens) i lijepoga (pulchrum).

Zlo se, dakle, ne pojavljuje samo kao totalna destrukcija ovog svijeta koji je stvoren iz Božjeg uma i njegove volje uistinu kao što je to tvrdio Leibniz kao „najbolji od svih svjetova“. Ono „nije“ u smislu tradicionalne metafizike i njezinih temeljnih pojmova, jer bi to značilo da je ili puka negacija bitka, bića i biti čovjeka, ili kao što je to mislio Plotin, puka privacija bitka u smislu nepostojanja u stvarnosti, što dovodi do čitavog niza očitovanja u smislu carstva himera i iluzija, ali i tzv. subjektivnih predstava koje ono zbiljsko shvaćaju kao unutarnje u razlici spram izvanjskoga. Naprotiv, zlo nastaje i događa se uvijek unutar zapadnjačke metafizike na dva načina:

(1) kao instrument dobra kao u Leibnizovoj teodiceji i posljedično Hegelovoj spekulativnoj dijalektici apsolutnoga duha, a to je ključna postavka čitavog prosvjetiteljskoga projekta začetog s Kantom i njegovom idejom slobode kao realizacije uma u kozmopolitskome poretku kao normativnoj projekciji ljudske naravi u skladu s onim prirodnim i božanskim; (Gottfried Wilhelm Leibniz, Essais de Théodicée, Sur la bonté de Dieu, la liberté de l’homme et l’origine du mal (1710), Titel; §§ 1 f.; Immanuel Kant, Über das Misslingen aller philosophischen Versuche in der Theodizee (1791), A 194f.; Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Vorlesungen über die Geschichte der Philosophie (1805/06 u. ö.), 3. Teil, 3. Abschnitt, E. Resultat (Werke in 20 Bänden, Frankfurt a.M. 1971, Bd.10, 455).

(2) kao „nešto čudovišno, najčudovišnije u biti bytka“, kako to Heidegger ustvrđuje baveći se pitanjem zla u kontekstu tumačenja znamenite Schellingove rasprave o biti ljudske slobode. (Martin Heidegger, Schellings Abhandlung über das Wesen der menschlichen Freiheit (1809), M. Niemeyer, Tübingen, 1967., str. 122.)

U mnogim se novijim raspravama o ovome problemu pojavljuje i postavka koja je upravo samorazumljiva i zagonetna, gotovo „čudovišno“ prisutna u razumijevanju biti zapadnjačke povijesti kao realizacije metafizike i to ne iz svojih izvora u Grka, već iz svojeg „srednjega“ razdoblja u kojem srednjovjekovno kršćanstvo s pripadnom mu teologijskom „velikom pričom“ o Bogu iskupitelju od samoga zla-u-povijesti postaje svojevrsna „fundamentalna struktura“ cjelokupnoga „napretka“ i „razvitka“ same povijesti koja se shvaća eshatologijski i soteriologijski čak i kad se dekonstruira njezin očigledni linearni tijek spram nužne budućnosti u znaku apsolutnoga dobra. (Vidi o tome: Martin Weiss, „Die Möglichkeit des Bösen in Gott: Luigi Pareysons Ontologie der Freiheit und eine postmoderne Kritik“, Freiburger Zeitschrift für Philosophie und Theologie, Bd. 46/1999, sv. 1-2. https://doi.org./10.5169/seals-761228 pristupljeno 25. 05. 2024.)

Biblija postaje tako izvorište za razumijevanje razloga zašto govor o zlu nužno poprima diskurs koji lebdi i prožima sva bliska, ali posve udaljena područja kazivanja duhovnoga bitka kao što su to teologija i filozofija. Oboje, pak, postaju neodjeljivom misaonom strukturom dovođenja do istine bitka tek onda kad su oslobođeni vjerskoga dogmatizma i znanstvene „objektivnosti“ u pristupu onome što je samo problematično kao takvo. Naime, religiozno kazivanje o zlu pretpostavlja da je Biblija kao produhovljeni mit prava istina svjetske povijesti sabrana u Knjizi postanka, Starome i Novome zavjetu i naposljetku Knjizi otkrivenja (apokalipsi).

Zlo se, dakle, religioznim diskursom pojavljuje kao problem i kao događaj s kojim se čovjek kao odlikovano umno i moralno biće suočava već rođenjem i s njime se razračunava do smrti. A prava pobjeda nad tamom i ništavilom svega slijedi u onostranosti kao jedinome istinskome životu kojim se uspostavlja sinteza svih pet transcendentalija u višem duhovnome rangu od svekolika života u okrilju ovostranosti.

Knjiga je sabiralište govora i kazivanja ne „o“ svijetu kojim vlada zlo nakon iskonskoga grijeha ili pada u povijest, već „na“ svijet kao put prevladavanja upravo ovog svjetovnoga pada u materijalnost i ništavnost bitka kroz sučeljenost s nužnošću življenja i postojanja u zajedništvu svih bića. Kako je onda zapravo uopće moguće filozofijski misliti „bit“ zla ako je gotovo samorazumljivo da se njegova zbilja pokazuje neotklonjivom tek s religioznim iskustvom čovjeka, što znači da je upravo ova teologijska koprena bitka ono što samo mišljenje u njegovoj čistoći prekriva s različitim naborima pojavljivanja zla kao negacije i privacije bitka, te kao sredstva za jednu višu teodiceju duha onkraj zakona kauzaliteta na kojem je utemeljen ovaj svijet i i onkraj granica samosvijesti čovjeka kao singularnoga bića u njegovu individualitetu? Ovo pitanje pretpostavlja i odgovor na pitanje je li za razumijevanje odnosa smislenoga razvitka povijesti na čemu počiva zapadnjačka metafizika od Grka do Hegela pojam boga/Boga u okviru teologije uvjet mogućnosti za promišljanje pojma boga u okviru filozofije. Drugim riječima, je li mjerodavniji bog/Bog koji se otvara s mitsko-religioznim iskustvom čovjeka u shvaćanju zla ili, pak, tzv. bog filozofa kakav se uvriježio u djelima novovjekovnih mislilaca poput Pascala, Leibniza i Kanta? (Vidi o tome: Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike, Matica hrvatska 1996. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić.)

Naravno, krajnje osjetilno i ujedno simbolički riječ je o bogu ljudskoga srca i bogu ljudskoga uma. Osjećaj i misaonost mogu se razdvajati i taj je dualizam još uvijek na djelu i u suvremenim teorijskim pristupima zbilji iako posve nemjerodavan u srazu s postmetafizičkim holizmom i monizmom koji neizbježno slijedi iz logike tehnosfere za koju je sinteza svih osjetilno-voljnih i kognitivno-emocionalnih stanja naprosto aksiomatskim činom mišljenja-kao-djelovanja. No, nije li to lažna alternativa, jer nije stvar u tome ni kako se iskazuje čudovišno zlo u odnosu na iskustvo prisutnosti Božje egzistencije spram ljudskoga bića niti što je ontologijski mišljeno tradicionalno pod pojmom zla u modusu negacije i privacije dobra. Daleko je važnije nešto što pripada onom trećem.

Kako se nešto pojavljuje skolastika određuje pojmom quoddittasa, a što nešto jest pojmom quiddittasa. Međutim, ono „da“ to što nešto „jest“ nastaje baš tako kako jest u smislu tako-bitka (So-Sein) ne može biti i način koji uopće omogućuje i jedno i drugo, naime, i religiozno i filozofijsko iskustvo odnosa spram zla i boga/Boga. Iz ovoga je bjelodano da ne možemo razumjeti iskustvo zla u njegovu zlosilju i zlokobnosti, očitovanju onog ontičkoga što se objelodanjuje čovjeku kroz patnju i bol tjelesne i duševne dimenzije postojanja, bez uvida u bezrazložnost same slobode kao otvorenosti mogućnosti da zlo uopće postane djelotvorni učinak posvemašnjeg uništenja smisla bitka, bića i biti čovjeka. Samo zato je zlo ontologijski fenomen postajanja svijeta prostorom-i-vremenom povijesne drame postajanja svijeta jer se u ništenju svijeta otvara problem odnosa između slobode i svrhovitosti/smislenosti bitka uopće. Naravno, pitanje o zlu ulazi u obzorje ljudskoga iskustva tek onda kad je ugrožen sam opstanak bitka, bića i biti čovjeka kroz iskustvo svjetsko-povijesnoga razaranja u svjetskim ratovima, istrebljenju i uništenju naroda kakav je bio nacistički pogrom Židova u Auschwitzu u 20. stoljeću, te kad je kao danas ugrožen planetarno-globalni poredak svijeta samoga iz biti vladavine tehnosfere kao autopoietičkoga sustava totalnoga nihilizma.

1. Radikalno zlo i radikalna sloboda: ima li teodiceja uopće svoje metafizičko opravdanje?

Nije nimalo teško pronaći u povijesti metafizike kao sveze filozofije i teologije preklapajuća ishodišna mjesta na kojima se susreću pitanje o radikalnome zlu i radikalnoj slobodi. Kao što je poznato, pojam radikalnoga zla razvio je Immanuel Kant u raspravi Religija unutar granica pukoga uma iz 1793. godine. (Immanuel Kant, Die Religion innerhalb der Grenzen der bloßen Vernunft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1997.)

Ono ne označava zlu narav u smislu urođene pokvarenosti, već specifičnu ljudsku sklonost da se vlastiti interesi pretpostave moralnome zakonu. Stoga su ključne značajke Kantova shvaćanja sljedeće. Ponajprije, zlo se pojavljuje kao obrat maksima. To znači da za Kanta zlo nije “pobjeda osjeta nad razumom”, već slobodan izbor voljnoga načela. Ono nastaje kada čovjek u svojem poretku motiva prednost daje samoljublju (osobnoj sreći) nad kategoričkim imperativom (moralnom dužnošću). Sam izraz „radikalno zlo“, pak, dolazi od latinskoga izraza radix što znači od korijena, zahvaćaja u ono što je temeljno i određujuće. Zlo je, dakle, radikalno jer se ne odnosi na pojedinačna loša djela, već na pokvarenost samog temelja svih ljudskih maksima. Ono kvari korijen iz kojeg izrastaju sve naše odluke. Iz toga proizlazi da zlo nije nimalo ontički neutralno u djelovanjima ljudske vrste unutar zajednica i društava tijekom povijesti.

Zlo je ontologijski utemeljeno tek onda kad se uspostavi ovaj perverzni obrat maksima, kad se poredak moralnih vrijednosti u djelovanju ljudi posve poremeti i postane „radikalno zlo“ stoga što je moć samoljublja i osjetilnih interesa iznad moralnih kategorija usavršavanja čovječnosti čovjeka putem znanja i etičkoga postupanja u zbiljskome životu. Iako Kant tvrdi da je ta sklonost spram zla prisutna kod svih ljudi, u smislu univerzalnosti, ona nije prirodni nagon. Čovjek je za nju odgovoran jer ju je sam “navukao” na sebe kroz slobodan izbor (subjektivno načelo djelovanja). Ono najvažnije u njegovu razumijevanju „radikalnoga zla“ jest da čovjek nikada ne može biti posve zao u smislu da odbaci moralni zakon radi samoga zla. Čak i kad činimo zlo, mi priznajemo autoritet zakona, ali činimo iznimku za sebe. I sada slijedi ono odlučujuće za Kantovu metafiziku volje unutar koje se pojavljuje pitanje o zlu kao u okviru religije kao pukoga uma. Budući da je korijen zla u slobodi, on se može promijeniti samo “revolucijom u načinu mišljenja”.

Čovjek ima dužnost i sposobnost da se vlastitim naporom uzdigne iznad ovog kaosa i pada u amoralni bezdan. Što to drugo znači negoli da je u trijadi Boga, slobode i zla, premda unutar modela novovjekovne racionalnosti koja ima svoju paradigmatsku osnovu u pojmu znanosti kao realizacije tehničke konstrukcije života s pomoću matematike i fizike, skriven temeljni problem obrata metafizike nakon ishoda srednjovjekovnoga kršćanstva. Kad Heidegger govori o onto-teologijskome ustrojstvu metafizike kao ontologije, razvidno je da se njegov uvid ne odnosi samo na drevnu filozofiju Grka, još manje na skolastiku, a ponajviše ipak na novovjekovno mišljenje koje s Kantom uspostavlja vladavinu uma kao sveze logike, etike-politike i estetike u oblikovanju smislenoga tijeka povijesti. No, unatoč takvome Kantovu stavu o „radikalnome zlu“, preostaje nešto mnogo izazovnije za daljnje promišljanje problema ove trijade Boga, slobode i zla. Riječ je o poteškoćama realizacije metafizike u zbiljskome životu nakon uvođenja pojma teodiceje.

(Teodiceja (od grčkog *theos*: Bog; *dike*: ispravno), odnosi se na opravdanje Boga s obzirom na zlo u svijetu, koje on dopušta, ali ga ne želi, a što su pokušali stoicizam i gnosticizam, a kasnije ga je sustavno provodio prvenstveno Leibniz (od kojeg potječe i ovaj pojam). Leibnizovo klasično djelo na temu teodiceje je *Essais de theodicée* (1710.), koje se bavi središnjim pitanjem zašto zlo postoji u najboljem mogućem svijetu. Teodiceja sadrži opravdanje Boga kao dobrohotnoga stvoritelja svijeta suočenog s očitim svjetovnim zlom, čije podrijetlo traži u slobodi stvorenja. Leibniz razlikuje različite vrste zla i pokušava pokazati da one zapravo nisu zla: Metafizičko zlo sastoji se u stvorenosti: Sve stvoreno je nesavršeno, jer bi inače bilo božansko poput svojeg stvoritelja. Želja za ukidanjem ovog zla bila bi jednaka želji za ukidanjem stvaranja. Fizičko zlo (npr. patnja, bol) opravdava se svojom funkcijom: može biti korisno (npr. očuvanje pojedinca) ili služiti kao kazna za poboljšanje. Moralno zlo, tj. grijeh, može se opravdati demonstracijom da može postati uzrok dobra; posljedica je ljudske slobode i osnova kršćanskog otkupljenja čovječanstva. Prema Leibnizu, ključna je stvar da se ta zla ne smiju prvenstveno tumačiti kao nedostaci, već kao prilike za savršenstvo. Bog nije namjeravao stvoriti zlo per se; već samo čovječanstvo uništava stanje raja. Ljudska sloboda sastoji se u racionalnom, neovisnome djelovanju pojedinca, jer se samo na taj način može razumjeti božanski plan stvaranja i slijediti put do savršenstva. Prepoznavanje zla nas više ne vodi do toga da optužujemo Boga za njegovo postojanje, već nas obvezuje da svijet promijenimo nabolje. (v. https://www.spektrum.de/lexikon/philosophie/theodizee/2020 )

Hegel „radikalno“ kritizira prethodne teodiceje ꟷ apstraktni monoteistički koncept Boga i jednako apstraktnu subjektivnost ljudskog djelovanja paralizirali su jedno drugo. “Bog” se shvaćao tek kao osnova odgovarajućeg stvarnoga svijeta, te je stoga, unatoč novom fokusu na ljudsko djelovanje, kategorija prirodne kauzalnosti ostala dominantna za teodiceju. Problem koji je trebalo riješiti ꟷ razlika između stvarnoga svijeta i svijeta koji bi trebao biti, ili dilema determinizma i indeterminizma ꟷ samo je površno riješen u neumoljivim praktičnim i represivnim pritiscima ove teodiceje. Nasuprot tome, kristolologijska i trinitarna revizija teodiceje, u obliku teorije svjetske povijesti, opravdava ne samo postrevolucionarno umjerenost povijesno potrebnoga djelovanja, već i percepciju stvarnih sukoba u povijesti ljudske slobode. (Vidi o tome: Odo Marquard, „Wie irrational kann Geschichtsphilosophie sein?“, in: Schwierigkeiten mit der Geschichtsphilosophie,Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1982.(Anm. 16), 66-82 i 77-80.)

U čemu je razlika između svih prethodnih teodiceja uključujući onu paradigmatsku kakva je bila Leibnizova spram Hegelova poimanja božanskoga i zla u logici svjetske povijesti? Kao i u svim drugim prilozima njegove ontologije kao metafizike izvedene u Znanosti logike i Enciklopediji filozofijskih znanosti te u djelima koja se bave filozofijom povijesti, prava i politike, jednako tako religije i estetike, Hegelov se sustav apsolutnoga duha pojavljuje kao riješena zagonetka između spora koji se odvija u borbi prirode (naturalizma i transcendentalne dijalektike pojma) s ljudskim duhom koji nije drugo negoli svjetsko-povijesna drama apsoluta u liku umjetnosti, religije i filozofije u formi znanstvene logike umne tvorbe svijeta. Boga je u Hegelovoj strukturi mišljenja valjalo „izbaviti“ iz okrilja ne samo naturalizma i deizma, panteizma i spinozističke protežnosti imanencije, već poglavito iz zapalosti u okrilje „prirodne ili racionalne teologije“.

Duh je Hegelov izraz za metafizičku sudbinu povijesnoga kretanja logosa kao sinteze svih određenja od neposrednosti zora do prirodne ćudorednosti i naposljetku do dijalektičkoga dokidanja (Aufhebung) u apsolutnome duhu kao sintezi subjektivnoga i objektivnoga duha. Ono ključno za cjelokupno njegovo nastojanje oko pojma koji povezuje Boga, slobodu i zlo u prevladavanju svih izvanjskih i unutarnjih granica u mišljenju kao refleksiji bitka uopće jest da je njegova „teodiceja svjetske povijesti“ posve nešto drugo po konzekvancijama od utjecaja kristologije na sustav filozofijskih pojmova i ideja. Što?

Vanja Sutlić podaruje vjerojatno ponajbolji odgovor na ovo pitanje. Teologijska forma Hegelova mišljenja postaje stoga ono što se najavljuje svim intenzitetom u ideji i pojavi bez čega ni „radikalno zlo“ nikad u svojem povijesnome ozbiljenju ne bi poprimilo karakter totalne mobilizacije onog neljudskoga. Riječ je, dakle, o tehnologijskoj formi izvedbe samoga svjetskoga duha na svojem vrhuncu.

“Kad se trudimo suvremeni svijet vidjeti kao uniformiran i posredovan samim sobom, i kad smatramo da su sve fiksne supstancije postale funkcijama, štoviše dalje od funkcija, indiciranjima, da je sve osebično, bez obzira na to nastupa li kao stvar ili kao osoba, izgubilo svoju stabilnost i jest još samo po kretanju cjeline, onda ustvari ne govorimo ni o čemu drugom nego o svijetu koji je realizirao ovu misao totalne refleksije. I to je još jedan put do toga da u Hegelu vidimo filozofa ovoga svijeta totalnog funkcioniranja i operacionaliziranja svega, totalnog indiciranja svega svačim i totalnog raspolaganja svakog svime za sve. Ovu misao refleksije treba formalizirati do tog stupnja i ogoliti je tako da Hegelovu filozofiju ne pokriju određenja kao što su duh, apsolut i ideja, koja njegovu filozofiranju još uvijek daju teološki karakter, nego da do izražaja dođe upravo onaj nerv, ona dinamika koja iz Hegelova mišljenja čini anticipaciju tehnološkog mišljenja.” (Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016., str. 100. Prir. Damir Barbarić.)

Pogledajmo pomnije kako se Hegelova teodiceja svjetskoga duha u razlici spram svih prethodnih teodiceja novovjekovlja uspostavlja kao posve novi model sinteze religioznoga i filozofijskoga iskustva. Poznato je, naime, da je u Hegelovim Predavanjima o filozofiji povijesti istaknut najviši doseg ozbiljenja božanskoga (duha) u zbiljskome svijetu napretka i razvitka samoga duha u njegovoj apsolutnosti. Na kraju ovog djela on izvodi onu glasovitu postavku kako je

ʺsvjetska povijest ovaj događaj razvitka i zbiljskoga bivanja duha…a to je istinska teodiceja, opravdanje Boga u povijesti. Samo onaj uvid koji može pomiriti duh sa svjetskom poviješću i zbiljom, jest da ono što se događa i zbiva se zauvijek, ne samo što nije bez Boga, već je bitno njegovo djelo kao takvo.“ (Georg. F.W. Hegel, Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte, I. Werke in 20 Bänden. sv. 18. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986, str. 540.)

Teodiceja tako postaje teogonija, u kojoj je ljudska patnja Boga bitan faktor u Božjem postajanju. Iako ograničava ljudsku obvezu djelovanja, ona također podrazumijeva, za međuljudsku povijest, neizbježno neprijateljstvo. Jer činjenica da sama svjetska povijest postaje svjetski sud čini pojedinačne subjekte instrumentima objektivnih povijesnih sukoba. Budući da se nekoć kozmologijski zamisliva naknada za pretrpljenu nepravdu ne ostvaruje u svjetlu nepovratnosti povijesti, jadikovanje je potpuno besmisleno. Pomirenje postignuto u procesu povijesno stvarne teodiceje može, u velikoj shemi stvari, omogućiti da nekoć zadobivene rane zacijele bez ožiljaka; međutim, pojedinci žrtvovani u tom procesu ostaju nepomireni, a njihova patnja ostaje beznadno neutješna. Pretjerani doseg modernih teodiceja, međutim, ne bi trebao zasjeniti njihovu sposobnost rješavanja problema: aporije slobode. Ne možemo otkloniti prigovor upravo ove moderne eshatologije povijesti koja umjesto patnje pretpostavlja tehnologijsko rješenje neutralizacije i suspenzije tjelesno-duševne agonije i tragedije ljudske egzistencije upravo kao singularnoga pojedinca.

Nitko ne može ostati nedirnut na žrtvovanje sebstva za ionako sumnjive ciljeve i svrhe velikih ideologija i sustava moći svjetske povijesti. Hegelova je postavka o „lukavstvu uma“ utoliko samo drugi oblik makijavelističkoga historicizma. Sredstvo nije više samo instrument ozbiljenja čovjeku neprovidne soteriologije kao posljednje tajne metafizike Zapada. Naprotiv, sada je obrat u tome da tehnodiceja povijesti postaje upravo ono što je jednom točno kazao Peter Sloterdijk u svojem tumačenju Nietzschea i njegove antropo-terapeutike ljudske neopskrbljenosti u odnosu na animalizam prirodnoga svijeta: teodiceja postaje algodiceja. (Peter Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsche’s Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986, str. 170.)

To znači pokušaj odstranjenja boli i patnje iz unutarnje logike zapadnjačke povijesti uspostavljanja apsolutne subjektivnosti. No, problem je upravo u tome što svjedočimo da bol i patnja ne iščezavaju u doba posthumanoga stanja. Posve suprotno, nakon iskustva totalnoga razaranja onog ljudskoga-suviše-ljudskoga u 20. stoljeću, sve se još razornije i monstruoznije nastavlja i u doba tehnosfere i postimperijalne suverenosti. Otada sama zemlja u svojoj planetarno-globalnoj mobilizaciji postaje toponomija izvedbe zla kao čudovišnoga ništenja bitka.

Historicističke i materijalističke alternative neuspjeloj teodiceji ostale su manjkave u tom pogledu, jer su se povukle u ravnodušnost svake stvarnosti pred Bogom ili su pojačale fatalizaciju povijesnoga napretka na štetu pojedinca u prijelazu na revolucionarnu praksu. Nasuprot tome, rad na problemu teodiceje ozbiljno je shvaćao pitanje kako opravdati ljudsko djelovanje koje bi trebalo biti u svijetu u kojem se ljudska sloboda susreće kao vlastiti neprijatelj, naime u obliku učinjenoga zla. Stoga je sa sve većom jasnoćom kritiziran monokauzalni teizam modernoga shvaćanja svijeta, koji je samo prešao preko dileme determinizma i indeterminizma u odnosu na ljudsko djelovanje.

Pojednostavljeno: pitanje glasi koliko prolivene krvi nevinih žrtava pretpostavlja dosezanje novoga Edena kao tehnodicejskoga mjesta vječne sreće i blaženstva? Svaki je konkretni odgovor blasfemija, jer kad se žrtve broje kao statistička veličina, sve etičko što je krasilo ljudsku empatiju za Druge postaje besmisleno. Povratak kozmologijskoj mimezi više nije bio opcija, pa je moguća stvarnost željenoga dobra morala biti utemeljena u najširem mogućem okviru kompatibilnosti onoga što je zapravo stvarno. Ako se um sada smatrao dostatnim načelom za spoznaju stvarnosti, tada se izvanjski svijet morao shvatiti ne samo kao priroda kojom upravljaju zakoni, već i kao povijest određena slobodnim djelovanjem.

2. „Nova“ teodiceja i njezino preusmjeravanje na etiku Drugoga

Ako je od Kanta posve bjelodano da se „radikalno zlo“ može misliti samo kao negacija onog što je utemeljeno Božjim činom kao transcendentalnim horizontom važenja moralnoga kategoričkog imperativa i to stoga što je sveza uma i vjere onaj imperativ djelovanja čovjeka kao bića neprestanoga usavršavanja u povijesnome smislu i to kroz znanje o bitku bića i biti čovjeka (filozofija i znanost, umjetnost i religija), onda se postavlja pitanje o tome što je uvjet mogućnosti ovog „perverznoga obrata“ kojim dolazi do razaranja smisla bitka uopće?

Je li to možda ono što je isto tako bezrazložno i bestemeljno kao i pojam Boga u njegovoj egzistencijalnoj otvorenosti bez koje nema mogućnosti povijesnoga djelovanja čovjeka kao bića satkanog od volje i razuma? Trijada Boga, slobode i zla ne znači, međutim, da govorimo o „istome“. Bog se može misliti iz religioznoga i filozofijskoga iskustva kao najviše biće u srednjovjekovnoj teologiji tek onda kad se pročisti pojam slobode od bezuvjetnosti one volje koja nadilazi ljudsku osjetilnost, strasti i estetsko očitovanje njegove animalne prirodnosti. Stoga je problem „radikalnoga zla“ već u Kantovu mišljenju kao ishodištu novovjekovne teodiceje uistinu problem određenja „radikalne slobode“. Zanimljivo je da se ta sveza pojmovno-kategorijalne (ne)određenosti u suvremenoj filozofiji ponajviše promišlja iz horizonta filozofije egzistencije religioznoga nadahnuća kakvo je bilo ono talijanskoga mislioca Luigija Pareysona u njegovu temeljnome djelu Ontologija slobode: Zlo i patnja. (Luigi Pareyson, Ontologija slobode: Zlo i patnja, Demetra, Zagreb, 2005. S talijanskoga preveo Dalibor Pribanić.)

Iako se Pareyson oslanja kao i Heidegger ponajviše na Schellingovu znamenitu raspravu popularno nazvanu Freiheitschrift u kojem se i sloboda i zla određuju iz primarne neodređenosti kao bestemeljnosti vlastita određenja, on sam razvija misao o „radikalnoj slobodi“ polazeći od ideje Boga kao onoga bića koje ne potrebuje temelj za svoju egzistenciju. Što se time događa za odnos slobode i zla? Ponajprije, nužnost bitka proizlazi iz slobode koja time biće u svojoj ontologijskoj strukturi odlučno određuje na taj način što zbiljski svijet i njegov temelj dovodi u odnos s vlastitim egzistencijalnim slučajem življenja. Budući da zbiljski svijet pojava počiva na zakonu kauzaliteta jasno je da se priroda ne može objasniti bez pojmova dostatnoga razloga i njegove kauzalno-teleologijske usmjerenosti. No, egzistencijalni svijet čovjeka nije određen prirodom u cijelosti, štoviše, ono što nadilazi granice prirode i njezine materijalnosti proizlazi iz duhovnoga bitka i njegove bestemeljnosti.

Sloboda, dakle, u svojem radikalnome vidu jest univerzalno htijenje koje bitak zbilje može htjeti slobodnim i to stoga što je sam bitak ljudske egzistencije sloboda par excellence. Što to drugo znači, kad se jasno slijedi uputstvo mišljenja u Schellinga, negoli da je sam Bog izvorište „radikalne slobode“. No, upravo ta sveza radikalnosti i slobode pretpostavlja nešto krajnje nepojmovno i neodređeno. Sloboda nije za Pareysona kao za Sartrea i druge egzistencijaliste prazno mjesto ništavila iz kojeg slijedi mogućnost projekta drugačije egzistencije od one zadane tzv. objektivnim nužnostima prirode i društvenih okolnosti. „Radikalna sloboda“ za Pareysona označava mogućnost posvemašnje otvorenosti onoga što niotkuda drugo ne dolazi negoli iz božanske zbilje kršćanskoga događaja promjene samoga horizonta ljudske biti same. (Vidi o tome: Martin Weiss, „Die Möglichkeit des Bösen in Gott: Luigi Pareysons Ontologie der Freiheit und eine postmoderne Kritik“, Freiburger Zeitschrift für Philosophie und Theologie, Bd. 46/1999, sv. 1-2. https://doi.org./10.5169/seals-761228 pristupljeno 25. 05. 2024. str. 327-328.9)

Korelacije između slobode i zla su naprosto čudovišne. I jedno drugo nisu mogući bez „kontekstualne“ uloge htijenja kao volje koja omogućuje da sloboda može postati kvazi-uzrok „radikalnoga zla“ ako se ne uspostavi neki oblik religioznoga korektiva iz samoga iskustva Božje milosti. Jasno je, dakle, da je zadaća jedne „postmoderne teodiceje“ na kraju 20. stoljeća nakon iskustva uništenja i razaranja čovječnosti u svjetskim ratovima, Holokaustu i tehnološkoj apokalipsi posve drukčija od slavne propasti ovog teologijsko-filozofijskoga projekta novoga vijeka s Leibnizom i Hegelom kao najvišim dostignućima „apsolutnoga racionalizma“. Moja je postavka sljedeća.

Ako je ona novovjekovna i moderna teodiceja zakazala u svojem ozbiljenju upravo zato što je polazila od „racionalne teologije“ kao izvorišta nove duhovne zadaće čovječanstva koje je u Hegela dospjelo do horizonta apsolutne znanosti kao teorije svjetske povijesti, onda je mogućnost jedne „nove“ teodiceje u njezinoj posvemašnjoj nemogućnosti dosezanja sinteze slobode, uma i pravednosti na istim temeljima. Bog je bezrazložnost u logici dostatnoga razloga, pa sloboda i zlo kao radikalni načini izvedbe samohtijenja padaju u okrilje apsolutne neslobode i ropstva izvanjskim ciljevima i svrhama, kao što je to tehnološki autopoiesis s kojim se u liku tehnosfere u 21. stoljeću suočavamo na daleko čudovišniji način od svih prethodnih povijesnih epoha.

Propašću svih etičkih sustava i ideje moralnoga kozmopolisa kakvog je u vidu imala Kantova druga kritika, tzv. praktičnoga uma, došlo je u 20. stoljeću do ozbiljenja „radikalnoga zla“ ne iz horizonta „radikalne slobode“ kao bestemeljnosti egzistencijalnoga projekta smislenoga življenja, već iz horizonta raspada onoga što je omogućavalo odnos uma i slobode kao takve. Taj odnos pripadao je prostoru etičke suosjećajnosti/supatnje spram Drugoga kao mojeg bližnjega iz horizonta nesvodive ljubavi koja pripada izvornome religioznome iskustvu svijeta i izvornome filozofijskome iskustvu autentične refleksije smisla bitka uopće.

Čitav problem ove nove „postmoderne teodiceje“ ne proizlazi više iz horizonta ljudske odredbe kao animal rationale, već iz horizonta njegove usmjerenosti na Drugoga u sebi kao bezuvjetne ljubavi spram drugačijeg načina ozbiljenja „radikalne slobode“ od one koja je dovela do apsolutiziranja čovjeka kao subjekta. Jasno je da je temeljni mislilac ovog „novoga i drugoga“ puta mišljenja onkraj onto-teologije metafizike Zapada upravo židovsko-francuski filozof Emanuel Lévinas. U svojim djelima on govori o kraju teodiceje polazeći od iskustva „beskorisne patnje“ pojedinaca i naroda nakon tragičnoga iskustva Židova u nacističkome Holokaustu. (Emmanuel Lévinas, “Useless Suffering”, u Bernasconi, R. and Wood, D. (ur.), The Provocation of Lévinas, London-New York: Routledge, 1988. str. 156-167.) Ona je ishod upravo takve povijesti spasenja. Svoje značenje pronalazi u ideji Božje providnosti/plana, drugog naziva za logos, um, duh.

Dekonstrukcija takvog načina uspostavljanja povijesti znači otvorenost situacije koja ne može biti samo radikalno drugačija od temelja Zapada općenito, već i različita od “različitog” kao Isto. Kraj teodiceje otvara mogućnost dostojanstva vjere i nakon kraja povijesti. Bog, s druge strane, nije s druge strane povijesti. On je Drugi. Beskonačna i bezuvjetna ljubav prema drugom čovjeku tvori metafizičku želju u blizini i s njegovim licem u samom činu tjelesnosti. Etika, dakle, počinje strašću za pravdom. Ima svoje mjesto u ljudskome svijetu susreta s tijelom Drugoga. (Emmanuel Lévinas, Totalité et infini: Essai sur l’extériorité M. Nijhoff, Le Haye, 1969. Vidi o tome: Žarko Paić, „Messianic Triumph of Ethics? Emmanuel Lévinas and the aporia in the thinking of the Other // Cuestiones de filosofía, 7 (2021), 28; 53-92. doi: 10.19053/01235095.v7.n28.2021.1238)

Njegova etika postaje odgovor na ravnodušnost prema zlu, nasilju i okrutnosti. Dakle, etika u postmetafizičkome dobu proizlazi iz osjećaja prema patnji Drugoga, a njezin prethodni negativni podražaj izvan bitka, općenito, jest ravnodušnost. Kako se ravnodušnost očituje u moderno doba? Ako maksima Kantova kategoričkoga imperativa treba biti sadržana u strogosti norme koja, kao anonimni glas (savjest), nalaže: “Moraš činiti dobro bezuvjetno!”, a etika bezuvjetne odanosti Drugome polazi od zabrane u obliku zapovijedi: “Ne smiješ ubiti!” ─ kraj teodiceje o kojoj govori Lévinas ne može biti solidarnost s drugima, što dokazuje egocentrični subjekt: “Drugi me se ne tiču”. To je, na prvi pogled, slično Sartreovom stavu da je pakao uvijek Drugi, što znači da je intersubjektivni odnos prema izvanjskome svijetu (kao bitku) već unaprijed osuđen na nelagodu i mučninu susreta s drugim egom. Ali to je suprotno egzistencijalističkoj strukturi bitka-u-svijetu, u kojoj Drugi nije ništa drugo nego „prazan objekt“. Ravnodušnost, dakle, označava drugo ime za negativnu projekciju beskonačnoga prava subjekta u njegovom samoljublju i sebičnosti (narcizam i egoizam). Sve su to fenomeni onoga što Lévinas naziva egologijom zapadnjačke ontologije.

Kako je onda moguće da ovdje govorimo o „novoj teodiceji“ ako Lévinas izričito i strogo analitički na tragovima Heideggera i njegova načina obrata u biti metafizike upućuje na „kraj teodiceje“? Jedno je neporecivo. Teodiceja je pokušaj pomirenja vjere i mišljenja koje je u tradiciji zapadnjačke metafizike određeno vladavinom logosa i čovjeka kao animal rationale. No, njezin je temeljni zadatak u apsolutnoj nemogućnosti ozbiljenja onog što je kršćanska teologija iz same mistike svjetske povijesti nazivala Božjom providnošću kao misterijem događaja stapanja božanskoga i ljudskoga na „kraju povijesti“. Nije stoga nimalo začudno da je zapravo „posljednja teodiceja“ ona Hegelova i da je to istinski „kraj teodiceje“, a ne onaj koji ima u vidu Lévinas kad govori o iskustvu „beskorisne patnje“ nakon događaja čudovišnoga „radikalnoga zla“ u takvim dijaboličkim fenomenima kakvi su odredili 20. stoljeće na najgrozomorniji način u totalitarnome shvaćanju države i vladavine kakvi su bili nacistički, fašistički i komunistički sustavi ideologije i politike. Ovaj „drugi kraj“ koji ima u vidu Lévinas uistinu je kraj racionalne teologije kao filozofijskoga projekta pomirenja svijeta zbiljskoga iskustva s idejom „providnosti“ koja je nužno imala u Leibniza karakter „prestabilirane harmonije“.

No, ono što ipak nedostaje u Lévinasovu uvidu koji je imao Heideggerovu kritiku moderne bezavičajnosti postava (Gestell) kao biti tehnike jest to što nije dohvatio istinski razlog zašto je čitav problem „radikalnoga zla“ iz horizonta „radikalne slobode“ rezultat pseudo-realizacije zapadnjačke metafizike kao tehnodiceje, a ne pitanja o etici Drugoga kao bezuvjetnoj ljubavi i milosrđu spram Drugoga. Paradoksalno, to je upravo ono što pripada biti ideje apsolutne znanosti u Hegela čime „providnost“ više nije stvar Boga i njegovih atributa milosti i iskupljenja ljudskih grijeha u času „Posljednjega suda“. Umjesto toga, samo „radikalno zlo“ ne više kao negacija i privacija smisla bitka postaje kao i „radikalna sloboda“ u svojoj bezrazložnosti realizacije nešto čudovišnije od samoga događaja ništenja bitka. Ovaj nihilizam, da to kažemo Nietzscheovim riječima, nadilazi granice i zla i slobode time što je unutarnja „narav“ kraja povijesti kao kraja teodiceje. Nije apsolutni nihilizam stvar ljudskoga-suviše-ljudskoga izopačenja i skretanja s puta razuma i vrlina, nego jest rezultat sustavne realizacije same biti teodiceje kao tehnodiceje.

To je u antropologijskoj kritici „radikalnoga zla“ u njegovoj dijaboličkoj formi izvršenja u totalitarnoj vladavini nacizma prepoznala Hannah Arendt daleko preciznije onom svojom toliko puta opetovanom i baš stoga krivo protumačenom analizom „banalnosti zla“.(Hannah Arendt, Izvori totalitarizma, Disput, Zagreb, 2015. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić i Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla, Jesenski i Turk, Zagreb, 2020. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić. Vidi o tome: Žarko Paić, The Return of Totalitarianism: Idoelogy, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022. Isto tako: Žarko Paić, „U znaku homo laboransa: Hannah Arendt i rasvjetovljenost života“, Europski glasnik, br. 26/2021., str. 669-688.) Ono što je ovdje najčudovišnije i doista se može razumjeti onako kako je to otvorio Heidegger svojim analizama Schellingova Freiheitschrifta o bezrazložnosti slobode i zla, autokauzaliteta i nesvodivosti na bilo što teleologijsko u prirodi i ljudskome svijetu, jest da je „banalnost zla“ posljednja metafizička tajna pseudo-realizacije teodiceje u apsolutnoj tehnodiceji koja autopoietički stvara i razara ovaj i sve druge moguće virtualne svjetove.

Umjesto zaključka

„Nova“ teodiceja otuda više nije „velika priča“ sveze teologije i filozofije na kraju povijesti čovjeka kao animal rationale. Umjesto toga, na djelu je nestanak razloga za korelaciju i autonomnu logiku „radikalnoga zla“ i „radikalne slobode“ čovjeka kao subjekta moralnoga osjećaja u svijetu koji nije ni amoralan ni moralan, već se njegova „svjetovnost“ pokazuje u drukčijem konstruiranju svega onoga što još ima karakter ontologije slobode i njezinih posljednjih konzekvencija za egzistencijalni projekt onoga što nadilazi granice animalnosti i naturalizma „čovjeka“. Zlo o kojem je ovdje riječ nije moguće više razumjeti ni ontologijski ni antropologijski jer je suviše „banalno“ i suviše „tehnomofizirano“ u svijetu funkcija i dispozitiva moći. Ono nije ni „radikalno“ niti „dijaboličko“ kao što je to bilo pripadno totalitarnim poretcima razaranja smislenoga svijeta u 20. stoljeću. Zato ni Lévinasov govor o „kraju teodiceje“ zbog suviška „beskorisne patnje“ nije mjerodavni odgovor na „duhovnu situaciju vremena“ koja protječe u znaku svakovrsnih pseudo-realizacija metafizike u doba koje bismo mogli imenovati malum postmetaphysicum u kojem se zlo pojavljuje kao događaj čudovišnoga Ništa. Ali, ovo Ništa nije negacija smisla bitka niti, pak, privacija u smislu subjektivne degeneracije kojim netko faktički bez posebnoga razloga postaje izvršitelj „radikalnoga i dijaboličkoga zla“ spram Drugoga.

Ovo „novo“ Ništa je moćnije u svojem apsolutnome nihilizmu od svih prethodnih pojmova u povijesti metafizike kao nihilizma. Nije čovjek zbog svoje čudovišne naravi prilagodbe novim uvjetima preživljavanja u tehničkome svijetu vladavine autopoietičke biti tehnosfere postao grozomorniji zločinac od svih prethodnih u povijesti samo zato što je namjesnik totalnoga uništenja raketnih sustava nuklearnoga razaranja zemlje i svijeta. Ne, nije stvar u pukom tehnologiziranju zla na višu potenciju razvitkom procesa samo-učenja umjetne inteligencije i njezina prijelaza u formu super-inteligencije koja posjeduje mogućnosti apsolutne neposrednosti uma i intuicije čime se dokida razlika subjekta i objekta, prirode i kulture.

Ne, stvar je u tome što kraj teodiceje u tehnodiceji označava i „novi“ početak za pseudo-realizaciju onoga što više nema nikakvog razloga za postojanje „smisla“ kao prvoga uzroka i posljednje svrhe. Zlo nije istoznačno sa slobodom polazeći od autokauzaliteta Boga koji ravnodušno omogućuje čovjeku da izabere svoj put i postane anđeo ili đavao. Ono je čudovišni događaj Ništa samo zato što je poredak osmišljavanja svijeta već nakon kraja teodiceje u Hegela postao trijada kaosa, entropije i kontingencije. Otuda više ništa nema neki „viši razlog“ koji se podudara s tajnim planom Božje providnosti. Uostalom, već je Nietzsche pretkazao da je posljednja svrha i cilj europskoga/zapadnjačkoga nihilizma ne u ništenju vrijednosti koje su ovaj svijet pretvorile u poredak sustavne laži i opsjena, pa je otuda posve samorazumljivo da u procesu prevladavanja razloga samoga nihilizma valja pregorjeti njegove epohalne granice bez napasti „revolucionarnoga htijenja“, već u tome da je sam život postao bezrazložnost/bestemeljnost nestankom prvoga uzroka i posljednje svrhe bivanja (Werden) kao takvoga. Stoga svako prevladavanje „radikalnoga zla“ ima za svoj uvjet mogućnosti i prevladavanje „radikalne slobode“, a oboje proizlaze iz odredbe Boga kao izvorišta svekolike volje za moć i apsolutnoga života koji se sabire u autopoietičkome horizontu razvijene suvremenosti koju više nije moguće misliti ni teologijski ni filozofijski. Ono što je jedino moguće dolazi iz čudovišne otvorenosti kao mogućnosti drugoga i drukčijega događaja od svekolika patosa stvaranja-razaranja jednoga te istoga u začaranome krugu postajanja.

Taj drugi i drukčiji događaj koji ostavlja iza sebe i zbilju „radikalnoga zla“ i mogućnosti „radikalne slobode“ pretpostavlja mišljenje onkraj pada u bezdan tehno-idolatrije kao posljednjeg znaka apsolutnoga nihilizma u pseudo-realizaciju zapadnjačke metafizike koju slijede danas svi preostali misaoni sustavi tzv. drevnoga Istoka čije velike mudrosti i životne maksime predstavljaju samo sjećanje na povijest kao utjehu da je bilo moguće misliti i živjeti drukčije od istoga.

Sve je to iluzija i zato je jedino pravo pitanje na kraju tehnodiceje ne zašto uopće sve smjera spram autokauzaliteta i autopoiesisa života, već čemu uopće povijest ako je njezina „bit“ u dosezanju tehnološkoga nihilizma kao svjedočanstva jedne apsolutne moći koja više čak i ne želi samu sebe kao moć. Umjesto toga, volja koja stvara i razara cjelokupni duhovni bitak smjera vlastitoj samonegaciji u postajanju tehnosferom kao spiritualnim strojem onkraj vječnosti i vremenitosti.

To je aporija slobode na kraju povijesti. No, to je ono što jedino valja još misliti u nadolazećem razdoblju svijeta nakon što je postao drugi i drukčiji događaj od onoga što su imali u vidu i Leibniz i Hegel u analizi razloga uvođenja pojma teodiceje koja i zlo i patnju čovjeka neutralizira i suspendira „prestabiliranom harmonijom“ logosa kao apsoluta.

Posljednja pobjeda đavola nad čovjekom jest da je uvjerio samoga sebe da ne postoji i da je sve to što se događa sa svijetom tek rezultat ljudske težnje za „radikalnom slobodom“ i postajanjem posljednjim bogom na kraju povijesti.

Emmanuel Levinas
Emmanuel Levinas

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026