1. Kognitivne matrice: Jezik i slika
Jezik iskazuje bit epohe. Kazivanjem se, pak, vrijeme zgušnjava u snopovima značenja. U govoru se i pismu prepoznaje osjećanje i doživljaj vremena. Ali ne samo to. Još se više mišljenje vremena usmjerava na ono što je za filozofiju i umjetnost, povijesne znanosti i antropologiju nužno razdvojeno: prošlost-sadašnjost-budućnost. Razlika između iskona (arché) i totalne mobilizacije u suvremenome svijetu uočava se već u tome što je riječ o sporosti i ubrzanju. Tehnologija drevnih naroda bila je iznimno učinkovita jer je poštivala prirodne zakone. Tome usuprot, moderna se tehnologija ne može više razumjeti polazeći od pojma prirode. Mehanika, doduše, ima za svoj uzor tjelesni ustroj čovjeka. Zato je Marshall McLuhan mogao tvrditi da su mediji produžeci ljudskih osjetila. (Marshall McLuhan, Razumijevanje medija: Mediji kao čovjekovi produžeci, Golden marketing, Zagreb, 2008. S engleskoga preveo: David Prpa. Vidi o tome: Dieter Mersch, Medientheorien: zur Einführung, Junius Verlag, Berlin, 2006., str. 105-127. i Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008., str. 94-107.)
Produženje označava proširenje (extensio). Posrijedi je, dakle, materijalni aspekt medija koji je ujedno i osnova nove kulturne tehnike. Tjelesna ili materijalna supstancija (res exstensa) od Descartesa se određuje svojstvima protežnosti: produženja i proširenja. Ta jednodimenzionalnost materije nije ipak ono što izbija u prvi plan. Daleko je važnija druga dimenzija moderne tehnologije. Znamo da je za Descartesa temeljna značajka čovjeka bila u njegovoj umnoj ili mislećoj supstanciji (res cogitans). Budući da su nove informacijsko-komunikacijske tehnologije nastale na temeljima komputacije strojeva, jasno je da kompjutor kao stroj mišljenja „oponaša“ strukturu mozga. Stoga je „priroda“ mozga u njegovoj decentraliziranoj mreži neurona. Oni upravljaju složenim sustavom mišljenja, osjećanja i doživljaja čovjeka. Sporost i ubrzanje nisu, dakle, radikalne suprotnosti. Obje su kategorije izvedene iz značajki energetskoga potencijala materije kao mase. No, u slučaju prijelaza iz prirode u tehnosferu kao kibernetički prijenos informacija na daljinu susrećemo se upravo s onime što čini uvjet mogućnosti kibernetike kao metateorije i metaznanosti suvremenoga doba. Svi sustavi i njihove okoline ulaze u poredak kontrole. To se odnosi na društva, kulture, političke poretke, organizaciju života cjelokupne prirode. Samo je po sebi jasno da kontrola ne proizlazi iz ljudske sposobnosti nadziranja procesa života u cjelini njegovih preobrazbi. Ona označava ono neljudsko. U formi informacijskoga ili biokibernetičkoga kôda kontrola postaje uvjet mogućnosti odvijanja digitalnoga svijeta. (Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 83. S francuskoga prevela Gordana V. Popović)
Ako se razlikovanje između „nadziranja“ i „kontroliranja“ sastoji u tome što je prvo nešto pripadno pojmu moći kao društvenoga odnosa u kojem se čovjek pojavljuje gospodarem ili slugom, a oba su lika funkcije nečega što im je nadređeno, čak i kada čovjek kao gospodar ima despotske ili totalitarne ovlasti, dok je, pak, drugo s onu stranu ljudskoga raspolaganja elementima moći, tada vidimo kako jezik u kibernetičkome načinu mišljenja postaje tehnički dispozitiv. Štoviše, „funkcija“ se jezika iz semantičke i sintaktičke uloge značenja i označavanja stvari promeće u pragmatično uputstvo za djelovanje. Kasni je Wittgenstein shvatio jezik „formom života“. U kružnome načinu mišljenja ta se forma iskazuje kao „jezična igra“ (Sprachspiel). (Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Globus, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo Igor Mikecin) Što se time događa s biti jezika? Najjednostavnije rečeno, jezik gubi svoju bit iz dotadašanjega okvira logičko-transcendentalnoga polja. Umjesto mišljenja koje jeziku podaruje smjer, sada je sve na jeziku kao događaju mišljenja. A to znači da su „jezične igre“ svagda forme ili paradigme života koje nastaju i nestaju. Promjene su neprestane. I time se stabilizira ono što životu u njegovoj faktičnosti daje značenje. Gubitak biti jezika nadomješta se njegovom otvorenošću u uporabi. Prevedemo li na jezik tehničke komunikacije taj složeni pojam kojim jezik dobiva smisao uporabom, a ne transcendentalno, moguće je kazati poput Lyotarda da sada jezik postaje know-how.
Što to znači? Promjena je to ontologijske paradigme mišljenja i bitka. Umjesto jezika koji je tradicijom bio sredstvo iskazivanja mišljenja i njemu u službi, sada jezik postaje praktičnim oruđem promjene bitka. Pitanje o bitku (quiddittas) postaje pitanjem o uvjetima mogućnosti praktične promjene „prirode“ ili supstancije bitka bića (quoddittas). Sve što se o jeziku može sada reći glede njegove ontologijske strukture odnosi se na uporabnu „vrijednost“ njegove primjene u određenom kontekstu i situaciji. Ništa više nije zauvijek i unaprijed određeno. Sve postaje moguće samo unutar promjenljivosti okoline, koja nije više ništa inertno i statičko. Da bismo se upustili u programiranje života na temelju kontrole njegovih nepredvidljivih ponašanja, potrebno je imati mogućnost komunikacije koja se prilagođava uvjetima same okoline. A to znači da jezik u tehničko doba kao know-how sám sebi zadaje nova pravila i sám rješava probleme u nepredvidljivim kontekstima i situacijama. Kako je to moguće? Odgovor leži u ideji četvorstva temeljnih kategorija kibernetike: informacija-povratna sprega (feedback)-kontrola-komunikacija.
Konceptualni alat istodobno u sebi sjedinjuje funkciju i instrument jedne kontingentne „svrhe“ čiji se smisao razotkriva djelovanjem, a ne unaprijed. Imati znanje o tehničkome dispozitivu ne znači stoga nadzirati proces u kojem jezik od kazivanja postaje sustavom tehničke komunikacije. Naprotiv, kontrola kao ono neljudsko proizlazi iz biti stroja upravo u tom pragmatizmu neintendirane svrhe. To ne znači da je djelovanje slijepo i besciljno. Ono ima jednostavno drukčija pravila igre. Na osnovu tih pravila se kontrola ne može svesti na uloge i funkcije izvanjske sustavu unutar kojeg se događa proces kontroliranja samoga života. Kada se uvode nova pravila, to ima za posljedicu uvijek i nova uputstva za uporabu. Na taj se način jezik razumije performativnim događajem. (Uwe Wirth, „Der Performanzbegriff im Spannungsfeld von Illokution, Iteration und Inexalität“, u: Uwe Wirth (ur.), Performanz: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002., str. 9-60.) Bez univerzalne moći ozakonjenja njegova se „bit“ iskazuje u opisu stanja. Kao što se mijenjaju uputstva za uporabu nekog tehničkoga aparata, tako se isto jezik razumije izvan klasične sheme uzroka, učinka i svrhe (télos). Nije time uspostavljena prevaga pragmatike znanja jezika nad značenjem i označavanjem.
Kada jezik gubi svoj „božanski“ smisao transcendentalne objave, ono što dolazi u prazan prostor označavanja nije ništa drugo negoli nužnost komunikacije nastale izvedbom i uporabom. Performativnost i pragmatika jezika u analogiji su s performativnošću i pragmatikom stroja. Uostalom, problem „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) svodi se na problem prevođenja-prijenosa (transdukcije) računalno programirane slike u jezični kôd, a ne obratno. Zato je posve razumljivo da umjesto „nadzora“ živimo u doba „kontrole“. Promjena je to paradigme moći kao konstelacija odnosa. Ne mijenja se tek odnos između ljudi, nego se ponajprije radi o promjeni odnosa između čovjeka i stroja. Ako je i postojala iluzija da je stroj objekt, a čovjek subjekt u mehaničko doba tehnike, digitalno je doba to izbrisalo kao zastarjelu fikciju ljudske lažne gordosti. Deleuze je u ogledu „Bilješka o društvima kontrole“ iz 1990. godine svoje razilažanje s Foucaltovim shvaćanjem „društva discipline“ obrazložio upravo uvođenjem kibernetičkoga pojma kontrole. Ljudsku moć zapovijedanja nadomješta nešto mnogo „strašnije“ od neposrednosti pogleda strogoga Gospodara. Na njegovo mjesto zasjeda informacijski ili biokibernetički kôd neljudskoga. Jezik kontrole u svim je svojim „funkcijama“ označavanja odnosa između sustava i okoline sveden na simboličke funkcije broja i slike. Nije slučajno početak kompjutorske revolucije u 20. stoljeća označen tzv. matematičkom teorijom komunikacije Claudea Shannona. (Vidi o tome: Tiziana Terranova, Network Culture: Politics for the Information Age, Pluto Press, London, 2004.)
Sve što je iskazano vodi nužno do pitanja: je li ljudska komunikacija uopće moguća bez posredovanja tehnike? Stroj se u svoje dvije forme – vremenskoj i vječnoj – pokazuje nastavkom i proširenjem čovjeka. Ali ne kao onog ljudskog-odveć-ljudskoga, nego kao živoga bića (zoón logon echon) koje pati i misli, obrađuje informacije i u posvemašnjoj kontingenciji svemira kao mnoštva svjetova odlazi u nepoznato. Komunikacija se ne može misliti nikako drukčije negoli kao čin nastanka onoga što je između životinje i čovjeka, a što se pokazuje u svezi biološkoga i kognitivnoga kao tehničko uređenje odnosa u svijetu. Utoliko stroj nije nešto izvanjsko humanome, nego njemu imanentno i štoviše jedina mogućnost njegove dostojne egzistencije. Problem je ubrzanja civilizacija u tome što strojevi nadilaze ljudske sposobnosti kontrole. Budući da je pojam kontrole očito ključan za razumijevanje kibernetike i njezinih načela upravljanja sustavom i okolinom, polazimo od postavke da se komunikacija ne može shvatiti bez uvjeta mogućnosti njezine nužnosti za preživljavanje vrsta. U tom pogledu riječ je o pojmu koji nije izveden iz ljudske biti. Zbog toga se ne može svesti na sredstvo za drugu svrhu. Kao i informacija bez koje nema komunikacije, tako se i kontrola pojavljuje unutar novoga načina mišljenja kao odnos između onoga što više nema ontologijski karakter utemeljenja. Zakon kauzalnosti i svrhovitosti bitka koji svoju primjenu nalazi u novovjekovnim prirodnim znanostima (matematici i fizici) nije više za kibernetiku ishodište promišljanja položaja čovjeka u svemiru. Umjesto toga, valja poći od njegova rastemeljenja unutar sklopa metafizike. Norbert Wiener u knjizi Ljudska uporaba ljudskih bića: Kibernetika i društvo (The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society) ustvrđuje da se razdoblje vladavine Newtonove fizike od kraja 17. do kraja 19. stoljeća određivalo pojmovima prirodnoga zakona, nužnosti, uređenosti kozmičkoga i ljudskoga svijeta u kojem svaki uzrok proizvodi logičan učinak, a prošlost uvjetuje budućnost gotovo strogošću jedne univerzalne božanske metode znanstvenoga istraživanja. (Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society, Free Association Books, London, 1989., str. 7-8.)
2. Paradoksi entropije
U 20. stoljeću ta se slika bitno promijenila. Fizičari poput Boltzmanna i Gibbsa te Maxwella su uvođenjem statističkih metoda u fizici dokazivali kako veliki broj čestica ne podliježe jednom univerzalnome zakonu, te da ne mogu postojati fiksni zakoni uzročnosti nastanka i događanja pojava. Umjesto statičke nužnosti s razdobljem nove fizike 20. stoljeće tako je uvelo u optjecaj vladajuće pojmove kontingencije događaja. Sve što se, naime, događa u svijetu nije stvar predodređene nužnosti kretanja nekog bića u granicama fizikalnih zakona. Njegova je „sudbina“ neizvjesna, stanja su u konstantnoj promjeni, a nepredvidljivost i neodređenost kretanja ovisi o promjeni sámoga stanja. Taj Wienerov opis tek je uvod u ono što će postati odlučujućim za suvremeno doba tehnosfere. Vladavina mehaničkoga stroja kao oponašanja prirodnih zakona nadomješta se vladavinom kibernetičkih strojeva. Oni funkcioniraju zahvaljujući kontingentnoj „prirodi“ posve drukčijega poretka odnosa između bitka i mišljenja. Mozak se pritom pojavljuje u formi razvitka i napretka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) koja stvara „umjetni život“ (A-life). Tehnogeneza mnoštva novih svjetova zahtijeva, pak, nova pravila jezika komunikacije između strojeva, ljudi i životinja. Ta su pravila pragmatično uputstvo za novo djelovanje u novoj situaciji i stoga su promjenljiva. Brzo se prilagođuju uvjetima koji vladaju u tehničkoj okolini. No, ono što je najvažnije u svemu tome jest postavka koju ćemo nastojati obrazložiti. Nije komunikacija spontanost ljudske autonomnosti djelovanja u svijetu koji je postao, kako je to poetsko-filozofijski formulirao Günther Anders, fantomom i matricom. Naprotiv, njezina se otvorenost-zatvorenost izvodi iz kontrole procesa interakcije između sustava i okoline.
Paradoks je komunikacije u tehničko doba istovjetan upravo onome što su Bolzmann, Gibbs i Maxwell postavili kao credo nove fizike čestica. Usto, pojam s kojim se uspostavlja odnos između kontingencije svemira i vjerojatnosti događaja (probaliblizam) pripada tehnosferi kao njezin tamni Drugi. Riječ je o pojmu entropije. Za Gibbsa, a posljedično i za utemeljitelja kibernetike Wienera, njezina karakteristična značajka jest rast. Ako svemir u svojem širenju ili rastu implodira kao i informacija u zatvorenome sustavu digitalne komunikacije, očito je da svi sustavi prirodno smjeraju ravnoteži. To znači da gube svoje navlastite odrednice i kreću se od najmanjega do najvećega mogućega stanja vjerojatnosti raspada sustava. Stanje organizacije poretka fizikalnih i bioloških sustava, u kojima vlada diferencijacija i kontingencija, smjera prema stanju kaosa. Paradoks je u tome što je kaos u kibernetičkoj teoriji sinonim za istost kojim se određuje pojam bitka u klasičnoj ontologiji. (Vidi o tome: Gilles Deleuze i Félix Guattari, Qu est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 189-206. )Da bi se bitak mogao reorganizirati u stanju ugroženosti od raspada, potrebno je da kontrolira događaje koji se neposredno odvijaju u logici i-i. Mediji su najbolji prikaz ove slike transklasične logike za koju vrijedi da događaj određuje što je nešto (quiddittas), a ne kako je to bilo od Aristotela do kibernetike. Već je iz ovoga očito da događaj pretpostavlja neodređenost, nelinearnost i kontingenciju. Slučaj prethodi nužnosti kao što entropija uređuje odnose između sudionika u komunikaciji između sustava i okoline. (Kenneth D. Bailey,Social Entropy Theory, SUNY Press, Albany, New York, 1990. )
Pojmom entropije u suvremenoj teoriji znanosti određuju se dva shvaćanja – Boltzmannova i Shannonova – koja se odnose na tzv. statističku i informacijsku entropiju. Prema drugome zakonu termodinamike sustavi smjeraju maksimalnoj entropiji kao ravnoteži u stanju vjerojatnosti raspada održivosti samoga sustava. Održivi sustav nalazi se u stanju reda kada se svi dijelovi sustava odnose spram njega kao autonomne cjeline spram višeg poretka regulacije energije i informacija. Entropija je, dakle, povezana sa shvaćanjem složenih sustava. Primjenjuje se podjednako u fizici, kibernetici i društvenim znanostima. Boltzmannovo shvaćanje odnosi se na stupanj vjerojatnosti kojim se poredak dovodi do maksimalne entropije (kaosa) izjednačenjem stanja neisporučivosti energije i informacija unutar jednoga sustava. Mjerilo kojim se postiže egzaktnost predviđanja maksimalne entropije sustava odnosi se na varijable vjerojatnosti i nevjerojatnosti događaja (fizikalnih i kemijskih) u poretku složenosti nekog stanja koje iz reda prelazi u nered. Pritom je statistička vjerojatnost mjera kojom se nastoji matematički pokazati mogućnost maksimalne entropije sustava u okvirima fizikalnih datosti nekoga stanja. Informacijska entropija, pak, predstavlja pokušaj da se prikaže neodređenost sustava koji počiva na proizvodnji i distribuciji informacija, koje su nužne da bi sustav uopće mogao biti djelotvoran. Shannon/Veawerova matematička teorija komunikacije, kojom je omogućeno kompjutorsko doba informacija, pretpostavlja upravo informacijsku entropiju u svojim temeljima. Već je otuda jasno da se konceptom entropije ne upućuje na neko „apokaliptičko stanje“ propasti bioloških, fizičkih i društvenih sustava složenosti. Naprotiv, entropijom se nastoji pronaći mentalna mapa za razumijevanje prelaska granica između dva stanja ravnoteže-neravnoteže sustava gdje masa, energija i informacija čine „bit“ suvremenoga načina organizacije tehnosfere. Masovno društvo zahtijeva poredak visoke isporučivosti energije za svoj opstanak, dok informacijska entropija predstavlja njegov fundamentalni način komunikacije, koji je uvijek na rubu prelaska iz jednoga u drugo stanje.
Stoga je odnos između statističke i informacijske entropije određen virtualnošću aktualizacije kaotičnoga poretka. U njemu informacija preuzima svojstva „mase“ i „energije“ u transformaciji društvenih odnosa kao tehničkih odnosa između stvari. Globalni kapitalizam predstavlja model entropije u stanju njegova maksimalnoga informacijsko-komunikacijskoga kaotičnoga poretka. Ono što u ovome opisu izostaje čini se najvažnijim za razumijevanje „nužnosti“ entropije u komunikacijskome modelu sustava i okoline. Kontrola, naime, pretpostavlja mogućnost komunikacije samo ukoliko je mogućnost sustava tolika da može podnijeti totalnu mobilizaciju svih resursa. Problem komunikacije u tehničko doba svodi se stoga na dvoje:
(1) kontrolu ubrzanja količine informacija koje dovode do entropije čitavoga sustava i
(2) kontrolu povećanja memorije stroja (dispozitiv pamćenja) koji omogućuje društvima, kulturama i eko-sustavu čovjeka sposobnost učenja i prilagodbe novim uvjetima tehničke egzistencije.
Prije no što se upustimo u razmatranje odnosa kontrole i komunikacije vratimo se još jednom na problem vremena s obzirom na teorijske osnove nove fizike 20 stoljeća. Nesumnjivo je da su time otvoreni putovi i za shvaćanje „nove metafizike“. U svojim djelima razvili su je kibernetičar Gotthard Günther i filozof tehnologije Gilbert Simondon, te filozof Gilles Deleuze kao zacijelo paradigmatski mislilac digitalnoga doba. Vidjeli smo da se Einsteinova izreka o dimenzijama ili ekstazama vremena kao pukoj iluziji koja pripada svima drugima, ali ne i fizičarima, podudara s pristupima kibernetike.
Ako je, naime, vrijeme apsolutno u svojoj relativnosti, onda se svi pojmovi kvantne fizike poput neodređenosti i vjerojatnosti, te pojmovi statističke i informacijske entropije odnose na mogućnost postojanja „bezvremenoga vremena“. Budući da se se nastanak, širenje i kraj svemira događa u prostoru mreže čistih kontingencija, ono što preostaje jest vrijeme odrediti iz unutarnjega obrata metafizike kao takve. A to znači da se umjesto čiste kauzalnosti i zakonomjernosti (plana i svrhe) događaja u svemiru, ono što se događa unutar mreže kontingencija može objasniti jedino uvođenjem pojma „kružne uzročnosti“ (circular causality). Što je, dakle, bilo određeno kontinuumom vremena iz položaja beskonačnoga pravca u apsolutnome prostoru, sada se razmješta i premješta umrežavanjem u kružnome procesu beskonačnoga postajanja. Informacija ne dolazi iz jednoga izvora i ne završava s dekodiranjem poruke na kraju linearnoga niza. I sam Stephen Hawking metaforično govori o tome da je nestanak informacija zapravo djelovanje njihova oživljavanja poput spaljene enciklopedije koja se iznova rekonstruira. Ništa se ne gubi u potpunosti. To znači da se informacije zaustavljaju u „horizontu događaja“. Kružni proces postaje tako nelinearnost odvijanja komunikacije. Zbog toga je nemoguće govoriti o „lošoj beskonačnosti“, kako je to činio Hegel. Vrijeme informacije u kibernetičkoj mreži događaja uistinu nalikuje „bezvremenome vremenu“. Razlog leži u tome što je nemoguće razdjeljivati prošlost-sadašnjost-budućnost. Premda se čini da je vrijeme svagda „subjektivno“ i svodi se na doživljaj protjecanja u nizu „sada“, to je zbiljski privid. Mnoštvo pristupa vremenu u rasponu od predsokratika do kvantne fizike nastoji objasniti kako dolazi u svijesti do pojave fraktala. Sve ono što se dijeli i lomi dolazi iz nekog integralnoga sklopa. No, sam je taj sklop u sebi prostorno organiziran kao mreža (elektromagnetskih) valova. U njoj se vrijeme događa kao kozmička igra stvaranja i razaranja, nastanka i nestanka energije, mase (materije) i brzine svjetlosti. Kontinuum vremena označava mogućnost da se događaji sukcesivno odvijaju u stvarnosti. To je moguće samo zato što su već programirani.
U virtualnoj aktualizaciji odvija se drama „umjetnoga života“ (A-life). Logična posljedica te postavke jest da ono što povezuje vremenske dimenzije, koje su u ljudskoj svijesti „prirodno“ razdijeljene, nije ništa drugo negoli temeljni pojam kibernetike – povratna sprega (feedback). Bez nje je, pak, nemoguće misliti o kontroli kao komunikaciji u tehničkome svijetu. Zaustavimo se ovdje. Ako je kontrola ono što omogućuje upravljanje sustavom živih i neživih objekata, kako je moguće tvrditi da prethodi komunikaciji? Činilo bi se samorazumljivim da je obratno. Sloboda koja se pretpostavlja da tvori „bit“ procesa komunikacije u društvenom poretku liberalne demokracije, primjerice, nipošto se ne može izvesti iz kontrole. Nije li onda kibernetička teorija komunikacije ustvari degradacija slobode na puko izvršavanje naredbi? Kako uopće dovesti u svezu meta-teoriju upravljanja složenim sustavima života u suvremeno doba s idejom liberalne demokracije koja obuhvaća građanska i ljudska prava, autonomiju osobe, zaštitu privatnoga vlasništva, pravo na intimnost i slično? Možda valja krenuti od pretpostavke da se sloboda (freedom) „nužno“ artikulira u jeziku različitih, svagda posebnih „sloboda“ (liberties). Zato je potrebno biti krajnje oprezan s analogijama iz prirode i tehnike u odnosu na društvene odnose. No, u raspravi o upravljaštvu (gouvermentalité) u promišljanju kasnoga Foucaulta, pokazuje se da neoliberalni kapitalizam s premještanjem težišta na pojedinca kao homo oeconomicusa ustrajava na svezi kibernetičkih kategorija i digitalne ekonomije-politike: kontingencija, fluidnost, fleksibilnost, korporativno upravljanje, kompetencije, kontrola sustava i okoline. (Michel Foucault, Naissance de la biopolitique : Cours au collège de France (1978-1979), Seuil-Gallimard, Pariz, 2004. i Žarko Paić, „Sloboda pod nadzorom: O nestanku društva u globalitarno doba“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 153-187. )
To iziskuje da se u shvaćanju političke teorije za doba kibernetike, kako je to još predviđao Heidegger, iznova promisli smisao i značenje slobode kao bestemeljnosti ljudske egzistencije. Jer razlika između bezuvjetne spontanosti i uvjetovane neodređenosti nije više samorazumljivom za djelovanje koje se sučeljava s kontrolnim mehanizmima korporativnoga načina upravljanja životom. Umjesto te „ontologijske“ razlike valja uvesti drugu, tehno-genetsku razliku. Ona se više ne nalazi između slobode i nužnosti. Njezino je mjesto ono koje proizlazi iz transformacije stanja sustava i okoline. Jednostavno: „prva“ razlika je bila vertikalna, a ova je druga „horizontalna“. „Prva“ se odnosila na bitak kao izvorište svekolika života, a „druga“ polazi od života kao tehnogenetske konstrukcije. I još ovo: u „prvoj“ je prošlost određivala budućnost kao „vječnu sadašnjost“ (nunc stans). Sada ono nadolazeće određuje prošlo. To se zbiva tako što sadašnjost postaje „bezvremeno vrijeme“. U stalnoj virtualnoj aktualizaciji protječu minute, sati, dani.(Vidi o tome: Gilles Deleuze, Différence et répétition, P.U.F. Pariz, 2011., 5. poglavlje: „Idealna sinteza razlike“, str. 218-285.)
3. „Povratna sprega“ (feedback)
U kibernetici se (grč. kybernetes, upravljač, onaj koji rukovodi i usmjerava) na razini praktične uporabe govori o uređajima ili sustavu aparata koji kontroliraju okolinu. Neovisno je li riječ o tehničkoj okolini u strojarstvu, raketnim sustavima, zrakoplovstvu ili, pak, društvenim sustavima poput obrazovanja, prava, zdravstvene skrbi i slično, kontrola počiva na ideji povratne sprege (feedback). O čemu je ovdje riječ? Ponajprije, sama riječ potječe u engleskome iz uporabe u 18. stoljeću s obzirom na ekonomiju. Ona sama sobom upravlja u proizvođenju, razdiobi, razmjeni i potrošnji dobara. Njezina je svrha dvostruka: blagostanje pojedinca i društva te privatni interes vlasnika kapitala. „To feed back“ je fraza koja znači: povratak na početni položaj u smislu jednostavnog mehaničkoga procesa.
Nobelovac iz 1909. godine, njemački fizičar Karl Ferdinand Braun, rabi taj izraz za strujni krug. Radi se o izlaznome signalu (output) koji se vraća natrag. U tom pogledu je riječ o ponavljanju ili podvostručenju operacija. Ali tako da sada izlaz utječe na ulaz kao regeneracija. Uporaba u elektronici podaruje ovome pojmu značenje koje daleko nadilazi strogo područje fizikalne znanosti i tehnologije primjene u sustavima prijenosa električne energije. Pritom mislim na zaokret u „biti“ metafizike. Ono što je bilo apriorno postaje aposteriorno, a ono što je imalo značajke „sudbine“ postaje kraljevstvom „slučaja“. Nije to, dakako, nastupilo u filozofiji s kibernetikom. Već se u mišljenju Nietzschea i Kierkegaarda mogu pronaći zameci radikalnoga konstruktivizma. Isto tako u nastojanju da se rastemelji zgrada spekulativno-dijalektičke metode i sustava apsolutnoga duha u Hegela svi pokušaji mišljenja nakon njega vođeni su idejom fragmentarne cjelovitosti cjeline, kontingentnim nizom događaja, suspenzijom zakona kauzalnosti i slično.
Jasno je da s uvođenjem povratne sprege (feedback) metafizička shema mišljenja mora biti u najmanju ruku zastarjelom, ako ne i možda posve nesukladnom za tehničko doba vladavine mislećih i želećih strojeva. Temeljno je značenje povratne sprege (feedback) u tome što sve proizvedeno strojem ili organizmom vodi natrag do promjene procesa proizvodnje. Taj „korak natrag“ odnosi se na povratnost informacije. „Pozitivna povratna sprega“ jest ono što se zbiva, primjerice, u tehnologiji elektronskoga zvuka. Povratna sprega, pak, koja regulira ili ograničava proces koji ga stvara naziva se „negativnom“. To je drugi poredak. Njime se konstituira jezgra mehanizama kontrole. Obično se za primjer ove negativne povratne sprege uzima fizikalna snaga. Brzinu stroja omogućuje niz rotacijskih uređaja. Akceleracijom se stoga naziva stanje koje regulira centrifugalna sila, jer bi se stroj u mahnitoj jurnjavi naprosto „razletio“ i raspao. Drugi primjer djelovanja povratne sprege kao negativne jest podešavanje sobne temperature s pomoću termostata. Kibernetika se ovdje pojavljuje u ulozi samoregulirajućega i samoorganizirajućega načela vođenja sustava i upravljanja okolinom. Definicija povratne sprege s dubljim metafizičkim značenjem, ali zacijelo korisna za inženjere i robotičare, jest sljedeća:
„Jednostavno objašnjenje sustava povratne sprege koje polazi od pojma uzroka čini se problematičnim zato što prvi sustav utječe na drugi i obratno. A to vodi do kružne uzročnosti. Čini se da je razmišljanje zasnovano na uzroku i učinku prividno, pa je stoga nužno analizirati sustav u cjelini.“ (Karl Johan Aström i Richard M. Murray, Feedback Systems: An Introduction for Scientists and Engineers, Princeton University Press, Princeton – Oxford, 2008., str. 1.)
Povratna sprega (feedback) označava ponajprije mehaničko načelo. Dakle, ne uključuje nikakve signale ili simboličku komunikaciju. Formalna logika stroja koji djeluje prema ovome načelu čini se da se suprotstavlja logici prirode i zakona kauzalnosti. Prema načelima mehaničke fizike Newtonova doba uzrok je linearan. Zato može biti kružne uzročnosti u smislu povratnoga učinka s tendencijom promjene samoga uzroka. Termostat regulira sobnu temperaturu na temelju statističke vjerojatnosti učinka. To samo znači da sustav reagira na promjene u okolini i prilagođava organizam u stanje samo-organiziranosti. Ako to ne bi bilo tako, strojeve bi trebalo stalno nadzirati i upravljati njima. U metafizici prigodnih uzroka kod probabalista poput Mallebranchea svi su događaji u fizikalnome svijetu (ne)autonomni. Zbog toga je nužno uvođenje neke vrste pobuđenoga uzroka da bi se pokrenuo lanac događaja. Bez toga sve stoji u praznome hodu. Dakako, Bog se pojavljuje kao svojevrsni pokretač prigodnih uzroka da bi svemir i čovjek u njemu mogao imati svoje mjesto unutar kruga vladavine umne i tjelesne supstancije. Izvanjska sveza metafizike probabilizma i kibernetike zanimljiva je stoga što upravo pojam povratne sprege (feedback) treba konačno srušiti bilo kakvu Božju intervenciju u zbivanja ovosvjetovnosti (imanencije). Put do kibernetičke teorije samostvaranja (autopoiesis), kakvu su svezom biologije i semiotike ustanovili Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela bio je otvoren. (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D.Reidel Publishing comp., Boston, 1980. Vidi također: Humberto R. Maturana, William T Powers i Ernst von Glasersfeld, Texts in Cybernetic Theory, A Conference of The American Society for Cybernetics, Felton-California, listopad 18-23. 1988.)
Pogledajmo kako se povratna sprega (feedback) razvija unutar složenih sustava života. Prvo što upada u oči jest da se unatoč mehaničkome podrijetlu pojma u njemu sjedinjuje ono biološko i tehničko. Jedno od uobičajenih shvaćanja prisutno je u tzv. teoriji stimulansa i odgovora. Za razliku od uzroka i posljedice, što neizravno dovodi svagda do determinizma prvoga uzroka, ovdje se susrećemo s pojmom poznatim iz dijalektičkoga mišljenja Hegela i Marxa. To je uzajamno djelovanje. No, dijalektika nužno ima tri člana: tezu-antitezu-sintezu. Mišljenje koje bitak shvaća kao nadilaženje i prevladavanje na višem stupnju razvitka nije primjereno kibernetičkome sustavu. Umjesto trojstva ovdje su u igri složene kombinacije dvojstva. Logika kibernetike, prema tome, počiva na načelu i-i. Umjesto sinteze kao prevladavanja i dokidanja teze-antiteze, umjesto konjunkcije i disjunkcije, sve je sada u razmještanju odnosa između sustava i okoline (A i B). Što se razmješta, mora se moći reorganizirati na novim načelima. Utoliko je povratna sprega (feedback) odgovor koji mijenja stimulans nekog događaja. Kao pravilo i uvjet mogućnosti nastanka „novoga“ temeljna je postavka kibernetike ona koja se orijentira spram samoregulacije života. To je biološka uvjetovanost stanja u smislu „prirodne ravnoteže“ okoliša (Umwelt, environment, milieu). Kada su samoregulacija i ravnoteža postignuti govorimo o homeostazi. Što to znači?
U prirodi, primjerice, sisavci imaju sposobnost nadomjeska za ono što im je genetski ili prirodno bilo uskraćeno u počecima razvitka vrste. U tom pogledu je riječ o unutarnjim promjenama organizma, a ne o prilagodbi spram okoline. Interakcija organizma i okoline uspostavlja ravnotežu samo onda ako je biološki sat vrste usklađen s promjenama okoline. Nije stoga začudno da se kibernetika smatra mišljenjem kontrole prirodne i kulturne ravnoteže između biljaka, životinja, čovjeka i stroja. Za razliku od strukturnoga nasilja industrijalizacije spram izvorne prirode, pustošenja prirodnih krajolika i ekološke krize zemlje, teoretičari koji povezuju antropologiju, biologiju i kibernetiku poput Gregoryja Batesona misle da se time promjene u sklopu teorije evolucije nastavljaju unutar pojma okoline. Nije više riječ o pasivnoj sintezi prostora obitavanja vrsta. Okolina i okoliš postaju nužnim za drukčiji način egzistencije koji iziskuje homeostazu svih živih bića. (Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays in Anthropology, Psychiatry, Evolution,and Epistemology, Jason Aronson Inc.,Northvale, New Jersey-London, 1972/1987. )
Mnogi teoretičari tvrde da je kibernetika u razumijevanju odnosa između kontrole i komunikacije otvorila put rastemeljenju metafizičkoga pojma kauzalnosti (uzročnosti) i teleologije (svrhovitosti). Čini se da je na tom tragu i Heideggerova znamenita postavka iz predavanja „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ („Das Ende derPhilosophie und die Aufgabe des Denkens“) iz 1964. godine. U toj raspravi Heidegger izričito tvrdi da filozofija kao metafizika okončava u kibernetici. U istome tonu, godinu kasnije, Heidegger u predavanju „Uz pitanje određenja stvari mišljenja“ („Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“) kaže da je kibernetika „vrhunac dugoga trajanja filozofijskoga izlaganja mišljenja naprosto“. Svi novi pojmovi otuda nose patos i prizemljenje mišljenja realizacije filozofije u „upravljanju“, „kontroli“, „komunikaciji“, „samoorganiziranju“ itd. (Vidi o tome: Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Wagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008., str. 163.)
Kada Heidegger otpušta filozofiju kao metafiziku na kraju njezine povijesne pustolovine u kontrolu kibernetike i njezina modela samoupravljanja životom, nešto je ipak u svemu tome prekriveno tamom. Očito, riječ je o načinu mišljenja. Kibernetički se pritom više ne može uspoređivati s metafizičkim. Ponajprije, razlika je u logici, ontologiji, pa čak i etici i politici. Metafizika počiva na mišljenju identiteta koji određuje što jest razlika između bića, dok kibernetika polazi od druge vrste razlike. To nije razlika kao jaz svjetova, nego razlika kao stvaralačko načelo uvođenja novoga. U tom smislu mišljenje koje okončava s kibernetikom, ako slijedimo Heideggera, nije radikalno prevladavanje metafizičke sheme ili okvira mišljenja. Ono je samo i jedino realizacija njezinih unutarnjih mogućnosti. U „konkretnome“ slučaju, uvođenje pojmova „povratne sprege“ (feedback), kontrole i komunikacije, a umjesto bitka vladavina informacije kao uputstva za djelovanje, preokreće čitav Aristotelov način mišljenja koji se završava s Hegelovom „teodicejom apsolutnoga duha“. To znači da uzrok, cilj i svrha (télos) povijesti nije više pokretač povijesnoga procesa.
Umjesto toga, povijest se u doba tehnogeneze ili konstrukcije tehničkoga svijeta reorganizira na posve drukčijem načinu uspostavljanja onoga što smo nazivali „počelima“ i „načelima“. Ponašanje ili djelovanje bića u umreženim sustavima kontrole okoline nije time postalo besmisleno, besciljno i nesvrhovito. Posve suprotno, sám je sustav sada imanentno samosvrhovit jer pojam kontrole u sebi obuhvaća umjesto finalnoga uzroka postojanje beskonačne mogućnosti postajanja drukčijim i različitim (novim). U unutarnjem obratu Aristotelove logike uzročnosti-svrhovitosti, naglasak je na eficijentnome uzroku (causa efficiens), a ne na formalnome (causa formalis). No, i to je objašnjenje još uvijek prekratko. Zato što je dobiveno analogijom spram „prirode“. Logika se digitalnoga ili kibernetičkoga stroja ipak odvija bitno kao autopoietička. To znači da ono što proizvodi sebe sâmo, što je uzrok vlastite reprodukcije, ne može biti mišljeno iz linearnoga niza uzroka. Poput mitologijske slike božanske partenogeneze tako se i misleći stroj razmatra u odnosu na „prirodu“. Samosvrhovitost otuda pretpostavlja nestanak sredstva i funkcije za nešto drugo.
U svim se znanostima događaj ovaj proces autonomnoga „utemeljenja“ predmetnoga područja. Najbolji primjer za ideju političkoga postaje teorija Carla Schmitta, za sociologiju Niklasa Luhmanna i Brune Latoura, za antropologiju Gregoryja Batesona, za komunikologiju Viléma Flussera, a za filozofiju Gilberta Simondona, Gottharda Günthera i Gillesa Deleuzea. Međutim, bilo bi pogrešno „okrivljavati“ Aristotela da je pojam svrhe izveo tek iz formalnoga uzroka nekoga bića. Sjetimo se da u Nikomahovoj etici ne određuje neke vrline i uopće ideju dobre zajednice iz „prošlosti“ već uvijek opstojećega bića. Ono što biće čini, primjerice, zdravim ili sretnim proizlazi iz „budućnosti“. Ali, to se zbiva na taj način da je pojam dobra koji upravlja odnosima između ljudi svagda svrha koja se želi postići, pa čovjek šeta zbog zdravlja, jede umjereno, brine se za potomstvo zbog njihove buduće dobrobiti itd. Svrha nije izvan životnoga procesa dosezanja ciljeva. Jednako tako ne svodi se na puki uzrok nečega kao nečega. Finalni uzrok u ovome slučaju postaje uvjet mogućnosti formalnoga i materijalnoga uzroka (causa materialis). Čitav se poredak kategorija mijenja kada u igru ulazi mehanički pojam „povratne sprege“ (feedback). Zato metafizika ne može misliti stroj i njegove performativno-pragmatične samosvrhe u promjeni stanja stvari.
U 20. stoljeću bilo je pokušaja da se teleologija djelovanja postavi na noge s drukčijim načinom izvedbe. Jedan od zacijelo zanimljivijih bio je onaj američkoga mislioca Williama Jamesa (1842-1910). On je razlikovao između: (a) svrhovitosti subjekta koji doseže svoj cilj raspravom o izboru sredstava i (b) djelovanja usmjerenoga na cilj glede ponašanja nekog subjekta. Ta su dva načina mišljenja, čini se, postala baštinom kibernetike. Razlog leži u tome što su oba bliska suvremenim znanostima, osobito kvantnoj fizici. Promatrač je uvijek i onaj kojeg se promatra, pa je njegov položaj uzajamni odnos objekta i subjekta. A subjekt koji je svjestan svojih radnji i nastoji do cilja doći s pomoću razborito izabranih sredstava upućuje na mogućnosti samosvrhe procesa življenja u cjelini. Kada se izneseno prenese u jezik kibernetike vidimo da razlikovanje izvanjske i unutarnje svrhe nije više mjerodavno za odnos sustava i okoline. Zašto je tome tako? Nema sumnje da je posrijedi nastojanje da se poretku zajamči smislenost djelovanja pod uvjetima rastemeljenja linearnosti i recipročnosti teleologije.
Sada se sve zbiva s onu stranu „prirodnih zakona“. Stroj samoregulira i samoupravlja procesom ujednačenja razlika između sustava i okoline. Između njih vlada nelinearnost i nerecipročnost. Da bi se matematički strogo izvela jedna održiva teorija komunikacije u živome svijetu prva je pretpostavka da tehnički svijet mora izgraditi onu vrstu samosvrhe koju ima biološki organizam u stanju homeostaze. Što se naziva „prvim poretkom kibernetike“ odnosi se, dakle, na sve elemente kontrole. Ništa se ne događa „spontano“ niti „autonomno“ ako sustav sam sebe ne kontrolira. Možemo to formulirati ovako, kako je to, uostalom, najvjerodostojnije analizirao Norbert Wiener: kontrola proizlazi iz entropije sustava i kao takva je statističko-informacijska mjera vjerojatnosti i predvidljivosti ponašanja u strogo određenim uvjetima. Tek kada taj poredak funkcionira, komunikacija se uspostavlja mogućnošću samosvrhovita djelovanja subjekata/aktera ili interaktora. (Norbert Wiener, Cybernetics or control and communication in the animal and the machine, str. 42-44. Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003., str. 315-326.)
4. Neponovljivost vremena: Na putu k singularnosti
Što je i kako se shvaća komunikacija u tehničkome svijetu? U našem pitanju radi se o ontologijskome pitanju (quiddittas) i o pitanju praktične primjene ili pragmatike znanja (quoddittas). „Štostvo“ je uvjet mogućnosti „kakovosti“ u Aristotelovoj klasičnoj metafizici. Da bi bitak bića bio kao takav uopće moguć, a ne tek misliv, potrebno je da se njegova „bit“ (supstancija) individuira. Taj se čin individuacije pojavljuje u svoja dva modusa: općenitosti i posebnosti. Svako biće utoliko je pojedinačni nositelj značajki svoje vrste i roda. U pravu je Gilles Deleuze kada u jednom razgovoru tvrdi da je „život“ ono što se živi polazeći od razlike koja pripada univoknosti bitka. Tek je otuda moguć misterij upojedinjenja. (Gilles Deleuze i Claire Parnet, Dialogues, Columbia University Press, New York, 1987. )
Ako se, dakle, „štostvo“ bića izvodi iz njegove „biti“, onda je bjelodano da to i takvo biće već uvijek „jest“ postojano, trajno, stabilno, održivo u mijeni vremena. Njegova faktičnost „da“ jest u formi tog-i-tog bića, a ne drugoga, jamči mu singularnost i kontingenciju. U tradiciji metafizike stoga biće uvijek „jest“, kako je to mislila skolastika u teologijskome razmatranju sv. Tome Akvinskoga i sv. Alberta Velikoga – jedno (unum), dobro (bonum), istinito (verum), biće (ens) i lijepo (pulchrum). Heidegger opravdano kaže da metafizika od svojih početaka do kraja misli bitak bića onto-teologijski. Čitav metafizički sklop određen je iz misaonoga iskustva bitka-Boga-čovjeka-svijeta. No, što se događa kada „kakovost“ iz kategorijalnoga sklopa bića prelazi u „štostvo“, u kvalitativnu razliku u sâmome sebi? Ili, drukčije rečeno: što se događa kada način postojanosti bića kao takvoga gubi svoju supstanciju, a time i subjekt, postajući nešto drugo i različito u sebi sâmome?
Metafizika koja, prema Heideggeru, okončava u kibernetici morala bi svoju predaju, sav taj razasuti teret izvora i kraja (arché i eshaton), zaboraviti u njegovu nestanku ili se preobraziti u neku drugu formu (simulacija). Ako je riječ o potonjem, onda se susrećemo s njezinim novim životom u drugome ruhu. Međutim, ne može se realizirati onto-teologija ako se istodobno bitak i Bog ne rastemelje. I to na taj način da od njihova mišljenja ne preostane ni traga u pijesku. Kada se bitak rastemeljuje u pojmu informacije, a Bog u imanentnoj transcendenciji bez unaprijed određene svrhe, nalazimo se u predvorju novoga mišljenja. Ono se za razliku od staroga više ne bavi prognozama budućnosti niti dijagnozama sadašnjosti, a ponajmanje rekonstrukcijom prošlosti. Temeljni problem ne samo kibernetike, već i filozofijskoga mišljenja u doba tehnosfere, postaje tako određenje bezrazložnosti/bestemeljnosti i bez-svrhovitosti djelovanja. Drugim riječima, ono što je podarivalo „suverenost“ strukturi mišljenja postojanoga bitka u promjenama, sada se ruši u prah i pepeo. Norbert Wiener je tu „hermeneutičku situaciju“ jaza svjetova opisao promjenom paradigme razumijevanja vremena:
„Ovaj prijelaz iz newtonovskoga reverzibilnoga vremena u gibsonovsko ireverzibilno vrijeme imalo je svoje filozofijske odjeke. Bergson je naglašavao razliku između reverzibilnoga vremena u fizici u kojem se ništa novo ne događa i ireverzibilnoga vremena evolucije i biologije u kojem se zbiva uvijek nešto novo. (…) Od newtonovskoga stroja gotovo do današnjih dana središnje polje inženjerstva bijaše proučavanje prvih pokretača. Toplina je bila prenesena u korisnu energiju rotacije i prevođenja, a Newtonova fizika je nadomještena onom Rumforda, Carnota i Joulea. Termo-dinamika tvori njezino pojavljivanje, a to je znanost u kojoj se vrijeme shvaća eminentno ireverzibilnim.“ (Norbert Wiener, isto, str. 38.)
Kako valja shvatiti tu razliku vremena koje se vraća i vremena koje je nepovratno nestalo sa stajališta kibernetike? Priroda je u stalnome krugu svojih rađanja i umiranja. Stroj se, pak, vrti u beskonačnost samo zato što ima mogućnost stalne reprodukcije istoga na sve većoj razini intenziteta snaga. Oba su vremena međusobno suprotstavljena. Prirodno je vrijeme poput kozmičkoga za Grke bilo ono koje je Platon prispodobio slikom vječne vrtnje u krugu poput vretena (ananke). Tome usuprot, novovjekovno vrijeme beskonačnoga „napretka“ i „razvitka“ počiva na ideji linearnosti. Sve što jest odvija se na planu konzistencije kao singularnost nepovratnosti. Što je jednom bilo, više nikad neće biti. Što se vrtilo u krug, odlazi već u drugome trenutku u prazninu na crti beskonačnosti. Vječnost kruga i beskonačnost pravca nisu stoga jedno te isto. Jaz ili pukotina između njih razdjeljuje iskonsko vrijeme vječnoga vraćanja i vrijeme linearnoga napretka u beskonačnost.
Ali mora postojati ipak nešto što povezuje ideju iskona i ideju novoga. Ta „treća zemlja“ o kojoj govori Kafka u Dnevniku mora stoga imati značajke „prvoga“ (vremenskoga) i „drugoga“ (izvanvremenskoga) stroja. Što se vrti u vječnome povratku mora se istodobno moći razvijati-odvijati na planu beskonačne imanencije kao stvaranje „novoga“ iz samopokretanja i samouzgona s pomoću „beskonačne brzine“ (vitesse infinie). (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie? Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 118.) Wiener posebno naglašava ulogu termodinamike. Za razvitak otvorenih sustava važna je spoznaja o entropiji. To nije slučajno. Pretvaranje topline u energiju koja smjera entropiji dovodi, naime, do toga da se stvaranje informacijskih ili komputacijskih strojeva (kompjutora) pokazuje razrješenjem problema „zaokreta“ metafizike u sâmoj sebi.
Aparat automatske kontrole koji funkcionira prema načelima računanja (komputacije) povezuje središnji neurosustav (mozak) s okolinom kao mrežom. Vrijeme se na taj način „intenzivira“, a komunikacija postaje dijalogom i diskursom između umreženih strojeva mišljenja i želja. Iz svega iskazanoga jasno je da informacija i komunikacija nisu više razdvojeni pojmovi. Uostalom, o tome dostatno svjedoči određenje novih tehnologija kao informacijsko-komunikacijskih. Prvi i drugi poredak kibernetike povezuje pokušaj da se dva stroja vremena-vječnosti i beskonačnosti razriješe u „trećem“. Ako informacija nije drugo negoli nematerijalno uputstvo za djelovanje, onda je istina komunikacije u tehničkome svijetu da je ona pragmatična, usmjerena na željeni cilj, otvorena i interaktivna.
Max Bense pokazao je da se odredba tehničkoga svijeta odnosi na funkcionalnost. Taj je pojam ključan za shvaćanje društvenoga poretka modernosti 20. stoljeća. Iako je funkcija nešto što proizlazi iz biološke strukture organizma, te se može smatrati instrumentalnom svrhom u cjelovitosti cjeline s obzirom na primat prirode pred kulturom, sve se mijenja kada u igru ulaze „pametni strojevi“. Ne funkcionira čovjek, već stroj u njemu i izvan njega. Zbog toga je funkcija uvijek u službi nečega drugoga. Čitav okvir klasične teleologije s nizom ciljeva i svrha kozmičko-ljudske evolucije nemoguć je bez odnosa između funkcije i organizma kao složene cjeline. Jezik komunikacije u tehničkome svijetu pokazatelj je ove promjene.
Kada se, naime, ljudsko ponašanje eksperimentalnim metodama psihologije i psihijatrije (od biheviorizma do gestalt-metode i integrativne psihijatrije) nastoji predvidjeti i suspregnuti kontrolom emocija i kognitivnih procesa koji prelaze u mogućnost totalnoga raspada neurosustava, onda je posrijedi pokušaj da se komunikacija svede na elementarne operacije u određenom vremenskome i prostornome krajoliku (scape). Taj je krajolik određen mentalnim slikama u kojima pamćenje prethodi sjećanju. Razlog je jasan. Pamćenje je tehnički proces obrade informacija. Objektivira se u postmemoriji (knjižnice, arhivi, muzeji, banke podataka, datoteke). Nasuprot tome, sjećanje je „subverzivno“ zato što selektivno interpretira događaje iz prošlosti u skladu s ideologijsko-političkim stavovima i unaprijed donesenom odlukom o tome što jest „istina“. U tom prijeporu između stroja i čovjeka, ili lakanovski iskazano simboličkoga protiv imaginarnoga, komunikacija se odvija na temelju pragmatike znanja o objektu, a ne na osnovama samorazumijevanja govorne situacije.
Što to „konkretno“ znači? Ništa drugo negoli da je pragmatičnost komunikacije omogućena prijelazom iz logike teksta u vizualnu semiotiku. Slika koja u digitalno doba posvuda vlada jest „izračunata slika“, kako to iskazuje Friedrich Kittler, jedan od vodećih teoretičara posthumanizma i novih medija. (Friedrich A. Kittler, „Schrift und Zahl – Die Geschichte der errechneten Bildes“, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 186-203. i Friedrich A. Kittler, Die Wahrheit der technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 214-231.) No, za razliku od jezika kao sredstva komunikacije, sada je riječ o posvemašnjem ontologijskome obratu. Slika prethodi jeziku. Ona mu sada strogo određuje nova pravila (gramatiku, sintaksu, semantiku). Da bi se komunikacija uopće mogla razviti, mora biti „lokalizirana“ i „pragmatizirana“. Njezina je funkcija, dakle, da omogući djelovanje subjekata/aktera s pomoću već bitno promijenjenoga diskursa u kojem se nalaze sudionici. Taj je diskurs upravo onaj koji proizlazi iz logike tehnosfere. Njegove su temeljne riječi/pojmovi izvedeni iz trojstva temeljnih kategorija novovjekovnoga tehničkoga mišljenja: (1) računanje (komputacija); (2) planiranje i (3) konstrukcija. Da bi sâm jezik postao sredstvom/svrhom pragmatične komunikacije potrebno je, pak, da se očisti od natruha metafizičke linearnosti.
U kibernetičkome polju „kružne uzročnosti“ i vladavine načela „povratne sprege“ (feedback) sve postaje privremeno, fluidno, fleksibilno, promjenljivo, korisno, uporabljivo. Taj obrat paradigme iz filozofije jezika u vladavinu „jezičnih igara“ (Sprachspiele) kao uputstva za djelovanje u kontekstualno određenoj situaciji (društva-politike-kulture) dovodi do toga da se informacija pojavljuje kao „bit“ jezika, a njezina se funkcija pokazuje u vizualiziranju pojmova. Svijet u doba tehnosfere postaje stoga readymade promjenljivih identiteta, mnoštva, razlike i izbora. Izabiremo ono što želimo unutar „paket-aranžmana“ već opstojećega života kao izračunatoga, planiranoga i konstruiranoga kaosa i entropije. Paradoks je i aporija pragmatične komunikacije u tome što je njezina posljednja „svrha“ u tome da nas uvjeri da su „nužnost“ i „sudbina“ postali kraljevstvo „slučaja“ i „kontingencije“ i da je naš izbor apsolutan upravo zato što se odvija u svojoj otvorenosti u zatvorenome prostoru virtualne zajednice globalnih korisnika. (Vidi o tome: Mike Sandbothe, Pragmatischen Medienphilosophie: Grundlegung einer neuen Disciplin im Zeitalter des Internet, Velbrück Wissenschaft, Weilerswist-Metternich, 2001. i Žarko Paić, „Doba medijalnoga neutraliziranja: Od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 484-520.)
Nije nipošto samorazumljivo zašto komunikacija u binarnome modelu sustava i okoline mora biti još k tome „otvorena“ i „interaktivna“. Pomutnju stvaraju pojmovi-metafore. Znamo da je riječ-pojam otvorenosti ili čistine bitka (Offenheit/Lichtung des Seins) rabio Heidegger u već spomenutoj raspravi o kraju filozofije u kibernetici. Nije time mislio ni na kakvu „društvenu“ ili „kulturnu“ komunikaciju čovjeka izvan tehničkoga svijeta. Štoviše, problem njegova mišljenja o mogućnostima nakon kraja metafizike odnosio se ponajprije na otvorenost događaja u nadolazećem vremenu s onu stranu upravo kibernetičke zatvorenosti svijeta. Kada, naime, bitak postaje informacijom spremnom za uporabu, tada se komunikacija pojavljuje samo i jedino prostorom-vremenom neke izvedene među-akcije ili djelovanja koje više ničim nije određeno. Svrha (télos) djelovanja postaje kontekstualno i situacijski interpretirana. Ako ćemo pravo, svrhovitost se sada razmješta iz sâme „biti“ teleologije. Ono što je svrhovito djelovanje u novome tehničkome poretku značenja nema više nikakvu transcendentalnu niti, pak, eshatologijsku strukturu. Ne proizlazi unaprijed iz „sudbine“ i ne završava na kraju kao „nužnost“.
Već je u kvantnoj teoriji, osobito u pojmu neodređenosti kod Heisenberga otvoreno područje vjerojatnosti i (ne)predvidljivosti slučaja. Na taj se način svrhovitost djelovanja izvodi iz sâmoga djelovanja bez svrhe koja bi mu bila inherentna. Krajnji je ishod ove pragmatike znanja s vodećim pojmom informacije da je samo mišljenje postalo performativno. Razlog leži u tome što se jezik svodi na informaciju, a informacija proizvodi ili konstruira događaj interaktivne komunikacije. To, dakako, nije izvedeno iz Heideggerova kasnoga mišljenja u cijelosti. Jer otvorenost ili čistina bitka nema ništa sa svođenjem komunikacije na tehnički dispozitiv jedne programirane „jezične igre“ kao „forme života“. (Vidi o tome: Rafael Capurro, Beiträge zu einer digitalen Ontologie, http://www.capurro.de/digont.htm)
Heideggeru je na njegovu putu mišljenja bilo posve očito da se problem tehničkoga svijeta mora otvoriti kao problem sâme „biti“ metafizike. Ona je omogućila nastanak živih strojeva i eksperimentiranje s promjenom genetske strukture bića. Međutim, ako je „crna kutija“ metafizike ona koja završava sa simulacijom događaja, tada je tehnosfera i-i: i kraj metafizike i njezina otvorenost u drukčijem smjeru od dosadašnjega (linearnost-uzročnost-svrha). Upravo zbog toga se otvorenost mora razumjeti u kiibernetičkome smislu iz ključnoga pojma svekolike komunikacije na daljinu. To je pojam interaktivnosti. Ako je virtualni prostor „otvoren“ u smislu beskonačnosti poput oceana, onda se pragmatična komunikacija između subjekata/aktera kao sudionika u tom prostoru odvija svagda kao interakcija. Taj začudno neljudski pojam, gotovo tehnički banalan, jer spaja ono što je „između“ i ono što je značajka bića kao takvoga uz energiju i masu (materiju), ne može uopće biti izvediv bez uvjeta mogućnosti svake forme buduće komunikacije i bez pretvorbe energije i mase u „beskonačnu brzinu“ (vitesse infinie).
