Copyright ©2026 Žarko Paić

Granice povijesnoga mišljenja

Marx-Heidegger-Sutlić

(Uz stotu godišnjicu rođenja Vanje Sutlića)

May 12, 2025
Granice povijesnoga mišljenja
Vanja Sutlić

Uvod

Najteže je misliti ono što se istodobno pojavljuje kao svakidašnji fenomen u svojoj očiglednosti i prozirnosti do te mjere da je gotovo svima samorazumljivo da bitak jest, bića bivstvuju u svojem bitku, a bit se čovjeka pronalazi u svojem egzistencijalnome nabačaju slobode. Zašto? Pa, ponajprije zato što uvid u ono najneposrednije i najvidljivije uvijek zastire pogled u to što uopće označava ta samorazumljivost i je li ona zapravo nužan samoprivid nečega što ne stoji iza bitka, bića i biti čovjeka, već se u svojoj samopokazivajućoj otvorenosti ujedno zatvara, a ne skriva iza nečega. Uostalom, privid i skrivanje su riječi s jasnim metafizičkim podrijetlom. Ono što, međutim, nadilazi svekoliko njegovo izvorište ili začetnost (arché kao pra-stanje nastanka svega što jest) kako je to prvi izveo u svojem misaonome nastojanju Martin Heidegger u pojmu zaborava bitka (Vergessenheit des Seins) jest temeljna riječ/pojam koji „usudno“ određuje tijek i protijek zapadnjačke filozofije kao metafizike. (Martin Heidegger,“Platons Lehre von der Wahrheit“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1978., str. 201-236. 2. drugo, prošireno i pregledano izd. )

¸ Ta riječ/pojam jest povijest, a ono što prethodi svakome filozofijskome mišljenju koje misli bitak, bića i bit čovjeka jest povijesno mišljenje. Jasno je da je, pak, ova „trijada“ bitka, bića i biti čovjeka svagda ono što se „pojavljuje“ u cjelini povijesti i mišljenja i to kao povijesni sklop koji se tijekom tzv. razvitka i napretka od jednostavnih do složenih oblika zajedništva prirode i čovjeka uspostavlja i kao temeljno ustrojstvo sâme filozofije kao metafizike u svojem onto-theo-kozmo-antropologijskome „događanju“ (čega? povijesti kao takve ili mišljenja „o“ povijesti ili „na“ povijest?). Povijesno mišljenje navlastit je misaoni zadatak i „usud“/“udes“ misaonoga puta otvorenosti same slobode kao eksperimenta u svim koracima mišljenja Vanje Sutlića u njegove dvije temeljne knjige Biti i suvremenosti te Praksi rada kao znanstvenoj povijesti.

Problematičnost ili još bolje, aporetičnost, onog što sama riječ/pojam kao što je to povijest označava tijekom historije „svoje“ povijesnosti tolika je da se valja promisliti njezina uporabnost i uporabljovost u mišljenju koje se razumije gotovo samorazumljivo kao „filozofijsko“. No, nije samo povijest problematična ili još bolje aporetična, nego je to još više ono što tu i takvu povijest misli kao predmet mišljenja ili kao sâmu zgodu/prigodu/događaja (Ereignis) čitave povijesne konstelacije bitka, bića i biti čovjeka izvan njihove metafizičke zatvorenosti zahvaljujući onome što sâmu povijest preobražava u svijet rada. Vanja Sutlić stoga je misaono i spisateljski okončao svoj zadatak mišljenja s pitanjem o tome je li povijesno mišljenje uistinu logično-povijesna konzekvencija onog što se još ima misliti ne na kraju filozofije kao metafizike (što je bio zadatak i Hegela i Marxa i Nietzschea), već poslije apsolutnoga čina ozbiljenja filozofije u praksi rada kao znanstvenoj povijesti. Kad se povijest uspostavlja ne više kao filozofijska povijest iz spekulativno-dijalektičkoga horizonta svjetske povijesti u razvitku apsolutnoga duha kao u Hegela, već kao kraj procesa otuđenoga i postvarenoga rada u slobodnoj proizvodnji bića iz bitka kao svijeta rada kojim komunizam prevladava historijsko „poslanstvo“ kapitalizma da uspostavi svijet u njegovoj prostorno-vremenskoj istodobnosti i ujednosti za mogućnost drugačijeg „svijetljenja“ od ovog u znaku znanstveno-tehnološkoga nihilizma, onda je nužno pokazati kako se ono samorazumljivo pokazuje u svojoj svakidašnjoj aporetičnosti i kao pitanje o granicama povijesnoga mišljenja u doba realizirane kibernetike kao „biti“ tehnosfere. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019.) Evo, dakle, kako to na početku teksta „Prebolijevanje metafizike i drugačija nakana povijesnog mišljenja“ postavlja sam Vanja Sutlić:

„Nije nam ovdje do sustavnog i podrobnog izlaganja sveze i razlike filozofije i onog, čini se, još neodređenog, dà, logičko-metafizički neodredljivog mišljenja koje se, s različitih strana i obzora, u slutnjama, naznakama, lutanjima i sustajanjima, najavljuje kao povijesno mišljenje. Htjeli bismo, naprotiv, promišljajući središnju misao jednog metafizičkog mišljenja koje sebe shvaća kao prevladavanje filozofije, približiti sebi nalog povijesnog mišljenja ꟷ toponomiju drugačijeg mišljenja koje se u toj središnjoj misli najavljuje i, kako nam se čini, ujedno odjavljuje. U izreci, strogo spekulativnoj, o prevladavanju filozofije povijesno, a to sad znači svog povijesnog mjesta, ne mjesta u historiji, svjesno mišljenje već je na djelu. Pratiti ga na njegovom putu jedini je zahtjev ovog izlaganja. Riječ je o Marxovom mišljenju.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987., str. 302. Drugo prošireno i popravljeno izdanje.)

„Slutnje“, „naznake“, „lutanja“ i „sustajanja“ kao da „usudno““ određuju nakanu tog neodredljivoga povijesnog mišljenja. Ono se, osim toga, „najavljuje“, što znači da ga je moguće razabrati u pretkazivanju u mišljenju drugih prethodnika na istom putu mišljenja koje, naravno, ne može biti nikad istovjetno jer je singularnost u smislu jednokratnosti i neponovljivosti temeljna značajka biti čovjeka. No, Sutlić već na početku jasno daje do znanja da je s Marxom i njegovim mišljenjem, a ne doktrinom, filozofijom, ne sustavom ili, pak, svodljivošću na historijsko rubriciranje u područje društvenih znanosti (ekonomije i sociologije, pa i politologije), najavljeno ono što je u Marxa izvedeno kao prevladavanje filozofije i što ima neskrivene tragove onog mišljenja koje Marx nastoji prevladati. Jasno je, dakle, da je riječ o Hegelovoj spekulativnoj dijalektici sa središnjim pojmom ideje u njegovoj artikulaciji od početka do kraja povijesti u znaku apsolutnoga duha. Ipak, Sutlićevo povijesno mišljenje nije ni „stvaralački marksizam“ ni bilo kakva neo-metafizika u ruhu filozofija povijesti ili, pak, pokušaj nalik trans-meta-filozofiji „dijalektičkoga materijalizma” različitih tendencija iste vrste (Badiou-Žižek). Upravo suprotno, ono se radikalno i u potpunosti razlikuje od svih takvih putova „osuvremenjavanja“ Marxa, čak i kad se naizgled čini da je posrijedi autentičan prilog tzv. hajdegerizirajućoj avanturi suvremene ontologije s Marxom u središtu. Ono što čini njezinu differentiu specificu jest najjednostavnije ovo: povijesno mišljenje nije prevladavanje metafizike u smislu Marxova preokreta Hegelove apsolutne metafizike ili Nietzscheove kritike nihilizma volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog. U oba slučaja, kako je to pokazao Heidegger, metafizika u svojoj realizaciji predstavlja neprekoračiv horizont u njegovu preokretanju i prevladavanju i nastavlja djelovati kroz polje „imanentne transcendencije“ ili kroz ono što Sutlić naziva svijetom rada kao realizirane prakse rada kao znanstvene povijesti. Povijesno je mišljenje ono koje ima drugačiju toponomiju i ujedno se pojavljuje kao „drugačije mišljenje“ već time što umjesto spekulativno-dijalektičkoga pojma prevladavanja nastoji oko prebolijevanja filozofije.

Postavimo tri pitanja:

1, Ako je Marxovo mišljenje „filozofijsko“ po svojem neskrivenom hegelovskome tragu jer sebe naziva „historijskim materijalizmom“ i pritom uzima pojam dijalektike za ključnu metodologijsko-epistemologijsku značajku „revolucionarnosti“ tzv. društvenih uvjeta proizvodnje života u okviru kapitalističkoga „svijeta“, je li njegova granica upravo u pojmu ozbiljenja filozofije kao prevladavanja metafizičke razdvojenosti ideje i zbilje, teorije i prakse, višeg i nižeg, carstva slobode i carstva nužnosti i je li ta granica upravo kraj povijesno-epohalnoga razumijevanja same povijesti i samoga mišljenja u okviru filozofije kao metafizike?

2. Može li iz Marxova mišljenja biti otvoren horizont radikalno drugačijega „svijeta“ od ovog u znaku vladavine prakse rada kao znanstvene povijesti?

3. Koliko uopće povijesno mišljenje nosi u sebi trag onog što je govor, jezik i osmišljavanje predmetafizičkoga karaktera filozofije u težnji za sintezom povijesnoga sklopa i povijesne zgode kao otvorenosti posve drugačijeg mišljenja iz nastanka mogućnosti drugačijeg svijeta u njegovoj ne-određenosti i ne-izvjesnosti nadolazeće budućnosti?

1. Apsolut kao posljednja granica filozofije=metafizike

Prvo pitanje je dvostruko u svojoj istosti i, dakle, već pretpostavlja ono što je sadržano in nuce u biti Hegelova shvaćanja zadaće filozofije još iz doba njegove Fenomenologije duha. Riječ više nije o ozbiljenju izvorne mudrosti (sophia), već o ozbiljenju apsolutnoga znanja (episteme) polazeći od onoga što pokreće novovjekovnu znanost u liku matematike i fizike: uspostavljanje novoga shvaćanja prirode kao tehnologije čistoga uma. Prema tome, Marx je onaj mislilac koji nužno ima pred sobom već realiziranu filozofiju u formi spekulativne dijalektike s temeljnim pojmom ukidanja/prevladavanja (Aufhebung/Überwindung). Već sam njemački izraz u Hegelovu shvaćanju upućuje na dvoznačnost u samome pojmu filozofije kao spoznate nužnosti u povijesno-epohalnim granicama. S jedne je strane riječ o ukidanju staroga u procesu razvitka i napretka onog „novoga“ koje se odvija u vremenu čistoga bivanja (Werden). Bitak nije apsolutna pozicija, već se njegova uspostavljenost zbiva u vremenu kao izvedba kategorija modalnosti: mogućnost-zbilja-nužnost. Moguće proizlazi iz slobode novoga otpočinjanja i postaje zbiljska nužnost zbivanja kao bivanja tek onda kad je na djelu sinteza mišljenja i njegova predmeta iz logike čiste refleksije. To znači da je bit dijalektike kao procesa povijesnoga zbivanja u kretanju apsoluta kao supstancije-subjekta od onoga što pripada zakonu kauzalnosti do načela teleologije (uzrok-svrha). Ukidanje je uvijek ukidanje „nižega“ da bi na njegovo mjesto došlo „više“ po sadržaju, ali u promijenjenoj formi stvari poput, primjerice, onog što pripada strukturama tzv. objektivnoga duha (obitelj-građansko društvo-država). Zato je svako ukidanje ujedno i prevladavanje „staroga“ i uspostavljanje “novoga“. Već je mladi Marx svoje mišljenje u razlici spram Hegela odredio na radikalan način, koji Vanja Sutlić uzima credom one dijalektike koju umjesto Hegelove tzv. konstruktivne možemo nazvati tzv. destruktivnom, ali ne u smislu razaranja kao takvog, već u smislu odstranjenja sadržaja onog što se prevladava i uzdiže na viši stupanj. Primjerice, komunizam je ukidanje/prevladavanje kapitalizma u formi modernoga društvenoga sustava potreba i mora biti univerzalan u svjetsko-povijesnome prostoru i vremenu realizacije njegove ideje vladavine carstva slobode nad carstvom nužnosti ukidanjem otuđenoga rada i postvarenja odnosa među ljudima. Konzekventno, to znači sljedeće:

„Marxovo prekretanje kao misao, dakle, sadržava filozofijsko ustrojstvo i njime je držano, ono se održava primjereno uvidu:filozofija se ne može ukinuti, a da se ne ozbilji; filozofija se ne može ozbiljiti, a da se ne ukine…., te nije afilozofijska likvidacija filozofije, koja bi da je poduzeta, samo svjedočila o lošoj filozofiji na djelu (usp. npr. stariji i noviji pozitivizam).“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 302.)

Sutlić ima u vidu uvijek ovu logiku povijesnoga zbivanja koja je sama onto-logički strukturirana kao misaona refleksija kretanja „same stvari mišljenja“. Samo što je ona za Hegela u području čiste refleksije ili pojma bitka kao bivanja, dakle u teorijskome čistome mišljenju apsoluta koji je najviša instancija za ono što bismo mogli nazvati „strojem Aufhebunga“, dok je za Marxa „stvar mišljenja“ u preokretanju čitave onto-teo-kozmo-antropologijske strukture metafizike, što znači ozbiljenja filozofije u praksi rada kao znanstvenoj povijesti. Rad pojma je vladavina apsoluta kao supstancije-subjekta povijesti, koji se u Hegela misli iz teorijske analize predmetnosti predmeta i ostaje kao „vječna sadašnjost“ upravo ove spoznate nužnosti svijeta koji je postao zbiljskim rezultatom vladavine uma u povijesti. Pojam rada, pak, u Marxa postaje jezgra novog „stroja Aufhebunga“ čija je istina u zbiljskoj praksi realiziranoga „svijeta rada“ kao samosvrhe povijesnoga zbivanja u ukidanju razlike između transcendencije i imanencije, pojave i zbilje, slobode i nužnosti. Zato, naravno, Marx poduzima kritiku čitavog sustava filozofije u Hegela kao sinonima realizirane zadaće filozofije od Grka do moderne metafizike koja je u svojem pokretačkome načelu sinteza prirode i duha u formi znanstvenoga znanja o prirodi i čovjeku.

Ovo je ujedno „(r)evolucijska“ sinteza povijesnoga zbivanja kao neprestanog procesa ukidanja/prevladavanja svih onih formi u društvenim odnosima i proizvodnim snagama koji su određivali povijest od iskona do znanstveno-tehnološki razvijenoga i naprednoga kapitalizma. Zaboravljamo pritom kako evolucija već uvijek ima u sebi karakter revolucije kao diskontinuiranoga kontinuiteta zbiljske povijesti svijeta. Ono što se razvija samo od sebe tiho i polako i ono što postaje događaj radikalne iznimke kao prekretnice i obratnice u načinu artikulacije smisla bitka međusobno su korelativni. Uostalom, dijalektičko mišljenje, bilo ono konstruktivno ili destruktivno (Hegel ili Marx) iskazuje suglasnost u tome da se evolucija revolucionarno nastavlja drugim sredstvima kao što je to slučaj s onim što je onto-logički odlučujuće za suvremenost, a riječ je o Marxovu pojmu proizvodnih snaga (kapitalizma) kao sinteze znanosti, tehnologije i industrije. Sutlić u minucioznome čitanju „zadaće mišljenja“ u Hegela i Marxa, i to u svim njihovim tzv. fazama od rane do zrele i kasne, od čitanja Hegelove Znanosti logike i Marxova Kapitala vjerodostojno pokazuje ono isto u razlici: naime, da je pojam i zbilja realiziranoga komunizma ništa drugo negoli konzekventno razvijanje same „stvari mišljenja“ Hegelova apsoluta u preokrenutoj formi. Umjesto logosa ovog misaonoga apsoluta u formi spekulativno-dijalektičke filozofije, koja se ukinula i prevladala u apsolutnoj znanosti duha kao samosvijesti samoga znanja i bivanja znanstvenim likom povijesti, Marx najavljuje „stvar“ povijesnoga mišljenja preokretom cjelokupne jezgre spekulativno-dijalektičkoga načina mišljenja „na“ povijest. Ne, dakle, više refleksija o povijesti koja se neutralno i ravnodušno odvija sama od sebe u području pojma, već zbiljsko i stoga radikalno-revolucionarno mišljenje praktične promjene sâme zbilje. Sutlić to razaznaje tako što ustvrđuje sljedeće:

„Polazeći od Hegelove sustavne raščlanjenosti Logike na nauku o bitku, nauku o biti, nauku o pojmu, kao od kategorijalnog horizonta njihove misli, za samog Hegela je odlučujući akcent na nauci o pojmu, dok je za Marxa, nakon što se filozofija u Hegela kompletirala u svoju totalnost, tematski i problematski odlučujući akcent na kompleksu kategorija iz nauke o biti. (…) Bit kao temelj egzistencije (čista refleksijska određenja: istovetnost, razlika i temelj; egzistencija, stvar), pojava (svijet kao pojava, sadržaj i oblik, odnos) i zbilja (mogućnost, slučajnost, uvjet, realna mogućnost, stvar (Sache za razliku od Ding), djelatnost, nužnost, i u njoj: odnos supstitucijalnosti, odnos kauzalnosti i uzajamnog djelovanja) postaju za Marxa ne samo kritički odlučujuće nego i znanstveno konstitutivne kategorije.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 304.)

Preokretanje Hegelove spekulativne dijalektike pretpostavlja upravo rezultat njezina mišljenja na najvišoj razini sinteze subjektivnoga, objektivnog i apsolutnog duha u svjetskoj povijesti. Mišljenje nije otuda više mišljenje o predmetnosti predmeta kao bitka u bivanju same stvari mišljenja, već realizirani pojam same „biti“ filozofije. Ona, pak, kao filozofija biva ili postaje za Hegela čisti um ili logika povijesnoga zbivanja i nužno mora imati formu apsolutne znanosti duha koji je u sebe „usisao“ prirodu i tako postao subjekt zbivanja u vremenu onog jednog te istoga (ovjekovječene sadašnjosti kao aktualnosti). Ako sada na krajnjem ishodu „povijesti“ kao „povijesti filozofije“ sve postaje nužnost-sloboda i supstancija-subjekt, onda se i sama filozofija više ne može „ovjekovječiti“ i biti nekovrsna instancija s koje se „teorijski“ prosuđuje o zbiljskim pojavama, iako će Hegel kazati da ako se zbilja sama ne odvija onto-logički kao u njegovoj Logici onda utoliko gore po nju samu, dakle zbilju i njezin „svijet činjenica“. Ne treba se skandalizirati nad ovim „umišljenim“ stavom filozofa koji nužno mora u svojoj refleksiji postupati „platonski“, a to znači da polazeći od ideje mora svijet podvrgnuti jedino kriterijima onoga što proizlazi iz sinteze ideje i svijeta, Isto je ponovio i Marx u „Predgovoru“ svojega Kapitala kad je rekao da ako se stvari u pojavnome svijetu svjetskoga kapitalizma ne zbivaju na način opisan u njegovu Kapitalu utoliko gore po činjenice. Filozofija je ne samo svoje vrijeme sabrano u mislima, već i mišljenje koje konstruira svijet kakav uopće nije još-prezentan i realiziran u zbivanju same prakse koja stoga ima karakter bivanja i postajanja „novim“ iz same energetske konstitutivnosti slobode kao volje za promjenom bitka, bića i biti čovjeka.

Umjesto Hegelova „esencijalizma“ apsoluta povijesti, koji nije tek djelatnost osamostaljenoga „subjekta“ mišljenja, već rad pojma kojim mišljenje postaje supstancijalan karakter zbivanja u zbilji koja je upravo za Marxa nedostatno radikalno ozbiljeni pojam jer je određena ideologijskim prividom ili pervertiranim stanjem u kojem sama zbilja postaje izokrenuti svijet pseudo-sinteze filozofije i svijeta u liku ne-istine samoga sustava ili logike svjetsko-povijesnoga kapitalizma s njegovim likovima imperija i korporativnoga ustrojstva, a kojim se privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju univerzalizira i tako porobljava slobodu u ime liberalističkoga pojma slobode pojedinca na tržištu, Marx preokreće „stvar“ Hegelove Znanosti logike i to činom ukidanja/prevladavanja njezine objektivne logike (nauke o bitku i nauke o biti). Sutlić pritom navodi jednu Marxovu misao u spisu Zur Kritik der Hegelschen Rechtsphilosophie: Einleitung, koja izvrsno pogađa u bit stvari oko preokretanja Hegelove stvari mišljenja s glave na noge: „…kako bi se u mističkom omotu otkrila racionalna jezgra“. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 305.) „Mistifikacija“ je uvijek prikrivanje ili nedostatak onog racionalnoga u jezgri same zbilje. Što to znači drugo negoli da je zbilja temeljni karakter bitka kao bivanja, a zbilja ili pojam realiteta u novovjekovnoj filozofiji uvijek se usmjerava na ukidanje i prevladavanje tradicionalnoga pojma bitka u smislu njegove vječne postojanosti kako je to bilo u samome iskonu grčke filozofije u Parmenida.

Zbilja (Wirklichkeit) je sinteza mogućnosti i nužnosti pojavljivanja onog što je stvar sama u pojavi i koja svagda ima značenje mislivosti kao istine bitka. Sutlićeva je pronicljivost u analizi Hegelova i Marxova pojma zbilje u tome što polazi od Heideggerova pojma istine bitka u smislu drevnoga pojma otvorenosti i razotkrivenosti (aletheia) samoga bitka. Ono „racionalno“ nije stoga tek naknadno postavljeno u samu zbilju u smislu umne konstrukcije zbilje polazeći od logike znanstvenoga otkrića i istraživanja prirode i društva. Ne, ono „racionalno“ već je uvijek ono što predleži svakom empirijskome iskustvu i upravo je racionalnost zbilje uistinu ono „mistično“, kako je to mislio Ludwig Wittgenstein u Tractatusu logico-philosophicusu. (Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Routledge, London-New York, 2001. Drugo izd.)

Zato Marxov pojam zbilje nije puka istovjetnost s praksom kao djelovanjem čovjeka koje prethodi svakoj teoriji u smislu antiesencijalizma. Ne, nije to ni adekvat nekom aposteriornome pragmatizmu, već otvorenost same istine bitka kao bivanja u procesu promjene svijeta polazeći iz stajališta ukinute i prevladane filozofije kao metafizike. Ukidanje je proces totalnoga ozbiljenja sadržaja i forme filozofije u zbilji i stoga je Sutlićeva formula ove „imanentne transcendencije“ ꟷ praksa rada kao znanstvena povijest.

Što je samorazumljiva „istinosnost“ ove formule za kraj metafizike u „svijetu rada“ na sve većoj razini procesa kibernetiziranja života? Ništa drugo negoli da se uglavnom „previđa“ ono isto što su već Marx, ali i Nietzsche, imali kao svoju „zadaću mišljenja“: Marx ukidanje/prevladavanje filozofije, a Nietzsche prevladavanje nihilizma metafizike kao preokrenutoga platonizma i to ne samo kršćanstva kao institucionalizirane religije, već i filozofije i znanosti kao najvišeg ranga nihilizma modernoga svijeta uopće. „Previđa“ se stoga ono najbjelodanije i samorazumljivo: da su to mislioci koji najavljuju povijesno mišljenje, a osobito Marx ima posebno mjesto (toponomija njegove kritike Hegela). Razlog je u tome što je njegovo mišljenje upravo u cjelini baš to i takvo preokretanje „esencijalizma“ i „supstancijalizma“ povijesti u liku „racionalne mistike“ nove znanosti koja kroz kritiku političke ekonomije (kapitalizma) otvara horizont drugačijega mišljenja. No, baš je za Sutlića ta samorazumljivost Marxove radikalno-revolucionarne kritike kao uvjeta mogućnosti djelovanja „stroja Aufhebunga“ ono problematično, reći ćemo i aporetično. Što? Ponajprije, Marxovo razumijevanje znanstvenosti znanosti promišljeno je „reduktivno“ i „reaktivno“. Sve se spušta s Hegelove onto-logičke razine teorijskoga pristupa znanosti i njezina statusa u zbiljskome svijetu kapitalizma na razinu

„antropo-socio-logike…s onu stranu suprotnosti subjektivnoga i objektivnoga, svijesti i bitka, pojma i zbilje kao rezultate diobe rada. (…) Spomenuti antropo-logički horizont spriječio je, međutim, Marxa da rad i znanost propita u njihovom vlastitom ergo-logičkom i epistemo-logičkom aspektu (ne: gnoseologijskom) te da samog čovjeka u njegovoj biti shvati iz biti tehno-logički određenog rada i znanosti.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 306.)

Ovo je ključno, odlučujuće za sve daljnje kritičke objekcije koje Sutlić, doduše, uz pomoć i Heideggerove analize znanosti i tehnike i njegova pojma prebolijevanja (Verwindung) filozofije kao metafizike, upućuje svojim povijesnim mišljenjem Marxu s obzirom na njegovo shvaćanje znanosti i tehnologije. (Martin Heidegger, „Metaphysik und Nihilismus“ : 1. Die Überwindung der Metaphysik (1938/39)
2. Das Wesen des Nihilismus (1946-48), GA, SV. 67, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1999.)Nije nimalo začudno da Marx gotovo neupitno „vjeruje“ u razvitak i napredak tzv. proizvodnih snaga. Znanost, tehnologija i njihova primjena u modernoj industriji koja pokreće kapitalizam u njegovu prodoru u bit prirode s pomoću mehanologije i automacije u procesu rada Marx je „vizionarski“ najavio već 1857-1858. godine u spisu Grundrisse der Kritik der politischen Ökonomie te kasnije u Kapitalu i u Teorijama o višku vrijednosti. No, neporecivo je da je njegov stav o odnosu znanosti i tehnologije spram cilja nadolazeće povijesti (=komunizam) u znaku tradicionalnoga shvaćanja kako je posrijedi svagda instrumentalni odnos, odnosno znanje u teorijsko-praktičnoj primjeni u proizvodnji svijeta uvijek je ono „progresivno“ i otuda neutralno. Marx na tragu Hegela samo preokreće taj onto-logički pristup znanosti i tehnologiji, podarujući im reduktivno i reaktivno značenje sredstva za drugu svrhu. Iako je za njega nadodređujuće da proizvodne snage u posljednjoj instanciji unatoč relativne autonomije tzv. društvenih odnosa imaju funkciju supstancije-subjekta revolucije u biti modernoga kapitalizma uopće, ne može se zanijekati njegova uvjerenost kako se „čovjek“ pojavljuje nadzornikom nad automacijom znanstveno određene moderne tehnologije. Stoga je iznimno važna Sutlićeva postavka kako je za razumijevanja biti Marxova povijesnoga mišljenja nužno poduzeti postupak metodičke refilozofikacije. Razlog je ovako objašnjen.

„Stoga unutrašnja struktura (logos) svijeta u njegovoj zbilji, ozbiljeno filozofijsko ustrojstvo Marxove misli o zbilji kao misli zbilje same zahtijevaju metodičku (za razliku od Blochove i Lukácseve načelne i pozitivne) refilozofikaciju ove misli radi stavljanja u pitanje nje same i tek time otvaranja neizvjesne mogućnosti da se ona sama, u ime povijesnog mišljenja, pregori zajedno s filozofijom (metafizikom) koja se u njoj dovršava. Samo to danas znači misliti na Marxovom tragu; ostalo je nemisleće epigonstvo.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 306.)

Nema nikakve dvojbe da Sutlić sinonimno rabi dva izraza koja su bitna za nakanu i zadaću njegova povijesnoga mišljenja i na taj način može kroz metodičku filozofikaciju Marxa poduzeti kritiku njegova historijskoga materijalizma. Prebolijevanje i pregorijevanje su gotovo „mitopoetski“ izrazi za ono što Heidegger naziva Verwindung umjesto hegelovsko-marksovske dijalektike kao ukidanja/prevladavanja (Aufhebung u smislu Überwindung). O tome ćemo više govoriti u odgovoru na naše treće pitanje koje zadire u pitanje o biti jezika kao kazivanja u Heideggera i Sutlića. Za sada je dostatno još samo ukazati na to se problematičnost Marxova razumijevanja znanosti i tehnologije nužno pojavljuje i u njegovu razumijevanju povijesti unatoč jasnome određenju o tome da je carstvo slobode pretpostavka carstva nužnosti. Pitanje ozbiljenja filozofije pretpostavlja stoga svoju unutarnju i izvanjsku granicu važenja i obje se naposljetku svode na jedno te isto: pitanje o temporalnome ustrojstvu povijesti.

2. Vrijeme i povijest: Nihilizam „svijeta rada“

Već sam naslov druge i pokazat će se temeljne knjige Vanje Sutlića za drugačiju nakanu povijesnoga mišljenja u sebi ima ovo reduktivno i reaktivno „temporalno ustrojstvo“ metafizički realizirane povijesti. U njemu je na posve drukčiji način očuvana i ukinuta te prevladana nakana onog puta s Marxom spram povijesnoga mišljenja koja se objelodanila u naslovu prve odsudne knjige suvremene filozofije na svim ovim prostorima. Dakle, Bit i suvremenost valja čitati i razumjeti ne iz nje same, već iz bitne nakane Prakse rada kao znanstvene povijesti. U Biti i suvremenosti je bitak povijesno osmišljen ne kao „bit“ ili „esencija“ u tradicionalnome shvaćanju ontologije kao metafizike, već kao otvorenost samog „temporalnog ustrojstva“ drugačije povijesti, ali još uvijek je u tome svemu nedostajao onaj horizont kibernetički uspostavljenoga svijeta kao nihilizma „svijeta rada“ kroz vrijeme i povijest u svojoj načelnoj jedinstvenosti i singularnosti. Još uvijek je, naime, bilo odveć razdvojeno ono iskonsko i slobodno od onog otuđenoga i neautentičnoga. Prvo se znamenovalo proizvodnjom bića iz bitka, a drugo radom kao historijskim otuđenjem od povijesno slobodne proizvodnje. Drugim riječima, na djelu je bio relikt onoga što je Marx htio prevladati u svojim tzv. kasnim spisima počevši od Grundrisse do Kapitala, a što je Sutlić poduzeo kao put spram drugačijega horizonta od metafizički shvaćene povijesti u znaku posvemašnjeg nihilizma ovjekovječene aktualnosti. Zato je u naslovu knjige Praksa rada kao znanstvena povijest uistinu riječ o unutarnjem i radikalnome preokretu Biti i suvremenosti. (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967.)

Veznik „i“ koji povezuje relate u relaciji, dakle, bit i suvremenost, ontologijski moment sveze i odnosa između povijesnoga sklopa (bitka, bića i biti čovjeka) s istinskim načinom vremenovanja u modusu autentičnosti, što je, nesumnjivo, u dijalogu s Heideggerovim Bitkom i vremenom te kasnim spisima u kojima se pojavljuje pojam zgode/prigoda/događaja (Ereignis), nije više odlučujući za „temporalno ustrojstvo“ suvremenosti. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 2003. Treće nepromijenjeno izd.) Nije, dakle, riječ o novoj verziji „bitka“ i „vremena“ iz bitkovno-povijesnoga mišljenja kakvo bje ono Heideggerovo u fazi Sein und Zeita. ( Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankurt am Main, 2018.) Čitateljima s jasnim spekulativno-refleksivnim darom uvida u „bit“ stvari moralo je biti razvidno da je Bit i suvremenost samo priprema za nešto dalekosežnije i stoga nužno u mnogim aspektima složenije mišljenje koje je Sutlić nazvao povijesnim mišljenjem iz jednostavnog razloga što je ono onkraj shvaćanja vremena koje stoji u temelju Marxova shvaćanja povijesti. Praksa rada kao znanstvena povijest sada ima apofantički veznik, koji je ujedno uputstvo za drugačiju „stvar mišljenja“ i njezino razvijanje ne samo od Marxove, već poglavito Heideggerove, unatoč tome što je Sutlić preuzeo od obojice ono najvažnije uopće ꟷ pojam rada i pojam bitnoga vremena autentične zgode/prigoda/događaja kojim se otvara sloboda novoga razumijevanja svijeta izvan redukcije na metafiziku i njezine relikte u doba „imanentne transcendencije“ kao doba destrukcije i dekonstrukcije čitave povijesti zapadnjačkoga mišljenja i življenja. Praksa rada je „bit“, a znanstvena povijest „vrijeme“ u kojem se zbiva nihilizam i sloboda otvorene i zatvorene suvremenosti. Evo, kako to Sutlić izvodi.

„Temporalno ustrojstvo povijesti nije, međutim, Marxova tema. 1) u formalnom aspektu on povijest shvaća kao nastajanje i nestajanje bitnih određenja zbilje uopće i posebno: ekonomijske zbilje kao temeljne teme sustavne kritike, 2) materijalnom aspektu on povijest shvaća kao učinak prakse rada, kojeg posljednja određenja više ne podliježu „povijesnosti“ u smislu prolaznosti nego su njegova bitna samoodređenja (causa sui, generatio aequivoca). Nije, dakle, za Marxa, rad po povijesti, nego je, obratno, povijest po radu. Stoga mu ne može ni na um pasti da promišlja povijesno-temporalni značaj modernih proizvodnih snaga, van svakog emfatičkog ushićenja.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 307.)

Što je to ꟷ temporalno ustrojstvo povijesti? Očigledno, kad mislimo „o“ povijesti onda nam se ona pokazuje kao predmet mišljenja u smislu intencionalnosti. Ali, povijest nije predmetnost nekog bića kao što je to uradak unutar neke epohe povijesnoga događanja. Povijest, isto tako, nije druga riječ za historiju kao svijest o zbivanju u smislu znanja o njegovim zakonitostima i mogućim svrhama. Jasno je da se u mišljenju „o“ povijesti uvijek pojavljuje i pojam horizonta s kojeg sudimo o prošlim zbivanjima polazeći od aktualnosti vremenske ekstaze sadašnjosti. No, ako mislimo povijest ne kao predmet i izvan intencionalnosti, onda je to mišljenje „na“ povijest kao mogućnost drugačijega mišljenja koje Vanja Sutlić naziva u promišljanju Marxa i Heideggera povijesnim mišljenjem. Povijesnost povijesti pripada onom razumijevanju vremena koje se ne može svesti na puku prolaznost, trajanje i ovjekovječenje onog istog (bitka bića) što se mišljenju unaprijed postavlja kao nužna i neizbježna granica u shvaćanju vremena (gr. hora). Između Marxova mišljenja i onog što Sutlić naziva „prebolijevanjem filozofije i drugačijom nakanom povijesnoga mišljenja“ nalazi se, dakle, ova granica. Shvaćanje vremena nije pitanje tzv. subjektivnoga odnosa u mišljenju spram biti vremena. To je pitanje o „temporalnome ustrojstvu povijesti“ kao pitanje o granici ne samo Marxova mišljenja koje, prema Sutliću, nije mišljenje „prebolijevanja metafizike“, već ono koje pretpostavlja

„jedan tradicionalni, prosječni, standardni pojam vremena u njegovoj novovjekovnoj dinamičkoj modifikaciji aktualnosti („činovitosti“ i „novosti“): ne niz prisutnih sada zaokruženih u njihovom bitku, tj. trajanju (kao u Aristotela), nego niz fragilnih, svagda sebe nadmašujućih i tako svagda sebe osiguravajućih, iz nebitka sebe otimajućih, svagda se nanovo ispostavljajućih „sada“. Uz takav pojam vremena na djelu korelativno i kompenzatorno se, prema metafizički nužnoj shemi-odnosu, javlja kritikom transcendentnoga posredovani imanentni pojam „vječnosti“ kao beskonačnosti jednog te istog.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 307.)

Temporalno ustrojstvo povijesti je metafizički „sklop“ i to ostaje čak i u Marxovu shvaćanju povijesti koja se proizvodi iz biti rada, a nije sama o-i-za-sebe „autonomna“. Problematičnost je ovog shvaćanja samo u tome što je povijesnost povijesti svediva na praksu rada kao znanstvenu povijest. „Bit“ se, dakle, već unaprijed otuđuje od iskonske proizvodnje kao uvjeta mogućnosti povijesti kao onog što Heidegger naziva zgodom/prigodom/događajem (Ereignis) i postaje „imanentna transcendencija“ onog što Sutlić naziva „svijet rada“ u njegovoj singularnoj uniformnosti posvuda i nigdje. Taj svijet, međutim, nije u svojoj svjetovnosti ništa drugo negoli nihilizam realizirane metafizike i to ostaje čak i u slučaju tzv. procesa „oslobođenja rada“ od ropskih uvjeta ljudske egzistencije s pomoću mehaničke tehnike i strojne automacije. Vrijeme „svijeta rada“ nije slobodno vrijeme otvorene suvremenosti kao zgode/prigoda/događaja (Ereignis), već vrijeme ovjekovječene nužnosti zbivanja upravo onog što Sutlić kritički uviđa u Marxovu „temporalnome ustrojstvu povijesti“. To je vrijeme kao vrijeme historijski određene epohe kapitalizma i komunizma u svoje obje faze („primitivnoj“ i „despotskoj“, te „razvijenoj“ i „slobodnoj“) ništa drugo negoli beskonačnost jednog te istog, ili ono što Nietzsche naziva vječnim vraćanjem jednakoga koje omogućuje volja za moć. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, Matica hrvatska, Zagreb, 2022. (prir. Damir Barbarić)

Mislim da je iz ovoga razvidno kamo smjera Sutlić u svojem promišljanju odnosa između Marxova zahtjeva za ozbiljenjem filozofije u „svijetu rada“ i njegova instrumentalnoga shvaćanja znanosti i tehnologije. Naravno, cilj mu je pokazati kako je njegova najava povijesnoga mišljenja „ograničena“ na ono što čini samu strukturu i okvir granice povijesnoga mišljenja. To je pitanje o odnosu bitka i vremena ili prakse rada kao znanstvene povijesti (u njezinom onto-teo-kozmo-antropologijskome ustrojstvu) i „temporalnog ustrojstva povijesti“ koja se sada više ne pojavljuje u-svijetu samoga realiziranoga rada onkraj svake moguće diobe na intelektualni i fizički rad, već nadilazi i samu ljudsku-suviše-ljudsku emfazu rada kao takvoga. Ako je rad, da to kažemo riječima Heideggera za pojam bitka iz njegova Sein und Zeita „transcendens naprosto“, (Martin Heidegger, Sein und Zeit, str. 28.) to jest uvjet mogućnosti proizvodnje bića kao uradaka, onda je njegovo podrijetlo izvan ove vremenitosti kao beskonačnosti jednog te istoga. Ne treba ga tražiti ni izvan ni unutar metafizike, ni u sferama egzistencije boga/Boga niti u sferama „ljudske prirode“ koja i kad misli samo drukčije „radi“ jer stvara misli o nečemu kao nečemu ili ničemu kao ničemu.

Podrijetlo je ovog „temporalnog ustrojstva povijesti“ koje Sutlić kritički uviđa u Marxovu mišljenju nazvanom „historijski materijalizam“ nigdje drugdje negoli u onome što jest i nije bitak i vrijeme, što se događa drugačije od svekolike povijesti po radu i svekolikoga življenja kao rada. To je „toponomija“ same zgode/prigoda/događaja (Ereignis) kao drugačije slučene otvorenosti i otuda drugačije nabačene mogućnosti slobodovanja slobode. Konstatacija da Marx nije pregorio ili prebolio filozofiju u svojem mišljenju kao najavi povijesnoga mišljenja u Sutlićevu tekstu odnosi se na pitanje o onome čemu je Marxovo mišljenje bilo na putu, ali ga nije doseglo. To je ono „izvorno“ i „iskonsko“, ali starije od staroga i novije od novoga. Naposljetku, ovo je mišljenje onkraj „temporalnoga ustrojstva povijesti“ kao mišljenja na povijest koje više nije ni „eshatologija bitka“ kao u Heideggera, niti „ateologija događaja“ kao u različitim novim ontologijama događaja poput onih Alaina Badioua i njegovih nastavljača. ( Vidi o tome: Martin Heidegger, „Der Spruch des Anaximader (1946)“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 2003., str. 321-373. Osmo nepromijenjeno izd. I Alain Badiou, L’Etre et l’evénement, Seuil, Pariz, 1988.)

Ponovno se vraćamo sa Sutlićem razlikovanju Marxove i Hegelove dijalektike. Razlog leži u sustavnosti pojmovno-kategorijalne analize „stroja Aufhebunga“ kojim se teorijski ulazi u procese vremenske artikulacije spekulativno-dijalektičkih i polit-ekonomskih pojmova-kategorija. Ono što je, primjerice, u Marxa pojam kapitala na najvišoj razni apstrakcije i to u konkretnome vidu robe kao novca koji se pojavljuje u formi kapitala jest fetiški karakter tržišne proizvodnje. Na taj se način robna forma proizvoda na tržištu osamostaljuje od njezine stvarne forme uporabnoga proizvoda čime nastaje mistifikacija „vrijednosti“ onog što je po naravi same stvari mišljenja puka stvar u interakciji s ljudskim društvenim odnosima. Za Hegela se, pak, na razini njegove Znanosti logike ovaj empirijski odnos između stvari pojavljuje uvijek kao transcendentalni odnos između pojma i ideje samoga duha u njegovu subjektivnome, objektivnome i apsolutnome načinu artikulacije. Razlikovanje Marxove i Hegelove dijalektike postaje odlučujuće za uvid u razlikovanje između

„destruktivne spram Hegelove konstruktivne dijalektike koja sve ostavlja u postojanju kad i čim ga esencijalno (pojmovno) odredi (Hegelov „krivi pozitivizam ili njegov samo prividni kriticizam“). Već u samom pojmu ukidanja (Aufheben) sadržana je ova, za odnos Marx-Hegel, odlučujuća razlika.“(Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 308.)

Što zapravo određuje razliku između Marxove „destruktivne “dijalektike” unutar njegova „historijskoga materijalizma“ i Sutlićeve nakane „povijesnoga mišljenja“? Ponajprije, očito je da se ključno mjesto ove razlike nalazi u pojmu „otuđene predmetnosti“ nakon što je pronađen izvor svekolika otuđenja u samoj „biti rada“ kao sekulariziranoga hegelovskog duha, budući da Marx, prema Sutliću,

„hoće samo ukidanje „otuđene predmetnosti“, a ne „predmetnosti kao takve“…Stoga će Marxu, od samonajavljene međuigre metafizike i povijesnog mišljenja, preostati samo zadaća ukidanja diobe rada u svrhu uspostavljanja neograničenog gospodstva i razvoja (tj. prakse) njegove proizvodne snage i moći u načelno nezavršljivoj, nezaustavljivoj, u vrtnji jednoobraznoj, znanstveno osiguranoj povijesti (istovetnost esencije i egzistencije: prakse rada kao znanstvene povijesti).“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 308.)

Povijesno mišljenje nadilazi granice „svojega“ temporalnog ustrojstva jer se više ne radi o ukidanju radnoga vremena u svrhu samorazvitka ljudskih stvaralačkih mogućnosti u doba vladavine onog što je po mojem sudu ostalo neproblematizirano i u Sutlićevu zahtjevu za prebolijevanjem filozofije i otvaranjem mogućnosti za drugačiju zadaću mišljenja. Riječ je o „ontologijskome statusu“ pojma stroja unutar metafizike i onkraj njezinih granica. Stroj se, naime, svagda pomišlja u razlici spram organskoga (prirode u smislu Aristotelove physis i Spinozine nature naturans i nature naturatae). No, stroj nije tek sredstvo za drugu svrhu kako to Marx preuzima od prosvjetiteljskih i socijalističkih mislilaca „oslobođenja rada“, već samosvrha proizvodnje kao automacije kako je to kazao u Grundrisse, ali bez uvida u to da je bit moderne tehnologije drugi oblik ljudskoga otuđenja u kapitalizmu, onaj postvarenja same biti čovjeka u sredstvo ne više rada samoga stroja. (Karl Marx, Grundrisse der Krtitik der politischen Ökonomie, Rohentwurf (1857-1858), Dietz, Berlin, 1953., str. 596-602.)

Umjesto toga, čovjek nakon ukidanja diobe rada postaje upravo ono što u mojem mišljenju tehnosfere biva najavljeno u različitim distopijskim misaonim okvirima realizirane metafizike od Günthera Andersa do Norberta Wienera. Stoga granice povijesnoga mišljenja (Marx-Heidegger-Sutlić) proizlaze iz povijesno-epohalne granice u shvaćanju „biti“ onog tehno-logičkoga, a ne u „biti rada“. Sutlić je to jasno otvorio kao problem već u Biti i suvremenosti, a eksplicitno se u predavanjima o Hegelu, te Hegelu i Marxu nalaze brojna mjesta koje smo naveli u ovoj knjizi razmatranja o smislu i zadaći povijesnoga mišljenja u doba realizirane biti kibernetike u pojmu tehnosfere. (Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1969), Institut za povijest filozofije, Zagreb, 2017. (prir. Damir Barbarić) i Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994. (prir. Damir Barbarić, Biserka Drbohlav i Dimitrije Savić). Vidi o tome: Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023.) Dostatno je samo uputiti da se u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest u okviru tekstova o „biti rada“ te o „radu i bogu“ susrećemo s najradikalnijim obratom uopće u samoj „biti“ onog što je Heidegger od sredine 1930ih godina uveo u suvremenu filozofiju kao pitanje onto-teologije.

Naime, čitavo se ustrojstvo ontologije kao metafizike ne samo proširuje, pa Sutlić počinje rabiti „sintagmu“ koja sada glasi onto-teo-kozmo-antropologija (bitak-bog-svijet-čovjek), ali tako da je u realiziranoj Marxovoj „apsolutnoj znanosti rada“ sve postalo tehno-logikom prakse rada kao znanstvene povijesti. (Na mjesto filozofije, dakle, stupa znanstveni rad, radna znanost kao mito-logika koje srž je tehno-logika: suvremeno pred-kazivanje, „nesvjesna obradba“ svega što jest je tehnika, ne kao primjena znanosti, nego kao njena bit.“ – Vanja Sutlić, „Rad i bog“ u: Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 156.)

Ono što, međutim, ipak izostaje u ovom „srazu svjetova“ (tehno-logike kao biti suvremenoga nihilizma „svijeta rada“ i eksperimentalne zadaće drugačijeg, povijesnoga mišljenja) nije ništa drugo negoli uvid da je „bit“ stroja kao automacije u smislu tehno-logike beskonačne vrtnje jednog te istoga kao zamrznute povijesti ono što je krajnje jednostavno i neočekivano, gotovo čudovišno i stoga problematično i aporetično: to da je stroj koji nazivam logikom tehnosfere apsolutna singularnost jednog posve drugačijega mišljenja od onog čovjeka u obje svoje varijante, metafizičke i ne-metafizičke, i da je granica povijesnoga mišljenja upravo ondje gdje se uspostavlja odnos između tehno-logike koja je još uvijek u znaku „imanentne transcendencije“ procesa realizacije metafizike i tehnosfere koja kao stvar koja misli nadilazi sve postojeće granice svjetova i ulazi u horizont apsolutne singularnosti.

3. Onkraj „povijesne zgode“? Tehnosfera i pitanje o „biti“ jezika

Epilog knjige Prakse rada kao znanstvene povijesti izveden je promišljanjem onog što je Vanja Sutlić u dijalogu s kasnim Heideggerom imenovao povijesnom zgodom. Vidjeli smo već da često Heideggerov pojam Ereignisa prevodim onako kako se to uobičajilo u hrvatskoj suvremenoj filozofiji, dakle, poštujući čitav niz rješenja od zgode/prigoda/događaja. Razlog ovog tzv. „ontologijskoga pluralizma“ nije u mojoj „toleranciji“ onoga što se pritom uspostavlja kao pravilo koje se neprestano krši. Ne, stvar je u tome što je već sam Sutlić baveći se u predavanjima o Heideggerovu mišljenju od Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) do njegovih tekstova poput „Vremena i bitka“ („Zeit und Sein“-a) i glasovita predavanja „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ („Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“) u kojem Heidegger izvodi postavku da filozofija kao metafizika dovršava svoju povijest u kibernetici i tako se uspostavlja mogućnost drugačijega mišljenja za nadolazeću budućnost, ne može adekvatno pronaći pravu riječ koja bi „iscrpila“ sva značenja Ereignisa, (a to vrijedi i za sve druge pokušaje prevođenja tog amblematskoga pojma suvremene filozofije, koji je ušao i u temeljne pojmove suvremene umjetnosti od kazališta do medija i filma), uvidio da je za stvar povijesnoga mišljenja nužno otvoriti mogućnost ne više povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka. (Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit“-a i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988.)

Umjesto toga pojavljuje se višeznačnost i otvorenost povijesne zgode. U osam fragmenata teksta „Povijesna zgoda (Epilog)“ Sutlić izričito pokazuje da je „najdublji Marxov povijesni uvid…uvid u konačnost povijesnog sklopa i njegove jednokratne zgode…“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 310.) Dakle, Marxov „historijski materijalizam“ određuje konačnost povijesnoga zbivanja jer ono što povijesti podaruje njezin smisao ne dolazi iz nje same kao prostora i vremena ljudskoga osmišljavanja svijeta (prirode i svijeta života). Smisao povijesnoga događanja je svagda epohalno ograničen/omeđen onime što povijest kao slobodu novoga započinjanja svagda singularno obilježava činom jednokratnosti i neponovljivosti. Zato je Sutlić jasno u trećem fragmentu istaknuo da tzv. historijski materijalizam „nije vječna filozofija ili „materijalističko shvaćanje“ (teorija?) povijesti i društva, nego je i sam rezultat preboljive povijesne konstelacije.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 310.)

No, ono što se čini najurgentnijim za Sutlićevu nakanu povijesnoga mišljenja jest onkraj „povijesne zgode“ kao događaja nihilizma tehnološki, a ne tehnički, određene povijesti koja gubi svoju „eshatologiju“ i „teleologiju“, pa čak i „soteriologiju“, te postaje pitanje o onome što čini samo povijesno mišljenje drugačijim mišljenjem od čitave povijesti filozofije kao metafizike. Rekli smo već, Sutlić stvar mišljenja imenuje povijesnim mišljenjem i to ne kao „subjektivno“ svojim u smislu nekog valjda prisvoja i vlasništva, što bi bilo kardinalno pogrešno i otuda zapravo „besmisleno“. Stvar povijesnoga mišljenja kao „biti“ čovjeka za razliku od tehnološke singularnosti pojma tehnosfere kao slikotvorbe jest otvoreno-zatvoreno u samoj „biti“ jezika kao zgode/prigoda/događaja, a ne tek pukog sredstva za priopćavanje misli. Zbog toga je čitava Sutlićeva misaona avantura brižno traganje za neologizmima u hrvatskome jeziku kroz stvaralačku igru s onim mogućnostima izvornoga jezika koji je još svijetlio smislom i višeznačnošću u starocrkvenoslavenskome, pa se ne toliko u Biti i suvremenosti, već upravo u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti susrećemo s pitanjem o mogućnostima malih jezika s rubova zapadnjačke pred-metafizike i metafizike da dohvate ono nedohvatljivo u kazivanju smisla.

Zgoda je, dakle, ona uputna riječ koja u sebi obuhvaća i primanje i kazivanje „konačne i jednokratne konstelacije i artikulacije vijesti bitka i vremena u iz-vještaju ljudskog iz-stupa i pri-stupa u kazivanju, koje misli, a ne jeziča, tj. mlati jezikom formalne shematike metafizike = filosofije“, kako to kaže u pretposljednjem sedmome fragmentu teksta. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 311.). Ima li onda čovjek kao radnik i kao slobodnjak, umnik i kazivatelj, namjesnik povijesne zgode a ne novovjekovni gospodar bitka u formi subjekta svoju „bit“ ako je u samoj biti povijesne zgode umjesto „temporalnoga ustrojstva“ zapisana njegova epohalna konačnost? Na ovo pitanje Sutlić odgovara u šestom fragmentu teksta s instruktivnom napomenom poznavateljima njegova puta mišljenja od Biti i suvremenosti do Prakse rada kao znanstvene povijesti. Evo, ovako to kaže mislilac „povijesne zgode“.

„Pro-iz-vodnja bića iz bitka se najavljuje u čovjeku-radniku, a bitak i vrijeme nadolaze kao na god gođenje iznimne svetkovine davanja i primanja. Opasnost svijeta Rada i gubitka biti čovjeka kao bića među bićima nisu definitivni, nego baš najavljuju vijest drugačijeg bitka, vremena i biti čovjeka. Ostaje, dakle, razlika „rada“ i „proizvodnje“, ali ne više u „humanističkom“ ili „antropologijskom“, pa ni u fundamentalnoontologijskom smislu i razini, nego u povijesno-epohalnom razmjeru posve drugačijeg svijeta.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 311.)

Nema više razloga govoriti kako je posljednja istina „svijeta“ u suvremenosti ta da nema nikakve „biti“ čovjeka u smislu „esencijalizma“, nego samo relikti „antisencijalizma“ i „dekonstruktivizma“ bivaju tzv. našim „usudom/udesom“ jedne posve neodredljive slobode djelovanja. Povijesno mišljenje polazi od povijesne zgode koja nije vječan događaj istoga, već razlika u samoj „biti“ povijesnoga sklopa (bitka, bića i biti čovjeka) koji je svagda konačan u svojoj su-vremenosti. A su-vremeno nije, pak, ništa puko aktualno u smislu vladavine temporalne ekstaze ili dimenzije sadašnjosti, već se događa svagda kao ono „novo“ u prekidu s logikom kontinuiteta-diskontinuiteta zbiljske povijesti. Nije stroga nimalo slučajno da Vanja Sutlić pokazuje kako je za rang povijesnoga mišljenja uz Marxa i Heideggera koji je, pak, najznačajniji mislilac povijesne zgode u 20. stoljeću jer je iz „biti“ jezika otvorio mogućnost drugačijeg mišljenja od metafizike u realiziranoj kibernetici, onaj „treći“ možda i jedini koji je svojim kazivanjem dospio do praga prevladavanja kao prebolijevanja uniformnoga svijeta pragmatičke učinkovitosti i carstva „instrumentalnih svrha“ ꟷ Friedrich W. Nietzsche. Čitav misaoni život Sutlić je stoga predavao samo o Hegelu, Marxu, Nietzscheu i Heideggeru. Posve dovoljno, jer to nisu samo „filozofi“ kao navjestitelji nadolazeće budućnosti smislenoga svijeta u doba nihilizma, već ponajprije jezik otvorenosti drugačijeg mišljenja od svega onog što se slučuje u praznoj homogenosti nesuvisle ljudske komunikacije.

Sve je samo lutanje povijesnim svjetovima bez prvoga uzroka i posljednje svrhe, jer življenje nije tek dar i primanje onog najiznimnijeg što čovjeku podaruje dostojanstvo slobode, već i dostojanstvo onog mišljenja s kojim se otvara nadolazeća budućnost.

Povijesno je mišljenje u doba tehnosfere možda i s obzirom na pitanje o biti slike „zastarjelo“ i stoga pripada onome što prethodi svakoj zgodi tehnološke singularnosti. No, nije li baš ta njegova „zastarjelost“ posljednji mogući izgled obrata u samoj „biti“ tehnosfere koja misli ne više bitak i vrijeme, već svoj autopoiesis i svoju singularnost kao samorazumljivu beskonačnost u promjeni jednog te istoga?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026