1. „Treći stroj“: Norbert Wiener i Gotthard Günther
Odakle „ono“ dolazi i kamo „to“ ide? Neotklonjivo pitanje metafizičkoga mišljenja proizlazi iz misterija svijeta. U njemu se krije tajna „crne kutije“ biti bitka kao događaja i njegova smisla, kako je to nastojala kazivati zapadnjačka filozofija od predsokratovaca do Heideggera i dalje. Ako „ono“ što odnekuda dolazi mora i negdje otići, tada je misao izvora ili počela i njegova kraja (arché i eshaton), prvoga početka i posljednjega kraja, kontingentna nužnost. Nije ta misao pala tek tako. I ne može se otpisati tek kao nešto što pripada zatvorenoj strukturi metafizike s obzirom na zakon uzročnosti i njemu pripadnu ideju svrhovitosti povijesti. Kibernetičar Gotthard Günther u svojim tekstovima opetovano tvrdi da je to pitanje kao bit čitave metafizike Zapada istodobno u svojoj realizaciji unutar kibernetike kao metateorije tehničkoga svijeta ili civilizacije ono od kojeg ovisi daljnja „sudbina“ nadolazećega mišljenja. Kako to protumačiti? Mišljenje se mijenjalo tijekom povijesti Zapada.
Kognitivisti će reći da se ovdje ne radi toliko o prirodnim kapacitetima mozga u špiljskih ljudi u razlici spram modernih koliko o promjeni sustava i okoline u kojem mozak funkcionira. Jedno je mitsko doba neposrednosti odnosa bogova i ljudi, a posve drugo, pak, novovjekovna fatalnost posredovanja između prirode i tehnike. Himne i grčki epovi u odnosu na Shakespearove tragedije pokazuju blizinu i posvemašnju udaljenost forme, jezika, stila kazivanja. Ideja nedovršenosti čovjeka kao biološke vrste može se smatrati opravdanom samo ukoliko pođemo od pretpostavke zajedničke Darwinu i teoriji evolucije, filozofijskoj antropologiji, psihoanalizi i kibernetici. A to je da se čovjek služi kulturom kao tehnikom ili protezom kao svezom organizma i mehanizma da bi usavršio i učvrstio svoj položaj u svemiru. Ako prodor u dubine neljudskoga označava vladavinu moći tehnosfere s konstrukcijom „mislećih strojeva“, to još ne znači da je metafizika izgubila svoju „bit“ time što se tehnički ozbiljuje u mišljenju s onu stranu vlastitih epohalnih granica.
Kako se može to pitanje uopće postaviti u pitanje? Nije li ono „urođeno“ ljudskome mišljenju sve dok postoji čovjek i njegov svijet? Otklonimo li prvi uzrok i posljednju svrhu kao osnovne pojmove povijesnoga sklopa bitka, biti čovjeka i bića, što nam onda preostaje? Odgovor koji bi mogao biti relativno zadovoljavajući dolazi upravo iz logike kibernetičkoga mišljenja. Preostaje, dakle, pitanje o nastanku i nestanku materije i energije (emergencija i kontingencija) u promjeni forme koju nosi informacija kao genetski kôd i time omogućava učenje i prilagodbu sustava i okoline. Što metafizičko pitanje o uzroku nastanka nečega i njegovoj svrsi uopće nadomještava nije ništa drugo negoli temeljni pojam kibernetike – povratna sprega-petlja (feedback-loop). Ipak, da bi došlo do ideje povratka nečega kao nečega u kružnoj uzročnosti kao samosvrsi kretanja potrebno je da se taj događaj pokrene. A on se ne može pokrenuti ako nema dvojega: (1) beskonačnoga protoka informacija i (2) beskonačne brzine njihova pohranjivanja u dispozitivu pamćenja „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Vidimo da shvaćanje beskonačnosti i brzine upućuje na kretanje. Pojam pohranjivanja odnosi se, pak, na sjećanje kao dokumentiranje vremena u njegovu trajanju. Iskazano jezikom filozofije kao onto-teologijske metafizike pitanje o karakteru tehničkoga svijeta jest pitanje o bitku i vremenu tog i takvoga svijeta. Jer bitak se ovdje odnosi na kretanje u smislu nastanka informacije i njezine preobrazbe u materiju i energiju. Vrijeme, pak, obuhvaća mogućnost ubrzavanja protoka informacija. U tome se naziru obrisi mogućnosti usavršavanja performativne snage kompjutora. On pamti događaje u aktualiziranju virtualne stvarnosti tako što ih pretvara u vizualni kôd.
Razlika između pamćenja i sjećanja ukazuje na konstelaciju tehničkih odnosa. Odnos između bitka kao tehničke zbilje (informacije) i vremena kao dispozitiva pamćenja ne pretpostavlja više nikakvu naknadnu svezu. Ono što taj odnos čini svojevrsnom tajnom „crne kutije“ metafizike nalazi se iznutra-izvana, gore-dolje. Prostor je to unutar samoga kruga razumijevanja i to na taj način da se „bit“ informacije događa u zatvorenome krugu beskonačnosti. Time vrijeme ne odmiče ni prema naprijed niti unatrag. Naprotiv, ono se mahnito odvija u spiralnoj vrtnji ubrzavanja. Sve dok ne dostigne ono što je uvjet mogućnosti kretanja materije u njezinoj energetskoj sili – brzinu svjetlosti – vrijeme se primiče i udaljava od polazne točke kretanja.
Želimo li misliti taj fizikalni pojam bez kojeg nema Einsteinove teorije relativnosti ponajprije moramo pretpostaviti da je brzina u suprotnosti sa sporošću ili inercijom materije ono stanje energije koje stvara i razara svjetove. Svijet nastaje iz Ničega (creatio ex nihilo). No, to se Ništa kao i bitak već uvijek označavaju onime praznim-između (in-between). To je „ono“ što je i u psihoanalizi Freuda nazvano nesvjesnim i što čini početak (arché) procesa nastanka samosvijesti (Wo „es“ war, soll Ich werden). Logika pozitivnosti-negativnosti kakva je u osnovi Aristotelova te na vrhuncu metafizike Hegelova, ne može nikad napustiti ovo razlikovanje u kvaliteti bitka. Jer ono proizlazi iz forme (eidos-morphé) kao materije (hylé) u procesu sinteze. Što je bilo razdvojeno u zbilji i u mišljenju, kod Hegela se na kraju misaonoga procesa, koji logički-povijesno prethodi zbilji, pojavljuje iznova spojeno. Ali tako da su razlike prevladane/dokinute (Aufhebung) u onom „Trećem“. No, razlika između tog „Trećega“ u Hegela i kibernetike jest razlika dvaju svjetova: onoga koji počiva na ontogenezi i onoga koji se konstruira tehnogenetski. U prvome je slučaju riječ o događaju bez uzvrata bitka kao prirode (physis, natura). U drugome se radi o slobodnome činu konstrukcije „umjetnoga života“ (A-life). Naposljetku, to je temeljna razlika između klasične logike s načelom isključenja trećega (tertium non datur) i njegova uključenja (tertium datur).(Gotthard Günther, str. 47-88. Vidi isto tako: Gotthard Günther, „Cybernetic Ontology and Transjunctional Operations“, u: Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 1, F. Meiner, Hamburg, 1976., str. 249-328.)
Norbert Wiener otvorio je nove stranice u shvaćanju tehničkoga svijeta time što je jasno razdvojio bit kibernetike od kvantne teorije i općenite teorije relativnosti. Drugim riječima, razlika je ove metateorije tehničkoga svijeta naspram fizike u tome što ne počiva samo na njezinim temeljima, već na onome što u načelu nadilazi granice fizikalnih pojmova prostora i vremena. U tom je pogledu kibernetika otvorila mogućnosti proširenja pojma materije i energije. To je učinila s pomoću nečega što nije ni puka ekstenzija ili protežnost supstancije u kartezijanskome shvaćanju kretanja. Ali, isto tako nije niti apsolutnost „mehaničkoga stroja“ kognitivne supstancije koja ima sposobnost pohranjivanja podataka iz tzv. osjetilnoga svijeta pojava. Na jednom mjestu Wienerova glavnoga djela Kibernetika ili kontrola i komunikacija živoga bića i stroja (Cybernetics or control and communication in the animal and the machine) iz 1948. godine nalazi se temeljna misao čitavog njegova projekta:
„Informacija je informacija, ni materija niti energija. Nikakav materijalizam koji ovo ne priznaje danas ne može postojati.“ (Norbert Wiener, Cybernetics or control and communication in the animal and the machine, str. 155.)
Prebacimo li se u digitalno doba i njegovu „ontologiju“, već smo u problemima. Osim što smo kao objekti u mreži (network) i to zaslugom ili uvjetom mogućnosti apsolutne medijalnosti – međumrežom (Internet). Na pitanje odakle „ono“ dolazi i kamo „to“ ide sada možemo odgovoriti bez napasti nihilizma. Iz njega bi slijedilo da dolazi iz Ništa i odlazi u Ništa. No, to je samo negativna strana onto-teologije. Jer, odgovor bi mistične teologije bio da dolazi iz Boga i odlazi natrag k njemu. Tako bi se na paradoksalan i aporetičan način teologija podudarila s kibernetikom. Jer kao što je poznato pojam „informacije“ i „povratne sprege“ (feedback) čini se da su tek drugi način rješenja drevne metafizičke tajne o Božjem stvaranju svijeta, prirode i čovjeka. U mnogim spisima drevnih naroda od Biblije, Upanišada, Tibetske knjige mrtvih mišljenje o odnosu čovjeka, Boga i stroja u ruhu mitske parabole upućuje na mogućnosti prelaska granica između poredaka zadanih stvaranjem.
Za sada napustimo sklisko tlo filozofijske teologije. Od Plotina do zastupnika spinozizma u ruhu kibernetike s pojmom „čiste imanencije“ događaja Bog se misli iz perspektive vječnoga stvaranja „novoga“. Zbog toga se „ono“ što i u svim jezicima ne može biti drukčije određeno negoli srednjim rodom iskazuje neodređenošću. „Ono“ tek omogućuje da se singularnost subjekta i objekta mora oblikovati i materijalizirati (causa formalis i causa materialis). Da bi „ono“ moglo doći-u-svijet tehničke zbilje potreban je signal pretvorbe informacije u slikovni podatak. To je uputstvo za daljnje umno djelovanje. Odmah valja kazati da se djelovanje ne uređuje apriornim pravilima Kantova čistoga uma. Informacija pobuđuje djelovanje u različitim smjerovima. Koji će naposljetku biti odabran za pragmatičan slijed odluka ovisi o kontekstu i situaciji u kojima se poruka dekodira za krajnjega korisnika. Digitalna informacija označava čistu nematerijalnost. U tome leži razlog postojanja mogućnosti buduće materije kao energije. I zato je odnos između Shannonove informacijske entropije s Boltzmannovom statističkom entropijom, kako vidjesmo, odnos „povratne sprege“ (feedback). Posrijedi je (ne)vjerojatnost i (ne)predvidljivost događaja unutar uspostavljene mreže. A bez nje ne postoji mogućnost kretanja od nulte točke do beskonačnosti koja bi imala značajke apsolutnosti prostora-i-vremena i ono što je otuda rezultatom konstrukcije – tehnogenetski proizvedene „umjetne ili virtualne stvarnosti“. Promjena ontologijskoga statusa „stvarnosti“ proizlazi iz promjene čitavog metafizičkoga sklopa ideja. Ne odnosi se to samo na „bitak“ i „mišljenje“, nego i na jezik kao kazivanje.
Stvarnost sada definiramo polazeći od konstruktivno-stvaralačkoga postajanja „novoga“. Ono stabilizira poredak time što ga neprestano usavršava. Primjerice, u eksperimentima transhumanizma s ljudskim tijelom u stanju kiborgizacije govori se o „usavršavanju“ (enhancement) kao „proširenju“ i „produženju“ biološke tjelesnosti. Naglasak je na kognitivnim kapacitetima. Mozak se pritom uspostavlja središtem svih tjelesnih poboljšanja i unapređivanja djelovanja u interaktivnoj tehničkoj okolini. To ima za posljedicu da se „usavršavanje“ shvaća drugom formom „racionaliziranja“. Kako sve postaje „pametno“ (smart), tako je i posthumano tijelo čovjeka-kiborga-androida ono koje okolinu prilagođava sebi, a ne sebe okolini. Ako informacija predstavlja treće bitno načelo čitavoga sklopa fizikalno-metafizičkoga sklopa svemira uopće, tada je njezina uloga važnija čak i od materije i energije. Na tom je tragu filozof i estetičar informacijskoga doba Max Bense mogao zapisati 1955. godine:
„Odlučujući tehnički događaj naše epohe nije pronalazak atomske bombe, već konstrukcija velikih matematičkih strojeva, koje se, iako možda malo nezgrapno, nazivaju uobičajeno i mislećim strojevima.“ (Max Bense, „Vorwort“, u: Louis Couffignal, Denkmaschinen (1948), Verlag Konrad Wittner, Stuttgart, 1955., str. 7., bilješka)
2. Kvantna mehanika: Proizvodnja informacije
Informacija se izvodi iz onoga što nije ni materija niti energija. Kako to treba razumjeti? Je li informacija stupila na mjesto bitka u tradicionalnoj ontologiji ili valja posve drukčije razmatrati odnos ovoga trojstva fizike i metafizike tehničkoga svijeta? Za Maxa Plancka i kvantnu teoriju bilo je bjelodano da se konstanta utroška energije odnosi na potencijalnost materije kao mase. Mogućnosti promjene nisu zadane ničime drugime negoli brzinom kretanja u praznome prostoru. Ako je, pak, sam prostor kao Riemannov rastezljiv, onaj koji se zakrivljuje i u kojem elektromagnetski valovi još više pobuđuju čestice na kretanja u neodređenosti njihovih putanja, jasno je da pojam informacije ne može biti sveden na poruku koja dolazi iz dubina klasične metafizike. Unutar nje sve bi bilo posve jasno. Informacija bi se mogla deducirati iz Božjega atributa stvaranja čestica iz uzroka i svrhe vječne i nepromjenljive monade u općem unaprijed usklađenome poretku svemira kao što je to postavio Leibniz; ili bi se, pak, stvar svodila na Newtonove zakone mehaničkoga gibanja. U oba slučaja, Bog kao savršeni urar ili kao matematičar podaruje informaciji uputstvo za djelovanje. Zahvaljujući „beskonačnoj brzini svjetlosti“ djelovanje poprima crte reaktivnosti. Što se više ubrzava protok informacija i dekodiranje poruka djelovanje postaje sve shizofrenije i pragmatičnije.
Zašto? Naprosto zato što nema mogućnosti zaustavljanja, pa otuda niti čvrstoga identiteta. Samo ono što je ukorijenjeno u tlo ima postojanost. Sve drugo se rastemeljujući iznova stvara. Da bi se moglo djelovati u takvom nestabilnome poretku, nužno je neprestano mijenjati planove i stvarati nove opcije. Shozofrenija se psihijatrijski definira čudovišnom bolešću nemogućnosti postojanoga identiteta. Pokazuje se u rascijepu osobe koja ne može pojmiti stvarnost osim kao proizvod vlastite fikcije. Ipak, pitanje shizofrenije jest pitanje o „biti“ mišljenja kao djelovanja u svijetu koji je kodificiran tzv. pravilima normalnosti. Utoliko se djelovanje pod uvjetom rascijepa identiteta zbiva kao neprestana tvorba nove stvarnosti.
Primijenimo li poznate Lacanove pojmove imaginarno-simboličko-Realno tada se rascijep ne događa nigdje drugdje negoli u prostoru simboličke tvorbe stvarnosti. Rezultat je nastanak traume koja u tehničkome svijetu prestaje imati iskustvo gubitka Oca/Zakona. Sve postaje nadomjestivo, pa je logika stroja u tome što više nije riječ o prijeporu između organizima (bíos) i mehanizma (téchne). Stroj funkcionira kao simbolički organizam u mehanici automatskoga gibanja. Već je otuda jasno da trauma iščezava u živoj rani samosvijesti. Što preostaje svodi se na gubitak sjećanja ili zaborav povijesti. Usto, zaborav u ljudskome pamćenju nadomješta se dispozitivom postmemorije.( O pojmu postmemorije kao osobnoga i kolektivnoga sjećanja na traumatične događaje iz povijesti čija se „istina“ želi obnoviti pretraživanjem arhiva, knjižnica, muzeja, baza podataka u digitalnome zapisu vidi: Marianne Hirsch, “Family Pictures: Maus, Mourning, and Post-Memory,” Discourse: Journal for Theoretical Studies in Media and Culture, Vol. 15., br. 2/1993., http://digitalcommons.wayne.edu/discourse/vol15/iss2/1)
Kako god bilo, pojam informacije se u klasičnoj episteme novovjekovne znanosti izvodi iz stvaralačke potencijalnosti prvoga uzroka i posljednje svrhe (zakon kauzalnosti i model teleologije). Nije stoga slučajno što se informacija često prevodi kao obavijest o nečemu, podatak i poruka koja se dekodira u procesu komunikacije. Nije nadalje rijetkost da se značenje informacije otuda prevodi u funkciju onoga što je njezina svrha: da, naime, omogući komunikaciju. Time se u načelu postavlja problem polazeći od učinkovita uzroka (causa efficiens). Razvitkom tehničkih medija ovo će se radikalno promijeniti. Telefon predstavlja početak ubrzane povijesti tehničkih medija koja završava s vizualizacijom.
Ali slika koja vlada ovom paradigmom konstrukcije novih svjetova prilagođena je ljudskome tijelu. Samo mali pomak prsta (dig-it) pokreće je iz stanja inercije. Time se mijenja njezina fluidna forma. Dodir stvara sliku, a slika omogućuje komunikaciju. Optičko nesvjesno vlada nad jezikom kao artikulacijom samosvijesti. Kada uvođenjem digitalne tehnologije nastane mogućnost interaktivne komunikacije u potpunosti će nestati razlog opstojnosti ovoga slijeda uzroka i učinka. Jednosmjerna ulica metafizike informaciju prenosi od pošiljatelja do primatelja. U začaranome krugu svekolike linearnosti nema prostora-između (in–between). To je, uostalom, bio problem i „revolucionarne“ matematičke teorije komunikacije Clauda Shannona. S njime je otpočelo doba informatike i računalnih strojeva. Kako signal u šúmu koji napučuje kanal kroz kojeg prolaze elektromagnetski valovi osloboditi od jednosmjernosti poruke na putanji pošiljatelj-primatelj? (Vidi o tome: Frank Hartmann, Mediologie: Ansätze einer Medientheorie der Kulturwissenschaften, WUV, Wien, 2003., str. 136-139.)
Pokušajmo sada pomnije razmotriti ono što predstavlja najveći problem nove „digitalne ontologije“. Ako se, dakle, s pomoću prijenosa signala uspostavlja mogućnost nove interaktivne komunikacije, bez obzira je li riječ o žičanome ili bežičnome prijenosu (wireless) informacija, još uvijek nije jasno zapravo što je to – informacija? Poteškoće nastaju već otuda što kibernetika uvodi taj pojam u trojni obrazac tehničkoga svijeta: informacija – materija – energija. Vidjeli smo, nadalje, da se kvantna teorija i općenita i posebna teorija relativnosti u načelu otvaraju spram posljednje tajne „crne kutije“ metafizike. Riječ je, dakako, o „beskonačnoj brzini“ (vitesse infinie). Njome se baš uspostavlja logika apsolutne neposrednosti između informacije i njezina izvora (Boga?).
Čitava dosadašnja povijest na putu je samo i jedino čudovišne akceleracije. Između „beskonačne brzine“ i „konačne tromosti“ nalazi se prostor-između (in-between). Ta neodređenost praznine koja zapravo pripada entropiji kao ravnoteži kozmičko-prirodnih sustava i okolina ne može se misliti izvan tradicionalne predstave prostora-i-vremena. Zašto? Ako je, naime, prostor beskonačan, a vrijeme se određuje idejom vječnosti prema kojoj je razdioba na dimenzije ili ekstaze prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pukom iluzijom, kako je to istaknuo Einstein, onda se pojmovi „apsolutnoga“ i „relativnoga“ odnose na granice metafizike uopće. Nije pitanje gdje se nalaze te granice ako je prostor beskonačan, a vrijeme vječno, nego čemu one služe. Jesu li to puke fikcije mišljenja ili nužnost u fizičkome svijetu da bismo došli do spoznaje o mogućim avatarima mnoštva svjetova i najluđe ideje uopće, ravne sihizofreniji? Da je čitav svemir kao u filmu Matrix samo simulacija izmaštane stvarnosti, ili iskazano jezikom Schopenhauerove metafizike – svijet kao volja i predstava!? Informacija je za oca-utemeljitelja kibernetike ponajprije ono „treće“. Niti materija, a niti energija, jer nadilazi svaki oblik materijalizma bio on vulgaran ili u ruhu „novoga realizma“ utemeljen na strogosti metoda suvremenih znanosti. Kada Wiener kritički ograđuje pojam informacija od zahtjeva modernoga materijalizma, tada se ne bi smjelo zastraniti u opravdanje neke vrste idealizma drugim sredstvima.
Ali, to isto vrijedi i za Bergsonov „vitalizam“ koji bitak shvaća iz perspektive „životne snage“, a vrijeme svodi na pojam trajanja (durée). Informacija prolazi kroz prostor i događa se u vremenu. Nije materijalna, a nije niti energetski potencijal pretvorbe u masu. Reći će se: materija kao energija postaje masom čija snaga u konstantnome ubrzanju dovodi do mogućnosti raspada složenih sustava. Entropija se zbog toga iz nužnosti raspada i neizbježnosti implozije informacija svodi na tehničku mjeru predvidljivosti nastanka kaosa. U nekoj vrsti „transcendentalne nove metafizike“ kakva je i kibernetika Gottharda Günthera, čini se da bi pojam informacije bio nadomjestak za „duhovni bitak“ u značenju apsolutne transcendencije. No, sve su to pristupi koji ne mogu pobjeći od „tamne sjene“ mišljenja kakvo se uspostavilo u filozofiji od Grka i time bitno odredilo smjer znanosti (matematike, fizike i biologije). U ovome slučaju potrebno je pronaći jasno ishodište.
Ako informacija nije materija niti energija, onda se očito radi o „digitalnoj ontologiji“ za koju se bitak više ne otvara iz „nužnosti“ povijesnoga sklopa bitka-boga-čovjeka-svijeta (onto-teo-antropo-kozmologije). Umjesto toga „bitak“ sada gubi svoju „bit“ nastalu iz „takovosti“ prirode (physis, natura). Što se događa kada „bitak“ više ne može biti sveden na „život“ u smislu biologije, antropologije i psihologije, kako je već Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) iz 1927. godine kritički pokazao rezultate nove metafizike koja nastoji „prevladati“ filozofiju u 20. stoljeću, ali se ne može odmaknuti od pogubnoga svođenja na scijentizam ove ili one vrste? Ništa drugo negoli pokušaj da se onda „bitak“ tehnički rastvori u informaciji, „bit čovjeka“ u komunikaciji, a odnos bića spram bitka kao takvog u kontroli sustava i okoline. To možemo nazvati realizacijom metafizike, ali ne kao nadomjeska „prirode“ i „povijesti“. Naprotiv, za tehnogenezu ne vrijede više ista pravila kao i za ontogenezu. Stroj se ne može izvesti iz tzv. tranzitivne analogije. Lijepo kaže o tome Gotthard Günther:
„Mišljenje nam, naime, produžuje vertikalnu analogijsku crtu Bog-Ja prema unutra s njegovom konačnom točkom i shvaćanju mehaničke svijesti koju je stvorio čovjek. Na taj način se nalazimo u čudovišnome slijedu prema kojem je shvaćanju analogija svijesti prijelazna. No, to bi bilo, ustvari, metafizičko-teologijski govoreći – svetogrđe. Postoje, prema tome, (pod pretpostavkom klasične metode mišljenja) sljedeći odnosi prijelaza: (a) čovjek je nalik Bogu; (b) robot je nalik čovjeku; (c) robot je nalik Bogu preko čovjeka. (…) Na tlu klasične logike kibernetika je čisto ludilo.“ (Gotthard Günther, isto, str. 60.)
Da, ali „čisto ludilo“ dolazi otuda što informacija ne može uopće biti mišljena ukoliko se ne radi o zakonu uzročnosti i načelu svrhovitosti. Jer informacija mora stvoriti uvjete da bi nešto moglo poprimiti formu i materiju kao energiju. Drugim riječima, informacija bi sa stajališta Aristotelove metafizike mogla biti samo causa formalis (eidos i morphé). Time bi zauzela mjesto prvoga uzroka, a u dekodiranoj formi poruke posljednje svrhe postala bi ono što je bila namjera već na njezinome početku (arché). U tom smislu je Wiener bio u pravu kada je u prethodnike kibernetike uvrstio Leibnizovu filozofijsku monadologiju. I to iz dva razloga: prvo, zato što je Leibniz uveo pojam beskonačnosti u optjecaj moderne znanosti polazeći od računskoga karaktera mišljenja i drugo, zato što je čitav problem „mislećega stroja“ izveo iz metafizike dostatnoga razloga kao temelja božanske providnosti (teodiceje) u povijesti. Informacija se tako od Leibniza misli kao forma monade i kao „bit“ jezika. Razlog leži u tome što se ne može svesti na atribute bitka-Boga poput protežnosti (materije) i snage (energije) u kretanju čestica praznim prostorom. „Čisto ludilo“ jest metafizika dvojstva, koja paradoksalno omogućuje mišljenje „digitalne ontologije“ jer je ono zasnovano na binarnome kôdu (0-1). Sve što otuda slijedi ima dalekosežno značenje za promjenu paradigme.
Ako se forma monade pokazuje u njezinoj mogućnosti postajanja „mehaničkim mozgom“, tada je samorazumljivo da se jezik tog preokreta mora dovesti do čistoga znaka prazne komunikacije. Jezik mora postati simboličkom logikom stroja. „Ludilo“ doista ne može dospjeti do treće postaje putovanja vremenom i postati tehnosferom. Bez odricanja od moćnoga alata „tranzitivnih analogija“ to je pukom iluzijom. Sve zato nečemu nalikuje. Osim Boga kao apsoluta. Lako je vidjeti odakle podrijetlo postavke o sličnosti i ponavljanju prvoga izvornika. Nećemo se upuštati u mišljenje o vladavini modela sličnosti i nalikovine (simulakrum, analogiju i mimesis). Uostalom, rani je Deleuze u Logici smisla (Logique du sens) iz 1969. godine, baveći se nizom paradoksa, pitanjem dvojstava, smislom i značenjem shizofrenije, krivotvorine, fikcije, iluzije došao do toga da upravo ono drugotno i razliku proglasi početkom „transcendentalnoga empirizma“. Ono što je bilo osuđeno od Platona na drugorazrednu patvorinu, za Deleuzea je preko stoika, Spinoze i Nietzschea postalo „autentičnom“, pravom zbiljom. (Gilles Deleuze, Logique du sens, Minuit, Pariz, 1969.) Umjesto toga, dostatno je za našu svrhu upozoriti da se pojam informacije u trećem poretku kibernetike posve osamostalio od bilo kakve sličnosti s idejom prirode u metafizici klasičnoga doba. Štoviše, informacija se sada ne može više uopće razumjeti iz logike zakona uzročnosti i načela svrhovitosti. Gdje onda tragati za njezinim izvorištem i značenjem?
Teorije informacije koje su se razvile iz kibernetike, ali i filozofije jezika, ne orijentiraju se više na načelima klasične ontologije kakva je vladala od Aristotela do Hegela. (Vidi o tome: Luciano Floridi, Philosophy and Computing: An Introduction, Routledge, London-New York, 1999.) Mišljenje se zasnivalo na samostojnosti i samopostavljanju bitka kao prirode (physis). Sve se odvijalo u znaku prisutnosti, nepromjenljivosti njegove „biti“, te postojanosti u mijenama remena. To znači da informacija ne samo da nadilazi fizikalne pojmove materije i energije, nego ponajprije postavlja u pitanje strukturu čitavog metafizičkoga mišljenja. Ono što povezuje informaciju s komunikacijom jest ideja procesa postajanja „novim“. Na temelju konstrukcije „elektronskoga mozga“ mijenja se poredak kategorija i pojmova. Stroj se, dakle, ne pojavljuje pukim dodatkom ili proširenjem tjelesne supstancije. Kao što smo to vidjeli, stroj nadilazi razlikovanje živoga i neživoga, prirode i tehnike u užem smislu riječi. Zbog toga je informacija koja postaje uvjet mogućnosti komunikacije samo uvjetno nalik modelu bitka, bića i biti čovjeka.
Zašto samo uvjetno? Naprosto stoga što sličnosti između dva poretka – ontogeneze i tehnogeneze – ne znače da „novo“ ne mijenja rang između poredaka. Zahvaljujući djelovanju „povratne sprege-petlje“ (feedback-loop) svi otvoreni sustavi su samoorganizirajući i samopokretački (autopoiesis). Razlog leži u tome što ih pokreće protok informacija u kružnoj uzročnosti. Proces stoga prekida s idejom ulančanosti uzroka i posljedice. Na taj se način unutarnja logika Wienerove kibernetike razvija kao procesualna teorija informacije. Čini se da je na tom tragu i postavka Günthera koji otvara dvije mogućnosti mišljenja: (1) teorije informacije polazeći od objektne strane materijalnosti stvari i (2) subjektne introscendencije samosvijesti. Ovaj začudan pojam samo je suprotnost najznačajnijem pojmu klasičnog njemačkoga idealizma – transcendenciji.
Jer, samosvijest u kibernetičkome modelu mišljenja nije nabačaj kantovskoga ili fihteanskoga transcendentalnoga subjekta koji omogućuje spoznaju u svijetu iskustvenih pojava. Umjesto toga, sada je informacija ona koja u svoja dva načina „pojavljivanja“ omogućuje prisutnost stvari sáme kao mislećega objekta. (Gotthard Günther, isto, str. 23.) Bez informacije nema kibernetike, strojno organizirane proizvodnje života, riječju čitave „nove ontologije“. Međutim, problem nastaje s pokušajem njezina otrgnuća od svijeta u kojem vladaju fiksna određenja materije i energije. Ako uzmemo u obzir da su kvantna mehanika i Heisenbergova teorija neodređenosti dovele u pitanje klasične pojmove subjekta i objekta, ali i Newtonov pojam prirode kao objektivne stvarnosti prema kojoj se mišljenje pojavljuje samo kao referent zakonitosti (uzrok-učinak-posljedica) sámoga bitka, tada moramo zaoštriti stvar i krenuti od prve pretpostavke kibernetičkoga obrata. A on glasi: informacija se od duhovnoga poslanstva misterija svemira razmješta iz prostora onostranosti (transcendencije) u ovostranost (introscendencije ili imanencije).
Ništa se ne zbiva „sudbinski“. Sve postaje kontingentno i emergentno. Stoga ne postoji nikakva vječna „bit“ informacije kao nadomjeska za pojam bitka unutar iste matrice metafizike. Umjesto toga, obrat se sastoji u mogućnosti da i bitak i vrijeme u tehnogenetskoj konstrukciji novih svjetova svoje značenje mogu poprimiti samo polazeći od događaja čiste kontingencije. To znači da je informacija uputstvo za djelovanje kao forma-znak jedino unutar nekog oblika zajednice. Simbolički i stvarno njome upravlja uspostavljeni kôd.
Ako toga nema, nema ni mogućnosti komunikacije. Informacija ostaje prazna i bez značenja za korisnike. Možemo razabrati da se teorije informacije otuda izvode iz različitih filozofijskih epistemologija. Ono što je pritom od posebne važnosti odnosi se na prijelaz iz logike apriornosti uma na logiku pragmatike znanja. Što je bilo, dakle, vječno i nepromjenljivo postaje vremenito (prolazno) i promjenljivo. Nije nimalo rijetkost da se teoretičari informacije slažu kako se bitna promjena u proučavanju informacije dogodila zahvaljujući nastanku tehnoznanosti (technosciences) početkom 1970-ih godina. (Vidi o tome: Alfred Nordmann, „Collapse of Distance: Epistemic Strategies of Science and Technoscience“, plenarno predavanje na godišnjem susretu Danskoga filozofskoga društva, Kopenhagen, 2006. https://www.uni-bielefeld.de/ZIF/FG/2006Application/PDF/Nordmann_essay2.pdf ) Iz toga su iznikle cyber-filozofija, filozofija komputacije, filozofija „umjetne inteligencije“ (AI) i tzv. epistemologija androida, kako je to pobrojao Luciano Floridi, filozof informacije. (Luciano Floridi, „What is the Philosophy of Information?“, Metaphilosophy, Vol. 33, br. 1-2/2002. (siječanj), str. 123.) Sve ih objedinjuje težnja za uspostavom „nove digitalne ontologije“. Zanimljivo je kako Floridi i čitav niz mislilaca okupljenih oko projekta metafilozofije na tragovima američke pragmatičke filozofije, semiotike i kasnoga Wittgensteina dovode u svezu pojmove nastale tehnoznanstvenom konstrukcijom „umjetne inteligencije“ (AI) s hibridnim pojmovima novoga mišljenja. Nema nikakve sumnje da je taj projekt omogućen kibernetičkim obratom. Ako se u središtu epistemologije nalazi pojam informacije, tada se radi, prema Floridiju, o procesima: (1) metasemantizacije narativnosti u tehničkome svijetu; (b) delimitaciji kulture u koju ulazi čitav niz novih korisnika sadržaja i time bitno mijenja krajolik komunikacije od govora do stavova i vrijednosti; (3) defizikalizacije prirode koja se transformira u „prirodu“ neljudskoga svijeta; (4) utjelovljenja konceptualne okoline koja je izgrađena s pomoću „umjetne inteligencije“ (AI).( Luciano Floridi, isto, str. 130-131. ) Ovdje se nećemo baviti pomnijim kritičkim čitanjem ove osebujne „filozofije informacije“. Ona, uostalom, sam pojam filozofije shvaća iz analitičke tradicije, nadovezujući se i na logički pozitivizam. Zato ispada kako
„filozofija nije pojmovni aspirin, super-znanost ili manikura jezika, već umijeće identificiranja pojmovnih problema i oblikovanja, predlaganja i vrednovanja eksplanatornih modela. Ona je, naposljetku, posljednji stadij refleksije, gdje se radi o semantizaciji bitka i otvaranju novoga prostora“.(Luciano Floridi, isto, str. 134.)
Ono što je daleko važnije od ove po nakani stroge analitičke metode „filozofije“ za razumijevanje problema nastalih tehnoznanstvenim prodorom u samu „bit“ bitka svodi se na trodiobu područja koje zahvaća „filozofija informacije“. Stalni je problem svih takvih “metafilozofija“ još od nastanka prvoga mislećega stroja u laboratoriju Clauda Shannona 1950-ih godina kako ograničiti područje koje se samo od sebe proširuje prijeteći da znanje dovede do dokidanja svih samostalnih disciplina humanističkih znanosti. To isto vrijedi, ali samo u spoznajno-teorijskome pogledu za prirodno-tehničke znanosti. Izum kompjutora nije bio tek puka tehnička inovacija u slijedu povijesnoga razvitka od tiskarskoga, parnoga do električnoga stroja. Po prvi se puta umjesto proširenja tijela sada tehnika određuje usavršavanjem čovjekova mozga. Dekartovski govoreći, sve do kompjutora stroj je bio proširenje tjelesne supstancije (res extensa). Nakon toga slijedi razvitak kognitivnih sposobnosti čovjeka (res cogitans). Budući da je pojam virtualnosti po analogiji vezan uz mozak i neuralnu mrežu, očito je da se problem svodi na upravljanje sustavima i okolinom s pomoću „umjetne inteligencije“ (AI). Kibernetika stoga ne može biti znanost u tradicionalnome shvaćanju znanja o predmetu kao motrenja bića. To bi pripadalo teoretskome odnosu spram bitka. Potrebno je nešto mnogo radikalnije od uvida i motrenja predmetnosti predmeta.
Kada znanost prelazi vlastite granice zadane idejom umnoga promatranja prirode, nalazimo se suočeni s obratom u samoj „biti“ znanja kao takvoga. Utoliko se može kazati da s kibernetikom drugoga poretka, onom koja u igru uvodi kretanje sámoga objekta kao misleće stvari, otpočinje doba vladavine tehnoznanosti. A to znači da su znanosti fundamentalne i primjenjive istodobno, da mijenjaju „prirodu“ s pomoću tehnosfere, te da je prijenos, stvaranje i dekodiranje informacijskoga kôda posljednji korak u raščovječenju čovjeka. Tehnoznanosti ne služe „čovjeku“. On je njihova subjektno-objektna struktura svekolike preobrazbe bitka u stalnome procesu „proširenja“ tjelesnosti (transhumanizam) i „usavršavanja“ kognitivnosti (posthumanizam). (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 13-117.)
Prema Floridiju, područje se „filozofije informacije“ u kognitivnome smislu gotovo hegelijanski određuje trojakom shemom „nove ontologije“: (1) pojam informacije, (b) pojam komputacije i (3) pojam informacijskoga društva. Iz ovoga je već unaprijed jasno da formalno prvenstvo informacije nad mišljenjem kao računanjem i primjenom u komunikacijskoj zajednici odgovara klasičnoj metafizičkoj diobi Platona i Aristotela na hijerarhiju znanja i umijeća – theoria, praxis, poiesis. Ako je informacija formalno područje interdisciplinarno shvaćene metateorije, onda je komputacija iz koje nastaje „umjetna inteligencija“ (AI) praktično polje aplikacija, dok se ono što preostaje na kraju ovoga kružnoga procesa događa kao složena komunikacijska mreža odnosa u „informacijskome društvu“. Poredak i rang pojmova ostao je isti. Doduše, njihov je odnos u strukturi značenja relativno promijenjen. „Bit“ tehno-znanosti pokazuje nam tako da se praktično-teoretska „aktivnost“ sada svodi na raznolike intervencije u sam predmet, koji se ionako ne pojavljuje u stanju pasivne sinteze refleksije. Mnogi teoretičari tzv. informacijskoga društva uviđaju da je i sam pojam „društva“ postao nedostatan za ono što izaziva uvođenje tehnologija vizualizacije i stvaranje okoline na temelju „umjetne inteligencije“ (AI).(Bruno Latour, Pandora’s Hope: Essays on the Reality of Science Studies, Harvard University Press, New York, 1999.)
Iz toga je tek korak do poprilično skeptičke postavke samoga oca-utemeljitelja informatike Clauda Shannona da je zapravo nemoguće pozitivno odrediti što uopće jest informacija ako se ne može izvesti iz materije i energije. Problem informacije nije tek filozofijske naravi. Čak ako se i složimo da je to „polisemantički pojam“, jer ga na različite načine definiraju različite znanosti, ono što iz toga slijedi posve je očekivano. Naime, kibernetika u obratu spram čitave metafizike, a to znači klasične ontologije bitka i mišljenja, otpočela je s idejom stroja kao samopokretačkoga mehanizma. Takav stroj stvara „novu prirodu“. Prema tome, on nije više određen tzv. prirodnim zakonitostima. San o „perpetuum mobile“ poprima obrise ostvarivosti.
Pronalaskom mogućnosti da složeni sustavi raketnoga naoružanja, sustavi nuklearne energije, robotike i nanotehnologije mogu postupati bez izravnoga posredovanja čovjeka kao upravljača koji nadzire procese, nastala je višestrana i višeznačna kontrola održanja materije i energije. K tome, bila je na razini visokoga intenziteta protoka informacija. Brzina prijenosa podataka ne bi bila moguća bez povratnoga učinka sprege-petlje (feedback–loop). Sve se to zbiva u prostoru zajedničkoga događaja interakcije između sustava i okoline. Kada je isključen jednosmjeran proces komunikacije između A i B, tada se C i D proizvode umrežavanjem kao kontingentan događaj virtualizacije međusobno povezanih interaktora, da se poslužimo izrazom iz teorije sustava i trećega poretka kibernetike. (Vidi o tome: Heinz von Foerster, Understanding Understanding: Essays on Cybernetics and Cognition, Springer, New York, 2003., str. 305-324.)
Nastajući učinak čini se samorazumljivim. Informacija označava uputstvo za djelovanje i to na dvije razine: (1) forme-znaka i (2) jezika kao performativnosti. Oboje se međusobno uspostavljaju u interakciji. Informacija nastaje kao tehnički eidos-morphé samo ukoliko se događa da se jezik njezine primjene izvodi kao čin transformacije stanja. Pojam stanja, pak, upućuje na prijelaz između bitka i događaja. To je ono što je između (in-between), ali ne kao rezultat disjunkcije, već kao ishod konjunkcije. Stanje povezuje staro-i-novo. Zbog toga je posthumano stanje prijelaz između „čovjeka“ i „stroja“ s onu stranu organizma i mehanike. Ono se određuje prijelazom granica unutar matrice linearne povijesti bitka. Što je, dakle, bilo „ljudsko“ sada postaje „postljudskim“. U tome se ono neljudsko ne suprotstavlja nadljudskome. Posve suprotno, posrijedi je prelazak granica samoga ljudskoga kao životinjskoga. Čovjek postaje nešto što se mora nadići istodobnim procesom razvitka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition). Razumjeti „bit“ informacije označava obrat od tradicionalne metafizike čistih biti kao nepromjenljivosti djelovanja u jedinicama vremenskoga tijeka. Ono što se sada događa ima dalekosežne posljedice za nadolazeće doba apsolutnoga vremena strojeva s onu stranu granica prirode i ljudskoga. Informacija više ne „informira“. To znači da nas ne obavještava o nekom već postojećem stanju stvari u prirodi.
Umjesto toga, tzv. svrha informacije jest u „transformiranju“ same prirode kao inertnoga otpora materije i energije. (Vidi o tome: Bruno Latour, „There is No Information, Only Tranformation“, u: Geert Lovink, Uncanny Networks: Dialogues with the Virtual Intelligentsia, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2004., str. 154-161. Problem s Latourovom teorijom društvenih interaktora proizlazi, međutim, otuda što se tehnodeterminizmu suvremene znanosti nastoji ograničiti prostor djelovanja kroz tzv. lokalizirane mreže transformacije. Zbog toga Latour oscilira u svojem socijalnome tehnoznanstvenome promišljanju informacije, iako se valja složiti s njegovom masivnom postavkom o prijelazu iz infosfere u transformativan događaj komunikacije. Pritom se poput mnogih drugih teoretičara digitalnoga doba oslanja na Leibnizove vizije univerzalnoga jezika i matematičko-tehničkoga kôda komunikacije. Kada tvrdi da „slike očituju transformaciju, a ne informaciju“ (str. 157), Latour ima u vidu univerzalnost, brzinu, neposrednost, globalizaciju u svim aspektima svakodnevnih ljudskih radnji. To samo znači da kompjutor kao misleći stroj ne treba shvaćati apstraktnim modelom mišljenja, nego otvorenim za pragmatična rješenja. U cjelini, kritičari tehnodeterminizma polaze od svojevrsne nove društvene paradigme koja za razliku od prethodne, moderne, među svoje prednosti ubraja fluidnost, mobilnost, promjenljivost, višesmjernost odlučivanja, riječju – transformativnost „događaja“ umjesto informativnosti „bitka“.)
Drugim riječima, razlog zbog čega se pojam informacije ne može „pozitivno“ odrediti, već samo zaobilazno, medijalno, bez vodeće „biti“ stvari, leži u tome što je kao i tehnoznanosti njezina struktura forme-znaka i jezika kao performativnosti postala pragmatičnim uputstvom. Za buduću promjenu stanja ovo je od posebne važnosti. Iz potrebe za preusmjeravanjem ciljeva procesa promjene „bića“ dolazi do preokreta kategorijalnoga sklopa. To možemo pratiti u svim područjima suvremenoga života. Kontrola informacija koju sustav mora obavljati, od biološkoga do nuklearnoga, od društvenoga do strategijskoga, nije više u sprečavanju protoka do krajnjega korisnika. Mrežu (network) se može kontrolirati samo pod uvjetom da se način kontrole izvodi totalno. Polazeći od sveze „prirode“ i „kulture“ kontrola ulazi u samu jezgru života. Mora se, dakle, kontrolirati proces nastanka „života“ od rođenja do smrti (biopolitika-tanatopolitika) i to kontrolom duševno-duhovnih procesa koji se zbivaju „unutar“ mozga i „izvan“ njega. U doba totalne kontrole mora se kontrolirati sama „bit“ kontrole. A to je biokibernetički ili informacijski kôd s pomoću kojega kontrola funkcionira. Ako je kôd razbijen zbog ovog ili onog razloga, sve smjera entropiji sustava.
3. Causa efficiens: Obrat u pojmu uzroka
Što iz toga proizlazi? Jednostavno, da se „bit“ informacije odsada ne nalazi izvan nje same. Štoviše, više ne možemo samorazumljivo rabiti niti riječ „bit“ ako je ne stavimo u zagrade. Heidegger je to činio na svojem putu mišljenja poprilično ustrajno nakon 1930. godine. Gotovo je sve pojmove tradicionalne metafizike zagrađivao, a sam bitak prekrižio uvodeći stari način pisanja – Seyn umjesto Sein. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 3. izd.) Problem je, dakle, u tome što se informacija može misliti samo iz njezina djelotvornoga učinka (causa efficiens), a ne više iz formalnoga i materijalnoga. Finalni učinak povratno određuje stalnu promjenu forme i sadržaja (materije) neke stvari. Sve što „jest“ pojavljuje se učinkovito za neku djelotvornu svrhu. Ovdje valja napomenuti da pojam „svrhe“ (télos) treba shvatiti pragmatično. Tek ako je svrha uspostavljena događajem promjene stanja ono se stabilizira. Stvar otuda postaje napravom koja funkcionira u nekom poretku kontrole. No, stvar nije puki objekt bez odnosa spram mišljenja. Tako mišljenje kao u filozofiji jezika kasnoga Wittgensteina postaje „jezičnom igrom“ (Sprachspiel), a svijet otvorenim prostorom transformacije stanja onog što je još preostalo od „prirode“, „kulture“, „životinje“, „čovjeka“ i „stroja“. A što je to još preostalo?
Sa stajališta pragmatične filozofije medija možemo govoriti o uporabi informacije koja mijenja svoj sadržaj time što se transformira u procesu interakcije sustava i okoline. Uporaba ne znači isto što i korištenje. Kada se rabi informacija onda je uvijek posrijedi mogućnost višestrukosti njezina značenja. Alat postaje višestruko uporabljiv. No, samo ako ga se koristi izvan stroge namjene. Ovo je iznimno važno za novije teorije kozmičko-biološke evolucije. Sve one uglavnom osuvremenjuju Darwinov prilog tako što uvode u optjecaj pojmove samorazvitka i samorađanja, samoprilagodbe i samoizbora. Danas je to nadasve prisutno u sintetskoj biologiji. ( Markus Schmidt, Alexander Kelle, Agomoni Ganguli-Mitra, Huib de Vriend (ur.), Synthetic Biology: The Technoscience and Its Societal Consequences, Springer, New York, 2009.)
Ništa se stoga ne događa izvan matrice kibernetičkoga obrata. Dapače, sve što može nastati unutar logike „umjetne inteligencije“ (AI) prolazi kroz „unutarnju kontrolu“ procesa mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije. Sva su tri pojma izvedena iz strukture djelovanja tehnosfere. Premda ih možemo pratiti preko Heideggerove kritike novovjekovne tehnike, ono što je ovdje navlastito odnosi se ponajprije na konstrukciju. Ona je ključna za prelazak iz metafizičke u kibernetičku paradigmu. (Zagovornik radikalnoga konstruktivizma u suvremenoj epistemologiji, Ernst von Glasersfeld, polazi od postavke da za razliku od Kanta u njegovoj Kritici čistoga uma (Kritik der reinen Vernunft) valja kazati kako eksperimentalni svijet znanstvenih otkrića u sebi obuhvaća otvorenost za nova kognitivna djelovanja. Naše znanje otuda ne može nikad biti konačno. Ono se eksponencijalno razvija. Međutim, von Glasersfeld znanje odnosno svijest ne shvaća reprezentacijski u smislu prikaza tzv. stvarnoga ili objektivnoga svijeta koji postoji neovisno od naše spoznaje. Konstruktivizam nije Berkeleyev esse est percipi,već paradigma mišljenja za kibernetički način oblikovanja ljudske svijesti u tehničkoj okolini. Pritom je važno spomenuti da sam pojam „konstruiranja“ ima sljedećih šest temeljnih značajki.
Ernst von Glasersfeld stvaralački ih je preuzeo od razvojnoga psihologa Jeana Piageta: (1) cilj svekolike konstrukcije nije kopija ili reprezentacija ontologijskoga stanja stvari, već održanje i dosezanje unutarnje ravnoteže; (2) izgradnja znanja je ponajprije induktivna i zasniva se na koordinaciji, uspješnome učenju i apstrakciji senzomotoričkih elemenata iskustva („figurativno“ znanje); (3) refleksivna apstrakcija figurativnih elemenata (radnji) vodi do apstraktnih invarijanata ili operativnoga znanja (brojanje, pojmovi funkcije, pravila, logičke sveze, fikcije i svjesna mreža pojmovlja poput „društva“, „povijesti“, „fizike“ itd; (4) primjena znanja počiva na tome što kognitivni subjekt segmentira tijek elementarnoga iskustva na osnovu unaprijed postojećih pojmova, da bi „asimilirao“ pojmove i korodinirao koherentnu zbilju; (5) tamo gdje nedostaje ova asimilacija, mijenjaju se radnje ili pojmovi, a to vodi do novoga znanja; (6) komunikacija i govor otvaraju mogućnost interpretativnoga subjekta. – Ernst von Glasersfeld, „Fiktion und Realität aus der Perspektive des radikalen Konstruktivismus“, u: Florian Rötzer i Peter Weibel (ur.), Strategien des Scheins, Klaus Boer, München, 1991., str. 161-175. )
Zahvaljujući „biti“ informacije, ovdje se radi o preokretu u modelu kauzalno-teleologijskoga mišljenja. Naime, dok se računanje (calcul, Rechnen) izvodi iz matematike kao aritmetike i geometrije (apstrakcije i konkretnosti) unutar prostora beskonačnosti i njezinih derivacija, planiranje ne proizlazi više iz aprirornoga nabačaja svijeta. Umjesto toga, posrijedi je ono što Deleuze naziva „planom imanencije“. Čitav je niz transformacija koje se dešavaju sa sviješću u stanju samoorganizirajućega procesa mišljenja. Otvaraju se nove perspektive. Kada se bitak u formi „života“ može tehnogenetski proizvoditi i time mijenjati zadanu genetsku strukturu nastaju novi odnosi između čovjeka i stroja. Promjene su dalekosežne. Uzročnost se pritom prebacuje u kružno kretanje razlike unutar istoga (=bitka). A svrhovitost se preusmjerava zahvaljujući činu konstrukcije u ono nepredvidljivo i kontingentno. To, dakako, ne znači da je plan izgubio svoju „svrhu“, a uzročnost svoju učinkovitu djelotvornost. Međutim, krivo bi bilo tvrditi da je tek riječ o pukome razmještanju ranga. Moramo poći od obrata u samoj „biti“ informacije. Nije više pitanje njezino „duhovno“ podrijetlo. Mnogo je važnija njezina „materijalna“ primjena. U tom smislu doba tehnosfere označava moć vladavine pragmatike znanja. No, bez kulturne tehnike koja to izvodi u raznolikim oblicima diskurzivnih praksi sve bi bilo uzaludno. Kada Heidegger u okružju Provansalskih seminara krajem 1960-ih godina tvrdi da je „bit“ suvremenih znanosti u tehnici, a ne obratno, onda je njegov primjer za iskazano uspon biogenetike u sprezi s kibernetikom. Heidegger je dobro vidio kamo sve to ide.
Stvaranje „novoga“ ne dolazi više iz podarenosti događaja bitka, već iz tehnoznanstvene konstrukcije kao nabačaja umjetnoga svijeta. Mogućnost manipulacije ljudskim genima pokazala se jasnim rješenjem spora između Boga, prirode i tehnike. U isto vrijeme kada Claude Shannon konstruira prvi kompjutor otpočinju pokusi s promjenom matičnih stanica u prirodi. I zato je Heidegger još više zaoštrio programatsku postavku o kraju filozofije kao metafizike. U doba kibernetike ona se ozbiljuje tako što iščezava u svojem vodećem liku od Platona do Hegela. Iziskuje se stoga pripremna skrb za „drugi početak“ (der anderen Anfang). Uostalom, mišljenje kao konstruiranje „novoga“ polazi od ideje eksperimenta života kao spoja znanosti (biologija i fizika) s modernom tehnologijom (informatika). U načelu, sve je već bilo „konstruirano“ u trenutku kada stroj računalnoga mišljenja ulazi u horizont zapadnjačke metafizike. Tada je preokreće poput atomske jezgre u procesu fizije čestica. Ako se, dakle, život više ne odvija sudbinski kao povijesna pustolovina bitka, onda je njegova tehnička konstrukcija kraj filozofije i početak mišljenja kao nečega za što još nemamo pouzdani jezik.
Možda bi bilo bolje kazati da se jezik tehničkoga svijeta ne može „konstruirati“ bez temeljne promjene označitelja metafizike. U pjesništvu ruske avangarde futurizam Hljebnikova i Kručoniha snatrio je o „zvjezdanome jeziku“, dok je dadaizam Tristana Tzare jezik svodio na zvukovno-slikovni performativ. Problem je upravo u tome što se jezik za takvo mišljenje više ne nalazi u sabirajućem kazivanju bitka (legein, Dichten). „Bit“ informacije kao uputstva za djelovanje u tehničkome svijetu više ne dolazi iz jezika. Umjesto toga, sâm je jezik u objektiviranome stanju postao „vizualnim kôdom“. Jezik je postao slikom. A ta se slika ne može razumjeti polazeći od prikaza (mimesis) bitka, niti od njegova predstavljanja (representatio).
Slika koja ima za svoje samorazumijevanje digitalnu konstrukciju u pojmu mjere u pikselima ne može se više smatrati prirodnom slikom. Njezino je mjesto izvan bitka kao prirode. Razmještanje nikad ne može biti prekretnim za promjenu značenja same stvari ako se time ne dovodi u pitanje i ideja prostora polazeći od mogućnosti nadomještanja onoga što je u razmještanju oduzeto prirodi. Drugim riječima, slika koja više nema „bit“ u prostorno-vremenskome položaju ukorijenjenosti u prirodu mora se razumjeti kao ne-slika ili, još bolje, kao meta-slika. Promjenom mjesta (topos) mijenja se i značenje onoga što slika emanira, isijava, osvjetljava. To ima za posljedicu da se tehnički svijet više ne može „utemeljiti“ u prostorno-vremenskoj otvorenosti bitka.
Već smo pokazali da se doba informacija pokazuje u transformaciji ne samo njezina sadržaja, o čemu je govorio Marshall McLuhan – medij je poruka – već ponajprije forme-znaka. (Vidi o tome: Dieter Mersch, Medientheorien: Einführung, Junius Verlag, Hamburg, 2006., str. 105-127. i Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, str. 94-107.) Slike su u digitalnoj formi nematerijalne. Usto, „uronjene“ su u virtualnu stvarnost. Bez fiksnoga prostora i homogenoga vremena njihova je „bit“ s onu stranu pojma reprodukcije. Ne radi se više o kopiji stvarnosti. Svako podvostručenje još uvijek, naime, pretpostavlja razliku izvornika i kopije. Ako ta razlika više ne postoji, susrećemo se s problemom udvajanja kao umnažanja. Aritmetički se problem ovdje pokazuje ontologijskim. Jer priroda „radi“ kao bitak-Bog prema načelu samostvaranja. Tome usuprot, tehnosfera počiva na logici beskonačne replikacije i umnažanja. Razlika nije pitanje aritmetike, već kibernetike. Ono što nema svoj početak u ideji prvoga ili nepokretnoga pokretača, kako je Aristotel zamišljao boga, pronalazi razrješenje u beskonačnome umnažanju čistih kontingencija.
U slučaju digitalnih slika čija je „bit“ informacija, sve se svodi na umnažanje onoga što je bez izvornika, što je naposljetku simulakrum stvarnosti i sebe zna kao takvo. Ne možemo „ukrasti“ digitalnu sliku, jer se ne može krivotvoriti „uronjenost“. Ali možemo transformirati njezinu formu konstruirajući „stvarnost“ poput Matrixa. Pritom postaje nevažno ono što je krasilo pojam stvarnosti u okružju metafizičke paradigme mišljenja. Privid je imao značajke iluzije i „laži“. Sada, posve suprotno, imamo posla s „digitalnim prividom“. On se uspostavlja estetskom mjerom tehnosfere. Ništa nam se više ne „priviđa“ osim što je privid (Schein) kao konstruirani doživljaj stvarnosti postao konstantom. Što iz toga proizlazi za kategorijalni pasijans trećega poretka kibernetike? Za razliku od pojmovne hijerarhije „filozofije informacije“ kakvu je ponudio Luciano Floridi, mislim da bi tehnogenezu trebalo shvatiti na sljedeći način. Informacija kao transformacija stanja moguća je tek onda kada u igru ulazi pojam konstrukcije. Bez nje sve ostaje na razini fikcija i iluzija „stvarnosti“.
Ako je digitalni konstruktivizam spoznajno-teoretski način mišljenja koji pripada razvitku kibernetike danas, to znači samo da svijest u doba tehnosfere dokida razlikovanje subjekta i objekta, bitka i privida, prirode i kulture. Ono što odlikuje svjesni bitak nije ideja stvari-o-sebi (Ding-an-sich) kao u Kanta. Mišljenje se proširuje iz subjektivnosti u objektivnost. Sada objekt ima mogućnost kognitivne zamjedbe tehničke stvarnosti. Dakako, objekt poprima „subjektivne“ značajke autonomnosti. Tko misli – čovjek ili stroj? Odgovor je: oboje. No, stroj misli polazeći od logike sklapanja vizualiziranih pojmova. Samo je po sebi jasno da time slika ne može više imati tajnu izvan svoje računalne logike programiranja. Što zapravo znači konstruiranje? Ništa drugo negoli tehnologički primijeniti-promijeniti stvarnost kao tehnosferu. Ona je utoliko u stalnoj transformaciji. I upravo u tome leži njezina entropijska stabilnost „novoga kova“. Ontologija digitalnoga doba otuda se u cjelini svojih očitovanja zasniva na estetici tehnoslika, kako je to prvi jasno definirao Vilém Flusser.
Tehnoslike su, sažeto iskazano, vizualizirani pojmovi nastali učinkom aparata. Fotografije, video-snimke, filmske i kompjutorske slike osim što više nisu „prirodne“ imaju tu sposobnost začaravanja ljudske opažajnosti zahvaljujući simboličkome kôdu kulture. Osim tehničke reprodukcije, te su slike drukčije u značenjskome horizontu ljudske imaginacije. (Vilém Flusser, Kommunikologie, S.Fischer, Frankfurt a. M., 2007 4. izd., str. 171-207. Vidi o tome: Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008., str. 117-135.)
Kraj slike u metafizičkome značenju označava početak vizualizacije. Ono što iščezava s pojmom slike nije tek njezina metafizička tajna s kojom se povijest slikarstva uzdigla do najvećih dosega ljepote i stila. S krajem slike kao emanacije smisla iščezava bit jezika. Jer svijet nije više otvoreni horizont pojavljivanja bića u istini bitka. Umjesto toga susrećemo se samo s igrom fascinacije i estetizacije programiranih vizija. Jezik kao informacija postaje uputstvom za djelovanje i ništa više.
