1.
U suvremenoj francuskoj filozofiji jedno je ime zacijelo nezaobilazno. Riječ je o Alainu Badiouu, profesoru filozofije na Ecole Normale Supérieure i Collége International de Philosophie u Parizu. Badiou je bio angažirani maoist, pripadnik pokreta ’68, poput gotovo svih relevantnih filozofa poststrukturalizma. I danas se mnogi njegovi politički stavovi mogu razumjeti jedino kao ortodoksna obrana utopijskoga karaktera socijalizma, pri čemu figure Maoa i Castra, uz kritičko razračunavanje s iskustvima totalitarne politike realnoga socijalizma u 20. stoljeću, služe kao simboličke točke strategije otpora američkome neoimperijalizmu. Badiou je osim po filozofijskoj djelatnosti poznat i kao dramski pisac. Njegova su glavna filozofijska djela Teorija subjekta, Bitak i događaj, Manifest za filozofiju.
Uz Jacquesa Derridu, vodećeg mislioca postmoderne i dekonstrukcije, Badiou je predstavnik obnove lijeve, marksističke pozicije, podjednako kritički usmjerene protiv neoliberalne ideologije «kraja povijesti» i protiv svih teorijskih opravdanja postojećeg poretka postmodernog kasnog kapitalizma u doba globalizacije. Postoji već niz tumačenja njegovih spisa vrlo zahtjevnog diskursa, u kojem se prepoznaju motivi Heideggera, Lacana, Marxa i Althussera. Njegovi teorijski sljedbenci u Velikoj Britaniji i Americi pripadaju krugu etabliranih intelektualaca lijeve kritičke orijentacije. Uz Žižekovo, Laclauovo, Balibarovo, Hardtovo i Negrijevo Badiouovo je mišljenje nedvojbeno intrigantno, radikalno-kritičko razračunavanje s temeljnim «dogmama» liberalno-demokratskog svijeta, koje u masovnoj razumskoj svijesti vrijede kao civilizacijska postignuća Zapada.
Politizacija Lacana u Žižekovoj verziji, primjerice, nikad ne bi imala toliko odjeka da otvoreno ne izaziva na provokaciju time što dovodi u pitanje «nužnost» multikulturalizma kao logike kasnog kapitalizma. Svi su teoretičari te postmarksističke i istodobno obnoviteljske marksističke tradicije na stanoviti način zagovornici kritike ideologije. Na tragovima mišljenja Louisa Althussera o ideologijskim aparatima države u postmodernome svijetu i Badiou se na posve izvoran način razračunava s nečim gotovo posvećenim, nedodirljivim – etikom. Kako to etika uopće može biti sredstvom opravdanja «zla» u suvremenome svijetu? Zar je moguće da su multikulturalizam, borba za ljudska prava, mišljenje Drugoga i razlike (queer kultura, nesvodljivost rodne orijentacije, svi oblici zaštite spolnih i rasnih manjina) tek puka ideologija opravdanja «zla» u globaliziranome svijetu kasnoga kapitalizma?
Osnovne postavke Badiouove filozofijske pozicije svode se na izvođenje «ontologije istine». (Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998.) Istina je inovacija en acte. Ona je jedinstvena u svojem prostoru i prigodi, no univerzalna u svojem zahtjevu i važenju. Procedura istine pojavljuje se tek s događajem (evenément) kao prekidom zatečenoga stanja. Događaj, subjekt i istina povezani su u proces potvrđivanja. (Alain Badiou, L’Etre et l’événement, Gallimard, Pariz, 1988.)
Koncepcija bitka kao mnoštva u Badioua je izvedena kao istodobno ontologijska i postmetafizička artikulacija slobode novog otpočinjanja. Bitak se u svojem višestrukome povijesnome pokazivanju potvrđuje i kao matematički zakon. Jedno nije Sve. Ono Mnogostruko uvjet je mogućnosti, govoreći kantovski, da bi neko Jedno uopće nastupilo kao epohalan događaj. Otuda je iznimno intrigantno to što Badiou kritikom ontologijsko-metafizičke povijesti zapadnjačke filozofije zapravo tek „pluralizira“ bitak. No konzekvencije tog filozofijskog čina dalekosežne su.
Ponajprije, time se dokida teologijska dimenzija metafizičkoga potvrđivanja bića kao bića. Peter Halward, njegov vjerodostojni tumač i prevoditelj na engleski, lucidno upućuje na taj paradoks u cjelini Badiouove knjige o etici. (Peter Halward, „Translator’s Introduction“, u: Alain Badiou, Ethics: An Essay on the Understandingof Evil, Verso, London-New York, 2004, str. XXXVII, bilješka 6. Vidi također: Peter Hallward, Subject toTruth: An Introduction to the Philosophy of Alain Badiou, Minnesota University Press, Minneapolis, 2001, Slavoj Žižek, Ticklish Subject: Absent Centre of Political Ontology, Verso, London-New York, 1999.)
Ako je naime bitak mnoštvo bez jedinica, onda, strogo govoreći, nema Boga. Monizam zapadnjačke metafizike nadomješten je pluralizmom proceduralno-generičkih istina. Bog nije dokinut antropologijskom kritikom metafizike kao u Feuerbacha ili Blocha. Bog nije bitak jer bi takvo što iz cjeline filozofijskog mišljenja Alaina Badioua bilo ne samo tradicionalno promašeno nego i analitički besmisleno, s obzirom na srodnost Heideggerovim mišljenjem. Kad se Bog metodički i zbiljski u Badiouovoj ontologiji istine i događaja „pluralizira“, to znači da je posrijedi postmoderni „politeizam“ generičkih procedura u situaciji. No to istodobno ne znači da će Badiou bez problematiziranja pristati uz komunikacijsku (paralogijsku) teoriju istine kao konsenzusa pluralnih strana u dijalogu, poput Lyotarda i postmodernih pragmatista.
Ontologija mnoštva odlučuje o političkoj dekonstrukciji liberalno-humanističkog obzorja etike i nevjerodostojne politike. Badiou ostavlja mogućnost opstojnosti alternativa. No svaka generička procedura istine ili modusa filozofije nije „pluralistična“, nego kontingentna u svojem nesvodljivome svijetu potvrđivanja. Ako se subjekt, koji nije tek osoba, nego je istodobno osoba, nadindividualni entitet i kolektivni identitet u jednome, potvrđuje u znanosti, onda je njegova artikulacija spoznaja promjene zatečenog stanja. Stanje situacije (Etat-situation) označava pritom ukupnost strukturiranja. Na temelju Althusserova pojma strukturiranja Badiou u toj začudnoj sintagmi uključuje imenovanje, klasifikaciju, diobu i raspodjelu.
Badiouova terminologija poprilično je složena i katkad čini nepremostivu teškoću u razumijevanju „čistih“ filozofijskih pitanja. Ona je istodobno hibridno povezivanje suvremenih matematičkih teorija, Heideggera i Derride, Lacana, Marxa, Althussera i Lenjina u govor koji teži biti samorazumljiv i egzaktan. Izjednačavanje ontologije i čiste matematike, točnije bitka i moderne teorije skupova kulminira u knjigama političko-etičkoga sadržaja s postavkom da su sve situacije (situations) višestruko otvorene i kontingentne. No što je to „otvoreno“, a što „kontingentno“ u situaciji?
Pojam situacije Badiou uzima u egzistencijalno-ontologijskome značenju, kakvo se može pronaći u Sartrea. Bitak-u-svijetu jest otvorenost i jednokratnost ljudskoga bitka u situacijama. One su kontingentne i historijsko-antropologijski dane u mogućnostima izbora i preinake već izabranoga. Badiou ne zagovara vulgarni „subjektivizam“ ni mehanički „objektivizam“ povijesne artikulacije događaja. Promjena situacijski određenoga mjesta subjekta, koji s drugim subjektima su-djeluje u oblikovanju povijesti, vezana je uz pojam praznine situacije. To je deterministički pojam, koji je moguće razumjeti tek u vezi s pojmom događaja i istine. Praznina situacije nastaje kad se unutar samog sklopa događaja univerzalnog karaktera (primjerice globalnog kapitalizma s njegovim partikularnim kulturnim modusima, singapurski, finski, francuski) pojavljuje nešto bez dovršenog „bitka“, nešto nepotpuno (ilegalni migranti u državama EU-a). (Vidi o tome: Alain Badiou, „Politika i filozofija“, razgovor s Peterom Hallwardom, Tvrđa, 1-2/2003.)
Istina je za Alaina Badioua uvijek istina nečega. Ona je obvezujuća spram načela, osoba ili ideala. Poznat je njegov primjer koncepcija apostolske subjektivnosti sv. Pavla. Kršćanska koncepcija preobraćenja, otpočinjanja iznova, ali s novim načinom bitka, počiva u događaju vjere u Kristovo uskrsnuće. Svi oblici ljudskoga otkrivanja istine korijene se u događaju prekida s aktualnim stanjem. Uvjet mogućnosti «revolucije» jest u događaju vjere u slobodu novoga početka. Postoje četiri područja istine sukladno kojima se razotkrivaju četiri uvjeta filozofije ili generičkih procedura: ljubav, umjetnost, znanost i politika. (Alain Badiou, Manifest za filozofiju, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.)
Odluka o četvorstvu generičkih procedura kao ontologijskog potpornja istine u povijesno-epohalnome istinstvovanju čovjeka proizlazi iz teorije o mnoštvu bitka. Napokon, to je i simbolički način potkopavanja misterijsko-mistične trijade teologijsko-kršćanskoga zaposjedanja ideje univerzalnosti povijesti. Ako se dakle bitak ne može izjednačiti s Jednim, nego samo s mnoštvom, onda to četvorstvo predstavlja pokušaj utemeljenja jedne nove „fenomenologije“ ljudskoga odnosa naspram bitka i povijesti uopće. Četvorstvo podsjeća na nešto već prije izvedeno u neomarksističkome mišljenju Kostasa Axelosa. Riječ je o pokušaju prevladavanja metafizike igrom svijeta. Na tragu Marxa i Heideggera on je uveo u optjecaj pojmove velikih moći i temeljnih snaga. Umjetnost, religija, filozofija i znanost bile su artikulirane kao moći, dok su u snage spadali temeljni ontologijsko-fenomenologijski pojmovi povijesti – rad, politika, ljubav, igra. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Može li se igrom svijeta preboljeti metafizika? Kostas Axelos i povijesno mišljenje“, u: Gotski križ, Ceres, Zagreb, 1997.)
Stoga Badiou nije tako izvoran kao što to bez kritičkog razumijevanja utvrđuju mnogi dogmatski apologeti njegova mišljenja, počesto zaboravljajući i namjerno reducirajući historijsku baštinu zapadnjačkoga marksizma. U ovom slučaju riječ je upravo o francuskoj filozofijskoj situaciji nakon II. svjetskog rata, o kojoj i sam Badiou, u jednom predavanju održanom u Buenos Airesu, govori kao o univerzalnoj partikularnosti ili partikularnoj univerzalnosti kontinentalne europske filozofije XX. stoljeća. (Alain Badiou, „Panorama suvremene francuske filozofije“, Književna Republika, 5-6/2005. ) Upućivanje na Axelosa u ovom kontekstu smatram bitnim za mogućnost povijesno-filozofijskih analogija ne samo u problemima nego i u pojmovnome strukturiranju. Ipak, temeljno je pitanje Badiouova ontologijsko-političkoga projekta radikalna kritika etike kao ideologije. O kakvoj se tu etici govori i kako je uopće moguće teorijsku misao o univerzalnoj moralnosti proglasiti ideologijskom?
2.
Badiou podvrgava etiku kritici i proglašava je ideologijom obrane «zla» u svijetu kakav jest zato što u ime univerzalnosti ovjekovječuje nešto povijesno, nastalo kao vječno, prirodno i nužno. Liberalni humanizam globalnoga kapitalizma, njegovu «humanitarnu ideologiju» zaštite ljudskih prava u ime čega se pokreću ratne operacije, primjerice Amerike u Iraku, Badiou drži ideologijom zato što pojam dobroga ne izvodi iz njega samoga (kapitalizam i demokracija po-sebi), nego iz pretpostavljenoga zla-u-svijetu (totalitarizam, nasilje, ugrožavanje ljudskog dostojanstva). Njegova kritika Kantova kategoričkoga imperativa, Lévinasove koncepcije otvorenosti Drugoga i, napokon, radikalna kritika ideologije kulturnih razlika (Derrida i dekonstrukcija) polazi od stava da obrana posebnosti potkopava univerzalnost Zakona i istine time što učvršćuje postojeći poredak ne-istine. Kad Zapad u tzv. postkolonijalnoj kritici sebe podvrgava samokritici zbog kolonijalizma i rasizma, onda se takva vrsta kritike zaustavlja na površini. Ona je etička ideologija jer ne može radikalno dopustiti promjenu istine o sebi promjenom karaktera globalnog svjetskog poretka izrabljivanja Drugoga suptilnim metodama kulturnih razlika. (Žarko Paić, Politika identiteta: kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.)
Etika istine nasuprot Kantovoj apriornoj etici kaže da nema etike uopće. Badiouovu misao o kritici ontologijsko-metafizičkog utemeljenja etike danas je na zasadama kantovskog univerzalizma dužnosti osobe spram ciljeva moralnog usavršavanja čovječanstva moguće razumjeti kao radikalan nastavak cijele filozofijske tradicije 20. stoljeća. Dva su reprezentativna mislioca tog „antietičkoga“ kruga Heidegger i Sartre. U svojim najznačajnijim filozofijskim djelima, Heidegger u Bitku ivremenu, a Sartre u Bitku i ništa postavili su problem su-bitka, odnosno etičkog odnosa spram Drugoga i zajednice kao problem. (Frédéric de Tovarnicki, À la recontre de Heidegger: Souvenirs d’un messager de la Foret-Noire, Gallimard, Pariz, 1993.) Ali ne kao rekonstrukciju ili mogućnost filozofijskog projekta neke nove etike za postmetafizičko doba, nego kao kraj osamostaljenog etičkog fundiranja čovjeka kao namjesnika ili subjekta nihilističke epohe bitka i vremena. Dakako, to se izričito odnosi na Heideggera, a u manjoj mjeri na Sartrea, koji je ipak ostavio mogućnost neke egzistencijalne etike. Nju je poslije, usvajanjem Marxove koncepcije povijesti i kritike etičkog obzorja građanskog humanizma kao kvijetizma, kompenzirao idejom dijalektičke konkretne prakse revolucioniranja postojećeg svijeta kapitalizma kao neokolonijalizma i neoimperijalizma. (Jean-Paul Sartre, Critique de la raison dialectique, I-II, Gallimard, Pariz, 1960.)
Što je bit programatskog stava o etici kao ideologiji? Iz Marxova obzorja materijalističke kritike uvjeta društvene reprodukcije povijesti razvidno je da etika kao zahtjev za premošćivanjem bitka i trebanja ostaje uvijek metafizičkom utjehom. Ideologija etičke pozicije nastaje kad se prirodno-povijesni svijet (kapitalizma i liberalne demokracije) ovjekovječuje na temelju vladajućih ideja vremena. Etika je najveći stupanj perverzije istine u sustavu simulakruma građanskoga humanizma. Primjera za takav radikalizam Badiou može pronaći posvuda. No ono što je provokativno u Badiouovoj kritici etičkoga humanitarizma uopće jest ipak nešto drugo. Postoje mnogi neomarksistički autori – Žižek, Bourdieu, Hardt i Negri, Laclau – koji su na različite načine varirali istu misao i prije nego što ju je Badiou eksplicitno izveo u svojem naumu dekonstrukcije etike liberalnog humanizma. No u mišljenju ontologije istine kao pretpostavke istinskog metapolitičkoga čina Alain Badiou otvorio je problem na višoj razini. Vratio je u promišljanje etički problem o odnosu dobra i zla u izvanetičkome smislu. Izvanetičko nije izvanmoralno u Nietzscheovu postmetafizičkome vitalizmu, koji predstavlja pozitivnu verziju nihilizma. Riječ je o dobru i zlu s obzirom na pitanje vjerodostojnosti etike istine kakvu jedino Badiou može zamisliti kao projekt prevladavanja granica iskvarenosti i degeneracije globalnog kapitalizma i njemu primjerenih svjetonazora, ideologija i etika.
Za Alaina Badioua ne postoje opća načela ljudskih prava ni prirodno pravo čovjeka jer je priroda sama povijesna i društvena konstrukcija. Utoliko je posve razumljivo što on i holističke, new ageovske konstrukcije bioetika u postmodernome svijetu dosljedno tretira kao etičke ideologije. Naime priroda je danas kulturalni konstrukt. Ona nije iskonska praroditeljica ni skladište iskonske sveze čovjeka sa svim drugim bićima, nego redizajniran okolni svijet. Stoga se ni prirodno pravo ni ljudsko dostojanstvo, govoreći blohovski, kao ni bioetički univerzum biljaka, životinja, ljudi i klonova ne može utemeljiti na nekoj apstraktnoj nadpovijesnoj logici događanja. Iz mnoštva bitka, situacije i događaja etička je pozicija u svim svojim mogućnostima od Kanta do Hansa Jonasa određena nesukladnošću bitka (Sein) i trebanja (Sollen). Korak s onu stranu etike nije amoralizam i odbacivanje ljudske intersubjektivne komunikacije nesvodljivih osoba u dodiru s Drugim. Badiou kao ontologijski materijalist definira povijest poprištem kaosa i povijesne transfiguracije događaja. Etika u svojem rigoroznome univerzalizmu obveza i dužnosti kao i ideologija ljudskih prava ontologizira povijesnu (ne)promjenjivost. Drugim riječima, partikularnost povijesne situacije postaje ideologijski konstruirana kao univerzalno dobro (Zapad i njegova kultura ljudskih prava, primjerice). (Alenka Zupančič, Ethics of the Real, Verso, London-New York, 2000.)
Nasuprot takvu etičkome komunikacijskom odnosu spram svijeta uopće, a on ne može biti drukčije izveden negoli kao apstraktni humanizam čovjekoljublja kao takva, svjetoljublja kao takva, posve je razumljivo što Badiou zahtijeva korak s onu stranu etičke ideologije. Etika, kao ni ideologija, nije lažna svijest o istinitom društvenome bitku. Ona nije tek postuliranje ciljeva istinitog ljudskog djelovanja na temelju religijsko-duhovnih istina, koje su apovijesne i stoga „fundamentalističke istine“. Ethos jest u ontologijsko-metafizičkome području iskazivanja smislen kôd ljudskoga habitusa u povijesnome svijetu. Ali ethos kao habitualni događaj povijesti nije etika kao ideologija ili skup pravila zasnovanih na transcendentalnom važenju apsolutno obvezujuće istine. (Alain Badiou, „O zlu“, razgovor, Tvrđa, 1-2/2003. S francuskoga prevela Jagoda Milinković)
Postavka o etičkoj ideologiji odnosi se na dva filozofa i njima primjerene sustave. Oba su reprezentativna za svoje vrijeme. Jedan je Kant, a drugi Lévinas. Doba modernoga prosvjetiteljstva i etičkog univerzalizma prava i dužnosti čovjeka kao građanina svijeta (kozmopolitski subjekt) te doba povratka čovjeku kao Drugome u njegovoj nesvodljivosti (postmoderni subjekt kulturnih razlika) na kraju 20. stoljeća nisu posve suprotne ontologijsko-etičke pozicije. Badiou ih kritički identificira kao najuzornije pozicije u kojima ono etičko propisuje povijesnome svijetu pravila ponašanja. Kant pretpostavlja moć nepromjenjive, vječne i jedinstvene ljudske prirode koja transcendentalno omogućuje da se umom reguliraju ljudska prava u zakonski uređenom poretku svjetske povijesti. Lévinas postulira partikularnu univerzalnost osobe kao Drugoga ꟷ kulturno različitog ꟷ stoga etičko djelovanje mora biti usuglašeno poštovanje ideologije kulturnih razlika. Dok prvome konceptu nedostaje zbiljske, empirijske konkretnosti, drugome je uskraćen koncept univerzalnosti ljudske osobe, nesvodljive na upravo te, opjevane kulturne razlike.
Apstraktni humanizam (Kant) i teologijsko-sekularni pojam tolerancije (Lévinas) za Badioua su paradigmatske pozicije naizgled posve suprotnih etičkih ideologija. No obje su isto zato što su iz temelja diskurzivne strategije ovjekovječenja nečeg povijesnog i otuda podložnog promjenama. Univerzalno ljudsko biće uvijek je ukorijenjeno u posebne istine i konfiguracije događaja. Badiou se u svojoj Etici suprotstavlja Habermasu, Rortyju i kulturalnim studijima u Americi jednostavnom tvrdnjom da sva obrana humanizma ljudskih prava u rodnome/spolnome, rasnome i bilo kojem drugom obliku podčinjenosti nije ništa drugo do ispunjenje temeljnih načela samoga svijeta liberalnoga humanizma. Nasuprot politici razlika njegova je koncepcija povratak Istome, univerzalnome, kao pripremni korak za «revolucionarni» prekid s postojećim poretkom. Zato multikulturalizam samo cementira manjkavosti demokratske procedure istine. Tolerirati Drugoga, prosvijećeno se odnositi spram ponižavanja osobe kao rasno ili spolno različite, nisu radikalne stvari. To su tek neophodne humanističke priče, koje u bitnom ne dovode u pitanje «zlo» samoga poretka svijeta. Događaj prekida tu nije bjelodan. Odbacujući apstraktnost moralnoga zakona, Badiou ne postaje «amoralan» u obnovi Althusserova, Lacanova i Foucaultova antihumanizma. On samo pokazuje da se na izazove «amoralnosti» globalnoga kapitalizma i na njegovu etičku ideologiju na kojoj počiva, primjerice Bushov «rat protiv terorizma», ne može odgovoriti onime što sam poredak dopušta kao nebitno, bio on konzervativan ili čak rigidno desničarski.
Multikulturalizam, Drugi, kulturne razlike dio su obuhvatne etičke ideologije. Povratak ontologiji istine i djelovanju s onu stranu manjkavih etičkih polazišta zahtijeva stoga novo revolucionarno djelovanje, zbiljsku kritiku terora globalnoga kapitalizma. Badiou u svojoj politizaciji etike i povratku Marxu i Lenjinu sredstvima poststrukturalističke kritike zapravo predstavlja onu vrstu provokacije političkih strategija teorije danas koja uglavnom završava akademskim radikalizmom bez alternative. Indikativno je to što filozof ontologije istine u razgovoru s Peterom Hallwardom na kraju engleskog izdanja knjige o etici ne osjeća potrebu za radikalnim teorijskim i moralnim razračunavanjem s vlastitim maoističkim zabludama i, dakako, sa zabludama slijepe vjere u mistiku kubanske revolucije.
Umjesto priznanja da bez ideologije ljudskih prava Kuba nije moguća kao uopće civilizirana država, da bez kritike Castrova totalitarizma nema govora o koraku s onu stranu liberalnoga humanizma, Badiou unatoč svoj, neprijeporno raskošnoj retorici novog filozofijskog pristupa ostaje dijelom zatočen vlastitim ideologijskim dogmama. Problem je s kritikom ideologije i s povratkom Marxu i Lenjinu upravo u samom marksističkom i postmarksističkom pojmu ideologije kao istinite svijesti lažnoga ili otuđenoga bitka. Ako je globalni kapitalizam samo «zlo» i ništa više, a etika tek humanitarna ideologija, odakle dolazi mogućnost radikalne kritike takva svijeta?
3.
Ontologija istine kao pretpostavka kritike etike utemeljena je na pojmu metapolitike. Badiou razumijeva tu riječ u značenju mogućnosti svagda novoga započinjanja. Ako nije dana mogućnost promjene kontingentne naravi prirode i matematičkih aksioma, postoji mogućnost radikalne promjene stanja situacije. Promjena ljudskoga svijeta izvorno je metapolitički čin. To je djelovanje ne samo onkraj liberalno-demokratskoga spektakla degeneracije izvornog republikanizma nego i onkraj politike kao djelatnosti institucionalizacije nepravde i zla. Badiou stoga u pojmu događaja (événement) ukorjenjuje ontologiju istine. Kao i Heideggerov događaj (Ereignis) i Badiou se filozofijski priklanja onoj primarnoj otvorenosti događaja za sve mogućnosti jer riječ je o Višestrukosti bitka u strukturama vremenitosti. Bit je metapolitičkog događaja autentično zbivanje istine u situaciji. Metapolitička autonomija djelovanja tu je autokauzalna. (Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998.)
Ekonomija ne određuje niti nadređuje ono primarno političko. Isto vrijedi i za kulturu. U situaciji gdje vladavina neoliberalnog panekonomizma globalizacije svodi politiku na drugorazrednu ljudsku djelatnost, zbog prijetnje transnacionalnih korporacija dokidanjem nacija-država, pokazuje se specifičnost jedne nove ideologijske situacije. Događaj, subjekt i istina za Badioua su aspekti procesa potvrđivanja. Vremenitost zbivanja u situacijama pogađa mišljenje događaja u njegovoj otvorenosti. Novi događaj koji preokreće kontingentnost situacije uvijek je rezultat promjene veza između kontingentne situacije, faktičnog svijeta i ljudske slobode izbora. Događaj novog započinjanja – odluka o pokretanju lanca novih uzroka i posljedica događajem na primjer Francuske revolucije – jest svjetsko-povijesni događaj par excellence. Stoga je razumljivo zašto je paradoksalna figura apostola Pavla i za Badioua i za Žižeka figura otpora determinizmu povijesnoga svijeta. (Slavoj Žižek, O vjerovanju, Algoritam, Zagreb, 2005.) Događaj u situaciji uvijek je ono radikalno „novo“. Kritika etičke ideologije i cjelokupnog korpusa liberalnog humanizma/humanitarizma tako se pokazuje vjerodostojnim misaonim činom. Badiou je u jednoj knjižici o nemogućnosti etike uopće dodirnuo bit nove pozicije ideologije u suvremenom svijetu.
Ideologija je metamorfoza svijesti i djelovanja u situacijski (ne)artikuliranom svijetu. Postajući etičkim humanitarizmom u situaciji globalne vladavine kapitala svim područjima svijeta današnjeg života, ideologija djeluje besprijekorno upravo stoga što sjedinjuje sliku, religijski glas zapovijedi nad masama i politički utjelovljen glas savjesti čovjeka koji Drugoga poštuje samo iz politički korektnog diskursa tolerancije. Na tragovima francuskoga antihumanističkog marksizma i strukturalizma – Foucault, Althusser i Lacan – Alain Badiou došao je do spoznaje koja naizgled mora djelovati radikalno i šokantno. Etika je najgora laž i iluzija. Utjeha u globalnome svijetu bit je takva perverzna svijeta. A poštovanje Drugoga iz biti „kulturnih razlika“ nije drugo do isprazna interkulturalna komunikacija razdvojenih skupina, subjekata i osoba. Badiouov projekt neprijeporno je izvoran sklop mišljenja, koji se može razumjeti tek iz razumijevanja povijesti francuskog filozofiranja u 20. stoljeću. Doduše, bez odnosa s Derridom i Lacanom, Foucaultom i Althusserom, Sartreom i Merleau-Pontyjem Badiouov projekt radikalne kritike etike i svijeta liberalnog humanizma može se usvojiti kritički, kao novi zahtjevni pristup kritici ideologije.
No očito je da Badiou u svojim filozofijski najznačajnijim spisima otvara jedan posve drukčiji diskurs, koji zahtijeva brižno rasklapanje pojmova i sklopova iz povijesti filozofije i samog Badiouova povezivanja matematike i filozofije. Pluralizacija bitka prijeporan je i istodobno najintrigantniji Badiouov pokušaj utemeljenja „vlastite“ filozofije. Kako se ono „jest“ apofantički označava u mnoštvu, čini se zagonetkom. Jedno koje nije Jedno, nego Višestruko ne razara metafiziku i ontologiju tradicije od Heraklita do Hegela. Radikalan svijet pluralnosti i ateističko obzorje događaja bez ikakva drugog „transcendentalnog“ potpornja osim metapolitike istine protiv svakog oblika etičke ideologije, to je rezultat smionog i nakon Derride zacijelo planetarno značajnoga pothvata.
Badiou je ključni mislilac naše situacije nakon dekonstrukcije i postmoderne. S njime se mišljenje vraća izvorima povijesnoga svijeta u kojem nesvodljivost mišljenja prelazi granice metafizike, a protiv etičke ideologije uspostavlja se moć istine u jednokratnome događaju.
