Copyright ©2026 Žarko Paić

Ima li rupa u mreži?

O kapitalizmu kao autopoetičnome radu tehnosfere

(Uz kritiku Sloterdijkova shvaćanja Marxa)

April 10, 2025
Ima li rupa u mreži?
Peter Sloterdijk

1.

Evo kako Peter Sloterdijk u jednom nedavnom razgovoru povodom filozofskoga dijaloga sa Slavojem Žižekom u Ljubljani govori o potrebi produbljenoga uvida ne samo u Marxovu misao, već i u bit suvremenosti. Ovo je iznimno važno za daljnju raspravu o tome kako i zašto je kapitalizam 21. stoljeća nezamisliv bez problematiziranja tehnosfere, što sam postavio 2018. u jednom tekstu povodom 200. obljetnice rođenja Karla Marxa. (Žarko Paić, „Marx i tehnosfera? Od aksiomatike moći do eksperimenta slobode“, u Goran Sunajko i Mario Višić, (ur.). Naklada Breza, Zagreb, 2018. str. 41-74) Navest ću ekstenzivno njegove stavove, iako to nije ništa drugo negoli ono što je već kazivao u svojem trosveščanome djelu Sfere i u knjizi Im Weltinnenraum des Kapitals: Für eine philosophische Theorie der Globalisierung.(Peter Sloteridjk, Sfere I-III, Mizantrop, 2019-2023. i Im Weltinnenraum des Kapitals: Für eine philosophische Theorie der Globalisierung, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2005.)

Poanta vašeg temeljnog djela, koje ste napisali davne 1983, jeste kritika onoga što su obećanja prosvjetiteljstva ostavila iza sebe. Cinizam, kako ste ga predlagali, pokazuje u čemu je prosvjetiteljstvo podbacilo. Kako danas, nakon 40 godina, ocjenjujete tu tadašnju tezu?


To je i danas jedna od najaktualnijih knjiga koje možete pročitati. Osobito zadnje poglavlje koje je posvećeno fenomenologiji duha 20. vijeka. Tada se činilo da smo dosegnuli vrhunac fenomena ciničnih struktura svijesti, ali zapravo živimo u vremenu novog vrhunca koji nadilazi čak i pojave tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka.


Da li biste danas napisali nešto drugačije?


Ne, danas u svojem djelu ne bih ništa drugačije napisao, napisao bih potpuno novu knjigu.


Zašto?

Više je razloga za to. Jedan je da do danas nitko nije odista dobro čitao Marxa. Čak ni Žižek ni Louis Althusser, nitko nije shvatio suštinu Marxove misli koja leži u otkriću novog tipa teorije, koju danas nazivamo sistemskom. Karakteristika sistemskih teorija jeste da opisuju realnost u terminima pozitivne povratne sprege (feedback). Tamo gdje dolazi do pozitivne povratne sprege, započinju samoispunjavajući događaji. To očevidno vidimo u procesu autoreferencijalne reprodukcije onoga što je Marx nazvao automatskim subjektom. Međutim, kapital je samo jedan primjer ovog mehanizma. Ono što Marx naziva kapitalom samo je jedan od samorealizirajućih procesa – to možemo opažati u prirodi. Primjer za to je evolucija prekambrijskih životinja, gdje jasno možemo vidjeti kvazi-pretkapitalistički fenomen.


Danas bih knjigu započeo novim opisom dinamike autoreferencijalnih procesa. Ukazao bih na kapitalski, monetarni oblik ovih autoreferencijalnih struktura. U vrijeme Marxa to se nije događalo prvi put. Prvi takav proces započeo je u Italiji u 13. vijeku, gdje nalazimo porast ugleda ljudi nearistokratskog podrijetla. Kulminirao je krunidbom Francesca Petrarce kao pjesnika u Rimu 1341, prve civilne osobe, nearistokratskog pojedinca. Time je nastao novi tip slavne osobe, što je izazvalo sličan ciklus autoreferencijalnosti reputacije među mladim pjesnicima i dalo izvor i mogućnost nearistokratske reputacije ljudima širom svijeta. Poslije su svi bili osuđeni da citiraju jedni druge. Ova reputacija bila je nenovčani oblik kapitala mnogo prije nego što su poslovni ljudi ušli u igru. Još jedan izvor bili su ostali umjetnički rituali u italijanskoj renesansi. Oni su pokrenuli viševjekovni proces koji je kulminirao kod Caravaggia, s jedne, i Rembrandta, s druge strane. Time je vjerojatno dosegnuta krajnja granica virtuoznosti u slikarstvu, odatle više nije bilo moguće održavati dogmu o sličnosti slike na slici s realnošću. Struktura autoreferencijalne virtuoznosti morala je biti nadomještena autoreferencijalnim procesom stvaranja umjetnosti kao takve. I to je kvazikapitalistički proces u kojem novac na početku nije imao primarnu ulogu.


Stoga moramo objasniti što to znači. Sve dok ne shvatimo logiku autoreferencijalne realnosti, ne možemo raspravljati o modernosti, jer je u njoj u osnovi riječ o autoreferencijalnim procesima. Svaka ravan egzistencije, na primjer znanje, proizvodi još više znanja, jurisdikcija proizvodi još više zakona i same sebe, umjetnička radoznalost proizvodi još više onoga sebi sličnog. Ista je stvar i sa slavnim osobama. Sve se to može pratiti unatrag do poznate Isusove izreke, opisane u 13. poglavlju Evanđelja po Mateju: „Onome tko ima, dat će se. A tko nema, još će mu se uzeti što misli da ima.“ Dakle, potrebno je odlučiti da li je Isus bio cinični neoliberal ili je prvi otkrio realni princip autoreferencijalnosti u povratnoj sprezi.

HYPERLINK “https://filozofskimag.blogspot.com/2023/11/prije-nekoliko-sedmica-u-adaptiranim.html”https://filozofskimag.blogspot.com/2023/11/prije-nekoliko-sedmica-u-adaptiranim.html

Autoreferencijalni su procesi logika djelovanja kibernetičkih procesa. Ono što se zbiva u prirodi događa se samozakonito i samoproizvodno u okviru društvene samoreprodukcije, kao što je to još dobro znao Hegel u njegovoj spekulativno-dijalektičkoj trijadi subjektivnoga, objektivnoga i apsolutnoga duha. Na razini tzv. objektivnoga duha ili današnjim sociologijskim govorom kazano na razini djelovanja institucionaliziranja samoga života ti se procesi odigravaju sintetički i istovremeno u patrijarhalnoj obitelji, građanskome društvu i političkoj državi. Kapitalizam se, dakako, pojavljuje povijesno u formi obiteljskih sukoba i klansko-rodovsko-plemenske artikulacije volje za moć koja iz sfere vladavine nad zemljom prelazi u sferu vladavine na robno-novčanim tijekovima kapitala u moderno doba određeno racionaliziranjem i nacionaliziranjem samoga života koji je kako za Aristotela, tako i za Marxa i Foucaulta, ono što u horizontu moći samoga življenja ima značajke bitka, govoreći tradicionalno ontologijsko-metafizički. Životnost života u življenju, taj conatus u Spinoze, određuje ona primarna i predrefleksivna snaga koja nadilazi organski svijet biljaka i životinja i s čovjekom postaje vitalizam kao „dionizijski materijalizam“, da se poslužim baš Sloterdijkovom formulom za Nietzscheovo mišljenje prevladavanja metafizike s postavkom o volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga. ( Peter Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsches Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986.)

Već je krajem 1980ih godina baveći se Nietzscheom, najavljeno njegovo daljnje istraživanje filozofijskih pitanja o svijetu koji se u doba globaliziranja ulančava i ujedno razlikuje, širi se i sužava, polazeći od onoga što je 1960ih godina postalo novom misaonom zbiljom i kategorijalno-pojmovnim kaosom zahvaljujući svim novonastalim disciplinama nadahnutim kibernetikom (informatika, mediologija, antropologija, semiologija). Nemojmo zaboraviti da je u istome razdoblju na djelu: (1) mišljenje kraja filozofije kao metafizike (Heidegger i Derrida), (2) nastanak mišljenja kao postajanja novoga (Deleuze) te (3) realizacije mišljenja u onome što se naziva transklasičnom logikom kibernetike (Günther, Bense, Maturana i Varela). Kad to imamo u vidu, bjelodano je kako se sam život u okvirima novoga shvaćanja biologije i tehnologije uspostavlja kao sveza i odnos informacije gena, koda i komunikacije.

No, problem je u tome što je tzv. autoreferencijalnost moguća samo ako je sam sustav djelovanja (priroda-društvo-država-svijet) umrežen s drugim sustavima koji nisu samonikli, već su samproizvedeni. Autopoiesis je, dakle, uvjet mogućnosti autoreferencijalnosti sustava i okoline. Iz samoproizvodne „biti“ života kao moći proizlazi sav misterij kapitalizma kao povijesno-epohalnoga sustava proizvodnje, razdiobe, razmjene i potrošnje čega ꟷ života kao kapitala ili kapitala kao života? Jasno je da je odgovor u onome trećem. Jer prvo je predmoderni stadij nastanka kapitalizma u okružju robovskoga sustava proizvodnje koji se u feudalnome samo socijalizira tako što kmetovi posjeduju zemlju za svoje tzv. primarne potrebe, a drugo je razvijena forma modernoga-postmodernoga funkcioniranja kapitalizma s predominantnom ulogom spekulativno-financijske logike korporativiziranja svijeta. U oba se stadija povijesnoga razvitka još uvijek pojavljuje čovjek kao subjekt kapitalskoga načina proizvodnje, ali ne i kao supstancija. Razlog je u tome što se kretanje slobode od neposrednosti očitovanja života do istovjetnosti bitka i mišljenja posreduje u razmjeni između divljine i okrutnosti prirode i civilnosti društva. Tek treći, suvremeni stadij, ili suvremeni kapitalizam zasnovan na načelima kibernetike kao tehnosfere, a to je četvorstvo informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije, pokazuje da se radi o sustavu bez subjekta. Ili drukčije kazano, riječ je o čistoj formi autopoiesisa koja upravlja onim što se u događanju samoga života pojavljuje artoovski-delezovski izvedeno ꟷ tijelima-bez-organa. To je kapitalizam kao tehnosfera i u tome je moje razumijevanje biti suvremenosti, na tragu Heideggera, Sutlića i Deleuzea, izvan okvira ne samo Althusserova i Žižekova neshvaćanja biti Marxova mišljenja, već i Sloterdijkovih lucidnih slutnji, ali ne i više od toga, o problemu bilo kakvog „revolucionarnoga“ obrata stanja stvari s kapitalizmom „danas“. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2028-2019.)

Pritom mislim da efektan Sloterdijkov iskaz o Isusu kao ciničnome neoliberalu ili možda prvom „kibernetičaru“ nije uopće mjerodavna prispodoba za bit stvari o kojoj se ovdje radi. Nije riječ o mišljenju-kao-djelovanju oduzimanja ili davanja nekome ili nečemu, već o mišljenju-kao-stvaranju novoga koji pripada pojmu autoreferencijalnosti. Zašto? Zbog toga što je ključni pojam kibernetike i kapitalizma kao tehnosfere ne u povratnoj sprezi (feedback), a niti u kontroli i komunikaciji. Ne, ključ za shvaćanje apsolutnoga nihilizma čitave metafizike na početku i na kraju u formi tehnosfere koju kapitalizam pretpostavlja kao ekonomsko-političko-kulturalni sklop sklopova samoga života leži u uvjetu mogućnosti ovog artificijelnoga svijeta. Taj arché i eschaton kao telos, taj uzrok i posljednja svrha, kauzalno-teleologijski model koji sjedinjuje izvorno i suvremeno pojavljivanje kapitala uopće jest ꟷ informacija. Znamo li da je njezino definiranje moguće samo onako kako to čine Gilbert Simondon i kozmologijski orijentirani astrofizičari, kao metamorfno proizvođenje novoga u ireverzibilnosti, jer informacija je informacija, onda smo dospjeli do toga da je problem s kapitalizmom kojeg ne shvaćaju ni Althusser niti Žižek samo u tome što on nije nikakav puki determinističko-indeterminističko shvaćeni „društveni odnos“ na način sekularizirano-profanoga „Velikoga Drugoga“, koji transcendentalno konstruira svijet otuđene/postvarene proizvodnje-razdiobe-razmjene-potrošnje života kao ideologije strukturne perverzije smisla i istine bitka. Umjesto toga, problem je što kapitalizam u svojem autoreferencijalnome stadiju novoga Apsoluta uopće više nema nikakvu svoju vidljivo-nevidljivu „bit“ i „supstanciju“. Iza njega ne leži ništa drugo negoli ono čega nema ni u njegovoj imanenciji, a to je ništenje i ništavnost svekolike aktualizirane proizvodnje života kao umjetne stvarnosti koja se objektivira ne više kao puki beživotni predmet (noema) neke spoznaje iz svijesti (noesis), govoreći pojmovljem Husserlove fenomenologije, već se apsolutizira kao autopoietička struktura tehnosfere u formi autonomnih objekta. A oni „misle“ tako što vizualno programiraju svoje djelovanje, kretanje i usmjerenost.

Ono što Sloterdijk uistinu lucidno uviđa i u svojem estetskome mišljenju dovodi do fragilnih pojmova i metafora jest da i ideologija i etičko-politički sustav kapitalizma modernosti i postmodernosti u 20. stoljeću počiva na umrežavanju struktura i kontingentnih formi mišljenja-kao-djelovanja. To ne znači da su znanosti, kako bi rekao Habermas, ideologijske zato što su instrumentalno i funkcionalno vezane uz razvitak i napredak kapitalizma, nego zato što je moderna ideologija znanstvena proizvodnja stvarnosti u znaku cinizma kao prosvijećene lažne svijesti. Tako glasi ona slavna definicija iz njegova ranoga djela Kritika ciničkoga uma. ( Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1983., str. 33-44.) Ako je, dakle, suvremeni kapitalizam autoreferencijalni sustav vladavine kapitala u formi informacije kao moći-znanja o svijetu, onda je njegova ideologija koja pretpostavlja razvitak cinizma kao laži, obmane i iluzije o stvarnosti čista tautologija ne više znanja kao znanosti, već Moći koja proizlazi iz vladavine kapitala nad stvarima koje nisu ništa neposredno i iskonsko. Ono što stvari postaju, to je tehnoznanstvena konstrukcija svijeta. U okviru digitalnoga konstruktivizma i njegove glavne ideje koju iskazuje Deleuze to je vladavina virtualne aktualizacije. Što se u ovom začaranome krugu informacije kao informacije zbiva s kapitalizmom u 21. stoljeću kad je vladavina umjetne inteligencije (AI) postala transparentnom aksiomatikom unutar svijeta kao globalizirane mreže? Ništa drugo negoli da je kapitalizam čista tautologija autopoiesisa, postajanje kao proces razlike i drugosti samoga života i ono posljednje, ali najvažnije, konstrukcija svijeta iz transklasične logike stvaranja novoga onkraj prostora-i-vremena shvaćenog tradicionalno metafizički. A to znači da je sve istodobno „ovdje“ i „sada“ i da je virtualna aktualizacija stvaranje konteksta i situacije u kojoj objekti u kružnome procesu odvijanja kapitalizma postaju autonomnim subjektima/akterima nestanka razlike između izvanjskoga i unutarnjeg, transcendencije i imanencije, središta i ruba.

Gdje je taj slavni dokaz o svjetsko-povijesnome poslanstvu kapitalizma kao ideologijske perverzije napretka i razvitka u svijesti u slobodi kako to Marx na tragu Hegela izvodi u Kapitalu? Nigdje drugdje negoli u umjetnome mozgu kao softveru informatičkoga sustava života koji proizvodi stvarnost kao financijsko tržište kapitala. Ne postoji više nikakva objektivna stvarnost o-sebi (an-sich) koja upravlja procesima koloniziranja svijeta, već samo mreže beskonačne potencijalnosti procesa deteritorijalizacije/reteritorijalizacije, kako to pokazuju svojim „mašinističkim“ pojmovljem Deleuze i Guattari. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie 2, Minuit, Pariz, 1980. str. 640-641.) No, čak i ovo poststrukturalističko čitanje Marxa u svojoj suverenosti uvida u bit suvremenosti ne može posve izmaknuti bezdanu metafizike i njezinih „zastarjelosti“ kad je riječ o shvaćanju odnosa između mišljenja čovjeka i stroja. Tehnosfera, naime, nije mehanosfera s kojom završava njihovo epohalno djelo Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2. Hiperplastična struktura mišljenja tehnosfere u trijadi računanja-planiranja-konstrukcije nadilazi kraj metafizike u kibernetici. Time otvara posve drukčije mogućnosti za razumijevanje „kraja kapitalizma“ od spekulativne-dijalektike (Hegel), historijskoga materijalizma (Marx) i njegovih postmarksističkih derivacija u političkim ontologijama Badioua i Žižeka, ali i najdubljega uvida u povijesno-epohalne granice Marxa i tzv. autoreferencijalnih sustava koje proizlazi iz Sutlićeva povijesnoga mišljenja kao kritike Marxova koncepta komunizma i prevladavanja kapitalizma uopće.

2.

Kapitalizam kao autopoietički rad tehnosfere, kako određujem „bit“ promjene njegove funkcije i svrhe u suvremenosti, više nije ni Marxova ideja moderne automacije rada iz doba Grundrisse, a niti postmoderne tehnologije koja još uvijek počiva na logici kauzalnosti i načelima teleologije kako to s pojmom mehanosfere promišljaju Deleuze i Guattari.( Vidi o tome: Žarko Paić, Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022., str. 36-43. i Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.) Sloterdijk nije dostatno promislio zašto Marx kao začetnik „nove teorije“, koju izjednačava s pojmom sustava, a koju je 1960ih u sociologiji, politologiji i pravu uveo u optjecaj Niklas Luhmann da bi je uvođenjem pojma tehnoznanosti razvio francuski antropolog Bruno Latour s pojmom interaktora i mreža, uspostavlja ono što ima karakter tog famoznog „automatskoga subjekta“? Nije, naime, stvar u proširenju ili radikalnoj preobrazbi tzv. subjekta kapitalskoga načina proizvodnje ako je to uistinu rad u formi nastanka znanstvenoga rada, već u imploziji informacija kojim se sam sustav u svojoj autoreferencijalnosti pojavljuje u doba tehnosfere kao nestanak razlike supstancije i subjekta. Posrijedi je onaj sklop kapitalizma kojeg Vanja Sutlić izvodi iz razumijevanja kraja metafizike Zapada. Sutlić stoga otvara pitanje kraja društva i subjektivnosti u praksi rada kao znanstvenoj povijesti. To istodobno znači da razlika između Heideggerova i Sutlićeva povijesnoga mišljenja bitno određuje i razliku u njihovome razumijevanju pojma političkoga i politike, ali i načina kojim se artikulira ono što određuje takav sklop. Protiv Heideggera, a za Marxa izvan humanističko-stvaralačke dimenzije tzv. „ontologijske razlike“ između proizvodnje (slobode) i rada (nužnosti), što istovremeno znači da je granica Marxova mišljenja upravo tamo gdje Heidegger vidi razliku između metafizike kao računanja (Rechnen) i mišljenja kao „pjesništva“ (Dichten), (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, M.Niemeyer, Tübingen, 1984. i Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V.Klostermann, Frankfurt/M. 2000.)to jest u znanstvenosti znanosti kad je ona postala epohalno-povijesnom konstelacijom suvremenosti:

„…1. nije znanstvenost atribut društvenog ljudstva (čovječanstva), nego je, obratno, društvenost kao bit čovjeka atribut znanstvenog rada, rada znanosti; ne konstituira se rad u društvu, nego je društvo za razliku npr. od horde, omogućeno njime;



2. nije „društvo“ apsolutiziranje moderne subjektivnosti, nego je ono, obratno, relativna organizacijska funkcija znanosti kao rada koji je moderna subjektivnost koja traži organiziranog radnika s onu stranu diobe rada. /…/ ozbiljno uzeti Marxovu misao znači preći preko socio-logičkog apsolutiziranja društva k ergo-logičkom uviđanju ‘proizvodnih snaga’, kao supstancije-subjekta modernog svijeta. Nije, da to kažemo Engelsovim riječima, društveni čovjek stvorio rad, nego je, obratno, rad stvorio društvenog čovjeka“. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987., 2. prošireno izdanje, str. 253.)

Ove formulacije, iako su usmjerene protiv Heideggerove kritike Marxova antropologizma, valja smatrati odlučnim mjestom razlikovanja između uvida u povijesno-epohalne granice Marxa i historijskoga materijalizma i najave drugačijeg mišljenja (što Sloterdijk uopće ne izvodi u svojim refleksijama) naspram neshvaćanja Marxa u Althusserovu strukturalizmu i Žižekovu „dijalektičkome materijalizmu“ na tragu Alaina Badioua. (Luis Althusser, Pour Marx, Gallimard, Pariz, 1962. i Luis Athusser, Etienne Balibar i drugi, Lire le Capital, PUF, Pariz, 2014., Slavoj Žižek, The Parallax View, The MIT Press, Cambridge Massachusetts-London, 2006., Alain Badiou, The Communist Hypothesis, Verso, London-New York, 2015. )

Već je iz ovog razvidno da u Sutlićevu promišljanju društvenost društva nije rezultat bilo kakvog „automatskoga subjekta“. Naprotiv, društvo koje proizlazi iz razvitka tzv. proizvodnih snaga modernoga kapitalizma i njegove postmoderne preobrazbe u tehnoznanosti zahtijeva radikalno-urgentnu promjenu same „biti“ realizirane metafizike. To samo znači da je iza „velike priče“ o autoreferencijalnim sustavima dovršena emfaza bilo kakvog tzv. revolucionarnoga subjekta i njemu adekvatne kritičke svijesti, jer ideologija nije nikakva lažna svijest o lažnome bitku, već pervertirana svijest o istinitome bitku čija „istina“ pretpostavlja sustavno stvaranje moći novoga apsoluta koji sjedinjuje bitak (praksu rada) i vrijeme (znanstvenu povijest). Ono što nigdje Sloterdijk u ovom razgovoru ne spominje kad kritički dovodi do toga kako valja krenuti u drukčije razumijevanje Marxa, a ne ono koje perpetuira neshvaćanje Althussera i Žižeka, jest da je iza njihove strukturalističko-dijalektičke analize posrijedi apsolutiziranje događaja političke promjene svijeta u smislu radikalnoga subjektivizma. Rezultat je, naravno, poraz subjekta i neprestano nastojanje oko novoga pojma Ideologije koji svoju referencijalnost uvijek ima u događaju revolucije globalnoga kapitalizma i to u svim formama proizvodnje svijesti od politike do kulture. Tako se na retoričko-političkoj razini više danas uopće ne zna razlika između socijalizma i komunizma, jer su oboje kao historijski i dijalektički pojmovi razvitka i napretka povijesti u sferi društvenih odnosa i realizaciji slobode čovjeka kao univerzalnoga rodnoga bića „usisani“ u strukturu neoliberalne globalizacije. I to kao ono što pripada prošlosti mračnih iskustava s totalitarnim poretcima staljinizma i maoizma u 20. stoljeću, pa stoga više ne odgovaraju poslanstvu povijesne eshatologije Zapada i svijeta.

Ako, dakle, Marxovo razumijevanje razvitka i napretka kapitalizma ne može biti svedeno na pitanje subjekta i svijesti, onda je posve razumljivo kako valja redefinirati pojam ideologije za 21. stoljeće i doba umjetne inteligencije (AI), ili pokazati da to više nije odlučujuće za uvid u „bit“ kapitalizma uopće i njegovu duhovno-materijalnu infra-i-superstrukturu. Sloterdijk očito i nadalje misli da je moguće unatoč svemu još uvijek razmatrati ideologiju kao mjerodavni konceptualni alat. Naravno, samo pod uvjetom da se pojam kritike „dekonstruira“. Sve je to kao što je poznato izvodio u diskusiji s Habermasom povodom rasprave o genetskoj tehnologiji. Tada je uveo pojam antropotehnike. ( Peter Sloterdijk, Regeln für den Menschenpark: Ein Antwortschreiben zu Heideggers Brief über den Humanismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1999.) Doista, što ćemo s tom „nesretnom“ ideologijom danas, kad je postalo razvidno da je fenomenologija suvremenoga svijeta nešto onkraj granica ciničke svijesti, nešto još užasnije od onoga što je Nietzsche nazvao trijadom logike, mase i brutalnosti?(Friedrich W. Nietzsche, Nachgelassene Fragmente 1885-1887, KSA, sv. 2 (prir. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin-New York, 1980., str. 473. )

No, Sloterdijk ipak nije dospio do „biti“ ni Marxova mišljenja, a niti do „biti“ tehnosfere. Jer kao što Marx ne pripada logici „sistemske teorije“ iako je najavljuje svojim konceptom složenosti i kontingencije, globalizma i planetarnosti svijeta u okvirima kapitalističke modernizacije, tako ni antropotehnika nije pitanje ljudske svijesti u doba „automatskoga društva“. Kapitalizam kao autopoietički rad tehnosfere rezultat je posvemašnjeg procesa tautologije moći=mišljenja kojim se ono umjetno i ono živo transformira u mrežu samo-oblikovanja svjetova. Deleuze i Guattari u jednom tekstu iz 1973. godine ovako izvode bitnu promjenu u shvaćanju odnosa ideologije i moći:

„Ideologija nema ovdje nikakve važnosti: ono o čemu se ovdje radi nije ideologija i nije čak niti distinkcija ‘ekonomsko/ideologijsko’ ili obratno; ono što je ovdje na djelu jest organizacija moći. Budući da organizacija moći, tj. načina na koji se želja pojavljuje gotovo u onome ekonomskome, načina na koji libido investira ekonomski, progoni ekonomsko i oblikuje političke forme represije.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Desert Islands and Other Texts: 1953-1974. (ur. David Lapoujade), Semiotext(e), New York, 2004. str. 263. Preveo s francuskoga Michael Taormina. Vidi o tome: Benoît Dillet, „Deleuze’s Transformation of the Ideology-Critique Project: Noology Critique“, “http://opus.bath.ac.uk/56124/1/Deleuze_s_Transformation_of_the_Ideology_Critique_Project_Noology_Critique.pdf”http://opus.bath.ac.uk/56124/1/Deleuze_s_Transformation_of_the_Ideology_Critique_Project_Noology_Critique.pdf )

Pogledajmo što smo dobili kad umjesto ideologije Deleuze i Guattari rabe pojam noologije, koja uključuje znanje kao moć artikulacije ideja u samoj strukturi novoga društva kontrole. Sloterdijku je, nesumnjivo, jasno da je tzv. povratna sprega (feedback) ključ za shvaćanje rekurzivnosti strojeva koji proizvode informacije. Drugim riječima, kao i svim poststrukturalistima i kibernetičarima, jasno mu je da je pitanje teorije sustava u 21. stoljeću pitanje radikalne promjene smjera kojim kapitalizam vodi procese usmjeravanja globalne povijesti svijeta. Ali, tek sada slijede misaone poteškoće. Temeljna je, pak, ona koja povezuje Marxovo shvaćanje svijeta iz horizonta njegove teorije historijskoga materijalizma i biti i zadaće tehnosfere, koja se po prvi put eksplicitno, iako u ograničenoj formi moderne tehnologije kao automacije rada, spominje u njegovim spisima kao predradnjama za Kapital. (Karl Marx, „Grundrisse der Kritik der politischen Ökonomie (1857-1858)”, MEW, sv. 42, Dietz, Berlin, 1983., str. 969-978.)

Autoreferencijalnost sustava i ideologijska tautologija su suvremeni izrazi za vladavinu kapitalizma kao Mreže svih mreža bez središta i ruba, s fluidnim tijekovima robe-novca-kapitala na svjetskim tržištima. Uz supostojanje trijade populizma-fundamentalizma-neoliberalizna u političkim poretcima liberalnih demokracija i autoritarnih despocija u onome što nazivam postimperijalnom suverenošću današnjeg globalnoga svijeta, te uz određenje društva kao vizualne logike spektakla koja prethodi moći Jezika kao diskurzivne spoznaje ꟷ krug se zatvara. Ima li, dakle, uopće mogućnosti da se pojavi neka spasonosna rupa u mreži ovog novoga nihilizma kojeg sukladno kibernetičkim teorijama Gottharda Günthera nazivam u kontekstu svoje Tehnosfere „trećim poretkom kibernetike“? (Gotthard Günther,Das Bewusstsein Der Maschinen: Eine Metaphysik Der Kybernetik, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2021. 4. izd.)

Ako je prvi onaj koji se odnosi na prirodu u njezinoj autoreproduktivnosti, a drugi onaj koji ima čovjeka za subjekta mišljenja-kao-djelovanja u okružju političke ekonomije kapitalizma Marxova doba, onda je „Veliki Treći“ čitavog procesa autoreferencijalnosti kao tautologije života u mreži gena-informacije-koda-komunikacije s okolinom ništa drugo negoli stroj autopoiesisa. On nužno pretpostavlja kozmičko-biološku evoluciju i prelazak u posthumano stanje. (Žarko Paić, The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel, 2023.) Kad sve saberemo, zar nije onda ono što Sloterdijk tako poetsko-poetički iznosi kao svojevrsnu kratku povijest nastanka izvora kapitalizma od Petrarce do Shakespearea zapravo benigni dokaz da je život neodredljivi kaos i poredak umrežavanja razlika i identiteta koji nikad nisu samodostatno određeni bez odnosa s Drugim i drukčijim poput bilja i životinja u homeostazi prirode? Pa, naravno da je darivanje i oduzimanje u predkapitalističkim poretcima stvar zajedničkoga habitusa jezika i slike jedne druge i drukčije moći koja se na zasniva na načelima ekonomije merkantilizma i fiziokratizma. Uostalom, povijest ideje kapitala u svoje dvije historije (transcendentalne i empirijske) iznio je sam Marx u monumentalnim svescima tzv. Teorija o višku vrijednosti. ( Karl Marx, Ökonomisches Manuskript, 1861–1863 Theorien über den Mehrwert, MEW, sv. 26.1, 26.1 i 26.3, Dietz, Berlin, 1965.)

Uz objavljenu knjigu Kapitala vidljivo je da je binarni kod života i ideologije, bitka i mišljenja u pervertiranoj formi povijesne egzistencije kapitalizma od latentne strukture iskonskih zajednica ljudi do razvijenih formi građanskoga društva u doba korporativne organizacije života u neoliberalnome kapitalizmu dokaz kako je razumijevanje povijesti uvijek i povijest razumijevanja geneze i fenomenologije ovog što danas nazivamo kognitivno-informacijskim stadijem kapitalizma. Zbog toga nije ništa osobito inventivno kad se ustrajava u opisima tipova ciničke svijesti „Isusa kao neoliberala“ ili Isusa kao onog koji bi danas ,možda ravnodušno kazao: „Oprosti im Bože, jer znaju što čine.“ Naime, znanost kao model tautologijski shvaćene ideologije koja pretpostavlja uvećanje bogatstva elite i srazmjerno uvećanje bijede mase radnika iz Trećega svijeta u zapadnjačkim društvima ne može više podržavati nikakvu „veliku priču“ sokratovski shvaćene psihoanalize kao negativne dijalektike prosvjetiteljstva iz jednostavnoga razloga što je mantra o manipulaciji i emancipaciji svijesti u stanju opsjednutosti tlapnjama i prividima zastarjela i posve promašena. Najveći doseg Sloterdijkove estetske fenomenologije suvremenosti jest upravo njegova kritika Frankfurtske teorije društva na svojem ishodu i pokazivanje da je prosvjetiteljstvo ne samo mit o racionalnome izbavljenju iz okova povijesti, već prije svega ideologija lažnoga utopizma i lažnoga progresizma. Čemu inače danas tolika obuzetost postmoderne ljevice s ekologizmom i tzv. politikama zelene tranzicije?

Problem je u tome što se Marxa ne može razumjeti ni ekonomistički u smislu tzv. teorija svjetskoga razvitka ili globalizacije, a niti polazeći od apsoluta politizacije svega opstojećega niti, pak, antropologistički iz horizonta ideje čovjeka, rekao bi Heidegger, kao animal rationale. Nitko nije nadmašio ni prevladao njegovu postavku kako su ljudi, u svim njihovim društveno-psihološkim ulogama i figuracijama stilova života, ništa drugo negoli „karakterne maske“ kapitala pod uvjetom njegove povijesne egzistencije kao pervertiranoga sustava potreba. Da bismo dospjeli do ,mogućnosti ne tek drukčijeg „čitanja Marxa“ za suvremenost, već do onog jedino bitnog što i Sloterdijk sluti kad govori o njegovoj novoj teorijskoj poziciji kao najavi teorije sustava i složenosti s pojmom autoreferencijalnosti, nužno je vidjeti kako Vanja Sutlić početkom 1970ih u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti, koja, naravno, ostaje nepoznata tzv. svjetskim misliocima i dan-danas kao što je to bilo i u doba kad je ta knjiga objavljena prvotno 1974. godine, a u drugome dopunjenom i popravljenom izdanju 1987. godine, određuje ono što je u 21 stoljeću konačno valjda jasno i ChatGPT-u, ako već nije tzv. filozofima i teoretičarima kritičkih orijentacija svega i svačega. Zbog toga ću navesti dva odlučujuća mjesta in extenso.

„Paradigmatički oblik tog rada, koji se očituje kroz tzv. ‘industrijsko razdoblje’, ali se na njega ne svodi, jest znanstveni rad, radna znanost totalne metodičke predmetnosti predmeta, operativnosti operacija, raspoloživosti raspoloživog za sve i svako…koje ikad nastupi kao ‘subjekt’ raspolaganja, a da to, u krugu apsolutne raspoloživosti, nikad za sebe definitivno ne može svojatati. Za takvu znanost nema ničeg što bi se u svom iskonu (fizis) moglo oduprijeti konstrukciji i spravljanju, što već uvijek ne bi bilo postavljeno i u toj postavljenosti uopće imalo svoje postojanje (persistenciju) i sastoj, svoju trajnost i samostalnost. (…) Za ovu znanost, koja se proširuje do granica epohe i sabire u središtu ‘kruga’ u neprestanoj vrtnji, tzv. ‘tehnika’ nije tek njena puka primjena, niti je, obratno, znanost njena sluškinja…(…) Ta je znanost u biti tehno-logička, to jest ona je znanstvena tehnika, tehnička znanost…“ (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 152.)
„Tehnologija (u strogom smislu, ne samo u smislu primijenjene znanosti) postaje ‘antropologija’ i ‘kozmologija’ – da ne bismo rekli i ‘teologija’ – jer i za to ima osnova u tekstovima njegovih Pariških rukopisa, npr. u problematici ‘samostvaranja’ – jer je, prije svega, kako to velika industrija empirijski pokazuje, analitika rada produkcijskog procesa. /…/ Analitika rada pak je s obzirom na gore izvedeno, ontologija. Za Marxa, kao i za Hegela, opća i specijalna metafizika dijalektički su isto, jedanput ‘apsolutnim pojmom’= ‘idejom’, drugi puta ‘Radom’. Tako ‘komunizam’ u jeziku empirijsko-historijskom, socijalnom, ekonomijskom, političkom, pa i prirodnoznanstvenom, izriče intenciju, ne oblik, Hegelove dijalektike cjeline, kako je Marx in nuce suponira, već pri jednostavnim određenjima rada. U tom pogledu ‘komunizam’ je realizacija filozofije (ontologije-metafizike) u ukinutom obliku, realizacija koja pretpostavlja kritiku filozofije kao filozofije, kao i kritiku političke ekonomije (s njezinim centralnim pojmom rada kao stvaratelja vrijednosti…), kao i kritiku politike (kao misli i kao čina).“ (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 176.)

Marx, dakle, ne govori o „automatskome subjektu“, iako sintetički misli odnos između rada i života kao cjeline smislenoga bitka u otvorenosti nadolazeće budućnosti, jer mu je u „temelju“ ideja beskonačnoga napretka i razvitka proizvodnih snaga (PS) kao trijada tehnologije, industrije i znanosti. Ali ne kao pozitivistički shvaćene, već u biti onog što čini njezinu znanstvenost kao realizaciju filozofije u „svijetu rada“. Samo je po sebi jasno da je Sutlićevo „čitanje Marxa“ dalekosežno onkraj svih redukcionizama današnjeg nastavka scijentifizma i psihoanalize drugim sredstvima (Althusser i Žižek, iako je pošteno reći da samo Alain Badiou ima svoj pojam za ovu operaciju spajanja nespojivoga, naime Marxa i Freuda, a to je pojam politizacije događaja polazeći od ontologije u horizontu novog dijalektičkoga materijalizma). (Alain Badiou, L‘Être et l’événement, Seuil, Pariz, 1988.)

3.

Zašto? Zbog toga što je Sutlić u kontekstu suvremene filozofije druge polovine 20. stoljeća u dijalogu s Heideggerom uvidio da je pitanje tzv. realizacije metafizike u kibernetici uvjet mogućnosti postavljanja pitanja o tragovima onih mislilaca koji su otvorili mogućnost, metaforično kazano, proboja kroz rupe u mreži globalno-planetarnoga nihilizma „svijeta rada“ ili kapitalizma koji se danas ne može više uopće razumjeti bez pojma tehnosfere. Ti su mislioci najvišega ranga posthegelovski navjestitelji suvremenoga mišljenja. A to i nadalje ostaju u svim svojim dalekosežno bitnim dostignućima ꟷ Marx i Nietzsche. Otuda ovaj „paradigmatički oblik rada“ koji se kristalizira u znanosti i to kao tehno-logičkoj znanosti, što u cijelosti odgovara opisu današnjih tehnoznanosti, jest i tehno-teologija kao antropologija i kozmologija „samo-stvaranja“. Eto, sva Sloterdijkova slutnja kako bi trebalo „drukčije“ čitati danas Marxa, ne samo da je zakašnjela i zastarjela, već i bitno ne-suvremena u odnosu na Sutlićevo povijesno mišljenje. Jer, ako problematika samo-stvaranja pripada „biti“ Marxova mišljenja, onda to samo znači da nije stvar ni u kakvoj genezi kapitalizma izvan logike kapitala koji nužno ima svoje povijesno podrijetlo u ideji jedne pervertirane zajednice koja ideologijski djeluje kao mreža ili superstruktura ekonomije kapitalizma što svojom promjenom izravno i neizravno utječe na procese promjene političke i kulturne sfere, unatoč njihove načelne autonomnosti.

Sve se odjednom događa i kao novi totalitet i kao nova fragmentacija jedne fluidne mreže u kojoj i kapital i rad, i nužnost i sloboda, i transcendencija i imanencija, i ideja i zbilja, nisu više dijalektički suprotstavljeni. Njihova je misaona i djelatna korelativnost u znaku kibernetičkoga četvorstva informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Ono što Sutlić u dijalogu s Heideggerom imenuje ustrojstvom metafizike kao ontologije u četvorstvu bitka-boga-svijeta-čovjeka postaje otvorenost upravo nove zgode-događaja (Ereignis) koji kao i Ništa leži u samoj „biti“ svijeta rada i njegove čudovišne tehničke konstelacije. Kad to imamo u vidu, tada nam mora biti razvidno zašto svi mislioci koji su nastojali „antropologizirati“ Hegela i „osuvremenjavati“ Marxa polazeći od paradigme nesvjesnoga ili političkoga voluntarizma Lenjina ꟷ od Kojévea do Althussera, Žižeka i Badioua ꟷ promašuju u svojim čitanjima ne samo Marxa, već ono najvažnije uopće: dijagnostike suvremenosti kao vladavine realizirane kibernetike u tehnosferi. Zbog toga njihove analize kapitalizma završavaju s apologijom „škakljiva subjekta“ ili s novom „političkom ontologijom“ koja ovome svijetu suprotstavlja viziju komunizma kao novoga apsoluta drugosti i razlike ili povratka Marxu preko Hegela. ( Slavoj Žižek, The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology, Verso, London-New York, 2000.)

Ovaj „začarani krug“ povrataka Ničemu samo izvanjski može biti nalik mišljenju otvorenosti nadolazeće budućnosti, premda je po svojim posljednjim nakanama hod u mjestu, jer ne stvara nove pojmove i ne ulazi u analizu kapitalizma kao autopoietičkoga rada tehnosfere imanentno samoj stvari mišljenja. Sloterdijk je, to se mora priznati, barem pokazao da filozofija ne može dospjeti do „biti“ autoreferencijalnih sustava bez radikalne promjene svojeg kategorijalnoga aparata, diskursa i onog što je još Heidegger nazivao zadaćom mišljenja. Je li, međutim, nova „zadaća mišljenja“ uopće dosegnuta ako se produbljeno ne uđe u labirint tehnoznanstvene kvantifikacije i vizualizacije života kojim se mišljenje ne može više zasnivati na mišljenju „o“ bitku i „na“ događaj kao na ono što se ne može metafizički dokučiti tradicionalnim govorom i jezikom predmetnosti predmeta.

Problem je samo u jednome, što nitko od spomenutih autora ovog kruga suvremenosti, uključujući i Sloterdijka s njegovim konceptom antropotehnike, nije artikulirao na zadovoljavajući način, osim slutnje Heideggera, Sutlića i Deleuzea, iako samo implicitno.

Tehnosfera misli samo-stvaralački iz transklasične logike vizualizacije tako što dokida razliku između subjekta i objekta, noesisa i noeme, bitka i mišljenja. Sve postaje autopoietički događaj mišljenje kao digitalne konstrukcije virtualnih svjetova u kojima i kapital i rad, i eros i thanatos, i užitak i trauma supostoje istodobno u mreži života kao imanencije, a ne u tzv. drugome svijetu stvorenom prema metafizičkim načelima kao creatio ex nihilo.

Misliti znači samo-stvaralački biti usmjeren novoj otvorenosti eksperimenta slobode.

(Prvotno objavljeno u časopisu Riječi, br. 3-4/2024, Matica hrvatska, Sisak)

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026