Copyright ©2026 Žarko Paić

Godardova kinematosfera

Skice za kraj filma

(Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

April 22, 2025
Godardova kinematosfera
Jean-Luc Godard

Rođeni smo u muzeju, to je na kraju naša domovina…

Jean-Luc Godard

1.

Najizazovnija postavka Gillesa Deleuzea o filmu nalazi se odmah u ‘Predgovoru’ njegovom Filmu 1: Slika-Pokret. On, naime, kaže da su ‘veliki filmski majstori…usporedivi ne samo sa slikarima, arhitektima, glazbenicima, nego također i s misliocima. Oni razmišljaju u slikama-pokretima i slikama-vremenima, umjesto u konceptima.ʺ (Gilles Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010., str. 5. S francuskoga prevela Mirna Šimat.) Nisu, dakle, filmski režiseri filozofi, već su s njima usporedivi, to je bitno. Jer konceptualno mišljenje može biti ‘slika mišljenja’, ali ne može postati vizualizacija samoga života. Konceptualno mišljenje, nadalje, može se služiti i figurama koje se razlikuju od matematičkih simbola, kao što to možemo razabrati u Wittgensteinovim tekstovima. No, samo filmski režiseri imaju mogućnost da u potpunosti misle u slikama koje nisu sami kreirali poput slikara, već su ih snimili filmskom ili video kamerom. Nema nikakve dvojbe da je među njima najznačajniji ‘mislilac’ i onaj s kojim se povezuje estetska paradigma francuskoga novog vala ‒ Jean-Luc Godard. Sam Deleuze će uz njegovo stvaralaštvo negdje upravo 1968. godine kazati da je Godard bio u stanju, da mu se to htjelo, na najvišoj teorijskoj razini snimiti Spinozinu Etiku ili Kantovu Kritiku čistoga uma i to ne kao puke vizualne ilustracije za pedagoške svrhe. Mišljenje se, naravno, mora pojaviti u diskurzivnoj formi koja od Platona otpočinje s dijalozima, od Aristotela s logičkom raspravom, od sv. Augustina s ispovijestima, od Novalisa s fragmentima, od Benjamina s montažom citata i dokumenata. Što je u svojem ‘filmskome mišljenju’ činio Godard drugo negoli kreativno sintetizirao magičnu slikovnost ovog novoga medija s tradicionalnim formama kazivanja jezika? Štoviše, njegovo mišljenje o filmu i u filmu, za film i protiv njega, onkraj filma i unutar njegove nesvodive hibridne strukture predstavlja svojevrsnu stvaralačku tautologiju umjetnosti, tehnologije i života kao ekrana za projekciju filmova. Nazvat ću jednostavno ovaj projekt suvremenosti par excellence Godardovom kinematosferom.

U okružju francuskoga novog vala (nouvelle vague), kojeg tvore režiseri poput Françoisa Truffauta, Érica Rohmera, Claudea Chabrola, Jacquesa Rivetta i drugih, nastalog krajem 1950ih godina s teorijskom platformom filmskoga časopisa Cahiers du cinéma te idejom radikalne promjene u shvaćanju filma, osobito u odmaku od tzv. cinéma d’adaption i nastojanja oko autorskoga čina stvaranja situacija i konteksta u razlici spram prethodne tradicionalne uloge književnosti kao Oca/Zakona filma u primatu scenarija, Godard je svojevrsni heretik drugog smjera. To je već bilo vidljivo u njegovu filmu Do posljednjega daha (À bout de souffle) iz 1960. oodine koji se uzima kao manifest umjetničkoga oblikovanja apsolutne slobode u otklonu od korporativne kapitalističke upregnutosti filma u kulturnu industriju s Hollywoodom kao paradigmom. U ovome razmatranju njegova filmskoga mišljenja neću se rukovoditi kronološkim slijedom povijesnoga nastajanja i prijelaza iz rane u tzv. kasnu fazu stvaralaštva. Ono što je ovdje bitno odnosi se na pokušaj čitanja njegovih diskontinuiteta i rezova, obrata i preusmjeravanja vodeće ideje kako film nije ni umjetnost niti tehnologija, u užem i širem smislu, već kako to ustvrđuje Céline Scemama ʺmisterij u smislu cogito ergo videoʺ. (Céline Scemama, ʺJean-Luc Godard’s Histoire(s) du cinéma: Cogito Ergo Videoʺ, u: Annie van den Oever (ur.), Techné/Technology. Researching Cinema and Media Technologies-Their Development, Use and Impact, Amsterdam University Press, Amsterdam, 2014., str. 198 (196-206) DOI: https://doi.og/10.25969/mediarep/13688.)

Njegova vizualna misaono-životna avantura na taj način povezuje svojevrsni anti-arché i anti-eschaton između filmova poput Do posljednjega daha, Alphaville iz 1965. godine te Kineskinje (La Chinoise) iz 1967. godine do Povijest(i) filma iz 1988. godine. Zašto govorim o anti-početku i anti-kraju u maniri anti-metafizike? Iz jednostavnog razloga što je njegov način mišljenja sinkretičko povezivanje negacije tradicionalnih postupaka u kinematografiji kad je riječ o snimanju i montaži i transformacije koncepta teksta kao slike i slike kao teksta u samoj logici narativne strukture filma. (Godardovi su filmovi, iako u znaku autonomije slike i njezine emancipacije od njegova kraljevstva Scenarija kao Vergilijeva uputstva za put kroz pakao Realnoga ništa drugo negoli posvećenje Teksta kao Jezika. Taj dvostruki rez od logocentrizma do vidocentrizma i natrag do Teksta vidljiv je, primjerice, već u filmu Do posljednjega daha, kad u Patricijinoj hotelskoj sobi ispunjenoj djelima Williama Faulknera i Dylana Thomasa vidimo kako se čitaju i kako se o njima raspravlja. U pravu je stoga Susan Sontag kad piše da su knjige i čitanje u njegovim filmovima znak kulturne svijesti o svijetu, jer gledamo kako se čita, piše, komentira svijet kao tekstualno carstvo znakova, kako se ide u kino, pa je tako Godard stvorio novi ‘lirizam i patos za film’. – Susan Sontag, ‘Godard’, u: Susan Sontag Reader, Farrar, Strauss, Giroux, New York, 2014.)

Otuda ni početka niti kraja u smislu metafizike kao ontologije filma u Godarda ne može biti. Umjesto toga imamo stalne pomake i inovacije u svim aspektima filmskoga umijeća i umjetničke izvedbe. Doista se susrećemo s čitavim nizom eksperimentalnih proboja postojećih granica u tzv. filmskim žanrovima. Primjerice, Alphavile označava unutar granica futurističke noir-produkcije posvemašnji otklon, jer u samome Parizu nastaje kaos zbog snimaka distopijske zvučne scene. Ironija je maestralno izvedena u travestiji uloge i funkcije tajnoga agenta Lemmyja Cautiona koji se sprema srušiti vladavinu neofašističke tehnokracije s računalom Alpha 60, alegorijskim znakom nastanka neljudske diktature i društava kontrole u korporativnome kapitalizmu. Isto vrijedi i za film Zbogom jeziku (Adieu au language) iz 2014. godine kao eksperimentalnome filmskome eseju u kojem Godard pokazuje gubitak kazivajuće biti jezika kao temelja zapadnjačkoga mišljenja. Mnogi tumači posve su bliski uvjerenju da je to filozofijski film par excellence u tradiciji vizualnoga prikaza uspona i pada francuskoga strukturalizma i nastojanja da se na tragu fenomenologije Maurice Merleau-Pontyja i Emmanuela Lévinasa uspostavi odnos s Drugim kao intersubjektivnim mjestom izvorne komunikacije. Tijelo kao slika nadilazi granice postvarenoga jezika medijskoga ništavila i sve postaje pitanje žrtvovanja za istinu. (Rick Warner, ʺGodard’s 3D Essay Film: Thinking in and with Adieu au language (Goodbye to Language)ʺ u Seung-hoon Jeong i Jeremi Szaniawski (ur.), The Global Auteur: The Politics of Authorship in 21st Century Cinema, Bloomsbury, New York, 2016., str. 61-78.)

No, bilo bi posve neprimjereno negirati da je Godardovo problematiziranje jezika i njegova kraja moguće bez strastvenog pripadništva francuskome ‘novome valu’ strukturalizma i poststrukturalizma. Njegovo prijateljstvo s Deleuzeom tome je zoran dokaz, a nemojmo zaboraviti da je on ujedno i filmski kritičar, filmofil i teoretičar filma ponikao iz okružja intelektualaca okupljenih oko znamenita časopisa Cahiers du cinéma. Pojmovno i figuralno mnoštvo znakova u filmskim uratcima poput Contempt iz 1963. godine u kojem tematizira raspad građanskoga braka s traumatičnim posljedicama ili, pak, u briljantnome Pierrot le fou iz 1965. godine u kojem nesretno oženjen Ferdinand ostavlja ženu i djecu, te s bivšom ljubavnicom Marianne, koja krijumčari oružje, hita u novu avanturu života, imaju svoju diskurzivnu zadaću da otvore mogućnost stalne promjene označitelja, govoreći glavnim pojmom Rolanda Barthesa. (Roland Barthes, ʺEn sortant du cinémaʺ, Hermann, Pariz, 2018.)

Stoga u njegovu stvaralaštvu nije posrijedi samo inovacija i eksperiment u djelovanju od prvoga do posljednjega daha, već gotovo opsesivna zadaća da razmjesti prostor-vrijeme povijesti kao filmske slike koja, delezovski govoreći, povezuje sliku-pokret i sliku-vrijeme tako što su

ʺGodardovi žanrovi istinske kategorije kroz koje prolazi film. A montažni je stol zamišljen kao stol kategorija. Ima nečeg aristotelovskog u Godarda. Njegovi filmovi su silogizmi koji objedinjuju ujedno i stupnjeve vjerojatnosti i paradokse logike. (…) Naime, za Godarda kategorije ne mogu biti utvrđene jednom zauvijek. One su u svakom novom filmu preraspodijeljene, prerađene, nanovo izmišljene. Kategorije nas svaki put moraju iznova iznenaditi, a opet ne smiju biti arbitrarne, moraju biti dobro osnovane te međusobno biti u snažnom neizravnom odnosu.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012., str. 244 i 245. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.)

Kad imamo u vidu ono što razlikuje poststrukturalizam od strukturalizma, onda se to ponajprije može uočiti u razlici ontologije postajanja (devenir) Gillesa Deleuza i apologije teksta polazeći od vladavine lingvističkoga kòda u semiologiji kulture Rolanda Barthesa. Nije nimalo slučajno da je u prijeporu između slike i jezika kao teksta odlučujuće pokazati što je uistinu bit filma za ova dva naizgled bliska, ali posve udaljena teorijska pristupa. Godard se kreće na rubu i prelazi granice zadanosti mrežom tekstualnosti u svojem nedvojbeno eklektičkome odnosu spram tradicije ne samo filma, već i umjetnosti uopće. Njegovi filmovi 1960-ih godina utoliko su kinematosfera tekstualne izloženosti svijeta ponovnome upisivanju značenja, kad, primjerice, Ferdinand u Pierrot le fou piše nalivperom i na ekranu možemo čitati njegov zapis. Filmska slika pritom podaruje materijalnosti teksta posve drugo značenje, ono koje tekst sam po sebi ne može imati. Riječ je o onome što će sam Godard 1978. u poznatim montrealskim predavanjima iz 1978. godine pokušati odrediti kao prevladavanje granica verbalnoga shvaćanja slike. (Jean-Luc Godard, Introduction à une véritable histoire du cinéma, sv. I, Albatros, Pariz, 1980.)

Njegova ‘grafomanija’ ostavlja jasan trag intelektualizma koji je u cjelini aura francuskoga ‘novog vala’, pa nije rijetkost da je taj, a kako vidimo i Deleuze o tome govori, aristotelizam u konceptu kategorijalne mreže poetiziranih slika često razmatran u filmskoj kritici kao kulturalni teret postmodernosti koji više racionalizira život, negoli što ga ostavlja onakvog kakvog ga umjetnička vizija može realizirati. Rekao bih da je Godard u tome poput barda poetskoga modernizma Ezre Pounda koji je otvarao nove puteve u suvremenosti svojim Cantosom. Više je Godard podario eksperimentalnim inovacijama za povijest kinematografije filozofiji filma od stvarnog učinka njegove umjetničke i estetske nesvodivosti. Sudbina je inovatora da izgore od stvaranja novih formi i da nadolazećem vremenu budu poput putokaza za dalje, ali da njihova djela ostanu u sjeni njihove konceptualne obuzetosti novim.

2.

Joussef Ishagpour, teoretičar filma i sugovornik Godarda u izvrsnoj knjizi razgovora s njim, naslovljenoj Film – Arheologija filma i sjećanje stoljeća (Archéologie du cinéma et mémoire d’un siècle) u svojem sintetičkome prilogu o odnosu poetskoga i povijesnoga, Godarda vrlo razložito uspoređuje s najvećim neoavangardnim umjetnikom druge polovine 20. stoljeća Andyjem Warholom. On, naime, smatra da se Godard po samorazumijevanju pojavljuje kao ʺumjetnik u eri komunikacije i medijaʺ. (Youssef Ishagpour, ʺJean-Luc Godard – Cinéast of Modern life: The Poetic in the Historical’, u: Jean-Luc Godard & Youssef Ishagpour, Cinema – The Archeology of Film and the Memory of a Century, Berg, Oxford-New York, 2005., str. 132-133.) Kad film u doba vladavine novih tehnologija komunikacije kao reprodukcije gubi auru, kako je to dijagnosticirao još Walter Benjamin, onda je sve na tome kako uspostaviti novi način izravnoga odnosa između umjetnika kao proizvoditelja umjetnosti i publike kao masovnoga recipijenta estetskih vrijednosti pretvorenih u robu na tržištu. U doba intenzivnoga Godardova stvaranja 1960-ih godina, kad je sve bilo u znaku inovacija, eksperimenta i povokacije građanske svijesti kao manipulativnoga okvira potrošačkoga društva kasnoga kapitalizma, njegovi filmovi nezaobilazni su sklop mišljenja o onome što su i Barthesova semiologija i McLuhanova mediologija i Debordova neomarksistička kritika ideologije društva spektakla imale u vidu. Bilo je to razdoblje posvemašnje uronjenosti u negaciju i dekonstrukciju moderne estetike i njoj pripadnog pojma autonomije umjetnosti.

Godardovi filmovi snimani su izvan studija upravo zbog toga da učine nužan raskid s holivudskim poretkom iluzije stvarnosti i inscenacije života kao ‘tvornice snova’. Razmještanje ovog vladajućeg prostora filmske topologije zahtijevao je kaos i živost ulice velegrada kao pop-artovske proizvodnje stvarnosti iz duha slikovne reprezentacije. I doista, filmovi poput Do posljednjeg daha, Alphavile i Kineskinja pokazuju u svim kinematičkim aspektima ovaj estetsko-spoznajni obrat. U pravu je Ishagpour kad kaže da je Godard poput pop-artovskih umjetnika ʺpreoblikovao filmsko sjećanje i djela u periodu rastuće dominacije televizije.ʺ (Youssef Ishagpour, ʺJean-Luc Godard – Cinéast of Modern life: The Poetic in the Historical’, str. 131.)

Umjetnik u mediju filma stoga ima posebnu tešku zadaću ukoliko teži biti autentični svjedok svojeg vremena. Nije to više razdoblje tehničke reproduktivnosti i gubitka aure. Tako i Ishagpour i mnogi drugi neproblematski tumače Benjamina i ne uočavaju da kibernetička tehnologija koja se razvila iz biti informacije te kompjutorizacijom 1960-ih godina otpočela s radikalnim procesom derealizacije samoga života nadilazi koncept ‘tehničke reproduktivnosti’. Ovdje je riječ o kraju modernosti i njemu odgovarajućih utopija napretka i razvitka društva kasnokapitalističke proizvodnje-potrošnje. ( Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018., str. 237-269. Isto tako: Žarko Paić, ʺWalter Benjamin And Image Theory: Aura And Reproduction Of The Work Of Artʺ, https://tvrdja.com/visual-arts/walter-benjamin-and-image-theory/)

Godard je, doduše, poput Warhola onaj umjetnik koji je de-auratizirao stvarnost umjetničkoga pogona u postmodernoj kulturi, ali na mnogo složeniji način i to tako što je spojem maoističke politizacije u duhu 1968. i melankoličnim obratom ideje filma nakon Histoire(s) du cinéma 1980-ih do kraja 20. stoljeća dospio do postavke o kraju filma i njegova revolucionarno-mesijanskoga poslanstva. Dovoljno je pogledati onaj ‘ludi’ eksperimentalno-dokumentarni film Wima Wendersa Room 666. Wenders je u sobi 666 hotela Martinez postavio statičku kameru i odabranim filmskim redateljima pružio popis pitanja na koja trebaju odgovoriti o budućnosti filma. Na Wendersovu zamolbu, tijekom filmskoga festivala u Cannesu 1982. godine o tome govore Michelangelo Antonioni, Rainer Werner Fassbinder, Jean-Luc Godard, Werner Herzog, Steven Spielberg i drugi. Naravno, Godard je apsolutno nenadmašan. Kao da slušamo Deleuzea koji govori o Godardu i konceptu slike-vremena iz drugog sveska njegova Filma.

U Sobi 666 Godard razvija u deset minuta svoj esej o budućnosti filma i sve nepogrešivo vidi što se zapravo i dogodilo s filmom u 21. stoljeću. Od silne tehnološke inovacije plus demokratizacije ovog novoga medija, film je postao realizacija avangardnoga sna o svijetu života u kojem, doduše, nismo svi baš poput Vertovljeva Čovjeka s filmskom kamerom, ali smo neporecivo osuđeni na gledanje svijeta kao totalnoga filma. Godard govori o nužnosti kraja elitne kulture koja je film još uvijek razmatrala kao nastavak romana i kazališta drugim sredstvima, o novom interaktivnome odnosu gledatelja i filmske proizvodnje događaja, o tehnološkome ubrzanju medija kojim se čarolija osamljivanja u masi Drugih modernoga kina mijenja kao estetsko iskustvo recepcije filma i postaje masovni narcizam ljudi koji u svojoj osami ‘gutaju’ filmove u post-digitalno doba.

No, ono po čemu je Godard od svih velikih filmskih režisera koji govore u Wendersovoj Sobi 666 naprosto jedinstven i autentičan mislilac filma jest njegova moć da sintetizira sve teze o filmu koje, inače, uz Deleuzea ponajbolje iskazuju danas Jacques Rancière, Alain Badiou i Stanley Cavell. Paradigmatski tvorac francuskoga novog vala povezuje u svojem kazivanju tri temeljne estetičke orijentacije suvremenoga filma. To su, prvo, repolitizacija umjetnosti, drugo, reestetizacija svijeta života i, treće, stvaranje slikovnoga događaja kao umijeće proizvodnje nove situacije u filmu kao drugome životu. Iako je već Deleuze u svojim klasifikacijama shvaćanja slike-vremena Godardu dodijelio počasno mjesto u konceptu auralne slike, očito je da se u svim njegovim projektima-filmovima ova trijada pokazuje kao temeljni problem suvremenosti. (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺSlika i vrijeme: Gilles Deleuze i vibracije suvremene umjetnostiʺ, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućniosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 231-271.)

Film, naime, nije ‘umjetnost’ tradicionalno shvaćene metafizike, već rezultat tehničke sllike i demokratskoga ukusa modernoga društva. Stoga je tzv. filmsko mišljenje uvijek nužno i emancipacija svijesti gledatelja da ono što gleda nije ništa samo po sebi realno i lišeno ideologijskih skrivenih i neskrivenih značenja. Usto, film je buđenje kolektivnih emocija i stoga ima propagandno-revolucionarni karakter u pokušajima utopijskih promjena kapitalističkoga društva. No, taj masivni politički dekor u kojem se zbivaju njegovi filmovi o 1968. godini u Parizu i mnogi drugi nije posljednji razlog vladavine nad estetskim označiteljem umjetničkoga užitka u događaju kojim film slikovno intervenira u društvene odnose u kasnome kapitalizmu. Treća estetička orijentacija u Godarda otuda ima skriveni primat nad prve dvije. Događaj kojim se film stvara čini se u konačnici važniji od referencijalnoga okvira politike i umjetnosti same ‘danas’. Zato je Godard od svih drugih režisera najsubverzivnije ekscentričan u tome što iza njega ostaju screen-schootovi samoga sebe kao apsolutnoga performativnoga umjetnika epohe ‘kraja filma’. U montrealskim predavanjima Uvod u istinsku povijest filma Godard ponajviše govori o svojim inovacijama u tehnici snimanja i spominje kut snimanja kao uvjet mogućnosti pronalaska montaže. Koliko je to bitno za njegov način filmskoga mišljenja u tehničko-aplikativnome smislu filma kao proizvodnje slika nije potrebno posebno naglašavati. No, uz svu razliku i polemički odnos s izumom montaže u avangardnome sovjetskom filmu s glavnim predstavnikom Sergejom Ejzenštejnom, za korifeja ‘novoga vala’ ključno je da samo film može imati takve slike koje su u ‘funkciji mišljenja’, kako to kaže u razgovoru s Ishagpourom. (Jean-Luc Godard & Youssef Ishagpour, Cinema – The Archeology of Film and the Memory of a Century, str. 15.)

Ako je Ejzenštejn otkrio kut snimanja i nakon Degasa i slikarstva stvorio montažu kao rez s nizom slika u kontinuitetu, onda je prema Godardu zasluga Griffitha da je stvorio krupni plan u filmu 20. stoljeća. Što ove filmske tehničke inovacije uopće znače za razumijevanje Godardova mjesta u povijesti filma 20. stoljeća kao umjetnosti i kao novog medija reprodukcije i komunikacije u masovnome društvu? Ništa drugo negoli da je ideja komunizma kao revolucije društvenih odnosa u kapitalizmu posredovana montažom kao rezom između dijalektički shvaćenih epoha i načina proizvodnje života, kako bi to rekao Marx u Kapitalu. U slučaju američkoga filma, pak, Griffith je krupnim planom subjektivirao i individualizirao herojstvo u činu mesijanskoga iskupljenja nove Nacije-države koja zauzima prostor Drugoga da bi izvršila proces prosvjećenja kao koloniziranja. Na taj način i avangarda i modernizam nisu drugo negoli utopije ‘istinske povijesti’, koja prema Godardu nije jednoznačnost, već živo sjećanje s ‘polifonijskom strukturom’.(Jean-Luc Godard & Youssef Ishagpour, Cinema – The Archeology of Film and the Memory of a Century, str. 25.) U montrealskim predavanjima koja su očito bila priprema za njegov opus magnum Histoire(s) du cinéma susrećemo se s idejom ove povijesti filma kao povijesti mnoštva i razlike, kako u tehničkome tako i u umjetničkome smislu. Uostalom, sam Godard kaže da je za primjer paradigmatskih okvira razumijevanja otvorenosti filma kao mogućnosti mišljenja na njegovu kraju odabrao tri slučaja iz rane povijesti. Ta arheologija filma odnosi se, dakako, na sovjetsku avangardu s Ejzenštejnom i Vertovim, potom na američki spektakl i mesijanstvo izgradnje nacije-države u Griffitha, te naposljetku na eksperimentalni film njemačkoga ekspresionizma s Murnauom i Langom. (Jean-Luc Godard, Introduction à une véritable histoire du cinéma, sv. I, str. 175.)

To su najznačajnije invencije na planu montaže i pronalaska novih kutova snimanja, ali ujedno i tri puta ili paradigme u shvaćanju same biti filma kao misterija događaja koji spaja, lakanovski govoreći, imaginarno, simboličko i Realno. Pitanje o povijesti otuda postaje nužno i pitanje o njezinim reprezentacijskim likovima i diskursima, utoliko više što od Baudelairea znamo da je modernost ona epoha koja je s vremenskom dimenzijom sadašnjosti dovela do primata aktualnosti, pa se u stalnome ubrzanju vremena s pomoću napretka tehnologije događa permanentni zaborav prošlosti, koja postaje ili mitska tvorba ili, pak, muzealizirani katalog slika. Film je otuda kao novi medij tehnološke reproduktivnosti i misterija umjetničke reprezentacije stvarnosti najvažniji događaj 20. stoljeća iz jednostavnog razloga što sjedinjuje ono poetičko i ono povijesno. Deleuze to naziva ‘vjerovanjem u ovaj svijet’ i u tu ‘profanu religiju’ uvrštava filmske režisere kao što su Dreyer, Rossellini, Godard i Garrel.

ʺFilm prestaje biti narativnim, no s Godardom postaje u najvećoj mjeri ‘romanesknim’. (…) Godard filmu daje osobite moći romana. (…) …iščeznuće cjeline ili cjelokupnosti slika, u korist vanjskog koje se umeće između njih: iščeznuće unutarnjeg monologa kao filmu pripadajuće cjeline, u korist neizravnog slobodnog diskursa i vizije: iščeznuće jedinice čovjeka i svijeta, u korist prekida koji nam ostavlja još samo vjerovanje u ovdašnji svijet.ʺ ( Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 248.)

3.

Što je radio Godard od 1980-ih godina do zaključno 2018., a zapravo sve do smrti 13. rujna 2022. godine? Osim što je i dalje snimao filmove poput Novog vala (Nouvelle vague) iz 1990. godine, Ode ljubavi (Éloge de l’amour) iz 2001. godine, Film socialisme iz 2010. godine, Zbogom jeziku iz 2014. godine, njegov je projekt filmskoga mišljenja kao Gesamtkunstwerka bio ponajprije usmjeren samorazumijevanju duhovnoga života čovjeka s pomoću spekulativno-refleksivnoga stvaranja osobne i kolektivne kinematosfere. Bavljenje videom, izložbama filmskih fotografija, CD-ova, pisanjem i izlaganjem knjiga o filmu, nastojao je stvoriti navlastitu ‘filozofiju filma’ i to ne sustavnim teoretiziranjem o filmu diskurzivnim sredstvima same filozofije, već iz biti filma kao ideje iz same povijesti i umjetničko-tehnološke ‘sudbine’ slike kao takve. Stoga je njegovo istinsko remek-djelo zapravo filmski događaj u ‘žanru’ osmodjelnoga video-projekta Povijest(i) filma (Histoire(s) du cinéma) objavljivan od 1988. do 1998. godine. Film kao esej ili esej kao film sastoji se od ovih poglavlja: 1a – Toute les histoires 1b ‒ Une histoire seule 2a ‒ Seul le cinéma 2b Fatale Beauté 3a La Monnaie de l’absolu 3b Une vague nouvelle 4a La Contrȏle de l’univers 4b Les Signes parmi nous. Na kraju već spomenute knjige razgovora s Youssefom Ishaghpourom nalaze se ove njegove nezaboravne misli.

ʺMožemo sažeto kazati da stanovita ideja filma…kojoj sam osobno po osjećaju najbliži – da je ideja filma prošla baš kao što je svršila Fontainebleau škola, kao što je prošlo talijansko slikarstvo…Kao što je Hegel rekao, epoha je dovršena. Nakon toga stvari su različite. Osjećamo se tužno jer je djetinjstvo izgubljeno. Ali, to je isto tako normalno. Sada postoji novi film i drukčija umjetnost, čija će povijest biti na djelu u idućih pedeset ili stotinu godina.ʺ (Jean-Luc Godard & Youssef Ishagpour, Cinema – The Archeology of Film and the Memory of a Century, str. 112. )

Pozivajući se na Hegela, ipak, ne znači da je Godard umjetnik koji vjeruje u Apsolut povijesti kao putovanje svjetskoga duha kroz vrijeme u obličju umjetnosti, religije i filozofije do apsolutne znanosti. Njegova je ‘vjera’ sinkretički spoj romantike i materijalizma, gotovo nalik onoj koja je nadahnjivala Waltera Benjamina da promisli suvremenost kategorijama koje su dovodile do pojave ono mistično i mesijansko, estetsko i političko, poput aure, optičkoga nesvjesnoga, dijalektičkih slika, estetizacije politike i politizacije umjetnosti. Naposljetku, film kao knjiga i to ona koja je poput palimpsesta, almanaha, kataloga, montaže citata i arhiviranja dokumenata ima svoj neskriveni uzor u Benjaminovu nedovršenom remek-djelu Pariške Arkade koju je pisao s prekidima od 1927. godine do smrti 27. rujna 1940. godine. (Walter Benjamin, The Arcades Project, Harvard University Press, New York, 2002.)

Povijest je za Godarda otuda inverzija ‘Velike Povijesti’, obrat u samoj biti onoga što povijest znači u smislu metafizički određenoga zbivanja od-do, osmišljavanja i ‘lukavstva uma’, kad se iza stvarnih revolucija i kataklizmi, prijelaza i diskontinuiteta skriva Ideja koju Leibniz naziva teodicejom ili Božjom providnošću. Ne, takvu jednoznačnu i homogenu Povijest on nije imao u vidu kad je stvarao ovu osmodjelnu dekonstrukciju-rekonstrukciju filmske povijesti kao raskomadanog apsoluta od filmskih slika, fotografija, pisama, izložbi same kinematičke ideje koju je u tom vizualnome eseju od 264 minuta kao Pripovjedač iznio publici. Naposljetku, nije to jedna povijest Ideje, već mnoštvo pri-povijesti koje pripadaju autoru ovog djela i svima nama koji smo na ovaj ili onaj način još živi svjedoci 20. stoljeća. Čini se da je negdje pri kraju ovog DVD-projekta ponajbolje iskazao svoju ulogu u čitavoj povijesti filma kad je kazao da je

ʺneprijatelj naših vremena…neprijatelj totalitarizma sadašnjice kao primijenjene svakodnevice koja iz dana u dan postaje sve više tlačiteljska na planetarnoj razini…ta bezlična tiranija koja briše sva lica za sustavnu organizaciju ujedinjenoga vremena trenutka. Ova globalna, apstraktna tiranija kojoj nastojim suprotstaviti se iz svoje prolazne točke gledišta.ʺ (Jean-Luc Godard, Histoire(s) du cinéma, DVD,Gaumont, Pariz, 2008. Poglavlje 4 B. Vidi o tome: Jacob Lund, ʺThe Coming Together of Times: Jean-Luc Godard’s Aesthetics of Contemporaneity and the Remembering of the Holocaustʺ, The Nordic Journal of Aesthetics, br. 49-50/2015., str. 138-155. )

Što je, dakle, iskustvo ove policentrične povijesti filma drugo negoli kinematosfera stvaralačkoga otpora svijetu kao realizaciji globalno-planetarnoga nihilizma? U okviru Godardova promišljanja same ideje filma na njezinome kraju očito je da se film mora misliti kao forma koja svagda postoji u dvojnosti tehnološke i umjetničke singularnosti. Ako je Deleuze bio u pravu kad je Godardu uskratio nastavak narativnosti u smislu scenarističke hegemonije Teksta koju zamjenjuje vizualna romanesknost, onda je uistinu s njegovim filmovima riječ o postajanju Pismom u onom smislu u kojem to iskazuje Jacques Derida u spisu O gramatologiji. (Jacques Derrida, De la grammatologie, Éditions de Minuit, Pariz, 1967.) Sam Godard izriče pohvalu video-umjetnosti jer mu omogućuje taj grubi i istodobno poetski odmak od stvarnosti upravo zato što je ideja filma realizacija imaginarnoga i derealizacija same stvarnosti kao prve i posljednje fikcije ove medijske povijesti uspona i pada ljudske težnje za uzvišenošću u slici. U razgovoru s Ishagspourom on video naziva ʺavatarima filma, ali to je postalo nešto posve drukčije u emitiranju televizije gdje nema više nikakvog stvaranja, samo emitiranja.ʺ (Jean-Luc Godard & Youssef Ishagpour, Cinema – The Archeology of Film and the Memory of a Century, str. 32.)

Iako je kasnije izjavio u razgovoru da je video zapravo para-film koji filmu kao tehničkome mediju reprodukcije zvuka i slike daje ono imaginarno i kinematički ne-stvarno time što umjetnost svodi na nastavak slike drugim sredstvima, to ne znači da bi film kao ideja mogao biti oslobođen nesvodivosti glazbe i nesvodivosti kazivanja. U Povijest(i) filma stoga imamo i montažu i glas samoga Godarda, isto tako i režiju i scenarij, sliku koju potpisuju Pierre Bingelli i Hervé Duhamel, a u filmu ne glume već sudjeluju kao glumci na projektu Sabine Azéma, Alain Cuny, Juliette Binoche, dok su za glazbu potpisani Paul Hindemith i Arvo Pärt. U sedmom poglavlju razgovora Ishagspoura i Godarda na izravan se način pokazuje da o filmu može istinski govoriti samo film. Njegova vlastita povijest je stoga tautologija citata i montaže, bez obzira o čemu se u filmovima radi. To je godardovska kritika fenomenologijske postavke o nužnosti odnosa mišljenja i njegova predmeta. Jer film od samoga početka nije ništa intencionalno u smislu predmeta naše svijesti kao izvanjskoga objekta. Već su Antonin Artaud i Jean Epstein potkopali tu iluziju stavom o mozgu-kao-ekranu i o fotogeniji, odnosno o konstrukciji svijesti kao događaju perceptivnoga šoka koji nastaje u zamračenome kinu kad filmske slike stvaraju sinestetički događaj vizualne katarze promatrača kao masovne publike. Iako Godard kaže da je film povijest ili priča o seksu i smrti, što proizlazi iz frojdovskoga diskursa o erosu i thanatosu, posve je jasno da uz ove ‘elementarne čestice’ života postoji još nešto, a to je povijest zla u 20. stoljeću kao povijest užasa u totalitarizmima konc-logora poput Auschwitza i Kolime i kao povijest onoga što pripada iskupljenju i otvorenosti budućnosti, iako je film za tu vremensku dimenziju neizvjesnosti i neodređenosti, ono što je kao ideja prošlo,

Vratimo se refleksivnosti samog Godarda s obzirom na ono što može film, a uskraćeno je drugim umjetnostima poput slikarstva i književnosti. Vidjeli smo da je njegova postavka ‒ a i filmovi koje je snimao osobito u 21. stoljeću imaju programatske naslove poput Zbogom jeziku ‒ kako je povijest filma istodobno povijest 20. stoljeća i to zbog toga što je film ʺviše od slike stoljeća u svim svojim aspektima negoli neki mali roman: to je metafora stoljeća.ʺ (Jean-Luc Godard & Youssef Ishagpour, Cinema – The Archeology of Film and the Memory of a Century, str. 87.) Iako je neporecivo da je Godardov video-projekt o povijesti filma u mnogim inter-tekstualnim i meta-referencijalnim točkama gledišta događaj umjetničkoga oživljavanja Benjaminovih Arkada i Joyceova Fineganskoga bdjenja, jer osim citata i montaže dokumenata otvara prostor fascinantnim snoviđenjima i ludičkim transpozicijama svojim Glasom autora i svjedoka ideje o kraju filma, nemoguće je zanijekati da je jedan od filmskih prethodnika ove vizualne polifonije kaosa i entropije svijeta neomarksistički teoretičar i neoavangardist Guy Debord. Godard je i sam pripadao neko vrijeme revolucionarnoj skupini filmskih stvaratelja Dziga Vertov. Ova radikalna politizacija filma 1968. i nakon njezina poraza bolno otrežnjenje nije nimalo bezazleni učinak uvida koji je Debord 1988. godine u novome izdanju knjige Društvo spektakla nazvao integriranim spektaklom. On sintetizira onaj koncentrirani spektakl s fašizmom, nacizmom i staljinističkim komunizmom i američki kapitalizam potrošnje i masovne kulture kao zabave (entertainment). No, Debordov eksperimentalni film naslovljen isto kao i njegova manifestna knjiga La Société du spectacle iz 1973. godine na impresivan način obraća se publici montažom slika iz filmova, TV-emisija i reklama s Glasom samoga autora da bi izrekao jednu bitnu stvar. Film je paradigmatska forma društva spektakla zato što je riječ o vladavini slike kao idologije u ekonomiji-politici-kulturi novoga kapitalizma u kojem sve postaje slika-roba i sve završava kao čisto ništavilo začaranoga kruga tehnologije koja proizvodi masovnu svijest kao pasivnoga promatrača slikovnih događaja. (Guy Debord, Complete Cinematic Works: Scripts, Stills, Documents, AK Press, Oakland – Edinburg, 2003. Vidi o tome: Jonathan Beller, The Cinematic Mode of Production: Attention Economy and the Society of the Spectacle, Dartmouth University Press, Dartmouth, 2006. Jonathan Crary, „Spectacle, Attention, Counter-Memory“, October, Vol.50, jesen 1989., str. 96-107. Steven Shaviro, Cinematic Body (Theory Out of Bounds), University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1993.)

Godard je u Povijest(i) filma nastojao realizirati zapravo dvije ideje filma, ako ćemo pravo. Prva je ona koja proizlazi iz težnje za beskonačnim kretanjem i neprestanim snimanjem samoga života kao filma što je, naravno, nastavak ideje romantike o Gesamtkunstwerku i modernoj težnji za apsolutnom Knjigom fragmenata. Umjesto hegelovskoga apsoluta i njemu pripadnih filmskih poetika klasicizma u Forda i Griffitha, novovalna razgradnja tog utopijskoga sna bila je prožeta povratkom upravo onom što su Novalis spojem filozofije i znanosti te Mallarmé idejom knjige kao simboličkoga jedinstva riječi i svijeta iznosili kao program drugosti i razlike. Druga je ona o novome vremenu koje počiva na filmskoj slici kao montaži kadrova i sekvenci umjetno proizvedenog života čija je bit u konstantnome ubrzanju kao na filmskoj traci.(Vidi o tome: James S. Williams, Encounters with Godard: Ethics, Aesthetics, Politics, SUNY Press, Albany, 2016.)

Film se, dakle, kao što je to ponajbolje promislio Deleuze, nužno pojavljuje u liku boga Janusa, u svojoj tehnološko-estetskoj dvojnosti spoja slike-pokreta i slike-vremena. Stoga je kraj filma o kojem melankolično, a kako je drugo uopće moguće osim možda stoičko-anarhoidno kao u komedijama Braće Marx, govori Pripovjedač ili Jean-Luc Godard kraj epohe koja je još vjerovala u povijest kao osmišljavanje kaosa onog što nazivamo svijetom, iako je to metafizički preostatak fikcije o vječnoj ljudskoj prirodi koja s pomoću filozofije, znanosti i umjetnosti stvara filmom kinematosferu kao kontrolu svemira.

4.

Ima nešto fascinantno i zlokobno u Godardovome video-projektu o povijesti filma. To je mogućnost koju ima samo film, a ponajbolje je to bilo razvidno u najznačajnijem filmu 20. stoljeća, Wellesovu Građaninu Kaneu (Citizen Kane) iz 1941. godine. Posrijedi je glavna tehnička inovacija za bit filma ‒ montaža. Sam Godard kaže da s montažom film ima tu moć da artikulira prošlost kao sliku iz već postojećeg arhiva fotografija i filmskog materijala. No, montaža osim tehničke inovacije ima i socijalnu-kulturalnu ulogu stvaranja novog konteksta u kojem se pojavljuju slike koje međusobno nemaju uzročno-poljedičnu vezu. Umjesto toga, njihova je veza arbitrarna, podložna stalnoj promjeni tzv. Označitelja koji je za Barthesovu semiologiju odlučujući tvorac nekog konteksta značenja. Film je utoliko sloboda mišljenja i djelovanja u estetsko-političkome smislu, ali i propagandni medij totalne ideologizacije stvarnosti, kao što je to bilo u doba nacizma i staljinizma, a proteže se do naših vremena s malim razlikama u diskurzivnim tehnikama začaravanja masovne javnosti. Montaža stvara kontekst filma, a ne obratno. Zato je jedna od najspornijih rečenica koju je Godard izgovorio u Povijest(i) filma ona u poglavlju 1a ʺda George Stevens nije koristio prvih 16 mm kolor-filma u Auschwitzu i Ravensbrücku, Elizabeth Taylor ne bi nikad pronašla mjesto pod suncem.ʺ (Jean-Luc Godard, Histoire(s) du cinéma, DVD,Gaumont, Pariz, 2008. Poglavlje 1A)

Nakon toga se nižu scene iz Stevensovih slika žrtava Holokausta i ikonična scena iz njegova filma A Place in the Sun iz 1951. godine kad holivudska mlada diva zanosno izlazi iz vode u kupaćem kostimu, te na kraju vidimo Giottovu sliku Marije Magdalene s freske Noli me tangere iz 1304-1306. Zašto ovaj ne-svrhoviti kaos slika iz različitih formi i žanrova, s posve suprotnim svijetom značenja ako ne stoga da pokaže kao je montaža tehnika vizualne artikulacije novoga konteksta u kojem prostor postaje medijalno kodiran, a vrijeme se pokazuje kao sklop de-konstelacije primarnoga događaja u stvarnosti. Film, dakle, može sve. I baš zbog toga, njegova je posljednja tajna u poetsko-mesijanskome iskupljenju povijesti od vlastitih užasa i vizualizacije zla. (Vidi o tome: Jean-Luc Godard, Jean-Luc Godard par Jean-Luc Godard, II. 1984-1998, Cahiers du cinéma, Pariz, 1998.)

Pojavio se video-zapis o navodno posljednjem snimljenome autorskome filmu Jean-Luc Godarda prije no što je izvršio tzv. potpomognuto samoubojstvo. Koliko je posrijedi autentičan dokument, ovdje nije od presudne važnosti. Kakav stvaralački kaos od svih tih filmskih traka i svjetiljaka koje vise oko njegove glave uz reklamu filma Kralj Lear iz 1987. godine, uz te staromodne profesorske naočale à la Buddy Holly i pogled anarhoidnoga ‘sveca’ koji se u dimu kubanske cigare uvijek mota oko nekog videa, oko neke kamere, oko filmske menažerije izokrenutoga svijeta koji ulazi u naše mišljenje kao trauma i apsolutni užitak i izlazi iz njega kao sublimno iskustvo praznine! S Godardom smo u permanentnome sukobu sa svijetom, u stalnoj potrebi za polemikom i zauzimanjem stavova o nekome ili nečemu, jer on film živi i kad je kamera ugašena i kad se nakon projekcije više ništa ne zbiva osim rezanja tišine na fragmente jedne epohe kojoj je filmsko mišljenje bilo važnije od samoga filma. Valja se pritom sjetiti divne knjige književnih eseja Danijela Dragojevića Izmišljotine i onog ludički nesvodiva njegova teksta naslovljenoga ʺJe li Wittgenstein umro u Omišu?ʺ E, ako je Godard snimio uistinu taj film-kao-odlazak-u-smrt prije njegova ‘potpomognutoga samoubojstva’, onda je jedino pitanje danas ne više što film može, a može sve i ništa, već zašto nam je uopće potrebna umjetnost filma u doba vizualizacije života koja i smrt čovjeka-kao-umjetnika ne može drukčije zamisliti osim kao kraj jednog filma?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026