Copyright ©2026 Žarko Paić

Informacija

Prazno mjesto velikog "Trećega"

April 4, 2026
Informacija
Norbert Wiener

1. „Treći stroj“: Norbert Wiener i Gotthard Günther

Odakle „ono“ dolazi i kamo „to“ ide? Neotklonjivo pitanje metafizičkoga mišljenja proizlazi iz misterija svijeta. U njemu se krije tajna „crne kutije“ biti bitka kao događaja i njegova smisla, kako je to nastojala kazivati zapadnjačka filozofija od predsokratovaca do Heideggera i dalje. Ako „ono“ što odnekuda dolazi mora i negdje otići, tada je misao izvora ili počela i njegova kraja (arché i eshaton), prvoga početka i posljednjega kraja, kontingentna nužnost. Nije ta misao pala tek tako. I ne može se otpisati tek kao nešto što pripada zatvorenoj strukturi metafizike s obzirom na zakon uzročnosti i njemu pripadnu ideju svrhovitosti povijesti. Kibernetičar Gotthard Günther u svojim tekstovima opetovano tvrdi da je to pitanje kao bit čitave metafizike Zapada istodobno u svojoj realizaciji unutar kibernetike kao metateorije tehničkoga svijeta ili civilizacije ono od kojeg ovisi daljnja „sudbina“ nadolazećega mišljenja. Kako to protumačiti? Mišljenje se mijenjalo tijekom povijesti Zapada.

Kognitivisti će reći da se ovdje ne radi toliko o prirodnim kapacitetima mozga u špiljskih ljudi u razlici spram modernih koliko o promjeni sustava i okoline u kojem mozak funkcionira. Jedno je mitsko doba neposrednosti odnosa bogova i ljudi, a posve drugo, pak, novovjekovna fatalnost posredovanja između prirode i tehnike. Himne i grčki epovi u odnosu na Shakespearove tragedije pokazuju blizinu i posvemašnju udaljenost forme, jezika, stila kazivanja. Ideja nedovršenosti čovjeka kao biološke vrste može se smatrati opravdanom samo ukoliko pođemo od pretpostavke zajedničke Darwinu i teoriji evolucije, filozofijskoj antropologiji, psihoanalizi i kibernetici. A to je da se čovjek služi kulturom kao tehnikom ili protezom kao svezom organizma i mehanizma da bi usavršio i učvrstio svoj položaj u svemiru. Ako prodor u dubine neljudskoga označava vladavinu moći tehnosfere s konstrukcijom „mislećih strojeva“, to još ne znači da je metafizika izgubila svoju „bit“ time što se tehnički ozbiljuje u mišljenju s onu stranu vlastitih epohalnih granica.

Kako se može to pitanje uopće postaviti u pitanje? Nije li ono „urođeno“ ljudskome mišljenju sve dok postoji čovjek i njegov svijet? Otklonimo li prvi uzrok i posljednju svrhu kao osnovne pojmove povijesnoga sklopa bitka, biti čovjeka i bića, što nam onda preostaje? Odgovor koji bi mogao biti relativno zadovoljavajući dolazi upravo iz logike kibernetičkoga mišljenja. Preostaje, dakle, pitanje o nastanku i nestanku materije i energije (emergencija i kontingencija) u promjeni forme koju nosi informacija kao genetski kôd i time omogućava učenje i prilagodbu sustava i okoline. Što metafizičko pitanje o uzroku nastanka nečega i njegovoj svrsi uopće nadomještava nije ništa drugo negoli temeljni pojam kibernetike – povratna sprega-petlja (feedback-loop). Ipak, da bi došlo do ideje povratka nečega kao nečega u kružnoj uzročnosti kao samosvrsi kretanja potrebno je da se taj događaj pokrene. A on se ne može pokrenuti ako nema dvojega: (1) beskonačnoga protoka informacija i (2) beskonačne brzine njihova pohranjivanja u dispozitivu pamćenja „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Vidimo da shvaćanje beskonačnosti i brzine upućuje na kretanje. Pojam pohranjivanja odnosi se, pak, na sjećanje kao dokumentiranje vremena u njegovu trajanju. Iskazano jezikom filozofije kao onto-teologijske metafizike pitanje o karakteru tehničkoga svijeta jest pitanje o bitku i vremenu tog i takvoga svijeta. Jer bitak se ovdje odnosi na kretanje u smislu nastanka informacije i njezine preobrazbe u materiju i energiju. Vrijeme, pak, obuhvaća mogućnost ubrzavanja protoka informacija. U tome se naziru obrisi mogućnosti usavršavanja performativne snage kompjutora. On pamti događaje u aktualiziranju virtualne stvarnosti tako što ih pretvara u vizualni kôd.

Razlika između pamćenja i sjećanja ukazuje na konstelaciju tehničkih odnosa. Odnos između bitka kao tehničke zbilje (informacije) i vremena kao dispozitiva pamćenja ne pretpostavlja više nikakvu naknadnu svezu. Ono što taj odnos čini svojevrsnom tajnom „crne kutije“ metafizike nalazi se iznutra-izvana, gore-dolje. Prostor je to unutar samoga kruga razumijevanja i to na taj način da se „bit“ informacije događa u zatvorenome krugu beskonačnosti. Time vrijeme ne odmiče ni prema naprijed niti unatrag. Naprotiv, ono se mahnito odvija u spiralnoj vrtnji ubrzavanja. Sve dok ne dostigne ono što je uvjet mogućnosti kretanja materije u njezinoj energetskoj sili – brzinu svjetlosti – vrijeme se primiče i udaljava od polazne točke kretanja.

Želimo li misliti taj fizikalni pojam bez kojeg nema Einsteinove teorije relativnosti ponajprije moramo pretpostaviti da je brzina u suprotnosti sa sporošću ili inercijom materije ono stanje energije koje stvara i razara svjetove. Svijet nastaje iz Ničega (creatio ex nihilo). No, to se Ništa kao i bitak već uvijek označavaju onime praznim-između (in-between). To je „ono“ što je i u psihoanalizi Freuda nazvano nesvjesnim i što čini početak (arché) procesa nastanka samosvijesti (Wo „es“ war, soll Ich werden). Logika pozitivnosti-negativnosti kakva je u osnovi Aristotelova te na vrhuncu metafizike Hegelova, ne može nikad napustiti ovo razlikovanje u kvaliteti bitka. Jer ono proizlazi iz forme (eidos-morphé) kao materije (hylé) u procesu sinteze. Što je bilo razdvojeno u zbilji i u mišljenju, kod Hegela se na kraju misaonoga procesa, koji logički-povijesno prethodi zbilji, pojavljuje iznova spojeno. Ali tako da su razlike prevladane/dokinute (Aufhebung) u onom „Trećem“. No, razlika između tog „Trećega“ u Hegela i kibernetike jest razlika dvaju svjetova: onoga koji počiva na ontogenezi i onoga koji se konstruira tehnogenetski. U prvome je slučaju riječ o događaju bez uzvrata bitka kao prirode (physis, natura). U drugome se radi o slobodnome činu konstrukcije „umjetnoga života“ (A-life). Naposljetku, to je temeljna razlika između klasične logike s načelom isključenja trećega (tertium non datur) i njegova uključenja (tertium datur).(Gotthard Günther, str. 47-88. Vidi isto tako: Gotthard Günther, „Cybernetic Ontology and Transjunctional Operations“, u: Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 1, F. Meiner, Hamburg, 1976., str. 249-328.)

Norbert Wiener otvorio je nove stranice u shvaćanju tehničkoga svijeta time što je jasno razdvojio bit kibernetike od kvantne teorije i općenite teorije relativnosti. Drugim riječima, razlika je ove metateorije tehničkoga svijeta naspram fizike u tome što ne počiva samo na njezinim temeljima, već na onome što u načelu nadilazi granice fizikalnih pojmova prostora i vremena. U tom je pogledu kibernetika otvorila mogućnosti proširenja pojma materije i energije. To je učinila s pomoću nečega što nije ni puka ekstenzija ili protežnost supstancije u kartezijanskome shvaćanju kretanja. Ali, isto tako nije niti apsolutnost „mehaničkoga stroja“ kognitivne supstancije koja ima sposobnost pohranjivanja podataka iz tzv. osjetilnoga svijeta pojava. Na jednom mjestu Wienerova glavnoga djela Kibernetika ili kontrola i komunikacija živoga bića i stroja (Cybernetics or control and communication in the animal and the machine) iz 1948. godine nalazi se temeljna misao čitavog njegova projekta:

„Informacija je informacija, ni materija niti energija. Nikakav materijalizam koji ovo ne priznaje danas ne može postojati.“ (Norbert Wiener, Cybernetics or control and communication in the animal and the machine, str. 155.)

Prebacimo li se u digitalno doba i njegovu „ontologiju“, već smo u problemima. Osim što smo kao objekti u mreži (network) i to zaslugom ili uvjetom mogućnosti apsolutne medijalnosti – međumrežom (Internet). Na pitanje odakle „ono“ dolazi i kamo „to“ ide sada možemo odgovoriti bez napasti nihilizma. Iz njega bi slijedilo da dolazi iz Ništa i odlazi u Ništa. No, to je samo negativna strana onto-teologije. Jer, odgovor bi mistične teologije bio da dolazi iz Boga i odlazi natrag k njemu. Tako bi se na paradoksalan i aporetičan način teologija podudarila s kibernetikom. Jer kao što je poznato pojam „informacije“ i „povratne sprege“ (feedback) čini se da su tek drugi način rješenja drevne metafizičke tajne o Božjem stvaranju svijeta, prirode i čovjeka. U mnogim spisima drevnih naroda od Biblije, Upanišada, Tibetske knjige mrtvih mišljenje o odnosu čovjeka, Boga i stroja u ruhu mitske parabole upućuje na mogućnosti prelaska granica između poredaka zadanih stvaranjem.

Za sada napustimo sklisko tlo filozofijske teologije. Od Plotina do zastupnika spinozizma u ruhu kibernetike s pojmom „čiste imanencije“ događaja Bog se misli iz perspektive vječnoga stvaranja „novoga“. Zbog toga se „ono“ što i u svim jezicima ne može biti drukčije određeno negoli srednjim rodom iskazuje neodređenošću. „Ono“ tek omogućuje da se singularnost subjekta i objekta mora oblikovati i materijalizirati (causa formalis i causa materialis). Da bi „ono“ moglo doći-u-svijet tehničke zbilje potreban je signal pretvorbe informacije u slikovni podatak. To je uputstvo za daljnje umno djelovanje. Odmah valja kazati da se djelovanje ne uređuje apriornim pravilima Kantova čistoga uma. Informacija pobuđuje djelovanje u različitim smjerovima. Koji će naposljetku biti odabran za pragmatičan slijed odluka ovisi o kontekstu i situaciji u kojima se poruka dekodira za krajnjega korisnika. Digitalna informacija označava čistu nematerijalnost. U tome leži razlog postojanja mogućnosti buduće materije kao energije. I zato je odnos između Shannonove informacijske entropije s Boltzmannovom statističkom entropijom, kako vidjesmo, odnos „povratne sprege“ (feedback). Posrijedi je (ne)vjerojatnost i (ne)predvidljivost događaja unutar uspostavljene mreže. A bez nje ne postoji mogućnost kretanja od nulte točke do beskonačnosti koja bi imala značajke apsolutnosti prostora-i-vremena i ono što je otuda rezultatom konstrukcije – tehnogenetski proizvedene „umjetne ili virtualne stvarnosti“. Promjena ontologijskoga statusa „stvarnosti“ proizlazi iz promjene čitavog metafizičkoga sklopa ideja. Ne odnosi se to samo na „bitak“ i „mišljenje“, nego i na jezik kao kazivanje.

Stvarnost sada definiramo polazeći od konstruktivno-stvaralačkoga postajanja „novoga“. Ono stabilizira poredak time što ga neprestano usavršava. Primjerice, u eksperimentima transhumanizma s ljudskim tijelom u stanju kiborgizacije govori se o „usavršavanju“ (enhancement) kao „proširenju“ i „produženju“ biološke tjelesnosti. Naglasak je na kognitivnim kapacitetima. Mozak se pritom uspostavlja središtem svih tjelesnih poboljšanja i unapređivanja djelovanja u interaktivnoj tehničkoj okolini. To ima za posljedicu da se „usavršavanje“ shvaća drugom formom „racionaliziranja“. Kako sve postaje „pametno“ (smart), tako je i posthumano tijelo čovjeka-kiborga-androida ono koje okolinu prilagođava sebi, a ne sebe okolini. Ako informacija predstavlja treće bitno načelo čitavoga sklopa fizikalno-metafizičkoga sklopa svemira uopće, tada je njezina uloga važnija čak i od materije i energije. Na tom je tragu filozof i estetičar informacijskoga doba Max Bense mogao zapisati 1955. godine:

„Odlučujući tehnički događaj naše epohe nije pronalazak atomske bombe, već konstrukcija velikih matematičkih strojeva, koje se, iako možda malo nezgrapno, nazivaju uobičajeno i mislećim strojevima.“ (Max Bense, „Vorwort“, u: Louis Couffignal, Denkmaschinen (1948), Verlag Konrad Wittner, Stuttgart, 1955., str. 7., bilješka)

2. Kvantna mehanika: Proizvodnja informacije

Informacija se izvodi iz onoga što nije ni materija niti energija. Kako to treba razumjeti? Je li informacija stupila na mjesto bitka u tradicionalnoj ontologiji ili valja posve drukčije razmatrati odnos ovoga trojstva fizike i metafizike tehničkoga svijeta? Za Maxa Plancka i kvantnu teoriju bilo je bjelodano da se konstanta utroška energije odnosi na potencijalnost materije kao mase. Mogućnosti promjene nisu zadane ničime drugime negoli brzinom kretanja u praznome prostoru. Ako je, pak, sam prostor kao Riemannov rastezljiv, onaj koji se zakrivljuje i u kojem elektromagnetski valovi još više pobuđuju čestice na kretanja u neodređenosti njihovih putanja, jasno je da pojam informacije ne može biti sveden na poruku koja dolazi iz dubina klasične metafizike. Unutar nje sve bi bilo posve jasno. Informacija bi se mogla deducirati iz Božjega atributa stvaranja čestica iz uzroka i svrhe vječne i nepromjenljive monade u općem unaprijed usklađenome poretku svemira kao što je to postavio Leibniz; ili bi se, pak, stvar svodila na Newtonove zakone mehaničkoga gibanja. U oba slučaja, Bog kao savršeni urar ili kao matematičar podaruje informaciji uputstvo za djelovanje. Zahvaljujući „beskonačnoj brzini svjetlosti“ djelovanje poprima crte reaktivnosti. Što se više ubrzava protok informacija i dekodiranje poruka djelovanje postaje sve shizofrenije i pragmatičnije.

Zašto? Naprosto zato što nema mogućnosti zaustavljanja, pa otuda niti čvrstoga identiteta. Samo ono što je ukorijenjeno u tlo ima postojanost. Sve drugo se rastemeljujući iznova stvara. Da bi se moglo djelovati u takvom nestabilnome poretku, nužno je neprestano mijenjati planove i stvarati nove opcije. Shozofrenija se psihijatrijski definira čudovišnom bolešću nemogućnosti postojanoga identiteta. Pokazuje se u rascijepu osobe koja ne može pojmiti stvarnost osim kao proizvod vlastite fikcije. Ipak, pitanje shizofrenije jest pitanje o „biti“ mišljenja kao djelovanja u svijetu koji je kodificiran tzv. pravilima normalnosti. Utoliko se djelovanje pod uvjetom rascijepa identiteta zbiva kao neprestana tvorba nove stvarnosti.

Primijenimo li poznate Lacanove pojmove imaginarno-simboličko-Realno tada se rascijep ne događa nigdje drugdje negoli u prostoru simboličke tvorbe stvarnosti. Rezultat je nastanak traume koja u tehničkome svijetu prestaje imati iskustvo gubitka Oca/Zakona. Sve postaje nadomjestivo, pa je logika stroja u tome što više nije riječ o prijeporu između organizima (bíos) i mehanizma (téchne). Stroj funkcionira kao simbolički organizam u mehanici automatskoga gibanja. Već je otuda jasno da trauma iščezava u živoj rani samosvijesti. Što preostaje svodi se na gubitak sjećanja ili zaborav povijesti. Usto, zaborav u ljudskome pamćenju nadomješta se dispozitivom postmemorije.( O pojmu postmemorije kao osobnoga i kolektivnoga sjećanja na traumatične događaje iz povijesti čija se „istina“ želi obnoviti pretraživanjem arhiva, knjižnica, muzeja, baza podataka u digitalnome zapisu vidi: Marianne Hirsch, “Family Pictures: Maus, Mourning, and Post-Memory,” Discourse: Journal for Theoretical Studies in Media and Culture, Vol. 15., br. 2/1993., http://digitalcommons.wayne.edu/discourse/vol15/iss2/1)

Kako god bilo, pojam informacije se u klasičnoj episteme novovjekovne znanosti izvodi iz stvaralačke potencijalnosti prvoga uzroka i posljednje svrhe (zakon kauzalnosti i model teleologije). Nije stoga slučajno što se informacija često prevodi kao obavijest o nečemu, podatak i poruka koja se dekodira u procesu komunikacije. Nije nadalje rijetkost da se značenje informacije otuda prevodi u funkciju onoga što je njezina svrha: da, naime, omogući komunikaciju. Time se u načelu postavlja problem polazeći od učinkovita uzroka (causa efficiens). Razvitkom tehničkih medija ovo će se radikalno promijeniti. Telefon predstavlja početak ubrzane povijesti tehničkih medija koja završava s vizualizacijom.

Ali slika koja vlada ovom paradigmom konstrukcije novih svjetova prilagođena je ljudskome tijelu. Samo mali pomak prsta (dig-it) pokreće je iz stanja inercije. Time se mijenja njezina fluidna forma. Dodir stvara sliku, a slika omogućuje komunikaciju. Optičko nesvjesno vlada nad jezikom kao artikulacijom samosvijesti. Kada uvođenjem digitalne tehnologije nastane mogućnost interaktivne komunikacije u potpunosti će nestati razlog opstojnosti ovoga slijeda uzroka i učinka. Jednosmjerna ulica metafizike informaciju prenosi od pošiljatelja do primatelja. U začaranome krugu svekolike linearnosti nema prostora-između (in–between). To je, uostalom, bio problem i „revolucionarne“ matematičke teorije komunikacije Clauda Shannona. S njime je otpočelo doba informatike i računalnih strojeva. Kako signal u šúmu koji napučuje kanal kroz kojeg prolaze elektromagnetski valovi osloboditi od jednosmjernosti poruke na putanji pošiljatelj-primatelj? (Vidi o tome: Frank Hartmann, Mediologie: Ansätze einer Medientheorie der Kulturwissenschaften, WUV, Wien, 2003., str. 136-139.)

Pokušajmo sada pomnije razmotriti ono što predstavlja najveći problem nove „digitalne ontologije“. Ako se, dakle, s pomoću prijenosa signala uspostavlja mogućnost nove interaktivne komunikacije, bez obzira je li riječ o žičanome ili bežičnome prijenosu (wireless) informacija, još uvijek nije jasno zapravo što je to – informacija? Poteškoće nastaju već otuda što kibernetika uvodi taj pojam u trojni obrazac tehničkoga svijeta: informacija – materija – energija. Vidjeli smo, nadalje, da se kvantna teorija i općenita i posebna teorija relativnosti u načelu otvaraju spram posljednje tajne „crne kutije“ metafizike. Riječ je, dakako, o „beskonačnoj brzini“ (vitesse infinie). Njome se baš uspostavlja logika apsolutne neposrednosti između informacije i njezina izvora (Boga?).

Čitava dosadašnja povijest na putu je samo i jedino čudovišne akceleracije. Između „beskonačne brzine“ i „konačne tromosti“ nalazi se prostor-između (in-between). Ta neodređenost praznine koja zapravo pripada entropiji kao ravnoteži kozmičko-prirodnih sustava i okolina ne može se misliti izvan tradicionalne predstave prostora-i-vremena. Zašto? Ako je, naime, prostor beskonačan, a vrijeme se određuje idejom vječnosti prema kojoj je razdioba na dimenzije ili ekstaze prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pukom iluzijom, kako je to istaknuo Einstein, onda se pojmovi „apsolutnoga“ i „relativnoga“ odnose na granice metafizike uopće. Nije pitanje gdje se nalaze te granice ako je prostor beskonačan, a vrijeme vječno, nego čemu one služe. Jesu li to puke fikcije mišljenja ili nužnost u fizičkome svijetu da bismo došli do spoznaje o mogućim avatarima mnoštva svjetova i najluđe ideje uopće, ravne sihizofreniji? Da je čitav svemir kao u filmu Matrix samo simulacija izmaštane stvarnosti, ili iskazano jezikom Schopenhauerove metafizike – svijet kao volja i predstava!? Informacija je za oca-utemeljitelja kibernetike ponajprije ono „treće“. Niti materija, a niti energija, jer nadilazi svaki oblik materijalizma bio on vulgaran ili u ruhu „novoga realizma“ utemeljen na strogosti metoda suvremenih znanosti. Kada Wiener kritički ograđuje pojam informacija od zahtjeva modernoga materijalizma, tada se ne bi smjelo zastraniti u opravdanje neke vrste idealizma drugim sredstvima.

Ali, to isto vrijedi i za Bergsonov „vitalizam“ koji bitak shvaća iz perspektive „životne snage“, a vrijeme svodi na pojam trajanja (durée). Informacija prolazi kroz prostor i događa se u vremenu. Nije materijalna, a nije niti energetski potencijal pretvorbe u masu. Reći će se: materija kao energija postaje masom čija snaga u konstantnome ubrzanju dovodi do mogućnosti raspada složenih sustava. Entropija se zbog toga iz nužnosti raspada i neizbježnosti implozije informacija svodi na tehničku mjeru predvidljivosti nastanka kaosa. U nekoj vrsti „transcendentalne nove metafizike“ kakva je i kibernetika Gottharda Günthera, čini se da bi pojam informacije bio nadomjestak za „duhovni bitak“ u značenju apsolutne transcendencije. No, sve su to pristupi koji ne mogu pobjeći od „tamne sjene“ mišljenja kakvo se uspostavilo u filozofiji od Grka i time bitno odredilo smjer znanosti (matematike, fizike i biologije). U ovome slučaju potrebno je pronaći jasno ishodište.

Ako informacija nije materija niti energija, onda se očito radi o „digitalnoj ontologiji“ za koju se bitak više ne otvara iz „nužnosti“ povijesnoga sklopa bitka-boga-čovjeka-svijeta (onto-teo-antropo-kozmologije). Umjesto toga „bitak“ sada gubi svoju „bit“ nastalu iz „takovosti“ prirode (physis, natura). Što se događa kada „bitak“ više ne može biti sveden na „život“ u smislu biologije, antropologije i psihologije, kako je već Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) iz 1927. godine kritički pokazao rezultate nove metafizike koja nastoji „prevladati“ filozofiju u 20. stoljeću, ali se ne može odmaknuti od pogubnoga svođenja na scijentizam ove ili one vrste? Ništa drugo negoli pokušaj da se onda „bitak“ tehnički rastvori u informaciji, „bit čovjeka“ u komunikaciji, a odnos bića spram bitka kao takvog u kontroli sustava i okoline. To možemo nazvati realizacijom metafizike, ali ne kao nadomjeska „prirode“ i „povijesti“. Naprotiv, za tehnogenezu ne vrijede više ista pravila kao i za ontogenezu. Stroj se ne može izvesti iz tzv. tranzitivne analogije. Lijepo kaže o tome Gotthard Günther:

„Mišljenje nam, naime, produžuje vertikalnu analogijsku crtu Bog-Ja prema unutra s njegovom konačnom točkom i shvaćanju mehaničke svijesti koju je stvorio čovjek. Na taj način se nalazimo u čudovišnome slijedu prema kojem je shvaćanju analogija svijesti prijelazna. No, to bi bilo, ustvari, metafizičko-teologijski govoreći – svetogrđe. Postoje, prema tome, (pod pretpostavkom klasične metode mišljenja) sljedeći odnosi prijelaza: (a) čovjek je nalik Bogu; (b) robot je nalik čovjeku; (c) robot je nalik Bogu preko čovjeka. (…) Na tlu klasične logike kibernetika je čisto ludilo.“ (Gotthard Günther, isto, str. 60.)

Da, ali „čisto ludilo“ dolazi otuda što informacija ne može uopće biti mišljena ukoliko se ne radi o zakonu uzročnosti i načelu svrhovitosti. Jer informacija mora stvoriti uvjete da bi nešto moglo poprimiti formu i materiju kao energiju. Drugim riječima, informacija bi sa stajališta Aristotelove metafizike mogla biti samo causa formalis (eidos i morphé). Time bi zauzela mjesto prvoga uzroka, a u dekodiranoj formi poruke posljednje svrhe postala bi ono što je bila namjera već na njezinome početku (arché). U tom smislu je Wiener bio u pravu kada je u prethodnike kibernetike uvrstio Leibnizovu filozofijsku monadologiju. I to iz dva razloga: prvo, zato što je Leibniz uveo pojam beskonačnosti u optjecaj moderne znanosti polazeći od računskoga karaktera mišljenja i drugo, zato što je čitav problem „mislećega stroja“ izveo iz metafizike dostatnoga razloga kao temelja božanske providnosti (teodiceje) u povijesti. Informacija se tako od Leibniza misli kao forma monade i kao „bit“ jezika. Razlog leži u tome što se ne može svesti na atribute bitka-Boga poput protežnosti (materije) i snage (energije) u kretanju čestica praznim prostorom. „Čisto ludilo“ jest metafizika dvojstva, koja paradoksalno omogućuje mišljenje „digitalne ontologije“ jer je ono zasnovano na binarnome kôdu (0-1). Sve što otuda slijedi ima dalekosežno značenje za promjenu paradigme.

Ako se forma monade pokazuje u njezinoj mogućnosti postajanja „mehaničkim mozgom“, tada je samorazumljivo da se jezik tog preokreta mora dovesti do čistoga znaka prazne komunikacije. Jezik mora postati simboličkom logikom stroja. „Ludilo“ doista ne može dospjeti do treće postaje putovanja vremenom i postati tehnosferom. Bez odricanja od moćnoga alata „tranzitivnih analogija“ to je pukom iluzijom. Sve zato nečemu nalikuje. Osim Boga kao apsoluta. Lako je vidjeti odakle podrijetlo postavke o sličnosti i ponavljanju prvoga izvornika. Nećemo se upuštati u mišljenje o vladavini modela sličnosti i nalikovine (simulakrum, analogiju i mimesis). Uostalom, rani je Deleuze u Logici smisla (Logique du sens) iz 1969. godine, baveći se nizom paradoksa, pitanjem dvojstava, smislom i značenjem shizofrenije, krivotvorine, fikcije, iluzije došao do toga da upravo ono drugotno i razliku proglasi početkom „transcendentalnoga empirizma“. Ono što je bilo osuđeno od Platona na drugorazrednu patvorinu, za Deleuzea je preko stoika, Spinoze i Nietzschea postalo „autentičnom“, pravom zbiljom. (Gilles Deleuze, Logique du sens, Minuit, Pariz, 1969.) Umjesto toga, dostatno je za našu svrhu upozoriti da se pojam informacije u trećem poretku kibernetike posve osamostalio od bilo kakve sličnosti s idejom prirode u metafizici klasičnoga doba. Štoviše, informacija se sada ne može više uopće razumjeti iz logike zakona uzročnosti i načela svrhovitosti. Gdje onda tragati za njezinim izvorištem i značenjem?

Teorije informacije koje su se razvile iz kibernetike, ali i filozofije jezika, ne orijentiraju se više na načelima klasične ontologije kakva je vladala od Aristotela do Hegela. (Vidi o tome: Luciano Floridi, Philosophy and Computing: An Introduction, Routledge, London-New York, 1999.) Mišljenje se zasnivalo na samostojnosti i samopostavljanju bitka kao prirode (physis). Sve se odvijalo u znaku prisutnosti, nepromjenljivosti njegove „biti“, te postojanosti u mijenama remena. To znači da informacija ne samo da nadilazi fizikalne pojmove materije i energije, nego ponajprije postavlja u pitanje strukturu čitavog metafizičkoga mišljenja. Ono što povezuje informaciju s komunikacijom jest ideja procesa postajanja „novim“. Na temelju konstrukcije „elektronskoga mozga“ mijenja se poredak kategorija i pojmova. Stroj se, dakle, ne pojavljuje pukim dodatkom ili proširenjem tjelesne supstancije. Kao što smo to vidjeli, stroj nadilazi razlikovanje živoga i neživoga, prirode i tehnike u užem smislu riječi. Zbog toga je informacija koja postaje uvjet mogućnosti komunikacije samo uvjetno nalik modelu bitka, bića i biti čovjeka.

Zašto samo uvjetno? Naprosto stoga što sličnosti između dva poretka – ontogeneze i tehnogeneze – ne znače da „novo“ ne mijenja rang između poredaka. Zahvaljujući djelovanju „povratne sprege-petlje“ (feedback-loop) svi otvoreni sustavi su samoorganizirajući i samopokretački (autopoiesis). Razlog leži u tome što ih pokreće protok informacija u kružnoj uzročnosti. Proces stoga prekida s idejom ulančanosti uzroka i posljedice. Na taj se način unutarnja logika Wienerove kibernetike razvija kao procesualna teorija informacije. Čini se da je na tom tragu i postavka Günthera koji otvara dvije mogućnosti mišljenja: (1) teorije informacije polazeći od objektne strane materijalnosti stvari i (2) subjektne introscendencije samosvijesti. Ovaj začudan pojam samo je suprotnost najznačajnijem pojmu klasičnog njemačkoga idealizma – transcendenciji.

Jer, samosvijest u kibernetičkome modelu mišljenja nije nabačaj kantovskoga ili fihteanskoga transcendentalnoga subjekta koji omogućuje spoznaju u svijetu iskustvenih pojava. Umjesto toga, sada je informacija ona koja u svoja dva načina „pojavljivanja“ omogućuje prisutnost stvari sáme kao mislećega objekta. (Gotthard Günther, isto, str. 23.) Bez informacije nema kibernetike, strojno organizirane proizvodnje života, riječju čitave „nove ontologije“. Međutim, problem nastaje s pokušajem njezina otrgnuća od svijeta u kojem vladaju fiksna određenja materije i energije. Ako uzmemo u obzir da su kvantna mehanika i Heisenbergova teorija neodređenosti dovele u pitanje klasične pojmove subjekta i objekta, ali i Newtonov pojam prirode kao objektivne stvarnosti prema kojoj se mišljenje pojavljuje samo kao referent zakonitosti (uzrok-učinak-posljedica) sámoga bitka, tada moramo zaoštriti stvar i krenuti od prve pretpostavke kibernetičkoga obrata. A on glasi: informacija se od duhovnoga poslanstva misterija svemira razmješta iz prostora onostranosti (transcendencije) u ovostranost (introscendencije ili imanencije).

Ništa se ne zbiva „sudbinski“. Sve postaje kontingentno i emergentno. Stoga ne postoji nikakva vječna „bit“ informacije kao nadomjeska za pojam bitka unutar iste matrice metafizike. Umjesto toga, obrat se sastoji u mogućnosti da i bitak i vrijeme u tehnogenetskoj konstrukciji novih svjetova svoje značenje mogu poprimiti samo polazeći od događaja čiste kontingencije. To znači da je informacija uputstvo za djelovanje kao forma-znak jedino unutar nekog oblika zajednice. Simbolički i stvarno njome upravlja uspostavljeni kôd.

Ako toga nema, nema ni mogućnosti komunikacije. Informacija ostaje prazna i bez značenja za korisnike. Možemo razabrati da se teorije informacije otuda izvode iz različitih filozofijskih epistemologija. Ono što je pritom od posebne važnosti odnosi se na prijelaz iz logike apriornosti uma na logiku pragmatike znanja. Što je bilo, dakle, vječno i nepromjenljivo postaje vremenito (prolazno) i promjenljivo. Nije nimalo rijetkost da se teoretičari informacije slažu kako se bitna promjena u proučavanju informacije dogodila zahvaljujući nastanku tehnoznanosti (technosciences) početkom 1970-ih godina. (Vidi o tome: Alfred Nordmann, „Collapse of Distance: Epistemic Strategies of Science and Technoscience“, plenarno predavanje na godišnjem susretu Danskoga filozofskoga društva, Kopenhagen, 2006. https://www.uni-bielefeld.de/ZIF/FG/2006Application/PDF/Nordmann_essay2.pdf ) Iz toga su iznikle cyber-filozofija, filozofija komputacije, filozofija „umjetne inteligencije“ (AI) i tzv. epistemologija androida, kako je to pobrojao Luciano Floridi, filozof informacije. (Luciano Floridi, „What is the Philosophy of Information?“, Metaphilosophy, Vol. 33, br. 1-2/2002. (siječanj), str. 123.) Sve ih objedinjuje težnja za uspostavom „nove digitalne ontologije“. Zanimljivo je kako Floridi i čitav niz mislilaca okupljenih oko projekta metafilozofije na tragovima američke pragmatičke filozofije, semiotike i kasnoga Wittgensteina dovode u svezu pojmove nastale tehnoznanstvenom konstrukcijom „umjetne inteligencije“ (AI) s hibridnim pojmovima novoga mišljenja. Nema nikakve sumnje da je taj projekt omogućen kibernetičkim obratom. Ako se u središtu epistemologije nalazi pojam informacije, tada se radi, prema Floridiju, o procesima: (1) metasemantizacije narativnosti u tehničkome svijetu; (b) delimitaciji kulture u koju ulazi čitav niz novih korisnika sadržaja i time bitno mijenja krajolik komunikacije od govora do stavova i vrijednosti; (3) defizikalizacije prirode koja se transformira u „prirodu“ neljudskoga svijeta; (4) utjelovljenja konceptualne okoline koja je izgrađena s pomoću „umjetne inteligencije“ (AI).( Luciano Floridi, isto, str. 130-131. ) Ovdje se nećemo baviti pomnijim kritičkim čitanjem ove osebujne „filozofije informacije“. Ona, uostalom, sam pojam filozofije shvaća iz analitičke tradicije, nadovezujući se i na logički pozitivizam. Zato ispada kako

„filozofija nije pojmovni aspirin, super-znanost ili manikura jezika, već umijeće identificiranja pojmovnih problema i oblikovanja, predlaganja i vrednovanja eksplanatornih modela. Ona je, naposljetku, posljednji stadij refleksije, gdje se radi o semantizaciji bitka i otvaranju novoga prostora“.(Luciano Floridi, isto, str. 134.)

Ono što je daleko važnije od ove po nakani stroge analitičke metode „filozofije“ za razumijevanje problema nastalih tehnoznanstvenim prodorom u samu „bit“ bitka svodi se na trodiobu područja koje zahvaća „filozofija informacije“. Stalni je problem svih takvih “metafilozofija“ još od nastanka prvoga mislećega stroja u laboratoriju Clauda Shannona 1950-ih godina kako ograničiti područje koje se samo od sebe proširuje prijeteći da znanje dovede do dokidanja svih samostalnih disciplina humanističkih znanosti. To isto vrijedi, ali samo u spoznajno-teorijskome pogledu za prirodno-tehničke znanosti. Izum kompjutora nije bio tek puka tehnička inovacija u slijedu povijesnoga razvitka od tiskarskoga, parnoga do električnoga stroja. Po prvi se puta umjesto proširenja tijela sada tehnika određuje usavršavanjem čovjekova mozga. Dekartovski govoreći, sve do kompjutora stroj je bio proširenje tjelesne supstancije (res extensa). Nakon toga slijedi razvitak kognitivnih sposobnosti čovjeka (res cogitans). Budući da je pojam virtualnosti po analogiji vezan uz mozak i neuralnu mrežu, očito je da se problem svodi na upravljanje sustavima i okolinom s pomoću „umjetne inteligencije“ (AI). Kibernetika stoga ne može biti znanost u tradicionalnome shvaćanju znanja o predmetu kao motrenja bića. To bi pripadalo teoretskome odnosu spram bitka. Potrebno je nešto mnogo radikalnije od uvida i motrenja predmetnosti predmeta.

Kada znanost prelazi vlastite granice zadane idejom umnoga promatranja prirode, nalazimo se suočeni s obratom u samoj „biti“ znanja kao takvoga. Utoliko se može kazati da s kibernetikom drugoga poretka, onom koja u igru uvodi kretanje sámoga objekta kao misleće stvari, otpočinje doba vladavine tehnoznanosti. A to znači da su znanosti fundamentalne i primjenjive istodobno, da mijenjaju „prirodu“ s pomoću tehnosfere, te da je prijenos, stvaranje i dekodiranje informacijskoga kôda posljednji korak u raščovječenju čovjeka. Tehnoznanosti ne služe „čovjeku“. On je njihova subjektno-objektna struktura svekolike preobrazbe bitka u stalnome procesu „proširenja“ tjelesnosti (transhumanizam) i „usavršavanja“ kognitivnosti (posthumanizam). (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 13-117.)

Prema Floridiju, područje se „filozofije informacije“ u kognitivnome smislu gotovo hegelijanski određuje trojakom shemom „nove ontologije“: (1) pojam informacije, (b) pojam komputacije i (3) pojam informacijskoga društva. Iz ovoga je već unaprijed jasno da formalno prvenstvo informacije nad mišljenjem kao računanjem i primjenom u komunikacijskoj zajednici odgovara klasičnoj metafizičkoj diobi Platona i Aristotela na hijerarhiju znanja i umijeća – theoria, praxis, poiesis. Ako je informacija formalno područje interdisciplinarno shvaćene metateorije, onda je komputacija iz koje nastaje „umjetna inteligencija“ (AI) praktično polje aplikacija, dok se ono što preostaje na kraju ovoga kružnoga procesa događa kao složena komunikacijska mreža odnosa u „informacijskome društvu“. Poredak i rang pojmova ostao je isti. Doduše, njihov je odnos u strukturi značenja relativno promijenjen. „Bit“ tehno-znanosti pokazuje nam tako da se praktično-teoretska „aktivnost“ sada svodi na raznolike intervencije u sam predmet, koji se ionako ne pojavljuje u stanju pasivne sinteze refleksije. Mnogi teoretičari tzv. informacijskoga društva uviđaju da je i sam pojam „društva“ postao nedostatan za ono što izaziva uvođenje tehnologija vizualizacije i stvaranje okoline na temelju „umjetne inteligencije“ (AI).(Bruno Latour, Pandora’s Hope: Essays on the Reality of Science Studies, Harvard University Press, New York, 1999.)

Iz toga je tek korak do poprilično skeptičke postavke samoga oca-utemeljitelja informatike Clauda Shannona da je zapravo nemoguće pozitivno odrediti što uopće jest informacija ako se ne može izvesti iz materije i energije. Problem informacije nije tek filozofijske naravi. Čak ako se i složimo da je to „polisemantički pojam“, jer ga na različite načine definiraju različite znanosti, ono što iz toga slijedi posve je očekivano. Naime, kibernetika u obratu spram čitave metafizike, a to znači klasične ontologije bitka i mišljenja, otpočela je s idejom stroja kao samopokretačkoga mehanizma. Takav stroj stvara „novu prirodu“. Prema tome, on nije više određen tzv. prirodnim zakonitostima. San o „perpetuum mobile“ poprima obrise ostvarivosti.

Pronalaskom mogućnosti da složeni sustavi raketnoga naoružanja, sustavi nuklearne energije, robotike i nanotehnologije mogu postupati bez izravnoga posredovanja čovjeka kao upravljača koji nadzire procese, nastala je višestrana i višeznačna kontrola održanja materije i energije. K tome, bila je na razini visokoga intenziteta protoka informacija. Brzina prijenosa podataka ne bi bila moguća bez povratnoga učinka sprege-petlje (feedback–loop). Sve se to zbiva u prostoru zajedničkoga događaja interakcije između sustava i okoline. Kada je isključen jednosmjeran proces komunikacije između A i B, tada se C i D proizvode umrežavanjem kao kontingentan događaj virtualizacije međusobno povezanih interaktora, da se poslužimo izrazom iz teorije sustava i trećega poretka kibernetike. (Vidi o tome: Heinz von Foerster, Understanding Understanding: Essays on Cybernetics and Cognition, Springer, New York, 2003., str. 305-324.)

Nastajući učinak čini se samorazumljivim. Informacija označava uputstvo za djelovanje i to na dvije razine: (1) forme-znaka i (2) jezika kao performativnosti. Oboje se međusobno uspostavljaju u interakciji. Informacija nastaje kao tehnički eidos-morphé samo ukoliko se događa da se jezik njezine primjene izvodi kao čin transformacije stanja. Pojam stanja, pak, upućuje na prijelaz između bitka i događaja. To je ono što je između (in-between), ali ne kao rezultat disjunkcije, već kao ishod konjunkcije. Stanje povezuje staro-i-novo. Zbog toga je posthumano stanje prijelaz između „čovjeka“ i „stroja“ s onu stranu organizma i mehanike. Ono se određuje prijelazom granica unutar matrice linearne povijesti bitka. Što je, dakle, bilo „ljudsko“ sada postaje „postljudskim“. U tome se ono neljudsko ne suprotstavlja nadljudskome. Posve suprotno, posrijedi je prelazak granica samoga ljudskoga kao životinjskoga. Čovjek postaje nešto što se mora nadići istodobnim procesom razvitka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition). Razumjeti „bit“ informacije označava obrat od tradicionalne metafizike čistih biti kao nepromjenljivosti djelovanja u jedinicama vremenskoga tijeka. Ono što se sada događa ima dalekosežne posljedice za nadolazeće doba apsolutnoga vremena strojeva s onu stranu granica prirode i ljudskoga. Informacija više ne „informira“. To znači da nas ne obavještava o nekom već postojećem stanju stvari u prirodi.

Umjesto toga, tzv. svrha informacije jest u „transformiranju“ same prirode kao inertnoga otpora materije i energije. (Vidi o tome: Bruno Latour, „There is No Information, Only Tranformation“, u: Geert Lovink, Uncanny Networks: Dialogues with the Virtual Intelligentsia, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2004., str. 154-161. Problem s Latourovom teorijom društvenih interaktora proizlazi, međutim, otuda što se tehnodeterminizmu suvremene znanosti nastoji ograničiti prostor djelovanja kroz tzv. lokalizirane mreže transformacije. Zbog toga Latour oscilira u svojem socijalnome tehnoznanstvenome promišljanju informacije, iako se valja složiti s njegovom masivnom postavkom o prijelazu iz infosfere u transformativan događaj komunikacije. Pritom se poput mnogih drugih teoretičara digitalnoga doba oslanja na Leibnizove vizije univerzalnoga jezika i matematičko-tehničkoga kôda komunikacije. Kada tvrdi da „slike očituju transformaciju, a ne informaciju“ (str. 157), Latour ima u vidu univerzalnost, brzinu, neposrednost, globalizaciju u svim aspektima svakodnevnih ljudskih radnji. To samo znači da kompjutor kao misleći stroj ne treba shvaćati apstraktnim modelom mišljenja, nego otvorenim za pragmatična rješenja. U cjelini, kritičari tehnodeterminizma polaze od svojevrsne nove društvene paradigme koja za razliku od prethodne, moderne, među svoje prednosti ubraja fluidnost, mobilnost, promjenljivost, višesmjernost odlučivanja, riječju – transformativnost „događaja“ umjesto informativnosti „bitka“.)

Drugim riječima, razlog zbog čega se pojam informacije ne može „pozitivno“ odrediti, već samo zaobilazno, medijalno, bez vodeće „biti“ stvari, leži u tome što je kao i tehnoznanosti njezina struktura forme-znaka i jezika kao performativnosti postala pragmatičnim uputstvom. Za buduću promjenu stanja ovo je od posebne važnosti. Iz potrebe za preusmjeravanjem ciljeva procesa promjene „bića“ dolazi do preokreta kategorijalnoga sklopa. To možemo pratiti u svim područjima suvremenoga života. Kontrola informacija koju sustav mora obavljati, od biološkoga do nuklearnoga, od društvenoga do strategijskoga, nije više u sprečavanju protoka do krajnjega korisnika. Mrežu (network) se može kontrolirati samo pod uvjetom da se način kontrole izvodi totalno. Polazeći od sveze „prirode“ i „kulture“ kontrola ulazi u samu jezgru života. Mora se, dakle, kontrolirati proces nastanka „života“ od rođenja do smrti (biopolitika-tanatopolitika) i to kontrolom duševno-duhovnih procesa koji se zbivaju „unutar“ mozga i „izvan“ njega. U doba totalne kontrole mora se kontrolirati sama „bit“ kontrole. A to je biokibernetički ili informacijski kôd s pomoću kojega kontrola funkcionira. Ako je kôd razbijen zbog ovog ili onog razloga, sve smjera entropiji sustava.

3. Causa efficiens: Obrat u pojmu uzroka

Što iz toga proizlazi? Jednostavno, da se „bit“ informacije odsada ne nalazi izvan nje same. Štoviše, više ne možemo samorazumljivo rabiti niti riječ „bit“ ako je ne stavimo u zagrade. Heidegger je to činio na svojem putu mišljenja poprilično ustrajno nakon 1930. godine. Gotovo je sve pojmove tradicionalne metafizike zagrađivao, a sam bitak prekrižio uvodeći stari način pisanja – Seyn umjesto Sein. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 3. izd.) Problem je, dakle, u tome što se informacija može misliti samo iz njezina djelotvornoga učinka (causa efficiens), a ne više iz formalnoga i materijalnoga. Finalni učinak povratno određuje stalnu promjenu forme i sadržaja (materije) neke stvari. Sve što „jest“ pojavljuje se učinkovito za neku djelotvornu svrhu. Ovdje valja napomenuti da pojam „svrhe“ (télos) treba shvatiti pragmatično. Tek ako je svrha uspostavljena događajem promjene stanja ono se stabilizira. Stvar otuda postaje napravom koja funkcionira u nekom poretku kontrole. No, stvar nije puki objekt bez odnosa spram mišljenja. Tako mišljenje kao u filozofiji jezika kasnoga Wittgensteina postaje „jezičnom igrom“ (Sprachspiel), a svijet otvorenim prostorom transformacije stanja onog što je još preostalo od „prirode“, „kulture“, „životinje“, „čovjeka“ i „stroja“. A što je to još preostalo?

Sa stajališta pragmatične filozofije medija možemo govoriti o uporabi informacije koja mijenja svoj sadržaj time što se transformira u procesu interakcije sustava i okoline. Uporaba ne znači isto što i korištenje. Kada se rabi informacija onda je uvijek posrijedi mogućnost višestrukosti njezina značenja. Alat postaje višestruko uporabljiv. No, samo ako ga se koristi izvan stroge namjene. Ovo je iznimno važno za novije teorije kozmičko-biološke evolucije. Sve one uglavnom osuvremenjuju Darwinov prilog tako što uvode u optjecaj pojmove samorazvitka i samorađanja, samoprilagodbe i samoizbora. Danas je to nadasve prisutno u sintetskoj biologiji. ( Markus Schmidt, Alexander Kelle, Agomoni Ganguli-Mitra, Huib de Vriend (ur.), Synthetic Biology: The Technoscience and Its Societal Consequences, Springer, New York, 2009.)

Ništa se stoga ne događa izvan matrice kibernetičkoga obrata. Dapače, sve što može nastati unutar logike „umjetne inteligencije“ (AI) prolazi kroz „unutarnju kontrolu“ procesa mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije. Sva su tri pojma izvedena iz strukture djelovanja tehnosfere. Premda ih možemo pratiti preko Heideggerove kritike novovjekovne tehnike, ono što je ovdje navlastito odnosi se ponajprije na konstrukciju. Ona je ključna za prelazak iz metafizičke u kibernetičku paradigmu. (Zagovornik radikalnoga konstruktivizma u suvremenoj epistemologiji, Ernst von Glasersfeld, polazi od postavke da za razliku od Kanta u njegovoj Kritici čistoga uma (Kritik der reinen Vernunft) valja kazati kako eksperimentalni svijet znanstvenih otkrića u sebi obuhvaća otvorenost za nova kognitivna djelovanja. Naše znanje otuda ne može nikad biti konačno. Ono se eksponencijalno razvija. Međutim, von Glasersfeld znanje odnosno svijest ne shvaća reprezentacijski u smislu prikaza tzv. stvarnoga ili objektivnoga svijeta koji postoji neovisno od naše spoznaje. Konstruktivizam nije Berkeleyev esse est percipi,već paradigma mišljenja za kibernetički način oblikovanja ljudske svijesti u tehničkoj okolini. Pritom je važno spomenuti da sam pojam „konstruiranja“ ima sljedećih šest temeljnih značajki.

Ernst von Glasersfeld stvaralački ih je preuzeo od razvojnoga psihologa Jeana Piageta: (1) cilj svekolike konstrukcije nije kopija ili reprezentacija ontologijskoga stanja stvari, već održanje i dosezanje unutarnje ravnoteže; (2) izgradnja znanja je ponajprije induktivna i zasniva se na koordinaciji, uspješnome učenju i apstrakciji senzomotoričkih elemenata iskustva („figurativno“ znanje); (3) refleksivna apstrakcija figurativnih elemenata (radnji) vodi do apstraktnih invarijanata ili operativnoga znanja (brojanje, pojmovi funkcije, pravila, logičke sveze, fikcije i svjesna mreža pojmovlja poput „društva“, „povijesti“, „fizike“ itd; (4) primjena znanja počiva na tome što kognitivni subjekt segmentira tijek elementarnoga iskustva na osnovu unaprijed postojećih pojmova, da bi „asimilirao“ pojmove i korodinirao koherentnu zbilju; (5) tamo gdje nedostaje ova asimilacija, mijenjaju se radnje ili pojmovi, a to vodi do novoga znanja; (6) komunikacija i govor otvaraju mogućnost interpretativnoga subjekta. – Ernst von Glasersfeld, „Fiktion und Realität aus der Perspektive des radikalen Konstruktivismus“, u: Florian Rötzer i Peter Weibel (ur.), Strategien des Scheins, Klaus Boer, München, 1991., str. 161-175. )

Zahvaljujući „biti“ informacije, ovdje se radi o preokretu u modelu kauzalno-teleologijskoga mišljenja. Naime, dok se računanje (calcul, Rechnen) izvodi iz matematike kao aritmetike i geometrije (apstrakcije i konkretnosti) unutar prostora beskonačnosti i njezinih derivacija, planiranje ne proizlazi više iz aprirornoga nabačaja svijeta. Umjesto toga, posrijedi je ono što Deleuze naziva „planom imanencije“. Čitav je niz transformacija koje se dešavaju sa sviješću u stanju samoorganizirajućega procesa mišljenja. Otvaraju se nove perspektive. Kada se bitak u formi „života“ može tehnogenetski proizvoditi i time mijenjati zadanu genetsku strukturu nastaju novi odnosi između čovjeka i stroja. Promjene su dalekosežne. Uzročnost se pritom prebacuje u kružno kretanje razlike unutar istoga (=bitka). A svrhovitost se preusmjerava zahvaljujući činu konstrukcije u ono nepredvidljivo i kontingentno. To, dakako, ne znači da je plan izgubio svoju „svrhu“, a uzročnost svoju učinkovitu djelotvornost. Međutim, krivo bi bilo tvrditi da je tek riječ o pukome razmještanju ranga. Moramo poći od obrata u samoj „biti“ informacije. Nije više pitanje njezino „duhovno“ podrijetlo. Mnogo je važnija njezina „materijalna“ primjena. U tom smislu doba tehnosfere označava moć vladavine pragmatike znanja. No, bez kulturne tehnike koja to izvodi u raznolikim oblicima diskurzivnih praksi sve bi bilo uzaludno. Kada Heidegger u okružju Provansalskih seminara krajem 1960-ih godina tvrdi da je „bit“ suvremenih znanosti u tehnici, a ne obratno, onda je njegov primjer za iskazano uspon biogenetike u sprezi s kibernetikom. Heidegger je dobro vidio kamo sve to ide.

Stvaranje „novoga“ ne dolazi više iz podarenosti događaja bitka, već iz tehnoznanstvene konstrukcije kao nabačaja umjetnoga svijeta. Mogućnost manipulacije ljudskim genima pokazala se jasnim rješenjem spora između Boga, prirode i tehnike. U isto vrijeme kada Claude Shannon konstruira prvi kompjutor otpočinju pokusi s promjenom matičnih stanica u prirodi. I zato je Heidegger još više zaoštrio programatsku postavku o kraju filozofije kao metafizike. U doba kibernetike ona se ozbiljuje tako što iščezava u svojem vodećem liku od Platona do Hegela. Iziskuje se stoga pripremna skrb za „drugi početak“ (der anderen Anfang). Uostalom, mišljenje kao konstruiranje „novoga“ polazi od ideje eksperimenta života kao spoja znanosti (biologija i fizika) s modernom tehnologijom (informatika). U načelu, sve je već bilo „konstruirano“ u trenutku kada stroj računalnoga mišljenja ulazi u horizont zapadnjačke metafizike. Tada je preokreće poput atomske jezgre u procesu fizije čestica. Ako se, dakle, život više ne odvija sudbinski kao povijesna pustolovina bitka, onda je njegova tehnička konstrukcija kraj filozofije i početak mišljenja kao nečega za što još nemamo pouzdani jezik.

Možda bi bilo bolje kazati da se jezik tehničkoga svijeta ne može „konstruirati“ bez temeljne promjene označitelja metafizike. U pjesništvu ruske avangarde futurizam Hljebnikova i Kručoniha snatrio je o „zvjezdanome jeziku“, dok je dadaizam Tristana Tzare jezik svodio na zvukovno-slikovni performativ. Problem je upravo u tome što se jezik za takvo mišljenje više ne nalazi u sabirajućem kazivanju bitka (legein, Dichten). „Bit“ informacije kao uputstva za djelovanje u tehničkome svijetu više ne dolazi iz jezika. Umjesto toga, sâm je jezik u objektiviranome stanju postao „vizualnim kôdom“. Jezik je postao slikom. A ta se slika ne može razumjeti polazeći od prikaza (mimesis) bitka, niti od njegova predstavljanja (representatio).

Slika koja ima za svoje samorazumijevanje digitalnu konstrukciju u pojmu mjere u pikselima ne može se više smatrati prirodnom slikom. Njezino je mjesto izvan bitka kao prirode. Razmještanje nikad ne može biti prekretnim za promjenu značenja same stvari ako se time ne dovodi u pitanje i ideja prostora polazeći od mogućnosti nadomještanja onoga što je u razmještanju oduzeto prirodi. Drugim riječima, slika koja više nema „bit“ u prostorno-vremenskome položaju ukorijenjenosti u prirodu mora se razumjeti kao ne-slika ili, još bolje, kao meta-slika. Promjenom mjesta (topos) mijenja se i značenje onoga što slika emanira, isijava, osvjetljava. To ima za posljedicu da se tehnički svijet više ne može „utemeljiti“ u prostorno-vremenskoj otvorenosti bitka.

Već smo pokazali da se doba informacija pokazuje u transformaciji ne samo njezina sadržaja, o čemu je govorio Marshall McLuhan – medij je poruka – već ponajprije forme-znaka. (Vidi o tome: Dieter Mersch, Medientheorien: Einführung, Junius Verlag, Hamburg, 2006., str. 105-127. i Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, str. 94-107.) Slike su u digitalnoj formi nematerijalne. Usto, „uronjene“ su u virtualnu stvarnost. Bez fiksnoga prostora i homogenoga vremena njihova je „bit“ s onu stranu pojma reprodukcije. Ne radi se više o kopiji stvarnosti. Svako podvostručenje još uvijek, naime, pretpostavlja razliku izvornika i kopije. Ako ta razlika više ne postoji, susrećemo se s problemom udvajanja kao umnažanja. Aritmetički se problem ovdje pokazuje ontologijskim. Jer priroda „radi“ kao bitak-Bog prema načelu samostvaranja. Tome usuprot, tehnosfera počiva na logici beskonačne replikacije i umnažanja. Razlika nije pitanje aritmetike, već kibernetike. Ono što nema svoj početak u ideji prvoga ili nepokretnoga pokretača, kako je Aristotel zamišljao boga, pronalazi razrješenje u beskonačnome umnažanju čistih kontingencija.

U slučaju digitalnih slika čija je „bit“ informacija, sve se svodi na umnažanje onoga što je bez izvornika, što je naposljetku simulakrum stvarnosti i sebe zna kao takvo. Ne možemo „ukrasti“ digitalnu sliku, jer se ne može krivotvoriti „uronjenost“. Ali možemo transformirati njezinu formu konstruirajući „stvarnost“ poput Matrixa. Pritom postaje nevažno ono što je krasilo pojam stvarnosti u okružju metafizičke paradigme mišljenja. Privid je imao značajke iluzije i „laži“. Sada, posve suprotno, imamo posla s „digitalnim prividom“. On se uspostavlja estetskom mjerom tehnosfere. Ništa nam se više ne „priviđa“ osim što je privid (Schein) kao konstruirani doživljaj stvarnosti postao konstantom. Što iz toga proizlazi za kategorijalni pasijans trećega poretka kibernetike? Za razliku od pojmovne hijerarhije „filozofije informacije“ kakvu je ponudio Luciano Floridi, mislim da bi tehnogenezu trebalo shvatiti na sljedeći način. Informacija kao transformacija stanja moguća je tek onda kada u igru ulazi pojam konstrukcije. Bez nje sve ostaje na razini fikcija i iluzija „stvarnosti“.

Ako je digitalni konstruktivizam spoznajno-teoretski način mišljenja koji pripada razvitku kibernetike danas, to znači samo da svijest u doba tehnosfere dokida razlikovanje subjekta i objekta, bitka i privida, prirode i kulture. Ono što odlikuje svjesni bitak nije ideja stvari-o-sebi (Ding-an-sich) kao u Kanta. Mišljenje se proširuje iz subjektivnosti u objektivnost. Sada objekt ima mogućnost kognitivne zamjedbe tehničke stvarnosti. Dakako, objekt poprima „subjektivne“ značajke autonomnosti. Tko misli – čovjek ili stroj? Odgovor je: oboje. No, stroj misli polazeći od logike sklapanja vizualiziranih pojmova. Samo je po sebi jasno da time slika ne može više imati tajnu izvan svoje računalne logike programiranja. Što zapravo znači konstruiranje? Ništa drugo negoli tehnologički primijeniti-promijeniti stvarnost kao tehnosferu. Ona je utoliko u stalnoj transformaciji. I upravo u tome leži njezina entropijska stabilnost „novoga kova“. Ontologija digitalnoga doba otuda se u cjelini svojih očitovanja zasniva na estetici tehnoslika, kako je to prvi jasno definirao Vilém Flusser.

Tehnoslike su, sažeto iskazano, vizualizirani pojmovi nastali učinkom aparata. Fotografije, video-snimke, filmske i kompjutorske slike osim što više nisu „prirodne“ imaju tu sposobnost začaravanja ljudske opažajnosti zahvaljujući simboličkome kôdu kulture. Osim tehničke reprodukcije, te su slike drukčije u značenjskome horizontu ljudske imaginacije. (Vilém Flusser, Kommunikologie, S.Fischer, Frankfurt a. M., 2007 4. izd., str. 171-207. Vidi o tome: Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008., str. 117-135.)

Kraj slike u metafizičkome značenju označava početak vizualizacije. Ono što iščezava s pojmom slike nije tek njezina metafizička tajna s kojom se povijest slikarstva uzdigla do najvećih dosega ljepote i stila. S krajem slike kao emanacije smisla iščezava bit jezika. Jer svijet nije više otvoreni horizont pojavljivanja bića u istini bitka. Umjesto toga susrećemo se samo s igrom fascinacije i estetizacije programiranih vizija. Jezik kao informacija postaje uputstvom za djelovanje i ništa više.

Gotthard Günther
Gotthard Günther

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026