1. Izazovi suvremene arhitekture
Odrediti kamo smjera suvremena arhitektura nije moguće bez prethodnog odgovora na pitanje: ima li ona još uvijek pouzdan referencijalni okvir? Dok se to za modernu arhitekturu od kraja 19. stoljeća do 1990-ih godina moglo bezuvjetno pokazati iz težnje za dosezanjem beskonačnosti, utopije, napretka i blagostanja društva, više ništa od svega toga ne djeluje samorazumljivo. Zašto je tome tako? Ponajprije, društvo se raspalo u osvit neokonzervativne i neoliberalne „revolucije“ krajem 1970-ih godina u SAD-u i Europi. Prelaskom u područje korporativnoga organiziranja cjelokupnoga života iščezlo je vezivno tkivo društvene solidarnosti. To je imalo dalekosežne posljedice za razumijevanje „biti“ arhitekture u okružju globalizirajućih tendencija osvajanja svjetsko-povijesne pozornice. Promijenjene strukture kapitalizma iziskuju gradnju objekata u prostoru svekolikoga ulančavanja svijeta. Bez jasne predstave o karakteru tzv. društvenoga „razvitka“ na novim osnovama ne postoji mogućnost da se i nadalje govori o socijalnoj dimenziji gradnje i stanovanja, o utopijskim ciljevima urbanizma kako je to bilo postavljeno od Le Corbusiera do pop-modernizma. Uostalom, ideja „napretka“ i „razvitka“ društva s pomoću znanosti i novih tehnologija informacije-komunikacije nije iščezla iz obzorja nastavka modernosti drugim sredstvima. Ona je tek nadomještena strategijama virtualizacije svijeta. Ali time se odigrala sudbonosna promjena u karakteru „društvenoga razvitka“. Sada su nove tehnologije one koje dovode do kontrole svih procesa interakcije čovjeka i njegovih okolina. Ništa više nema zagonetku spontanosti slobode. S korporacijskim kapitalizmom globalitarnoga doba čitav je krajolik ljudske egzistencije postao umjetnim kao što je ideja života od biološke zadanosti postala tehnogenetskim načinom konstrukcije. Peter Sloterdijk je tome posvetio posebnu pozornost. U promišljanju uvjeta mogućnosti održive koegzistencije prostora obitavanja čovjeka s njegovim prelaskom u antropotehnički svijet stvorio je novi pojmovni alat primjeren za shvaćanje položaja arhitekture danas.
U razgovoru sa samim sobom povodom trilogije Sfere (Sphären), u kojoj u trećoj knjizi naslovljenoj Pjene (Schäume) govori o „arhitekturi pjena kao načinu zaokreta u građenju i oblikovanju prostora“, upozorava da valja napustiti staru kozmologijsku predstavu o fiksnome stanju u kojem se pojavljuju planete, zvijezde, Zemlja s mitovima o stabilnosti i čvrstoći oblika. A to samo znači da se „agonija klasične metafizike“ i njezina gigantomahija u proizvodnji „imperijalnoga monocentrizma“ nalazi u proturječju s glavnim strujanjima složene suvremenosti. Sloterdijk stoga uvodi u optjecaj promišljanja arhitekturu kao stvaralačku projekciju otvorenosti. Obratom odnosa između bitka i prostora nastaje plodno tlo za posvemašnjim preobrazbama formi. (Peter Sloterdijk, „Talking to Myself about the Poetics of Space“, Harvard Design Magazine, br. 30. http://www.harvarddesignmagazine.org/issues/30talking-to-myself-about-the-poetics-of-space) Što iz toga slijedi za razumijevanje novoga načina kojim se prostor otvara ljudskome mišljenju kao ontologijski problem? Ako je, naime, od novoga vijeka počevši s Kantom prostor bio načelno u nadležnosti tvorbe transcendentalnoga subjekta, onda je njegov položaj u odnosu na apriornost predstave o vremenu bio već uvijek izveden i drugorazredan. No, takvo je shvaćanje vremena od Aristotela zavladalo poviješću metafizike. Poput neotklonjiva i nužnoga fatuma vrijeme se misaono uspostavilo iz mjerila onoga što „jest“ u prisutnosti bitka. „Sada“ određuje što znači biti-ovdje, odnosno biti u fizičkome stanju obuzetosti prostorom. Kako je to pokazao Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu), na isti način kao što je s Aristotelom uspostavljeno „vulgarno“ razumijevanje vremena iz obzorja stalne prisutnosti (nunc stans), pa je vječnost svagda projekcija prisutnosti u sadašnjem stanju postojanoga bitka u promjenama, tako je s Euklidom uspostavljena metafizička struktura razdiobe prostora. Kao geometrijski određen kvantitativni odnos između fiksnih parametara prostor se ne nalazi nigdje drugdje negoli u okružjima, granicama, pregradama. Uvijek je riječ o odnosu. Samo što je bitna razlika u poimanju uvjeta mogućnosti odnosa kao takvoga. Iz „vulgarnoga“ razumijevanja vremena neumitno slijedi i „vulgarno“ shvaćanje prostora. To je jedan od razloga zašto Heidegger u svojem mišljenju prostora poseže za topologijom bitka, odnosno razotkrićem mjesta u izvornome značenju protiv modernoga nihilizma bezavičajnosti (Unheimlichkeit).
Suvremena arhitektura dijeli isto iskustvo neutemeljenosti u prostor ukorijenjenosti. U njemu prebiva poput suvremene umjetnosti nalik strancu u izgnanstvu. Sve što je još imalo prizvuk kozmocentrične cjeline od početaka u Grka do radikalne subjektivacije u novome vijeku, ruši se u ponor. Nakon što su Riemannove krivulje prostora, Cantorovi skupovi i kvantna mehanika preuzeli u svoje ruke zadaću rekonfiguracije metafizičke slike svijeta više ništa nije isto. Svođenjem arhitekture na društvenu izgradnju i obnovu modernost je izgubila izravnu svezu s majstorstvom gradnje od antike preko renesanse i baroka do romantike. Izgubljeni temelji dijaloga između filozofije, znanosti, umjetnosti i arhitekture morali su biti obnovljeni na novome nezaposjednutome tlu. Nova slika zahtijevala je otuda više uvida u ono nadolazeće negoli pogled u prošlost. Prijelazi od gradnje objekata u postojanome prostoru do arhitekture događaja označili su vladavinu slike kao znaka nad realnim odnosima u već uvijek označenome prostoru simboličke konstrukcije gradnje. Kada više nema ni traga od fantazme kako se prostor povijesno-epohalno nasljeđuje poput baštine ili vjekovne tajne ljudskoga obitavanja na Zemlji, nastaje mahnito doba konstrukcije nečega što sada mijenja perspektivu mišljenja. Metafizika je, uostalom, počivala na ideji orijentacije u prostoru polazeći od jedinstva i neponovljivosti vremena u ekstazama minulosti, sadašnjosti i predbježnosti bitka. Nasuprot tome, doba tehnosfere kao kibernetičke vladavine digitalnoga ili informacijskoga kôda uvodi u mišljenje morfogeneze i preklapajućih prostora. To znači da više nije posrijedi apriornost vremena koja proizlazi iz iluzije transcendentalnoga subjekta što omogućuje orijentaciju u prostoru. Umjesto toga susrećemo se s obratom u razumijevanju bitka-svijeta-čovjeka. Aposteriornost prostora sada prethodi iskustvu bezvremenoga vremena. U formi tehnogeneze sve se preobražava u ono što Gilbert Simondon naziva metastabilnom ravnotežom. Svaka je konstrukcija umjetnoga života (A-life) ujedno i dekonstrukcija jedinstva vremena-i-prostora. Stoga suvremena arhitektura više nema postojanu i nepromjenljivu „bit“. Ona se svagda iznova nalazi u prostoru između konstrukcije-dekonstrukcije mjesta i formi života. Kao kontingentan događaj uspostavljanja novih odnosa između čovjeka i okolnih svjetova (Umwelten) arhitektura se odsada shvaća složenim sklopom projekcije budućega prostora. Drukčije rečeno, arhitektura bez „biti“ više ne gradi-u-prostoru. Njezina je temeljna zadaća uspostaviti odnose između postojećih prostora i buduće deteritorijalizacije/reteritorijalizacije, da se poslužimo pojmovima Deleuzea i Guattarija iz njihova temeljnoga djela Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II (Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie 2, Minuit, Pariz, 1980).
2. Korporativna mreža i kraj društva
Gubitak društvene odgovornosti arhitekture nastaje otuda kao nužna posljedica korporativnoga kapitalizma. Kada više nema društva osim onoga što proizlazi iz mreža komunikacije i kontrole, kada se zaposjedanje javnih površina i trgova i njihova brutalna prenamjena u vizualni znak estetizirane potrošnje pojavljuje suviškom objekata čija se singularnost mjeri njihovom ponovljivom neponovljivošću simulakruma, nalazimo se u stanju posvemašnjeg nestanka referencijalnoga okvira. On je još imao moć upečatljiva kanona moderne arhitekture s Le Corbusierom, Mies van den Roheom, Walterom Gropiusom i Frankom Lloydom Wrightom. Glavni akteri duha progresizma bili su istodobno „revolucionari“ i „tehnolozi“ novoga doba. Gubitak društvene organizacije prostora nadomješta se, dakako, idejom korporacije kao mreže vladavine u logici razmještanja subjekta. A budući da mreža (network) nema središta ni ruba, već tek čvorišta i petlje, onda je samorazumljivo da se umjesto društva sve usmjerava na nove odnose između sustava informacija i poretka komunikacije. Korporativna je arhitektura određena novom uniformnošću gradnje. Ali ne više kao reproduktivni niz kocaka poslaganih u horizontalno-vertikalne odnose. Linearnost niza zamijenjena je nelinearnošću i kaosom emergentnih mreža. Štoviše, promjena u „biti“ arhitekture dolazi otuda što umjesto reprodukcije sustav gradnje počiva na replikacijama, obnavljanju i otvorenosti razlika. 1970-ih godina time je otpočela postmoderna arhitektura u SAD-u, navlastito s projektima Charlesa Jencksa i Roberta Venturija.
Tome treba dodati ono najvažnije. Arhitektura je kao i suvremena vizualna umjetnost preuzela pojmovno-kategorijalne elemente promišljanja prostora nastankom drukčije strukturirane ideje stroja. Nije to više zatvoreni model računala koji tek komputira informacije i počiva na pretpostavkama kauzalno-teleologijske sheme povijesnoga razvitka. Ovdje se susrećemo s autopoietičkim ili otvorenim strojem proizvodnje ideja a ne objekata, objektila a ne gotovih kalupa. Ta kvantna neodređenost u geometrijskoj dekonstrukciji prostora koji su svi odreda zakrivljeni dovodi do fraktalizacije života kao forme. I uistinu se može prihvatiti Sloterdijkova intervencija u raspravi o suvremenoj arhitekturi kada u igru uvodi pojam poznat iz znanosti o slici (Bildwissenschaft, Image science). Riječ je o pojmu uronjenosti (immersion). Time se skreće pozornost na sintetsku „prirodu“ informacije u virtualnome prostoru. Arhitektura kao „umjetnost uronjenosti“ poprima naposljetku značajke konstrukcije umjetnih svjetova. (Peter Sloterdijk, „Architektur als Immersionkunst“, Arch + 178 (lipanj), br. 58-63/2006. O pojmu uronjenosti i virtualnoj umjetnosti vidi: Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2003.) Svjedočimo poretku novih hibrida u teoriji i praksi arhitekture i urbanizma. Arhitekti poput Franka Gehryja, Zahe Hadid i Rema Koolhaasa ostavljaju iza sebe spektakularne objekte kao slike-u-pokretu. Tri su temeljne paradigme suvremene arhitekture izvedene iz estetizirane potrošnje masovne kulture kao referencijalnoga okvira gradnje: (1) eklekticizam shopping-mallova; (2) sinkretičnost sportskih stadiona kao arena masovne zabave; (3) hibridnost zračnih luka (terminala). Arhitekti kao medijske zvijezde integriranoga spektakla u proširenom značenju pojma kojeg je skovao Guy Debord konstruiraju preklapajuće prostore totalne mobilizacije kapitala s privremenim gradskim zonama pretvorenim u vizualne znakove bez značenja. Uostalom, sve su tri paradigme u svojoj logici događanja jedna te ista, bez obzira na kulturne razlike i lokalne tradicije. A ona proizlazi iz jednodimenzionalnosti težnje za beskonačnom visinom. Arhitektura korporativizma počiva, dakle, na gradnji (poslovnoga) tornja (tower building). Posvuda niču ove čudovišne građevine prazne uzvišenosti poput sekulariziranih gotičkih katedrala. Sve su više i uniformnije, a jedino što ih razlikuje od drugih su varijacije u obliku tornja i svjetlosni učinci vizualizacije u noćno doba.
Nije ništa „novo“ ono što Sloterdijk vidi u suvremenoj arhitekturi koja više ne poštuje drevna metafizička otajstva. Već je otac-utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener uvodeći čitav niz tehniziranih pojmova poput informacije, entropije, kontrole i komunikacije, izrekao najvažniju postavku jedne deontologijske teorije „umjetnoga života“ (A-life): „Čovjek je uronjen u svijet.“ (Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society, Free Association Books, London, 1989., str. 36.)Odatle je razvidno da se razlika spram Heideggerove bačenosti tubitka kao bitka-u-svijetu (In-der-Welt-Sein) određuje mogućnošću definiranja slobode posve drukčije od egzistencijalnoga preuzimanja vlastite sudbine u ruke unutar sklopa nužnosti i događaja koji natkriljuju ljudske mogućnosti promjene stanja. Uronjenost-u-svijet označava put spram tehnogenetske konstrukcije objekata. Njihovo se mjesto nalazi izvan tradicionalnih granica prirode i kulture. Kada je, dakle, arhitektura uronjena u forme života, kako to nastoji izvesti Sloterdijk, njezina je „sudbina“ da od gradnje domova i pribježišta ljudske ukorijenjenosti u prostor postane eksperimentalnom projekcijom budućih stanja. Kuća i kućanstvo (oikos nomos) u doba vladavine planetarne tehnike nisu više ničime ograničeni. Nomadstvo u mobilizaciji kapitala mora uspostaviti promjenljivost i nestabilnost kao glavne kategorije stanovanja-u-pokretu. Ne znači li to da je suvremena arhitektura izručena na milost i nemilost tehnosfere koja računa, planira i konstruira buduća stanja kao kontingentne događaje? Odmah valja kazati da se time unaprijed ne prihvaća Derridaina postavka o razlikovanju budućnosti (futur) i nadolazećega (l’avenir). Poznato je da se ona razvija na tragu Heideggera i Lévinasa u nastojanju da se tehničkoj nužnosti kolektivne egzistencije u suvremenome svijetu pruži nada u mesijansko izbavljenje. Iščekivanjem neproračunljiva i neizvjesnoga događaja mišljenje priprema ono nadolazeće. Događaj se, dakako, razlikuje od kršćansko-židovskoga mesijanstva i eshatologije. Formulacije o mesijanstvu bez mesije ili mesijanstva bez Boga tome su na putu. (Jacques Derrida, Spectres de Marx, Galilée, Pariz, 2006.)
Uronjenost, ipak, preusmjerava arhitekturu u ono događajno i kontingentno. A to pretpostavlja izlazak iz dvostruke zavojnice metafizike. Prema njoj postoje uvijek odrednice gore-dolje, onostrano-ovostrano, sveto i uzvišeno-banalno i trivijalno. Binarne opreke, doduše, ne iščezavaju ni u korporativnome ustrojstvu svijeta. No, one se sada izvode iz „plana imanencije“. Tako postaju antiesencijalnima razlikama u stupnju intenziteta snaga. Dva poimanja razlike svjedoče o različitim načinima mišljenja bitka i događaja. Prvi je ontologijski i iz njega proizlazi vertikalna hijerahija bića (entities); drugi je, pak, kibernetički s horizontalnim poretkom kategorija stanja (condition). Za prvoga je arhitektura simbol imperijalne organizacije prostora od središta do rubova, a za drugoga znak demokratske uronjenosti u rizomatske mreže globalne povezanosti čvorišta. Što je za metafiziku prisutnosti simbol i alegorija, to je znak za vladavinu medijalno shvaćene arhitekture. Semiotika se razdvaja pritom na jezik ili tekst i sliku ili vizualnost sklopa značenja. Nije nimalo slučajno da katedrala emanira simboličko značenje božanstva u svijetu, a sportski stadion kao arena označava vladavinu zabave i rasterećenja u masovnome društvu spektakla.
3. Arhitektura događaja kao vizualizacija svijeta
Želimo li razabrati što određuje doba tehnosfere u arhitekturi tada se ne mogu zaobići tendencije gradnje na razmeđu hibridnih formi i autonomnih objekata.Sve što je bitno inovativno u procesu stvaranja generičkih gradova svodi se na arhitekturu događaja. (Gevork Hartoonian, Crisis of the Object: The Architecture of Theatralicity, Routledge, London-New York, 2006. i Architecture and Spectacle: A Critique, MPG Books Group, 2012.) Umjesto pohvale bitka u prikazivanju-predstavljanju prirode kao savršenstva kruga, susrećemo se s igrom dekonstrukcije oblika, morfogenetskom konstrukcijom umjetnih tvorevina od sintetskih materijala, te naposljetku ekscentričnim položajem zakrivljenosti u odnosu na plošnost i jednoznačnost gradnje u moderno doba. Ako se pobuna pjene protiv krutosti blokova zamjećuje u novije doba na svim razinama arhitektonske ideje nastanka novoga polazeći od unutarnjega spram izvanjskoga, onda tu pobunu prati metež glasova u prilog heteromorfnih struktura. One su vidljive već na prvi pogled u rasporedu ključnoga objekta modernosti do danas. Riječ je, dakako, o poslovnome tornju (tower). Njegova se funkcija ne sastoji u pukoj uporabi kao primijenjenome dizajnu estetizirane potrošnje. Nakon Franka Llloyda Wrighta poslovni tornjevi više nisu univerzalnim znakom kapitalističke „obnove“ i „izgradnje“ u svrhu beskonačne moći investiranja kapitala. S neoliberalnim korporativizmom gradnja tornjeva od funkcije je postala samosvrhom. Tako se znak s krajem reprezentacije suvremene arhitekture prometnuo u globalizirani događaj vizualne semiotike. Od 1980-ih godina svjedočimo vizualizaciji događaja na površinama objekata. Reality-show arhitektura slavi univerzalnu potrošnju kognitivnoga kapitalizma u promjeni njegovih preferencija. Nije to više ornamentalnost tehnokratske logike uspjeha, nego fluidnost oblika u začaravanju želje Drugoga kao konačnoga trijumfa onoga što rani Lyotard naziva „libidinalnom ekonomijom“. (Jean-Franҫois Lyotard, Économie libidinale, Minuit, Pariz, 1974.) Financijska alkemija suvremenoga kapitalizma u prvi plan postavlja vladavinu oligarhijske elite. Biznis odstranjuje rad operacijom potiskivanja gradnje stambenih blokova za srednju klasu na rubne zone gradova. Više se gotovo i ne spominje ono što je na kraju 1970-ih imalo funkciju uspostave ravnoteže između zahtjeva za luksuzom života financijsko-političke elite i socijalne dimenzije zbrinjavanja mahom pauperiziranoga industrijskoga stanovništva svjetskih velegradova. Nova korporativna arhitektura pretpostavlja dokidanje/prevladavanje rada u značenju fizičkoga truda i brige. Preusmjeravanjem ciljeva gradnje na simboličku moć neoliberalnoga carstva privatnoga poduzetništva tornjevi postaju poslovna gnijezda i brlozi nove spacijalizacije prostora. Sve što vrijedi za digitalno doba mreža i njezinih fluidnih pojmova vrijedi i za ovu arhitekturu prazne uzvišenosti. To se navlastito odnosi na sliku „narcističkoga grada“, kako filozof i estetičar Hubert Damisch precizno oslikava tendencije gradnje danas u zaokretu od znaka do ikone. (Hubert Damisch, Skyline: La vile Narcisse, Seuil, Pariz, 1996.)
Sva ta grandiozna uzvišenost bez mjere velegradova kao skylines označava narcističku kulturu spektakla u sklopu odnosa između kapitala i želje. Ništa se više ne može suprotstaviti tom mahnitome stroju hibridizacije i spektakularizacije. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što je rad izgubio supstanciju žive vrijednosti kapitala, a društvo se raspalo na krhotine životnih stilova (lifestyles)nove dekadentne klase bez visoka stila moderne aristokracije, ali s razmetljivim navikama hiperpotrošnje singularnih objekata. Baudelaire je još koncem 19. stoljeća vidio u nastanku ove klase početak duhovnoga barbarstva. Nezamislivo prostaštvo i svekoliki gubitak kulturne orijentacije odlikuju nestanak mjere u društvenim odnosima.
Tehnologije su uvijek više ili manje učinkoviti nadomjesci organskoga. Na tom su načelu počivale rane filozofije tehnike, među inima i one Ernsta Kappa i Oswalda Spenglera. U slučaju suvremene arhitekture kojoj se ne može više vratiti dostojanstvo poetike gradnje na Bachelardovim temeljima, pa makar o tome snatrili arhitekti kritičkoga regionalizma poput Kennetha Framptona ili zagovornici iskonske sinestetike dodira poput Juhani Palasmaa, sve smjera spram bezmjernoga. Sve naposljetku teži slici beskonačnosti na praznome nebu. Razlog je jednostavan. Zemlja više ne pripada arhitekturi. Gradnja je imala moć začaravanja samo kada je imala opravdanje u službi metafizičkome utemeljenju mita i religije. Nije slučajno prvi pokušaj estetskoga obrata u doba romantike bio Schellingov s težnjom novoga utemeljenja tzv. Kunstreligion. Nestanak svetoga iz božanske objave umjetnosti nije ostavilo mnogo izgleda arhitekturi. U trenutku nastajanja kapitalizma kao tehno-poietičke grobnice povijesti sve se preobrazilo u strojno organizirani poredak modernosti. Velike obnove duha renesansne gradnje gradova u Italiji i na Sredozemlju mogu poslužiti još samo kao podsjetnik na univerzalnost razumijevanja grada kao umjetničkoga djela. Danas je na djelu koncept totalnoga i integralnoga dizajna koji proizlazi iz virtualne slike grada kao konceptualnoga događaja. Stoga inflacija tzv. generičkih, digitalnih, narcističkih, vizualnih gradova ne govori o suvišku imaginacije novih arhitekata. Više je tu riječ o manjku stvarnih mogućnosti promjene smjera svjetsko-povijesnoga nihilizma. Nije više lako ni zamisliti raskid s paradigmom bezuvjetnoga „napretka“ i „razvitka“ kapitalističke totalne mobilizacije planetarne tehnike. Sve što otuda preostaje jest zaštita umjetničke gradogradnje u vremenu i prostoru pomame za poviješću. Ali samo kao insceniranoga događaja spektakla. U Dubrovnik se više ne dolazi zbog viđenja jedinstvene Kneževe palače i pratećega simfonijskoga koncerta, nego zbog toga što je unutar zidina grada održano snimanje holivudskoga spektakla poput Igre prijestolja (Game of Thrones). Doista, ovo je vrijeme visokih tehnologija opsjene.
4. Izgledi za obrat
Što preostaje od arhitekture u ovo složeno doba tehnosfere? Na to pitanje na jednom mjestu svoje višestruko poticajne knjige Juhani Pallasmaa tvrdi da je „arhitektura kao umjetnost postala ugrožena“. (Juhani Pallasmaa, The Eyes and the Skin: Architecture and the Senses, Wiley & Sons, London, 2005.Hrvatski prijevod: „Oči kože: Arhitektura i osjetila“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 63o ( 619-651). S engleskoga prevela: Nada Zoričić) Pretjerana intelektualnost dovodi do zahlađenja odnosa između objekta i njegova promatrača koji ne mora nužno biti i njegov korisnik. Još pretjeranija ekscentričnost gradnje koja gubi vezu s kulturnim nasljeđem podneblja i njegove povijesne okosnice strši poput strašila ponad nekoć usklađenih kozmičko-prirodnih satova zemlje. Ništa se ne može vratiti izvorima bez apokalipse i uzvišenosti posljednje tajne arhitekture. Rasključati je u ime nove tehnologije oslobođenja čovječanstva znači oskvrnuti istinu njezine objave. Jedno je ipak sigurno. U prolomu slika bez svijeta ne preostaje drugo negoli strpljivo osluškivati dah ovog prijelaznoga razdoblja iz kojeg je nestala neiskazivost jezika postajući providnošću složenih odnosa. Arhitektura nije umjetnost. Njezino je poslanstvo mnogo tajanstvenije. Ona je majka svih umjetnosti. I zato u Grka nije ljepota božanske objave potrebovala nikakvu estetiku niti teoriju umjetnosti. Naše je vrijeme ipak posve drukčije. Bez refleksivne i spekulativne „velike priče“ o tektonici novih svjetova iz duha tehnosfere nije moguće više ništa graditi.
Priroda se kao arhajsko gibanje i samorazvitak u iskonskome razumijevanju svijeta u Parmenida pojavljuje kao bitak, a Zemlja kao mjesto (topos) ukorijenjenosti svih bića, ne samo čovjeka. Međutim, s novim vijekom sve će to doživjeti preokret. „Statičnost“ Zemlje nadomjestit će „dinamika“ i „aksiomatika“ onoga što stoji u samoj jezgri biti transformacije kao njezin neprobojni omotač, prsten, korona. Riječ je, naravno, o kapitalizmu, koji pretpostavlja ono što Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine nazivaju „beskonačnom brzinom“ (vitesse infinie). (Jérôme Rosanvallon i Preteseille, Benoît, Deleuze & Guattari. Vitesse-infini, sv. I, Ollendorff, Pariz, 2009.) Prostornost „prirode“ ne pretpostavlja samo razračun s pojmom kretanja u matematičko-fizikalnome smislu. Na djelu je tu i razvitak svijesti koja reflektira o mjestu tijela u prostoru. U otvorenosti i doživljaju punine tijelo postaje smislenim objektom. Priroda se stoga razumije u jazu između pra-arché i izbačenosti u svemir. Kad kažemo Zemlja i ono zemaljsko mislimo ponajprije na iskonsko iskustvo uzemljenja/utemeljenja. Sukob između iskustva pra-Zemlje i totalnog mobiliziranja planeta bez ikakve druge svrhe osim zadovoljenja razaralačke žudnje antropocena s njegovim mahnitim ubrzanjem „napretka“ i „razvitka“ nužno završava trijumfom metafizičkog nihilizma. Ako nema obrata u samoj biti paradigme bezuvjetnoga „iskorištavanja“ Zemlje i „pragmatičkog“ mišljenja koje mu stoji u temelju, sve se čini pukom iluzijom. Onkraj razdoblja vladavine antropocena s kojim smo suočeni u svim aspektima globaliziranja Zemlje i totalne mobilizacije plenatarnoga mišljenja kao tehnosfere čini se kao da je ahitekturi suvremenosti preostalo samo da odgovara na tzv. izazove fenomena onog što Deleuze i Guattari nazivaju logikom procesa deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja, jer je posve izvjesno da u doba tzv. postimperijalne suverenosti s prolomom totalnih ratova, valova izbjeglištva i katastrofičnih prizora ubrzanoga globalnog zatopljenja Zemlje nije moguće više razotkrivati nikakve metafizičke tajne Zemlje. Ono što arhitekturi preostaje jest da vrati u promišljanje gradnje onkraj antopocena nešto krajnje ekscentrično i stoga naizgled nemoguće ‒ da, naime, oživi iznova ono spasonosno iz daleke prošlosti i spoji to iskustvo s planetarnim nomadizmom čovjeka. Riječ je o iskustvu stvaranja vizija nadolazećega iz usmjerenosti u ono arhajsko što nikad nije prošlo ni iščezlo u mišljenju i obitavanju čovjeka. Parmenid je to nazivao kerygmom, a mislio je na spasonosno u istini vječnosti i postojanosti bitka s kojim se ne može dospjeti do razaralačke epopeje svjetskoga nihilizma. Arhitektura stoga neodgodivo zahtijeva otvaranje nove geopoetike prostora umjesto ove apokaliptičke zgode geopolitike koja prijeti smislenoj egzistenciji čovjeka. No, za takav obrat u razumijevanju prostora nužno je otvoriti novo mišljenje vremena izvan svođenja na mahnitost aktualnosti i njoj prikladnih slika posvemašnje razgradnje svijeta.
Italo Calvino na kraju pripovijesti Nevidljivi gradovi piše:
Iz mog govora zacijelo si zaključio da je prava Berenika protijek vremena različitih gradova, kadšto pravednih kadšto nepravednih. Ali na nešto drugo sam ti htio skrenuti pozornost: da su sve buduće Berenike prisutne u ovom trenutku, umotane jedna u drugu, tijesno sabijene, nerazmrsive.
Prvotno objavljeno u časopisu Mjera, Društva arhitekata Dubrovnik,br. 5/2022., (prosinac) str. 42-51.
