1.
Werner Hamacher (1948. – 2017.) bio je osnivač i ravnatelj Instituta za opću i komparativnu književnost Sveučilišta u Frankfurtu i katedre Emmanuela Lévinasa na Europskoj poslijediplomskoj školi. Među njegovim brojnim publikacijama su Pleroma: Čitanje Hegela (1997.), Premise: Eseji o filozofiji i književnosti od Kanta do Celana (1999.), Minima Philologica (2015.) i Dvije studije o Friedrichu Hölderlinu (2020.) Čitao sam još od 1980-ih godina različita mahom filozofijska tumačenja Hölderlinova pjesništva, kao i njegovih ranih fragmenata iz filozofije, te duhovne blizine s Hegelom i Schellingom. Naravno, bez Heideggera i njegova uvida u bit Hölderlinova mito-poetskoga poslanstva ne bih zacijelo dospio i do svojeg razumijevanja odnosa filozofije i poezije u moderno doba. (v. https://www.croris.hr/crosbi/publikacija/prilog-casopis/315379 ) Na ovome blogu zvanom Kaos objavio sam nekoliko eseja o Hölderlinu povezujući i Benjamina i Agambena (v. https://radiogornjigrad.blog/2024/12/26/zarko-paic-kronika-mitopoetske-mahnitosti/ ), a spominjao sam tekstove Waltera Jensa i Romana Guardinija, misli Mauricea Blanchota o Hölderlinu i još neke važne autore.
No, Hamacherova se čitanja smatraju jednim od prvih i najznačajnijih dekonstrukcija Hölderlinova djela, posebice njegove kasne lirike. Hamacherovo bavljenje Hölderlinom sabrano je u ključnome djelu Studien zu Hölderlin (objavljenom i na engleskom kao Two Studies of Friedrich Hölderlin u izdanju ugledne izdavačke kuće Sveučilišta Stanford u SAD-u,koje se sastoji od dviju temeljnih studija:
- „Version of Meaning” (1971.) – Njegova opsežna magistarska radnja usmjerena na Hölderlinovu kasnu liriku, koja se bavi radikalnom teorijom značenja i propituje mogućnost postojanoga smisla ili apsolutnog jezika.
- „Parousia, Stone-Walls” (2006.) – Studija koja istražuje Hölderlinovo razumijevanje mediacije (posredovanja) i vremenitosti u kasnome stvaralaštvu.
Ova su djela prepoznatljiva po specifičnom teorijskome pristupu koji spaja filologijsku preciznost Petera Szondija, dekonstrukciju Jacquesa Derridae te dijalektičku i parastaktičku misao Theodora W. Adorna. Hamacher pritom odbacuje tradicionalna tumačenja koja u Hölderlinovim pjesmama traže konačni, harmonizirajući smisao ili logički sustav. Umjesto toga, on Hölderlinove tekstove čita kao autoreferencijalne strojeve koji proizvode značenje kroz vlastitu rascjepkanost i napetost između jezika i šutnje. Za Wernera Hamachera, Hölderlinovo kasno pjesništvo predstavlja radikalni rascjep u tradicionalnome poimanju povijesti i jezika. On pokazuje da kod Hölderlina povijest nije kontinuitet, a jezik nije puko sredstvo komunikacije. U studiji Parousia, Stone-Walls, Hamacher analizira Hölderlinov koncept povijesti u svjetlu prekida i nemogućnosti potpune prisutnosti (parusije). Povijest se stoga ne odvija kao linearan tijek događaja, već se konstituira kroz radikalne rezove i katastrofe.
Za razliku od romantičarskih težnji za obnovom antičkoga sklada, Hamacher ističe da Hölderlin uviđa nemogućnost povratka izvoru. Povijesno vrijeme je obilježeno nepovratnim gubitkom bogova i apsolutnoga smisla. Hamacher koristi Hölderlinovu sliku “kamenih zidova” (iz pjesme Polovica života) kao metaforu za granice povijesnoga iskustva. Zidovi označavaju mjesto gdje se kretanje zaustavlja, a vrijeme postaje prostorno zatvoreno i statično. Istinska povijesna svijest pojavljuje se u trenutku praznine ili cezure—u vremenu “između” povlačenja starih bogova i dolaska nečeg novog što se još ne može imenovati.
U studiji Version of Meaning, Hamacher dekonstruira tradicionalnu ideju da jezik služi za prenošenje stabilnog, unaprijed zadanog značenja.
Jezik kod Hölderlina prestaje funkcionirati kao jednostavna sveza između označitelja i označenoga. Riječi više ne predstavljaju stvari u svijetu, već vlastitu nemogućnost da ih potpuno obuhvate. Pjesnički jezik govori o samome sebi i o vlastitim granicama. On ne prenosi poruku, već izlaže samu strukturu govorenja u posvemašnjoj autoreferencijalnosti. Hamacher odlučno naglašava da Hölderlinov kasni stil (parataksis, fragmentiranost, nedovršene rečenice) u tekst unosi šutnju. Značenje se ne nalazi u onome što je izrečeno, već u pukotinama i prazninama između riječi. Baš kao što se bogovi povlače iz povijesti, tako se i stabilno značenje povlači iz jezika. Jezik ne utemeljuje istinu, već svjedoči o njezinoj privremenosti i izmicanju. Nije nimalo otuda začudno što se iz Hamacherovih postavki može lako uspostaviti poveznica s onime što je u poeziji činio kasni Paul Celan. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/poezija-i-bezavicajnost-svijeta/ )
U bavljenju Hölderlinom, Werner Hamacher ne djeluje posve ekscentrično. Njegova je kritička praksa nastala kroz intenzivan i dubok dijalog s filozofijom Waltera Benjamina i dekonstrukcijom Jacquesa Derridae. Naime, on spaja Benjaminovu kritičku teoriju i mesijansku vremenitost s Derridaovom filologijskom dekonstrukcijom kako bi oslobodio Hölderlina iz okvira tradicionalne metafizike. Benjaminov utjecaj na Hamachera presudan je za razumijevanje povijesti kao diskontinuiteta i jezika kao medija koji ne služi pukoj komunikaciji. Hamacher preuzima Benjaminov koncept povijesnoga vremena koje se ne kreće linearno, već se kristalira u singularnim trenucima zastoja (Sada / Jetztzeit). Za obojicu teoretičara, Hölderlinova “cezura” predstavlja upravo onaj benjaminovski trenutak u kojem se povijesni kontinuitet prekida, otvarajući prostor za radikalnu promjenu ili revoluciju. Nadovezujući se na Benjaminov rani esej O jeziku uopće i o jeziku čovjeka, Hamacher brani postavku da jezik ne prenosi izvanjske informacije. Jezik komunicira samoga sebe. Kod Hölderlina se to očituje u tome što pjesništvo postaje autoreferencijalno—ono izlaže vlastitu jezičnu strukturu, a ne izvanjske koncepte ili predmete.
Benjaminova ideja da prijevod ne smije biti puka kopija originala, već da mora osloboditi “čisti jezik” (reine Sprache), ključna je za Hamacherovu filologiju. Hamacher čita Hölderlinove radikalne i namjerno “izobličene” prijevode Sofokla kao model za vlastitu teoriju značenja. Prijevod i pjesništvo ovdje ne transformiraju samo tekst, već transformiraju i samog subjekta koji govori.
2.
Hamacher je bio blizak Derridaov prijatelj i suradnik, a dekonstrukcija je fundamentalni alat kojim Hamacher analizira Hölderlinovu kasnu liriku. Derrida, kao što je poznato, uočava da zapadnjačka metafizika pati od “metafizike prisutnosti” (težnje za čvrstim, vječnim i stabilnim izvorom smisla). Hamacher na toj postavci primjenjuje ovu kritiku na Hölderlina. U studiji Parousia, Stone-Walls, on pritom dokazuje da Hölderlin ne tuguje za izgubljenim bogovima u nadi da će se oni vratiti u svojoj punooj prisutnosti (parusiji). Naprotiv, pjesništvo potvrđuje njihovu trajnu odsutnost, a smisao se konstantno odgađa (différance). Za Derridau, značenje nikada nije fiksirano, već je obilježeno “tragom” onoga što je odsutno. Hamacher u Hölderlinovim kasnim fragmentima i parataksama (nesuvislim, rascjepkanim rečenicama) vidi praktičnu primjenu dekonstrukcije. Ti fragmenti nisu estetske pogreške, već mjesta gdje tekst sam ogoljuje svoje pukotine i upisuje šutnju u strukturu jezika. Poput Derride, Hamacher odbija interpretaciju koja želi “ukrotiti” tekst i svesti ga na jednu zaokruženu ideju. Čitanje Hölderlina mora ostati vjerno onome što u tekstu pruža otpor razumijevanju. Upravo u tom otporu i nemogućnosti konačnoga tumačenja leži radikalna politička i poetička snaga Hölderlinovog djela.
Dok Benjamin teži određenom teologijskome iskupljenju povijesti, a Derrida se usmjerava na beskonačnu tekstualnu igru odgađanja značenja, Hamacher spaja te dvije pozicije izravno u filologijskome tkivu pjesme. Za Hamachera, Hölderlinovo pjesništvo je mjesto gdje Benjaminova povijesna katastrofa i Derridaov kolaps stabilnoga značenja postaju jedno te isto iskustvo modernoga jezika. Werner Hamacher u svojim studijama o Hölderlinu iznosi stoga sustavnu i oštru kritiku slavnoga tumačenja Martina Heideggera. Dok je Heidegger Hölderlina smatrao “pjesnikom pjesnika” koji utemeljuje bit povijesti i ponovno otvara pitanje bitka (Seinsfrage), Hamacher – nadovezujući se na Benjaminovo i Derridaovo tumačenje – prokazuje takav pristup kao pokušaj nasilnoga kroćenja i prisvajanja pjesnika za potrebe vlastitog filozofijskoga sustava. Hamacherova kritika Heideggera usmjerava se pritom na tri ključne točke:
- Heidegger (osobito u predavanjima iz 1940-ih o pjesmama poput Ister ili Heimweg) čita Hölderlina u svjetlu “zavičajnosti” (Heimat) i pjesničkoga utemeljenja njemačkog povijesnoga poslanstva. Rijeke i tlo kod Heideggera postaju simboli podrijetla i ukorijenjenosti.
- Hamacher dokazuje da su Hölderlinove rijeke zapravo svojevrsni „akteri“ razlike, nestajanja i rascjepa, a ne stabilnoga podrijetla. Pjesnik ne slavi nacionalno utemeljenje, već svjedoči o povijesnoj katastrofi, praznini i nepovratnome gubitku izvora. Hölderlinov prostor je prostor dislokacije, a vrijeme je “vrijeme koje kida” linearne mitove o povijesnoj sudbini naroda.
- Heidegger tvrdi da Hölderlinovo pjesništvo izgovara istinu bitka koja se skriva u modernom tehnološkome svijetu te da pjesnički jezik “iznosi na vidjelo” ono sveto.
Nadovezujući se na Derridaovu kritiku logocentrizma, Hamacher ističe da Heidegger upada u zamku “metafizike prisutnostu” jer od Hölderlina traži novi, stabilni teologijski ili filozofijski temelj. Na taj način pokazuje da Hölderlinov kasni jezik ne otkriva skriveni bitak, već ogoljuje vlastitu nemoć da išta fiksira. Značenje se kod Hölderlina ne konstituira kroz prisutnost istine, nego se konstantno odgađa i povlači kroz praznine i šutnju u tekstu.
Poznato je da Heidegger često izdvaja pojedinačne stihove ili riječi iz Hölderlinovih pjesama kako bi ih izravno preveo u svoje filozofijske kategorije, ignorirajući povijesni, politički i strogo tekstualni kontekst pjesme. Ovdje sam posve na strani Heideggera jer ne vidim kako je drukčije moguće podariti poeziji i književnosti uopće spekulativno-refleksivnu razinu bez koje nije moguće razumjeti zašto u Hölderlina riječi-pojmovi poput grčkih kao što su Mnemosyne ili Hiperion nisu tek riječi označavanja nečega, već riječi-pojmovi znamenovanja same biti jezika u njegovoj iskonskoj otvorenosti smisla.Hamacher uporno inzistira na radikalnoj filologijskoj preciznosti. On kritizira Heideggera zbog ignoriranja Hölderlinove paratakse i fragmentarnosti. Ti prekidi u rečenicama za Hamachera nisu tek stilska sredstva koja služe nekoj višoj filozofijskoj poruci, već su oni “cezure” – mjesta na kojima se srušio sam mehanizam jezika. Heidegger, prema njemu, želi zakrpati te pukotine kako bi stvorio koherentan filozofijski mit, dok Hamacher inzistira na tome da se te pukotine moraju ostaviti otvorenima. I da zaključimo: Za Hamachera, Heidegger je od Hölderlina načinio proroka koji utemeljuje novu povijest, čime je zapravo neutralizirao njegovu istinsku, radikalnu subverzivnost. Hamacherov Hölderlin ne nudi nikakvo utočište, nikakav zavičaj niti novi bitak; on je pjesnik koji nas ostavlja suočenima s čistim bezdanom jezika i povijesti. (str. 117-179)
3.
Koncept „svetoga” (das Heilige) predstavlja jedno od najdubljih mjesta razlaza između Martina Heideggera i Wernera Hamachera u interpretaciji Hölderlinova pjesništva. Dok Heidegger sveto poistovjećuje s obnavljanjem iskonskoga bitka, Hamacher ga radikalno transformira u pojam koji označava potpunu destabilizaciju religije, logike i jezika. U Heideggerovu mišljenju, posebice u njegovoj kasnoj fazi, pojam svetoga ima ključnu ulogu u dijagnozi moderne krize (tzv. „svjetske noći” u kojoj su bogovi pobjegli). Za Heideggera, sveto je ono što prethodi samim bogovima. To je iskonska, netaknuta sfera prirode i bitka u kojoj se bogovi i ljudi uopće mogu susresti. Hölderlin je za Heideggera „pjesnik svetoga”. Njegova zadaća je da u vremenu oskudice imenuje sveto i tako pripremi teren za povratak sakralnog u povijesti. Sveto, dakle, kod Heideggera funkcionira kao snaga koja okuplja narod, tlo i povijest u koherentnu cjelinu. Ono nudi utočište i povratak „zavičaju” nakon dugog povijesnoga lutanja. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kad-vise-nema-mjere-na-zemlji/ i https://zarkopaic.net/blog-post/heideggerov-holderlin-protiv-politicke-zlouporabe-pojmova-domovine-i-domoljublja/ )
Hamacher radikalno izokreće Heideggerovu tezu. Sveto za Hamachera nije nikakva obnova niti harmonizirajući temelj, već trenutak u kojem se svaka teologija i logika urušavaju. On otuda tumači Hölderlinov „božanski trenutak” ili susret sa svetim ne kao povratak božanske prisutnosti, već kao radikalnu ateologizaciju. To je trenutak u kojem Bog prestaje biti jamac smisla i reda, a vjera se pretvara u suočavanje s čistom prazninom. Umjesto da utemeljuje povijest i narod, susret sa svetim kod Hölderlina (primjerice u pjesmi Stimme des Volks) označava „pad” ili „strmoglavljenje” (Absturz). Sveto je traumatski događaj koji razbija čovjekov iluzorni osjećaj autonomije i stabilnosti. Dok Heidegger u Hölderlinovim kasnim stihovima traži uzvišenu duhovnost, Hamacher sveto locira u onome što je anorgansko i materijalno—u govoru „kamenih zidova” koji ostaju stajati kada se povijest i smisao uruše. Sveto je ono što preživljava katastrofu, ali ne kao utjeha, već kao nijemi svjedok rascjepa. Time zaključuje da je Hölderlinovo „sveto” zapravo otpor samoj metafizici. Ono ne dopušta da ga se pretvori u filozofijski sustav (kako je to pokušao Heidegger) niti u nacionalni mit, već ostaje kao radikalni podsjetnik na konačnost, kontingenciju i granice ljudskoga govora.
Ovdje ću samo istaknuti da je posrijedi više od derridijanske dekonstrukcije ne tek Hölderlinova pjesništva, već ponajprije Heideggerova bitkovno-povijesnoga tumačenja koje nastoji uz pomoć pjesničkoga kazivanja otvoriti prostor i vrijeme iskonskoga mišljenja kao kazivanja (Dichtung). Iako Hamacherove postavke djeluju na prvi pogled „okrepljujuće“ ako se Heideggera grosso modo shvati kao „filozofijskoga diktatora“ koji sve pred sobom nataloženo poviješću metafizike nemilice čisti i uzima „pjesnika pjesnika“ za svojeg najautentičnijega svjedoka mišljenja kao kazivanja protiv tehničke podjarmljenosti smisla bitka, bilo bi uputno jednom drugom zgodom raščlaniti ih i pokazati da Heidegger nije ni u kojem smislu zagovornik nikakvog „esencijalizma“ niti „mesijanizma“ njemačke sudbine koju Jezik čuva od njezine neminovne propasti. Uostalom, Derrida nikad ne bi dospio do „svoje“ dekonstrukcije bez Heideggera iz razdoblja Sein und Zeit-a.
4.
U čitanju Friedricha Hölderlina, koncepti medijalnosti (posredovanosti) i temporalnosti (vremenitosti) za Wernera Hamachera neraskidivo su povezani. Oni tvore samu jezgru njegove dekonstrukcijske filologije. Za Hamachera, jezik i vrijeme kod kasnog Hölderlina nisu neutralni spremnici u kojima se smještaju značenja ili povijesni događaji. Naprotiv, medij jezika je taj koji konstituira vrijeme, a samo vrijeme se kreće lateralno, kroz prekide i nemogućnost prisutnosti. U tradicionalnoj hermeneutici, medijalnost se shvaća kao posredovanje: jezik je “medij” koji prenosi misao od govornika do slušatelja, ili od boga do čovjeka. Hamacher, međutim, pokazuje da Hölderlin tu strukturu radikalno odbacuje. Kod kasnoga Hölderlina, jezik više ne uspijeva premostiti jaz između božanskog i ljudskog, niti između riječi i stvari. Medij ne prenosi značenje, već izlaže vlastitu prazninu i nemogućnost potpunog posredovanja.Jezik prestaje biti proziran. On postaje neproziran, materijalan i zupčast—poput mehanizma koji je zapeo. Hamacher to naziva autoreferencijalnošću medija: pjesma ne govori o nečemu, već pjesma svjedoči o tome kako jezik pokušava i ne uspijeva govoriti.
Hölderlinova upotreba paratakse (nizanje rečenica bez jasnih logičkih i gramatičkih veznika) za Hamachera je čisti izraz medijalnosti bez poruke. Između riječi se stvara prostor šutnje; ta šutnja je “čisti medij” u kojem se ogoljuje nemogućnost jezika da postigne konačno jedinstvo ili sintezu. Povezujući medijalnost s vremenom, Hamacher u eseju Parousia, Stone-Walls analizira kako rasap jezičnoga posredovanja izravno proizvodi specifičnu, ne-linearnu vremenitost. Parusija time označava potpunu, konačnu prisutnost (bilo bogova, bilo apsolutne istine ili smisla). Budući da jezik kao medij ne može fiksirati tu prisutnost, vrijeme postaje obilježeno trajnim odgađanjem i odsutnošću. Politička i povijesna misao kod Hölderlina, prema Hamacheru, ne kreće se pravocrtno prema nekom teleologijskome cilju (napretku ili iskupljenju). Vrijeme se kreće postrance, bočno(lateral time), kroz izmicanje, skretanje i bjegove. Povijesno vrijeme napreduje tako što stalno nailazi na vlastitu granicu i skreće s puta. Vrijeme se, dakle, u kasnoj lirici kristalizira u “cezuri” (zastoju). To je trenutak u kojem se linearni tijek vremena zaustavlja i kida. Hamacher ističe da Hölderlinov tragični stil prihvaća beskonačnu djeljivost vremena (infinite divisibility). Naposljetku, vrijeme se raspada na izolirane, fragmentirane trenutke koji se ne mogu spojiti u smislenu povijesnu pripovijest.
Koliko god bio usmjeren antihajdegerovski, Za Hamachera, vrijeme je u biti struktura samoga jezika. Budući da rečenica zahtijeva vrijeme da bi bila izgovorena, a riječ nikada ne dostiže stvar u istome trenutku, unutar medija jezika uvijek postoji vremenski rascjep. Kod Hölderlina taj rascjep postaje apsolutan jer pjesnički jezik jest medij koji stalno proizvodi temporalne odgode, praznine i cezure. Povijest se stoga ne događa izvan jezika, već je povijest sam taj tragični, lateralni hod jezika koji posrće pred vlastitim granicama. U Hamacherovoj dekonstrukcijskoj filologiji, Hölderlinova himna „Mnemosyne” (nazvana po grčkoj božici pamćenja i majci muza) zauzima apsolutno iznimno mjesto. Budući da se smatra jednom od posljednjih pjesama koje je Hölderlin napisao prije duševnoga sloma, Hamacher je ne čita kao klasično književno djelo, već kao mjesto na kojem jezik pamćenja vrši radikalni zaokret prema vlastitoj nemoći i kolapsu. Hamacherovo čitanje „Mnemosyne” strukturirano je oko triju ključnih, gotovo „revolucionarnih teza“:
1. Znak bez značenja (Ein Zeichen sind wir, deutungslos)
Slavni Hölderlinov stih iz pjesme – „Znak smo mi, bez značenja” – služi Hamacheru kao temelj za dekonstrukciju metafizike jezika.
Kritika reprezentacije: Tradicionalno, znak uvijek upućuje na nešto izvan sebe (na značenje, pojam ili boga). Hamacher ističe da Hölderlinov „znak bez značenja” ukida tu funkciju. Mi (ljudi, povijest, jezik) jesmo znakovi koji više ništa ne predstavljaju.
Jezik u tuđini: Sljedeći stihovi („Bezbolni smo i zamalo / jezik izgubismo u tuđini”) za Hamachera znače da jezik gubi svoju zavičajnost. Jezik više ne udomljuje čovjeka; on postaje medij otuđenja i čiste materijalnosti koja je prestala prenositi poruku.
2. Mnemosyne je božica pamćenja, no Hamacher uočava paradoks: ova je pjesma zapravo svjedočanstvo umiranju samoga pamćenja. Pjesma tematizira smrt grčkih heroja (Ahileja, Ajanta) pod Trojom. Za Hamachera, njihova smrt nije povijesni događaj kojeg se trebamo sjećati, već trenutak u kojem povijest biva rastrgana. Sjećanje (Mnemosyne) ne uspijeva integrirati te traume u smislenu priču. Ztao Hamacher pokazuje da pjesma opisuje proces u kojem sjećanje zakazuje. Kada pamćenje umre (što pjesma sugerira na kraju), jezik se više ne može osloniti na prošlost kako bi utemeljio sadašnjost. Žalovanje ostaje nedovršeno i pretvara se u muk.
3. Temporalnost zastoja (Lang ist / Die Zeit)
Stih „Dugo je / vrijeme” Hamacher povezuje s nemogućnošću linearne povijesti. Vrijeme je „dugo” upravo zato što se ne kreće prema nekom iskupljenju ili cilju. To je vrijeme zastoja, rastegnutosti i praznine u kojoj se stari bogovi više ne pojavljuju, a novi još nisu stigli. „Mnemosyne” za Hamachera funkcionira kao tekstualna cezura. Pjesma se buni protiv vlastite strukture; njezine paratakse, fragmenti i prekinuti stihovi očituju vrijeme koje se raspada na izolirane trenutke.
Dok bi tradicionalni kritičari (ili Heidegger) u „Mnemosyne” vidjeli proročansku riječ pjesnika koji pati zbog krize modernoga doba, Hamacher u njoj vidi ogoljenje samog pjesničkog čina. „Mnemosyne” je za njega pjesma u kojoj jezik svjedoči o tome da se pamćenje ne može sačuvati, da povijest nema sretan kraj i da je pjesništvo preživjelo samo kao nijemi, rascjepkani trag na rubu šutnje.
5.
U Hamacherovoj interpretaciji Hölderlina, posebice kroz stihove himne Mnemosyne („…i zamalo / jezik izgubismo u tuđini”), pojmovi egzila (progonstva) i zajednice poprimaju duboko političko i ontologijsko značenje. Ne jednom i sām sam završavao svoje studije o filozofiji i umjetnosti s navođenjem ove Hölderlinove pjesme jer je u svojoj jasnoći višeznačna i podastire upravo mogućnosti različitih tumačenja. Hamacher, pak, radikalno dekonstruira klasičnu ideju zajednice kao homogenoga političkog tijela utemeljenog na zajedničkome jeziku, tlu ili mitu (što je, primjerice, zagovarao Heidegger).Za Hamachera, izraz da smo „jezik izgubili u tuđini” ne znači samo da se čovjek nalazi u geografskome progonstvu, već da je sam jezik prognan iz svog navodnoga izvora i doma.
Jezik nije nikakvo toplo, domaće okruženje koje nas spaja s bitkom ili tradicijom. On je inherentno tuđ jer riječi nikada savršeno ne posjeduju značenje. Čim počnemo govoriti, mi smo već u egzilu, odvojeni od neposredne prisutnosti stvari. Politički i poetički egzil kod Hölderlina je nepovratan. Ne postoji povratak iskonskome “njemačkom” ili “grčkome” jedinstvu. Pjesnik govori iz pozicije trajnoga progonstva. Ove su Hamacherove misli dalekosežno pronicljive i vjerodostojne i nema im mogućnosti nikakva prigovora!
Ako je jezik izgubljen u tuđini, na čemu se onda može utemeljiti ljudska zajednica? Hamacher odbacuje zajednicu koja se temelji na “imanenciji” – ideji zajedničke krvi, nacije, države ili fiksiranog identiteta. Takve zajednice smatra nasilnim pokušajima zatvaranja onoga što mora ostati otvoreno. Istinska zajednica za Hamachera (i Hölderlina) konstituira se upravo kroz zajedničko iskustvo egzila, gubitka i fragmentacije. Mi smo povezani ne zato što dijelimo isti postojani identitet, već zato što svi dijelimo istu izloženost bezdanu, konačnosti i nestabilnosti jezika. To je zajednica utemeljena na pukotini, a ne na čvrstom utemeljenju. Zato Hamacher povezuje Hölderlinov poetički egzil s njegovim razočaranjem u Francusku revoluciju i njezin teror, ali ne u smislu odustajanja od politike, već u smislu njezina redefiniranja. Političko djelovanje ne smije težiti uspostavljanju novog apsolutnoga režima ili totalitarne države. Egzil (bivanje izvan moći) postaje jedino mjesto s kojeg je moguća istinska kritika vlasti i zakona. Jezik u egzilu pruža otpor normiranom, instrumentalnome govoru svakodnevne politike. Pjesnički fragment koji “posrće” i odbija komunicirati jednostavne političke parole zapravo čuva prostor za radikalno drugačiju, otvorenu i nesvodivu ljudsku egzistenciju. O tome je posebno suptilno promišljao suvremeni francuski filozof Philippe Lacoue-Labarthe. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/uzviseno/ )
Biti „znak bez značenja” u „tuđini” znači odbaciti iluziju o sigurnome i postojanome političkom i jezičnome domu. Za Hamachera, Hölderlinova Mnemosyne proglašava da se prava zajednica može roditi samo onda kada prihvatimo vlastiti egzil i kada politiku prestanemo graditi na mitovima o podrijetlu, a počnemo je graditi na solidarnosti unutar naše zajedničke konačnosti i rascjepkanosti. Poveznica između egzila i ludila u Hamacherovom čitanju Hölderlina predstavlja radikalni vrhunac njegove dekonstrukcijske filologije. Za Hamachera, Hölderlinovo tridesetogodišnje razdoblje mentalne izolacije u tornju u Tübingenu (nakon 1806. godine, pod imenom “Scardanelli”) nije puki biografski ili medicinski fakt, već krajnja konsekvenca njegove filozofije jezika i povijesti. Ludilo za Hamachera nije gubitak uma, već apsolutni egzil unutar samog jezika. (v. o tome: https://radiogornjigrad.blog/2024/12/26/zarko-paic-kronika-mitopoetske-mahnitosti/ )
6.
Ako je kasno pjesništvo (poput Mnemosyne) pokazalo da je čovjek prognan iz zavičaja stabilnog značenja u “tuđinu” jezika, onda je Hölderlinovo ludilo realizacija tog progonstva do samog kraja. Potpisujući kasne pjesme iz tornja pseudonimom Scardanelli i datirajući ih u izmišljene godine (npr. 1648. ili 1940.), Hölderlin stupa u egzil iz vlastitoga identiteta i povijesnog vremena. Hamacher u tome vidi potpuno odbacivanje društvenog i građanskog subjekta. Dok je građansko društvo (i kasniji kritičari poput Heideggera) u Hölderlinovu tornju vidjelo tragični prekid stvaralaštva, Hamacher u toj izolaciji vidi radikalni politički čin: povlačenje iz svijeta instrumentaliziranog govora, nacionalnih mitova i povijesne nužnosti. U tradicionalnoj psihijatriji ili hermeneutici, ludilo se definira kao slom komunikacije. Hamacher izvrće ovu tezu i tvrdi da je Hölderlinovo ludilo trenutak u kojem jezik progovara u svom najčišćem, materijalnome obliku, oslobođen tereta da išta mora značiti.
Ove Hölderlinove kasne pjesme karakterizira ekstremna jednostavnost, repetitivnost i opisivanje godišnjih doba bez ikakve duboke metafizičke poruke. Hamacher ističe da te pjesme više ne pokušavaju ništa “posredovati” (kolaps medijalnosti). One su čisti ritam, zvuk i materija teksta. U ludilu, jezik prestaje biti alat ljudske volje ili namjere (intencije). Riječi se nižu mehanički, poput kretanja prirode. To više nije jezik kojim čovjek vlada, već jezik koji svjedoči o vlastitome mehanizmu nakon što je subjekt nestao. Povezujući ludilo s konceptom vremena (temporalnosti), Hamacher pokazuje da je Hölderlin u tornju živio u stanju trajne, beskonačne cezure. Ludilo je egzil iz linearnog vremena povijesti. Za Scardanellija, povijest je završila; on živi u rastegnutome, praznome vremenu (“Dugo je vrijeme”) u kojem se godišnja doba ciklički izmjenjuju bez napretka i bez događaja. Hamacher stoga posebno naglašava tragičnu i sablasnu dimenziju ovog stanja. Hölderlin u tornju preživljava vlastiti povijesni i intelektualni slom. On je, lingvistički gledano, “živi mrtvac” – znak koji je ostao stajati (poput kamenih zidova iz pjesme Polovica života) dugo nakon što se smisao povukao iz njega. (str. 156-163)
Za Wernera Hamachera, egzil i ludilo kod Hölderlina nisu nesreća koja je prekinula rad genija, već dosljedno ispunjenje pjesničke zadaće. Pjesnik koji je napisao da smo “znak bez značenja” i da smo “jezik izgubili u tuđini” na kraju je vlastitim tijelom i sudbinom ušao u tu tuđinu. Ludilo u tornju je ultimativni prostor slobode od tiranije smisla, logike i političke moći – to je mjesto gdje jezik, iako prognan i rascjepkan, konačno počiva u samome sebi.
Knjiga Dvije studije o Friedrichu Hölderlinu je uistinu vrhunac filologijsko-filozofijskoga razmatranja sudbine ne samo najvećega njemačkoga pjesnika modernosti, već i sudbine jezika kao biti poezije. Iako sam iskazivao kritičke prigovore njezinu „ontologijskome“ rastemeljenju Heideggerova „kanonskoga“ tumačenja Hölderlina, to ne umanjuje njezinu vrijednost. Nakon knjige Huge Friedricha Struktura moderne lirike ovo je mišljenje prominentnoga teoretičara komparativne književnosti o Hölderlinu iz 1968-1971. godine usuđujem se kazati za moje razumijevanje stvari naprosto nezaobilazno i više od toga. Sve Hamacheorove knjige valja neodgodivo prevesti na hrvatski jezik i uživati u radikalnoj argumentaciji i hermeneutički čistome jeziku tumačenja književnosti i filozofije.
