Copyright ©2026 Žarko Paić

Estetička politika filma

Jacques Rancière i filmske priče

(Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

May 4, 2025
Estetička politika filma
Jacques Rancière

1. Cinéfilija

Za razliku od Deleuzea i Badioua, pristup filmu Jacquesa Rancièrea može se shvatiti upravo onako kako to on po samorazumijevanju izvodi u ʺPredgovoruʺ knjige Intervali filma (Les éscarts du cinéma) iz 2011. godine. Govoreći, naime, dijelom ispovjedno a dijelom teoretski o svojim razlozima za pisanje o filmu, koje se krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina razvilo fascinacijom s uratcima Rossellinija, te filmom Nicholasa Raya Run for Cover, on izričito nastoji izbjeći svrstavanje u tzv. filozofijsku analizu filma kao tvorbe konceptualnih okvira, ali isto tako i otkloniti svoja razmatranja od tzv. kritičarskoga pisanja o filmu. Umjesto ʺvelike teorijeʺ i publicistike svoj put određuje kao ʺigru susreta i distancijaʺ, a sažimaju se ‘kroz tri tipa distancije kroz koje sam pokušao govoriti o filmu: između filma i umjetnosti, filma i politike, filma i teorije.ʺ (Jacques Rancière, The Intervals of Cinema, Verso, London-New York, 2013, str. 1-2.) Čini se da ovaj preliminarni pokušaj razgraničenja spram ponajprije Deleuzea, a onda i spram primijenjene filmologije, valja razumjeti uvjetno kao nemogućnost svođenja filma na pojmovno-kategorijalni okvir ideje koja platonski određuje jednom ne-određenome predmetu estetičkoga poretka njegov fluidni i hibridni ontologijski status. Osim toga, Rancièreovo filozofijsko promišljanje predstavlja put rastemeljenja i dislokacije temeljnih ontologijskih problema i naravno povijesno određenih disciplina. U bitnom smislu to znači nepristajanje na bilo kakav transcendentalni okvir mišljenja, niti, pak, redukciju filma izričito na razvitak umjetničkih formi i diskursa. Radikalni egalitarizam u teoriji i praksi doveo je, uostalom, samog Rancièrea do postavke o tome kako je estetički poredak života određen disenzusom, dok političku artikulaciju slobode i moći u zajednici valja sagledati iz neusglasja između subjekata/aktera borbi za priznanjem klasno-socijalnog i političkog identiteta. Problem koji stoga dolazi u središte razmatranja jest kako uspostaviti univerzalnu jednakost ne samo kao formalnu odredbu politike, već ponajprije kao uvjet mogućnosti estetičkoga poretka umjetnosti koja nadilazi tradicionalne razlike subjekta i objekta, a u filmu je to očigledno u razlici između izvođača i publike u kino-dvorani. (Vidi o tome: Nico Baumbach, ʺWhat Does It Mean to Call Film an Art?ʺ, u: Paul Bowmann (ur.), Rancière and Film, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2013, str. 20-33.)

Što, dakle, pretpostavlja njegov pristup filmu? Odgovor je jednostavno u ljubavi spram filma ili cinéfiliji. Rancière to određuje s pomoću vladavine strasti nad teorijom. Još izričitije, riječ je o

ʺvezi između vjerovanja umjetnosti i demokracije zabave i emocije, izazova kriterija kojim film dobiva prihvaćanje kao visoka kultura. To potvrđuje da veličina filma ne počiva u metafizičkoj veleumnosti njezinih subjekata ili vizualnome utjecaju njegovih plastičnih efekata, već u nezamjetljivoj razlici u načinima postavljanja tradicionalnih priča i emocija u slike.ʺ (Jacques Rancière, The Intervals of Cinema, str. 2.)

Imamo li u vidu taj aspekt emocionalnosti, tada postaje jasno zašto Rancière odbija strogo teoretsko zasnivanje fima kao predmeta filmologije u pozitivnome znanstvenom smislu. Film se u svojoj autonomnosti pojavljuje u doba vladavine tzv. moderne paradigme. To znači da ga krasi sveza estetskoga i industrijskog, onog što proizlazi iz duha avangarde i onog što je značajka kapitalizma kao društvenog sustava proizvodnje života s temeljnim ciljem profita u potrošačkome odnosu spram svijeta. Ljubav spram filma ili cinéfilija, međutim, nije tek vidljiva u začaranosti Rancièrea kao strastvenog gledatelja filmova. Njezina se neodredljivost proteže s emocionalnoga polja na proces učenja i zadobivanja znanja o filmu s onu stranu institucionalnoga pogona filmologije u modernome društvu. U jednom razgovoru o ʺljubavi spram filmaʺ on još više naglašava kako cinéfilija označava i svojevrsnu ʺpolemičku intervencijuʺ. Pod tim podrazumijeva odnos spram nesigurnih granica između visoke i popularne umjetnosti, odnosno umjetnosti i zabave. Usto, aktivni odnos spram filma unosi u život modernoga čovjeka nestanak tradicionalnih hijerarhijskih poredaka vrijednosti, što između ostalog stvara od filma ʺkulturalnu legitimacijuʺ. (Jacques Rancière, ʺRe-visions: remarks on the love of cinema – An interview by Oliver Davis, The Journal of Visual Culture, vol 10, br. 3, prosinac 2011, str. 294-304.)

Budući da film za Rancièrea predstavlja ono necjelovito, potom senzaciju ili osjećaj-djelatnost, njegova je značajka da je riječ o osjetilnoj pojavi kao carstvu sjena koje živi u našem sjećanju. No, emocionalnost koja iziskuje da film ima svoju bit u narativnoj logici asocijativih slika nipošto ne znači odbacivanje refleksivnosti u razumijevanju njegove složene strukture koja povezuje umjetnost, ideologiju, politiku. Film je, dakle, novi fenomen koji povezuje paradigmu modernosti s onom koja se od 1970-ih naziva postmodernom i koju se ne može olako reducirati na eklektičnost i trijumf citatnosti i ornamentalnosti. Između Jeana Epsteina koji je radikalno u filmu vidio istinu, a u pričanju priča laž, te kultnoga filmskog redatelja francuskog novog vala Jean-Luca Godarda, koji sintetizira moć teoretskog znanja i emocionalnost u stvaranju hibridnih žanrova, zacijelo postoji posve drukčiji tip veze od kauzalnoga determinizma.

Film se ne može svesti na jednu značajku ili supstanciju. U analizi koju Rancière izvodi u već spomenutom ʺPredgovoruʺ za knjigu Intervali filma susrećemo se s onim odlučujućim za njegovo razumijevanje ʺsedme umjetnostiʺ. Ponajprije, razlog zašto odbija delezovsku ontologiju slika i teorem o filmu kao mozgu-ekranu na kojem se produciraju misli leži u tome što njegovo shvaćanje estetičkoga poretka pretpostavlja posvemašnju dislokaciju svih temeljnih pojmova i kategorijalnih sklopova kojima se umjetnost određuje od Platona i zapadnjačke metafizike do 20. stoljeća. Film stoga zahtijeva promišljanje onog što nije strogo ni umjetnost niti industrija, već je posrijedi odnos koji nadilazi klasično shvaćanje ljepote i uzvišenosti, kanona i mjere. Polazeći od postavke kako je ʺfilm mnoštvo stvariʺ, Rancière uz materijalne aspekte kinematografije koji služe za zabavu i učinak emocionalne katarze dolazi do ključne postavke. Ona proizlazi iz njegove težnje da repolitizacijom umjetnosti čitav estetički poredak u kasnome kapitalizmu neoliberalne aksiomatike društva dovede do biti same stvari. Ako je za Frankfurtsku kritičku teoriju na zasadama Marxova historijskoga materijalizma referencijalni okvir umjetnosti građansko društvo u obratu kapitalizma od proizvodnje do potrošnje kao indeks otuđenosti čovjeka, onda je za njega kao kritičkoga nastavljača Althusserova tumačenja Marxa i marksizma to ideologija u jednom posve drukčijem značenju od tradicionalnog shvaćanja kao lažne svijesti. (Vidi o tome: Alison Ross, ʺThe Aesthetic Fable: Cinema in Jacques Rancière’s ‘Aesthetics Politics’, SubStance, #118, Vol. 8, br. 1/2009, str. 1-23.)

Sam Rancière kaže da je

ʺfilm, dakle, ideologijski aparat proizvođenja slika koje kruže u društvu i u čemu društvo prepoznaje svoje moderne stereotipe, svoje legende iz prošlosti i njegove izmišljene budućnosti. (…) No, film je također utopija: zapis kretanja koje slavi 1920-ih godina veliku univerzalnu simfoniju, primjerno očitovanje energije koja se nalazi u svekolikoj umjetnosti, radu i društvu. Film, naposljetku, može biti i filozofijski koncept, teorija aktualnoga kretanja stvari i mišljenja, kao što je to primjerice Deleuzeovo dvosveščano djelo Film…koje spominje filmove i njihove procese na svakoj stranici, ali nije ni teorija niti filozofija filma, već više metafizika.ʺ (Jacques Rancière, The Intervals of Cinema, str. 5-6. Ovaj stav je u jednom razgovoru još i zaoštrio: ʺNe znam postoje li filozofije filma. U svakom slučaju ja ih ne poznajem. Još jednom, općenito gledano, ne zanima me toliko diskurs koji se neposredno predstavlja kao filozofija nečega. Naravno da postoje filozofi koji su pisali o filmu – znači li to da su stvorili filozofiju filma? Na primjer, ja uopće ne smatram da je Deleuze napisao filozofiju filma. On je stvorio teoriju slike-pokreta i teoriju slike-vremena. On predlaže metafiziku koja se događa u filmu. A svrhe filmova o kojima on govori, koji su zapravo često svrhe teksta, definiraju mišljenje slike, dakle Deleuzovu metafiziku. Govoreći o filmu on nalazi vlastite koncepte. Slike mu služe da izradi ontologiju, materijalnu fenomenologiju elemenata koja podsjeća na Bachelarda. No, on jedva da govori o radnjama koje stvaraju te slike. Opisi Vertova u vezi s tim su egzemplarni. Ono što Deleuza zanima kod Vertova su fluidni pokreti, plinovita ili ‘molekularna’ stanja kojima ti pokreti teže, to je slika-percepcija, percepcija koja bi bila uhvaćena u samim stvarima, u naboru stvarnog. Na kraju krajeva, nije važno znati je li on gledao Vertovljeve filmove o kojima govori. Očito je da često govori o filmovima koje nije vidio – on se zaustavlja na nekim prizorima ili aspektima pozivajući se na kritičare čije članke citira. U njegovoj perspektivi to nije skandalozno, ali što se mene tiče, ne mogu pisati o filmovima koje nisam gledao.ʺ – Razgovor s Jacquesom Rancièrom koji su vodili Patrise Brouin, Elie During i Dork Zabunyan za časopis Critique – 692–693 (2005.) https://up-underground.com/wp-content/uploads/2007/12/1112_jacques_ranciere.pdf Preveo s francuskoga Leonardo Kovačević)

Da bismo mogli vidjeti zašto zapravo od svih formalnih odredbi filma ovo potonje s ironičnom zamjedbom da je Deleuzeovo shvaćanje više metafizika, a manje teorija filma ili filozofija filma, ne može biti mjerodavno za cjeloviti uvid u bit filma, potrebno je pokazati što Rancière zapravo misli kad kaže da film pripada estetičkome poretku umjetnosti. U navedenim postavkama očito je da ideologija i utopija, kad je riječ o filmu, nisu ponorom odijeljeni. Ideologija se u altiserovskome smislu pojavljuje svagda kao aparat kojim se oblikuje svijest svakodnevnoga života u kasnome kapitalizmu. (Luis Althusser, “Idéologie et appareils idéologiques d’État. (Notes pour une recherche), (1970) u: Sur la reproduction, ur. Jacques Bidet, PUF Pariz,, coll. « Actuel Marx Confrontation», 1995, str. 269-314.)

U njemu vladaju strukture i matrice onog što Debord naziva spektaklom nad stvarnim životom. Na taj se način pokazuje kako ni jedna pojava u modernome svijetu nije nimalo autonomna. Štoviše, ona se kroz ideologijske aparate države i društva utiskuje kao slika u svijest čovjeka, a kao jezik u njegov diskurs. Utoliko je neporecivo da ideologija predstavlja posredujuće i postvareno iskustvo govora i djelovanja koje pripada vizualnome poretku značenja. Ovaj je poredak već uvijek unaprijed društven kodiran u sustavu klasno-socijalnih odnosa te njihovu estetskome poretku vladavine. (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺAn-Arché as the Voice of the People: Jacques Rancière and the Politics of Disagreementʺ, International Journal of Philosophy
Vol. 7, br. 1/2019, str. 1-16.) Utopija koju Rancière spominje u kontekstu različitih mogućnosti odredbi filma svagda je dokidanje aktualnosti vremena u kojem djeluje ideologija, te projekcija snaga samoga života u ne-mjesto i ne-aktualnost. Nije, naravno, nužno da utopija bude filmski premještena u budućnost poput SF-filmova, već je riječ o razmještenosti zbivanja u smislu onog što pripada prostoru kao, fukoovski rečeno, heterotopiji. Ipak, sve to što film može biti u svojim postignućima i dosezima ne odnosi se samo na film kao umjetnost, već ponajprije na njegovu neodredljivu i nesupstancijalnu zbiljsku usmjerenost prelaženja granica moderne paradigme.

Što pritom čini Rancière u svojem promišljanju suvremene umjetnosti kojoj film uz fotografiju daje istinski pečat novog estetičkoga poretka? Ništa drugo negoli što nastoji na drukčiji način istražiti granice avangardne umjetnosti i postmodernoga obrata 1970-ih godina. Najvažnije u svemu tome jest da u raspravi s Badiouom, Bourdieuom i Lyotardom odbacuje mogućnost da bilo koji pojam iz klasične estetike, poput primjerice uzvišenosti, bude nosivim pokretačem i za suvremenu umjetnost. Njegovo najvažnije i ujedno najradikalnije rješenje jest da estetiku više uopće ne misli kao tradicionalnu filozofijsku disciplinu koja se uzdala u kantovski određeni način mišljenja u smislu spoznajne teorije i iskustva lijepoga i uzvišenog u prirodi i umjetnosti. Umjesto toga, on estetsko područje preusmjerava u poredak identifikacije umjetnosti.(Jacques Rancière, The Politics of Aesthetics: The Distribution of the Sensible, Continuum, London-New York, 2008, str. 26.)

Što to znači? Da je umjetnost svagda povijesno-društveno ozakonjena kao umjetnost samo unutar nekog poretka ili kantovski iskazano sensusa communisa. Već u Platonovoj Državi je tako kiparstvo postavljeno kao primjer odnosa zbiljskoga i kopije zbog toga što umjetnost biva podređena pojmu mimesisa. Jasno je otuda da se plastična umjetnost klasične antike nužno svrstava uz hijerarhijski poredak reprezentacijske umjetnosti. Ono što Rancière naziva ʺdiobom osjetilnogaʺ, a to je njegov ključni pojam za estetičko shvaćanje umjetnosti kroz povijest, odnosi se na diobu aktivnosti unutar društva. Estetički se poredak, dakle, razlikuje od etičkoga i političkog utoliko što umjetnosti više ne pripisuje posebno mjesto u društvu. Umjesto toga susrećemo se već s množinom umjetnosti bez fiksnog hijerarhijskog mjesta. A to znači da u modernoj paradigmi umjetnosti nailazimo na pojam ʺsenzorijaʺ ili načina bitka nečeg kao nečeg. Na taj način zbiva se paradoks.

Umjesto daljnje ʺdiobe osjetilnogaʺ sada je s avangardnom umjetnošću, osobito sa Duchampom i njegovim ready mades ili estetskim objektima, nastupilo doba demokratizacije umjetnosti. To je istodobno trenutak nastanka sukoba između ideje umjetnosti i prostora u kojem se estetički poredak zbiva kao specifično određenje umjetnosti u određenome društvu. Drugim riječima, estetički je poredak za razliku od metafizički spekulativoga mišljenja o umjetnosti kao osjetilnom sijanju ideje, što je Hegelova odredba, onaj koji uspostavlja drugu vrstu odnosa između politike i estetike. Taj odnos nije više jednoznačan i jednosmjeran. Ono što Rancière uistinu hoće jest da rastemelji metafizički horizont ne samo estetike, već i umjetnosti i to tako što ponajprije dovodi u pitanje nedovršenu modernost formalne demokracije u kasnom kapitalističkome poretku društvenih odnosa. Estetički je poredak bitno političko iskustvo s pojmovima koji su bili u igri još u doba Kantove estetike. Riječ je o autonomiji i heteronomiji mišljenja. Dok je prvi pojam postao zaštitni znak moderne umjetnosti i Adornove estetike iz koje bit umjetnosti može egzistirati samo u promijenjenom građanskome društvu, drugi pojam je onaj koji se odnosi na ʺestetsko iskustvoʺ. Ovo je takvo iskustvo koje nužno prelazi granice samozakonodavno određenog uma subjekta i postaje uvjet mogućnosti svekolikog obrata. Sada gledatelj nije više pasivni promatrač zbivanja u kazalištu ili na filmu, već nova figura stvaranja estetičko-političke svijesti. Otuda Rancière može filmu dati značenje estetičkoga poretka subverzije vladajućih vrijednosti jer u masovnome društvu upravo narativno-vizualna demokratizacija ʺdiobe osjetilnogʺ stvara prostor za stvaralačku interakciju gledateljstva s formom života umjetnosti kao egzistencije. (Jacques Rancière, The Emancipated Spectator, Verso, London-New York, 2009, str. 1-23.)

2. Film kao kartografija mogućeg

U razgovoru s Oliverom Davisom 23. rujna 2010. na EYE Filmskom Institutu u Amsterdamu povodom prijevoda njegovih knjiga Filmska priča i Budućnost slike na holandski jezik, Rancière je posebno naglasio kako valja uspostaviti blisku svezu između Filmske priče i knjige Emancipirani gledatelj i to zbog toga što film predstavlja ʺumjetnost gledateljaʺ. (Jacques Rancière, ʺRe-visions: remarks on the love of cinema – An interview by Oliver Davis, The Journal of Visual Culture, vol 10, br. 3, prosinac 2011, str. 298.) Kako ovo valja razumjeti? Gledatelj filma ujedno je individuum, ali prije svega njegovo mjesto je određeno masovnom kulturom gledanja filmova u kino-dvoranama. No, osim ove razlike na djelu je i nešto posve drukčije. Za Rancièrea je posrijedi novo iskustvo unutar estetičkoga poretka koje mijenja dosadašnju situaciju s receptivnim moćima umjetničkog djela. Nasuprot poznatim postavkama Benjamina o reproduktivnosti umjetničkoga djela u doba moderne tehnologije, kad nestaje aura u novim medijima umjetničkoga prikazivanja-predstavljanja kao što su to fotografija i film, Rancière tvrdi da je stvar u nečem drugome. Naime, umjesto gubitka aure umjetničkoga djela, gledateljstvo filmova nalazi se u položaju svojevrsnog ʺontologijskoga razmještanjaʺ. Kao što se mijenja i sama bit umjetnika u slučaju fotografa, njegova živog modela te filmskog redatelja i izvođača, tako se još više mijenja kritičko-receptivna sposobnost gledatelja. On više nije pasivni promatrač umjetničke iluzije, već perceptivno-senzorni interaktivni sudionik ʺvelike predstaveʺ.

Što to znači za budućnost umjetnosti kao događaja unutar estetičkoga poretka čini se da je bjelodano: gledanje i gledateljstvo postaju uvjeti mogućnosti promjene same biti mimetičko-reprezentacijske funkcije mehaničkih umjetnosti koje su povezane s napretkom i razvitkom suvremenih tehnologija informacije-komunikacije. Ipak, ovdje treba istaknuti da Rancière u svojem promišljanju ne samo filma, već i tzv. estetičke revolucije, nije posvetio teoretsku pozornost upravo onom što je nužno za film kao ideologiju i utopiju. Riječ je, dakako, o promišljanju biti tehnologije izvan tehnicističke idolatrije novog pozitivizma. Čini se da je ovo pitanje i izostalost odgovora na njega u Rancièrea i razlog zašto je tzv. estetički poredak neka vrsta post-altiserovske matrice za pristup filmu kao ideologijsko-utopijskome mjestu univerzalne jednakosti. U krajnjoj konzekvenciji ovo je samo drugi naziv za pad ispod razine onog što su prije svih Deleuze, a onda i Lyotard, uočili u složenoj svezi između novih tehnologija i estetičkoga obrata u biti filma. Bez uvida u čudovišnu logiku tehnosfere sve ostaje na više ili manje teoretski vjerodostojnome pričanju priča, što je doduše iznimno privlačno za filmske znalce, ali nedostatno za radikalno mišljenje o biti filma uopće.

U knjizi Disenzus: O politici i estetici susrećemo se, pak, s iznimno provokativnim postavkama o estetičkoj revoluciji koja se odvila u zapadnjačkome mišljenju od novoga vijeka do kraja 20. stoljeća. Dostatno je za ovu svrhu kazati da Rancière govori o pojmu avangarde kao o metapolitici entropije, što je uspjela sintagma po mojem sudu zbog toga što pokazuje koliko se umjetnost u težnji da promijeni svakodnevni život upleće u pogon estetičkoga stvaranja prostora neljudskoga. Ilustracije su poznate: od Schönbergove atonalne muzike do Langova filma Metropolis. No, ono što se čini iznimno važnim za daljnju analizu jest kritika Lyotardove postmoderne ʺestetike uzvišenogaʺ. Rancière tvrdi da Lyotard ne može pomiriti zahtjeve revolucionarne avangarde s entropijom kapitalističke forme potrošačkoga društva. Zbog toga izostaje bilo kakva emancipacijska strategija postmoderne umjetnosti. I to je razlog zašto Rancière u konačnici ne može pristati uz prošireni sindrom ʺmelankolije ljeviceʺ. (Jacques Rancière, Dissensus: On Politics and Aesthetics, Bloomsbury Academic; London, 2015, str. 131-132.)

Sve je to izvedeno i u njegovim tekstovima i knjigama o filmu. Ovom, pak, vladajućem ugođaju melankolije i pesimizma osobito 1990-ih godina pokušava se pronaći alternativa u metapolitičkome smjeru nove estetičke politike. Dodajmo samo tome i njegovu kritiku neoliberalne post-politike konsenzusa između zagovornika obrane ljudskih prava i ekologista s tzv. čuvarima ʺnovoga svjetskog poretkaʺ i dobili smo kontekst ili referencialni okvir suvremene entropije. (Jacques Rancière, Mésentente: Politique et la philosophie, Galilée, Pariz, 1995.) Rancière umjesto Lyotardove apolitične estetike koja se, usput rečeno, ponajviše misaono orijentirala na istraživanje temeljnog problema suvremenosti kao što je odnos umjetnosti i umjetne inteligencije kao onog neljudskoga, dolazi do iznimno problematičnog zaključka. On, naime, tvrdi da je nemoguće umjetnost odvojiti od politike. (Vidi o tome moju kritiku repolitizacije umjetnosti u slučaju Badioua i Rancièrea u: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val. Zagreb, 2013, str. 522-568.)

Problematično je što ne analizira nastanak sklopa koji s pojavom avangarde nadomještava temeljni kanon klasične estetike i umjetnosti koji se odnosi na njihovu službu prisutnome ili odsutnome Bogu. Referencijalni okvir religije u doba sekularizacije nadomještava se tako pseudo-božanskim atributima nove religije kao društvene revolucije ili komunizma. Problem je s avangardom u logici nadomještanja koja ima samo dva lica. Jedno je tzv. politizacija, a drugo tzv. estetizacija umjetnosti. Na taj način postaje bjelodano da je metapolitika procesualna estetika događaja. To osobito vrijedi za tzv. post-avangardnu umjetnost suvremenosti koja za Rancièrea sjedinjuje etički obrat s estetičkim. Primjer su mu filmovi Clinta Eastwooda, Mistična rijeka i Larsa von Triera Dogville u kojem do izražaja dolazi pitanje pravedne osvete, gotovo mističnog božanskoga nasilja. O tome je u kontekstu rasprave o nasilju još početkom 1920-ih godina raspravljao Walter Benjamin. Kad sve navedeno imamo na umu možemo razumjeti zašto Rancière dolazi do toga da tvrdi kako njegovo pisanje o filmu nije nikakva sintetička teorija. Naprotiv, ono što njega zanima su

ʺproblemi filma’. Ova pozicija mogla bi se nazvati amaterskom pozicijom. Nikad nisam podučavao o filmu, teoriji filma ili estetici. Susretao sam se s filmom u različitim trenucima u mojem životu: u doba cinéfilijskoga oduševljenja 1960ih; ispitivanju odnosa između filma i povijesti u 1970im; ili 1990ih s nastojanjem da mapiram estetičke paradigme koje se bave mišljenjem o sedmoj umjetnosti. No, amaterska pozicija nije ona eklektičke potpore bogatstvu empirijske različitosti naspram sivila strogosti teorije. (…) Amaterska politika drži da film pripada svima onima koji putuju u jednom ili drugom smjeru, kroz sustav pukotina i razmaka… To je razlog zašto sam na drugome mjestu govorio o ‘filmskoj priči’, a ne o filmskoj teoriji.ʺ (Jacques Rancière, The Intervals of Cinema, str. 7.)

Je li time Rancière na doista lukav i pronicljiv način sebi odabrao povlašteno mjesto govora o filmu koji mu dopušta da bez straha od posljedica bezobzirne kritike njegova ʺne-znanjaʺ o pitanjima filmologije kao struke, ali još više ʺfilozofije filmaʺ koja je još od Bergsona do Deleuzea i Cavella dospjela do vrhunaca analize, izbjegne sve moguće prigovore o nekompetentnosti u disciplinarnome smislu? Čini se da je odgovor izvan ove logike suprotstavljenosti tzv. struke i tzv. amaterizma. Nikad se istinsko mišljenje ne može suspregnuti u jaram disciplinarne omeđenosti. Uostalom, od samih početaka njegova mišljenja on je bio sklon ovome anarhizmu sa zahtjevom za univerzalnom jednakošću u svim aspektima života, pa tako i u stvarima mišljenja. Pisati o filmu znači misliti ono heteronomno što se ne može svesti na jednoznačnu dimenziju njegove masovne privlačnosti. No, nije po mojem sudu problem u izboru amaterske pozicije, već u pokušaju određenja što su to zapravo najvažniji problemi filma.

Koliko god se Rancière trsio proći između Deleuzea i Badioua kad je riječ o bitnim pitanjima filozofije i osobito mišljenja filma, blizina spram njih je neporeciva. To se može razabrati u pojmu cinéfilije, koja upućuje na posve drukčiji odnos spram filma negoli je to naizgled bjelodano u izboru amaterske pozicije. Jer biti na rubu stvari, što je samo drugo ime za ono što se naziva odstupanjm i skretanjem od glavne crte zbivanja, označava istodobno mogućnost obrata ne samo filmologije kao takve, već ponajprije onog što Rancière odbija kao mjerodavno za istinski uvid u složenost i heterogenost filma. U pravu je Tom Conley kad u ogledu o njegovoj filmskoj teoriji kao devijaciji tvrdi da upravo pojam cinéfilije ʺotvara pristup spram demokratskog sublimnoga. Film je imao mogućnost postajanja događaja ‒ u najvećoj mjeri ondje gdje je užitak u filmu doveo u pitanje kategorije modernizma.ʺ (Tom Conley, ʺRancière’s Film Theory as Deviationʺ, u: Bernd Herzogenrath (ur.), Film as Philosophy, Univrsity of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2017, str. 243 (241-264)

Usto, Conley podsjeća da je u svojoj knjizi naslovljenoj Metoda jednakosti (La méthode de l’égalité) iz 2012. godine Rancière govorio o kartografiji mogućeg (cartographie des possibles). Naravno, ni postajanje niti događaj nisu njegovi temeljni pojmovi kao što su to bili za Deleuzea. No, cinéfilija pretpostavlja da film u svojim bitnim dimenzijama, a to su narativna, politička i filozofijska ili teoretska, što je sve nasljeđe znamenite francuske škole filmskoga mišljenja časopisa Cahiers du cinéma, proizvodi s pomoću filmske priče (la fable cinématographique) događaj devijacije i transformacije stanja individualno-kolektivne svijesti u prostoru estetičkoga poretka. (Jacques Rancière, La fable cinématographique, Édition du Seuil, Pariz, 2001.) Na taj način ljubav spram filma, što podsjeća na definiciju filozofije kao ljubavi spram mudrosti, sjedinjuje emocionalni događaj recepcije filma i refleksivni događaj kritičkoga promišljanja njegova nesvodiva značenja u kulturi demokratskoga sublimnoga. Ne smije se nikad zaboraviti da Rancière gradi svoje filozofijske pojmove tako što rastemeljuje metafizičku zgradu njihova povijesnoga nastanka i razvitka.

Metoda kojom to čini nije nikakva deridijanska dekonstrukcija, niti, pak, delezijanska konstrukcija i montaža sklopova konceptualnih formi života. Umjesto toga, on apsolutizira polemički zahtjev za univerzalnom jednakošću kao uvjetom mogućnosti svake daljnje teoretsko-praktične analize. Zato mu estetika otvara novi horizont političkoga djelovanja. No, politika se ne iscrpljuje u igri moći kao sustavu aktualne vladavine u svijetu, nego kao prostor identifikacije subjekata/aktera one ʺdiobe osjetilnogaʺ koju demokratsko ustrojstvo društvenih borbi za slobodu i prvednost dovodi do krajnjih konzekvencija. Metoda kojom u shvaćanju filma postaje odmak od svake ove ili one ontologije događaja jest povratak na ishodište onog što nazivam an-arché u promišljanju odnosa estetike i politike. To znači da se svako rastemeljenje metafizike događa istodobno kao razmještanje pojmova, dislokacija značenja koja su uvijek sveza logike, politike-etike i estetike. Otuda ona problematična postavka da je nemoguće odjeljivati umjetnost od politike. U slučaju analize filma to se može jasno pokazati u njegovu shvćanju odnosa između filmskog jezika i političke borbe za estetski i društveni primat između europskog i američkoga filma.

Rancière uvodi stoga u razmatranje dvije paradigme. Prva je brehtijanska. Ona sabire postavke o politizaciji umjetnosti koje su poslije 1968′ i studentske pobune u Parizu i svijetu protiv autoritarne biti kasnoga kapitalizma završile u razdoru između aktivizma i refleksivnog odnosa spram političke borbe za društvenim prevratom poretka. Zanimljiivo je pritom da u tu paradigmu on uvrštava Godarda, Jean-Pierrea Gorina, Gérarda Martina, skupinu Dziga Vertov. Post-brehtijanska paradigma uključuje Jean-Marie Strauba i Danièle Huillet s njihovim filmom Geschichtsunterricht iz 1972. Već je otada zamjetno razmještanje onog što se naziva političkim uz marksističku tezu o klasnoj borbi i ideologijskim aparatima države. Sada se sve to promeće u borbu za novi društveni identitet bez posredovanja organizacije i institucija. Film postaje svjedočanstvo repolitizacije društvenih subjekata/aktera koji više ne vjeruju u smisao povijesti kao realizaciju univerzalne jednakosti, već se nazire pokušaj prevrednovanja čitavog nasljeđa ove estetičke politike. U čemu je bitna razlika između spomenute dvije paradigme filmskoga mišljenja i djelovanja? Ponajprije, brehtijanska paradigma oslanja se na ideje sovjetskih avangardista Ejzenštejna i Vertova s njihovom vjerom u film kao totalni medij u tvorbi novog društva realiziranog komunizma. Rancière pritom jasno razlikuje vladajuću institucionalnu ideologiju koja je htjela film upregnuti u svoje strategijske ciljeve vladavine nad masama od utopijskih nadanja kako će komunizam osloboditi silne stvaralačke potencijale u promjeni svijeta kroz uspostavu novih estetsko-političkih vrijednosti. Film se, dakle, ovdje razumije kao tehničko sredstvo utopije promjene ljudske svijesti. Drugi, suprotstavljeni model filmske industrije predstavlja američki holivudski pogon kulturne industrije, da uporabimo pojam Adorna i Horkheimera. Taj model počiva na poretku stvaranja legendi iz konstruirane povijesti Amerike koja označava novi mesijanski poredak pobjede dobra nad zlom. (Vidi o tome: Javier Bassas Vila, The Power of Political, Militant, ‘Leftist’ Cinema. Interviw with Jacques Rancière, Cinema Comparat/ive, Vol. 1, br. 2/2013, str. 9-17.)

3. Kraj mimetičkoga zrcala svijeta

Ovdje valja posebno istaknuti ono što Rancière suprotstavlja tzv. metafizičkome poduhvatu Deleuzeove teorije filma. To je razvidno već u prvom poglavlju knjige Intervali filma. Iz konteksta knjige Filmska priča razvija se u smjeru svojevrsne de-konstelacije onog što pripada ontologijskome okviru Deleuzeove analize slikovnosti filma na tragovima Bergsona. Naime, prvo je poglavlje Intervala filma posvećeno promišljanju odnosa književnosti i filma, odnosno vizualnosti i priče na primjeru Hitchcockova filma Vrtoglavica (Vertigo) iz 1958. godine. Da bi pokazao kako njegovo shvaćanje biti filmske slike nije izvedeno iz logike čiste vizualnosti kretanja, već se izvodi iz filmske priče koja rastemeljuje klasični aristotelovski okvir peripatetije i prepoznavanja u događaju, Rancière navodi da je Deleuze u ovom filmu Hitchcocka vidio kako nastaje tzv. mentalna slika. (Jacques Rancière, The Intervals of Cinema, str. 21. ʺUvesti u film mentalnu sliku i od nje načiniti dovršenje, ispunjenje svih drugih slika bila je također i Hitchcockova zadaća. Kao što kažu Rohmer i Chabrol govoreći o filmu Nazovi M radi ubojstva, ‘cijeli je kraj filma izlaganje rasuđivanja, a ipak nipošto ne odvlači pozornost.’ A ne radi se samo o kraju, tako je već od početka: sa svojim čuvenim varljivim flash-backom, Trema započinje tumačenjem koje se predstavlja kao nedavno sjećanje ili čak opažanje. U Hitchcocka svaki čin, svaka afekcija i opažanje, sve je to tumačenje, od početka do kraja.ʺ – Gilles Deleuze, Film 1. Slika-Pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010, str. 259-260. S francuskoga prevela Mirna Šimat. Jacques Rancière, The Intervals of Cinema, str. 37.)

Nasuprot imperijalizma pogleda koja nastaje kad stroj kao oko kamere ulazi u prostor osvajanja svijeta kao Hitchcockov kinematički odnos između pogleda i uma, Rancière nastoji protumačiti ono što naziva međuvremenom ili intervalima filma. Posrijedi je odnos u povijesti filma koji je prikazao Godard u svojim Histoire(s) du cinéma pod nazivom ʺOsvajanje svemiraʺ. Godard polazi od pretpostavke da je holivudski film realizacija ideje kako je ʺpogled načelo iluzijeʺ. Stoga je očito da paralela između dva modela kinematografije, američkoga i sovjetskog, proizlazi iz paradoksalne bliskosti dva načina provdbe ideje o tome da film omogućuje pogled u zbiiljsko stanje svijeta i ujedno u ono što je događaj nadolazećeg kao utopija. Paradoksalna blizina otuda postoji između Vertova i njegova filma Čovjek s filmskom kamerom i Hitchcockova filma Vrtoglavica. U oba slučaja riječ je o konstrukciji i dekonstrukciji pogleda kao načela iluzije.

No, ono što Rancière ovdje interpretativno pokazuje nije ništa drugo negoli da u intervalima filmskoga jezika kao priče obuhvati povijest razvitka same slike koja se naposljetku očituje ne samo kao estetski fenomen, već kao estetičko-politički. Gdje je u svemu tome književnost u odnosu na film? Bilo bi krajnje neprimjereno tvrditi da priča pokreće mehanizam slikovnoga događanja u filmu jer bi to značilo kako neka vrsta platonizma drugim sredstvima, naime govor-tekst, ima funkciju metafizičkoga Logosa u povijesti filma. Umjesto toga, Rancière, doduše na različit način od Deleuzea, uzima za krunskog svjedoka ovog mišljenja de-konstelacije filmske metafizike upravo Godarda s njegovim tzv. filmskim povijestima. Književnost se ne koristi filmom da bi popularizirala svoje imaginarne ciljeve iluzije koja nikad od stvarnosti ne stvara fikciju, čak i kad se radi o najvećim dosezima dokumentarne proze. Tome usuprot, film zahvaljući tzv. dokumentarnoj fikciji, što je za Rancièrea pravi naziv za dokumentarne filmove, stvarnost začarava vjerom gledatelja u film kao mimetičko zrcalo svijeta. No, problem nastaje već otuda što je film istinski znak modernizma i avangarde kad otpočinje sumnja u smisao narativnosti. Priča je, dakle, svojevrsno neželjeno dijete filma i od izvorno anti-reprezentacijski usmjerene umjetosti kakvu su priželjkivali Jean Epstein i Antonin Artaud preokrenuo se u sredstvo-svrhu masovne zabave. Nije ovdje riječ o sablasti holivudizacije filma. Naprotiv, Rancière tvrdi veoma razložito da je film trebao ʺispuniti san stoljeća književnostiʺ kakvo je bilo 19. stoljeće s pomoću tehničkoga dispozitiva. Zbog toga film jedino ʺpostoji kroz igru pukotina i neprikladnostiʺ. (Jacques Rancière, The Intervals of Cinema, str. 10-11.)

Ako književnost poput vampira živi kroz svježu krv novog medija kao što je to film, onda se priča u filmu ne može objasniti pukom usporedbom s opernim libretom. Scenarij za filmsku priču ne znači prilagodbu književnoga djela ‒ drame, romana, novele ‒ logici slikovnoga jezika koji pokreće emocije i stvara afektivni odgovor gledatelja koji se ne može mjeriti s onim čitatelja. Utoliko je za Rancièrea samorazumljivo kako književnost za potrebe filma nije sredstvo za drugu svrhu. Susrećemo se s drukčijim načinom artikulacije narativnosti, s nečim što je istodobno prijenos imaginarnoga u simboličko, ali isto tako i dokaz vladavine stvarnosti koja postaje filmskim konstruktom zahvaljujući novome tipu priče. Dokaz za to je, prema Rancièreu, upravo u Bressonovoj Mouchette. U ovome filmu nailazimo na njegovu ʺtendenciju spram fragmentacijeʺ, a sam Bresson predstavlja ʺodjeke kazališta s reprezentacijom Hamleta u trubadurskome stiluʺ. Nema nikakve dvojbe da je ovo tumačenje pokušaj spašavanja nesvodivosti estetičke forme u kojoj književno, dramsko i filmsko ostaju autonomni u svojevrsnoj kinematičkoj heteronomiji. Između riječi i slike protječe nevidljivi interval koji ocrtava neprelaznu granicu umjetničkoga događaja. Time se ona famozna definicija estetičkoga kao ʺdiobe osjetilnogʺ prenosi na nešto što je uistinu preostatak predmoderne sveze umjetnosti i misterijskoga od Grka preko srednjega vijeka do renesanse. Posrijedi je razmješteni topos zajedničkoga svijeta kao sklopa novih estetskih vrijednosti. Na početku petog poglavlja knjige Intervali filma Rancière iskazuje ono odlučujuće za odnos politike i filma.

ʺNe postoji politika filma, već singularne forme koje filmski redatelji koriste u povezivanju dva značenja riječi ‘politique’ koje se rabi u opisu fikcije općenito i filmske fikcije posebno: politika u onome što film iskazuje – povijest kretanja ili sukoba, izlaganje situacije patnje ili nepravde – i nešto što je više nalik ‘policiji’, odnosno značenju specifične strategije umjetničkoga pristupa: način ubrzavanja ili usporavanja vremena, sužavanja ili proširenja prostora, suglasja ili ne-suglasja pogleda i akcije, stvaranje ili rez sekvencije prije i poslije, unutra i vani.ʺ (Jacques Rancière, The Intervals of Cinema, str. 103.)

Da, nema politike filma, ali postoji zato estetička politika filma koju Rancière izvodi u svim aspektima njegova mišljenja univerzalne jednakosti kao sublimnoga an-arché. Ta je ʺpolitikaʺ ujedno prevladavanje distancije između političkoga i politike, odnosno uvjeta mogućnosti djelovanja u zajednici i vladavine kao organizacije moći u državi i društvu kapitalističke neoliberalne strategije. Takav je praradigmatski slučaj za Rancièrea realiziran u filmovima portugalskoga redatelja Pedra Coste. Razlog je očevidan, jer oni predstavljaju reakciju na bit suvremene politike koja se očituje u posvemašnjoj potlačenosti afričkih naroda u postkolonijalnome kontekstu Portugala za Salazarove diktature i nakon nje. Riječ je o filmu Down to Earth (Casa de Lava) u okružju lisabonskih ʺfavelaʺ u kojem imigranti vode svoju mizernu egzistenciju bez mogućnosti izvedbe onog rješenja koje liberalni multikulturalisti preporučuju kao lijek za sve traume. Naravno, radi se o integraciji u dominantno društvo zapadnjačke kulture. Rancière analizira filmsku poetiku Coste unutar onog što je nazvao post-brehtijanskom paradigmom. Problem je, dakle, u tome što kinematički problemi nisu tek estetske naravi, kao što politika koja se u njegovim filmovima nužno pojavljuje ne može biti izložena na milost i nemilost ideologijske politizacije. Stvar je složena do te mjere da Rancière u analizi filma U Vandinoj sobi iz 2000. godini u žanru dokumentarne fikcije uviđa kako Costa ovim uratkom postavlja pitanje koja je uopće politika u filmu moguća da bi se što je moguće objektivnije prikazala zastrašujuća bijeda i nemogućnost izlaza iz logike etničko-kulturalnoga geta za Druge u neoliberalnome getoiziranju imigranata danas. Je li to ʺindiskretni esteticizam ili okorjeli populizamʺ? (Jacques Rancière, The Intervals of Cinema, str. 130.)

Još je nešto iznimno važno za pristup ovoj vrsti novog političkoga filma onkraj dosadašnjih ideologijskih određenja. Naime, mi se više ne suočavamo s filmskom pričom koja potječe iz književnosti, već iz fikcije tzv. stvarnog života. Dokumentarizam u estetičkom poretku filma nema više samo funkciju da bude sredstvo za izvanjsku svrhu. Uostalom, već je u analizi reklamne slike Roland Barthes vidio dvoznačnost, s jedne strane propagandni ili ideologijski niz značenja u svijetu potrošačkog kapitalizma kojeg je nazvao metajezikom, a s druge strane estetički zatvoreni model užitka u slici kao nesvodivoj priči kojom marketing postaje nalik psiho-drami. Ovdje se, pak, pojavljuje nova situacija. Costini filmovi ne viđaju se na filmskim festivalima kao smotrama produkcije kapitalistički organiziranog pogona globalnog društva spektakla. Oni ostaju za užitak unutar ograničene ʺcinéfilmske elite i bačeni u zonu muzeja i ljubitelja umjetnosti.ʺ (Jacques Rancière, The Intervals of Cinema, str. 138.)

Ovo je strukturna perverzija stoga što filmska industrija u globalnome smislu ne diskreditira nikad filmove koji ogoljuju sjaj dekadencije globalnog kapitalizma i koji čak i ono zazorno na filmu štoviše sve više i više iziskuju. Problem je u tome što sam novi žanr dokumentarne fikcije zadire duboko u gangrenu suvremenog neoliberalnog kapitalizma u kojem getoiziranje Drugog označava i njegovu represivnu toleranciju. Snimati film o tome kao i pisati o tome znači oživjeti iskustvo bačenosti u svijet koji zahvaljujući filmu tek postaje više od događaja kojim stvarnost gubi značajke fikcije i uspostavlja moć estetičke politike filma.

Rancière je promišljajući film dospio do njegove bitne heteronomije. Kamo se god okrenuli, gdje god se zaputili, prati nas iskustvo vizualizacije svijeta u kojem kamera proizvodi događaj kao što film izaziva sjećanje gledatelja na aktivni otpor spram stvarnosti kao estetičkoga poretka društvene nejednakosti. Film je otuda onaj nesvodivi i začaravajući an-arché bez kojeg život u masovnome društvu više uopće nije moguć. Uostalom, život je postao film, a film istinskim emocionalno-refleksivnim događajem kojim stvari postaju već viđene okom kamere, okom prvog i posljednjeg dokaza da svijet doživljamo kao kinematičku volju i predodžbu do posljednjeg daha. Ali ne u metafizičkome smislu, već u onom godardovskom.

Pedro Costa
Pedro Costa

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026