Copyright ©2026 Žarko Paić

Kapitalizam kao religija

O profaniranju „života“

(Poglavlje iz knjige Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, Fakultet za medije i komunikacije, Beograd, 2018.)

January 19, 2026
Kapitalizam kao religija
Walter Benjamin

1.

Posthumni fragment iz 1921. godine Kapitalizam kao religija posljednjih je godina doživio najveće moguće pohvale. Štoviše, zahvaljujući njegovoj začudnoj otvorenosti za tumačenje, koja istodobno pretpostavlja Benjaminovu lektiru o kapitalizmu od Marxa preko Webera do Freuda i Nietzschea, ovo je zapis koji ponajviše govori o našem vremenu. (Walter Benjamin, Kapitalismus als Religion (Fragment von 1921), u: Gesammelte Schriften, (ur. Rolf Tiedemann i Hermann Schweppenhäuser) sv. IV, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1985., str. 100-103.)

Nije riječ tek o tzv. „aktualnosti“. Nakon sloma realnoga socijalizma u svijetu 1989. godine i ulaska u globalni poredak neoliberalne ideologije privatizacije javnoga sektora bankrotirane države blagostanja u Europi i SAD-u bilo je za očekivati da će uskoro doći do svojevrsne obnove interesa ne samo za Marxa i kritiku kapitalizma, već i za obnovu i povratak religije u mreže entropije „kraja povijesti“. U tom se smislu može kazati da je Benjaminov fragment kojim ćemo se u nastavku iscrpnije baviti znak otvorenosti politike događaja. Nelagoda sa svijetom koji se odvija u ritmu periodičnih financijskih kriza, raspada suverenosti nacija-država i ratova za teritorij koji postaje „ničija zemlja“ u smislu eksploatacije naftnih izvora i drugih energeneta dovela je zacijelo do toga da se izričiti stav iz naslova fragmenta pokazuje gotovo neoborivim credom globalizacije. Što je to za Benjamina kapitalizam kao religija? Nadalje, kako valja razumjeti ovaj veznik bez kojeg nećemo dospjeti dalje od fascinacije jednostavnošću promišljanja onoga što je od Marxa do danas nadasve otvorenim prostorom uspostavljanja ideje kapitala temeljnim subjektom-supstancijom svega što je još preostalo od povijesti? Možda je za uvođenje u tumačenje tajne Benjaminova postupka „dekonstrukcije“ kapitalizma i religije potrebno prethodno razjasniti što sve označava navedeni veznik.

Kao valja ponajprije shvatiti apofantički i eksplikativno. Prvo se odnosi na pokazivanje-otkrivanje onoga što je subjekt (kapitalizam) u odnosu na supstanciju (religija). Drugo, pak, upućuje na izlaganje same stvari u njezinome logičko-povijesnome izvođenju. Ako se, dakle, kapitalizam za Benjamina misli ontologijsko-politički, tada nije tek riječ o ekonomskome sustavu u moderno doba vladavine posredovanja između prirode i kulture. Kapital koji predstavlja u Marxa na tragovima Hegelove dijalektike subjekt i supstanciju odlučuje o društvenim promjenama i cijelom aparatu politike, morala, znanosti, kulture. Odmah treba odstraniti bilo kakvu vulgarnu dijalektiku tzv. „baze“ i „nadgradnje“. U Marxa tako nešto ne postoji. Tek će s Engelsovom dijalektikom prirode ovaj dualizam dobiti mjesto prve „dogme“ marksizma. Kauzalni se zakon ne primjenjuje u sferi društvenih odnosa. Umjesto njega svjedočimo u logici kretanja kapitalizma u moderno doba o vladavini teorije složenosti (complexity). Svaki uzrok proizvodi samo određenu posljedicu. A vrijedi i ono što je temeljno načelo kibernetike: povratna sprega (feedback). Svaka posljedica proizvodi određeni uzrok. (Vidi o tome: Žarko Paić, Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009. str. 7-67.)

Već smo vidjeli koliko je ta spoznaja Benjaminu važna u razračunavanju s kulturalnim preobrazbama kapitalizma u Parizu 19. i 20. stoljeća, što je izvedeno u Arkadama/Das Passagen-Werk. Veznik nije tek naknadni odnos kapitalizma i religije. Čini se da je njegova funkcija u tome da pokaže kako se radi o odnosu „Boga“ i „novca“. Ali u posve drukčijem značenju od već dosegnute teorije o nadomještanju teologije politikom. Nije samo ovdje posrijedi Schmittova postavka o nadomještanju jednog s s drugim u doba sekularizacije. Isto još više pogađa Weberovu postavku o religiji koja u sekularnome smislu služi kapitalizmu legitimacijskim credom težnje za apsolutnom moći i zauzimanjem svijeta kao planetarnoga prostora investiranja. (Vidi o tome: Samuel Weber, nav. djelo, str. 250-280., Daniel Weidner, „Thinking beyond Secularization: Walter Benjamin, the „Religious Turn“, and the Poetics of Theory“, New German Critique, Vol. 37, br. 3/2010. jesen, str. 131-148., Uwe Steiner, „Kapitalismus als Religion: Anmerkungen zu einem Fragment Walter Benjamins“, Deutsche Vierteljahrsschrift für Literaturwissenschaft und Geistesgeschichte, br. 72/1998., str. 151-152. i Christoph Fleischmann, „Kapitalismus als Religion“, Blätter für deutsche und internationale Politik, br. 1/2007., str. 77-85. www.blatter.de

www.christoph-fleischmann.de)

Benjamin preuzima, doduše, ovu teoriju modernizacije. Jer bez nje ne bi mogao objasniti cikluse „razvitka“ i „napretka“ modernosti u materijalističkome značenju te riječi. No, već je 1914/1915. godine filozofski antropolog Max Scheler u spisu Budućnost kapitalizma jasno ukazao na to da se kapitalizam više ne može razumjeti jedino kao ekonomski sustav društvenih odnosa. Umjesto „ekonomizma“ treba poći od pretpostavke da se radi o posve drukčijem načinu tvorbe čitavoga svijeta kulture i odnosa ljudi u sferama politike, morala, prava i religije.

„Kapitalizam na prvome mjestu nije ekonomski sustav raspodjele vlasništva, nego čitav životni i kulturni sustav. Taj sustav proistekao je iz postavljanja ciljeva i vrijednosnih procjena određenog biofizičkog tipa čovjeka, naime od buržuja, i zato se oslanja na njihove tradicije. Ako je točna ova teza, što je dijelimo sa Sombartom, prema načelu cessante causa cessat effectus (s ukidanjem uzroka nestaje posljedica), te onom ništa manje valjanom da se tek s promjenom (smanjivanjem) uzroka može očekivati i promjena (smanjivanje) posljedice, propasti kapitalizma možemo se nadati samo zato što će upravo taj tip čovjeka izgubiti svoj vladajući položaj, te u mjeri u kojoj će mu se to dogoditi; bilo zato što bi u vlastitoj prirodi i njoj imanentnoj razvojnoj tendenciji nosio klicu izumiranja, bilo zato što će barem njegov etos biti smijenjen etosom jednog tipa čovjeka druge vrste“. – Max Scheler, „Budućnost kapitalizma“, Up & Underground, br. 27-28/2015., str. 8. S njemačkoga preveo: Boris Perić

Ako to imamo u vidu, onda je veznik kao u Benjaminovu razumijevanju uputstvo za korak s onu stranu uobičajenoga tumačenja koji je Max Weber ustanovio aksiomom: da se, naime, kapitalizam može smatrati sekularizacijom protestantske vjere. O tome govori Giorgio Agamben u svojem tumačenju Benjaminova fragmenta na sljedeći način:

„Kapitalizam kao religija naslov je jednog od Benjaminovih najproniciljivijh posthumnih fragmenata. Prema Benjaminu, kapitalizam nije, kao što smatra Weber, samo sekularizacija protestantske vjere, nego je i sam esencijalno religijska pojava koja se parazitski razvija iz kršćanstva. Kao takvog, kao religiju moderniteta, određuju ga tri obilježja: 1. On je kultna religija, možda najekstremnija i najapsolutnija koja je ikada postojala. Sve u njoj posjeduje značenje samo u odnosu na ostvarenje kulta, a ne u odnosu na kakvu dogmu ili ideju. 2. Taj je kult permanentan, on je ‘slavljenje kulta sans tréve et sans merci. Tu nije moguće razlikovati blagdane i radne dane, jer postoji samo jedan, neprekinuti blagdan, u kojemu se rad poklapa sa slavljenjem kulta. 3. Kapitalistički kult nije usmjeren na iskupljenje ili okajanje grijeha, nego na samu krivnju.“ (Giorgio Agamben, Profanacije, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 92-93. S talijanskoga prevela: Vanda Mikšić)

Navodeći riječi samoga Benjamina, a ujedno s nastojanjem da slijedi logiku krajnje proturječnoga teksta, Agamben polazi od toga da se u samome kapitalizmu nalazi ono čudovišno. Riječ je o krivnji bez iskupljenja. Za razliku od Webera koji u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma tvrdi da se moderni napredak u ekonomskome i tehničkome smislu ne može razumjeti bez „kulturnoga modela“ koji mu stoji u temelju, u Benjamina se stvar radikalno izokreće. Nije, dakle, stvar u sekularizaciji vjere, nego o nečemu što, doduše, pretpostavlja postojanje ekonomije, ali u obliku teologije iskupljenja. Darivanje i davanje bez uzvrata zahtijeva da se promisli kako je kapitalizam nastao unutar kršćanstva na ishodu srednjega vijeka u Italiji u isto vrijeme kada nastaju banke i moda. Povijesno se podrijetlo kapitalizma stoga pokazuje u svoje dvije forme. Agamben ih u istraživanjima genealogije vladavine i moći u Europi određuje kao: (1) teologijski stroj vladavine svetom poviješću i (2) politički stroj upravljanja svjetovnom poviješću. (Giorgio Agamben, Herrschaft und Herrlichkeit: Zur theologischen Analogie von Öikonomie und Regierung (Homo Sacer II.2), Suhrkamp, Berlin, 2010.)

Kada se to dovede u odnos s idejom kapitalizma kao religije, moguće je izvesti postavku „da kapitalizam kao religija ne stremi preobrazbi svijeta, nego njegovu uništenju“. (Giorgio Agamben, Profanacije, str. 93.) Međutim, uništenje ne znači nikakvu apokalipsu niti katastrofu svijeta u izričitome smislu riječi. Iako će Benjamin u Povijesno-filozofijskim tezama iz 1940. godine kao i u fragmentu teksta Zentralpark posvećenome Baudelaireu i ideji modernosti tvrditi da je ideja napretka upravo propast koja ne dolazi iz budućnosti, već se zbiva u sadašnjosti. Uništenje se odnosi na profanaciju same religije. Ona djeluje u ime Boga kao logika Novca, a u ime Duha kao politička ekonomija javnoga duga ili kredita. Ništa ne može iskupiti svjetsko-povijesni poredak vladavine koji se utemeljuje u moći totalne mobilizacije kapitala. Ono što se čini, međutim, uistinu tragom ideja iz sklopa dijalektičke teologije Karla Bartha jest dvostruko rekodiranje kapitalizma kao religije. Pritom treba naglasiti da Barth razlikuje između „religije“ kao sfere ljudskih potreba i žudnji, dok Bog nadilazi ovo područje kulture. U svojem odrješitome stilu to je ponajbolje definirao Jacob Taubes. On je Benjaminovo mišljenje blisko suvremenim teologijskim pitanjima iskupljenja i mesijanskoga događaja nazvao „dijalektičkom teologijom izvan kršćanske Crkve.“ (Jacob Taubes, nav. djelo, str. 104/105.)

U prvome se slučaju, dakle, radi o krivnji koja se ne preuzima, nego se interiozira kao u kalvinizmu, dok se u prostoru javnosti krivnja (Schuld) odnosi na neprestano ozbiljenje ciljeva i svrha profane naravi kapitalizma uvođenjem sustava javnoga duga. S nastankom kapitalizma jedna se institucija osamostaljuje u svojem posredovanju između davatelja i korisnika transcendentalnoga duga. Kredit ne može dati više nitko osim ovlaštene institucije. U apstraktnome hodu napretka ona pokreće pojedinca da se zadužuje i tako živi u procijepu između privremene sreće i dugoročne propasti. Nije slučajno da se upravo u 21. stoljeću spekulativno-financijski kapitalizam pokazuje strojem apsolutne krivnje/duga koji se sada prenosi na nacije-države, a ne više tek na pojedince. Bankrot ne postaje slučajem u dužničkoj ekonomiji poduzetništva, nego nužnošću za cikličko kretanje kapitala u njegovim prebrazbama robe-novca-kapitala. U drugom se slučaju, pak, krivnja apsolutizira. Sada poprima karakter neiskupljivosti profanoga života unutar same matrice sekularizirane vjere u onostranost. Kapitalizam više nije tek novi društveni poredak utemeljen na ideji „napretka“ i „razvitka“ u krugu svojih beskonačnih mogućnosti. Umjesto toga posrijedi je svojevrsna metafizika krivnje/duga. A s njom odnos svetoga (Boga) i profanoga (Novca) ulazi u sive zone egzistencijalnoga pada u bezdan. Vratimo se sada Benjaminovu tekstu. Tamo se kaže da je

„kapitalizam vjerojatno prvi slučaj jednog kulta bez iskupljenja, ali zato kulta krivnje. (…) Čudovišna svijest o krivnji, koja zna da se ne može iskupiti, dovodi do kulta koji u sebi ne iskupljuje grijehe, nego ih čini univerzalnim.“ (Walter Benjamin, nav. djelo, str. 100.)

Eto u čemu je bliska sveza između religije i nihilizma. U kapitalizmu kao religiji Benjamin prepoznaje novi kult. Jasno je samo po sebi da se taj kult u svojem profanome načinu svetkovanja suočava s iskustvom „negativne teologije“. Bog ne može opravdati ovu religiju koja ga poistovjećuje s novcem, a moć izvodi iz apstraktno-konkretne logike vladavine kapitala društvenim odnosima u svjetsko-povijesnim okvirima djelovanja. Što čini Benjamin u opisu odnosa kulture, religije i kapitalizma? Ponajprije, on negira Weberovu postavku o sekularizaciji vjere koja kapitalizmu daje vjetar u krila. Umjesto toga, a da istodobno ne poriče rezultat Weberove sociologijske analize modernosti, usredotočava se na drugu razinu profanacije. Kult označava preostatak nečega magijskoga. U novovjekovnome mišljenju prirode preobražava se u racionalnu mistiku stroja. Sjetimo se da u Adama Smitha, oca-utemeljitelja političke ekonomije temeljni zakon kapitalističke ekonomije, onaj o djelovanju „nevidljive ruke“ tržišta u posredovanju društvenih odnosa, ima neskriveno teologijsko podrijetlo.

Bog se određuje gotovo deističkim obilježjima „Velikoga regulatora“ ekonomskih odnosa. Samo od njih ovisi politička moć i vladavina te sustavi kulture bez kojih nije moguće uspostaviti privid cjelovitosti cjeline u modernosti. Uspon prirodnih znanosti omogućen je i sviješću o tehnici kao pokretaču „napretka“ i „razvitka“ u povijesti. Ako se kultom naziva sklop vjerskih nazora i ozakonjeno prisustvo vjere u svakodnevnome životu, onda je kapitalizam otuda nešto što nadilazi značenje magijskoga kulta. Uostalom, Max Weber modernost označava pojmom raščaravanja (Entzauberung). Pod tim pojmom misli se na nestanak iluzija i gubitak sakralnoga vremena povijesti. Proces raščaravanja odgovara dobu racionaliziranja u društvu na svim razinama izvedbe. Benjamin će i u Arkadama/Das Passagen-Werk zastupati stav o začaravanju-raščaravanju modernoga doba u kojem „profano osvjetljenje“ nadomješta transcendenciju iz arhiva novovjekovne metafizike. Kada se kult, dakle, iz svetkovanja iskupljenja grijeha razmješta u univerzalnost krivnje, tada je riječ upravo o negaciji pojma u supstancijalnome značenju svetoga. Ono sveto nije postalo profano.

Naprotiv, kult univerzalne krivnje bez iskupljenja predstavlja začarani krug. U njemu kapitalizam nastavlja svoj put od „napretka“ i „razvitka“ do vječnoga vraćanja jednakoga. Bit je kapitalizma kao religije u svjetsko-povijesnome nihilizmu. To se, doduše, ne pojavljuje u tekstu fragmenta. Ali proizlazi iz unutarnje logike njegova misaonoga kretanja. Nemojmo zaboraviti da je fragment ostao ne samo nedovršen. Dapače, Benjamin je možda i nakanio napisati nešto na tu temu u sustavnijem i metodičnijem obliku. Sve je ipak ostalo na razini skice. Utoliko se valja složiti sa Samuelom Weberom da je posrijedi proturječan tekst. U njemu se susrećemo s paradoksima i nemogućnostima odgovora je li, dakle, kapitalizam religija ili se radi o kapitalizmu kao religiji. Potonje sam pokušao pokazati već na početku ovoga odjeljka. Prema Samuelu Weberu, možemo pratiti četiri međusobno isprepletene linije razvitka Benjaminovih stavova o tom problemu:

  • Kapitalizam označava kult-religiju i to u najekstremnijem vidu uopće;
  • Kult je kapitalizma ekstreman upravo zato što mu je u temelju „permanentno trajanje“;
  • Značenje se tog kulta pokazuje u neiskupivosti krivnje u dvostrukome značenju moralne krivnje i kreditnoga zaduživanja;
  • Bog ove religije nije izvan njezina kulta, već duboko u njemu kao onaj tko se ne može osloboditi sveze s učinkom (ne)predviđene povijesne odgovornosti za sva daljnja zbivanja.

Promotrimo još za trenutak odnos kulta i religije. Ako je kapitalizam najekstremniji kult, vidljivo je da ustvari to više uopće ne bi trebao biti kult upravo stoga što u sebi ima samo jednu dimenziju – vječne krivnje. Bez mogućnosti iskupljenja sve se naposljetku svodi na nihilizam povijesti koja sve više i više poprima značajke apsolutne praznine, dosade i bezličnosti. Protulijek toj „homogenoj praznini“ mora se pronaći u žrtvovanju. Pitanje je samo što se ili tko žrtvuje da bi se kult održao kao takav. Budući da kapitalizam, prema Benjaminu, ne poznaje nikakvu mogućnost iskupljenja, ono što preostaje jest neprestano uvećanje bogatstva u novcu i krivnji. Nije teško otuda zaključiti da se religijom može imenovati uvijek samo ono istinsko ili autentično svetkovanje Boga u ljudskim zajednicama. Tzv. lažne ili pseudo-religije mogu biti tek degeneracija izvornika ili, pak, njegovo skrnavljenje. Benjamin u svojoj „političkoj teologiji“ ne govori, doduše, o političkim religijama s kojima će 1930-ih godina nastupiti totalitarna vladavina nacizma, fašizma i staljinističkoga komunizma.

No, kako smo to već vidjeli u tekstu Teologijsko-političkoga fragmenta iz iste 1921. godine odbio je mogućnost da se pojam teokracije može uopće pojaviti u profanome političkome obličju. Sve što ima prizvuk lažnoga sjaja religije odnosi se na krivotvorinu i sknavljenje izvornika. Na taj se način kritika ideologije na tragu Marxova pojma fetišizma robe i kritika religije ne iscrpljuju u ateističkome odbacivanju vjerskih istina. Dokidanje mogućnosti da religija u takvoj formi egzistencije određuje odnos Boga i čovjeka druga je stvar. Iz prirode kapitalizma, dakako, proizlazi njegova egzistencija. Ovo valja razumjeti kao „totalnu mobilizaciju“ – pustošenje zemlje kroz neprestano djelovanje u sve većem nesrazmjeru između bogatstva malobrojnih i ugnjetavanja mnogobrojnih u društvu podijeljenom na klase, slojeve, elite, grupacije interesa i razdiobe bogatstva onkraj mjerila pravednosti i jednakosti.

2.

Koje sve teorije osim Marxova historijskoga kapitalizma pretpostavljaju surovu zbilju kapitalizma kao „najekstremnijega kulta“ neiskupive krivnje i odgovornosti? Za Benjamina su to Weberova sociologija religije s masivnom postavkom o kapitalizmu kao sekulariziranoj vjeri protestantizma, potom Nietzsche s teorijom o nadčovjeku, te naposljetku Freudova psihoanaliza. Za njega se krivnja nad-Ja u formi racionaliziranja iskonskoga grijeha kapitalizma pokazuje kao početak institucionaliziranja jedne opsesivno-kompulzivne kulture narcizma. Nije kriv tek pojedinac. On je samo utjelovljenje bezavičajnoga/neljudskoga poretka značenja od vrha prema dnu. Upravo s patologijom subjekta suvremenost postaje prostorom nemilosrdne borbe na tržištu strogo kontrolirane mahnitosti. U svakom slučaju, kapitalizam kao religija prolazi krug unaprijed određenih mogućnosti. Tragedija je modernoga doba utoliko strukturne naravi. Umjesto antičke „sudbine“ sada se pojavljuje pitanje „karaktera“. (Walter Benjamin, Schicksal und Character, u: Gesammelte Schriften, sv. II-I., Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991., str. 171-178.)

Problem se svodi na samopoznaju svijeta koji se konstruira iz ovoga obrata. Što je bilo nesvjesno kao jezik, sada se artikulira kao kognitivna slika jedne posve ne-herojske „sudbine“. Benjamin je postavio u pitanje mogućnost povijesnoga događaja radikalne promjene bez razrješenja gorućeg grma same biti kapitalizma. Ne iscrpljuje mu se bit nipošto u nečemu izvan njegove egzistencije. Posrijedi je imanentna transcendencija krivnje. A ona nadilazi individualno i kolektivno preuzimanje odgovornosti za ono što je neiskupivo. Drugim riječima, ne može se odstraniti posljedica, a da se ostavi uzrok njezinome djelovanju. To ima za učinak nešto čudovišno. Žrtvovanje koje se čini da pripada arhajskome dobu, na što je u svojim spisima skrenuo pozornost Georges Bataille, nastavlja se u modernosti upravo iz potrebe za dokidanjem razlike između biti i egzistencije jedne univerzalne krivnje. Kapitalizam i jest i nije religija kao takva. Štoviše, on je za Benjamina kult.

U najekstremnijem vidu svetkuje se utoliko više ukoliko se dosada modernosti uspostavlja kao „vječno vraćanje jednakoga“. Problem nije stoga u prostoru u kojem se ovaj kult prakticira, jer je to načelno planetarno određena transteritorijalnost svijeta. Mnogo je teže razumjeti ono što čini bit vremena koji nastanjuje ova religija koja umjesto transcendencije Boga propovijeda imanenciju Novca i vladavinu/moć kapitala bez ikakvih obećanja sreće osim rada i uspjeha, profita i zabave.

Što znači, naposljetku, da za Benjamina kapitalizam predstavlja novu formu religije? Zacijelo se ne može isključiti pretpostavka kako kult tvori uvjet mogućnosti vjere u značenju društveno-kulturalnih odnosa. Ako ne postoji mogućnost kultne svetkovine značenje umjetničkoga djela dolazi u pitanje. Takva je, uostalom, sudbina suvremene umjetnosti. Ona se neprestano razračunava s dokidanjem aure. Što je više pokušaja da se umjetnost oslobodi krivnje zbog vlastite autonomnosti s kojom je žrtvovana ljepota i uzvišenost to je manje izvjesno kamo smjera umjetnost bez odnosa sa svetim i božanskim. Pitanje je, međutim, tko je subjekt-supstancija vjere o kojoj Benjamin govori kada skreće pozornost na kapitalizam navodeći Marxa, Webera, Nietzschea i Freuda. Ako je kapitalizam ujedno i religija, ili jedino i samo religija za moderno doba, što je onda s religijom kao takvom? Iščezava li njezina moć u novo doba koje je prožeto nihilizmom svjetsko-povijesne politike?

Na ova pitanja nema jednoznačnoga odgovora. Jedino što se može izvesti iz tajnovite mreže značenja fragmenta jest to da se Benjamin upušta u pokušaj da kapitalizmu pronađe skriveni trag postojanja izvan logike profita i materijalnoga blagostanja koje proizlazi iz njegova obećanja sreće kao uspjeha. Već je iz ovoga vidljivo da se u biti kapitalizma radi o promjeni cilja i svrhe povijesti. U srednjovjekovnoj je teologiji negativno određenje supstancije nekoga bića proizlazilo iz analogije bića. Spoznaja Boga kao ens realissimum-a imala je značajke negacije „pozitivnosti“ bića u sklopu prirode koja su poredana u hijerarhiji između najvišega i najnižega. Umjesto dosezanja Omega-točke božanske ili svete povijesti onkraj profanoga carstva sredstava i svrha, na djelu je ono što je nemoguće zaustaviti ikako drukčije osim katastrofom koja ne dolazi izvana nego iznutra. Mesija se, kako smo to vidjeli u prethodnome fragmentu iz 1921. godine, mora uvući i proći kroz ušicu igle vremena. Profano doba pritom nije lišeno svetih sadržaja i to ne samo u pseudo-formama. Posrijedi je samo drukčiji način djelovanja mesijanske politike događaja. U ovome slučaju, naime, kada kapitalizam počiva na krivnji (Schuld), koja ne može iz sebe pronaći konačno iskupljenje (Erlösung), bjelodano je da se mora posegnuti za nečim što je sustavu transcendentno.

I u tome leži aporija svake daljnje borbe u etičko-političkome razračunavanju s kapitalizmom „danas“. Benjaminova je zasluga što je to uvidio i predvidio na doista originalan način. Nemojmo zaboraviti da je fragment o kojem raspravljamo proturječnoga načina mišljenja. U njemu se planira rasprava o tom pitanju tako što se navodi pročitana lektira spisa od Marxa, Nietzschea, Freuda i Maxa Webera, između inih. No, s druge strane, u iskazima se tekst razvija i kao logičko-povijesna aporija na temu religije bez dogme i logike kapitalizma iz znanstveno-tehničke naravi novoga vijeka. Utoliko religija i kapitalizam postaju figure/slike mišljenja a ne tek pojmovi s kojima se razračunava suvremeno mišljenje. Aporija je kapitalizma poput onog junaka iz Kafkine parabole o kojem je Hannah Arendt govorila u svjetu njezine teorije modernosti. Naime, on je toliko prikovan uz sadašnjost jer mu neka misteriozna težina ne dopušta da se pomakne natrag u prošlost, a niti naprijed u budućnost. Samo što za razliku od Kafkine „negativne teologije“ ovdje vlada logika metafizike vječne prisutnosti bez ekstaze kairosa (Jetztzeit).

Kapitalizam se u „totalnoj mobilizaciji“ pokazuje vremenom vječne sadašnjosti. Ono je bez smiraja i stabilnosti; bez mogućnosti zaustavljanja na mjestu. Zato što živi od kretanja u krug u njemu se ponavljaju prošlost i budućnost u sadašnjosti. S uvećanjem broja logika napretka prodire u sve sfere bitka. Sve je u znaku bezmjerja i beskonačnosti. Broj nadvladava mjeru. A time otpočinje i proces nastajanja vizualiziranja svijeta. Smisao održanja ovog društvenog poretka od ishoda srednjeg vijeka do doba posthumanizma i umjetnoga života (A-Life) ne može se više pokazati ni u čemu drugome negoli u nihilizmu „života“ kao takvog. Ovaj se život zato više uistinu ne živi. Umjesto toga on se tek iživljava. U pojačanome intenzitetu rada bez posljednje svrhe u potrošnji stvari protječe tzv. život. Problem se kapitalizma iz Benjaminova fragmenta može otuda razumjeti kao religija bez iskupljenja. To više nije nadomjesna religija spasa u smislu sekularnosti vjere. Umjesto toga sve vodi do postavke da je krivnja u jednom izvanmoralnome smislu uvjet mogućnosti povijesti uopće. Ne bi bilo umjesno iz ovoga izvoditi prekratke zaključke. Moral nije prethodeći onome političkome. Isto se tako religiozna sfera egzistencije ne može postaviti nadređenom svjetovnoj u smislu uzročno-svrhovita djelovanja. Ako je tome tako, onda se kapitalizam kao židovsko-kršćanska metafizika prevladavanja iskonskoga grijeha pojavljuje univerzalnom dramom čovječanstva. Nije samo znanost i tehnika stvar europocentrizma. U istoj mjeri to se odnosi na tzv. etičko-politička pitanja.

(Koliko god se smisao europocentrizma mora izvesti iz same ontologije kao sklopa mišljenja bitka i Boga unutar metafizičke tradicije Zapada kao moć ozakonjenja/utemeljenja povijesti, toliko je izvjesno da se od 20. stoljeća zbiva konačan proces europodecentrizma ili, drukčije rečeno, rastakanja i raspada ideje vladavine svijetom kao takvim. Uz znanost i tehniku etičko-politička je moć religije koja podaruje kapitalizmu neku vrstu „pogonskoga goriva“ postala upitnom u današnjici. Nije to uopće više kršćanstvo koje odlučuje što jest askeza niti se, pak, nekonfucijanski ethos skriva u izlasku Kine na svjetsko tržište ideja i kapitala. Benjaminova je zasluga što je navjestiteljski otvorio problem kraja metafizike kao kraja europocentričnoga načina mišljenja. No, usuprot „slabim“ odjecima postkolonijalne misli ili tome slično, valja istaknuti da Zapad nema alternativu u povratku nekim tzv. duhovnim izvorima Istoka. Kapitalizam je univerzalna religija sekulariziranoga kršćanstva. I upravo stoga što dokida razliku svjetova profanoga/svetoga i ljudskoga/božanskoga, posrijedi je kraj religije u bitnom smislu potrebe za nadomjesnim bogom zajednice. Kapital je ono neljudsko kao što je to i suvremeni tehno-znanstveni „napredak“ i „razvitak“. Problem je otuda u nemogućnosti da se toj i takvoj univerzalnoj religiji bez dogme univerzalnoga čovječanstva u ideji ne suprotstavlja ništa drugo negoli fundamentalizam vjere. Jedina je alternativa kapitalizmu kao religiji – kraj religije kao kapitalizma. Ovo ne treba razumjeti ni dijalektički niti apokaliptički. Bog i revolucija, teologija i politika su tijesno povezani već time što nadomjestak za Boga postaje kapitalizam bez religije, a nadomjestak za revoluciju konstrukcija događaja čiste imanencije – stvaranje „novoga čovjeka“ iz duha posthumanizma i biogenetike. Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.)

3.

Uzevši u obzir sve što je rečeno, čini se da se Benjamin našao pred zidom od nemogućnosti misaonoga proboja kapitalizma bez posezanja za mesijanskom tajnom razrješenja povijesti. Ako, naime, kapitalizam i jest i nije religija, onda se njezina najveća moguća ekstremnost skriva u potrebi za nastavkom onoga što uopće nije potrebom. Kao što je riječ o religiji koja više nije religijom u pravome smislu riječi, tako je potreba za njom svojevrsna lažna potreba. Nemojmo zaboraviti da se pojam duhovne potrebe pojavljuje kod Hegela kao ključna odredba razloga zašto na kraju povijesti dolazi do nestanka potrebe za umjetnošću i do njezina kraja. Kada čovjek više nema takvu potrebu, nastaje doba ispražnjavanja i profanacije. Isto još više vrijedi i za bit kapitalizma. Očigledno je u njegovoj mefistovskoj prirodi nešto čudovišno neljudsko.

Potreba za kapitalizmom postoji samo kao potreba za uspostavom moći i vladavine onoga neljudskoga koje regulira ljudske ili društvene odnose. Religija se odnosi na sveto kao mjesto s kojeg se pristupa božanskome. Ako je to mjesto prazno, kao što se to zbiva u kapitalizmu, možemo tek dospjeti do postavke da je kraj religije početak kapitalizma. Bog ne umire na križu. Njegova se smrt zbiva kao profaniranje svijeta vođenjem života koji je izgubio „duhovne potrebe“ i postao svijetom umnoženih „kulturnih potreba“. Zbog toga je Benjaminova ideja o kapitalizmu kao religiji nužno proturječnom. Razlog leži u tome što se ne može opravdati postojanje društvenoga poretka izgrađenoga na logici proizvodnje, razdiobe, razmjene i potrošnje bez potrebe za takvim načinom mišljenja-djelovanja duboko u biti čovjeka. Ništa ne dolazi bez želje za osvajanjem tuđe želje. Iz svega toga proizlazi samo jedno. Benjamin je u kapitalizmu vidio potrebu za nadomjesnom zajednicom. Profaniranjem života, njegovim pretvaranjem u sredstvo za druge svrhe, u logici negativne teleologije, uspostavlja se svagda samo novi način nadomjeska. Kapitalizam predstavlja takav savršeni model života pseudo-transcendencije jer funkcionira kao religija. A taj kao u svojem apofantičko-eksplikativnome vidu pokazivanja i razotkrivanja upućuje neprestano na prazno mjesto Boga u sveopćoj praznini svijeta. Agamben o tome kaže:

„Možemo reći da kapitalizam, koji do krajnjih granica dovodi tendenciju koja je već prisutna u kršćanstvu, na svim područjima poopćuje i apsolutizira strukturu izdvajanja kakvu definira religija. Na mjestu gdje je žrtvovanje označavalo prelazak iz profanog u sakralno i iz sakralnog u profano, sad se nalazi jedan jedini, raznoličan i neprekinut proces izdvajanja koji uključuje svaku stvar, svako mjesto, svaku čovjekovu djelatnost ne bi li ih odvojio od njih samih, i posve je ravnodušan prema cezuri sakralno/profano, božansko/ljudsko. U svom krajnjem obliku kapitalistička religija ostvaruje čisto izdvajanje, kada više nema što izdvojiti. Apsolutna profanacija bez ostatka sad se poklapa s jednako praznom i potpunom konsakracijom.“ (Giorgio Agamben, Profanacije, str. 94-95.)

Što se više približavamo dokidanju razlike između ljudskoga i neljudskoga, to je mjesto koje nas je dosad čuvalo od sablažnjive sinteze ovih suprotnosti – sveto. Nije, dakle, svetost negdje u nebeskim visinama gdje prebiva prema metafizičkim fikcijama ime Boga. Umjesto takve perspektive valja početi misliti drukčije. Upravo je u tome sva izazovnost ovog Benjaminova fragmenta iz 1921. godine. Njegov „okret k političkome“ o kojem je govorio Uwe Steiner valja stoga smjestiti izravno u tu godinu. Jer baš tada ispisuje dva odlučujuća fragmenta za svako daljnje bavljenje odnosom političkoga i politike, te naposljetku i najznačajniji ogled uopće u kojem je izričito stvar o političko-metafizičkome shvaćanju moći, nasilja i ideje pravednosti – Uz kritiku sile (Zur Kritik der Gewalt). Kada, dakle, mislimo o mjestu razlike profanoga i svetoga, ljudskoga i božanskoga ne smijemo smetnuti s uma da se veznik i istodobno iščitava i u značenju kao. Razlika se razabire iz onoga na što se odnosi mogućnost sveze. Posrijedi je prijelaz, logika transferencije, način povezivanja u kojem se ono što povezuje ujedno označava nosivim pojmom svakog mogućega označavanja drugosti i razlike. Od čega ovdje treba poći? To je samorazumljivo: od onoga što se pokazuje u svojoj otvorenosti samo od sebe, od stvari same (to autó).

A što je stvar sama? Ništa drugo negoli ono što jest uvjet mogućnosti kapitalizma kao religije. Oboje, i kapitalizam i religija nisu autononomne sfere u svojem nesvodljivome pojavljivanju. Njihova se mogućnost pojavljuje tek onda kada mišljenje postane vjerom u vlastitu prazninu života. Dolazak „novoga“ u život kao dolazak kapitalizma proizvodnje-potrošnje stvari same jest nastanak apsolutnoga nihilizma epohe. Od ishoda srednjega vijeka do danas ona ima samo druge forme. Ali to je u biti ono isto. Nazovimo to uvjetom mogućnosti razlike i drugosti, a ne obratno. Iako se u tekstu fragmenta Benjamin referira na odnos kršćanstva i reformacije kada nastaje protestantska verzija vjere s glavnom postavkom o iskupljenju od iskonskoga grijeha s pomoću tegobnoga rada i štednje, ipak je to sporedno u odnosu na temeljnu krivnju kapitalizma. A ona se, prema Benjaminu, upisuje u samu matricu cjelokupnoga života. Njega je nemoguće „reformirati“ bez radikalne promjene paradigme:

„Kapitalizam je religija svedena na čisti kult, bez dogme. Kapitalizam se razvijao parazitski na tijelu zapadnoga kršćanstva – ne samo kalvinizma, već, kao što bi trebalo pokazati, i ostalih ortodoksnih kršćanskih struja – tako da je na kraju povijest krišćanstva postala poviješću njegova parazita – kapitalizma. Treba usporediti svetu ikonografiju raznih religija i onu s novčanica različitih zemalja; uočiti duh koji govori kroz njihovu ornamentaciju“. (Walter Benjamin, nav. djelo, str. 102.)

Razvitak kapitalizma, međutim, teško da bi se mogao svoditi više na ono što su Max Weber, te na njegovu tragu Benjamin ali s posve suprotnom postavkom, isticali skrivenim temeljem njegova uspješnoga djelovanja. Utoliko valja biti suzdržan oko veličanja dalekosežnosti ovoga fragmenta. Razlog leži u tome što je suvremeni kapitalizam stroj apstraktne logike umrežavanja i emergencije. A to istodobno znači da mu ni religija niti kultura ne čine više odlučan okvir ideologike moći koja se ne poziva na svijest i njezine mehanizme zastiranja i razotkrivanja. Moć se kapitalizma odnosi spram svojeg izvora u religiji kao odbjegli stroj koji se ne može više nigdje zaustaviti te stoga mahnito hrli u „lošu beskonačnost“. Bez dogme i ikakve sveze s religijom. Kada se stapa profano sa svetim, ljudsko s božanskim, tada je nastupilo doba bez milosti i iskupljenja. Sve je u znaku prazne forme spektakularnoga odvijanja homogene-heterogene proizvodnje i potrošnje.

Na sve većem stupnju intenziteta prolazi vrijeme. Bezbitnost postaje „sudbinom“, ičekivanje obrata navikom bez tlapnji. Koliko god da se Benjaminov prodorni uvid uvelike oslanja na Marxa i Nietzschea glede filozofijskih aspekata odnosa rada i moći, toliko je izvjesno da Weber i Freud služe drugoj svrsi. Prvi zbog masivne postavke da je sekularizacija vjere samo jedna strana problema odnosa u relaciji kapitalizma i religije, a drugi zbog toga što je pitanje subjekta vjere ujedno i pitanje vjerodostojnosti samoga jezika ove nove metafizike krivnje. Temeljna psihička bolest nelagode s modernim kapitalizmom jest upravo neuroza modernoga subjekta. Simptomi su neuroze početak dublje nelagode. Čini se kao da sve završava s pojavom depresije. Od krivnje do svjesne odgovornosti za vlastitu nemogućnost promjene u istom modelu proizvodno-potrošnoga života prolazi krivulja rasta i razvitka psiho-fizičke neprilagođenosti svijetu neprestanoga ubrzanja.

Teško je pratiti ritam neljudskoga. Još je teže uopće zamisliti granice njegovome proširenju. Kapitalizam se nipošto ne zasniva na prilagodbi radu i njegovim psiho-fizičkim granicama. Posve suprotno, potaknut stalnim promjenama u biti tehno-znanstvenoga „napretka“ i „razvitka“ rad postaje neljudskim strojem reguliranja odnosa između prirode, stroja i okoline. Na taj se način ontologija kapitalizma u trojstvu rad-moć-neljudsko više ne može razmatrati drukčije negoli izvan dvojstava koje je u vidu imao Benjamin kao što su to sveto/profano i ljudsko/božansko. Apsolutna profanacija života njegova je konsakracija, kako to lijepo kaže Agamben. Izlazak iz ove igre čini se nemogućim bez obrata biti same stvari.

Anđeo Povijesti Paić

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026